Orden za Joanikijev „završni korak“, za gaženje Ustava i zakona Crne Gore

Bivšeg sudiju Ustavnog suda, sada u penziji, Milorada Gogića, od septembra i savjetnika prosrpskog i proruskog predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, Crkva Srbije odlikovala je Ordenom Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovica prvog stepena. Gogić je bio ključni čovjek Crkve Srbije u Ustavnom sudu kada su u aprilu ove godine odbijene inicijative za ocjenu ustavnosti takozvanog temeljnog ugovora države Crne Gore sa ovom vjerskom zajednicom.

- Falio je još jedan i to završni korak, da se sve ono što smo ranije činili potvrdi i na Ustavnom sudu, jer su bile ustale razne družine da nam sve to ospore – rekao je, pored ostalog, mitropolit crnogorsko-primorski Crkve Srbije Joanikije Mićović na svečanosti.

Pozvao se i na „pravdu Božiju“.

- I Bog je dao, kada je on bio predsjednik Ustavnoga suda, da pravda Božija izađe na vidjelo i da dobijemo jednu sigurnost i da se riješe ti svi nesporazumi između Srpske pravoslavne crkve i države Crne Gore – kazao je Mićović.

U raljama „srpskog svijeta“

Nije u besjedi zaboravio ni bivšeg premijera Dritana Abazovića, koji je u avgustu 2022. potpisao ovaj neprihvatljivi akt sa patrijarhom srpskim Porfirijem Perićem, ističući da je bilo „pametnih ljudi koji su se potrudili“.

Crna Gora je u raljama „srpskog svijeta“ od kada su vlast u zemlji, na izborima u avgustu 2020. godine, preuzele prosrpske i proruske društveno-političke elite.

A koliko su Gogić i sudije Ustavnog suda koje su stale uz njega zanemarili Ustav Crne Gore i zakone ove države, ali i međunarodne pravne akte, jasno pokazuje izdvojeno mišljenje dvoje sudija – Dragane Đuranović i Budimira Šćepanovića koji su odbili da saučestvuju u ovoj sramnoj odluci koja gazi interese Države Crne Gore i podređuje ih jednoj vjerskoj zajednici.

Ukazali su da je zbog činjenice da se u konkretnom dokumentu „radi o složenim ustavnopravnim pitanjima u odnosu na koja je stručna javnost u Crnoj Gori - Predsjedništvo CANU, strukovna udruženja, NVO sektor i pojedinci, u postupku pripreme tog ugovora, dala brojne primjedbe i mišljenja na njegovu sadržinu i pojedina normativna rješenja i formulacije, a koje/a nijesu ni ozbiljno razmotrene/a, a kamoli uvažene/a“, trebalo „prije upuštanja u ocjenu njegove ustavnosti i zakonitosti neophodno zakazati i održati javnu raspravu“.

- ...na koju bi Ustavni sud pozvao i saslušao eminentne profesore i akademike koji se profesionalno bave pitanjima koja su predmet uređivanja odnosnog ugovora... Ovo tim prije što je osporeni ugovor pripremljen i potpisan bez ikakve rasprave i uvažavanja stručnih mišljenja -istakli su oni u izdvojenom mišljenju.

No, nakon poruka Joanikija Mićovića sa svečanog uručivanja ordena Crkve Srbije penzinisanom sudiji Ustavnog suda Gogiću, jasno je da njihovog „Božjeg slugu“ u Ustavnom sudu, nijesu interesovali „zemaljski“ zakoni, već isključivo interes vjerske zajednice kojoj je služio.

Sudije Đuranović i Šćepanović kategorični su u izdvojenom mišljenju „da nije bilo razloga da se odbije prijedlog šest poslanika Socijaldemokratske partije Crne Gore za utvrđivanje neustavnosti osporenih odredaba Temeljnog ugovora između Crne

Gore i Srpske pravoslavne crkve i ne prihvate inicijative Sanje Maslenjak i Radojke Mijanović za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti tog ugovora“.

Ocijenili su da je povrijeđeno ustavno načelo o saglasnosti pravnih propisa iz odredbe člana 145. Ustava, ukazujući da se odluka Ustavnog suda dominantno „zasniva na komparativnoj, uporednoj analizi i sličnosti ili eventualnoj identičnosti sadržine odredaba ugovora koje je Vlada Crne Gore zaključila sa Svetom Stolicom, Islamskom zajednicom i Jevrejskom zajednicom“.

Objasnili su i da je Temeljni ugovor između Crne Gore i Svete Stolice međunarodni ugovor, ratifikovan Zakonom o potvrđivanju Temeljnog ugovora između Crne Gore i Svete Stolice, koji je, ističu, u hijerarhiji pravnih akata, po pravnoj snazi iznad zakona.

