U novom izdanju emisije EHO govorimo o stavovima građana Crne Gore o medijima. Da li se mediji danas trude da informacije koje plasiraju budu istinite, da li i u kojoj mjeri građani medije vide kao objektivne. Postoji li medij kojem građani sve vjeruju, i šta je u novinarstvu drugačije danas u odnosu na period od prije 20 godina.
O ovim i drugim pitanjima, razgovaramo sa Vukom Čađenovićem, izvršnim direktorom Instituta Damar, ali i više novinara iz različitih redakcija Televizije E.
Eho se emituje na Televiziji E utorkom u 18 sati i u repriznom terminu od 22 sata.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

EHO na TV E: Novinarstvo danas i prije 20 godina, povjerenje građana u medije

Nevladina organizacija "35 mm" je upozorava da najnoviji nalazi Sindikata medija iz istraživanja Indikatori nivoa medijskih sloboda i Indeks bezbjednosti novinara 2024 jasno pokazuju kako država novinarstvo pretvara u visokorizičnu profesiju bez zaštite i dostojanstva.
U saopštenju koje potpisuje Milica Đokđurić, urednica medijskih programa u NVO 35mm, ističe se da novinari više nisu samo izvještači i čuvari javnog interesa, već mete prijetnji, tužbi i fizičkih napada, dok država i vlasnici medija zatvaraju oči pred očiglednim problemima.&nbsp;
- Ovo nije samo alarmantno stanje, već opasni pokazatelj da se krećemo ka društvu koje kažnjava istinu - ističe Đokđurić.
Kako navodi, napadi i pokušaji SLAPP tužbi postali su svakodnevica.
- Kada moćnici koriste pravosuđe da zastraše novinare, šalje se jasna poruka – kritičko izvještavanje je nepoželjno. Kada novinari fizički stradaju na poslu, a počinioci rijetko odgovaraju, poruka je još jasnija – u Crnoj Gori biti novinar znači rizikovati život i egzistenciju - istakla je Đokđurić.
Prema njenim riječima, finansijska situacija u medijima dodatno pogoršava stanje.&nbsp;
&nbsp;Dvije trećine zaposlenih prima manje od prosječne plate, a dio i ispod minimalca za visokoškolce. Prekovremeni rad i rad vikendom uglavnom ostaju neplaćeni, a kolektivni ugovori ne postoje. Novinari su primorani da rade više poslova ili da pristaju na nesigurne ugovore – a sve to dok pokušavaju da obezbijede javnost istinitom i pouzdanom informacijom - napomenula je ona.
Napominje da su pad Crne Gore u Indeksu bezbjednosti i loš socio-ekonomski položaj novinara dio iste slike – "država i vlasnici medija svjesno ignorišu obavezu da stvore uslove u kojima se novinarstvo može raditi slobodno, bez straha i ekonomskih ucjena".
- Sve dok ovo stanje traje, građani su u riziku da dobiju polovične i filtrirane informacije - naglasila je Đokđurić.
Poručuje da je vrijeme da se preuzme odgovornost.
- Država mora garantovati sigurnost i sankcionisati sve napade i prijetnje, dok vlasnici medija moraju prestati da eksploatišu novinare i hitno potpišu kolektivne ugovore. Bez toga, slobodnih medija neće biti, a bez slobodnih medija nema ni demokratije - istakla je Đokđurić.
Ona je poručila da NVO "35mm" stoji uz sve koleginice i kolege koje rade svoj posao u ovakvim uslovima.&nbsp;
- Njihova hrabrost drži društvo informisanim – ali hrabrost sama nije dovoljna. Umjesto praznih riječi i obećanja, potrebna je hitna sistemska promjena, solidarnost i stvarna zaštita - zaključila je Đokđurić.

1084x550

NVO "35 mm": Država novinarstvo pretvara u visokorizičnu profesiju bez zaštite i dostojanstva

Novinarstvo nije nimalo laka profesija. To je izazovna, složena i odgovorna djelatnost, puna lične žrtve, upornosti i hrabrosti, često obilježena nesigurnošću i stradanjem u borbi za istinu. Povodom 23. januara, Dana novinara Crne Gore, svake godine posvetim tekst jednoj dami, jer žene u novinarstvu čine draži, ljepši i značajan segment našeg društva. Ove godine, moje pero posvećujem Tanji Pavićević, dami čiji je rad veoma važan za medijsku i kulturnu scenu Crne Gore.
Tanja Pavićević rođena je 1977. godine u Podgorici, a osnovno i srednje obrazovanje završila je u Herceg Novom. Ponekad nas sudbinski i obrazovni putevi odvedu u različite profesije, ali Tanjin izbor da zakorači u novinarske vode bio je prirodan nastavak njenog talenta i ljubavi prema riječima. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, na smjeru novinarstva i komunikologije, đe je 2010. godine i magistrirala, birajući teoriju kulture kao svoje usmjerenje. 
Tokom svoje dosadašnje karijere, Tanja Pavićević pokazala je snagu, intelekt i hrabrost, postavši jedan od najupečatljivijih glasova u crnogorskom javnom prostoru. Njena sposobnost da istraži i obradi složene teme, bilo da su one iz oblasti kulture, komunikologije ili društvenih pitanja, čini je posebnim primjerom novinarske hrabrosti. Njena riječ uvijek nosi težinu odgovornosti, kao putokaz i često kao opomenu društvu na važnost promjena, pravde i istine. Posebno treba istaći njene publikacije, poput vrijedne monografije o umjetniku Cvetku Lainoviću, koja kroz pažljivo istraživanje i analizu oslikava ne samo djelo, već i duh umjetnika. Njen književni rad dodatno obogaćuje zbirka poezije “Mjesec u krevetu” koja svjedoči o njenom poetskom talentu i dubokoj povezanosti sa umjetnošću. 
Kao novinarka, Tanja je uvijek bila glas koji nije zazirao od izazova. Njena hrabrost i istrajnost ogledaju se u neumornom istraživanju najkompleksnijih tema crnogorskog društva – od političkih previranja do kulturnih fenomena. Posebno je značajna njena uloga u afirmaciji važnosti javne riječi i očuvanju etike profesije. Njena profesionalna karijera nije ograničena samo na novinarstvo. Svojom ličnošću, znanjem i predanošću istakla se i u odgovornim državnim dužnostima, doprinoseći razvoju i unapređenju crnogorskog društva.
Ulaskom u novinarsku profesiju, Tanja Pavićević je po mnogo čemu, postala sinonim za hrabrost, odgovornost i autentičnost. Njen rad, bilo kroz medije, književnost ili kulturne projekte, postaje snažan primjer mlađim generacijama i primjer svim ženama koje teže ostvarenju u svijetu novinarstva. Bez obzira na izazove sa kojima se suočava, Tanja Pavićević je uvijek zadržavala visok nivo profesionalne etike, dosljedno braneći principe istinitog i odgovornog informisanja.
Njen rad nije samo refleksija njenih vještina, već i nepokolebljive volje da kroz medije služi javnom interesu, štiti prava marginalizovanih grupa i ukazuje na probleme u društvu. U svijetu đe su brzina i senzacionalizam često zamjena za kvalitet, ona je ostala simbol ozbiljnog, temeljitog i odgovornog novinarstva, dajući primjer kako se profesionalizam može spojiti sa ličnim integritetom i predanošću. 
Iako je u ličnim i prijateljskim razgovorima skromna, moram istaći njenu snažnu i autentičnu ličnost, koja ne preza od suočavanja sa slabostima crnogorskog društva. Taj mač sa dvije oštrice, kojim hrabro barata, nosi posebnu težinu, jer progovarati o slabostima, nepravdama i neravnopravnosti nikada nije bilo jednostavno. Posebno se ističe njena neumorna borba za prava žena, kao i njen doprinos u podizanju svijesti o njihovom položaju u društvu.
Novinarske heroine poput Tanje Pavićević zaista čine stubove zajednica kojima pripadaju, jer one svojim riječima, djelima i hrabrošću grade mostove promjena. Njeno djelovanje ne završava se u novinarstvu građanski aktivizam dodatno osnažuje njenu misiju i otkriva širinu njene borbe. Ta sinergija profesionalne i aktivističke uloge pokazuje đe leži snaga jedne žene u njenoj sposobnosti da se istovremeno bori za pravdu, promjene i očuvanje vrijednosti koje Crna Gora, kao građansko i multikulturalno društvo, mora baštiniti. 
Karipsko-američka književnica Audre Lorde jednom je zapisala: “Kada govorimo, bojimo se da naše riječi neće doprijeti do drugih ili da neće biti dobro prihvaćene, ali kada ćutimo – i dalje se bojimo. Stoga je bolje govoriti.” Ovim bih riječima najljepše opisao Tanju Pavićević i njen neustrašiv duh. Ona ne bira tišinu pred strahovima i izazovima. Umjesto toga, bira govoriti, istraživati i djelovati, svjesna da promjena počinje od jednog glasa, a da taj glas može probuditi svijest mnogih. Tanja Pavićević svojim radom, stavovima i primjerom dokazuje da je riječ oružje, ali i lijek. Ona nam pokazuje da hrabrost nije samo osobina to je izbor. Izbor da se govori, čak i onda kada je lakše ćutati. Izbor da se bori, čak i onda kada je borba teška. Upravo u tome leži njena vrijednost, ne samo kao novinarke već i kao žene koja predstavlja snagu promjene i nade. 
Zato joj posvećujem ovaj tekst, jer heroine ne žive samo u pričama ili na stranicama istorije one žive tu među nama, skromne, hrabre i nepokolebljive. Tanja Pavićević je jedna od njih, žena koja svojim perom i djelovanjem ostavlja neizbrisiv trag u crnogorskom društvu.
Neka Dan novinara Crne Gore, 23. januar, blista snagom ženskog pera, koje donosi svjetlost istine, budi svijest i pokazuje snagu intelekta. Novinarke poput Tanje Pavićević dokaz su da snaga riječi može biti snažnija od bilo kojeg oružja. Neka ovaj dan bude posveta svim ženama koje neumorno rade na izgradnji pravednijeg i boljeg društva, svojim riječima, djelima i nesalomljiivom vjerom u promjene.

