To što su odbornici DPS-a u budvanskom parlamentu podržali budžet kojim se Crkvi Srbije dodjeljuje milion eura za izgradnju hrama Svetog Marka, kako bi, po sopstvenom priznanju, sačuvali šansu za promjenu strukture političke scene na nacionalnom nivou, je ništa drugo do obična partijska trgovina, ocijenio je u "Drugačijoj radio vezi" docent na FPN UCG Nemanja Batrićević.
Batrićević je rekao da je Nikola Jovanović, kao predsjednik opštine, neformalno uveo DPS u vlast.
- Suštinski je njima i SDP-u dao kontrolu nad javnim pretuzećima. Dakle, oni u punom smislu te riječi vladaju Budvom po dubini i to je ono što su oni partijski definitivno htjeli i preferirali i to je razumljivo. Ali očigledno je da je taj benefit i taj resurs koji su dobili u postizbornom koalicijnom sporozumu zapravo za njih preveliki zalogaj. Prevažan da bi to rizikovali, držeći neku vrstu principijalnog stava koju su imali prije izbora da sa Crkom Srbije nema saradnje iz razloga što su oni sami tu instituciju obilježili kao ključnog igrača u ataku na Crnu Goru, na crnogorsku državnost, identitet, naciju i slično - ističe Batrićević.
<h2>"Teme koje se sa oltara Crkve Srbije pokreću u političkom smislu nijesu lokalne, nego nacionalne"</h2>
On podsjeća da su DPS i SDP Crkvu Srbije godinama označavali kao ključnog aktera u ataku na crnogorsku državnost, identitet i naciju, te da je sadašnjim potezom toj organizaciji poslat signal da su spremni na dogovor, naročito u sredinama gdje dominira prosrpski politički narativ. Ipak, Batrićević naglašava da ovo nije lokalno pitanje.
- Teme koje se sa oltara Crkve Srbije pokreću u političkom smislu nijesu lokalne, to su par ekselans nacionalne teme. Možda je teritorija i novac koji je njima dat lokalan, ali su efekti i posljedice isključivo nacionalnog karaktera - objašnjava Batrićević.
Iako je Demokratska partija socijalista i ranije trgovala sa Crkvom Srbije, sada je, kaže naš sagovornik, situacija drugačija. Ranije se, naglašava, nastupalo sa pozicije vlasti i proces se mogao kontrolisati, dok se danas nastupa sa pozicije nemoći. Dodaje i da je ovo čisti primjer izdaje izdaje birača.
- DPS u ovom trenutku nije ostalo ništa osim ideologije. Oni imaju problem što se njihovo biračko tijelo buni na ove stvari. Oni koji se ne bi bunili su već otišli negdje drugo. I oni odbijaju da prihvate da je ovo nova realnost i da se ne mogu opravdati sa argumentima da im se ne sviđa ta stavka, ali neće valjda rušiti vlast zbog toga - navodi sagovornik Antene M.
<h2>"Crkva Srbije dobila pečat da je najjača politička grupacija u državi"</h2>
Crkva Srbije sa novcem, koji im u Budvi daju DPS i SDP, ne dobija samo hram, već i pečat koji kaže su najjača politička grupacija u državi i to od partija koje tvrde da brane Crnu Gore od te crkve, ističe Batrićević. To, dodaje, nijesu mogli očekivati od bilo koje srpske partije.
- Crkvi Srbije u Crnoj Gori nema ništa slađe od para koje im je dao DPS, jer s tim parama dolaze stvari koje im ne može dati nijedna druga partija u Crnoj Gori. Crkva Srbije, posebno poslije 2020. godine, makar u crnogorskom nacionalnom korpusu, ima veoma problematiču reputaciju. Postalo je jasno i onima kojima ranije nije bilo jasno da je to crkva druge države i da je političko djelovanje te institucije na štetu Crnogoraca i Crne Gore kao države. Tu reputaciju ne mogu da im isprave srpske partije. Tu reputaciju, taj legitimitet u tom biračkom tijelu može samo da im vrati crnogorska partija. Što veća, to za njih bolje. Zamislite uživanje vladika Crkve Srbije kad znaju da je početak 2020. godine bio obilježen glasanjem DPS-a za zakon kojim crkva treba da da novac državi zbog poreza, a kraj 2025. time što je DPS glasao da oni toj crkvi daju pare iz budžeta kao donaciju. Sigurno u Crkvi Srbije slave, ovo je velika pobjeda za njih. Ideološka, finansijska i svaka druga - naglašava Batrićević.
<h2>Izbjeći apstinenciju birača</h2>
Odgovarajući na pitanje šta bi moglo da bude rješenje, Batrićević smatra da je potrebno redefinisati odnose unutar suverenističkog bloka, ali i odnose sa drugom stranom. Za suverenistički blok je ključno, naglašava, izbjeći apstinenciju birača.
- Prvo ja bih rekao da imamo dovoljno dokaza da znamo da DPS, SDP i SD nijesu rješenje. Oni moraju biti dio toga rješenja, ali to nije dovoljno. Ja se nadam da će se do izbora 2027. pojaviti neke druge liste, neke druge građanske opcije ili partijske, nije važno. Podržavam napore u tom smislu ko god ima neku infrastrukturu, neku želju, neku ideju. Volio bih da to bude slučaj i mislim da nam alternativa treba. Bojim se da bi potezi postojećih partija rezultirali većom apstinencijom nego što bi mi ih htjeli ili očekivali. Jedini način da se to spasi je da neke druge liste pokupe te birače. U suportnom, mislim da ćemo biti u goroj poziciji nego što jesmo. Ja znam da ja na sljedećim izborima neću podržati nijednu opciju od ovih koje su glasale za ovo u Budvi - poručuje Batrićević.
Kada je riječ o odnosima suverenista sa političkim protivnicima i potencijalnih koalicija, neophodno je postaviti jasnu listu uslova i to: nema negacije crnogorske nacije, nema izgradnje hramova, nema nagrađivanja ljudi koji negiranju pravo Crnogoraca da postoje i mnoge druge pojave u posljednjih nekoliko godina, jasan je Batrićević.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Batrićević: Crkvi Srbije u Crnoj Gori nije ništa slađe od para koje joj daje DPS

