Parali su ovih dana vazduh krici poniženih i uvrijeđenih. Ne onih iz proze Dostojevskog, već onih koji su sažvakani i ispljunuti, kako to obično i biva s poslugom. Jeste, tužna je sudbina posluge. Naročito posluge na Balkanu.
Ko je gledao klasik „Ostaci dana“, filmsku adaptaciju istoimenog romana Kazua Išigura, lako je mogao steći pogrešnu predstavu o životu jednog sluge. Istina, batler kojeg tumači Entoni Hopkins, daleko je od naše posluge. No, iako čovjek od manira, s pedigreom batlera u jednoj aristokratskoj engleskoj kući, i Hopkins se na kraju dana pita je li njegova žrtva bila uzaludna.
A što tek reći za našu poslugu? Za one koji u očaju čarne oči vade, oči čarne da ne bi gledale u što se njihov bijedni život pretvara. U prah i pepeo. Ruši se kula zidana na laži i sluganstvu. Zato, ako čitate pismo sveštenika Ivana Crnogorčevića, to, ipak, činite na vlastitu odgovornost. Ukoliko se udavite u sopstvenim suzama, sami ste krivi.
A pismo je posljedica otkazivanja koncerata popadije Danice diljem Srpskog sveta. Istog onog sveta na čiji su oltar estradna popadija i njen muž, sveštenik i estradni menadžer, kao žrtvu prinosili Crnu Goru.
Drugi pak lice ruže, i kose kidaju, jer je jedan poslanik ponizio i uvrijedio njihovog obožavanog premijera Spajića. Tako da ovih dana PES-ovi čuvari leleču nad nejakim Milojkom. A Milojko je, znate, samo premijer. A Milojko je, ako pitate njegove sekretare u egzilu, talac svojih saveznika. Milojko je svoju grandioznu svjetsku budućnost žrtvovao zbog Crne Gore.
Sve je to gola laž, jer Milojko je za ministra biran u manastiru Ostrog. Milojko je povijen do zemljice crne cjelivao mrtvog Atanasija Jevtića, trovača u mantiji. Ali, u interpretaciji njegovih čuvara Milojko je sasvim u redu, on je talac svojih saveznika, kako smo i kazali. Ako je tako, onda je Milojko kukavica. Čak veća kukavica i od kukavice koja je ubila Džesija Džejmsa, gledali ste film?
Iako su životi naših junaka naizgled različiti, suština je ista. Sluganstvo je njihova priroda. Danica Crnogorčević i njen muž sveštenik posvećeno su služili beogradskom gazdi.
Danas su, kažu, poniženi i uvrijeđeni. Takođe, premijer Spajić posvećeno je služio i služi beogradskom gazdi. Danas, čuvari njegova lika i djela, na njegovim portalima, kažu da je ponižen i uvrijeđen. Morala bi naša posluga znati da nije naročito dug put od heroja do antiheroja. Od bilborda do podruma. Karma prije ili kasnije pokuca na vrata. Ako ne vjerujete meni, pitajte Novaka Đokovića. Idola vaskolikog srpstva koji je preko noći postao lice s naslovnice Vučićevih tabloida.
Lice koje treba što više naružiti. I on se nekad smijao na bilbordima u Crnoj Gori, promovišući klerofašizam. Volontirajući u kampanji protiv Crne Gore. Danas je to već davna prošlost, a Novak Đoković već uveliko omraženi i prokazani izdajnik majčice Srbije. Ako je takva sudbina zadesila najboljeg tenisera u istoriji tenisa, čemu se onda nadaju jedna nacionalistička narikača i premijer od papira? Kako siješ, tako i žanješ. Ako si izdao majku, izdaćeš i maćehu. Zna to njihov beogradski gazda.
A imena koja će biti zabranjena i koja se u Srpskom svetu neće naglas izgovarati samo će se umnožavati. Jer, karma je kučka. A Bog pravedan. Bar o Bogu bi morao znati sveštenik i tekstopisac, koji svoje srceparajuće pismo završava Njegošem: „Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka“. Istinu svjedoči sveštenik Crnogorčević kad se poziva na Njegoša.
Zaista, svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka. Ako je tako, naša posluga je besmrtna. Ali ne zbog časti. I to bi morali znati svi oni koji su u svijetu Aleksandra Vučića roblje čiji rok upotrebe uskoro ističe. I nacionalistički narikači, guslari, lelekači, i miropomazani premijeri, i njihova posluga. Jeste, posluga ima poslugu. A slugin sluga je uvijek najglasniji. Zavaravajući se da će buka koju proizvodi poništiti sve ono što je prećutao.