Snaga ženskog pera heroine među nama - Tanja Pavićević

Poruka crnogorskih studenata mora se shvatiti ozbiljno. Onaj ko ne podrži studente je protiv sebe, svoje djece i budućnosti i napokon protiv Crne Gore, ocijenio je predsjednik Društva crnogorskih novinara Dragan Mitov Đurović.
- Ono što sam čitao i što smo čitali podsjeća nas da su studenti na Beogradskom univerzitetu 1936. godine najavili nešto što se završilo mrakom. Pamtim i 1968. kao srednjoškolac. I to je bila poruka, nakon čega su uslijedile promjene. Sadašnja poruka crnogorskih studenata mora se shvatiti ozbiljno. Zato lično, kao građanin, novinar, društveni radnik smatram da svako ko ne podrži studente je osudio sebe, protiv sebe je, svoje djece i budućnosti i napokon protiv Crne Gore - rekao je Đurović u emisiji "24 Sata" na Televiziji E.
On je podsjetio da je 1941. godine porodica Branka Pavićevića krenula u partizane, a sa njima i njihov otac Đoko Šajov, a tada je imao 71 godinu.
- Znači, moramo, trebamo, obavezni smo podržati mlade, našu djecu jer oni znaju naš put. Oni ne čuvaju fotelje, već Crnu Goru. Oni ne žele da idu iz Crne Gore, ali istovremeno ne žele da Crna Gora bude neka druga gora. Crna Gora je gora kamena, a ne bi željela i ne bi smjela i neće biti ona druga što se zove gora sa više ravnina - naglasio je Đurović.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 660px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 63%; padding-top: 284px;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fwww.instagram.com%2Freel%2FDFKXkSDoKUY%2F%3Figsh%3DZHRpeDNzdzJ6Z241&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
<h2>Novinarstvo treba da bude direktan prenos iz života</h2>
Društvo crnogorskih novinara juče je, povodom 23. januara Dana crnogorskog novinarstva dodijelila je priznanja medijskim stvaraocima u različitim kategorijama, a među nagrađenima su novinarke TV E Amra Tahirović i Arnela Hajdarpašić.
Dragan Mitov Đurović je kazao da to nije priznanje samo novinarkama, već i Televiziji E.
- Napunio sam 53 godine rada u novinarstvu, a prije 35 godina sam dobio prvu nagradu "Boško Pušonjić" za reportažu. Znam koliko mi je značila. To vam potvrđuje talenat, posvećenost, otvara vam nove puteve, ali i daje veliku obavezu. Novinari, bar oni koji se bave reportažom, trebalo bi da idu tamo đe nema puta. Jer putem se lako korača, treba da idu taqmo đe nema puta i ostavljaju trag - poručio je Đurović.
Smatra da novinarstvo treba da bude direktan prenos iz života, a ne ono što je u ovom trenutku.
- A to je da bude direktan prenos prljavog političkog, crnogorskog pozorišta. Nekada su naša Skupština, političke partije i institucije bile primjer za naše prostore, Evropu. Naša Skupština je bila akademija, a sada vidimo što se dešava - kazao je Đurović.
Nasilje nad novinarima, smatra Đurović, moramo gledati u svijetlu nasilja nad građanima.
- To što se desilo na Cetinju, što se dešava u školama, na sportskim terenima i među mladima to je sve slika društva. Novinari su ugroženi jer nemali broj njih, kojima je istina jedina svetinja, bore se i tragaju. To je naše istraživačko novinarstvo, ali oni koji drže vlast, koji su na svjetlosti, a posebno oni koji su u mraku i zajedno sa onima koji "nose crne kape", koji žele da budu po strani, ali ipak da vladaju Crnom Gorom, oni čuvaju svoje tajne i do njih se teško dostiže - istakao je Đurović.
<h2>Korijen Crne Gore je atifašizam</h2>
Crna Gora je, navodi on, odavno podijeljena i novinarstvo, akademije i crkve.
- Novinarstvo se nalazi u nečemu što zovemo kružni tok - stalno vrstimo iste priče i programe - od političkih partija i sastanaka do rijaliti šoua koje gledamo jedan za drugim. Društvene mreže, ako ih neko analizira, vidi koliko smo društvo koje je kulturu odavno napustilo, kojem prijeti opasnost - ocijenio je Đurović.
Đurović je rekao i da su Crnoj Gori u posljednje vrijeme puna usta antifašizma i evropskog puta, ali je toga mnogo manje u praksi.
- Jer zemlja bezakonja, u kojoj ništa nije sveto, u kojoj ni Ustav više ne važi nego ga prekraja kako ko hoće i kada ko hoće - to je velika opomena i opasnost. Korijen Crne Gore je atifašizam - pokazao je to 13. jul 1941, pobjeda nad fašizmom, ali i ova godina kada obilježavamo 80 godina oslobođenja Crne Gore i jugoslvoenskih i evropskih prostora od fašizma - zaključio je Đurović.

Đurović: Poruka studenata mora se shvatiti ozbiljno, ko ih ne podrži protiv sebe je, svoje djece i Crne Gore