Crkva Srbije u Crnoj Gori sve je samo nije vjerska organizacija. Njen uticaj davno je prerastao okvire duhovnog djelovanja i postao gotovo ključan politički faktor koji aktivno oblikuje društvene procese, utiče na donošenje odluka i nameće identitetske obrasce suprotne sekularnom i građanskom karakteru države.
Iako je Ustavom jasno propisana odvojenost crkve i države, crkva Srbije uživa izuzetne materijalne i institucionalne privilegije – od prepisivanja vrijedne imovine i dodjele atraktivnih parcela do redovnog finansiranja iz javnih budžeta. Takav odnos vlasti prema jednoj vjerskoj organizaciji otvara pitanje političke zavisnosti države i stvarnog dometa njenog suvereniteta. Dodatnu zabrinutost izaziva činjenica da se djelovanje Crkve Srbije sve češće poklapa sa interesima van Crne Gore, dok se unutrašnje političke i društvene tenzije produbljuju kroz teme identiteta, obrazovanja i državnosti.&nbsp;
Pitanje statusa pravoslavne crkve u Crnoj Gori ponovo je dospjelo u fokus javnosti sredinom ovog mjeseca, kada je jedna od ruskih obavještajnih službi optužila Vaseljensku patrijaršiju da će, pod uticajem britanskih službi, priznati autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve.&nbsp;
Kako bi se lakše snašli u moru suprotstavljenih mišljenja i tvrdnji o prošlosti i aktuelnom statusu pravoslavlja u Crnoj Gori, ali i bolje razumijeli moguće posljedice praktično ničim obuzdanog uticaja crkve Srbije te kako se to može odraziti na budućnost zemlje, <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/vukotic-crkva-srbije-djeluje-destruktivno-po-crnogorsko-drustvo-jedino-nesposobna-drzava-ne-moze-se-suprostaviti-ovim-pogubnim-namjerama">Portal Analitika razgovarao je sa istoričarem Vukotom Vukotićem</a>.
<h2>U Duklji dominantan uticaj imalo zapadno hrišćanstvo</h2>
Koliko daleko sežu i u kojoj mjeri su poznati korijeni pravoslavlja na teritoriji današnje Crne Gore?&nbsp;
VUKOTIĆ: Pravoslavlje na prostoru Crne Gore postoji od same Velike šizme, 1054. godine i razdvajanja Istočne i Zapadne crkve. Ipak, još od tog najranijeg perioda, ono je bilo stalno nametnuto i bilo prepoznato kao vjera okupatora, prvo Vizantije, a onda i Nemanjićke Raške.
Veliki broj latinofonog življa u Primorju i uticaj monaških redova iz Italije dali su prevagu zapadnom hrišćanstvu na ovim prostorima. Tek tokom vremena, pravoslavlje se polako utemeljilo u narodu.
Crkva Srbije i njoj bliski akteri iz crnogorske vlasti, temelj svog vjerskog i nacionalnog identiteta baziraju na periodu od nepuna dva vijeka vlasti Nemanjića srednjovjekovnom Zetom. Ovaj period ističu i kao vrijeme formiranja prvih pravoslavnih episkopija na teritoriji današnje Crne Gore. Koliko zaista znamo o ovom periodu i pravoslavnoj crkvi u to vrijeme?
VUKOTIĆ: Znamo dovoljno da možemo sa sigurnošću tvrditi da prve episkopije nijesu nastale u doba Nemanjića. Još u doba Vojislavljevića, u papskim bulama iz 1078. i 1089. godine pominju se odredbe koje upućuju da je tada bilo pravoslavnih eparhija u Crnoj Gori.
Zetska episkopija se formirala u manastiruVranjini, oko 1230. godine, kao dio Arhiepiskopije Žičke unutar Nemanjićke države. Međutim, to samo svjedoči da je bila državna vjera, a ne dominantno raspoloženje u narodu. Zapravo podatak da su Balšići, odmah po osamostaljenju Zete prihvatili katoličanstvo, govori o stvarnom stanju stvari na terenu.
Prve dvije crnogorske dinastije, Vojislavljevići i Balšići, bile su katoličke vjeroispovijesti. Kakav je bio status pravoslavlja u Duklji Vojislavljevića u 11. i 12. vijeku, tj. u Zeti Balšića nakon što su se sredinom 14. vijeka osamostalili od vlasti Nemanjića? Kada pravoslavlje postaje dominantna konfesija među stanovnicima srednjovjekovne Zete?
VUKOTIĆ: Već sam istakao da je u srednjevjekovnoj Duklji dominantan uticaj imalo zappadno hrišćanstvo. Ovo zbog toga što je ovom području bio snažan miks slovenskog i romanskog stanovništva i velikog uticaja iz Italije. Takođe, treba istaći da je prvu obnovu hrišćanstva nakon završetka procesa Velikih seoba, u Duklji izvršili monasi benediktinskog reda početkom IX vijeka.
Dugo vjekova oni su bili dominantni vjerski činilac na ovom prostoru i podigli su oko 12 manastira u Duklji. Zbog toga, i njihovog jakog uticaja u Zeti, i Balšići odmah po osamostaljenju uzimaju katoličanstvo.
Svakako bilo je tu dosta i političkih razloga, jer već u to doba Vizantija je bila dosta oslabljena, a Raška se bukvalno raspala. Tek od početka XV vijeka, uticajem Jelene Balšić, kćerke kneza Lazara Hrebeljanovića, ponovo se nameće pravoslavlje u Zeti.
<h2>Zetska episkopija nema nikakvog kontinuiteta sa episkopijom Nemanjića</h2>
Nakon propasti srednjevjekovne srpske države sredinom 15. vijeka, što se događa sa njenom pravoslavnom crkvom, posebno sa episkopijom u tadašnjoj Zeti? Da li se Mitropolija koju je Ivan Crnojević osnovao na Cetinju 1485. godine, smatrala nasljednicom pravoslavne episkopije iz vremena države Nemanjića ili je u pitanju bio početak novog crkvenog i državnog kontinuiteta?
VUKOTIĆ: Zajedno sa srpskom Despotovinom ukinuta je srpska patrijaršija, ionako nerugularno uspostavljena. Ipak, to ne znači da je bio i kraj pravoslavlja u Zeti. Dinastija Crnojevića imala je potrebu da stvori svoju crkvenu organizaciju. To se i desilo Vranjinskom poveljom 1455. godine, za vrijeme Stefanice Crnojevića.
Stvorena je Zetska episkopija, ponovo u manastiru Vranjini. Bila je to episkopija koja je odgovarala državi Crnojevića i bila je autokefalna u odnosu na bilo koje druge pravoslavne crkve. Ovo se vidi u činjenici da zetski mitropolit ne prihvata niti usvaja preporuke Vaseljenskog patrijarha. Tako da je sasvim jasno da nema nikakvog kontinuiteta sa episkopijom iz doba Nemanjića, jer je ta episkopija prestala da postoji nakon odlaska episkopa iz Manastira Sv. Mihaila na Prevlaci.
Nakon okupacije države Crnojevića, u kakvom je odnosu bila Cetinjska mitropolija sa pravoslavnim crkvama u Osmanskom carstvu?
VUKOTIĆ: Teško je govoriti o odnosu Crnogorske episkopije sa Vaseljenskom patrijaršijom nakon 1499. godine. Ono što je pouzdano jeste da je Crnogorska crkva nastavila da bude autokefalna i da se vladike biraju po volji naroda.
Vladike iz raznih plemena, tokom XVI i XVII vijeka imale su odnos sa osmanskim vlastima i znamo da je vladika Pahomije Komanski išao u Carigrad. Međutim, nema nikakvih dokaza da je Crnogorska crkva bila zavisna od Vaseljenske patrijaršije. Čak ni kad je Mehmed-paša Sokolović obnovio Pećku patrijaršiju, to nije imalo uticaja na Crnogorsku crkvu.
<h2>Pozivanje na srpstvo Petrovića samo pokazivanje nepoznavanja stvari toga doba</h2>
Mnoga crnogorska plemena u kojima je danas veoma jak kult Nemanjića, primila su pravoslavlje tek za vrijeme vlasti Osmanlija, tj. dugo nakon propasti srednjovjekovne Srbije. Možete li nam reći kako se pravoslavlje širilo među crnogorskim plemenima tokom osmanske vlasti i zašto je ova tema danas tabu u Crnoj Gori?&nbsp;
VUKOTIĆ: Što se tiče prostora Stare Crne Gore, na njenoj teritoriji je stalno djelovala Crnogorska crkva i pravoslavlje se nije dovodilo u pitanje tokom vjekova. Međutim, u brdskim plemenima stavr je bila značajno drugačija. Veliki broj njih je bio tokom XVI i XVII vijeka katoličke vjere.
Ma koliko se danas među njima gajila propaganda o nekom „čistom“ srpstvu i kultu sv. Save Nemanjića, to jednostavno nije utemeljeno u činjenicama. Tome najbolje svjedoči izvještaj barskog nadbiskupa Marina Bicija iz 1610. godine, koji izričito navodi da je u katoličku vjeru krstio stanovništvo Kuča, Pipera, Bratonožića, Bjelopavlića i drugih plemena.
U istom izvještaju stoji decidno da je krštavanje obavljeno do rijeke Zete, a da je odatle prema zapadu jurisdikcija „šizmatičkog“ episkopa sa Cetinja. Štaviše, Mlečani u XVII vijeku uspostavljaju funkciju guvernadura u Crnoj Gori, kao pravoslavnoj i u Kučima, kao katoličkom plemenu. Tek na kraju tog vijeka, vladika Ruvim III širi pravoslavlje i na Brda.
Brojni funkcioneri vlasti često zazivaju povratak tradicionalne iliti Crne Gore Petrovića, posebno insistirajući na srpskom identitetu mitropolita izove porodice. Na osnovu čega su crkveni poglavari iz ove porodice, od vladike Danila do vladike Njegoša, smatrali crnogorski narod dijelom srpstva? Da li su to bila narodna predanja ili neki drugi izvori?
VUKOTIĆ: Sasvim je apsurdno izvoditi teze da su vladike i gospodari Crne Gore bili išta drugo sem Crnogorci. To je proizvod propagande koja se širila za vrijeme Jugoslavije i na žalost još uvjek ima njenih poklonika. Pozivanje na srpstvo Petrovića je samo pokazivanje nepoznavanja stvari toga doba.
Srpstvo na koje se Petrovići referiraju odnosi se na crkveni položaj i naglašavanje nezavisnostiod Vaseljenske patrijaršije. Sa druge strane, Petrovići su vodili politiku, pod pritiskom Rusije, ujedinjenja balkanskih Slovena. U tom smislu, priča o srpstvu kao integralnom pojmu bila je uveliko iskorišćena za potrebe te politike.
Zašto se na srpskom porijeklu crnogorskog naroda insistiralo čak i za vrijeme vlasti Komunističke partije, uprkos naučnim dokazima o netačnosti te tvrdnje? Da li su takvi stavovi funkcionera Komunističke partije, uticali da ne pokrenu pitanje obnove autokefalije Crnogorske pravoslavne crkve, za razliku od njihovih kolega u Makedoniji?
VUKOTIĆ: Svakako da su uticali. Rukovodstvo Komunističke partije u Crnoj Gori kao da nije smjelo da se suprostavi uticaju Beograda. Posebno pogubno je bilo usvajanje ideje Milovana Đilasa o Crnogorcima kao „grani srpstva“. To je dosta zaustavilo procese stvaranja crnogorske samosvojnosti kao nacije, iako smo imali istorijsku priliku za to.
Za razliku od rukovodstva Makedonije koje je iskoristilo da stvori autokefalnu crkvu, crnogorsko je propuštilo da to uradi.
<h2>U obnovi autokofelnosti politika uvijek odlučujući faktor</h2>
Saopštenje ruske obavještajne službe o navodnoj namjeri Vaseljenske patrijaršije da dodijeli autokefalnost Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, izazvalo je malu buru u regionu. Uprkos brzom demantu Vaseljenske patrijaršije, brojni crnogorski suverenisti nadaju se da tamo gdje ima dima ima i vatre. Kako danas vidite projekat obnove Crnogorske pravoslavne crkve? Može li se nadoknaditi vrijeme izgubljeno od 2006. do 2020. godine?
VUKOTIĆ: Moramo shvatiti da je obnova crkvene autokefalnosti dugotrajan proces i da zavisi od mnogo faktora. Najvažniji faktor je da postoji država i da je ta Crkva za njenu teritoriju.
Ipak, politika je uvijek odlučujući faktor i Vaseljenska patrijaršija će uvijek vagati političke prilike i uskladiti svoje interese sa situacijom na terenu. Mi smo zaista izgubili dosta vremena, od 2006. godine, ali neke okolnosti nam i nijesu išle na ruku.
<h2>Suzbijanje djelovanja crkve Srbije primarni zadatak države</h2>
Da li se Crna Gora može uspostaviti kao iole stabilna i moderna država dok u Cetinjskom manastiru stoluje Joanikije Mićović koji ne priznaje pravo više od 40 odsto građane ove zemlje na crnogorsko nacionalno opredjeljenje?&nbsp;
VUKOTIĆ: Država je Ustavom odvojena od države i to joj daje snagu da se modernizuje i bira svoj put napretka. Ipak, Crkva ima veliku moć u društvu, u crnogorskom veću nego što bi trebalo, pa je zbog toga važan faktor u državi.
Kod nas u Crnoj Gori, Crkva Srbije postavlja se kao peta kolona u odnosu na državu i radi na njenom rušenju i to joj daje negativnu konotaciju u društvu. Samim tim, suzbijanje djelovanja Crkve Srbije je primarni zadatak države, jer to je način njenog opstanka. Nijedno društvo ne može opstati ukoliko stalno ima opstrukcije na svom putu.
Kratkim pregledom sajtova dvije sprske mitropolije u Crnoj Gori, jasno se na osnovu fotografija sa liturgija i drugih crkvenih okupljanja može zaključiti o velikoj popularnosti koju uživaju. Kako smatrate da će uticaj crkve Srbije uticati na razvoj crnogorskog društva u neposrednoj budućnosti, posebno s obzirom na nedavne najave Joanikija Mićovića o uvođenju vjeronauka u državnim školama?
VUKOTIĆ: Jačanje moći crkve nikada nije bilo blagotvorno za neko društvo. Nažalost, danas u svijetu vidimo retrogradne tendencije, koje ne prepoznaju ove opasnosti. Na tom talasu jašu i čelnici Crkve Srbije u Crnoj Gori.
Međutim, ovdje je posebno opasno, jer Crkva Srbije djeluje destruktivno po crnogorsko društvo i državu. Te inicijative, poput uvođenja vjeronauke u škole, suprotne su sekularnoj osnovi našega društva, a naročito su opasne jer se time ostavlja prostor za nesmetano indoktriniranje omladine. Jedino nesposobna država nije u stanju da se suprostavi ovim pogubnim namjerama.

