„D“ godina

To što gorivo svi i u svakom kutku planete plaćamo „ka Marko majku“ neće, kako smo možda u startu mislili, biti ono što je obilježilo 2026. godinu - jer je, poslije Viktora Orbana i Aleksandra Vučića, i vodeći autokrata, tvorac globalnog energetskog haosa, onaj koji je zapalio Bliski istok, rasturio svjetsko tržište nafte, juče na američkim međuizborima ostao bez kongresne većine. No, Donald Tramp nije prvi, a nadajmo se neće biti ni posljednji koji će platiti ceh za bahatost, samovolju, agresiju, imperijalne ambicije i uvjerenje da je legitimno da vlada vođen sopstvenim hirovima.

Pola godine prije nego što je Trampu stigao izborni račun, političku cijenu je u Budimpešti, poslije 16 godina, platio njegov saveznik Viktor Orban, a u Srbiji je studentski pokret 25. oktobra oduvao Aleksandra Vučića i Srpsku naprednu stranku (SNS) poslije 14 godina dominacije svakom porom tamošnjeg društva.

Zato bi, ako se po jutru dan poznaje, 2026. mogla da bude „D“ godina - ne samo ona u kojoj su građani par država na tlu Evrope uspjeli da ispostave račune onima koji su se predugo ponašali kao da im niko ništa ne može, trovali institucije, gušili slobodne medije i privatizovali državu - već i godina u kojoj je račun stigao do samog vrha autokratske piramide - do čovjeka čije odluke imaju posljedice daleko izvan američkih granica - možda i najmoćnijeg i najopasnijeg autokrate današnjice pored Vladimira Putina.

ISTOVJETNI MODELI

U sva tri slučaja - od Srbije, preko Mađarske, do Amerike, vlast je nastojala da oblikuje objektivnu sliku stvarnosti, kritičare predstavi kao neprijatelje, političku lojalnost učini važnijom od institucionalne odgovornosti i institucije potčini svojim interesima.

Viktor Orban je za 16 godina vlasti u Mađarskoj izgradio sistem u kojem je medijski prostor gotovo potpuno podređen interesima Fidesa. Kroz fondaciju „KESMA“ objedinjeno je oko 500 medija, uz državne subvencije, oglašavanje i podršku poslovnih magnata bliskih vlasti. Nezavisni novinari, politički protivnici i advokati bili su izloženi pritiscima, a pojedini i špijuniranju softverom „Pegaz“.

Istovremeno su Orbanov zet Ištvan Tiborc i prijatelj iz djetinjstva Lorinc Mesaroš postali simboli bogaćenja privilegovanih poslovnih krugova: poslovi sa državom i evropskim parama pratili su njihov vrtoglavi uspon, a sistem je razoren aferom pomilovanja čovjeka koji je osuđen zbog prikrivanja seksualnog zlostavljanja djece - koja je dovela do ostavki predsjednice Katalin Novak i ministarke pravde Judit Varge... Iz tog skandala se i uzdigao Peter Mađar, koji je na kraju prekinuo Orbanovu šesnaestogodišnju vladavinu.

U Srbiji je medijska kontrola bila jedan od najvažnijih stubova vlasti Aleksandra Vučića. Privatne televizije i tabloidi poput Informera, Pinka i Hepija pretvoreni su u propagandne centrale u kojima su politički protivnici, studenti, novinari, građanski aktivisti, ali i narodi iz regiona, svakodnevno predstavljani kao neprijatelji srpske države.

Time su rijaliti programi, senzacionalizam, ponižavanje i agresivni govor godinama su bili svakodnevica, a informisanje je bespogovorno ustupilo mjesto propagandi. O tome koliko je daleko otišlo urušavanje profesionalnih standarda dovoljno govori samo to što je Informer, koji danas Vučićevi saborci zdušno brane od regulatornih sankcija, u drugoj polovini 2025. zabilježio 1.456 kršenja novinarskog kodeksa.

Ni Srbija nije zaostajala u špijunaži neistomišljenika: Amnesti internešnel dokumentovao je da su i Bezbjednosno informativna agencija (BIA) i policija koristile izraelski „Pegaz“, ali i domaći špijunski softver „NoviSpy“, uz alate izraelske kompanije „Cellebrite“ za otključavanje telefona i izvlačenje podataka. Meta su bili novinari, aktivisti i učesnici protesta, a među dokumentovanim slučajevima mete „Pegaza“ prošle godine su bile i dvije novinarke BIRN-a.

