29.08.
00:20h
Zapalih tompus i pustih B.B. Kinga (prija mi soul kada tišina nalegne), razmišljam o onome što sam juče čuo u Skupštini Crne Gore. Nadovežem na to i ono sa sjednice nekog odbora ili kako se već zove, za bezbjednost. Gdje su nazočni svi glavni.
Iako svjestan da je danas najsigurnije ništa ne misliti, ne mogu, a da ne primjetim kako je na tom sastanku zaključeno da zabrinjava veliki broj ukinutih pritvora.
Što znači da on ne smije da se ukine.
Da to zakon ne predviđa.
Da je uvijek nužan i beskrajan.
Da je kazna.
I što je glavno.
ISPADA DA OVI ZNAJU DA SU UKINUTI NEZAKONITO.
Ajde, sudija, misli svojom glavom.
Kod ovih niko nešto nikada ne misli zabadava. Ima pozadina.
Ni Sokrat nije za džabe mislio. Tek mafija.
Evo i ja, na primjer. Kao advokat mafije, ubica, silovatelja i inih dušmana.
Zato treba da branim samo kad nečija koza uđe u tuđu baštu i obrsti kupus.
Sve ostalo - mafija.
Nego.
Ajde , stisni i ukini pritvor, bilo kome, recimo, Lazoviću. "Poginuo" si.
Nema napredovanja.
To se direktno sugeriše.
Kad oni svoje dovedu, pa budu &nbsp;&nbsp;npritvarali, sa pritvorenicima porodice će se susresti samo na Čepurcima.
To će biti sudije.
Vidio sam slično kod Lazovićeve optužnice. Ajde, ne potvrdi.
Iako su je vratili i rekli šta nedostaje.
A onda dobili goru verziju, jer ovi drugi znaju da će je morati potvrditi. Ili, pedala.
U najgorem slučaju, zaboravi da ćeš ikada u Apelacioni poći. A želiš.
Ludilo nam se pred očima događa. I ne žalim.
Sjetite se ludila kada je sudija Ivanović (slučajno moj brat od ujaka) pustio Krstoviće. Umalo ga na krst razapeše. I ovi, dvije godine u Spužu. I oslobađajuća na kraju.
Sjetili se ko da se zacrveni, makar kada je sam sa sobom?Idemo dalje. Meljemo.
I svi zadovoljni i Dritan na broju.
A moralisao juče.
Hrabro se broji.
A poslije toga se oči vade međusobno.
Ako im se dopusti da maltretiraju sudije po Višem sudu, onda neka predsjednica Vrhovnog suda - da ostavku. Ili kaže - stop.
Mnogo ima časnih sudija. Premnogo. Čestitih. I sada treba neki, koji ne znaju šta je pritvor, kako se određuje, ukida, koji ne znaju ništa osim da tupavo politički palamude, izigravajući ljude koji posjeduju potvrdu o poštenju, da vetinguju one koji su krvavim radom stekli zvanje sudije.
Sudije su na potezu. I udruženje sudija i sudski savjet i Vrhovni sud.
Konj koji neće sedlo, nađe način da ga zbaci.
Izvinjavam se na ovakvom poređenju ali plastičnije ne mogu da objasnim.
Reći će ovi svakako, ali ne javno, jer ne smiju - evo ga ovaj - nijesu čista posla.
I nijesu.
Zabraniće okupljanja, šef ANB ima da odobri prisluškivanja za koga god mu ovi kažu da su nužna, postaviće sudije koje tada postaju najgora vrsta ljudi.&nbsp;
Nema goreg čovjeka od sudije kojeg u rezervi drže političari i zovu po potrebu. Od 1945. bilo ih je dosta.
Nije ih imao ko ukopati.
Da neko, bilo ko, iz USA administracije kaže kako sudije olako ukidaju pritvor i kako će to politika da ispita, odmah bi ga odveli u neku američku Dobrotu.I bacili ključ.
P.S: Onaj koji je prinuđen da kamuflira i krije svoje misli koje su legitimne, iz razloga da ne budu shvaćene neprijateljski, doći će do tačke kada će ih izgubiti.
P.S. 1: I što će takav ikome, a najprije - sebi.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Veting samari

Piše: Tanja Šuković Da pišem o strašnom zločinu u potčakorskom selu Velika imam 27.648 razloga. Zašto baš ta brojka, objasniću na kraju.&nbsp; Da pišem o tom 28. Julu 1944. godine imam porodičnu i ljudsku obavezu. Kao potomak onih koji su iskusili veličku tragediju imam obavezu prema žrtvama, precima, pokojnim roditeljima i vrijednostima koje su baštinili.&nbsp; Upravo zbog tih vrijednosti, osjećam odgovornost da se oglasim i pobunim zbog manipulacija, politikanstva &nbsp;i zloupotrebe žrtava.&nbsp; Čuli smo juče, izjave ovdašnjih zvaničnika, da je u Velici bilo “plansko i sistematsko ubijanje ljudi samo zato što su pripadnici jedne vjere i nacije.” Čuli smo, takođe, &nbsp;I poruku predsjednika Parlamenta: “Danas odajemo poštovanje sjenima Svetih novomučenika veličkih i gornjepolimskih. Ovaj dan, 28. Jul, treba da bude dan kada ćemo biti ujedinjeni u našim dušama i srcima.” Kako?! Evo, pitam uvaženu gospodu, kako? Šta vi konkretno radite na tom planu? Ponovo ubijate nevine žrtve, jer vam je jedini cilj da ih nacionalno preimenujete? Abolirate četnike i naciste i svu krivicu za ovaj strašan zločin pripisujete “vjekovnoj netrpeljivosti muslimanskog i pravoslavnog življa”? Prisustvujete opijelima koja drže sveštenici Crkve &nbsp;koja veliča zločince - saradnike i ideološke blizance, onih koji su &nbsp;poubijali civile u Velici? Proglašavate velikomučenicima zvjerski pobijene starce, žene i djecu, pa ih onda stavljate u isti red sa ubicama i zločincima?&nbsp; Svi znamo zašto &nbsp;je Crkva prigrabila ulogu “glavne institucije” zadužene za obilježavanje godišnjice zločina u Velici? Odgovor je dao lično Joanikije, prilikom obilježavanja sedamdesete godišnjice pokolja: “U pojedinim spiskovima veličkih i polimskih žrtava fašističko-balističko-vulnetarskog terora njihov nacionalni identitet definisan je odrednicom Crnogorac-Crnogorka, što ne može biti prihvatljivo jer je crnogorska nacionalnost uspostavljena odlukom komunističkih vlasti tek po završetku rata, a do tada svi pravoslavni u Crnoj Gori, pa i u dolini Lima, u zvaničnim knjigama upisivani su kao Srbi i nikome to nije smetalo. Ukoliko se oni koji su rođeni i postradali kao pravoslavni Srbi naknadno drugačije imenuju u nacionalnom smislu, to predstavlja grubu povredu identiteta, a u ovom slučaju – još jedno ogrešenje prema nevinim žrtvama.” Pa, evo, detalj sa jučerašnje liturgije koju su služili mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije i pakračko-slavonski Jovan. Nakon službe veličkim žrtvama “odslužen je pomen vojnicima iz bitaka na Košarama, u kojima je život dalo 108 srpskih junaka”. Tako prenosi zvaničan sajt eparhije budimljansko – nikšićke. Dodajemo i završnu riječ koju je izgovorio Metodije. “Cijeli srpski narod se kreće u tom prstenu sve od Dalmacije i Slavonije i Srbije i Vojvodine i Kosova i Crne Gore i Hercegovine u istom krugu, sve su to naše zemljegdje tu vjekovima živimo, Bogu se molimo, stradamo, rađamo se i umiremo za Krst časni i slobodu zlatnu.” Treba li tako da se ujedinimo, u duši i u srcu?&nbsp; Odmah da vam kažem, na mene ne računajte! I vidite, kad budete poradili oko ovog što ste namjerili – rehabilitacije četničkog pokreta, šta ćete sa pripadnicima Princ Eugen divizije? Ako se budete ugledali na praksu iz Srbije, kao što mi se čini da oćete, moraćete da obezbijedite novac da i njih obeštetite. Ne vjerujem da nijeste to znali. U Srbiji je već rehabilitovano 300 pripadnika zloglasne SS divizije, one iste čiji su pripadnici i saradnici zvjerski ubijali po Velici. Zato, da vas zamolim, poštedite nas objašnjavanja o “dobroj, a neshvaćenoj duši” četnika i ostalih kvislinških bubašvaba. Gospodo draga, moji su izginuli tokom ratova, ali su i pobijedili “45. Pobijedili su jer su branili svoju zemlju, svoje &nbsp;kuće i svoja ognjišta. Pobijedili su jer su znali da se bore protiv zla i domaćih sljedbenika fašističke pošasti. Upravo i protiv onih koje vi &nbsp;danas hoćete silu na sramotu da uvedete u red pravednika.&nbsp; Pošto, evo svjedočimo, kako svakog 28. Jula, ruku pod ruku, sa Crkvom, izmišljate i izvrćete činjenice o Velici i veličkoj tragediji, ponoviću, iz ranijih tekstova, &nbsp;faktografiju koju bi morali znati.&nbsp; - Uoči rata u 320 domova, u Velici, živjelo je oko 1350 mještana, uglavnom iz bratstava Petrovići, Živaljevići, Kneževići, Tomovići, Jokići, Gojkovići, Vučetići, Simonovići, Ognjanovići, Paunovići, Bjelanovići, Jankovići, Radevići, Mikići, Boškovići, Brkovići. U selu nije bilo &nbsp;četničkih i drugih fašističkih organizacija. Iz Velike, u partizanima, bilo je čak 270 boraca.&nbsp; &nbsp;-Tokom Drugog svjetskog rata Velika je bila partizansko uporište na sjeveroistoku Crne Gore. Upravo zbog toga, 28. Jula 1944. godine, pripadnici SS divizije “Princ Eugen”, brdske SS divizije “Skenderbeg”, brojnih jedinica muslimanske fašističke milicije, albanske kvislinške vojske i uz sasluživanje četnika iz Crne Gore i Sandžaka, izveli su posebno pripremanu operaciju. U roku od samo dva sata zvjerski su pobili skoro 500 nevinih civila! Zbog saradnje s partizanima zbrisane su čitave porodice. Ubijeni su i zvjerski mučeni djeca, žene i starci.&nbsp; -Nacisti su pedantno bilježili sve. I svoje zločine i svoje saradnike.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250729090732_701a4f58da2998ae5fe43b586a5e1e14446a00bc62f56b89836a05821dfbc02f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250729090732_701a4f58da2998ae5fe43b586a5e1e14446a00bc62f56b89836a05821dfbc02f" data-rendition-name="original" width="632" height="508" loading="lazy" alt="Velika"> </figure>  -U Velici je bila škola, bilo je učitelja i popova, ali nikad, do 1916. nije bilo crkve! Okupator je, za potrebe obilježavanja početka školske godine, sklepao improvizovanu bogomolju. - Evo i slikovit citat iz jednog pisanog svjedočenja. “Veličani su učitelje posebno cijenili kao najviše školski obrazovane ljude. Nasuprot tome, popa su smatrali kao nužno zlo: od njegove brade, nerazumljivog pojanja i zapisivanja ko se kada rodio, vjenčao ili umro, nikakve koristi, a svi ga plaćaju. Ako im se nije svidio kao čovjek, onda su mu prišivali nadimak koji ga je bolje opisivao i karakterisao nego ma šta drugo. Ponajčešći nadimci su bili pop Nevolja, pop Nesreća i slično. Rat je i njih prorijedio i rasturio.” Ja mislim da je pametnom i dobronamjernom ovo dovoljno! I za kraj. Moja majka preživjela je velički masakr. Ali ne i petoro ostalih članova porodice. Pomenula sam brojku 27 648. Upravo toliko dana i noći, od tog nesrećnog 28. Jula 1944. dok nije zauvijek sklopila oči, moju majku proganjale su slike kojima je svjedočila kao šestogodišnja djevojčica.&nbsp; Sad znate zašto imam obavezu da o ovom pišem!