Mi ne živimo film, niti literaturu, već buku i bijes stvarnosti. Ipak, nije zgoreg vratiti se Šekspiru i reći:
„Kukavice umiru mnogo puta prije svoje smrti, hrabri smrt okuse jednom“.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Tužna sudbina Vučićevog roblja

Sigmund Frojd je tvrdio da iako su slike u snovima često simbolične, svaki onaj koji sanja stvara vlastite simbole. Neko će reći da su pjesnici oni koji sanjaju. I da simboli pripadaju samo njima. Ipak, naša predstava o pjesniku, koji zagledan u mrazom prekriveno okno prozora sanja, dok na tavanu tavori gavran i izgovara „Nikad više“, pogrešna je. Pjesnici nijesu vječiti sanjari s crnim pticama u čađavim, sirotinjskim potkrovljima. Pjesnici su sasvim obični ljudi, u kancelarijama, za šalterima, na gradilištima. Uprkos vječitoj težnji za mistifikacijom. Naši sanjari su gavrani, glavom i bradom. Gavrani u crnim mantijama, i s crnim srcima u grudima. Gavrani koji se izdaju za Božje sluge, a služe palim anđelima. Oni koji od postanja siju śeme razdora i zla. Oni koji pozivaju na ljubav, a iz usta im, poput magme, kulja samo gola mržnja. Oni koji kažu da bi da grade, a njihova svrha je da ruše. Oni koji bi zidali kapelu, a do temelja srušili mauzolej. Pritom, lažući i o kapeli, i o mauzoleju. Baš takve su se crne ptice nadvile nad Crnom Gorom. I odjekuje njihov zloslutni krik. Čini se oduvijek.
Naši sanjari sanjaju od davnina. Od „Načertanija“ Ilije Garašanina, od prvog političkog programa „Velike Srbije“. Njihov san se nije mijenjao protokom vremena. Samo bi ga drugačije zvali. Od svoga nastanka to su isti mokri snovi naših vječitih sanjara. Ovih dana, kad mnoge porodice ne mogu kupiti hranu, platiti račune za struju, vodu, telefon, i kad mnoga đeca u školu odlaze gladna, bez novca za užinu, lažni sveštenici, u svojim zlatom optočenim hramovima, za bogatim trpezama, opet sanjaju svoje mokre snove. I o njima nam govore naglas. Jer, ako kažu o čemu su sanjali, san će se obistiniti? Sanjaju o kapeli Karađorđevića, koju zovu Njegoševom. Sanjaju o vjeronauci u školama. O tome naročito sanjaju. Joanikije Mićović, vrhovni sanjar, javno je obznanio svoj san:
„Mitropolija se sprema za uvođenje vjerske nastave. Mi osposobljavamo mlade teologe i sveštenike, da ih imamo dovoljno sa završenim teološkim fakultetom, da bi sjutra, kada dođe to vrijeme, mogli da popune sva ta mjesta po osnovnim i srednjim školama ukoliko se uvede vjeronauka...“ Dakle, on nam jasno predočava plan i program budućeg činodejstvovanja. Ako imamo u vidu da je od 2020. Srpska crkva vlast u Crnoj Gori, ne treba sumnjati u ono što nam Mićović najavljuje. Ako znamo da se vlade konstituišu u manastirima, zar ćemo sumnjati u namjere Jovana Mićovića, i političku moć u njegovim rukama? Srpska crkva u potpunosti kontroliše aktuelni režim, i svaka njena želja za režim je zapovijest. Nije da je nekoj od vladajućih partija mrska projektovana budućnost crnogorskog obrazovnog sistema. Nije da će se bilo ko od njih suprotstaviti najmoćnijoj političkoj organizaciji. Svi ti lažni građani svijeta, s ustima punim Evrope, i srcem svetosavlja, učiniće onako kako zapovijede oni koji su ih iz mraka anonimnosti doveli pred svijetlo reflektora vlasti.
I ne mislim na Andriju Mandića, jer on i njegovi svjetonazori decenijama su na pozornici. Riječ je o spajićima, abazovićima, nedovićima, čarapićima, bečićima, bogdanovićima i ostalim slugama Srpske crkve. Riječ je o onima koji su Skupštinu pretvorili u Sinod. O svima njima koji su mokre snove Ilije Garašanina doveli do tačke u kojoj bi mogli postati stvarnost. Svi oni će bez i glasa protiv visoko podići ruku za svaki projekat Srpske crkve. Svi oni će bez pogovora izvršiti svaku naredbu svojih gospodara. I zaboraviće počivšeg glumca Steva Žigona i njegovo jednostavno objašnjenje kako to vjera ne može biti nauka. A ako ga zaborave, uputićemo ih na njegov odgovor u jednoj televizijskoj emisiji, kad je upitan baš o vjeronauci: „Svoju decu ne bih upisao na časove veronauke. Ako je vera nije nauka. A suština nauke je sumnja. A suprotnost vere je sumnja. Nauka napreduje samo zato što sumnja čak i u ono što je već postigla. A vera od vas traži da verujete na reč.“ A onda je Žigon izrekao još jednu istinu o onima koji bi da vladaju uz pomoć laži i straha: „I do dana današnjeg svi ratovi su bili verski ratovi. Vi ste u ime svoga boga pobili Inke, Indijance, Maje, pokrali zlato... Crkva je nešto drugo od onoga što je Bog. Meni je veoma bliska misao o Bogu, ali je Crkva najdalje od boga.“ Ljudi su u ime Boga činili masakre... kazao je Stevo Žigon.