Skretanje pažnje društva na probleme koji tište građane, donošenje bar djelića pravde je važno običnim ljudima i zato je posao novinarki i novinara da ne zaborave šta je njihova primarna obaveza, a to je pravovremena, tačna i provjerena informacija - kazala je u jutarnjem programu Budilnik, na Televiziji E, urednica informativnog programa u Televiziji E - &nbsp;Marija Arnautović.
Sljedeće godine će se napuniti pun vijek, kaže Arnautović, od nastanka televizije, jer je, dodaje ona, 1925.godine prvi put spojena slika i zvuk, što je bila, kako kaže, težnja sve do tada.
- Televizija se značajno, dramatično promijenila u ovih stotinu godina. Naročito se brzo i značajno brzo i značajno mijenjala u posljednjih dvadeset godina u vrijeme digitalizacije, u eri interneta, a svakako vrijedi pomenuti da su prvi veliki prenosi bili 1934.godine, Olimpijske igre, i tada nijesu svi imali TV prijemnik, &nbsp;pa su bila organizovana masovna i zajednička gledanja televizije - rekla je Arnautović.
Najveći dio radnog vijeka je sagovornica Budilnika provela u Sarajevu, te je slušala i o najvećem televizijskom poduhvati u Jugoslaviji, ističe ona, a to su bile Zimske Olimpijske igre u Sarajevu, 1984. godine.
- Kada vratim to vrijeme, i kada uporedim sa našim sada vremenom, teško da bi se više od hiljadu ekipa skupilo danas, bilo gdje na prostorima bivše Jugoslavije. To govorim da bi shvatili da moć televizìje najviše vidite kroz te velike svjetske događaje poput svjetskih prvenstava, Olimpijskih igara, i bez obzira na internet i bez obzira na društvene mreže, možete li da zamislite danas da imate jedan tako veliki događaj a da nemate televizijski prijenos. Apsolutno je nemoguće, &nbsp;i apsolutno je netačno sve ono što se predviđalo, prije nekih dvadesetak godina, &nbsp;da će internet preuzeti primat, još uvijek nije preuzeo, makar ne u Crnoj Gori, sva istraživanja kažu da je televizija i dalje najuticajniji medij - naglasila je Arnautović.
Bogato novinarsko, producentsko i uredničko iskustvo sagovornice Budilnika u poratnim zemljama, Bosni i Hercegovini, Ukrajini, je po njenim riječima neprocjenjivo iskustvo za svakog novinara i novinarku, jer, ističe ona, imaju mogućnost da pokušaju da donesu makar djelić pravde ljudima koji su, kako kaže, preživjeli golgote.
- Mene je iskustvo Bosne i Hercegovine naučilo da je zapravo naš posao strašno važan običnim ljudima, strašno je važno ispričati njihove sudbine, ispričati njihove probleme i sve to dalje može da se prenese i na druga društva. Zapravo, naš posao jeste ne samo televizijski, nego svih medija, da ispričamo.i da budemo glas svih ljudi u bilo kojoj državi na svijetu, mi sad govorimo o Crnoj Gori, naš posao jeste da budemo glas ljudi koji žive u Crnoj Gori, da govorimo o njihovim problemima, da govorimo o njihovim težnjama, da govorimo o njihovim uspjesima, što da ne, to su najljepše priče i te priče svi najviše volimo. To stvara cjelokupnu sliku medijsku, ali i društvenu - istakla je Arnautović.
Donošenje pravde i skretanje pažnje na probleme u društvu jesu primarni cilj novinara, objašnjava Arnautović, ali ih vrlo često, kako kaže, dnevna traka pojede pa zaborave šta je to, ističe ona, primarna obaveza, pravovremena, tačna i provjerena informacija.
Teško je mladim novinarima raditi u ovom vremenu senzacionalizma, smatra Arnautović, jer je ovo vrijeme društvenih mreža i, kako kaže, klikova, i tu se gubi smisao onoga što je, ističe ona, novinarski posao.
- Mi živimo zapravo u vremenu, naučnici su to nazvali, naučnici koji se bave ovim našim poslom, koji istražuju novinarstvo, koji govore o tome kako bi novinarstvo trebalo da izgleda, kako je izgledalo i kako će izgledati u budućnosti, kažu da mi danas živimo vrijeme infodemije. Nekada su ljudi ujutru slušali radio, čuju prve vijesti na radiju, popiju kafu, odu na posao, usput kupe novine, pročitaju novine i onda moraju da rade. Naveče se vrate i gledaju dnevnik i to su bile informacije koje su dobijali. Ljudi su danas izloženi dvadesetčetvorosatnim bombardovanjem različitih informacija, u kojem je jako često, nažalost, puno informacija koje su neprovjerene, koje su lažne, koje su dezinformacije, koje su manipulativne, koje su govor mržnje i tako dalje. Ako to utiče na odrasle ljude, a utiče vjerujem na sve nas, možete da zamislite koliko to utiče na mlade ljude, na njihov odnos i prema medijima, ali i odnos prema cjelokupnom društvu - navela je ona.
Jedna od uloga medija je, kako je ukazala, i obrazovna uloga.
- A ona se potpuno gubi u toj rijeci informacija, jer prosto vi ste u stalno nekoj trci da budete što brži, mediji danas žure da budu što brži i mi se svaki dan susrećemo, ne samo na društvenim mrežama, nego i u medijima, portalima, televizijskim i radio stanicama, sa jako mnogo neprovjerenih vijesti i dezinformacija i zbog toga je danas mnogo, mnogo teže raditi ovaj posao, nego što je to bilo nekada, čak i kada sam ja počinjala, a prije toga da i ne govorimo - zaključila Arnautović.

1250x600

Arnautović: Živimo u vremenu infodemije, danas je novinarima mnogo teže raditi svoj posao

U Bjelorusiji je uhapšen još jedan novinar pod optužbom za veleizdaju, što je najnoviji potez u nemilosrdnom gušenju medija i slobode govora od vlade autoritarnog predsjednika Aleksandra Lukašenka, saopštila je organizacija za zaštitu medijskih prava.
Bjelorusko udruženje novinara saopštilo je da je Danil Paljanski, reporter iz grada Bresta, uhapšen još u septembru i prijeti mu 20 godina zatvora.
Palianski, koji je radio za nekoliko nezavisnih novinskih kuća, jedan je od 34 novinara u pritvoru u Bjelorusiji koji izdržavaju kaznu ili čekaju suđenje.
- Bjelorusija je postala najopasnija zemlja u Evropi za novinare, jer nestaju iza rešetaka, ne znamo šta se s njima dešava - rekao je predsjednik Udruženja novinara Andrej Baštunjec.
On je ukazao da su vlasti pojačale represivne mjere pred predsjedničke izbore koji će biti iduće godine.
Lukašenko, koji vlada više od 30 godina, trebalo bi da se kandiduje i za sedmi mandat.
- Većina nezavisnih novinara je pobjegla u inostranstvo, a vlasti čine sve da u zemlji ne ostane ni jedan nezavisni novinar - rekao je Baštunjec.

U Bjelorusiji uhapšen još jedan novinar, prijeti mu 20 godina zatvora

Na mjestu odakle je kao desetogodišnjak u oktobru 1992. pogođen snajperom, Elvedin Suljić danas stoji mirno, razmišljajući o licu koje nikad nije vidio. Ko je čovjek koji je pucao na njega i još stotine djece tokom opsade Sarajeva?
Špicasta stijena bila je jedno od snajperskih legla tadašnje Vojske Republike Srpske.
S tog mjesta snajperisti su imali pogled na Elvedinovu ulicu u starogradskom naselju Sedrenik. 
 
- Ja sam bio ovako okrenut leđima i tu sam se igrao s djecom. Čuo sam kao neki rafal. Sva djeca su pobjegla, razbježala se, ali ja sam bio pogođen - prisjeća se Elvedin ranjavanja 1992. godine.
Kaže, snajperista nije stao na jednom pogotku.
- Pokušavao je i dalje da me dokrajči, da me ubije ciljano - rekao je on.
Da je snajperista bio uporan u svom naumu da ubije dijete zna i Hasan Jusović, Elvedinov komšija, taksista.
- Samo se čuo jauk. Kažu, ranjeno dijete - priča on.
Hasan je imao auto i odlučio je da Elvedina odvede do bolnice.
- Kreće pucanje ponovo, ja se okrenem, dijete na zadnjem sjedištu, leži, svo je krvavo, da kažem, rasporeno, sve se vidi krv po sjedištu. Ja zaturiram auto i pod punim gasom pođem prema bolnici. Dijete je jaukalo, bilo je pri svijesti. Rasu mi se zadnja šoferšajba, pogodi me. Probušio mi blatobran tad - priča on. 
 