1250x600

1084x550

Velika

&nbsp;U “Filosofiji palanke” Radomir Konstantinović piše da je osjećanje ugroženosti i opljačkanosti “osnovno osjećanje duha palanke”, te da taj duh posjeduje nagonsko-odbrambenu “sklonost da osjeća sebe kao tuđu žrtvu”. Permanentna autoviktimizacija, pogotovo kad za takvu operaciju nema nikakvog razloga, to je kamen-temeljac ovdašnjeg dominantnog osjećanja svijeta, iz kojeg proističu razne ideologije, svjetonazori, providne maske ispod kojih se kriju brižljivo njegovana pizma, jal, mržnja, ozlojeđenost, resantiman i žudnja za osvetom.
Lokalne kukumavke neprekidno nariču nad zlosrećnom srpskom sudbinom, zapomažu kako je našem nebeskom nacionu nanijeta orijaška nepravda, čime pravdaju želju da drugome nanesu zlo, potajno oštreći mentalne kame za nove osvajačke pohode. Iza te tobožnje težnje ka pravdi i poravnanju računa krije se puka nemoć da se preuzme odgovornost za sopstvene postupke, najobičnija samoskrivljena nezrelost.
<h3>Čudesni svijet reciprociteta</h3>
Samoproglašena žrtva nije subjekt, ona uvijek samo trpi, ne postupa po svojoj volji, vazda je puki objekat tuđeg djelovanja, samim tim je oslobođena svake odgovornosti, čak joj je pojam odgovornosti potpuno stran i nerazumljiv. Poklonici resantimana imaju čvrsto uvjerenje “da je vrhovno načelo svuda: u odnosima čovjeka i čovjeka, ali i u odnosima čovjeka i same egzistencije (samog njenog bića), načelo prevare”, kako veli Konstantinović. Budući da vjeruje u prevaru kao fundamentalni princip postojanja, čovek resantimana je prinuđen da neprekidno produkuje laži, falsifikate i poluistine, ne bi li preinačio dunjaluk u svijet pukih privida, fantoma i aveti.
Prije neki dan je politikolog, novinar, direktor agencije Pragma Cvijetin Milivojević, jedan od omiljenih političkih analitičara antivučićevskih televizija, zavapio iz bijela grla kako su Srbiji nanijete brojne nepravde, a ona, nesrećnica, ništa tim zlehudim povodom ne preduzima. Konkretno, ovog puta se Crna Gora našla na optuženičkoj klupi, kao još jedan od bezbroj vjekovnih neprijatelja bez kojih ne bismo mogli da zamislimo naše vladajuće mentalno stanje vojne utvrde koja je vazda pod opsadom.
Veli Milivojević kako “Crna Gora nas ne priznaje. Ona nas ne priznaje, ako se dobro sjećam, da li od 2009. Ona je priznala Kosovo kao nezavisnu državu. Dakle, ona nas priznaje u smanjenom kapacitetu od 85 odsto teritorije”. Politikolog je došao na genijalnu misao koja glasi: “Nama fali odnos reciprociteta sa svima”. Šta podrazumijeva pod “svima”, nažalost, nije precizirao. Možda misli na sve države na svijetu, jer nema te zemlje koja Srbiji nije nanijela kakvo zlo (dobro, osim majčice Rusije).
<h3>Šta da se radi?</h3>
Možda je mislio na sve ljude na svijetu ili čak na sve postojeće, možda se resantimanska ogorčenost širi na čitavo postojanje, možda fanatici nacije vjeruju da ih samo postojanje svemira vrijeđa. A možda je ipak mislio samo na susjedne države, nastale nakon mučkog ubistva SFRJ, ne treba našim ogorčenjacima pripisivati vaseljenske ambicije, oni se ionako mjere samo sa bratom, kako je lijepo pisao Danilo Kiš u eseju o nacionalizmu.
Imao je politikolog i neke konkretne predloge za državu Srbiju, dosjetio se adekvatne recipročne mere za nepodnošljivu činjenicu što Crna Gora priznaje realnost, a ne tlapnje umetnute u preambulu Ustava Srbije, koje su od najvišeg pravnog akta načinile djelo fantastične književnosti. Šta da se radi? Evo šta: “Ako nema recipročnog, na primer da mi kažemo priznajemo Crnu Goru od sada, ali bez stare Hercegovine. To vam je sve do Nikšića. To nikad nije bila Crna Gora do 1945. godine. Znači, ne priznajemo to. Ne priznajemo onu Sutorinu, izlazak Republike Srpske i Bosne i Hercegovine na more”.
Nije Milivojević tu stao, kad mašta krene da se razgrijeva teško ju je zagasiti, plamti požar na sve strane. Nastavio je politikolog u istom zloduhu: “Hajde da vidimo, da razgovaramo sa našom braćom Albancima u Malesiji. Oni imaju tamo neke potrebe da imaju nekakvu autonomiju, možda s pravom… Možda da podržimo, možda ćemo time otopliti odnose sa našim Albancima na Kosovu. Ili možda sa Albancima u Albaniji. Sa državom Albanijom. Pa da kažemo, tako je, Malesija ima pravo na autonomiju unutar Crne Gore. Za početak. I to je za mene recipročno. Pa ne bi se to svidjelo Crnoj Gori. A je li? A je li se državi Srbiji sviđa što je Crna Gora priznala Kosovo?”
<h3>Telepatska politikologija paranormalnog</h3>
Naši nacionalisti su vaistinu zabavan svijet, takoreći komičari. Prvo država Srbija učini sve što je u njenoj moći da otjera Kosovo - od aparthejda, masovnog otpuštanja Albanaca, ukidanja autonomije, zlostavljanja, pa sve do kolektivnog etničkog čišćenja, ratnih zločina, trpanja albanskih leševa u hladnjače i zakopavanja u masovne grobnice – a onda se neko u ime te iste države vajka što Crna Gora priznaje Kosovo. Pa ako ne želiš da se jedan dio teritorije otcijepi, nemoj da terorišeš stanovništvo na toj teritoriji. Da se Miloševićev režim ponašao prema Šumadincima kao prema Albancima, sad bismo imali nezavisnu Republiku Šumadiju, jer takav zulum niko neće da trpi.
Bizarna ideja da bi autonomija Albanaca u Crnoj Gori dovela do otopljenja odnosa Srbije sa “našim Albancima na Kosovu” spadala bi u red deluzija, kad bi autor ideje to ozbiljno mislio. Ovako je riječ o najordinarnijoj podvali i providnom marifetluku. Poslije silnih pokolja i masovnog protjerivanja, poslije decenija zlostavljanja – teško je očekivati bilo kakvo otopljenje. Pogotovo ako država koja je počinila zločine i dalje drži ideološke priče koja je do zločina i dovela, negira realnost, krivotvori činjenice, živi u stanju poricanja i utvara da je Kosovo deo Srbije. Nema tu ni pomoći, ni otopljavanja. Tu ni globalno otopljavanje ne može da pomogne.
Šta se državi Srbiji sviđa a šta ne, kakva su državina osjećanja – to su pitanja za mnogo mudrije osobe od potpisnika ovih redova. Do juče sam mislio da samo živa bića imaju emocije, dočim se neživim predmetima i apstrakcijama ništa ne može niti dopadati niti ne dopadati, ali me je politikolog razuvjerio. Ne samo da apstraktne pojave poput države mogu imati osjećanja, nego politikolog pouzdano zna i šta država čuvstvuje, a do tih spoznaja treće vrste došao je verovatno pomoću etatističke telepatije ili neke slične natprirodne sposobnosti. Osim ako nije bacao pasulj, gledao u jetru, zurio u kristalnu kuglu ili se poslužio nekom srodnom tehnikom za otkrivanje paranormalnih fenomena.
<h3>Dobro čini i dobru se nadaj</h3>
Zahtijevati reciprocitet iz pozicije države Srbije, po principu oko za oko, zub za zub – u najmanju je ruku neoprezno. Zamislimo kako bi taj reciprocitet zapravo izgledao. Ostavimo Crnu Goru po strani, uzmimo druge države nastale na tlu SFRJ. Hrvatska bi, po principu reciprociteta, morala da granatira i drži pod opsadom Novi Sad, a da ga potom sravni sa zemljom, kao što je srpska JNA učinila sa Vukovarom.
Bosna i Hercegovina bi prvo poslala Armiju BiH i paravojne formacije na gradove i opštine duž Drine. Tamo bi isterali Srbe iz njihovih kuća, popalili, opljačkali, ubijali, silovali, odvodili u konc-logore, sve dok ne izvrše temeljno etničko čišćenje. Odvodili bi zarobljenike do litice, tamo ih strijeljali i bacali u ponor. Potrpali bi civile u neku kuću, pa bi je zapalili i napravili živu lomaču. Strijeljali bi svakog dana civile na mostu i bacali njihove leševe u Drinu, sve dok ne zapuše hidrocentralu.
Armija BiH bi potom opkolila Beograd, pa bi snajperisali, granatirali i tukli četiri godine po svemu što se miče, a najviše po civilima, ostavljajući Beograđane bez struje, vode, hrane, ogrijeva i ostalih potrepština. Snajperisti bi ubijali žene, decu i muškarce nasred ulice, u redovima za vodu, u svakoj prilici. Granate bi rokale po stambenim zgradama, domovima zdravlja, bolnicama, školama, vrtićima, a usput bi spalili i Narodnu biblioteku da zatru kulturno pamćenje.
Na kraju četvrte godine agresije, upali bi u najveću izbjegličku enklavu, razdvojili muškarce od žena, a potom pobili 8.372 civila i izvršili genocid, pa bi to uporno poricali, uprkos međunarodnim presudama i milionima dokaza. Masovna silovanja, etnička čišćenja, pljačke, paljenja sela, uništavanje gradova bili bi svakodnevica ovog rata usmerenog protiv srpskih civila. Malo nakon završetka ratova sa Hrvatskom i BiH, Oslobodilačka vojska Kosova bi upala u Srbiju, ubijajući i pljačkajući sve pred sobom, te protjerujući skoro 900.000 Srba preko Dunava u Rumuniju. Pobijene srpske civile bi stavljali u hladnjače, a potom ih vozili u Prištinu gde bi ih sahranjivali u masovne grobnice na zemljištu koje se nalazi u krugu kasarne.
<h3>Ko drugome jamu kopa...</h3>
Eto, tako bi izgledala politikologova igra reciprociteta u praksi. Pa kad susjedi urade Srbiji ono što je Srbija devedesetih godina uradila njima, onda ta vječno uvrijeđena država može da insistira na reciprocitetu i da se sveti komšijama što su priznali Kosovo, ozljeđujući nam živu ranu, bez imalo razumijevanja za našu bol zbog toga što nam fali 15 procenata nacionalne duše.
Što bi rekao voljeni narod na koji se nacionalisti stalno pozivaju: Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada, quod erat demonstrandum. Ili, u modernijoj verziji, formula nadgornjavanja, menjaže tante za kukuriku i dešifrovanja tajanstvene putanje bumeranga mogla bi da glasi: Ko tebe Cvijetinom, ti njega Milivojevićem. Dok se konačno svi međusobno ne istrijebimo u toj kobnoj igri reciprociteta, eufemizmu za osvetu, pod sloganom koji je pre tri decenije izdumao vodeći kopirajter velikosrpskog nacionalizma, nacionalni bard Matija Bećković: Ćeraćemo se još.&nbsp;