Vukotić: Jedino se nesposobna država ne može se suprostaviti pogubnim namjerama Crkve Srbije

Grupa građana Cetinja saopštila je da je otvoreno pismo službenika Državnog arhiva Crne Gore potvrdilo sumnje da je direktor Danilo Mrvaljević tu ustanovu stavio na raspolaganje popovima Crkve Srbije.
&nbsp;- Iako je krajem prošle godine pokušao obmanuti javnost, saopštenje zapošljenih u DACG te saopštenje Centra za građanska prava razotkrilo je prljave namjere Danila Mrvaljevića da crnogorsku arhivsku baštinu podredi interesima organizovane grupe koja se predstavlja kao SPC - navedeno je u saopštenju za javnost grupe građana Cetinja.
Kako navode, očito je da Danilo Mrvaljević misli da Temeljni ugovor države Crne Gore s Crkvom Srbije podrazumijeva ne samo ustupanje grobalja, crkava, manastira i nebrojenih hiljada kvadrata crnogorske teritorije no i ustupanje naše arhivske baštine kako bi netragom nestala kad dođe u ruke onih koji svim silama nastoje da zatru svaki trag imena crnogorskoga.
- Pozivamo našega sugrađanina Danila Mrvaljevića da se okane ćorava posla u kojemu je nečasno uhvaćen ili da podnese ostavku na mjesto koje mu je povjereno kako bi sprovodio partijske interese Demokrata. Nas se ne tiče što o Crkvi Srbije misli ni vlast ni opozicija jer je suviše freško śećanje na 5. septembar 2021, na suzavce, metke i dimne bombe te na do zuba naoružane kriminalce koji su obezbjeđivali nasilno ustoličenje poglavara te okupacione institucije u Crnoj Gori - naglašeno je u saopštenju.
Poručuju da nema toga danas kome treba objašnjavati da svetosavski popovi nijesu u Arhiv došli da bi se bavili istorijom Crne Gore, "no da bi zametnuli trag svim pojavama u našoj istoriji koji ne idu u prilog njihovoj izdajničkoj misiji".
- Stoga poručujemo: Dalje ruke od Državnoga arhiva Crne Gore - poručuje grupa građana Cetinja.

Grupa građana Cetinja: Mrvaljević da se okane ćorava posla u kojem je nečasno uhvaćen, ili da podnese ostavku

Istoričar Srđa Pavlović ocijenio je da Evropska unija u Crnoj Gori pronalazi saveznika kojeg štiti i podržava, iako je, kako kaže, riječ o akterima sa izraženim antievropskim i anti-NATO stavovima.
Gostujući u emisiji Na kraju dana na Televiziji E, Pavlović je rekao da u Briselu postoji snažna potreba za samolegitimacijom Evropske unije, kako kao političke asocijacije, tako i kao ideje ujedinjene Evrope u vremenu dubokih podjela i pojačanih transatlantskih pritisaka.
On smatra da članstvo u EU ne podrazumijeva samo ispunjavanje tehničkih kriterijuma, već i suštinske promjene u društvu.
- Crna Gora je sada u poziciji da je svim silama guraju u Evropsku uniju, a ona se svim silama brani da uđe i veliko je pitanje kako će se ta trka završiti. Ja lično bih volio da Crna Gora postane dio Evropske unije jer je to ipak jedna asocijacija država koja je civilizacijski iskorak u odnosu na ranije stanje u Evropi i šire, mislim da bi to ljekovito bilo za Crnu Goru, ovdje podrazumijevam da se radi o generacijskom procesu i ta ljekovitost se pokazala vjerovatno mnogo jasnije i značajnije za par decenija. Nijesam siguran da ova politička struktura koja vlada državom ima dovoljno snage i kapaciteta da Crnu Goru uvede u Evropsku uniju. Taj nedostatak se u značajnoj mjeri kompenzuje insistiranjem i žmurenjem Evropske unije na neke očigledne propuste i na tome da se čitav proces prisajedinjenja i učlanjenja u Evropsku uniju tretira kao isključivo tehničko pitanje, pa se onda zadovoljavanje kriterijuma i ispunjavanje određenih mjerila predstavlja kao apsolutni i jedini prioritet - rekao je Pavlović.
Govoreći o unutrašnjim političkim i društvenim procesima, Pavlović je naglasio da Srpska pravoslavna crkva ima ključnu, iako često nevidljivu ulogu.
- Vjerujem da je crkva Srbije siva eminencija, iako to i nije očigledno, ona je alfa i omega čitavog društvenog zemljotresa u Crnoj Gori - kazao je on.
Prema njegovim riječima, zvaničnici Evropske unije nedovoljno razumiju dubinu i složenost odnosa na Balkanu.
- Mislim da zvaničnici Evropske unije slabo razumiju tu situaciju, oni su naravno eksperti za površne stvari kao što su većina političara, međutim postoji jedna istorijska transverzala nerazumijevanja dubokih i suštinskih stvari i odnosa na našem prostoru od strane izvanjaca. U velikoj mjeri je Crna Gora u poziciji danas u kojoj je bila iz one čuvene Čemberlenove opaske – neka daleka zemlja o kojoj mi ne znamo ništa - zaključio je Pavlović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D-fal-q7h7jM&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Pavlović: Crkva Srbije alfa i omega društvenog zemljotresa u Crnoj Gori

Legitimizacija četničkog vođe, ratnog zločinca i dokazanog kolaboracionistu Pavla Đurišića već se dogodila. On više nije samo mračna figura iz prošlosti koju, uz obilje istorijske dokumentacije, pamte još živa djeca i unuci poklanih ljudi, već postaje uzor koji se otvoreno zagovara.
To što crkveni velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori jednog od najokrutnijih koljača proglašavaju herojem nije incident, već javno ispoljena ideologija koju oni dosljedno baštine. Iz rata u rat.
Crnogorska vlast, proruska i prosrpska, ma šta govorili u Briselu, ovu tiraniju nad istinom i zdravim razumom nije osudila. Naprotiv, podržala ju je ćutanjem.
<h2>Korijeni</h2>
Crna Gora je država sa hiljadugodišnjom, burnom i odbrambenom istorijom. Tokom njenog trajanja više puta je osvajana i gašena od susjedne Srbije. Posljednji put 1918. godine, kada je regent Aleksandar Karađorđević, uz saglasnost velikih sila, izbrisao ime zemlje u kojoj je rođen, a čiji je kralj bio njegov đed. Tada je ugasio i Crnogorsku crkvu, pripojio je SPC-u, a Crnogorce koji su se borili za pravo, čast i slobodu ubijao, proganjao, izgladnjivao...
Crnoj Gori ime su vratili komunisti. Izgradili su zemlju, infrastrukturno i institucionalno. Ali, zarad bratstva i jedinstva, o 1918. godini se u školama nije učilo.
Bez previše otpora i odbrane vlastitog integriteta, Crnoj Gori su se desile devedesete.
Crnogorci, ponešeni projektovanom srpskom mitomanijom, smijenili su tada crnogorsko komunističko rukovodstvo koje je jedino bilo brana uključivanju Crne Gore u pogrom koji slijedi, a koji su na jeziv način osjetile gotovo sve ex-Ju republike.
Srbija je započinjala ratove pod izgovorom odbrane Jugoslavije, a istina je bila da je srpski državni vrh realizovao ideju akademika SANU o Velikoj Srbiji.
<h2>Mladi, obrazovani, pametni...</h2>
AB revolucija iznijela je novu crnogorsku političku elitu. Mladi, pametni, obrazovani... Sa njima je stigla još jedna figura koja je narednih decenija igrala važnu političku ulogu – Amfilohije Radović.
Jedni su bili podložni beogradskom državnom vrhu. Drugi je blagosiljao kriminalce koji su „oslobađali“ Jugoslaviju pljačkajući, silujući, ubijajući i granatirajući tuđe gradove.
A i u crnogorskom dvorištu, za račun velikosrpske ideologije, dešavali su se zločini devedesetih: deportacije izbjeglica iz Bosne 1992, Morinj, Bukovica, Kaluđerski laz… Država je gledala i ćutala.
<h2>Crnogorski “nacionalisti”</h2>
Dok je Crna Gora tonula u vrtlog velikosrpske ideologije i klerikalnog pritiska, DPS je prolazio svoj put preživljavanja kroz pragmatizam.
Umjesto jasnog stajanja na stranu državnog suvereniteta i građanske multietničnosti, DPS je često birao kompromis. Cijena je bila velika: antifašizam je pripreman da postane relikt, a SPC se pozicionirala kao važan faktor – država u državi.
A bilo je i svijetlih tačaka – Liberalni savez Crne Gore, istinski antiratni glas, Savez reformskih snaga, SDP, manjinske partije. Pokazivali su da postoji druga Crna Gora – čojska i junačka. I baš zato su nazivani izdajnicima, separatistima i nacionalistima. Trpjeli su pritiske, torturu i progon.
<h2>Raskol DPS i mirnodopski period</h2>
Tek je 1997. godina označila prelomni trenutak u crnogorskoj politici – raskol u DPS-u koji je duboko promijenio političku scenu. Dok je jedna frakcija, predvođena Milom Đukanovićem, odvajala Crnu Goru od savezništva sa Miloševićevim režimom, druga je ostajala čvrsto vezana za Beograd i njegovu, po sve, pogubnu politiku.
Raskol je otvorio put ka promjenama koje će uslijediti tokom narednih godina, ali i učvrstio duboke podjele u društvu.
S druge strane, potpuno autonomno od svih donoseći odluke, Amfilohije je, godinu prije obnove nezavisnosti, na Rumiji, uz direktnu pomoć vojske kojom je upravljao Beograd i policije kojom se rukovodilo iz Podgorice, podigao limenu crkvu na vrh planine, čime je uzurpirao prostor koji je vjekovima bio mjesto zajedničkog hodočašća pravoslavaca, muslimana i katolika.
Ovim činom on nije samo prekinuo tradiciju zajedničkog hodočašća i iznošenja krsta kneza Vladimira, već je stvorio simbol dominacije SPC-a i nad drugim vjerama, ali i nad državom. SPC je sa Rumije krenula da šalje poruke koje su često išle u pravcu očuvanja upravo koncepta Velike Srbije i protivljenja crnogorskoj nezavisnosti, na šta je vladajuća garnitura ćutala.
Međutim, uprkos jačanju SPC-a, Crna Gora je nastavila da se kreće ka obnovi svoje samostalnosti. Put do referenduma 2006. bio je isprepleten borbama za očuvanje identiteta, pravde i prava na samoopredjeljenje.
DPS je, pod vođstvom Đukanovića, uspio da konsoliduje podršku i iskoristi trenutak da Crna Gora povrati svoju nezavisnost, što je kulminiralo istorijskim referendumom koji je otvorio novo poglavlje za državu i narod.
<h2>Nenaučene lekcije</h2>
I bi država.
Ali, nakon obnove nezavisnosti, ništa suštinski veliko se nije desilo. DPS je promovisao ustavni patriotizam, a nastavio koketiranje sa SPC-om. Vlast je protivzakonito prepisala imovinu na SPC. Prepise su obavili ljudi iz katastra uz amin nadležnih.
Do raskola dolazi 2019. godine, kada DPS novim zakonom pokušava da vrati u državno vlasništvo crkve i manastire građene do 1918.
Amfilohije, potpomognut medijima, proruskim partijama i navodno građanskim pokretom URA, pokreće crkvenu kontrarevoluciju. Litije su u dijelu javnosti predstavljene kao emancipatorski pokret.
<h2>Devedesete opet</h2>
Avgusta 2020. slavilo se uz crne zastave sa kosturskim glavama i pjesmu „Veseli se srpski rode“.
Posljednjih pet godina SPC rukovodi svakom porom društva, diže četnike na tron heroja i prijeti da Crna Gora mora biti pripojena Srbiji ili će doći do „ukrajinizacije“.
Ljudi koji se bune, kao i članovi LSCG devedesetih, proglašavani su ekstremistima i nacionalistima i postajali su target.
Dio medija i civilnog sektora ćutao je, čineći se saučesnicima. Drugi dio je, iz lukrativnih razloga, potvrđivao da su kritičari vlasti i SPC-a – nacionalisti, iako su svi odlično znali i razumjeli kuda ide Crna Gora.
Još 2020. godine, mnogi intelektualci iz Crne Gore i regiona upozoravali su Abazovića da koalicija sa baštinicima bjelaško-četničke ideologije ne vodi progresu, već fašizmu.
Dakle, znali su svi sve odlično. Ovo nije spontani folklor, nego politički projekat normalizacije zločina i potčinjavanja države. I zato sada, kada živimo u fašisoidnom društvu, ne pitajte se.
Da, za ovo ste se borili.