No, Vučićev sistem nije se oslanjao samo na privatne propagandne kuće. Državni „Telekom Srbija“ postao je jedan od najvećih medijskih vlasnika u zemlji: prema analizi CRTA iz maja 2026, kontroliše 34 medija i kanala, uključujući Kurir, Euronjuz Srbija i 22 Arena Sport kanala. Uz to, kao dominantni telekomunikacioni i distributivni operater, kontroliše i značajan dio infrastrukture preko koje građani dolaze do medijskih sadržaja. Tako Srbija nije samo finansijski i politički uticala na medijsko tržište već je postala i jedan od njegovih najmoćnijih vlasnika.

Još jedan slikoviti primjer vlasti SNS-a je u simbiozi privatnog kapitala i politike - u slučaju Alta banke biznismena bliskog SNS-u Davora Macure.

U junu 2025. EPS je Beograđane obavijestio da račune za struju više ne uplaćuju na dotadašnji račun kod državnog Trezora, već na račun Alta banke, a preko nje su usluge naplate koristila i brojna druga javna preduzeća. Više od 40 javnih preduzeća imalo je račune u toj banci, kao i desetine kompanija u državnom vlasništvu... A onda je, po padu SNS-a, uslijedio dramatičan rasplet: Narodna banka Srbije im je oduzela dozvolu za rad i banka je 3. novembra otišla u stečaj, a Macura je uhapšen zbog sumnje da je iz trezora iznio 380 miliona eura.

CENZURA

Iznenadno gašenje satirične emisije „24 minuta“ Zorana Kesića, kojem novi vlasnici televizije Nova nijesu produžili saradnju uoči izbora 25. oktobra, gotovo neodoljivo podsjeća na pritiske kojima su u Americi izloženi komičari koji ismijavaju Donalda Trampa. Kesić je, nakon odlaska sa televizije, emisiju preselio na Jutjub, gdje je nastavio da objavljuje nove epizode. Sličan put, makar djelimično, izabrao je i Stiven Kolber nakon što je CBS ugasio njegovu emisiju „The Late Show“ pokrenuvši sopstveni Jutjub kanal. I Džimju Kimelu emisija je, na ABC-u, privremeno suspendovana nakon komentara o ubistvu Čarlija Kirka.

Kako cenzura, tako ni sukob interesa nije ostao samo balkanska ili mađarska specifičnost: Trampova porodica nastavila je da razvija kriptovalutne poslove dok je on na predsjedničkoj funkciji, a posebno je odjeknula investicija od 500 miliona dolara povezana sa ulaskom investitora iz Ujedinjenih Arapskih Emirata u kompaniju „World Liberty Financial“, u kojoj su stekli 49 odsto udjela, a među uključenima je bio i savjetnik UAE za nacionalnu bezbjednost, šeik Tahnun bin Zajed. Demokratski senatori tražili su ispitivanje sukoba interesa i bezbjednosnih rizika, ali su Trampovi predstavnici negirali da postoje bilo kakve nepravilnosti.

ISTI I IZNUTRA I SPOLJA

Sličnosti u postupanju ovog trojca ne završavaju na unutrašnjoj politici jer su spolja svi igrali na kartu nacionalizma, sile i neprijatelja koji navodno ugrožavaju njihove države.

Tramp je, uprkos obećanjima da će Ameriku držati podalje od novih ratova, otvorio novi front na Bliskom istoku: zajedno sa Izraelom pokrenuo je vojne udare na Iran, dodatno rasplamsavajući sukob čije posljedice osjećaju i zemlje koje u njemu ne učestvuju, između ostalog kroz energetski haos i eksploziju cijena goriva.

Vučić je, s druge strane, godinama baštinio prorusku politiku, nacionalističku retoriku i nasljeđe velikosrpskog projekta Ilije Garašanina, odnosno kasnije Slobodana Miloševića, a Orban je, pak, postao jedan od najvažnijih evropskih političkih saveznika Vladimira Putina, blokirajući ili usporavajući evropsku podršku Ukrajini, osporavajući politiku sankcija Moskvi i pretvarajući protivljenje Briselu i Kijevu u osnovu sopstvene političke strategije.