Igra reciprociteta: Ko tebe Cvijetinom, ti njega Milivojevićem

Politički pejzaž savremenih zapadnih društava ima jedno upečatljivo obilježje: drastičan pad ljevice. Zašto? Koji su korijeni ovog debakla? Klasična politička nauka nudi različita objašnjenja, ali ona uglavnom ostaju površna, često opterećena dobro poznatom pristrasnošću – pretjeranim oslanjanjem na kulturne i socijalne faktore, uz zanemarivanje instinktivnih, biološki usađenih programa koji oblikuju ljudsko ponašanje.
Jedan od najčešće citiranih razloga promjene političke orijentacije zapadnog društva, je promjena u biračkom tijelu ljevice. Nekada čvrsto ukorijenjena u borbama industrijske radničke klase, savremena ljevica se sve više obraća obrazovanim, urbanim i često imućnijim slojevima društva.&nbsp;
Ovaj trend, koji se često naziva „gentrifikacijom ljevice“, predstavlja ozbiljan otklon od njenih istorijskih temelja i otvara pitanje – koliko je i dalje privlačna ljevičarska priča?&nbsp;
Kako se radnička klasa raspala kao politički blok, lijeve partije su potražile nove izborne baze, često se okrećući identitetskim politikama ili globalističkim vrijednostima. Slabljenje podrške kejnzijanskom konceptu ekonomije, pad uticaja marksističke misli i pritisci globalizacije dodatno su razvodnili klasične socijalno-ekonomske narative ljevice.&nbsp;
Pored gentrifikacije, ponuđena su objašnjenja vezana za rast postmaterijalističkih vrijednosti ili za osjećaj izdaje od strane ljevičarskih elita.&nbsp;
U koncipiranju sopstvenih politika, ljevica polazi od ideje da je čovjek izrazito „plastično biće“ – da se ljudski um može, do krajnjih granica, oblikovati putem normi, jezika i socijalnog uslovljavanja. Ova pretpostavka, međutim, dovodi do ignorisanja duboko ukorijenjenih instinktivnih programa koji i dalje upravljaju većinom našeg ponašanja.
Uprkos široko rasprostranjenom uvjerenju da se politička orijentacija oblikuje prvenstveno kroz obrazovanje i kognitivne procese, kroz izlaganje određenim ideološkim učenjima - dokazi ukazuju na suprotno.&nbsp;
Naše genetsko nasljeđe („nature” tj. priroda“) u interakciji s okolinskim uticajima („nurture” ili odrastanje“) oblikuje bihevioralne sisteme. Razlike između pojedinaca koji naginju „egalitarizmu“ i „socijalnoj pravdi“ i onih koji više cijene „tradiciju“ i „hijerarhiju“ nijesu samo ideološke – one su često ukorijenjene u neurobiologiji. Studije su otkrile strukturne i funkcionalne razlike u emocionalnim centrima mozga – posebno u limbičkom sistemu i amigdali – između konzervativnih i liberalnih birača.&nbsp;
Ovi instinktivni programi evoluirali su tokom milenijuma, oblikovani uslovima oskudice, trajnih sukoba i bolesti. Dizajnirani su kroz proces evolucije, da omoguće preživljavanje. U savremenom dobu, nauka, medicina i stabilne institucije (poput zdravstvene zaštite, penzionih sistema i sudstva) dramatično su promijenili našu sredinu, na što ukazuje iakronimom WEIRD (Western, Educated, Industrialized, Rich, Democratic). Iako su ti uslovi omogućili stvaranje društava koje su kolaborativnija i zasnovana na većem stepenu povjerenja, oni predstavljaju samo kratki treptaj u evolutivnoj vremenskoj liniji.
Dakle, ključne dimenzije objašnjenja ovih trendova, mada veoma rijetko razmatrane, kriju se u oblasti evolucione psihologije.
<h2>1. Bihejvioralni imuni sistem: strah od “drugačijeg”</h2>
Ljudi su evolucijom razvili psihološki odbrambeni mehanizam poznat kao bihejvioralni imuni sistem – skup kognitivnih i emocionalnih reakcija usmjerenih na izbjegavanje potencijalnih prijetnji, posebno infektivnih bolesti. Ovaj sistem je izuzetno osjetljiv na „devijacije“ od sopstvene grupe, uključujući kulturne i fizičke razlike.&nbsp;
Evolutivni princip je zasnovan na činjenici da stranci koji dolaze izdaleka mogu da nose na sebi patogene koje imuni sistemi lokalne zajednice ne prepoznaju i pred kojima su nemoćni. To je dovelo do potrebe (posebno izražene u društvima koja su na udaru migracija poput Balkana) da zajednica ima određeni broj instinktivno ksenofobnih jedinki koje će odvraćati od kontakta sa strancima, koje će migrante progoniti i težiti njihovom odstranjivaju ili ograničavanju njihove slobode kretanja.&nbsp;
To bi, u nekadašnjim uslovima, dovelo do prednosti za tu zajednicu i za njeno preživljavanje. S drudge strane u stabilnim uslovima i u izostanku pandemija, njihova uloga bi bila negativna jer bi ograničavali protok znanja i funkcionalno važnih kulturnih tekovima i dovodili bi to izolacije i stagnacije društva.&nbsp;
Istraživanja pokazuju da osobe s izraženijom osjetljivošću na gađenje (osobe kod kojih se refleks gađenja lakše aktivira), kao i one sa većom reaktivnošću amigdale (moždani centar čiji zadatak je, između ostalog, aktiviranje stanja “alarma”) češće pokazuju autoritarne i desničarske stavove. Osjećaj straha, kao i osjećaj gađenja povećavaju privlačnost desničarskih ideologija, a oni koji su tim instinktivnim reakcijama inače više skloni, pokazuju i jasnu sklonost desničarkim idejama.&nbsp;
Liberalni projekat otvorenih granica i humanitarnog pristupa migracijama – iako moralno uzvišen – nenamjerno je aktivirao ove drevne odbrambene mehanizme. Efekti su naročito izraženi u društvima s tradicionalnim normama ili visokim nivoom ekonomske nesigurnosti.&nbsp;
Paradoksalno, čak i sami migranti su skloni da razvijaju ksenofobične stavove prema domicilnom stanovništvu, kao dio odbrane „svoje“ nove grupe. Pandemija COVID-19 dodatno je pojačala ove instinkte, dodatno vezujući koncept “stranca” i “zarazne bolesti” u podsvjesnim obrascima cjelokupnog stanovništva planete.
<h2>2. Evolutivna koaliciona psihologija i konkurencija</h2>
Desničarski populizam vješto koristi našu urođenu sklonost da definišemo „svoje“ i branimo ga od „drugih“. U uslovima ekonomske nesigurnosti i društvenih previranja, ti instinkti se pojačavaju, a strategije političke komunikacije zasnovane na porukama o snazi, autoritetu i čistoti (dakle u skladu s obrascima desničarskog autoritarizma) dobijaju na značaju.&nbsp;
Poznato je da se u uslovim političke i društvene nesigurnosti pojavljuje tendencije da birači favorizuju kandidate čije fizičke karakteristike ukazuju na visoke nivoe testosterona (npr “kvadratna vilica”), ili na sposobnosti fizičke dominacije (visoki i snažni). Slično važi i za njihovo ponašanje - favorizuju se agresivni izrazi, takmičarski i nepokolebljivi stavovi (te zato često i desno-ekstremistički).
Brze društvene promjene, masovne migracije i rast kulturnog pluralizma dodatno raspiruju ove instinkte. Kada većinska populacija percipira da manjine dobijaju neku veću simboličku ili institucionalnu moć, to se nesvjesno doživljava kao gubitak statusa – što pothranjuje narative poput teorije „velike zamjene“.&nbsp;
Psiholozi poput Hajdta i Josta pokazali su da evolucioni psihološki mehanizmi češće bolje predviđaju političko ponašanje ljudi, u odnosu na predviđanja bazirana na racionalnom interesu ciljne grupe.&nbsp;
Čak je i marksistički koncept klasne borbe u svojoj suštini oslanjanje na iste koalicione instinkte – podjela na klase samo je jedan oblik drevnog principa razlikovanja „nas“ i „njih“.
<h2>3. Biopsihološki efekti nejednakosti</h2>
Posljednjih decenija unutrašnja nejednakost porasla je u većini zapadnih zemalja, što pokazuje GINI indeks. Preko 80% građana OECD zemalja smatra da su razlike u prihodima prevelike. U SAD je GINI koeficijent porastao sa 0,38 (1980) na 0,49 danas, dok su zarade niže obrazovanih stagnirale.
Dio ove percepcije nejednakosti proizilazi i iz većeg izlaganja siromaštvu koje, unutar tradicionalno bogatih društava, možemo da povežemo s naglim prilivom siromašnih ljudi - migranata. Vidljivo prisustvo ekonomski ugroženih grupa pojačava sveukupni osjećaj razlike (percepcija raslojenosti) i lako budi ogorčenost, ali i strah.&nbsp;
Istraživanja Vilkinsona i Piket potvrđuju da izloženost hijerarhijskim društvenim sistemima podstiče agresiju, kompetitivnost i nepovjerenje – osobine koje se lakše uklapaju u konzervativne političke platforme. Dakle, nejednakost ne podriva samo socijalnu pravdu, već aktivira instinkte koji birače pomjeraju ka isključivosti i autoritarizmu.
<h2>Zaključak: objašnjenje na nivou vrste?</h2>
Inverzija političkih ideologija u 21. vijeku ne može se razumjeti bez uvažavanja evolucionog dizajna ljudske psihe. Naši tribalni instinkti, averzija prema patogenima i potreba za kohezivnim grupama nijesu relikti prošlosti – oni i dalje oblikuju naše političke izbore.
Klasična objašnjenja – promjena biračke baze, izdaja elita ili ideološka konfuzija – ostaju validna, ali zanemaruju biološku podlogu ponašanja. Ona pretpostavljaju da je čovjek racionalni akter koga oblikuju obrazovanje i argumenti. No, istina je da političke preferencije često nastaju u emocionalnom, limbičkom dijelu mozga.
Ovdje se ne odbacuje politička nauka, već dopunjuje. Ljevica, želi li da povrati teren, mora shvatiti da migracije nijesu samo moralno ili ekonomsko pitanje – već i biopsihološki okidač. Integracija manjine i migranata mora biti postepen, proaktivan i strateški koordiniranan proces, nikako stihijski i ostavljen da se odvija na spontan način.&nbsp;
Takođe, ako ljevica bude razumjela kako društveni uslovi oblikuju političke stavove, onda će politike aktivnog smanjenja ukupnih socijalnih i ekonomskih nejednakosti (kao i ublažavanje posljedica tih nejednakosti) postati prioritet.
Snaženje povjerenja u institucije poput policije, siocijalnih službi i sudova dovodi do povećanja stepena spremnosti na saradnju i povjerenje i time pomjera “ulijevo” biračko tijelo.&nbsp;
Ljevica mora prestati da se obraća isključivo razumu i etici – i početi da adresira emociju i evoluciju. Strah, anksioznost zbog statusa i tribalizam nijesu moralne slabosti, već biološke realnosti. Budućnost progresivne politike zavisi od toga hoće li naučiti da živi s tim – i da ih kanališe umjesto da ih poriče.
(Tekst je, po dogovoru sa autorom, prilagođen i preuzet sa njegovog naloga na platformi Medium)

Duboki psihološki razlozi debakla ljevice na Zapadu

Proslavismo ove godine 13. jul kao nikad do sada.
Potegao Joanikije da nas ubijedi da preko njegovih četničkih izbranika nema većih antifašista. Sve što se desilo u toku četvorogodišnjeg “oslobodilačkog” rata, o čemu postoji na stotine hiljada dokumenata, ili se smatra nepostojećim ili je okrenuto naglavačke. Kakvih smo se sve javnih izjava naslušali. Slavljenje dokazanih najvećih zločinaca i pljuvanje po istoriji. A to je za današnju vlast samo lično mišljenje pojedinaca i kao bezazleno se ignoriše. Ne znam na osnovu kojeg zakona ili moralnog kodeksa.
No, tako je to kad po naređenju Joanikija iz Ostroga sve mora biti uređeno po uzoru na Srbiju. Tako dobismo na visoke državne položaje političke brabonjke i bašibozluk da nas vode u civilizovani svijet Evrope. Iz njihovih govora jasno se prepoznaje da istovremeno galopiraju na dva konja. Pričaju o Evropi, a misle na Srbiju. U toj njihovoj poruci nema ništa ljudsko ni za razmišljanje. Samo se prepoznaje neograničeni, gotovo perverzni apetit za vlašću i preko nje kontrola nad narodom. A kroz sve to zrači, kao dominantna crta karaktera – podlost, primitivizam i blesavluk. Gluparenje je za njih jedini prirodni način razmišljanja.
Kad sam prvi put poslije raspada Jugoslavije (raspada koji se pripisuje stranim silama, a ne Slobodanu Miloševiću sa njegovom kamarilom i popovima) došao iz Amerike u Crnu Goru pita me jedan umni starac iz mojeg sela: 
“Viđe li, Banjo, što učinjesmo?” 
Odgovorih mu: “A što, đede?” 
“Prevrnusmo pun vagan gu*icom”, odgovori mi. 
 Bolje od toga ne čuh niti pročitah do danas!
Mora da je Tito bio genije, kad je od nas, ovakvih kakvi smo, napravio onako lijepu zemlju. 
Ja sam se u Americi uvijek predstavljao kao Jugosloven, sem ako bi neko pokazao da ima malo više znanja o Balkanu. Uvijek sam za 29. novembar, Dan Republike, išao u jugoslovenski konzulat u San Francisku, ispred kojeg bi bila grupa američkih policajaca koji su nas štitili od nasrtaja četnika. U to vrijeme Srbi u Americi bili su podijeljeni i imali dvije srpske crkve. Jednom se u Njujork tajmsu pojavio naslov: "Srbi brane puškama crkvu jedni od drugih." Posvađali su se oko para. Kad nemaju koga drugog da provociraju i potkradaju, onda to rade među sobom.
Pitam se da li su to sad na vlasti u Crnoj Gori sinovi onih koji su odstupali do Zidanog mosta, pa pokušavaju da operu biografiju? Ono što dođe poslije raspada Jugoslavije bilo je gore, ali ovo što danas imamo u mnogo čemu je za sprdnju.
Srbija, za kojom čezne i značajan broj ljudi iz Crne Gore, dio je Balkana đe đavo pokušava da napravi imperiju. I ostaće takva i kad Vučić ode. Ona ne može da prihvati činjenicu da se svuda oko nje nalaze međunarodno priznate nove države, pa bi pod plaštom izmišljene ugroženosti srpskog naroda htjela to nasilno da promijeni, a istovremeno prikrivaju na sve moguće načine već napravljene užasne zločine.
A našim crnogorskim Srbima pogoduje što se sve to dešava u skladu sa učenjem kleronaciste Nikolaja Velimirovića. Ponižavajuće je gledati i slušati na što su sve spremni da urade i izjave.
Ali dolazi vrijeme kad će i oni kao onaj četnički guslar, koji je u toku rata slavio uz gusle Dražu Mihailovića, Dimitrija Ljotića i Pavla Đurišića, a 1945. zaguslao: 
"Molim Tita i Moša Jevreja, da oproste što sam dosad bleja!"