Kako je normalizovan četnički narativ u Crnoj Gori

Joanikije Mićović, mitropolit Crkve Srbije, okarakterisao je značaj Mojkovačke bitke kao „veliku i slavnu epopeju našeg roda, koja je ponos ne samo grada Mojkovca i Crne Gore, nego i vaskolikog srpstva“. Toj zloupotrebi Mojkovačke bitke i njenom lažnom predstavljanju pridružio se Andrija Mandić, četnički vojvoda od Krnje Jele, riječima: „Odgojeni, školovani i živjeli uz kosovski zavjet, naši preci su u tu posljednju borbu išli kao i njihovi preci pet vjekova ranije. Znali su da se životi mogu izgubiti, ali čast, obraz i duša ne smiju. Upravo zato je Mojkovačka bitka upisana zlatnim slovima u istoriju - kao završno poglavlje jedne epske epohe stare Crne Gore, ali i kao zavjet budućim generacijama da sloboda nikada nije dar, već odgovornost“. Prije će biti kao zavjet da Crnogorci više nikada ne žrtvuju svoje živote za tuđe interese, za interese onih koji im rade o glavi. Mojkovačka bitka jeste herojska pobjeda crnogorske vojske protiv tri i po puta moćnije austrougarske vojske, mnogo bolje opremljene i sa mnogo moćnijom artiljerijom, ali je pozadina Mojkovačke bitke sve samo ne obmana oko nekakvog „vaskolikog srpstva“ i „kosovskog zavjeta“. Radi se o vrlo perfidnom pokušaju da se crnogorska vojska desetkuje, kako bi se ostvarili politički ciljevi Srbije i Crna Gora primorala na kapitulaciju. Ili, kako je to u dnevniku zapisao austrougarski general Stjepan Sarkotić, zapovjednik austro-ugarskih snaga na jugoistočnom frontu, nasljednik Oskara Poćoreka, da su predsjednik srpske vlade Nikola Pašić, visoki oficiri Božo Janković i Petar Pešić „planski radili na kapitulaciji Crne Gore“. „Pešić je izdao bratsku i savezničku zemlju, bratsku i savezničku vojsku koja ga je prihvatila sa povjerenjem“, zapisao je general Sarkotić. Inače, pod njegovom komandom je u Lovćenskoj operaciji poražena i okupirana Kraljevina Crna Gora, tako da ne treba sumnjati u njegovu iskrenost. <h2>PLAN ZA „OČAJAN POLOŽAJ“</h2> Za one koji ne znaju, srpski general Božo Janković i pukovnik Petar Pešić, koji ga je zamjenio, bili su na položaju načelnika Generalštaba crnogorske komande, po planu „zajedničke odbrane“ srpskog vojvode Radomira Putnika, uslovljenog od strane Rusije prijetnjom da Crna Gora neće dobiti pomoć u oružju ako ne pristane na taj plan. Po tom planu 2/3 crnogorske vojske je stacionirano u području Pljevalja, a ostatak ka hercegovačkoj granici i u odbranu Lovćena, prema Kotoru. Kada je, na početku rata, crnogorska vlada tražila pomoć francuske i engleske flote za oslobođenje Crnogorskog primorja, srpski državnici i diplomate su intervenisali kod saveznika da se obustavi ta pomoć. Premijer Srbije Pašić je insistirao: ako se „osvoji Kotor onda bi trebalo da ga okupira francuska vojska, a ne crnogorska“. Srpska Vrhovna komanda traži da crnogorske trupe budu prebačene na front prema Sarajevu. Viši francuski pomorski oficir Tomazi je kasnije rekao da bi balkansko ratište izgledalo sasvim drukčije, kao i djelovanje savezničke flote u Sredozemnom moru, da je Kotorski zaliv bio pod kontrolom Crne Gore.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_d115863b042cb5f21d89a460583132311584b4fd412cc5e359d16b3b1405e2d5.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260110200128_d115863b042cb5f21d89a460583132311584b4fd412cc5e359d16b3b1405e2d5" data-rendition-name="original" width="504" height="280" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Proglas Božo Janković(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  Srpska vlada je zbog zauzimanja Skadra od strane crnogorske vojske 27. juna 1915. godine, protivno njenoj volji, kako bi što više otežala položaj crnogorske vlade u zemlji i kod saveznika, naredila generalu Jankoviću da podnese ostavku na položaj načelnika Crnogorske vrhovne komande. General Janković podnosi ostavku na dužnost načelnika štaba Vrhovne komande 26. juna 1914. godine, a na njegovo mjesto dolazi pukovnik Petar Pešić. Izvještavajući srpsku Vrhovnu komandu o reakciji diplomatskog kora na Cetinju povodom toga što je Crna Gora zauzela Skadar, pukovnik Pešić predlaže: „...Prema ovome, najbolji je trenutak (sada) da Srbija prekine veze sa Crnom Gorom! ... Međutim, ako naši interesi zahtevaju da se Crna Gora dovede u očajan položaj, bolje je koristiti drugu priliku a ne Skadar. Naprimer kad se kralj počne mešati u vojsci. Str.Pov O.Br. 16541 19.7.1915. Načelnik štaba, pukovnik Pešić“. Crna Gora jeste dovedena u „očajan položaj“ daljim djelovanjem Petra Pešića. Mojkovačka bitka je samo jedan u nizu poteza kojima je Pešić htio dovesti Crnu Goru do sloma. Deceniju nakon kapitulacije Crne Gore u svojim tekstovima u „Ratniku“, vojnom časopisu, u broju za novembar 1924, januar - februar 1925. godine („Crna Gora u Svetskom Ratu“), pukovnik Pešić je pravdao svoju naredbu da se „položaji na Tari imaju braniti najodsudnije i do poslednjeg čoveka“ time da je žrtvovao 4.000 crnogorskih života da od zarobljavanja spasi 80.000 vojnika koji su se povlačili kroz Albaniju. Međutim, to je oridinarna laž. <h2>UNIŠTAVANJE CRNOGORSKE VOJSKE</h2> Prema podacima srpske vojske već 4. januara 1916. godine, operacija povlačenja srpske vojske je završena i oko 80.000 srpskih vojnika se nalazi na prostoru Skadra, Drača i Tirane. Mojkovačka bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine, dakle kada se srpska vojska potpuno evakuisala! Petar Plamenac vidi u tome jasan cilj i piše u „Novoj Evropi“ iz 1926-te: „...Pašić je vidio u Skadru srbijansku vojsku svedenu na 80.000 ljudi, od kojih je onda još 20.000 pomrlo od fizičke iznemoglosti i u more bačeno. 10. decembra, na Cetinju, on je saznao od g. Pešića, svoga oruđa, da Crna Gora ima nedirnutih 53.000 vojnika, najboljih po hrabrosti u Evropi, koji bi, najedeni, obučeni i naoružani, vrijedili više od pruske garde. Pešić je tada ośetio da je ravnoteža poremećena; ali ovoga puta u korist Crne Gore, i uvidio je, da od ujedinjenja uz nestanak Crne Gore ne može biti ni govora“ ... Zato je bilo važno uništiti crnogorsku vojsku, što je i bila njegova misija, jer je teško povjerovati da je on to radio na svoju ruku.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_4970b9fc1b91de33463c746f845635fc172e1681a2c67deeaf9dcdde12521f5d.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260110200128_4970b9fc1b91de33463c746f845635fc172e1681a2c67deeaf9dcdde12521f5d" data-rendition-name="original" width="2480" height="3508" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Raspuštanje Crnogorske vojske(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  To je najbolje objasnio sam pukovnik Pešić, u beogradskoj Pravdi 9. maja 1925, tada sa činom generala, obraćajući se svojim kritičarima, srpskim generalima, koji su ga optuživali da je svojim činjenjem uništio crnogorsku vojsku: „ .. jesu li ma kad razmišljali o tome kakva bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da se je na Solunskom Frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_8e804306dbb15abe492ae61e7250e56ae9ff8a2a249bcaaeaca204e6a0124a0f.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260110200128_8e804306dbb15abe492ae61e7250e56ae9ff8a2a249bcaaeaca204e6a0124a0f" data-rendition-name="original" width="960" height="1369" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Intervju generala Janka Vukotića „Jutarnjem listu“(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  &nbsp;Skadar, 1916. godina - izvod iz telegrama Nikole Pašića regentu Aleksandru Karađorđeviću o stanju i vojno-političkoj situaciji: „Srbija trenutno gubi rat protiv Austrije, ali za sva vremena dobija rat protiv Crne Gore“! Mojkovička bitka uopšte nije pominjana nakon Prvog svjetskog rata. Istoričar i rektor Beogradskog univerziteta dr Vladimir Ćorović je o učešću Crne Gore u Prvom svjetskom ratu napisao: „Crna Gora se za vreme ovoga sloma Srbije držala veoma bedno. Njena vojska se uopšte, za čitavo vreme ovoga rata, nije istakla nijednom sjajnom pobedom…&nbsp; Jedna ružna ljaga u njenoj novijoj istoriji biće žensko upuštanje Lovćena, koji je mada sa onako vladajućim položajem, zauzet od Austrijanaca, sa manje žrtava nego ma koje mačvansko selo“… Mojkovačka bitka je bila na neki način prokazana i prećutana u državi za koju je žrtvovana crnogorska vojska - Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, sve do 1940. godine kada je obilježena u organizaciji Sokolskog saveza. Bivši crnogorski ministar spoljnih poslova, dr Pero Šoć piše u listu Vreme, od 1. septembra 1940. godine: „Tek tada Crna Gora je tad ubrala nove lovorike. Bitka na Mojkovcu sastavni je dio lanca slave koji se vjekovima kovao u Crnoj Gori. Ona je blistavi primjer najvećeg herojstva i samopožrtvovanja. Tom bitkom ispisane su zlatne i nenadmašive stranice u istoriji ratovanja, nacije i svijeta“… <h2>PEŠIĆ PREVARIO VUKOTIĆA</h2> General Janko Vukotić dao je intervju „Jutarnjem listu“ 1. aprila 1918. godine, koji prenose „Cetinjske novine“ 11. aprila: „Od 22. augusta 1914. pa sve do 17. januara 1916. godine bio sam isključivo komandant sandžačke crnogorske vojske. Načelnici štaba vrhovne komande ... bili su: srpski general Boža Janković od 22. augusta 1914, pa do zauzeća Skadra 1915. godine, a tad ga je zamijenio njegov dotadašnji pomoćnik srpski generalštabni pukovnik Petar Pešić, koji je ostao načelnikom štaba sve do 17. januara 1916. ... Pukovnik Pešić napustio je Crnu Goru 17. ili 18. januara 1916, i na odlasku mi saopštio, da ga, po kraljevoj naredbi, imam zamjeniti u dužnosti ... Primiv na ovaj način dužnost načelnika štaba, a računajući, da će srpska vojska, kao što mi je rekao pukovnik Pešić, u dovoljnoj snazi zauzeti odbrambene položaje duž Bojane i oko Skadra, te meni i mojoj vojsci osigurati jedinu odstupnicu preko Skadra, ja sam odmah, po odobrenju kralja Nikole, izdao naređenje čitavoj crnogorskoj vojsci - od koje se skoro veći dio nalazio duž rijeke Tare i Lima i na hercegovačkoj granici - da odstupi pravcem na Podgoricu, odatle ćemo preko Skadra za Albaniju. Kralj Nikola je otputovao iz Podgorice 19. januara u Skadar, a 20. januara iz Skadra dalje. Iste večeri nastupile su austru-ugarske čete, ni od koga nesmetane, uz rijeku Bojanu, a śutra dan, 21. januara, ušle su u Skadar, i tako nam preśekle jedinu moguću odstupnicu prije, nego je i jedan moj vojnik od hercegovačkog odreda ili sandžačke vojske stigao u Podgoricu“. I zaista, naređenja su izdata „čitavoj vojsci“, kako kaže Vukotić. Postoje brojni primjerci u arhivama.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_8c3ed6c91444b81df0b1f2fc6587b5ed761b467c39dab9b1ad145a164e1cfc2b.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260110200128_8c3ed6c91444b81df0b1f2fc6587b5ed761b467c39dab9b1ad145a164e1cfc2b" data-rendition-name="original" width="1086" height="1579" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Obraćanje Petra Pešića u beogradskoj Pravdi(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  Ako ne vjerujete meni da je Mojkovačka bitka samo dio sramne uloge pukovnika Petra Pešića kao načelnika Generalštaba crnogorske vojske, hoćete li vjerovati generalu Janku Vukotiću da ga je Petar Pešić izigrao, prevarivši ga da će obezbjediti povlačenje crnogorske vojske držanjem dolinom Bojane? Nemate što slaviti, gospodo! Pogotovu ne mahati srpstvom i kosovskim bojem, jer se radi o klasičnoj namjeri da se uništi Crna Gora kao država, zacrtano Niškom deklaracijom 1914. i Krfskom deklaracijom avgusta 1917. godine, što je konačno i ostvareno krajem 1918. nelegalnom i revolucionarnom Podgoričkom skupštinom, dijelom beogradskih slugu u Crnoj Gori, pod rukovodećom palicom beogradskih agenata i neviđenim nasiljem i mržnjom prema Crnogorcima. A sluga nikad nije falilo u Crnoj Gori potonjih dva stoljeća. I što je najgore, ponose se time.