- Zbog toga nije ustavnopravno prihvatljivo upoređivanje odredaba tog akta s odredbama bilo kojeg drugog podzakonskog akta, pa ni ugovora čije su odredbe osporene u ovom predmetu, jer ugovori, koje je Vlada Crne Gore zaključila sa Srpskom pravoslavnom crkvom, Islamskom zajednicom i Jevrejskom zajednicom, nemaju međunarodopravni subjektivitet i po pravnoj snazi su podzakonski akti – ukazali su u izdvojenom mišljenju.

Povrede Ustava i zakona

Smatraju i da su njihove kolege povrijedile načelo zakonitosti, jer „zakon mora biti osnov za donošenje podzakonskog akta i taj akt može obuhvatiti samo ono što proizilazi iz zakonske norme, a njom nije izričito uređeno“.

- Ugovor koji je Vlada ovlašćena da zaključi, saglasno Ustavu i zakonu, je ugovor o uređivanju pojedinih pitanja od zajedničkog interesa između Vlade Crne Gore i odnosne vjerske zajednice, kao što je to učinila sa Islamskom zajednicom u Crnoj Gori i Jevrejskom zajednicom u Crnoj Gori – piše u njihovom mišljenju.

Upotrebom termina „temeljni“ i preuzimanjem obaveza u ime Crne Gore, Vlada Crne Gore je, prema mišljenju dvoje sudija, „prekoračila ovlašéenja iz odredaba člana 100 Ustava Crne Gore i člana 10 Zakona o slobodi vjeroispovijesti, odnosno izašla iz domena granica njenih ustavnih i zakonskih ovlašćenja“.

Upozorili su i da je „postupanje u kojem Vlada Crne Gore, u ime države Crne Gore i Srpska pravoslavna crkva, koju zastupa Sveti arhijerejski Sinod SPC, iskazuju namjeru da urede 'pravni okvir međusobnih odnosa', u suprotnosti sa načelom

podjele vlasti, sadržanog u odredbi člana 11. stav 3. Ustava Crne Gore, po kojem je vlast ograničena Ustavom i zakonom“.

Osvrnuli su se i na činjenicu da se u Preambuli spornog ugovora država poziva „na pravoslavno kanonsko pravo, Ustav SPC i crkveno ustrojstvo“, konstatajući da državu ne obavezuje pravo bilo koje vjerske zajednice.

- Država se može pozivati samo na Ustav, potvrđene i objavljene međunarodne ugovore i zakone. Pravoslavno kanonsko pravo uređuje organizaciju i djelatnost crkve – preciziralo je dvoje sudija, podsjećajući da se u ostalim ugovorima sa vjerskim zajednicama država nije pozivala na vjersko pravo.

Smatraju neprihvatljivom i odredbu spornog ugovora kojom „Država priznaje kontinuitet pravnog subjektiviteta“ Crkvi Srbije, naglašavajući da „se pravni subjektivitet bilo koje vjerske zajednice, pa ni Srpske pravoslavne crkve ne može steći 'kontinuitetom, po kanonskom pravu i na osnovu Ustava SPC', već u składu s odredbama čana 18. Zakona o słobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica“.

Ni dio odredbe člana 2 stav 1 spornog ugovora kojim država jemči „crkvi i njenim crkveno-pravnim licima (eparhijama, crkvenim opštinama, manastirima, zadužbama, samostalnim ustanovama i fondovima i, prema crkvenoj namjeni, pojedinim hramovima) vršenje javnopravnih ovlašćenja u Crnoj Gori u składu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC“, prema stavu Đuranović i Šćepanovića, nije u saglasnosti s Ustavom i zakonom.

- Javnopravna ovlašćenja vrše se u ime države, iza njih stoj autoritet države i po potrebi se sprovode represivnim mjerama. Samo državni organi, organi državne uprave i lokalne samouprave imaju izvorno pravo da vrše javnopravna ovlašćenja, u składu s Ustavom i zakonom – objasnili su oni, uz konstataciju da je ovom odredbom „grubo prekršeno načelo odvojenosti vjerskih zajednica od države“.

Crkva iznad države

Ocijenili su da je neustavna i odredba spornog ugovora prema kojoj „nadležne crkvene vlasti imaju pravo da u składu sa pravoslavnim kanonskim poretkom i odgovarajućim crkvenim propisima donose odluke (...) i disciplinske prirode bez ikakvog uplitanja državne vlasti“.

Kako su pojasnili, „disciplinskim odlukama može se odlučivati o pravima i obavezama sveštenih lica i vjernika koje nijesu samo duhovne prirode, već kao posljedicu mogu imati: prestanak radnog odnosa, krivičnu sankciju, ograničenje nekog ljudskog prava i słobode, itd“.