Tito je bio genije

U trenucima kad svijet svjedoči humanitarnoj katastrofi u Gazi, u kojoj su od oktobra 2023. do danas poginule desetine hiljada Palestinaca, uključujući ogroman broj žena i djece, crnogorski političar Andrija Mandić ostaje potpuno nijem. Ne oglašava se, ne zauzima stav, ne pokušava čak ni da glumi zabrinutost. I to nije slučajno.
Mandić, predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokratije (NSD), već neko vrijeme pokušava da izgradi imidž političara koji ima dobre veze s Izraelom. U maniru Milorada Dodika, i on igra na kartu "savezništva s Izraelom" kako bi zamaskirao radikalnu prošlost i stvorio političku zaštitu pred zapadnim partnerima. A uloga jedne od dvije jevrejske zajednice u tom narativu odigrala je ključnu, i vrlo korisnu ulogu za Mandića.
<h3>Četnik i filosemita</h3>
U Crnoj Gori djeluju dvije jevrejske zajednice: jedna pod rukovodstvom Nine Oftner Bokan, druga pod rabinom Arijem Edelkopfom. Obje zajednice potiču iz nekad jedinstvene – one koju je osnovao pokojni Jaša Alfandari, uticajni osnivač i prvi lider Jevrejske zajednice Crne Gore. Nakon njegove smrti, zajednica se podijelila, i od tada egzistiraju paralelno, svaka sa svojom slikom svijeta.
Nina Oftner Bokan već godinama otvoreno favorizuje saradnju s Mandićem i njegovom partijom. Mandić je redovan gost na proslavama Hanuke (jevrejski praznik koji simbolizuje svijetlo i pobjedu nad tiranijom), zajedno pale svijeće, drži govore, fotografiše se i stvara sliku lidera "pomiritelja". Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića i još jedan istaknuti član NSD, podizao je zajedno s Oftner Bokan jevrejski spomenik na Kapinom Polju. 
Sve to izgleda kao korektan čin priznanja jevrejskog nasljeđa u Crnoj Gori.
Ali...
<h3>Četničko nasljeđe i zaboravljeni zločini</h3>
U svom javnom djelovanju, Andrija Mandić nikada se nije odrekao titule četničkog vojvode. Naprotiv, ponosno je nosi i još ponosnije vrši istorijski revizionizam. A istorija je jasna: četnički pokret u Crnoj Gori, pod vođstvom lokalnih komandanata, sarađivao je s nacistima tokom Drugog svjetskog rata. Početkom 1944. godine sprovedena je velika racija u kojoj su nacisti, uz asistenciju domaćih kolaboracionista, uključujući četnike, uhapsili više desetina Jevreja u Crnoj Gori. Najveći dio njih nikada se nije vratio iz logora smrti.
Kako je moguće da političar koji se nije odrekao te ideološke baštine, ujedno postaje partner jedne jevrejske zajednice? Odgovor leži u političkom pragmatizmu, i s jedne, i s druge strane. Mandiću je potreban imidž međunarodno prihvatljivog konzervativca. Oftner Bokan i dio jevrejske zajednice, pak, u njemu vide korisnog partnera za realizaciju svojih ciljeva i projekata.
Drugo i važnije pitanje: zašto Mandić nikad nije potegao pitanje kontroverznog djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Drugome svjetskom ratu čije je sveštenstvo i predavači na bogosloviji, širilo antisemitizam i podgrijavalo mržnju prema Jevrejima?
<h3>Zašto ćutnja o Gazi?</h3>
Upravo zbog ove kompleksne slike, Andrija Mandić ne može i neće reći ništa o ratu u Gazi. Bilo kakva osuda izraelskih vojnih operacija ili ubijanja civila značila bi krah pažljivo građene PR-strategije.
Mandićeva šutnja o Gazi nije znak političke neutralnosti, već dubokog oportunizma. On ne bira vrijednosti, bira ono što mu koristi u datom trenutku. I kao što je nekada birao biti četnički vojvoda, danas bira da se prikaže kao "prijatelj Izraela", bez ikakvog istinskog odnosa prema tragediji koja se dešava u Palestini.
<h3>Licemjerje kao politička strategija</h3>
Mandić koristi jevrejsku simboliku kao politički štit. Međutim, to što nije reagovao na Gazu otkriva šupljinu tog štita. Pravo savezništvo s jevrejskim narodom ne gradi se prigodnim govora na Hanuki, već jasnim stavom protiv svakog zločina, uključujući i onaj koji se danas dešava nad palestinskim civilima. Onaj ko je istinski humanista, ne može se klanjati sjenkama četničke prošlosti.
I dok u Gazi umiru djeca, a svijet se lomi oko pitanja genocida, Andrija Mandić bira tišinu. I ta tišina govori više od hiljadu riječi. Govori o političaru koji se zaklanja iza lažnog moralnog autoriteta, iza istorijskog revizionizma i iza manipulativnog odnosa prema manjinama. Govori o političaru koji nikada nije raskrstio s mračnim nasljeđem iz kojeg je ponikao.
Vrijeme je da se to jasno kaže. I još jasnije vidi. Vrijeme je da Bošnjačka stranka položi račune - zašto je i dalje u savezništvu s Andrijom Mandićem?

Zašto se Andrija Mandić ne čuje o Gazi?

Neposredno prije nastavka suđenja, na prošlom ročištu Zoranu Lazoviću, Milivoju Katniću i Saši Čađenoviću, imao sam priliku da se sa njima pozdravim u holu ispred sudnice. Zoran Lazović izgleda „ko'momak“, Saši Čađenoviću se vidi da mu se u kućnom pritvoru popravio apetit, a Milivoje Katnić – kost i čapra.&nbsp;
Štrajk glađu i bolest, te gubitak više od četrdeset kilograma učinili su svoje. Prilikom pozdravljanja potapšao sam ga po leđima. I osjetio svako njegovo rebro i svaki pršljen.&nbsp;
<h2>POLICAJAC KOJI JE RIZIKOVAO ŽIVOT</h2>
No, to se nije odrazilo na Katnićevu odbranu. Kao što se to može zaključiti i iz brojnih novinarskih izvještaja, on je i ovoga puta secirao optužnicu Miloša Šoškića, precizirajući, po ko zna koji put, da se radi o klasičnoj političko-tužilačkoj montaži.
Katnićevo svjedočenje na ovom ročištu, kojem su prisustvovali i predstavnici OEBS-a, značajnim dijelom se pretvorilo u pravu inventuru onoga, što je medijski satanizovani Petar Lazović učinio na sprečavanju planiranih ubistava tužilaca visokopozicioniranih policajaca, šefa SDT-a, te pripadnika klanova u Crnoj Gori. U kojem bi, kao kolateralna šteta, stradali i nedužni građani.&nbsp;
Katnić je posebno naglasio da Petar Lazović nije djelovao kao član kriminalnih klanova, već kao policajac koji je, rizikujući život, radio svoj posao.
Među glavnim metama kriminalnih klanova nalazila se i trojka na optuženičkoj klupi: Zoran Lazović, Milivoje Katnić i Saša Čađenović, te nekadašnji šef SDT-a Dragan Radonjić. Čije je ubistvo spriječio upravo Petar Lazović.&nbsp;
Pošto su novinari, koji su izvještavali sa ovog suđenja, upoznali javnost sa svime što se dešavalo u sudnici, time se više neću baviti u ovom tekstu, već ću ovaj dio Katnićevog svjedočenja staviti u kontekst aktuelnih ubistava u Crnoj Gori u obračunu kriminalnih klanova.&nbsp;
Najnoviji primjer je ubistvo Igora Nedovića ispred njegove kuće, te ubistvo Ivana Milačića i ranjavanje Strahinje Radonjića koji je bio sa njim u kafiću. Kao i još jedne osobe koja se tu slučajno našla.&nbsp;
<h2>ESKALACIJA UBISTAVA U CRNOJ GORI</h2>
Suština borbe protiv kriminalnih klanova i njihovih međusobnih javnih strijeljanja i dizanja u vazduh nije u brojanju i sakupljanju leševa, već u sprečavanju brutalnih likvidacija.&nbsp;
Optužena četvorka, računajući i Petra Lazovića, kojoj se sada sudi, to je upravo radila.
Povući ću jednu paralelu sa „starom vlašću“: poslije velikog talasa klanovskih ubistava u Crnoj Gori, dolaskom Zorana Lazovića na poziciju šefa Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, te zajedničkim djelovanjem sa Katnićem, Čađenovićem, Radonjićem i Petrom Lazovićem, gotovo da su nestala ubistva sa crnogorskih ulica.&nbsp;
Vođe klanova i njihovi vojnici morali su pobjeći iz Crne Gore. Njihove međusobne likvidacije prebačene su u Grčku, Češku, Sloveniju, Španiju, Brazil, Hrvatsku, Srbiju…
<h2>POVRATAK OTPISANIH</h2>
Međutim, instaliranjem nove vladajuće elite i stavljanjem iza rešetaka Katnića, oba Lazovića i Čađenovića, te profesionalnim degradiranjem Radonjića, „otpisani“ obračuni kriminalnih klanova, opet su se vratili u Crnu Goru. Sa javnim smaknućima suparnika.&nbsp;
U otvorenom ratu dva moćna klana sa velikim brojem novoregrutovanih vojnika koji se, da zlo bude veće, više ne vodi samo zbog novca, već zbog puste osvete, a to u Crnoj Gori znači rat do istrebljenja, ginu mladi ljudi, nekada golobradi mladići. Ispred kućnog praga, na ulici, u kafićima…&nbsp;
I to po ranije pripremljenim spiskovima i pravilu: „Ubiti prvog koji se namjesti“. Što je bilo pravilo i zloglasne UDB-e.
Broj ubijenih i nastradalih u Crnoj Gori neprestano raste, a crnogorska policija i druge službe bezbjednosti broje mrtve i ranjene.&nbsp;
Razlog: u tim organima i ustanovama, gotovo da je uništeno institucionalno pamćenje i uklonjeni su najsposobniji ljudi. Po javno izrečenoj presudi: „Oni su iz Milove vlasti.“
A brojni neiskusni službenici i kadrovi koji su tu, znamo, birani po političkoj a ne profesionalnoj liniji, poneki i sa bogznakakvim diplomama, ma koliko se trudili, ne mogu daleko dobaciti.
Borba protiv kriminalnih klanova prevashodno se dobija, da ponovim, obavještajnim radom službi, odnosno ubacivanjem svojih agenata i saradnika u njihove redove. Nekada su pripadnici najmoćnijih svjetskih službi bili prinuđeni da čak i ubijaju ljude, kako bi tako stekli povjerenje vođa kartela ili vjerskih fanatika. Kao, recimo, u vrijeme ISIL-a.&nbsp;
To je modus operandi najvećih i najjačih službi svijeta, kao što je DEA, koja u saradnji sa CIA i FBI operiše u više od 70 država.&nbsp;
<h2>UBISTVA NEMA KO DA SPRIJEČI</h2>
Katnić je posvjedočio i da je zahvaljujući informacijama Petra Lazovića, pokrenuto na desetine tužilačkih predmeta, ali i spriječena brojna ubistva članova škaljarskog i kavačkog klana.&nbsp;
Ukazao je da su na osnovu tih podataka osujećena teška krivična djela i spašeni mnogi životi, te da je zaplijenjena enormna količina cigareta.
U kontekstu insajderskog djelovanja, meni je jako zanimljivo svjedočenje Katnića da je Petar Lazović čak kreirao lažni nalog čat grupe navodnih službenika ANB-a, i „Radoju Zviceru saopštavao određene podatke kako bi ga, u stvari, obmanjivao.“&nbsp;
Nažalost, brutalna ubistva između članova suparničkih klanova u Crnoj Gori, više nema ko da spriječi. Niti ima moć da ubice iseli iz Crne Gore.
Zato mali savjet pristalicama ovakve vlasti i stanja u Crnoj Gori: Ako glasate iste, često se osvrnite za sobom – da vas ne pogodi kakav metak ili rikošet dok budete bezbrižno pili kafu ili sa djecom šetali gradom.&nbsp;
Jer, po svemu sudeći, nova ubistva i obračune kriminalnih klanova u Crnoj Gori nema više ko da spriječi, a pogotovo da ih izmjesti van Crne Gore.