Tokom gotovo četiri godine opsade Sarajeva, u okruženju Vojske Republike Srpske, prema podacima udruženja žrtava i presudama međunarodnih sudova, svako deseto dijete, od njih više od 1.600, ubijeno u gradu pogođeno je snajperskim hicem. Više od 14.000 djece je ranjeno.
Elvedin nikad nije saznao ko je čovjek koji ga je ranio. Nijedan snajperista Vojske RS-a nije procesuiran iako je, prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, snajperska kampanja imala za cilj terorisanje civila u Sarajevu, gdje je ubijeno više 11.000 ljudi.
Više od trideset godina kasnije, mediji u BiH, ali i cijelom svijetu ponovo pišu o ubijanju građana Sarajeva snajperom. Ovaj put, teror, kao da nije sam po sebi bio dovoljan, dobio je i novu dimenziju, i to nakon pokretanja istrage tužilaštva u Milanu o takozvanim snajper turistima i snajper safariju.
<h2>Istraga otvorena pred objavu knjige</h2>
Početkom novembra italijanski mediji objavili su da je milansko tužilaštvo pokrenulo istragu o „vikend snajperistima“ koji su, prema prijavi pisca i novinara Ezija Gavazenija, plaćali velike sume novca kako bi dolazili na položaje Vojske Republike Srpske oko Sarajeva i snajperom, uglavnom „iz zabave“, ubijali građane u opkoljenom Sarajevu.
Gavazeni je, nakon nekoliko pokušaja Radija Slobodna Evropa da ga intervjuiše, posredno poručio da ne želi da govori. U međuvremenu je održao konferenciju za medije u Milanu, gdje je rekao da u februaru objavljuje knjigu o „snajper safariju“.
Gavazeni je prve navode o dolasku stranaca na ratište vidio 1995. godine u tekstu objavljenom u listu Corriere della Sera, nakon čega je počeo da piše triler na tu temu. Kaže da je ubrzo shvatio da zna premalo, pa je odustao – sve do 2022. godine i dokumentarnog filma „Sarajevo safari“ slovenskog reditelja Mirana Županiča.
I u filmu, ali i nakon prijave iz 2025. godine, ključna osoba je Edin Subašić, penzionisani oficir Armije BiH, koji je ispričao da su informacije o dolascima iz Italije obavještajne službe Armije BiH dobile nakon hapšenja srpskog dobrovoljca iz Paraćina 1993. godine u sarajevskom naselju Hrasno Brdo.
- Tada smo saznali da postoji "safari" na ljude, odnosno da su ti ljudi plaćali tu uslugu da pucaju, za razliku od ostalih plaćenika. Upoznali smo obavještajne službe Italije, koje su tada bile u sastavu UNPROFOR-a u Sarajevu. Dali smo im podatke i tražili da se taj slučaj istraži i vrlo brzo, otprilike početkom 1994. godine, dobili smo odgovor da je pronađeno mjesto u Italiji odakle je sve kretalo i da je intervencijom italijanskih vlasti to prekinuto - ponavljao je Subašić više puta medijima u novembru i decembru, nakon informacija da je istraga pokrenuta.
Ono što niko ne nudi i o čemu se ne govori jeste odgovor na pitanje zašto Italija već tada, nakon jezivih saznanja o tim odlascima, nije pokrenula istragu i procesuirala organizatore i one koji su odlazili.
Radio Slobodna Evropa odgovore je tražio od obavještajnih agencija Italije, tužilaštva u Milanu, kao i preko Ambasade Italije u Sarajevu i generalnog konzula BiH u Milanu, ali niko od navedenih nije ponudio nikakav komentar.
Gavazeni sada iznosi podatke da su se učesnici sastajali u Trstu prije nego što bi putovali u Beograd, a potom u Sarajevo, do snajperskih položaja, odakle su, prema prijavi, mogli pucati na Sarajlije.
Sa Aerodroma u Trstu za RSE kažu da nemaju podatke o letovima tokom devedesetih godina. Ako su i postojali, čuvani su svega dvije godine.
- Shvatićete, stoga, da baš sve, ali baš sve što se odnosi na letove od prije više od trideset godina više ne postoji, čak ni u sjećanju. Čak su i statistike saobraćaja iz tih godina koje su danas dostupne i sačuvane u našim sistemima ograničene na opšte podatke, podijeljene na domaće i međunarodne, kao i na redovne i čarter letove, bez navođenja porijekla i destinacija, prevoznika i slično - odgovorili su sa Aerodroma na pitanje RSE o bilo kakvim podacima ili svjedočenjima o zlokobnim odlascima „snajper turista“.
Ono što Gavazeni ne govori jeste da li je poznat identitet bilo koje od osoba koje tužilaštvo istražuje zbog sumnje na „ubistvo s predumišljajem, otežano okrutnošću i niskim pobudama“.
<h2>O „safariju“ pred Sudom u Hagu</h2>
Riječ „safari“, kao opis dolazaka onih koji su iz zabave pucali na opkoljeni grad, pomenuta je 2003. godine pred Haškim tribunalom, tokom svjedočenja zaštićenog svjedoka C-017 na suđenju Slobodanu Miloševiću, tadašnjem predsjedniku Srbije, optuženom za ratne zločine.
Svjedok je imenovao Nikolasa Ribića, zvanog Kanada, jer je došao iz Kanade, navodeći da je došao na „safari, da lovi ljude“.
Kako i kada je Ribić došao nije moguće sa sigurnošću utvrditi, ali je poznato da je riječ o čovjeku porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Ribić se kasnije pridružio Specijalnoj jedinici Vojske Republike Srpske – Beli vukovi, koja je formirana 1993. godine i u čijem je sastavu proveo rat. Ova jedinica bila je dio Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a i djelovala je sa srpskih položaja na Trebeviću, Moševačkom brdu, kao i na Jevrejskom groblju, poznatom snajperskom uporištu.
„Vjerovatno ga je nešto povuklo korijenima i zato je i pristupio srpskoj vojsci da dođe iz daleke Kanade; roditelji su mu bili iz Kanade, a porijeklom je bio iz BiH“, kaže Janko Šešlija, nekadašnji pripadnik Belih vukova, koji negira da je bilo turista koji su za novac pucali na stanovnike Sarajeva.
Međutim, stranih dobrovoljaca jeste bilo. Prema Šešliji, oni su dolazili iz ideoloških razloga da ratuju.
„Bilo je dobrovoljaca iz Rusije, iz Ukrajine, iz istočnih zemalja. Čak je bio i jedan Francuz – ako hoćete konkretno, bio je i Francuz. Pravi Francuz, nije bio srpskog porijekla.“
Da je Ribić ostao duže od jednog vikenda potvrđuju i snimci uzimanja pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce na Palama, kao i kasniji sudski proces u Kanadi. Zbog vezivanja pripadnika mirovnih snaga za bandere, s ciljem da spriječi tada planirane NATO udare na srpske položaje, Ribić je u Kanadi osuđen na tri godine zatvora.
Međutim, nije samo Ribić s kanadskim pasošem bio na srpskim položajima iznad Sarajeva.
Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada, kaže za Radio Slobodna Evropa da imaju saznanja da je riječ o više osoba.
„Imamo informacije da se radilo o vikendima, znači petak, subota i nedjelja. Koliko je to tačno i kada se tačno dešavalo, nemamo pouzdane podatke. Takođe imamo informaciju da su u tome učestvovali kanadski državljani koji danas ne žive u Kanadi, već se nalaze na drugim mjestima“, kaže Ramić i dodaje da ima saznanja da će kanadsko pravosuđe započeti pripremne istražne radnje u vezi s ovim odlascima.
<h2>Domaći i strani „četnici“ na Grbavici</h2>
Jedinog čovjeka koji se imenom pominje u kontekstu „safarija“, Nikolu Ribića, poznavao je i pamti ga Slavko Aleksić, četnički vojvoda i jedan od ključnih ljudi tokom rata u okupiranom sarajevskom naselju Grbavica, iznad kojeg se nalazilo jedno od snajperskih uporišta na Jevrejskom groblju.
Aleksić je početkom rata predvodio paravojnu jedinicu pod nazivom Četnički odred Novog Sarajeva, koja je kasnije stavljena pod okrilje Vojske Republike Srpske.
Kontroverzan i nakon rata, Aleksić je osuđivan zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.
Radio Slobodna Evropa stupio je s njim u kontakt telefonom dok se nalazio u bolnici u Beogradu. U njegovoj jedinici, kako kaže za RSE, bilo je stranaca, ali ne onih o kojima se danas govori.
- Kod mene je bilo Rusa, prošlo ih je pedesetak, ali ih je u svakom trenutku bilo oko dvadeset na terenu. To su bili dobrovoljci, a ne ubice. Što se tiče ovih bogatih koji su navodno dolazili, nikada nikoga nijesmo vidjeli, niti se iko ikada javio ni meni lično, ni komandi sektora - rekao je Aleksić.
Za razliku od Aleksića, u Hagu je 2007. godine svjedočio Džon Džordan, američki vatrogasac, koji je tokom ratnih godina obilazio položaje srpskih snaga iznad Sarajeva.
Kaže da je tamo vidio strane „safari ubice“ i čuo da su im djeca i lijepe žene bili najtraženiji trofeji.
Iako nikada nije vidio da neko od njih puca, svjedočio je načinu na koji su s njima postupali i kako su ih premještali između poznatih snajperskih položaja.
- Bilo je sasvim očigledno da je osoba koju su vodili ljudi koji su poznavali teren bila potpuno neupoznata s okruženjem, a način oblačenja i oružje koje su nosili naveli su me da povjerujem da se radi o turistima-strijelcima. Taj izraz sam prvi put čuo u Bejrutu, gdje smo vidjeli da se ista stvar dešava oko zelene linije - rekao je tada Džordan.
Florens Hartman, bivša portparolka Haškog tribunala, rekla je za RSE da su i oni imali saznanja o tome, ali ne i o načinu organizacije.
- Izuzetno je važno što je pokrenuta pravosudna istraga i što se mora utvrditi ko su bili organizatori - kazala je ona.
<h2>Snajperista pitao stranog reportera da li želi da neko bude ubijen i snimljen</h2>
Strani novinari i fotoreporteri su gotovo tokom cijelog rata, od 1992. do kraja 1995. godine, povremeno boravili na položajima srpskih snaga oko Sarajeva.
Radio Slobodna Evropa stupio je u kontakt s nekima od njih, ali niko nije mogao potvrditi da je ikada vidio stranca koji je platio da dođe i puca.
Peter Kulman prvi put je došao 1992. godine kao fotograf agencije Rojters. Tokom zime te godine, negdje oko Božića, kaže da je i sam bio meta snajpera dok je s novinarom Rojtersa Kurtom Šorkom pokušavao da napusti tadašnju bazu UN-a u Sarajevu.
- Hodali smo preko jednog parkinga i snajperski metak je prošao između mene i Kurta, između naših glava. Bio je namijenjen jednom od nas dvojice, ali smo imali sreće - prisjetio se za RSE.
U narednim mjesecima Kulman je s novinarom Njujork Tajmsa Džonom Burnsom prvi put otišao na jedno od snajperskih uporišta srpskih snaga na Jevrejskom groblju.
Tamo ga je, neočekivano, dočekao maternji njemački jezik. Radilo se o ljudima porijeklom s Balkana koji su živjeli i radili u njemačkim gradovima. Pamti one koji su dolazili iz Štutgarta, gdje je on odrastao, nakon završetka posla petkom, na obruče opkoljenog grada.
- Dolazili su u grupama. Odmah poslije posla, u petak naveče, autobus bi ih preko noći dovezao do Sarajeva. Proveli bi dva dana na liniji, a onda bi se noću vraćali nazad i u ponedjeljak na vrijeme bili na svojim radnim mjestima. Bili su poznati kao vikend-četnici - ispričao je za RSE.
Prisjeća se da su nosili oružje i da su bili spremni da pucaju.
- Dešavalo se da me neko od njih pita da li želim da pucaju i da li mogu to da snimim svojom opremom. Naravno, rekao sam da ne rade to. Postajete veoma napeti i blizu panike, jer bi bila prava noćna mora da neko bude pogođen dok novinar ili fotograf sjedi pored snajperiste koji želi da se pohvali koliko je dobar. Problem je što ne smijete da naljutite te ljude, ali istovremeno morate smisliti razlog zbog kojeg to ne bi trebalo da urade - prisjetio se Kulman.
Ispričao je RSE-u da su na njega i Burnsa pucali kada su, nakon silaska s Jevrejskog groblja, ušli u Sarajevo. Kada su se sljedeći put vratili, pitali su zašto je otvorena vatra na njihovo vozilo, jasno označeno natpisom Njujork Tajms, odmah nakon što su napustili njihove položaje.
- Rekli su da jesu pucali jer im je to bilo zabavno. Mislili su da je smiješno, da ih to zabavlja - kazao je on.
<h2>Italijanski fotograf upoznao Grka koji se borio protiv „muslimana i Jevreja“</h2>
Mario Boća kaže da je obišao gotovo sva ratišta u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.
Na ratne turiste iz Italije, tvrdi, nije nailazio, jer bi o tome odmah izvještavao. Međutim, susretao je strane borce u BiH.
- Na Grbavici sam upoznao i fotografisao Grka i čovjeka koji je tvrdio da je iz Sjedinjenih Američkih Država. Obojica su bili izrazito ideološki motivisani i nijesu imali problem da se predstave kao strani borci. Amerikanac je rekao da je unuk četnika koji su pobjegli iz Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Grk se nazivao "nacistom" koji se borio protiv "muslimana i Jevreja" - ispričao je on.
<h2>„Kakvi su to ljudi?“</h2>
„Kakav je to čovjek koji je pogodio nju od tri godine?“, pitao se na snimku od 7. maja 1992. godine Rifat Bajrović, otac djevojčice Senide, ranjene snajperskim hicem u sarajevskom naselju Hrasno Brdo. Na tom je mjestu godinu dana kasnije uhapšen srpski dobrovoljac iz Paraćina, prema čijoj su izjavi u Sarajevo dolazili stranci kako bi ubijali ljude.
Slično kao i Rifat tada, s pitanjima i posljedicama tog monstruoznog čina i danas živi Elvedin.
- Dođem jednostavno da to vidim, da doživim njegov osjećaj kakav je imao u tom trenutku. Najviše bih volio da mogu da ga vidim ovdje. Pitao bih ga o čemu je razmišljao u tom trenutku dok je pucao na mene. I ne znam – da li mu je žao ili mu je drago što sam ostao živ, što sam preživio - priča Rifat.
Tužilaštvo u Milanu trebalo bi da o rezultatima istrage obavijesti javnost u martu 2026. godine. Ukoliko podigne optužnicu i dokaže krivicu, biće to prvi slučaj u Evropi u kojem se pred sudom odgovara za snajperska ubistva civila u Sarajevu.
U međuvremenu, pravosuđe Bosne i Hercegovine provjerava navode, ali do sada nijedan snajperista nije procesuiran zbog ubistava civila, naročito djece, u Sarajevu.

