Paradžiković: Zagubile su se lijepe priče, a ljudi su gladni i žedni dobra

Hrvatska novinarka Ivana Paradžiković, gostujući u Budilniku Televizije E, govorila je o susretu sa Bahrijom na Prokletijama, čija je priča privukla pažnju javnosti, ali i o razlozima zbog kojih se, nakon dvije decenije istraživačkog novinarstva, okrenula drugačijim temama.

Godinama je u emisiji „Provjereno“ istraživala nepravde i tražila odgovore od institucija. Danas putuje i samostalno bilježi priče, a jedan od susreta koji posebno pamti dogodio se na Prokletijama.

Kako je ispričala, zbog problema sa navigacijom, sa saputnicom je gotovo tri sata lutala Dolinom vukova, kada su naišle na kuću i upoznale Bahriju.

- Viknula sam, onako naivno se nadajući da će neko izaći: "Ima li kafe?" Ona je izašla sa osmijehom od uva do uva. Ne samo da nam je dala kafu, nego nam je skuvala ručak, ponudila mlijeko, skuvala jaja, a za sjutradan spremila hljeb i sir - ispričala je Paradžiković.

Tokom razgovora Bahrija joj je otkrila da je izgubila sina kada je imao 19 godina.

- Moj sin ima 20 godina i bilo je strašno slušati bol te žene, sa kojom ona živi. Kada smo se rastajale, pitala sam je šta želi da nam poruči za život. Rekla je da se ne mrzimo, da se volimo i poštujemo - kazala je Paradžiković.

Ističe da je upravo zbog takvih susreta odlučila da više pažnje posveti pričama o ljudima.

- To su ljudi koji me iznova oduševljavaju. Nemaju mnogo, a spremni su da podijele sve što imaju. Još mi je knedla u grlu kada govorim o takvim ljudima. Zapitala sam se zašto o njima ne pričamo više - navela je ona.

Govoreći o svom profesionalnom iskustvu, Paradžiković je kazala da nakon 20 godina istraživačkog rada nije izgubila vjeru u novinarstvo, već u način na koji se ono danas obraća publici.

- Mi ljudi nijesmo napravljeni tako da procesuiramo toliku količinu nesreće i nevolje. Negdje između zagubile su se lijepe priče, a mislim da su ljudi gladni i žedni dobra - ocijenila je ona.

Zbog toga je, objašnjava, promijenila način na koji bira teme i pristupa sagovornicima.

- Umjesto jezika borbe i ratovanja, okrenula sam se pozitivnim pričama. Kao da nam je negdje promaklo sve ono lijepo što se događa u svijetu, a život nije sazdan samo od nesreća, nevolja i tragedija - zaključila je Paradžiković.