Sakupljanje leševa

Piše: Vlado Vurušić
Gotovo devetomjesečni studentski (i ne samo studentski) antirežimski bunt u Srbiji polako gubi na intenzitetu (možda zbog ljeta), ali važnije je da je nekako izgubio na identitetu skrenuvši, prema balkanskom postjugoslavenskom obrascu, udesno ili, kako je to definisao crnogorski književnik Dušan Pajović - "od velike blokade do velike Srbije".
Taj moment koji se definisao na velikom Vidovdanskom skupu u Beogradu, nakon kojeg je protestni elan i splasnuo, u orbitu je vinuo 62-godišnjeg profesora beogradskog Filološkog fakulteta i šefa Zadužbine Miloša Crnjanskog Mila Lompara, kao svojevrsnu intelektualnu zvijezdu studentskih protesta, kako ga definiše sarajevska Slobodna Bosna, a kojeg sada neki protestno-opozicioni krugovi u Srbiji ističu kao vodećeg predsjedničkog kandidata na sljedećim izborima.
Trebali bi se najkasnije (doduše, kod Aleksandra Vučića se nikad ne zna) održati u aprilu ili maju 2026. godine, a kako sad stvari stoje, ako se ne posegne za ruskim iskustvom (Vladimiru Putinu su prethodne mandate anulirali da bi mu omogućili da se kandiduje još i još), Aleksandar Vučić se ne bi smio/mogao kandidovati. Protesti su se pokazali uglavnom usmjereni "samo" na rušenje Aleksandra Vučića, a ne na promjenu njegove politike, pa se alternativa koja se nudi umjesto njega ne razlikuje puno ili uopšte prema nacionalističko-ideološkom obrascu koji je u Srbiji dominantan od kraja osamdesetih godina, uz vrlo kratko vrijeme premijera Zorana Đinđića.
<h2>Ko je Milo Lompar?</h2>
Taj profesor srpske književnosti 18. i 19. vijeka, koji je u političkim turbulencijama raspada Jugoslavije prošao put od Srpske liberalne stranke, koja unatoč imenu tih devedesetih godina 20. vijeka nije bila ništa manje radikalno nacionalistička od politike Slobodana Miloševića (predvodili su je akademici SANU-a Nikola Milošević i Kosta Čavoški), pa je kasnije s Čavoškim postao jedan od ideologa nacionalističkog proruskog pokreta Dveri, koji su u srpskom političkom prostoru otvoreno nazivali neofašističkom i proljotićevskom strankom, a osnivač je udruge Srpski glas, kako se zvalo udruženje Dragiše Vasića, ideologa četničkog Ravnogorskog pokreta.
Na Vidovdanskom skupu Milo Lompar je bio glavni govornik, kako kažu čak i srpski nezavisni mediji - "na zahtjev studenata". Prije svog istupa kojim je zasjeo na čelo antivučićevskog protesta, mada je zanimljivo da unatoč tome što se vidi kao nasljednik Vučića nije meta brutalnih napada prorežimskih medija, Lompar je učestvovao na predstavljanju knjige pjesama osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića "Crna bajka" u Srpskoj književnoj zadruzi. Kako je naveo nezavisni beogradski list Danas, on je u svom govoru kazao da "sloboda ide u dva kraka - sloboda srpskog naroda van Srbije i sloboda naše države u odnosu na druge". Posebno je naglasio "odbranu suvereniteta Republike Srpske i srpskog naroda u Crnoj Gori".
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fsvijet%2Fvelikosrpske-poruke-i-sa-studentskog-protesta-u-beogradu-profesor-lompar-o-srpskom-integralizmu-nije-zaobisao-ni-crnu-goru&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Podsjetimo govorio je da je "u boljim vremenima srpski narod bio jedini postojeći narod u Crnoj Gori", ali se založio i za odbranu "srpskih nacionalnih prava u Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji", a Kosovo mu je pitanje svih pitanja. "To je borba za srpski integralizam", rekao je Lompar, što je samo eufemizam za politiku i projekt "srpskog sveta". Inače, u njegovom eseju "Duh samoporicanja" koji je, piše Danas, imao čak deset izdanja, stoji da se srpski kulturni identitet razgradio "kroz paukovu mrežu ideologije jugoslavenstva i titoističkog komunizma". Lompar zapravo funkcioniše po onoj nastranoj tezi i mantri kojom prekorijeva Srbe da su "hrvatski komunisti uvijek gledali u NDH, a srpski nikad nisu bili za Srbiju". U nedavnom podcastu u kojem opravdava srpske nacističke kolaboracioniste četničkog vođu Dražu Mihailovića i šefa marionetske kvislinške Srbije generala Milana Nedića, kaže da su "partizanski i ustaški pokret imali slične posljedice po srpski narod" te, prema njemu, "između komunista i ustaša nije bilo razlike" jer "su i jedni i drugi htjeli razbijanje Jugoslavije".
"Postoji jedinstvo njihovog cilja, ustaški i komunistički pokret dijele ideju da je Jugoslavija vještačka tvorevina i da je treba razbiti. Ta dva pokreta imaju jedan cilj, da se Jugoslavija kao velikosrpska tvorevina razbije" te "je cilj i ustaša i komunista bio da se minimiziraju srpska nacionalna prava", mišljenja je Lompar.
<h2>Ideologija mu se ne razlikuje od Vučićeve</h2>
U podcastu Kod Brane (Branimir Nešić, urednik izdavačke kuće Catena mundi), za Milana Nedića Lompar kaže da nije bio "ideološki blizak s Adolfom Hitlerom". Podsjetimo da se Nedić susretao s Hitlerom, a lično ga je izvijestio da je Beograd postao prvi "Juden frei Stadt", odnosno grad "očišćen od Židova". Za Lompara Milan Nedić nije kvisling, on je kolaboracionist koji sarađuje s okupatorom, ali mu ideološki nije blizak, pa ga čak upoređuje s maršalom Philippeom Pétainom, vođom vichyjevske kolaboracionističke Francuske.
"On je doveden u iznudicu i to što radi je u nekom smislu da pomogne tim silnim izbjeglicama iz Bosne i Hrvatske. Nedić je na neki način točno procijenio da se Jugoslavija ne može suprotstaviti Njemačkoj i nije bio nikakav nerealan čovjek. Spašavao je srpski narod po cijenu svoje kolaboracije", kazao je Lompar. Slične istorijske politikantske i revizionističke, blago rečeno, besmislice čujemo i kod nas, pa nas ovakvi stavovi ne trebaju čuditi, pogotovo jer kaže da je "ustaška komponenta bitna komponenta hrvatske politike", čime će vjerojatno kupiti njegove hrvatske "vice verse", pa ga možda pozovu na neki istorijski skup ili tribinu, kako to već znaju činiti sa sličnim srpskim istoričarima.
Dakle, ideološka nacionalistička potka Lompara na temeljima "srpskog sveta" ni po čemu se ne razlikuje od Vučićeve. Moramo se zapitati je li Lompar zbilja jedino što se u Srbiji, nakon takvog vala pobune, može ponuditi kao protuteža (čuj - protuteža!?) Aleksandru Vučiću, i ne preostaje nam ništa drugo nego parafrazirati pajtonovce: "Gospodo, sišli ste sa svog malog uma."

Ko je Milo Lompar?

Svjedoci smo da mitropolit crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikije Mićović nastavlja uporno da posrbljava, asimiluje Crnu Goru i Crnogorce i ponavlja političku frazu i ideološku fantaziju da je Crna Gora jedna od "srpskih zemalja". To je g. Joanikije učinio na, kako su naveli "Saboru bratstva pravoslavne omladine Crne Gore" održanom &nbsp;na Mihojskoj prevlaci kod Tivta. Joanikije je uporan u tome da Crnu Goru pretvori u rusko-srpsku guberniju i da otima crnogorsku državnu i nacionalnu istoriju. Nameće bajke da je Srpska crkva postojala kad je nikad bilo nije, jer ona ne samo što do 1918- 1920, nije uopste postojala u Crnoj Gori, nego pod tim imenom ni u Srbiji. Ali iz političkih razloga g. Joanikije i njegovi sljedbenici, parernalisti i pristalice šire velikosrpsku ideologiju i strucni ljudi i drugi subjekti trebaju to stalno demantovati činjenicama.&nbsp; Providno je od velikosrpskih falsifikatora što vele da Crnogorska crkva nije bila autokefalna. Neka pročitaju makar episkopa i kanonistu Srbina dr Nikodima Milaša koji 1890 u Zadru u knjizi PRAVOSLAVNO CRKVENO PRAVO kaže da je bila autokefalna i da je njenu samostalnost priznavala Carigradska patrijaršija.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025072715078_11798ac0013ca1909fd6719633473c707aed2921b41838de846acd44b392893a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025072715078_11798ac0013ca1909fd6719633473c707aed2921b41838de846acd44b392893a" data-rendition-name="original" width="1600" height="1380" loading="lazy" alt="Knjiga"> </figure>

Neistine stalno treba javno i uporno demantovati

S istinom nije moguće polemisati. Nikad i nije bilo. Ne postoji moja, tvoja, naša ili njihova istina. Uvijek je samo jedna istina. Ma koliko se zavaravali. Ako vas mrzi da čitate o istini, preporučujem Netflixovu seriju Zero day. Jeste, banalno je, ali kratka je, pa vam neće uzeti vrijeme, koje, jelte, nemate. Na samom kraju ove mini serije otac ne pristaje na kompromis. Makar ga istina koštala vlastite ćerke i njene slobode.
Elem, kad vam neko kaže da živimo slobodu i demokratiju, recite mu da laže. Ne kao pas, jer psi ne lažu, uprkos zabludama. Laže kao političar. Niko ne laže tako masno kao političari. Da ne bude zabune, lagali su oduvijek. Ali su se nekad bar trudili da trepnu kad slažu. Danas lažu bez ambicije da njihove laži makar liče na istinu. Jer im se može. Tako su u mogućnosti. Bahati, primitivni, beskrupulozni. Lažu o svemu. Najviše o sopstvenim biografijama. O bogatom iskustvu političke i partijske prostitucije.
Slovo o moralu drže oni koji su zbog parčeta vlasti izdali i bivše sebe i sve ostalo. Crnu Goru, recimo. Danas takvi sebe pitaju: „Jesmo li se za ovo borili?“ Jeste, dakako da jeste. Časove o konačnoj slobodi drže oni koji bi u konclogore svakog ko drugačije misli. I svakog ko se usudi da im kaže istinu o njima. Putem svoje medijske posluge biju bitke sa svima koje ne kontrolišu. Strijeljaju, linčuju, obilježavaju sve koji o njima ne pišu bajke za laku noć. Valjda je tako u demokratiji. Možda ne razumijemo kako pjeva sloboda, pa sebi dajemo za pravo da se izjasnimo o režimu, o gužvama u saobraćaju, o cijenama u marketima, o poniženoj i zgaženoj zemlji, ili, čak papučama.
Olako shvatamo slobodu. Govor nam nije dat da bismo govorili, već da bismo pjevali o našim dobrotvorima. Jezik mora služiti vlasti, nikako istini i pokudi. Tome nas, uostalom, uči i Sveto pismo u Poslanici Rimljanima: „Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti, od Boga su postavljene. Tako koji se suproti vlasti suproti se naredbi Božijoj; a koji se suprote primiće grijeh na sebe.“ Biće da se nešto grdno pobrkalo u čitanju Biblije, pa vlast služi Srpskoj crkvi. Ili je Srpska crkva danas vlast?
Mogla bi me zbog ove jeresi Srpska crkva i tužiti. Nije da ne bi. Kad već opskurni Ž. N. prijeti pravom i strašnim sudom zbog napisane istine o njemu, zašto to isto ne bi učinili njegovi duhovni pastiri? Jer, ni oni kao ni on s istinom ne mogu polemisati. S vlastitim biografijama u kojima piše da ne ljube bližnjeg svog već ratne zločince. Masovne ubice, koje su proglasili ili pjesnicima ili svetiteljima.
Samo u Crnoj Gori ljudi bez časti mogu tražiti novac za povredu časti. Ili za duševnu bol, iako je duša u njihovom slučaju baš poput Bećirove nagrađene knjige, nema je.
Zato, uprkos nastojanjima da nas zaplaše svojim sudovima i drugim institucijama, u obavezi smo da govorimo istinu. Uvijek. Pa i o opskurnom Ž. N., intimusu Nemanje s Mokre Gore. I dvorskom praznoslovu aktuelnog režima. Koji istinu o sebi naziva „zlobnim glupostima“.
Samo u literaturi ćenef možemo nazvati turskim kupatilom. A šovinistu građaninom svijeta.
Zna to Ž. N., ipak je on književni guru jedva pismenim „pesnicima s bradom“.