Slobodan Jovanović

Dosta je laži Crkve Srbije i Andrije Mandića

Vjera Ljuljđuraj

Lovćen nije prostor za „predosjećaje“ i neće biti poligon za tuđe političke projekte

Da klerikalizacija države Crne Gore metastazira i prijeti njenom uništenju kao sekularne i građanske države potvrđuje i najnovija odluka Vlade Crne Gore od 29.12. 2025. godine da nastavi da finansira rad vjerskih škola Medrese „Mehmed Fatih“ i vjerske škole Gimnazija „Sveti Sava”. Za 2025. godinu Vlada svakoj od ovih škola iz budžeta dodjeljuje po 800 hiljada eura.
Za svoju odluku Vlada se pozvala na član 139 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju i član 56, stav 2, Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica.
Oba Zakona predviđaju da licencirane vjerske škole koje izvode javno važeće obrazovne programe imaju pravo da se finansiraju iz budžeta Crne Gore. Imaju pravo!
Ovdje se logično nameće pitanje da ako licencirane vjerske škole koje izvode javno važeće obrazovne programe imaju pravo da se finansiraju iz budžeta Crne Gore, da li privatne licencirane laičke škole koje izvode javno važeće obrazovne programe imaju isto pravo? Da napomenem da je Ustavom Crne Gore zabranjena je svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu (član 8 Ustava).
Ustavni sud bi morao da razmotri ustavnost članova ovih Zakona koji predviđaju finasiranje rada vjerskih škola u odnosu na član Ustava 14 o odvojenosti vjerskih zajednica od države. Dobro bi bilo da razmotre po ovom pitanju rješenja sudova u Sjedinjenim Američkim Dražavama, Francuskoj i Sloveniji.
Pošto pomenuti zakoni predviđaju da vjerske škole imaju pravo na finansiranje iz budžeta, postavlja se pitanje ko je odlučio da se ovim školama dodijeli novac, da ostvare to pravo? Odgovor je: Vlada, ali na osnovu čega? Na osnovu ispunjenja neustavnih zakonskih rješenja? Ne treba zaboraviti da je Vlada finansirala za osnivanje školu "Sveti Sava" i u godini kada nijesu imali učenika i nastave.
Očigledno je da Vlada oboljela od Crkva Srbije, da je klerikalizacija države u fazi metastastke bolesti. Crkvi Srbije se poklanja zemlja diljem Crne Gore, dodjeljuju joj se sredstva iz budžeta i evo gradi vjerska škola.
Ministar pravde koji će potpisati rješenje o transferu novca školama trebalo bi da odgovori na sljedeća pitanja: sa kim Vlada sklapa sporazum o finansiranju škole, sa vjerskom zajednicom ili sa školom? Opštim zakonom o obrazovanju je propisano da se taj ugovor potpisuje sa školom. Potpisuje li se sa Medresom? Da li je Medresa dobila licencu da bi imala pravo na finansiranje? Da li se zna, kada je u pitanju licenca, koliki broj učenika može da godišnje upiše vjerska gimnazija "Sveti Sava"? Ne zna, jer toga u licenci nema, ali to ne smeta ni Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija.
Kako su Vlada i ministar pravde donijeli odluku da se "Medresi" i vjerskoj gimnaziji za godinu dodijeli isti iznos sredstava? Postoji li neki pravilnik za dodjelu sredstava za finansiranje rada škola, da li Ministar pravde zna da ove škole imaju različite uslove za rad, da imaju različit broj učenika i angažovanih nastavnika? Da li je Ministru poznato da Zakon o slobodi vjeroispovijeti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica propisuje da se vjerske škole finansiraju srazmjerno broju učenika?
Ministarstvo finansija se pridružuje ovom bezakonju i daje pozitivno mišljenje za podršku vjerskim obrazovnim ustanovama, iako u budžetu za 2025. nijesu bila predviđena sredstva za to.
I na kraju, nešto neočekivano i neviđeno do sada. "U konačnom, ministar pravde mr Bojan Božović zaključiće sa vjerskim školama Ugovore o finansiranju tih obrazovnih ustanova u narednom petogodišnjem periodu."
Ko je došao na ideju i zašto da se uradi ovako nešto i može li to da se uradi i bude zakonito? Mandat ova Vlade prestaje 2027. godine, a Vlada potpisuje ugovor o finansiranju škola do 2030? Jedan od odgovora može biti ono što sam već napisao da je ova Vlada oboljela od Crkve Srbije i da se oni ne liječe od te bolesti.

Ima li kraja bezakonju?

Odbor za planiranje i uređenje prostora, komunalno-stambenu djelatnost, saobraćaj i zaštitu životne sredine predložio je Skupštini da da saglanost da se Mitropoliji crnogorsko-primorskoj prenese pravo na građevinskom zemljištu za gradnju crkve Svetog Vasilija Ostroškog na Koniku.
U pitanju je zemljište &nbsp;ukupne površine 1.873 kvadrata. Direktorica Direkcije za imovinu Milica Kadović je saopštila da do sada Mitropoliji nije dato ništa, te da im se po prvi put daje zemljište za gradnju vjerskog objekta. Odbornik SDP-a Budimir Mugoša saopštio je da bi ovu odluku trebalo skinuti sa dnevnog reda jer je materijal stigao 20 minuta prije početka sjednice odbora. On je rekao da je protiv toga da se vjerskim zajednicama daje zemljište. Jelena Milošević (NSD) kazala je da se Mitropoliji po prvi put daje zemljište. &nbsp;
Data je saglanost na petogodišnji Strateški plan razvoja. Član radne grupe koja je bila zadužena za izradu plana Saša Šćekić saopštio je da važećem planu rok važenja ističe do kraja godine.&nbsp;
–Zbog toga se javila potreba da se pristupi izradi novog plana – saopštio je Šćekić. &nbsp;&nbsp;
Data je saglasnost na odluku o uslovima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja sa napuštenim i izgubljenim kućnim ljubimcima, odluku o osnivanju Puteva. Jednoglasno je podržan Elaborat o parking zonama, dozvoljenom vremenu parkiranja, kategoriji motornih vozila koja se mogu parkirati i načinu naplate naknade za parkiranje na opštim i posebnim parkiralištima u Podgorici – dio grada preko Morače i centralne gradske zone. Direktor Parking servisa Nikola Lazović saopštio je da je izmjenama elaborata obuhvaćeno 1.146 parking mjesta.&nbsp;
Odbor je podržao izmjene odluke o kućnom redu u stambenim zgradama a za izmijenjeni propis glasali su Drago Šundić (Pokret za Podgoricu), Jelena Milošević (NSD), Boban Radević (Slobodna) i Pavle Ljumović (Demokrate), dok su uzdržani bili Stevan Kandić (PES) i Budimir Mugoša (SDP). &nbsp;
Odbor je predložio Skupštini da usvoji programe rada preduzeća za narednu godinu.&nbsp;

Odbor za planiranje i uređenje prostora: Mitropoliji 1.873 kvadrata za gradnju crkve na Koniku