"Snajper turisti' i "vikend četnici": Ko su bili stranci na srpskim položajima oko Sarajeva?

Rusija je danas osudila ključne sudije Međunarodnog krivičnog suda (ICC) i glavnog tužioca na zatvorske kazne, kao odgovor na nalog za hapšenje predsjednika Vladimira Putina zbog rata u Ukrajini.
Godine 2023. tužilac Karim Kan optužio je Putina za nezakonito deportovanje djece s teritorija Ukrajine pod ruskom okupacijom. Moskva je potom otvorila predmet protiv njega.
Moskovski gradski sud saopštio je da je "tužilac ICC-a Karim Kan nezakonito gonio ruske građane u Hagu" i da je ICC "naložio sudijama u vijeću da izdaju očigledno nezakonite naloge za hapšenje."
Rusija nije članica ICC-a, a niko od optuženih nije bio prisutan u sudnici.
Kan, 55-godišnjak, osuđen je u odsustvu na 15 godina zatvora, dok je osam službenika ICC-a, uključujući bivšeg predsjednika suda Pjotra Hofmanskog, dobilo kazne od 3,5 do 15 godina.
Kan je trenutno suspendovan s dužnosti zbog unutrašnje istrage u vezi s optužbama za seksualno uznemiravanje, koje on negira.
Od početka vojne intervencije u Ukrajini, Rusija je više puta izricala kazne u odsustvu disidentima, novinarima, opozicionim ličnostima i stranim političarima izvan njenog domašaja.
Kan je takođe pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država zbog istraga ICC-a o američkim i izraelskim zvaničnicima. Ni SAD ni Izrael nisu članice ICC-a, koji danas ima 125 država članica.

Rusija osudila glavnog tužioca Međunarodnog krivičnog suda

Verzija mirovnog prijedloga, koji su ukrajinski i evropski zvaničnici podnijeli Vašingtonu, sadrži klauzulu u kojoj se navodi da Ukrajina mora postati članica Evropske unije do 1. januara 2027. godine, objavio je Fajnenšel tajms.
Plan je revidirana verzija prijedloga Donalda Trampa o okončanju rata, a novi nacrt se pojavio u trenutku kada američki predsjednik pojačava pritisak na predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog da pristane na mirovni sporazum, prenosi Ukrajinska pravda.
- Pristupanje Ukrajine Evropskoj uniji do 1. januara 2027. godine je navedeno u najnovijem nacrtu mirovnog prijedloga, koji su ukrajinski i evropski zvaničnici predstavili Vašingtonu - piše Fajnenšel tajms, pozivajući se na diplomate upoznate sa dokumentom, bez preciziranja koji evropski akteri podržavaju tako radikalno ubrzano pristupanje.
Zvaničnici koji podržavaju ambicije Ukrajine da što pre uđe u EU rekli su da Evropska komisija sada razumije da ne bi trebalo da ometa mirovni proces zalaganjem protiv brzog članstva Kijeva. Ukrajina, međutim, nije završila nijedno od 36 poglavlja u pregovorima o pristupanju EU, pa bi takav raspored narušio princip prijema novih članica koji se zasniva "na zaslugama“.
Upoznati sa mirovnim planom rekli su da bi to primoralo Brisel da preispita cio proces proširenja, uključujući i donošenje odluke kada bi nove članice dobile pristup fondovima EU i pravo glasa.