Neko je oklevetao Ž. N.?

Srpski mitropolit Joanikije Mićović služio je u Cetinjskom manastiru danas pomen postradalim junacima Vučedolske bitke.
Joanikije je, između ostalog, rekao da je najviše radosti i slavlja zbog pobjede crnogorske vojske na Vučjem dolu bilo na Cetinju.
- Na Cetinju se najviše i slavilo. Govorilo se da je pobjeda na Vučjem dolu lijek naših kosovskih rana. Svaka bitka, svaka pobjeda i svako junaštvo naših predaka tumačili su se baš u svijetlu kosovskoga zavjeta i kosovskoga opredjeljenja - istakao je on.&nbsp;
To je, tvrdi Joanikije, tako bilo.
- I mi želimo da sačuvamo pamćenje i tradiciju. Nećemo da je brišemo - zaključio je on.&nbsp;

Joanikije: Pobjeda na Vučjem dolu lijek naših kosovskih rana

Poslanik GP URA Zoran Mikić poručuje da stoji na raspolaganju ministru Danilu Šaranoviću i njegovom timu kao i nadležnom tužilaštvu u bilo koje doba dana ili noći.
- Da odgovorim na sva pitanja koja imaju na moj račun - kazao je Mikić komentarišući i danas navode ministra unutrašnjih poslova Šaranovića, iznijete juče u Skupštini, da je poslanik URA umiješan u šverc cigareta pod pokroviteljstvom bivšeg premijera Dritana Abazovića.
On je kazao i da se nadao da je korišćenje nekih stvari u političkim prepucavanjima iza njih.
- Izgleda da nijesu - dodao je Mikić.&nbsp;

Mikić: Stojim na raspologanju i Šaranoviću i tužilaštvu u bilo koje doba

Protiv Podgoričanina I.B. (45) podnijeta je krivična prijava zbog sumnje da je seksualno uznemiravao djevojčicu porukama na Instagramu.
Sumnja se, kako je saopšteno iz policije, da joj je na društvenoj mreži Instagram upućivao poruke neprimjerene sadržine i time povrijedio njeno dostojanstvo.
I.B. će u zakonskom roku biti sproveden u Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici.
- Službenici Uprave policije ostaju snažno posvećeni zaštiti maloljetnika i drugih ranjivih kategorija društva, kroz blagovremeno i odlučno postupanje protiv svih oblika seksualnog nasilja i uznemiravanja, posebno onih koji se vrše putem digitalnih kanala komunikacije - poručili su u policiji.

Podgoričaninu krivična prijava zbog sumnje da je seksualno uznemiravao djevojčicu porukama na Instagramu

Ministarstvo vanjskih poslova Srbije preporučilo je svojim državljanima da se od 1. do 10. avgusta ove godine uzdrže od putovanja u susjednu Hrvatsku.
Ministarstvo savjetuje državljanima Republike Srbije da, ukoliko se u "pomenutom periodu nađu u Hrvatskoj, izbjegavaju skupove i druga javna okupljanja koja nose rizik od incidentnih situacija", navodi se u saopštenju od 28. jula.
U upozorenju Ministarstva se ne navodi razlog ovakve preporuke, no jasno je da je riječ o obilježavanju godišnjice "Oluje", piše Klix.ba.
Hrvatska, 5. avgusta obilježava godišnjicu vojno-policijske akcije "Oluja", kao dan kada su uspješno u okvire države vratili područje koje je do tada držalo pobunjeno srpsko stanovništvo. U Srbiji se "Oluja" obilježava 4. avgusta, kada je i počela akcija, ali je među Srbima to dan stradanja s obzirom na veliki broj prognanih civila.
Inače, i Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova (MVEP) Hrvatske je ranije, početkom jula, preporučilo hrvatskim državljanima da odgode sva putovanja u Srbiju koja nijesu nužna i pozvalo na pojačan oprez i praćenje situacije u toj zemlji. Razlog tome bili su protesti i problemi na granicama koje su imali hrvatski državljani.
- Preporučuje se odgoda svih putovanja koja nijesu nužna, pojačan oprez, praćenje aktuelne situacije i detaljnije informiranje prije puta, posebno u svjetlu zabilježenih neprimjerenih i neosnovanih postupanja tijela Republike Srbije prema hrvatskim državljanima - navodi se u preporuci MVEP-a.

Državljanima Srbije preporučeno da ne putuju u Hrvatsku

Danijela Mujović, supruga gradonačelnika Podgorice i vlasnica firme „GP Contour“, ponovo je u žiži javnosti, i to zbog poslovanja njene firme. Na društvenim mrežama ovih dana bukti rasprava nakon što su se pojavili podaci o poslovanju njene firme, ali i cijeni modnih detalja koje nosi. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250729070716_cacf091960abad4af4e80768e18d3b34435a20a3beb28cea40e0ff0f93148dc9.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250729070716_cacf091960abad4af4e80768e18d3b34435a20a3beb28cea40e0ff0f93148dc9" data-rendition-name="original" width="1206" height="1786" loading="lazy" alt="Danijela Mujović Mimformer"> </figure>  Sve je počelo kada je Mujović podnijela prijavu protiv novinarke TV E, Vesne Rajković Nenadić, zbog Facebook objave u kojoj se pominju papuče brenda Dior, koje ona nosi. Korisnici društvenih mreža tvrde da one koštaju oko 750 eura – što je, ispostavlja se, znatno više od prosječne mjesečne plate u firmi čija je vlasnica Danijela Mujović. &nbsp; Prema javno dostupnim podacima sa platforme CompanyWall, a objavili su ih i korisnici na X-u, zaposleni u GP Contour tokom prošle godine primali su prosječnu neto platu od oko 470 eura. To je značajno ispod trenutnog zakonskog minimalca u Crnoj Gori, koji iznosi 600 eura. &nbsp; U firmi su, prema tim podacima, prošle godine radila četiri zaposlena, a prijavljeni dnevni pazar, kako navode na mreži X, a pozivajući se na podatke sa sajta CompanyWall, iznosio je svega 200 eura. Ovi brojevi dodatno podstiču sumnje javnosti i sve češće pozive nadležnim institucijama da ispitaju zakonitost poslovanja. &nbsp; - Kako je moguće da radnike plaća ispod svakog zakonskog minimuma i kako je uopšte našla četvoro ljudi koji su pristali da rade za tu platu?“ – pita se jedan od korisnika mreže X, čije su objave izazvale lavinu komentara. &nbsp; Pitanja se nižu: Da li se izdaju fiskalni računi? Da li su radnici prijavljeni na puni iznos zarade? Koliki je stvarni promet firme? &nbsp; Posebnu pažnju javnosti privukla je i informacija da je stalna imovina kompanije Danijele Mujović u 2024. godini porasla za 44.000 eura u odnosu na godinu ranije. U isto vrijeme, plate zaposlenih su – smanjene. Sve to dolazi u trenutku kada životni troškovi rastu, a prosječne plate na državnom nivou bilježe uzlazni trend. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250729070716_9ba76c05e6060f9109b8fa37f513368c0e3db3d315af7b7640a5a66001fc438e.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250729070716_9ba76c05e6060f9109b8fa37f513368c0e3db3d315af7b7640a5a66001fc438e" data-rendition-name="original" width="1206" height="1299" loading="lazy" alt="Company Wall Mujović"> </figure>  Na društvenim mrežama se nižu komentari da finansijski pokazatelji firme ne ulivaju povjerenje. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250729070716_165d9872b4b390d0489b9bd8210c48029022168e54ef65cbc2d32da99ce402f4.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250729070716_165d9872b4b390d0489b9bd8210c48029022168e54ef65cbc2d32da99ce402f4" data-rendition-name="original" width="1206" height="1842" loading="lazy" alt="Company Wall Danijela Mujović"> </figure>  Na sajtu CompanyWall, kompanija Danijele Mujović nalazi se u kategoriji kompanija koje najgore posluju u okviru djelatnosti kojom se bave.&nbsp; <div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2Fmimformer1%2Fstatus%2F1948978685307982329%3Fs%3D46&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Dior na nogama, minimalac za radnike: Finansijska bajka Danijele Mujović

Iz Demokrata su saopštili da je pas sumnjiv da je komita, te da je više nego očigledno da iza njegovog djelovanja stoje Ljubo Milović i Radoje Zvicer. &nbsp;Unutrašnjom istragom utvrdiće se da li je pas služio u odjeljenju koje je nekad bilo pod kontrolom Zorana Lazovića, satirično je na Iks mreži prokomentarisao poslanik SD-a i predstavnik Evropskog saveza Nikola Zirojević, reagujući na informaciju da je na Dvorskom trgu na Cetinju policajac, prema nezvaničnim navodima, sam sebe ranio dok je pokušavao da savlada psa.
Istovremeno, kako dodaje, potpredsjednik Vlade zadužen za sektor bezbjednosti, Aleksa Bečić, naložio je hitan veting u redovima policijskih pasa, dok je potpredsjednik Vlade Momo Koprivica rekao da je prošlo vrijeme kada je Bemax mogao ubacivati pse u policijske redove.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2FZirojevicNikola%2Fstatus%2F1949440884157935648&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fhronika%2Fcetinje-policajac-se-ranio-dok-je-pokusao-da-obuzda-psa&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Zirojević: Pas je komita, iza njega stoje Zvicer i Milović, Bečić naložio hitan veting policijskih pasa