<a href="https://etv.me/drustvo/grupa-gradana-cetinja-planira-se-da-popovi-spc-i-njihovi-ucenici-pod-izgovorom-volonterskog-rada-dobiju-pristup-najvaznijim-drzavnim-dokumentima">Saopštenje grupe građana Cetinja</a> o namjeri Demokrata da pod maskom volontera u Državni arhiv uvede popove Beogradske patrijaršije kojima će tako na raspolaganje biti stavljena crnogorska arhivska baština alarm je za sve kojima je iole stalo do ove države.
Filijalama Beogradske patrijaršije i njihovim političkim predstavnicima koji se kriju iza imena Demokrate malo je što su uzurpurali sadašnjost, pa bi sad da toj sadašnjosti upodobe i prošlost kako bi velikosrpstvu obezbijedili svijetlu budućnost. Djelatnošću beogradskih crkvenih filijala u Crnoj Gori i njihove političke posluge naglavačke je izvrnuta crnogorska tradicija - izmišljene su litije koje prizivaju političko-ideološki prevrat, izmišljeno je plivanje za krst u januarskim lednim i nabujalim rijekama, izmišljen je tobožnji Njegošev amanet da bude ukopan u crkvi na Lovćenu iako toga nema u njegovu regularnome testamentu, devastirane su crkve do neprepoznatljivosti kako bi se kulturološki smjestile u ambijent kojemu nikad nijesu pripadale, stvorena je zla krv među pripadnicima različitih vjera i nacija itd.&nbsp;
Držeći u rukama tužilački i bezbjednosni sistem te strukture već dvije godine stoje iza političkih hapšenja, progona kritičara i neistomišljenika, iza procesuiranja i represije nad mirnim građanima, iza huligana koji u hordama javno prijete turskim državljnima, iza progona pisaca a osobito novinara, poput jučerašnjega beskrupuloznog saslušavanja Tinke Đuranović i nezakonitoga najavljivanja saslušanja Draška Đuranovića.&nbsp;
Dok Demokrate hapse, procesuiraju, prijete i dehumaniziraju crnogorsku intelektualnu, građansku i političku elitu, beogradski popovi dočekuju Mandićeve stidne goste s proslave 120-godišnjice crnogorskoga Ustava, onoga Ustava koji je svjedok da oni u Cetinjskome manastiru nezakonito borave jer je po njemu Crnogorska crkva autokefalna, a ne autofekalna kako je to zborio njihov dojučerašnji predvodnik.
Proučavajući "Vasojevički zakon od 12 točaka", dr Ilija M. Jelić još je 1929. godine (u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademije) ustvrdio da se po tradicijskim vasojevićkim vjerovanjima u dubokom ambisu pod zemljom nalazi Pakao kojim upravlja sâm Satana, a da je tamo pored ostalih najviše popova i kaluđera.
Nije "bogoborački", "brozomorni" komunistički period crnogorske prošlosti oblikovao taj Zakon koji je i objavljen prije toga vremena. Oni kojima je narodna svijest namjenjivala vječitu paklenu tamnicu danas bi, uz sasluženje svojih članova što djeluju u civilu, u okviru državnih ustanova, da podjarme i pod Srpski svet podvedu kompletnu crnogorsku državu, pa i Cetinje kao rak ranu svih crnogorskih okupatora.
Njihov učinak na polju nematerijalne kulture ogleda se u tobožnjoj retradicionalizaciji tradicije koja nikad nije bila imanentna ovome prostoru.&nbsp;
Njihov učinak na polju materijalne baštine ogleda se u nebrojenim devastiranim crkvama, prekrečenim freskama, prekopanim grobovima, a posebno u trajnom uništenju predistorijskoga tumula i kulta koji je naknadno vezan za Sv. Vladimira, kojemu su čak i ime promijenili u Sv. Jovan Vladimir.
Puštiti takve da pod vidom volonterstva uđu u riznicu crnogorske državne arhivske građe gore je od njezina uništenja. Jer zna se čemu će ta građa poslužiti - manupilacijama s crnogorskom istorijom, dekontekstualizaciji činjenica i uništenju onoga što ne može poslužiti velikosrpskim ciljevima.
Stoga se pridružujemo apelu grupe građana Cetinja i pozivamo gdina Mrvaljevića, direktora Državnoga arhiva Crne Gore, da svoju pripadnost Cetinju i Crnoj Gori ne podredi pripadnosti partiji kojoj po nesreći pripada, a koja za cilj ima ono što je još polovinom XIX vijeka Ilija Garašanin definisao - podvođenje Crne Gore Beogradu.

Državni arhiv Crne Gore i popovi volonteri - alarm za građanski otpor

Za<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/treci-put-stranputica-koja-se-uvijek-zavrsi-isto"> Portal Analitiku</a> piše Danilo Marunović
„Treći put“ u crnogorskoj politici zvuči zavodljivo. Umjereno. Razumno. Pomirljivo. U teoriji – progresivan koncept koji obećava izlazak iz rovova, prevazilaženje podjela i novu političku kulturu. Ideja koja se, ciklično, vraća na naše političko nebo kad god se javnost umori od sukoba i poželi „nešto drugačije“.
Ali u crnogorskom iskustvu, taj „treći put“ gotovo po pravilu završava kao – stranputica. Prečesto je bio politički most koji je vodio samo u jednom smjeru. Prečesto je služio kao mehanizam relativizacije temeljnih državnih pitanja. I prečesto je, pod plaštom modernosti i pragmatizma, završavao kao kompromis na račun crnogorske državnosti.
Sjetimo se redom.
Pokret za promjene – inicijalno zamišljen kao reformska, građanska alternativa – završio je na periferiji Demokratskog fronta. Potom iz njega isključen i politički iščezao. Pozitivna Crna Gora – projekat nade i „novog lica“ politike – nestala je tiho, bez političkog traga. URA je, nakon što je odigrala presudnu ulogu u "padu" Crne Gore i „odslužila“ svoje pod plaštom crnih mantija, ostala politički istrošena i danas gleda u liniju cenzusa odozdo.
A PES? Danas se nalazi u raljama političke realnosti u kojoj im partner, a ujedno i politički dželat, precizno i strpljivo „kljuca“ procente. Andrija Mandić im je istovremeno i oslonac i prijetnja – saveznik koji zna da politička matematika nikad nije neutralna.
Obrazac je jasan. „Treći put“ u crnogorskoj praksi nikada nije ostao neutralan prostor između dvije Crne Gore. Jer u Crnoj Gori – istorijski, identitetski i državno – nikada nijesu postojale dvije simetrične strane. Postoji samo jedna legitimna strana: ona koja bez ostatka i bez kalkulacije stoji uz crnogorsku državnost, suverenitet i emancipaciju drustva.
Sve ostalo je pokušaj balansiranja na ivici. A balansiranje na ivici, u politici, najčešće završi padom.
Danas gledamo i najveću opozicionu partiju kako opasno korača tim rubom. U susret izborima, partije često podlegnu iskušenju da mogu „čupnuti“ po koji procenat s obje strane. Da mogu biti i tvrdi i meki, i jasni i dvosmisleni, i principijelni i pragmatični – sve u isto vrijeme.
Ali takva matematika rijetko funkcioniše u društvima gdje su temeljna pitanja još otvorena.
Crna Gora nije uređena, samopouzdana i do kraja emancipovana država. Ona je i dalje prostor borbe oko identiteta, istorije, crkve, jezika i geopolitičkog pravca. U takvom ambijentu „treći put“ ne postaje most – već razvodnjava jasnu liniju odbrane.
Zato je danas, više nego ikad, potrebno reći jasno: za Crnogorce nema trećeg puta.
Postoji samo jedan – PRAVI PUT.
„Treći put“ u crnogorskoj praksi nikada nije ostao neutralan prostor između dvije Crne Gore
Tim putem su išle sve velike tekovine crnogorske moderne istorije. Reformske snage koje su raskidale sa starim obrascima. Antiratni pokret koji je čuvao obraz u najmračnijim godinama. Energija Liberala koja je artikulisala ideju suverene Crne Gore. I istorijska eksplozija referenduma – kada je većina, bez kalkulacija i bez „između“, rekla jasno: hoćemo svoju državu!
Pravi put je put crnogorske emancipacije. Put na kojem se ne trguje temeljnim vrijednostima zarad kratkoročnog rejtinga. Put na kojem nema koketiranja sa onima koji državu vide kao prolaznu stanicu ili privremeni projekat.
Svaki put kada smo ulazili u egzibicionizam „trećih puteva“, emancipacija je zastajala. Svaki put kada smo pokušali biti i ovo i ono, završili smo kao – ni jedno ni drugo. I zato smo danas društvo koje još uvijek vodi iste bitke, koje još nije do kraja institucionalno, kulturno i identitetski zaokruženo.
Vrijeme je da budemo iskreni prema sebi. Ne postoji „između“ kada je u pitanju lojalnost državi. Ne postoji „i-ovamo-i-onamo“ kada su u pitanju temeljne vrijednosti.
Postoji samo jedan ispravan put. Pravi put!