Klauzula verzije mirovnog prijedloga: Ukrajina mora postati članica EU do 1. januara 2027.

Pripadnici italijanske Guardia di Finanza otkrili su u tovaru kamiona vozača iz Bosne i Hercegovine čak 138 kilograma ultra čistog kokaina, čija je vrijednost oko 15 miliona eura.
Riječ je o jednoj od najvećih pošiljki zaplijenjenih u italijanskoj luci Čivitavekija koja se nalazila unutar kamiona koji se istovren sa broda koji je doplovio iz Barselone.
Kako prenose italijanski mediji, izuzetna nervoza i uznemirenost vozača iz BiH, koji je bio za volanom kamiona slovenačke kompanije izazvali su sumnju istražioca carinskog terminala, pa su dodatno kamion pretražili rendgenskim pregledom, koji je otkrio neke anomalije u teretu.
Teret je potom podvrgnut jedinici za otkrivanje droga s psima “Civitavecchia Guardia di Finanza”. Zahvaljujući psu Džekpotu, Italijani su uspjeli da pronađu 120 blokova kokaina unutar šest glomaznih industrijskih vreća koje su sadržavale recikliranu plastiku.
Droga, izuzetne čistoće, ima uličnu vrijednost od 15 miliona eura. Kako prenose mediji, 42-godišnji državljanin BiH je vjerovatno bio samo “kurir”, a odmah je pritvoren po nalogu Kancelarije tužioca Čivitavekije, na čelu s glavnim tužiocem Albertom Liguorijem. Operaciju su sproveli Pomorska granična policija Čivitavekije, grupa Finansijske policije i Agencija za carine i monopole Lazio 3.
Državljanin BiH je odmah prebačen u gradski zatvor. Italijanski mediji prenose da je današnji ishod akcije predstavlja još jedan primjer operativne sinergije između Državne policije, Finansijske policije i Agencije za carine i monopole.

Italija: Vozač iz BiH uhvaćen sa 138 kg kokaina vrijednog 15 miliona eura

Poslednjih godina – konkretno, od početka ruske genocidne agresije na Ukrajinu - Srbija ne samo da stagnira u eurointegracijama, Srbija se brzinom svetlosti udaljava od Evrope i od civilizacije. Stiče se utisak da je rapidan pad dostignutih standarda u svim oblastima ključnim za pridruživanje, a da u nekim oblastima još nije ni maklo sa početnih, iovako niskih, pozicija.
Neki analitičari to objašnjavaju jednostavnom činjenicom: evropski standardi su dijametralno suprotni od trenutno važećih srbijanskih standarda vladanja i “privređivanja”, u kojima dominiraju nasilje, arbitrarnost, netransparentnost i korupcija. Zvanična Srbija, pride, inadžijski uporno odbija da se usaglasi sa spoljnom politikom zajednice čiji član – bar zvanično – želi da postane, posebno kada je odnos prema agresorskoj Rusiji u pitanju.&nbsp;
Štaviše, odnos prema Moskvi je ponizan, snishodljiv, u nekim segmentima – poput ovog sa aktuelnom krizom oko sankcija NIS-u – i robovski. Dok se političari lukavo, ali ni za kog ubedljivo, zaklanjaju iza “bratstva” ili “principijelnosti”, Crkva Srbije se javno i otvoreno ponaša kao da nije autokefalna, već tek podružnica “majke crkve” u Rusiji. A to, s obzirom na uticaj koji Crkva ima na politički i opštedruštveni segment u Srbiji, nije nimalo bezazleno.
Iako nikad zvanično nije osporena proklamovana politika eurointegracija, javna je tajna da su neki istaknuti članovi srbijanskog režima ako ne na platnom, ono bar na “ljubavnom” spisku Kremlja. Formalno radi balansa sa proevropskim snagama, zbog čuvena “četiri stuba spoljne politike”, u svakoj srbijanskoj vladi nalazi se bar po nekoliko ortodoksnih rusofila, koji se otvoreno i bez stida prikazuju lojalnijim Moskvi nego svojoj državi.&nbsp;
Rezultat svega toga je da je Srbija, koja je po evropskim agendama trebalo da bude motor ukupnog pridruživanja Zapadnog Balkana, sada na začelju “liste čekanja” koja podrazumeva i još nekoliko istočnoevropskih država. Da ostavimo po strani razmatranje da li je iz evropske vizure uopšte bilo realno očekivanje da Srbija bude “lokomotiva” – sada je ta zabluda u Briselu shvaćena, prihvaćena i agenda izmenjena.&nbsp;
Srbija se danas u Briselu dominantno vidi kao slepi poslušnik Moskve, a srpske evropske ambicije tek kao ambicije prema evropskim pretpristupnim fondovima. Izlišno je i pomenuti da je to dobro za druge aspirante – posebno za Crnu Goru i Albaniju, čiji se proevropski trud najzad prihvata, a još više se prihvata njihov geopolitički položaj i značaj za sprečavanje širenja ruskog uticaja. Izlišno je reći i koliko je to loše za samu Srbiju, koju sada Zapad percepira ne samo kao ključnu figuru raspada jugoslovenske federacije, već i kao slepog izvršioca patoloških potreba i osvajačkih ambicija Kremlja, za izazivanje nestabilnosti u Evropi.
U takvom odnosu snaga, predsednik Srbije lansirao je ideju o “grupnom” ulasku svih zemalja Zapadnog Balkana u EU.
Već neko vreme, Srbija prema Briselu vodi kampanju udvaranja i ubeđivanja. Udvaranje je nedavno “ispalo” iz igre zbog nekontrolisanih otrovnih izjava Aleksandra Vučića o evropskim predstavnicima, dok ubeđivanje traje po istom sistemu po kome se ubeđuje narod u Srbiji: nije istina ono šta vi vidite, već ono šta mi kažemo.
A uprkos izostanku usklađivanja sa spoljnom politikom Unije – pre svega, u domenu sankcija Rusiji – i davanju srpskih ”papira” građanima RF koji drugačije ne bi mogli da uđu u zemlje Unije, srpski predstavnici danonoćno ponavljaju da je Srbija uradila sve, da želi u EU, da nije fer što Evropa ne želi Srbiju ili je stavlja pred svršen čin… Nasuprot tome su još neke činjenice: REM, ideja o gašenju Tužilaštva za organizovani criminal, lokalni izbori – a to su stvari preko kojih Evropa više ne prelazi, ma kakvi da su bili razlozi zbog kojih je to činila ranije.&nbsp;
Teško je i zamisliti da bi bilo ko u Uniji, makar i pod utiskom skromne nadoknade koja bi mu iz Beograda legla na račun, mogao sada da se “upeca” na takav predlog. Jer, to bi ispravnu ideju Evrope – da one po kriterijumima najbliže članstvu “isforsira”, kako bi “povukli” ostale kandidate, a Rusiju izbacili iz igre – svelo na nagrađivanje najgorih i zastoj u eurointegracijama za sve, dok oni s najmanje pomaka ne ispune uslove.&nbsp;
S obzirom da kod nekih i ne postoji posebna želja da ispune uslove, a kod drugih je mnogo otvorenih pitanja same državne organizacije odnosno nerešenih odnosa sa susedima koji su u EU – jasno je da bi teorijsko usvajanje Vučićeve ideje zakovalo celi Zapadni Balkan kao sivu zonu van EU i dalo dodatni motiv i energiju Rusiji da tu učvršćuje svoje pozicije. A to je direktno suprotno interesima EU.
Očigledno je i najnaivnijima, stoga, da ovaj Vučićev “kremljo mortale” nije plod istinske želje da ceo ovaj prostor uđe u organizaciju kojoj geografski svakako pripada, a morao bi da pripada i vrednosno i civilizacijski. Ne. "Predlog" je u stvari namera da se i oni koji su uprkos velikom trudu današnje Rusije i svim velikosrpskim podmetanjima blizu EU - ukoče. Jer, hegemonija "Srpskog sveta" je bolest identična hegemoniji "Ruskog mira": ne donosi nikome ništa dobro, napredno i kvalitetno, samo zarazi i uništi i one koji požele ili pokušaju da se izvuku.