- U tom slučaju država mora omogućiti zaštitu ljudskih prava i słoboda garantovanih Ustavom i potvrđenim i objavljenim međunarodnim dokumentima i zakonima države Cme Gore. Nadležnost javnih institucija države, u ovom slučaju, ne može se suspendovati – kategorični su Đuranović i Šćepanović.

Odredba člana 7 stav 2 takozavnog temeljnog ugovora kojom „država jemči Srpskoj pravoslavnoj crkvi nepovredivost prava svojine i državine nad manastirima, hramovima, zgradama i drugim nepokretnostima i prostorima u njenom vlasništvu, u składu sa pravnim poretkom države“ je, naglašava dvoje sudija, „nepotrebna, pravno neprihvatljiva i nesaglasna sa Ustavom Cme Gore“.

- Ustavno i konvencijsko jemčenje prava svojine nije potrebno dodatno garantovati Temeljnim ugovorom nespornim vlasnicima, jer je to pravo, kako smo već istakli, zajemčeno Ustavom Crne Gore, Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih słoboda, kao i zakonom – preciziralu su oni.

Istakli su, međutim, činjenicu da je u Crnoj Gori i danas „stotine manastira i crkava upisanih u katastar nepokretnosti na njihovo ime, kao samostalnih imaonika (čitaj: pravnih lica - vlasnika)“.

- Takođe, ovi imaonici su i danas aktivno i pasivno legitimisana lica u sporovima pred sudovima i drugim državnim organima – naglasili su oni.

U svojinsko-pravnom smislu, kako su objasnili, Srpska pravoslavna crkva, kao samostalno pravno lice, nije vlasnik pravoslavnih hramova, crkava, manastira i drugih nepokretnosti u Crnoj Gori, osim onih na kojima je pravo svojine, kao samostalno pravno lice, stekla „darovštinom, nasljedstvom, zavještajem ili sličnim kojim zakonitim načinom“. Vlasnici, kako su ocijenili, mogu biti samostalni imaonici – pravna lica, kao što su Mitropolija crnogorsko-primorska ili eparhije Budimljansko-nikšička, Mileševska i Zahumsko-hercegovačka, odnosno oni „koji su pravo svojine upisali po punovažnom pravnom osnovu upravljenom na prenos prava svojine“.

Ustavno-pravno neprihvatljiva i u suprotnosti sa Ustavom za Đuranović i Šćepanovića je i osporena odredba člana 7 stav 4 spornog ugovora, „koja obavezuje državu Crnu Goru da, u składu sa sopstvenim pravnim poretkom, izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti na Mitropoliju crnogorsko-primorsku i na eparhije Budimljansko-nikšiću, Mileševsku i Zahumsko-hercegovačku“.

- Temeljni ugovor ne može biti punovažan pravni osnov za uknjižbu (iako se to u tekstu ugovora izričito ne kaže) – kategorični su oni, uz konstataciju da je ovom odredbom „povrijeđeno načelo jedinstva pravnog poretka, iz odredbe člana 145. Ustava, koje podrazumijeva međusobnu usklađenost svih pravnih propisa u Crnoj Gori, a time i načelo vladavine prava, kao najviše vrijednosti ustavnog poretka (Član 1. stav 2. Ustava)“.

Uređujući pravne odnose koji su zakonska materija i u nadležnosti zakonodavca, donosioci osporenog akta su, smatraju Đuranović i Šćepanović, prekoračili ovlašćenja i povrijedili ustavna načela.

Za dvoje sudija koji su izuzeli mišljenje neustavne su i odredbe spornog ugovora kojima je propisano da u objektima u vlasništvu Crlve Srbije „državni organi ne mogu preduzimati bezbjednosne mjere bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih vlasti“ i „da će u slučaju pokretanja krivičnog ili prekršajnog postupka protiv klirika, ili vjerskih službenika Crkve, državni organ koji vodi postupak o tome obavijestiti nadležnog arhijereja“.

Upozorili su da je neustavna i odredba kojom je propisano da će se „restitucija pokretnih i nepokretnih crkvenih dobara, oduzetih ili nacionalizovanih bez pravične naknade, koja će biti izvršena u składu sa zakonom koji će uređivati materiju restitucije u Crnoj Gori, obavljati uz prethodni dogovor sa nadležnim crkvenim vlastima“.

Sudije Ustavnog suda trebalo bi da su štit države i njenih građanki i građana i njihovih prava i sloboda, ali za sudiju Milorada Gogića i kolege koje su ga podržale preči je bio interes Crkve Srbije od interesa Države Crne Gore.