Treći put – stranputica koja se uvijek završi isto

Na Kipru smo dobili uvjeravanje da će ad hoc radna grupa za izradu nacrta Ugovora o pristupanju Crne Gore Evropskoj uniji biti formirana tokom njihovog predsjedavanja Savjetom EU. To je izuzetno snažan politički signal, jer formiranje takve radne grupe praktično znači ulazak u završnu, tehničko-pravnu fazu pregovora, kazala je u intervjuu za <a href="https://www.pobjeda.me/clanak/gorcevic-za-pobjedu-sljedece-zatvaranje-poglavlja-prije-kraja-marta-priblizavamo-se-izradi-ugovora-o-pristupanju">Pobjedu</a> ministarka evropskih poslova, Maida Gorčević.
Takođe je najavila kako „crnogorska javnost neće čekati do narednog kvartala na održavanje prve naredne međuvladine konferencije“, što znači da bi do kraja marta trebalo da budu zatvorena još neka poglavlja u pregovorima za pristupanje Evropskoj uniji.
- Kipar je iskazao spremnost da tokom svog predsjedavanja Savjetom EU organizuje više međuvladinih konferencija, upravo kako bi se poglavlja zatvarala onda kada budu spremna, bez čekanja kraja predsjedavanja i bez „paketnog“ zatvaranja poglavlja u junu – precizirala je ona.
Samim tim, Crna Gora se primakla pripremi Ugovora o pristupanju, koja će za ove potrebe formirati posebne radne grupe sastavljene od pravnih, finansijskih i sektorskih eksperata iz različitih institucija i civilnog društva.
- Njihov zadatak biće da, u saradnji sa EK i državama članicama, precizno uobliče sve ono što smo tokom pregovora politički dogovorili – uključujući eventualne zahtjeve za derogacije i prelazna razdoblja, uz jasno obrazložene rokove i planove implementacije. EU je odgovorna da osigura da tekst Ugovora bude u potpunosti usklađen sa primarnim pravom Unije i da vjerno reflektuje sve formalno zatvorene pregovaračke pozicije – pojasnila je sagovornica Pobjede.
Kada je riječ o prelaznim razdobljima, Gorčević navodi kako se sa EK već sastavlja lista prelaznih razdoblja.
- Prije svega, riječ je o oblastima zaštite životne sredine, poljoprivrede i bezbjednosti hrane, kao i slobode kretanja roba, ali i drugim sektorima koji zahtijevaju kompleksne reforme i velika ulaganja – dodala je ona.
Dalje je istakla kako u Briselu ne postoji politička odluka niti konsenzus o uvođenju neke nove „međufaze“ članstva - poput trajnog posmatračkog ili pridruženog statusa.
- Zbog toga ne smatram realnim da Crna Gora bude obuhvaćena takvim modelom, uprkos spekulacijama koje se povremeno pojavljuju u medijima – potcrtala je Gorčević.
Takođe je navela kako je zaokruživanje reformi i zatvaranje poglavlja na održiv način dokaz da „punopravno članstvo Crne Gore neće biti politički eksperiment, već logičan i zaslužen završetak procesa“.
Ispunjavanje 64 odsto planiranih obaveza Vlade iz evropske agende vidi kao „signal da pojedina ministarstva i institucije nijesu u potpunosti odgovorili dinamici koju smo sami zacrtali“, ali to „nije proizvelo politički zastoj u Briselu, jer su države članice prepoznale ukupni reformski zamah, posebno u poglavljima koja se tiču vladavine prava“.
- U završnici pregovora nema „tuđih“ obaveza. Svako kašnjenje jednog resora usporava cijelu državu – ukazala je ona.
Podsjetila je i da ulazak u EU podrazumijeva promjene Ustava. Riječ je o dodatnom jačanju nezavisnosti pravosuđa, o primatu prava EU nad domaćim zakonodavstvom u oblastima prenesenih nadležnosti, te pravo crnogorskih državljana da biraju i budu birani na izborima za Evropski parlament, gdje će Crnoj Gori pripasti šest poslaničkih mjesta.
Tokom Vašeg nedavnog boravka na Kipru, visoki zvaničnici te evropske zemlje imali su optimistične poruke. Da li to znači da će Crna Gora do kraja juna, kada se završava njihovo predsjedavanje EU, imati u rukama neku od prvih verzija budućeg Ugovora sa EU?
GORČEVIĆ: Na Kipru sam imala veoma sadržajne i politički važne razgovore sa šeficom resora za evropska pitanja Marilenom Raounom i predsjednikom skupštinskog odbora za vanjske i evropske poslove Harisom Georgiadisom. Poruke koje sam dobila bile su jasne i ohrabrujuće. Konkretno, dobili smo uvjeravanje da će ad hoc radna grupa za izradu nacrta Ugovora o pristupanju Crne Gore EU biti formirana tokom kiparskog predsjedavanja Savjetom EU. To je izuzetno snažan politički signal, jer formiranje takve radne grupe praktično znači ulazak u završnu, tehničko-pravnu fazu pregovora.
Važno je da država koja predsjedava Savjetom EU prepoznaje Crnu Goru kao kredibilnog partnera i najspremnijeg kandidata za članstvo. To je i potvrda da su reforme koje sprovodimo od formiranja 44. Vlade dale rezultat, posebno u oblasti vladavine prava i institucionalne stabilnosti. Ukoliko nastavimo sa ovim tempom ispunjavanja obaveza, kiparsko predsjedavanje može ostati upamćeno kao period u kojem je Crna Gora napravila odlučujući korak ka izradi Ugovora o pristupanju, a to bi bila jasna poruka da je politika proširenja EU dobila još jednu uspješnu priču.
Konkretno, što su u tom pravcu obaveze Crne Gore, a što EU prilikom pripreme nacrta Ugovora i njegovih aneksa?
GORČEVIĆ: Ugovor o pristupanju se tehnički priprema paralelno sa završnicom pregovaračkog procesa, ali se formalno finalizuje tek nakon zatvaranja svih pregovaračkih poglavlja. Razlog je jednostavan: tek kada su sva poglavlja zatvorena, možemo potvrditi punu usklađenost našeg zakonodavstva sa pravnom tekovinom EU, funkcionalne administrativne kapacitete za njenu primjenu i precizno definisane finansijske i institucionalne obaveze koje stupaju na snagu danom pristupanja.
Sa crnogorske strane, to podrazumijeva i formiranje posebne radne grupe za izradu Ugovora o pristupanju, koja će okupljati pravne, finansijske i sektorske eksperte iz različitih institucija i civilnog društva. Njihov zadatak biće da, u saradnji sa EK i državama članicama, precizno uobliče sve ono što smo tokom pregovora politički dogovorili – uključujući eventualne zahtjeve za derogacije i prelazna razdoblja, uz jasno obrazložene rokove i planove implementacije. Drugim riječima, naša obaveza je da demonstriramo potpunu spremnost za članstvo ne samo normativno, već i operativno i budžetski.
EU je, sa svoje strane, odgovorna da osigura da tekst Ugovora bude u potpunosti usklađen sa primarnim pravom Unije i da vjerno reflektuje sve formalno zatvorene pregovaračke pozicije.
Takođe, da li će se češće održavati međuvladine konferencije na kojima će se zatvarati spremna poglavlja?
GORČEVIĆ: Za Crnu Goru je 2026. godina odlučujuća u pregovaračkom procesu i u tom smislu očekujemo izuzetno intenzivnu dinamiku saradnje sa institucijama EU i državama članicama kada je riječ o ispunjavanju završnih mjerila i zatvaranju poglavlja.
Ono što je posebno važno jeste da je Kipar iskazao spremnost da tokom svog predsjedavanja Savjetom EU organizuje više međuvladinih konferencija, upravo kako bi se poglavlja zatvarala onda kada budu spremna, bez čekanja kraja predsjedavanja i bez „paketnog“ zatvaranja poglavlja u junu. Takav pristup je za nas izuzetno značajan jer omogućava dinamičan i meritokratski proces: svako poglavlje za koje smo ispunili završna mjerila može biti zatvoreno.
Važno je da svi učesnici pregovaračkog procesa shvate da nemamo vremena za odlaganja i da se poglavlja moraju zatvarati u kontinuitetu kako bismo do kraja ove godine završili tehnički dio procesa. U tom kontekstu, očekujemo da će do kraja kiparskog predsjedavanja biti održano više međuvladinih konferencija i da ćemo u nekoliko iteracija zatvoriti veći broj pregovaračkih poglavlja. To bi bio jasan signal da proces napreduje na osnovu konkretnih rezultata i da Crna Gora ulazi u samu završnicu pregovora sa jasnom političkom podrškom država članica.
U aktu, koji je Hrvatska potpisala pri pristupanju EU, nalazi se više aneksa kojima se definišu različiti pristupni periodi za različite oblasti – neki dugi čak sedam godina, tokom kojih je ta zemlja postepeno postajala punopravna članica. Da li će isti princip važiti i za Crnu Goru?
GORČEVIĆ: Hrvatska je od dana učlanjivanja postala punopravna članica, nije postojala postepenost u tom smislu. Ugovor o pristupanju koji su naši susjedi potpisali, sadrži anekse, protokole i priloge koji su definisali prelazne aranžmane dajući Hrvatskoj više vremena za usvajanje evropskih standarda u pojedinim sferama javnih politika, poput kasnije primjene skupe ekološke regulative, ali i prava „starih“ članica da evenutalno ograniče pristup hrvatskim radnicima domaćem tržištu rada (tzv. 2+3+2 model) što je bio slučaj i sa Bugarskom i Rumunijom.
Crna Gora već komunicira listu prelaznih razdoblja sa Evropskom komisijom u okviru više pregovaračkih poglavlja. Ta razdoblja su pažljivo identifikovana u oblastima u kojima je za potpunu primjenu evropskih standarda potrebno dodatno vrijeme i znatna finansijska ili administrativna prilagođavanja. Prije svega, riječ je o oblastima zaštite životne sredine, poljoprivrede i bezbjednosti hrane, kao i slobode kretanja roba, ali i drugim sektorima koji zahtijevaju kompleksne reforme i velika ulaganja. Cilj prelaznih perioda nije odlaganje obaveza ili ostvarivanja prava nove članice, već obezbjeđivanje održive i kvalitetne primjene evropskih pravila, uz očuvanje stabilnosti sistema i zaštitu interesa građana i privrede.
S druge strane, koliko je realna mogućnost da Crna Gora ima duže pristupne periode i rigoroznije uslove (uključujući poziciju posmatrača u ključnim institucijama EU)?
GORČEVIĆ: Nova metodologija proširenja jeste stroža i politički zahtjevnija u odnosu na ranije talase proširenja. Ona podrazumijeva jači fokus na vladavinu prava, mogućnost reverzibilnosti procesa i snažniji politički nadzor država članica. U tom smislu, standardi su danas viši nego prije deset ili petnaest godina – ali su istovremeno jasni i jednaki za sve.
Kada je riječ o samom članstvu, očekujem da politički uslovi neće odstupati od dosadašnje prakse. Ne postoji odluka niti konsenzus u Briselu o uvođenju neke nove, „međufaze“ članstva poput trajnog posmatračkog ili pridruženog statusa. Status posmatrača formalno postoji u kratkom periodu između potpisivanja i stupanja na snagu Ugovora o pristupanju, ali to nije alternativni model članstva, već tehnički dio završne faze prije punopravnog članstva.
Uvođenje posebnog, dugotrajnog posmatračkog ili ograničenog članstva predstavljalo bi suštinsku reformu politike proširenja, za šta u ovom trenutku ne postoji politička odluka niti jedinstven stav država članica. Zbog toga ne smatram realnim da Crna Gora bude obuhvaćena takvim modelom, uprkos spekulacijama koje se povremeno pojavljuju u medijima.
Istovremeno, svjesni smo da će Crna Gora biti prva naredna članica nakon najdužeg perioda bez proširenja u istoriji EU. U međuvremenu, Unija se suočila sa velikim unutrašnjim i geopolitičkim izazovima – od Bregzita, preko pandemije i energetske krize, do rata u Ukrajini. Prirodno je da će države članice posebnu pažnju posvetiti procjeni spremnosti nove članice i izbjegavanju eventualnih rizika. Ako isporučimo reforme i zatvorimo pregovaračka poglavlja na održiv način, punopravno članstvo Crne Gore neće biti politički eksperiment, već logičan i zaslužen završetak procesa.
I pored toga što je bila jasna namjera EU da sa Crnom Gorom zatvori sva pregovaračka poglavlja do kraja 2026, Vlada je na kraju prošle godine ispunila (samo) 64 odsto svojih obaveza. Kako se to do sada odrazilo i kako se može odraziti na dinamiku pristupanja EU?
GORČEVIĆ: Program pristupanja EU daje nam precizan presjek obaveza po resorima i jasan uvid u stepen njihove realizacije. Činjenica da je krajem prošle godine ispunjeno 64 odsto planiranih obaveza jeste signal da pojedina ministarstva i institucije nijesu u potpunosti odgovorili dinamici koju smo sami zacrtali. To nije nešto što relativizujem – evropska agenda ne trpi kašnjenja i svaki procenat ima težinu kada je u pitanju dinamika pristupanja. Međutim, važno je razumjeti i kontekst. Nijesu sve obaveze iste težine ni iste kompleksnosti. Neki resori nose tehnički i finansijski izuzetno zahtjevne reforme, dok se druge mjere odnose na proceduralne ili normativne izmjene. Kada sve to svedemo na jednu zbirnu brojku, gubi se kvalitativna razlika među zadacima.
Ono što je ključno jeste da ova statistika nije proizvela politički zastoj u Briselu, jer su države članice prepoznale ukupni reformski zamah, posebno u poglavljima koja se tiču vladavine prava. Upravo su ta poglavlja bila presudna za obnovu povjerenja i stvaranje uslova za zatvaranje drugih oblasti. Ipak, poruka ove Vlade je nedvosmislena: evropska agenda je apsolutni prioritet. Očekujem da ove godine ne bude mjesta za odlaganja i da će svi resori pokazati puni kapacitet i odgovornost. U završnici pregovora nema „tuđih“ obaveza – svako kašnjenje jednog resora usporava cijelu državu.
Takođe, koje su moguće posljedice činjenice da unutar Vlade postoje kabineti i ministarstva koji su ispunili manje od trećine svojih obaveza, a pojedini su čak na nuli?
GORČEVIĆ: Kada je riječ o realizaciji obaveza iz PPCG, važno je jasno razlikovati obaveze koje su direktno vezane za zatvaranje pregovaračkih poglavlja od onih koje se odnose na kontinuirano usklađivanje sa pravnom tekovinom EU. Obaveze iz pregovaračkog procesa imaju jasan i mjerljiv ishod – zatvaranje poglavlja – i to je jedino relevantno mjerilo uspješnosti u ovoj fazi. Zato naglašavam da u ovom trenutku u potpunosti ispunjavamo dinamiku aktivnosti koja je usaglašena sa EK. Administracija istovremeno radi i na drugim obavezama u procesu evropskih integracija, ali je zbog ograničenih kapaciteta i zahtjevnih rokova iz pregovaračkog procesa ponekad neophodno pažljivo postavljati prioritete.
Pristupanje EU podrazumijeva ne samo prilagođavanje domaćih zakona, već i Ustava Crne Gore. Na koji dio se to, konkretno, odnosi?
GORČEVIĆ: Prije svega, važno je naglasiti da se promjene Ustava koje su dio evropske agende ne odnose na identitetska pitanja, već prvenstveno na nekoliko ključnih oblasti i predstavljaju logičan korak ka punopravnom članstvu. Prije svega, riječ je o dodatnom jačanju nezavisnosti pravosuđa. Prijedlogom izmjena predviđeno je da ministar pravde više ne bude član Sudskog savjeta, čime ispunjavamo obavezu iz Reformske agende i dodatno učvršćujemo princip podjele vlasti i autonomije sudske grane vlasti.
Drugi važan segment tiče se definisanja odnosa Crne Gore sa EU. Danom pristupanja, pravo EU dobija primat nad domaćim zakonodavstvom u oblastima prenesenih nadležnosti, a dio ovlašćenja koje danas vrše nacionalne institucije biće delegiran institucijama EU. Takva ustavna odredba nije formalnost, već suštinsko opredjeljenje da Crna Gora prihvata zajednički pravni i institucionalni poredak Unije.
Takođe, izmjenama će se predvidjeti prava crnogorskih državljana da biraju i budu birani na izborima za Evropski parlament, gdje će Crnoj Gori pripasti šest poslaničkih mjesta. Dodatno će se precizirati ustavna pozicija Centralne banke, pitanja slobode kretanja i nastanjivanja, kao i ostvarivanje biračkog prava na lokalnim izborima u skladu sa pravilima EU.
Konačno, kada možemo očekivati narednu međuvladinu konferenciju i koja poglavlja bi mogla biti zatvorena tom prilikom?
GORČEVIĆ: Ono što mogu reći jeste da crnogorska javnost neće čekati do narednog kvartala na održavanje prve naredne međuvladine konferencije. Ambicija je da se poglavlja zatvaraju sukcesivno, čim ispune završna mjerila, bez administrativnog odlaganja. To je pristup koji pokazuje da je Crna Gora ušla u završnicu pregovora i da se tempo prilagođava rezultatima koje isporučujemo.
Kako ocjenjujete najavu predsjednika Jakova Milatovića o vraćanju zakona sa „plavom zastavicom“ iz evropske agende, a zatim povlačenje takve odluke u samo nekoliko dana? Da li ovakve situacije mogu – i na koji način – naškoditi završnoj fazi evropskih integracija?
GORČEVIĆ: Ne mislim da je produktivno vraćati se na događaje koji su već iza nas, posebno imajući u vidu da je njihova konkretna posljedica na proces bila kratkoročna i brzo prevaziđena. Međutim, važno je da shvatimo da se ovakve situacije ne smiju ponavljati. U završnoj godini pregovora i najmanji zastoj ili kašnjenje direktno znači usporavanje zatvaranja poglavlja. Dinamika zatvaranja poglavlja koju smo dogovorili sa EK je precizno tempiran proces, zasnovan na jasnim rokovima i mjerilima, i svaki institucionalni disonantni ton može biti protumačen kao nedostatak političke zrelosti ili unutrašnje saglasnosti o strateškom pravcu države.
Građani treba da znaju da nijedan zakon sa tzv. „plavom zastavicom“ ne ulazi u skupštinsku proceduru bez prethodne rigorozne provjere i pozitivnog mišljenja EK o njegovoj usklađenosti sa pravnom tekovinom EU. Poslanici su unaprijed informisani o obavezama koje proizilaze iz pregovaračkog procesa, o rokovima, i o sadržaju potrebnih izmjena. To nije improvizacija, već dio pažljivo planirane evropske agende.
A ovo je godina u kojoj nemamo pravo na greške – ni Vlada, ni Skupština, niti bilo koji drugi činilac vlasti. Evropski put je naš najvažniji spoljnopolitički i društveni projekat i zahtijeva punu institucionalnu koordinaciju i političku odgovornost. Ako želimo da zatvorimo poglavlja i uđemo u završnicu pregovora, fokus mora biti isključivo na ispunjavanju obaveza. Vlada i Skupština ostaju čvrsto posvećene ispunjenju obećanja građanima da ćemo dovršiti pregovarački proces u planiranom roku. Voljela bih da taj fokus i osjećaj istorijske odgovornosti dijele svi politički akteri, jer evropska budućnost Crne Gore ne smije biti talac dnevne politike.