ISTORIJSKI PRVIJENCI

A onda su građani počeli da uzvraćaju. U Srbiji je tragedija u Novom Sadu, pad nadstrešnice i 16 izgubljenih života, pokrenula studentski i građanski bunt kakav zemlja nije vidjela još od 5. oktobra 2000. i pada Slobodana Miloševića. Korupcija, zarobljene institucije i izostanak odgovornosti postali su centralni zahtjevi protesta, a studentski pokret prerastao je u ozbiljan politički izazov SNS-u i na kraju mu i došao glave.

U Mađarskoj je Orban poslije 16 godina izgubio vlast, krenula je „čistka“ u kojoj su zbog pronevjere miliona eura i višemilionskih mita uhapšeni njegovi ministri kulture i nacionalnog razvoja Balazs Hanko i Mikloš Seštak, te jedan od njegovih najbližih saradnika, bivši guverner tamošnje centralne banke Đerđ Matolči...

U Americi su međuizbori donijeli demokratski preokret i oduzeli Trampovim republikancima kontrolu nad oba doma Kongresa koji čuvaju tajnu Epstinovih fajlova.

No, oni nijesu istorijski samo zbog poraza Trampove političke većine. Ovi međuizbori su ispisali čitav niz istorijskih prvijenaca u zastupljenosti žena i do tada marginalizovanih zajednica. Tako Kiša Lens Botoms postaje prva Afroamerikanka izabrana za guvernerku u istoriji SAD i prva žena i Afroamerikanka na čelu Džordžije; Deb Haland prva žena iz redova starosjedilačkih naroda na čelu Novog Meksika; Bajron Donalds prvi Afroamerikanac izabran za guvernera Floride, a Dejvid Krouli prvi Afroamerikanac na čelu Viskonsina.

Džina Inohosa postaće prva Hispanoamerikanka izabrana za guvernerku Teksasa, Havijer Besera prvi Latinoamerikanac izabran za guvernera Kalifornije, Ejmi Ekton prva žena izabrana za guvernerku Ohaja, Marša Blekbern prva žena na čelu Tenesija, a Ejron Ford prvi Afroamerikanac na čelu Nevade.

Ni Senat ne ostaje bez istorijskih promjena: Abdul El-Sajed biće prvi musliman izabran u taj dom, Pegi Flanagan prva žena iz redova starosjedilačkih naroda, Kris Papos prvi otvoreno deklarisani gej muškarac, dok je Eni Endruz postaje prva žena izabrana za senatorku iz Južne Karoline. 

U Predstavničkom domu, Melat Kiros biće prva Afroamerikanka izabrana iz Kolorada, Adam Hamavi prvi musliman iz Nju Džerzija, Kler Valdez prva žena iz redova starosjedilačkih naroda iz Njujorka, Džeremi Mos prvi otvoreno deklarisani gej kongresmen iz Mičigena, a Deniz Pauel prva Hispanoamerikanka izabrana u Kongres iz Nebraske.

DEMOKRATIJA IPAK NIJE MRTVA

Ipak, najdalekosežnija posljedica američkih međuizbora jeste gubitak kongresne većine Trampovih republikanaca. Demokrate su juče preuzele kontrolu i nad Predstavničkim domom i nad Senatom i Tramp je time ostao bez dosadašnje postave u Kongresu koja mu je do sad „čuvala glavu“ što otvara put ka punom raščivijavanju „Epstinovih fajlova“, poslova porodice Tramp i drugih mogućih zloupotreba vlasti.

U tome je i suština svega što se događa od Budimpešte, preko Beograda, do Vašingtona - ljudi su napokon shvatili da postoji način i kad televizija postane tijesna za kritiku, da insistiranje na pravdi nije jalova rabota kad ima ko da je traži, i da račun za samovolju jednog čovjeka na kraju uvijek stiže svima.

A ako je 2026. godina nečemu nagovještaj, onda je to da nema imunih na račun koji ispostavljaju građani - i da demokratija, iako dugo potiskivana, ipak nije mrtva.

Anja IVANOVIĆ