Vučićev “kremljo mortale”

Poslanik Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević je, tokom današnje skupštinske rasprave o Prijedlogu zakona o saradnji Crne Gore sa dijasporom, otvorio pitanje statusa građana Crne Gore koji žive u Srbiji, navodeći primjer sopstvenog sina.
On je pitao ministra dijaspore Mirsada Azemovića da li je njegov sin dijaspora u Crnoj Gori jer je rođen u Beogradu.
- Moje dijete je rođeno u Beogradu. Oba roditelja su mu crnogorski državljani, ali samo zato što je rođeno u Beogradu, ne može da dobije crnogorsku ličnu kartu i crnogorska dokumenta. I kad pitam za svoga sina, pitam za desetine i desetine hiljada građana Crne Gore, koji trenutno žive u Srbiji i koji imaju isti status kao moj sin. Potrebno mi je da znam je li moj sin dijaspora u Crnoj Gori, iz ugla Ministarstva dijaspore, odnosno iz ugla naših zakona. I jesu li ovi ljudi koji žive u Srbiji dijaspora?Jesu li oni Kurdi, jesu li oni neko pleme koje luta Evropom i Azijom, tražeći mjesto za život, ili su građani Crne Gore kojih se Crna Gora odrekla iz prostog razloga što se dominantno i nacionalno izjašnjavaju kao Srbi - pitao je Knežević.
Ne samo što nemaju pravo glasa, nego, isitče Knežević, nemaju pravo na dvojno državljanstvo, dodajući da nije bilo sluha ni za model plave karte.
- Šta su oni nama u Srbiji? Toliko ih ima da ja mogu iz punih usta da kažem da je Beograd glavni grad Crne Gore. I gledam ovih dana utrkivanje, ko će prije da odgovori ili ko će prije da pljune po Aleksandru Vučiću. Nema potrebe da branim Aleksandra Vučića ovdje, ali bih volio da se tako reagovalo kada je ovdje hrvatski ministar Gordan Grlić Radman tražio brod Jadran, kada je tražio 17 miliona odštete za logor Morinj, gdje niko nije stradao, kada je tražio da priznamo da smo bili agresori u građanskom ratu ili kada su ovdje skandirali "Ubij, zakolji da Srbin ne postoji". Tada je trebalo pokazati petlju i reći Grlić Radmanu ovo što se sada govori Srbiji i što se govori Vučiću - naglasio je Knežević.
Reagovao je poslanik Demokratske partije socijalista (DPS) Oskar Huter koji je podsjetio Kneževića da je Ustavom Crne Gore propisano da je glavni grad Crne Gore Podgorica, a da je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, a ne Aleksandar Vučić.
- A Botun je u Crnoj Gori - poručio je Huter.

Knežević: Iz punih usta mogu da kažem da je Beograd glavni grad Crne Gore; Huter: Podgorica je glavni grad, a predsjednik nije Vučić već Milatović

Šta se zapravo krije iza poruka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, u kojima poručuje da bi Zapadni Balkan trebalo zajedno da pristupi Evropskoj uniji? Mnogi u tome vide najavu novog udara režima u Beogradu na Crnu Goru, odnosno poruku da Srbija neće sjedjeti skrštenih ruku dok Crna Gora ubrzano napreduje ka EU.
<h3>BEOGRAD NERVOZAN: CRNA GORA UBRZANO NAPREDUJE, SRBIJA TAPKA U MJESTU</h3>
I ptice na grani znaju da ta poruka nije dobronamjerna prema Crnoj Gori. Srbija ni izbliza nije blizu članstvu i trenutno se suočava sa ozbiljnim političkim, a potencijalno i ekonomskim problemima. Politički, Vučić i dalje pokušava da sjedi na dvije stolice, ali njegov odnos prema Crnoj Gori ostaje isti – želja da se Crna Gora drži pod kontrolom i uspori na putu ka Evropskoj uniji.
<h3>POLEMIKA SPAJIĆ–VUČIĆ RAZOTKRILA ODNOSE SRBIJE PREMA SUSJEDIMA</h3>
To je pokazala i nedavna polemika između Vučića i crnogorskog premijera Milojka Spajića. Nakon što je Spajić poručio da će Crna Gora 2028. postati članica EU i da će tada “čekati Srbiju”, Vučić se naljutio i odgovorio porukom: “Prvo skočite pa recite hop.” Ništa novo na Balkanu, a još manje iz zvaničnog Beograda. Vučić nikada nije prebolio crnogorsku nezavisnost, niti članstvo Crne Gore u NATO-u, a najmanje želi da Crna Gora uđe u EU prije Srbije.
<h3>PODIZANJE TENZIJA KAO METODA POLITIČKOG PREŽIVLJAVANJA</h3>
Sve ovo, čini se, ima vrlo jasnu logiku: podići tenzije unutar Crne Gore u trenutku kada Srbija, pod vođstvom Vučića, prolazi kroz veoma delikatne političke trenutke.
<h3>VUČIĆEV UDAR NA CRNU GORU ZBOG ODNOSA SA PUTINOM</h3>
Da je Vučić udario na Crnu Goru, smatra i politički analitičar iz Hrvatske Davor Đenero.
On za Portal ETV jasno poručuje – trenutno je Crna Gora u fokusu Vučićevog udara, kojim on nastoji popraviti svoju poziciju kod ruskog diktatora Putina.
- Budući da je očito da Srbija ne radi ništa kako bi pristupila Evropskoj uniji, jasno je da je ova inicijativa o ‘konvoju’ lansirana samo zato da bi se zaustavio put Crne Gore, pa onda Albanije, ali i Ukrajine, prema članstvu u EU - kaže on.
<h3>RUSKI INTERES ZA CRNU GORU I SRPSKA NOSTALGIJA ZA ‘IZLAZOM NA MORE’</h3>
Đenero napominje da je Rusiji Crna Gora važna kao izlaz na toplo more, te da se nikad do sada u Beogradu nije tako otvoreno govorilo da je “Srbija zbog 5. oktobra izgubila izlaz na more”.
<h3>ERODIRANJE EVROATLANTSKOG IDENTITETA NAKON 30. AVGUSTA</h3>
- Iako bi članstvo u NATO savezu trebalo biti svojevrsna garancija crnogorske pripadnosti slobodnom svijetu, činjenica je da su nakon 30. augusta najprije Krivokapićeva vlada, a onda nakon smjenjivanja Ranka Krivokapića, Raška Konjevića i prije svega direktora ANB Save Kentere i Abazovićeva vlada, a sada na kraju Bečićeve Demokrate, koje vladaju bezbjednosnim sektorom u Crnoj Gori, devalvirali značenje crnogorskog evroatlantskog bezbjednosnog identiteta - kaže analitičar.
<h3>CRNA GORA U MOMENTU KLJUČNOM KAO 2016. GODINE</h3>
Ocjenjuje da je Crna Gora sada u sličnoj situaciji kao 2016. godine, kada je za opstanak demokratskog poretka i državnog suvereniteta ključno završiti pristupne pregovore.
<h3>VUČIĆEVA ‘MAFIJAŠKA PORUKA’ I AKTIVIRANJE AGENTURE U PODGORICI</h3>
- Vučić je crnogorskom premijeru Spajiću već poslao tipičnu mafijašku poruku – prvo skoči, pa reci hop. Najavio mu je, dakle, da je spreman angažovati svu svoju agenturu u vladajućoj koaliciji u Crnoj Gori, sve Mandiće, Kneževiće i Bečiće, kako bi spriječio završetak pregovora. Jedina odbrana Crne Gore u ovoj situaciji je redefinisanje vladajuće većine, potiskivanje svih ruskih i srpskih aktera iz koalicije i stvaranje čvrste proevropske većine - podvlači Đenero.
<h3>JEDINI ODGOVOR: NOVA, ČVRSTA PROEVROPSKA VEĆINA</h3>
Ta većina, kako dodaje, mora biti definisana i kao predizborna koalicija za iduće parlamentarne izbore, one 2027, jer se osjetljiv posao pristupanja nastavlja i ako na kraju irskog predsjedništva Unijom Crna Gora završi pregovore.
<h3>SLJEDEĆA VELIKA BITKA – RATIFIKACIJA U 27 PARLAMENATA</h3>
- Valja se pripremiti za odlučan posao zagovaranja ratifikacije pristupnog dokumenta u svih 27 evropskih parlamenata, a valja biti svjestan da će i u tom razdoblju, uspije li Crna Gora završiti pregovore, uslijediti snažni udari iz Srbije, kako bi se opstruiralo pristupanje Crne Gore Uniji - jasan je analitičar.
<h3>EU IGNORIŠE KONCEPT ‘KONVOJA’: FOKUS NA CG I ALBANIJU</h3>
Prema njegovim riječima, Crna Gora je ušla u najosjetljivije razdoblje svog pristupnog procesa. Koncept “konvoja” i kolektivnog pristupanja najmanje je opasan za Crnu Goru, jer je taj koncept Srbiji već jednom propao, kada je Hrvatska 2011. završila pristupne pregovore, a 2013. pristupila Uniji.
- Niko se u EU ne osvrće na isprazan Vučićev prijedlog, svi su zainteresovani da se pristupanje Crne Gore i Albanije sprovede što stabilnije i što više ‘by the book’, kao primjer ostalima na Zapadnom Balkanu -navodi.
<h3>SRBIJA BI U EU UŠLA UZ SPECIJALNI NADZOR – ZATO POKUŠAVA DA USPORI CG</h3>
Kako kaže, Vučić jako dobro zna da u današnjim institucionalnim uslovima EU može prihvatiti jednu ili dvije relativno male članice, ali da sigurno ne može integrisati pet ili šest nekonsolidiranih država, kakva je Srbija, za koju bi vjerovatno nakon pristupanja bio potreban nešto poput CVM mehanizma, posebno zbog nefunkcionalnosti državnih institucija i vladavine prava.
<h3>PROEVROPSKA CRNA GORA MORA BITI SPREMNA NA UDARE</h3>
- Dakle, mehanizam kakav je bio primjenjivan za Bugarsku i Rumuniju. Njegove političke besmislice služe samo kao poruka njegovoj agenturi u Crnoj Gori, i na to se proevropska Crna Gora mora pripremiti - zaključio je Đenero u izjavi za Portal ETV.