Gorčević: Sljedeće zatvaranje poglavlja prije kraja marta

U Crnoj Gori danas se saobraćaj obavlja po mokrim kolovozima. Skrećemo pažnju na pojavu sitnijih odrona na dionicama koje prolaze kroz usjeke i na mjestimičnu maglu po kotlinama i duž riječnih tokova. Neophodna je oprezna vožnja i poštovanje pravila saobraćaja, saopšteno je iz Auto moto saveza Crne Gore AMSCG.
Do 01. aprila upotreba pneumatika za zimsku upotrebu za sva motorna vozila je obavezna na putevima gdje je to naznačeno signalizacijom bez obzira da li na tom putu postoje zimski uslovi. Kada na ostalim djelovima i dionicama puta koji nijesu obuhvaćeni Naredbom postoje zimski uslovi ( sniježne padavine, snieg, led ili poledica na kolovozu) na vozilu moraju biti pneumatici za zimsku upotrebu na svim točkovima. Minimalna dubina šare na gazećoj površini pneumatika koji se koriste u ovom periodu je 4mm.
Za vrijeme sniježnih padavina zabranjen je saobraćaj za kamione sa prikolicom i šlepere na dionicama preko planinskih prevoja u skladu sa postavljenom saobraćajnom signalizacijom.
Na regionalnom putu R-10 Đurđevića Tara -Mojkovac, na lokalitetu Sokolovina došlo je do odrona uslijed čega je saobraćaj obustavljen.
Do 28. februara odobrava se potpuna obustava saobraćaja od 08.00 do 12.00 sati i od 13.00 do 17.00 sati zbog izvođenja radova na regionalnom putu R-30 dionica Petnjica -Bioča, potez Bioča-Lješnica
U toku je rekonstrukcija regionalnog puta R-29 Bar-Kamenički most-Krute i dolazi do obustave saobraćaja za sve vrste vozila u terminima od 08.00 do 11.00 i od 13.00 do 16.00 sati.
Odobrava se totalna obustava saobraćaja za sve vrste vozila od 08.00 do 14.00 časova na regionalnom putu R-17 dionica Čevo-Riđani zbog izvođenja radova na adaptaciji puta.
Zbog izvođenja radova na rekonstrukciji saobraćajnice Petnjica-Bioča odobrava se promjena režima saobraćaja sa dvosmjernog na naizmjenično odvijanje saobraćaja na mjestima izvođenja radova, kao i povremena obustava saobraćaja ne duža od 60 minuta. Obustave saobraćaja ne duže od 60 minuta ne mogu se koristiti radnim danima (ponedjeljak-petak) od 07.00 do 09.00 i od 12.00 do 14.00 sati.
Zbog radova na sanaciji kosina na dionici puta između raskrsnice Sutomore (Bar)-Petrovac i južnog portala tunela Sozina u periodu između 26.01.2026 i 28.02.2026 godine saobraćaj će se obavljati naizmjeničnim propuštanjem vozila uz odgovarajuću privremenu signalizaciju. Tokom radova može doći do povremene kratkotrajne obustave saobraćaja na navedenoj dionici.
Na magistralnom putu M-3 dionica Plužine-Jasenovo Polje, lokalitet Zaborje -Jasenovo Polje saobraćaj se obavlja naizmjenično jednom trakom na mjestima izvođenja radova i regulisan je svjetlosnom saobraćajnom signalizacijom.
Odobrava se promjena režima saobraćaja sa dvosmjernog na naizmjenično odvijanje saobraćaja zbog izvođenja radova na rekonstrukciji prilaznih saobraćajnica mostu Đurđevića Tara.
Odobrava se promjena režima saobraćaja sa dvosmjernog na naizmjenično odvijanje saobraćaja zbog izvođenja radova na rekonstrukciji mosta Đurđevića Tara na magistralnom putu M-6 dionica Žabljak -Pljevlja.
Zbog izvođenja radova na redovnom održavanju kolovoza i sistema na auto-putu „Princeza Ksenija“ mjestimično se zatvara po jedna saobraćajna traka duž trase auto-puta u smjeru Veruša -Mateševo. Neophodan je dodatan oprez i poštovanje postavljene saobraćajne signalizacije.
Zbog izvođenja radova na izgradnji bulevara obustavljen je saobraćaj u ulici Vojislavljevića-Podgorica. Saobraćaj se obavlja alternativnim putnim pravcima u skladu sa postavljenom saobraćajnom signalizacijom.
Pošto je stanje na putevima podložno čestim izmjenama prije polaska na put informišite se o stanju i prohodnosti puteva.
U protekla 24 sata dogodilo se 15 saobraćajnih nezgoda u kojima je jedna osoba zadobila teže povrede, a sedam lake povrede.
Saobraćaj je umjerenog intenziteta.
Auto moto savez Crne Gore pruža učesnicima u saobraćaju tehničku pomoć na javnim putevima koja podrazumijeva pružanje usluge pomoći na putu, otklanjanje manjih kvarova i besplatnog šlepanja vozila do prvog servisa za sva vozila registrovana u Crnoj Gori.
Informativni centar zajedno sa službom pomoći na putu na usluzi je građanima 24 sata. Informacije se mogu dobiti putem telefona 19807, 020234999 i 063239987.

AMSCG: Putevi mokri, mogući sitniji odroni

Prema najavama Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju danas će u Crnoj Gori biti pretežno oblačno sa slabom mjestimičnom kišom u prvom dijelu dana, uglavnom u južnim i centralnim oblastima.
U drugom dijelu dana kiša će se intenzivirati i proširiće se na veći dio države.
Samo u višim planinskim predjelima na sjeveru moguć ja slab snijeg ili susnježica. U južnim oblastima poslijepodne su mjestimično moguće umjerene količine padavina.
Vjetar će biti slab do umjeren, na primorju i u sjevernim predjelima povremeno jak, pretežno južni i jugoistočni.
Jutarnja temperatura vazduha iznosiće od jedan do 11 stepeni, a najviša dnevna temperatura vazduha od tri do 15 stepeni.

Tag: crkva-srbije