Crna Gora danas plaća cijenu višedecenijskog nedostatka crnogorskih autora iz raznih naučnih oblasti, posebno istorijske nauke, lingvistike, antropologije, proučavanja baštine... Obrazovali smo se na udžbenicima i radovima onih koji Crnu Goru nikada nijesu smatrali kao autentični nacionalni i državni prostor, već kao provinciju srpske države i ogranak srpskog naroda. Danas smo mi jedina država na svijetu sa hiljadugodišnjim trajanjem, priznata kao suverena i kao član UN, sa priznatim crnogorskim jezikom i crnogorskom nacijom, čiji dio stanovništva, koji nikada nije bio dio suśedne države, sebe smatra nacionalno dijelom te države, njenog istorijskog, kulturnog i jezičkog nasljeđa. Dugo vremena je i u Crnoj Gori važila zabluda da je srpska vojska krajem 1918. godine oslobodila Crnu Goru od austrijske okupacije. To je jedna od hiljadu laži koje su prenošene iz publikacija suśedne Srbije i njenih ispostava u Crnoj Gori. Stotine neoborivih činjenica, dokumenata savezničkih snaga, govore da je srpska vojska ušla u Crnu Goru bez borbe, oslobođenu od strane crnogorskog naroda, zajedno sa drugim okupacionim snagama, kako su se sami saveznici precizno definisali. Brojne depeše potvrđuju da se radi o okupiranoj teritoriju, o okupacionim trupama, uključujući i depeše najvećeg vojnog vrha srpske vojske. Uprkos protivljenju nekih saveznika, a ponajviše zahvaljujući Francuzima i njihovoj okupacionoj vojsci, srpska vojska je uspostavila okupacionu upravu u Crnoj Gori i formirala privremenu vlast, lojalnu Beogradu. U organizaciji Beograda, lažnom skupštinom, ugašena je država Crna Gora, što jedino cinici nazivaju ujedinjenjem.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250726180740_d620ef14625eb074d13f75339c57a1e5e156c9a4ab57bd5f878066f6baf6872f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250726180740_d620ef14625eb074d13f75339c57a1e5e156c9a4ab57bd5f878066f6baf6872f" data-rendition-name="original" width="1920" height="2798" loading="lazy" alt="ivanović"><figcaption>Poslanik crnogorskih federalista dr Mihailo Ivanovićetv</figcaption></figure>  <h2>Kršenje prava</h2> Beogradski mediji, Politika, Vreme, Pravda ... prenose u brojevima od 10. februara 1924. godine, u izvještaju iz skupštinskog zaśedanja, riječi dr Mihaila Ivanovića, poslanika crnogorskih federalista: „Prvi je posao režima bio uništiti cio pravni poredak i slobodnu Crnu Goru. Srbijanski dinastičari dobijaju od režima pohvale i nagrade za paljenje kuća, vađenje očiju živim ljudima, bacanje đece na bajunetima kroz prozore, lomljenje ruku ženama i đeci kartečima iz topa, zato što nijesu vjerni Kralju itd... Divlji napadi na prošlost i tradicije Crne Gore, rušenje spomenika, pljačkanje istorijskih dokumenata, i.t.d, ostaće samo kao dokaz moralne veličine i državničke sposobnosti režima“... Niko nije protivurječio, niko nije u Skupštini rekao da su to laži. Zato što su znali da je to istina. Jedina reakcija je bila potpredśednika Skupštine Lj. Bakića, kako „nema crnogorskog naroda u Crnoj Gori, već ima samo srpskog naroda“... Slično je Crna Gora nekiliko puta „oslobađana“. Od Nemanjića do Karađorđevića, da bi je danas oslobađala svetosavska crkva iz suśedne države. Kao i stoljeće i nešto prije, kada su suspendovani svi zakoni postojeće kraljevine, tako i današnji oslobodioci ne haju za Ustav, zakone, procedure. Krše se međunarodne povelje koje imaju supremaciju nad domaćim zakonodavstvom. Krši se povelja UN iz 1948. godine, Evropska konvencija o ljudskim pravima, donešena u Rimu 4. novembra 1950. godine, čiji je potpisnik 2006. godine Crna Gora. Krši se pravo na mirno okupljanje i protest građana, kao jedno od osnovnih ljudskih prava po pomenutim poveljama. Nije čudo što UN reaguju na kršenje povelje UN, jer je to vidljivo i laicima. Kakve su to pravne fakultete završavali predstavnici vlasti kad ne poznaju najvažnije međunarodne povelje o ljudskim pravima, koje su dužni da poštuju silom zakona? Država je dužna da radi na otklonjanu razloga zbog kojih se organizuju mirni protesti, a ne da tiranijom većine uskraćuju elementarno ljudsko pravo! Takođe, čitav postupak od hapšenja Milivoja Katnića, bivšeg SDT i njegovog pomoćnika Saše Čađenovića su školski primjeri kršenja Evropske konvencije, koja garantuje „... pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona“. Pretvaranje pritvora u zatvor je neprihvatljivo po međunarodnim poveljama. Iste te međunarodne povelje i presude Suda za ljudska prava u Strazburu, smatraju ubistvom od strane države pritvorenika kojem nije omogućeno liječenje u skladu sa njegovim zdravstvenim potrebama. Jednog dana će se morati pred sudom odgovarati zašto se uskraćuje Milivoju Katniću liječenje od strane ljekara koji ga je liječio i kojem vjeruje da mu neće umanjiti sposobnost odbrane? Śećate se đe je liječen optuženi Bratislav Dikić u procesu za terorizam u vrijeme „nedemokratske bivše vlasti“?  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250726180740_6c93ef9bee63ad42060cd8b23d1063dfab6509063490ab1f2ca5149d73dcd5af.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250726180740_6c93ef9bee63ad42060cd8b23d1063dfab6509063490ab1f2ca5149d73dcd5af" data-rendition-name="original" width="522" height="624" loading="lazy" alt="mauzolej"><figcaption>Autorsko djelo Ivana Meštrovića, Mauzolej na Lovćenu etv</figcaption></figure>  <h2>Uticaj Crkve Srbije</h2> Sarkastično zvuče riječi potparola NSD Mirka Miličića kako je gradonačelnik Budve i sam doprinio uličnom prebijanju, jer, kaže, niko nema pravo da „sistematski izigrava i krši zakon, da vrijeđa pojedince i porodice, da zavađa građane“. Samo je zaboravio da doda da to jedino ne važi za Andriju Mandića, predśednika Skupštine, članove NSD-a i Crkvu Srbije sa svojim velikodostojnicima. Ako neko krši zakone Crne Gore i zavađa ljude to su ta gospoda. Čemu služe riječi Joanikija Mićovića o vraćanju kapele Karađorđevića na Jezerski vrh do da poziva na kršenje zakona o zaštiti kulturnih dobara i poziva na obračun, pa i građanski rat? Da li bi pravio Joanikije problem da se Aca palikuća „pružio“ i sagradio mauzolej po nacrtu koji je naručio od Ivana Meštrovića? Da li bi to bio „božji hram“? Za razuman svijet samo proglašenje Metodija Ostojića za još jednog mitropolita u Crnoj Gori je uvreda i omalovažavanje značaja i autentičnost crkve u istoriji Crne Gore, ma čijom je baštinom smatrali. To je smicalica i lakrdija koja je svjesno urađena iz Beograda kako bi se crkva u Crnoj Gori istorijskim značajem svela na Vranjsku eparhiju. Nedavno je Metodije Ostojić držao opelo ratnom zločincu, saradniku fašista Draži Mihailoviću, uz prisustvo članova rukovodstva NSD-a, predśednika Opštine Nikšić Marka Kovačevića i potpredśednika Vlade Budimira Aleksića? Bez bilo kakve reakcije države i onih koji su tako strašno bili pogođeni reakcijom građana 13. jula na Gorici? <h2>Izdaja države</h2> Nedavno je na jednoj televizije organizovana debata dvojice najgorih ministara policije u istoriji Crne Gore, aktuelnog Danila Šaranovića i prethodnog Filipa Adžića. Čusmo od Šaranovića kako je Aleksa Bečić, zvani Ljaljo, svojom umješnošću i sposobnošću prevazišao krizu oko obezbjeđenja mandata za skupštinsku većinu 23. novembra 2020, kada se mimo ustavnih procedura ušlo u ustavnu nadležnost donošenjem Odluke o dopunama Poslovnika o radu Skupštine Crne Gore, po osnovu nepostojećeg vanrednog stanja. Pa se zatim odlučivalo, opet kršeći zakon i suprotno Ustavu i Poslovniku, tako što je bez uvjerenja DIK-a verifikovan mandat poslanici sa liste „Crno na bijelo“ Suadi Zoronjić. I to sve zahvaljujući Ljalju, koji bi svoju „umješnost“ trebalo jednog dana da dokazuje na sudu zbog kršenja Ustava Crne Gore i nezakonitog izbora poslanika. A lustracija, nadam se, je neminovna, jer je to rang državnog udara.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250726180740_882c2875160a026664d988880ea3573e1f095cb424d52dc488eb8c370e71423f.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250726180740_882c2875160a026664d988880ea3573e1f095cb424d52dc488eb8c370e71423f" data-rendition-name="original" width="1920" height="1280" loading="lazy" alt="bečić"><figcaption>PARTIJSKA POSLUŠNOST U POLICIJI: Danilo Šaranović i Aleksa Bečićetv</figcaption></figure>  A da je „posao režima bio uništi cio pravni poredak i slobodnu Crnu Goru“, kako reče dr Mihailo Ivanović, crnogorski federalista, govori to što pomenuti Aleksa Bečić i Danilo Šaranović sprovode autoritativnu vlast u resorima kojima rukovode, ne poštujući Ustav i zakone, uvodeći partijsku poslušnost kao kriterijum u rekonstrukciji policije. Sa namjerom da se te nezakonite radnje prenesu i na pravosuđe, kako bi se i sudije pripodobile volji vlasti i postali poslušni. Da bi se sprovodio veting u bilo kojoj oblasti mora se njegova primjena zakonski urediti, čime bi se utvrdilo koji organ i po kojim kriterijumima, u definisanom postupku, može meritorno odlučivati o dokazima da li su nezakonito pribavljeni prihodi ili ne. Na osnovu izvedenih dokaza, ne nečije proizvoljne sumnje. Inače je to obična lakrdija i bezakonje, kojima se samo želi stvoriti podobno i poslušničko pravosuđe i partijska policija. Poznato je iz istorije da je Stevo Vukotić, šura kralja Nikole, bio za to da se kralju Nikoli ne dozvoli povratak u zemlju i da se Srbija i Crna Gora bezuslovno ujedine. Nakon aneksije Crne Gore, Stevo Vukotić je više puta tražio prijem kod kralja Aleksandra, ali ga je on dugo ignorisao. Na kraju, kada ga je ipak primio, Stevo Vukotić primijeti: ,,Pa vaše visočanstvo, čudo me nijeste primili ranije poslije svega što sam učinio za našu stvar“. Aleksandar mu odgovori: ,,Izdao si zakletvu datu jednom kralju, tako ćeš izdati i mene“. Neki sumnjaju u istinitost ovih riječi, ali je sigurno da svaki izdajnik završi na smetlištu istorije, odbačen od svih. Prije ili kasnije svi izdajnici završe na smetlištu istorije. Već vidim Mandića i slične kako obigravaju oko Palate Srbija i zgrade u Nemanjinoj 11 da ih neko primi. U mnogim teorijskim raspravama demokratija se često posmatra kao politički i društveni regulatorni princip. U tom smislu potencira se uspostavljanje prceduralne strane demokratije, „pravila političke igre“, bezuslovno poštovanje zakona, institucija i garancija njihovog poštovanja, kao supstancijalnih odredbi demokratije, kojima se reprezentuje vladavina naroda. Kršenje Ustava zakona, procedura, kako bi se pripodobili potpunoj kontroli vlasti, odlike su autoritarnih sistema i diktatura. Borba za demokratiju nije kampanja, ona je vječiti proces. Busamo se u prsa da smo istorijski najslobodarskiji narod na Balkanu. Makijaveli bi rekao: „Jednako je teško osloboditi narod koji želi da ostane servilan, kao i porobiti narod koji želi da ostane slobodan“. Jesmo li ovo drugo?