Đenero upozorava: Vučić aktivira Bečića, Mandića i Kneževića da zaustave crnogorski put ka EU, mafijašku poruku uputio Spajiću

Nakon što je Portal ETV 8. decembra objavio informaciju da je predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš na poziv Udruženja Pljevljaka u Sarajevu bio gost na svečanoj večeri ove organizacije, a što je odbio da komentariše predsjednik te asocijacije Alen Sulejmanović, odnosno nije odgovorio na naše pitanje koji je bio motiv da uputi poziv Vranešu, juče se oglasio na društvenoj mreži Fejsbuk, s objašnjenjem da je poziv upućen Opštini „kao instituciji“, a ne lično Vranešu. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 67.5144%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fvideo-dario-u-sarajevu&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> Portal ETV objavio je informaciju nakon što nam se obratilo više Pljevljaka, ogorčeni Vranešovim prisustvom na svečanoj večeri, zbog njegove nacionalističke, šovinističke politike koju propagira, a dostavljen nam je i snimak sa tog druženja. - Udruženje Pljevljaka u Sarajevu postoji više od trideset godina i okuplja ljude rođene u Pljevljima koji danas žive u Sarajevu, kao i naše sugrađane koji su porijeklom iz Pljevalja. Naš cilj je isključivo njegovanje tradicije i međusobnih veza. Kao i svih ovih godina, Udruženje je uputilo službeni, protokolarni poziv Opštini Pljevlja kao instituciji, iz čijeg se budžeta rad Udruženja djelimično finansira, a što je ustaljena praksa duga tri decenije. Taj poziv nije ličan i ne zavisi od toga ko obavlja funkciju predsjednika opštine niti predsjednika Udruženja. Predsjednik Opštine Pljevlja je prisustvovao isključivo na osnovu institucionalnog poziva, a ne mog ličnog – objasnio je Sulejmanović na stranici Udruženja na društvenoj mreži Fejsbuk.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025121113120_1029f1ea80d1190e731bfbd3bc03aba5bd8e9cf84d8c5507c4afb4a777a07db9.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025121113120_1029f1ea80d1190e731bfbd3bc03aba5bd8e9cf84d8c5507c4afb4a777a07db9" data-rendition-name="original" width="728" height="1599" loading="lazy" alt="Objava Alena Sulejmanovića"> <figcaption>Objava Alena Sulejmanovića(Photo: Fejsbuk - stop kadar)</figcaption> </figure>  Poručio je da Udruženje i on lično ne podržavaju „bilo čije uvrijedljive izjave ili postupke“.&nbsp; - U potpunosti se ograđujem od svih ranijih izjava i stavova predsjednika Opštine Pljevlja, posebno onih koji vrijeđaju bilo koju zajednicu, narod kojem pripadam i koji su u suprotnosti sa svim mojim ubjeđenjima. Takvi stavovi nikada nisu predstavljali mene, Udruženje niti vrijednosti koje njegujemo – saopštio je Sulejmanović. Dolazak predsjednika Opštine Pljevlja u Sarajevo i njegovo prisustvo na „Večeri Pljevljaka“, kako je napisao, smatra „mogućom najavom promjene njegovih političkih stavova i željom da konačno bude predsjednik i predstavnik svih građana Pljevalja, bez obzira na naciju i vjeru“. Da je prisusutvovao svečanoj večeri u Sarajevu na društvenoj mređi Instagram pohvalio se sam Vraneš objavom 6. decembra. Objavio je fotografiju i napisao da je u Sarajevu na poziv Sulejmanovića. A na snimku sa svečane večere, koji je Portalu ETV dostavio čitalac, vidi se Vraneš kako uživa u stihovima pjesme „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“. <div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fshorts%2Fi0FdfoDF7eM&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Da je zvanicama bilo neobično prisustvo Vraneša, kako smo objavili, potvrđuje i komentar koji se čuje na snimku: „Dario u Sarajevu“. Vraneš je, podsjetili smo u tekstu 8. decembra, prije nešto duže od pet godina, preciznije 30. avgusta 2020. kada je bio zapošljen kao ljekar u Službi hitne pomoći u Pljevljima, automobilom sa prijateljima kroz Pljevlja pratio autobus koji je stigao iz Bosne i Hercegovine, koji su snimali mobilnim telefonom, a na snimku se čuje uzrujani glas: „Dolaze Turci“. - Evo me ispred autobusa sam, autobus iz Sarajeva pun Turaka doš'o, evo ga snimamo – čuje se, pored ostalog, na snimku, nakon odvratnih psovki, kao i komentar: „Svi su plaćeni, Muslimani“... Aktuelni predsjednik Opštine Pljevlja nikada nije negirao da je tog izbornog dana „lovio glasače“ po Pljevljima, odnosno kao aktivista koalicije „Za budućnost Crne Gore“, zastrašivao Pljevljake koji žive i rade u Bosni i Hercegovini, a imaju ovđe pravo glasa. Podsjetili smo da Vraneš predano radi na urušavanju multietničkog, multikulturnog, multinacionalnog karaktera ovoga grada. Promoviše zločinački četnički pokret koji je 1943. godine počinio jeziv masakr u Pljevljima, kada su klali i muslimanske bebe u kolijevkama.&nbsp; Opštinskim novcem, novcem građanki i građana Pljevalja nedavno je finansirao knjigu koja veliča četnički fašistički pokret „Vitezovi Karađorđeve zvijezde JVUO 1941 – 1945“...&nbsp; Od nedavno u kabinetu ima i minijaturu biste četničkog vođe, zločinca Draže Mihailovića. Na Instagramu je imao i objave praćene pjesmom „Sprem'te se, sprem'te četnici“, a u jednom televizijskom gostovanju kazao je da su Pljevlja grad „Srba pravoslavaca, Srba katolika i Srba muslimana“...

Tag: novinarstvo