Oslobođenje od „oslobodilaca“

Premijer Milojko Spajić izjavio je tokom premijerskog sata da neće odgovarati na pitanja - već da će ih samo slušati, a nakon kritika opozicije je izjavio da je imao samo najbolju namjeru da da opoziciji više prostora da se izrazi.
- Kada se izglasaju istorijske stvari kolegama iz opozicije je potrebno da izduše. Tu sam za Vas. Ja danas neću odgovarati na pitanja, saslušaću sve. Dajem Vam prostor da pokažete što umijete i razjasnite sve - poručio je isprva Spajić.
On je to rekao nakon što ga je šef poslaničkog kluba Demokratske partije socijalista (DPS) Andrija Nikolić pitao zašto on i Pokret Evropa sad (PES) ćute na sve agresivniji revizionizam i veličanja četničkog pokreta njihovih partnera iz vlasti.
Spajić na to nije odgovorio nego čestitao na izbornoj reformi koja je nedavno usvojena u parlamentu.
- Čestitam ime svih evropskih institucija koje su nam rekle svaka čast. I za to je bilo čak 84 odsto ovog parlamenta. To je istorijski uspjeh i nastavak jedne pozitivne tradicije koju smo pokrenuli dogovorom oko popisa - kada smo izašli iz rovova podjela iz jedne situacije gdje smo se svi gledali preko nišana i bili u strahu da sprovedemo popis... Ne govorim o jednoj administraciji niti upirem prstom u bilo koga. Država nije bila godinama sposobna da sprovede popis kako treba - a da ne dijeli dodatno društvo i da se građani ne tuku na ulicama, uspjeli smo u tome i EU je to prepoznala. Izglasali smo velike reforme tada u pravosuđu.. - naveo je Spajić.
Razumije, kaže, i naboj koji se stvorio.
- Kada se izglasaju istorijske stvari kolegama iz opozicije je potrebno da izduše. Tu sam za Vas. Ja danas neću odgovarati na pitanja, saslušaću sve. Dajem Vam prostor da pokažete što umijete i razjasnite sve - rekao je Spajić.
Nijedna, kaže, država nema toliki kapacitet za napredak.
- Crna Gora jeste heterogena država. Ako pogledate po popisu: mi smo jako heterogena država, kao i Vlada, ali idemo naprijed. Izglasali smo reformu. Ljudi u EU ne mogu da vjeruju što smo mi uspjeli da izglasamo poslije decenija nemogućnosti da se takve reforme dese. Saslušaću sve što imate da kažete. Pružam ruku, što god Vi danas rekli na konto bilo koga od nas. Sa strpljenjem ćemo saslušati ali ćemo željeti da opet zajedničkim snagama radimo - naveo je Spajić.
<h2>ODBIJENA KONSTRUKTIVNOST OPOZICIJE</h2>
Poslanik DPS-a Danijel Živković je ocijenio da Spajić pokazuje pravo lice javnosti, te rekao da će u narednom periodu imati probleme u funkcionisanju parlamenta.
- Vi ste danas u suštini odbili konstruktivnost opozicije. Do danas, što se tiče DPS-a, podržali smo i sva zakonska rješenja i nijesmo imali problem da suspregnemo partijske pred državnim interesima. Od danas ćete vidjeti kakvi će problemi nastupiti - poručio je Živković.
Poslanik Građanskog pokreta URA Miloš Konatar je poručio potpredsjedniku Skupštine Borisu Pejoviću koji presjedava sjednicom da je zadužen da se poštuje Poslovnik - odnosno da Spajić odgovara na pitanja.
- Ne znam da li treba kao potpredsjednik parlamenta da ga zamolite da poštuje Poslovnik jer je to red ove kuće i ovog doma u kojem su članovi Vlade gosti. Valjda je elementarno pristojno da se red poštuje. Molim Vas da premijer da odgovor na pitanja da bi predstavnici poslaničkih klubova mogli da to komentarišu - rekao je on.
Pejović je odgovorio da su dobili pisani odgovor.
Poslanik Socijaldemokrata (SD) Branislav Nenezić pretpostavlja, kako je rekao, da će ovo biti praksa za sve naredne sjednice.
- Pitao sam očekuju li nas vanredni parlamentarni izbori kao put za izlaz iz ove anarhije u koju ste nas uveli. S obzirom da nijesmo imali premijera ovdje četiri mjeseca, napraviću kratku retrospektivu: Haos na crnogorskim plažama izazvan kašnjenjem tendera Morskog dobra koji je rezultirao dolaskom famoznog Mohameda Alabara, protesti u Ulcinju, tender za plaže, ponovljeni tenderi... U petak smo u sred turističke sezone imali ponovljene tenedere za pojedine plaže. Rezultat je 19.4 miliona eura manje prihoda, nebezbjedna kupališta... Sjednicu je trebalo da počnemo minutom ćutanja zbog češkog državljianina koji je stradao na Kraljičinoj plaži jer na toj plaži nema spasioca jer tender još nije okončan.. To su stvari koje su dovoljan razlog da posljednji put sjedite u ovom sastavu u skupštinskoj sali - istakao je on.
Imali smo, kako je rekao, pokušaj dijela većine da ugasi Fakultet za crnogorski jezik i književnost.
- Ono što je bio vrhunac aktuelne većine je prekrajanje crnogorske istorije veličanjem četničkog pokreta. Imali smo parastos Draži Mihailoviću na kojem je bio potpredsjednik Vaše Vlade niti od gospodina Budimira Aleksića je li bio u svoje ili ime Vlade. Postavlja se pitanje koliko još crvenih linija treba da se doživi u ovom mandatu da bi se nešto uradilo - dodao je Nenezić.
Imali smo, kako je istakao, onda Prijedlog zakona o javnim okupljanjima čiji je cilj bilo "disciplinovanje" građana koji protestuju.
- Da ne zaboravim ranjavanje građana iz skupštinskog vozila.. Dodjeljivanje Trinaestojulske nagrade Bećiru Vukoviću i vrhunac napad na predsjednika Opštine Budva Nikole Jovanovića koji je bio politički motivisan - jer dolazi iz ljudi iz NSD-a - naglasio je Nenezić.
<h2>PROSTOR OPOZICIJI DA SE IZRAZI</h2>
Spajić je rekao da je u najboljoj namjeri htio da da opoziciji što više prostora da se izrazi.
- Nijesam imao nikakvu lošu namjeru. Ja sam tu da osudim svaku devijantnost u društvu sa koje god instance dolazile. Niko nema pravo da radi takvo pravo, ni iz crkve ili bilo kojih drugih instanci. Apsolutno nema dileme kako stoji Milojko Spajić ili PES po bilo kojoj od tema koje ste otvorili. Mi smo srž građanske demokratije - rekao je on.&nbsp;
Tu je, kaže, da odgovara na pitanja.
- Dali smo pismene odgovore. 32 zakona čekaju zadnja dva dana da se usvoje... Moram da kažem da iz toga gledajući samo sam htio da budem korektan i omogućim da se evropski zakoni usvajaju i da što brže idemo naprijed - rekao je Spajić.
<h2>DRŽAVNI INTERESI NE TRPE JER JE OPOZICIJA ODGOVORNA</h2>
Andrija Nikolić je Spajiću odgovorio da su oni, za razliku od ove vlasti, imali rušilačku opoziciju.
- A vi imate državno odgovornu opoziciju koja neće dozvoliti da trpi država i njen ključni nacionalni interes - jer ga je definisala ova politika - a ne vi. Vi ste sve vrijeme bili protiv. I danas ste stavili zastavice EU i mislite da je to krasno, a postali ste žrtva sopstvene projekcije. Uveli ste u Vladu sljedbenike velikodržavne politike i politike koja je proizvela genocid u Srebrenici i oni svaki dan provociraju podjele - istakao je Nikolić.
Danas je, kaže, neprskani fašizam svoje uporište našao u zakonima, medijima i drugim akcijama.
- Vi danas predlažete zakone koji su debelo antiustavni da bi zaštitili monopole u vlasti. Nema tužilaštva ni čelnika državne vlasti koje će napad na gradonačelnika svoditi na ličnu prirodu. Najodgovorniji za to ste vi - dodao je Nikolić.
<h2>NEINTERSOVANJE ZA BEZBJEDNOST OHRABRILO KRIMINALCE</h2>
Lider Građanskog pokreta URA Dritan Abazović je rekao da mu je žao što se dozvoljava da izvršna vlast ovako tretira Skupštinu.
- Mislim da je zaista ponižavajuće. Ja sam srećan što je došlo do izborne reforme iako ona nije kompletna... Isto tako da se složim da su sve pobjede ove vlasti ostvarene uz pomoć opozicije - istakao je on.
Spajića je pitao ostaje li pri ranijem stavu da ga bezbjednost Crne Gore ne zanima.
- Želim da kažem sljedeće: sami ste proglasili Dan žalosti. Vratili ste kriminalna ubistva na ulice Crne Gore. Vratili ste Crnu Goru tamo gdje nije bila prije dvije godine. Ni tada nije bila sjajna situacija, ali Vi ste svojim postupcima i neodgovornom politikom vratili Crnu Goru tamo gdje ne treba da bude. Izjavom da Vas bezbjednost ne interesuje ohrabrili ste svakog kriminalca - naveo je Abazović.
Ljudi se, kaže, više ubijaju od kad su pokrenuli akciju vraćanja oružja.
- Što ste očekivali kad ste na čelo ANB doveli pomorca? - pitao je on.
<h2>PARASTOS DRAŽI MIHAILOVIĆU</h2>
Šef poslanika DPS-a Andrija Nikolić je prethodno rekao da ga je sramota u njegovo ime.
- Jer Crna Gora nikad nije imala premijera tog kalibra neozbiljnosti, možete da se smijete, ali čini mi se da građani Crne Gore uviđaju sa kim imaju posla. O tome govore i vaši rezultati na izborima. Porazno je da ljudi bez trunke crvenila na licu nemaju skoposti da ustanu i izvine se. Dogovorimo se jedno, vi prepravite drugo u pet do 12. S takvim ljudima, nažalost, moramo da sarađujemo - naveo je on.
On je Spajića pitao zašto on i PES ćute povodom sve agresivnijeg revizionizma i veličanja četničkog pokreta od strane partnera iz vlasti.
- Građani treba da znaju da li podržavate ili osuđujete prisustvo Vašeg predsjednika Vlade na parastosu kvislinškom zločincu i saradniku Hitlerove koalicije Draži Mihailoviću. Treba da znaju da li je za predsjednika Vlade četnički pokret antifašistički ili nije - rekao je Nikolić.
<h2>KAŠNJENJE I PITANJA ZA SAMO JEDNU SJEDNICU</h2>
Poslije više od sat kašnjenja počela je sednica Skupštine Crne Gore, odnosno premijerski sat, na kojem će Milojko Spajić odgovarati na pitanja poslanika.
Zato je poslanik Demokratske partije socijalista (DPS), doktor Nermin Abdić je premijeru poručio da nikada više ne bi trebalo da mu se desi ova neozbiljnost.
- Mi smo svi ozbiljni ljudi i nijesmo ovdje da čekamo kad ćete Vi doći. Mi od 11 čekamo ovdje. Profesionalne obaveze sam odgodio da bih bio ovdje danas - rekao je on.
Istakao je da mu Vlada nije dostavila odgovor na pitanje.
- Nema odgovora na postavljena pitanja. Ako neko doživljava parlament, Vladu i državu kao zabavište - nama nije do toga - rekao je on.
<h2>Vlada nije dobila informaciju da će biti dva premijerska sata</h2>
Potpredsjednik Skupštine Boris Pejović mu je rekao da Vlada nije dobila pitanja koja su postavljena na prethodnoj sjednici krajem juna (kada je premijerski sat odložen zbog Spajićevog puta) - a dogovoreno je da danas budu održana dva.
- Mislim da nikada se nije desilo da u jednom danu imamo dva premijerska sata - dodao je Pejović.
Abdić mu je odgovorio da nijesu oni krivi što premijerski sat nije održavan četiri mjeseca.
Šef kluba poslanika Socijaldemokrata (SD) Boris Mugoša je poručio da premijerski sat nijesmo imali u aprilu, maju i junu što je ustavna kategorija, te da je ova odluka donijeta u petak na sjednici kolegijuma.
- U petak smo imali sjednicu kolegijuma koje ćemo očigledno morati da snimamo jer ne mogu da vjerujem da jedno pričate na sjednici kolegijuma, a onda sad govorite drugo. Na kolegijumu koji je održan u petak dogovoreno je da se danas održi nastavak premijerskog sata jer ta sjednica nije zaključena. Premijerski sat je zakazan za 28. jul i ministarski sat za Danila Šaranovića. DPS je tražio da se prvo odgovara na pitanja sa premijerskog sata sa prošle sjednice, pa onda sa kraja juna.. - naveo je Mugoša.
Ne želi, kaže, da se neko poigrava jer ne gradi integritet od juče nego 46 godina.
- Nemojte, molim Vas, da pravite cirkus od institucija sistema. Imate najveću većinu ali nemojte da je zloupotrebljavate. Vladavina prava nije vladavina većine - nego prava - naveo je on.
Vlada, ispravio se Pejović, nije dobila informaciju da će biti održana dva premijerska sata.
<h2>Drugi premijerski sat</h2>
Revizija istorije, neispunjena obećanja, mjere za spas turističke sezone - samo su neka od ozbiljnijih pitanja koja čekaju premijera.
Od početka godine održan je samo jedan premijerski sat, od predviđenih tri po Poslovniku Skupštine. Posljednja zakazana sjednica za 27. jun odložena je zbog Spajićevog učešća na Međuvladinoj konferenciji u Briselu. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić istog dana kada je javnost obaviještena o datumu održavanja Međuvladine konferencije, sazvao je tu sjednicu posvećenu premijerskom satu.
Očekivano, „obrt“ se desio 25. juna kada je Mandić na sjednici Skupštine obavijestio poslanike da će premijerski sat biti pomjeren jer ga je Spajić još 18. juna informisao da neće moći da prisustvuje. To je izazvalo negodovanja u klupama opozicije, iz kojih su upućene kritike i na račun šefa Skupštine i premijera da sprečavaju kontrolu izvršne vlasti i da je na snazi klasično gaženje parlamentarne demokratije.
Za duže od godinu i po, koliko je u fotelji premijera, Spajić je bio na sedam sjednica posvećenih premijerskom satu iako je, prema Poslovniku Skupštine, bio u obavezi &nbsp;da ih održi 13.
Premijerski sat je mehanizam kojim Skupština, kroz poslanička pitanja premijeru i ministrima, nadzire rad Vlade. Poslovnik predviđa da se se sjednica održava jednom mjesečno tokom jesenjeg i proljećnjeg zasijedanja.