I bila je to jeres, izgovorena na televiziji s nacionalnom frekvencijom. U zemlji u kojoj i danas vladaju laž i strah. Ali bila je to javno izrečena istina. I danas je istina. Koju naši vječiti sanjari gavrani ne mogu poreći. Makar se njihov krik prolamao do kraja svijeta.

Mokri snovi vječitih sanjara

Nakon generalne probe, koju je na otvorenoj sceni izveo tzv. pokret „Odupri se“, počela je uobičajena priprema za centralnu i ključnu predstavu. Za razliku od junaka probe, odbjeglog tajkuna koji se okupljenoj masi obraća na glavnom gradskom trgu, ispovijedajući svoju istinu iz disidentskog londonskog stana, dok masa ćuti i zuri u veliki ekran, junaci glavne predstave sebe su podredili višem cilju. Komad „Litije“, po tekstu Amfilohija Radovića, a u režiji i dramaturgiji beogradske vlasti i srpskih tajnih službi 2020. premijerno je prikazan publici.
Iako su mnogi, sudeći po naslovu predstave, očekivali tekst o religijskim procesijama, o Bogu, o jevanđelju, dobili su goli politički igrokaz, s jasnim namjerama, i još jasnijim ciljem. Nije tu bilo nikakve katarze, tog uzvišenog pročišćenja i oslobađanja od nečistoće, putem samilosti i straha, koje gledalac doživljava kroz iskustvo viđenog. Bila je to obična politička i ideološka agenda, koja je za cilj imala uspostavljanje klerofašizma. Bio je to mučan prizor, u kojem su ogrezli u grijehu nosili najveći krst i zlatom optočenu ikonu. Gotovo šest godina od veličanstvenih litija, koje je odigrala umjetnička trupa SPC, i cijelih pet od početka vladavine klerofašizma, ispostaviće se da je ideja autora projekta u potpunosti uspjela. Iako su mnogi od nas, koji su svjedočili uvodu u slobodan pad, uvodu u anticivilizaciju, govorili da je ono što gledamo sve samo nije religija, i nije vapaj za slobodom, drugi su nam pak govorili da smo u krivu, i da je to što vidimo i čujemo pank, koji će konačno emancipovati i osloboditi posrnulu i zarobljenu zemlju. Govorili su da je konačno kucnuo toliko prizivani čas pomirenja. O litijama su pisali kao o Vudstoku. U njihovoj prozi sljedbenici ravnogorskog pokreta bili su hipici. I cijelom projektu, čini se, nedostajao je samo Miloš Forman, i nova adaptacija mjuzikla „Kosa“.
Reditelji i scenaristi iz filmskog studija „Vijesti“ uvjeravali su gledaoce da je fantastika stvarnost, da je stvarnost fantastika, a da je laž istina. No, kako izgleda pank-rok emancipacija pet godina kasnije? Ko to poje umjesto Džoa Kokera i Karlosa Santane? Je li to gitara Džimija Hendriksa, ili su ratne trube, ipak? „Je li prizor zaista ružan, ili je naše oko rđavo?“
Bilo kako bilo, svi koji nijesu uživali u prizoru proglašavani su nedobronamjernima, plaćenicima, i antihristima. Silni pisari branili su očigledan politički performans jedne parareligijske organizacije. Bili su medijski sponzori, i medijska fabrika propagande, čiji je zadatak manipulacija stvarnošću. Manipulacija javnošću. Manipulacija hipnotisanom masom. Danas se davimo u korovu koji nije pośečen dok je mogao biti pośečen, dok nije bio tako duboko u zemlji.
Ipak, nema razloga za likovanje nad proročanstvom koje se, nažalost, obistinilo. A i zar je neko morao biti prorok pa da vidi ono pred očima? Nema razloga za likovanje nad ponorom za koji smo znali da će početi gledati u nas. Jer, toliko je sve obesmišljeno, da će tad prevareni opet vjerovati onima koji su ih lagali. Zapravo, već im i vjeruju. Kad god varalice kobajagi kude svoje saveznike, iznevjereni frenetično aplaudiraju. Kad god medij svih režima i nagovijesti da bi mogao prestati da laže i da učestvuje u razoru jedne zemlje, iznevjereni ustaju i pozivaju na bis. Grobarima Crne Gore jednostavno se ne može vjerovati. Ma koliko opozicija bila pogrešna, opozicija ne odlučuje o budućnosti Crne Gore. No ipak, meta je uvijek opozicija. Kad ćuti, „Zašto ćuti?“ Kad govori biva optužena za govor mržnje. Zar je odgovor na mržnju govor mržnje? Opozicija se ne iživljava nad virtuelnim nalozima na društvenim mrežama, gotovo ga svakodnevno saslušavajući i vršeći torturu nad čovjekom koji golom istinom ismijava one koji ne vole smijeh. To čini režim, ne opozicija. Kudiće opoziciju, ali slaviće naši komentatori premijera koji je, kako oni kažu, pokazao zube Rami. Preporučiće premijeru da to isto učini i kad se nađe oči u oči s Aleksandrom Vučićem. Iako znaju da sluga nikad ne kidiše na svoga gospodara. I neće naši puritanci uprljati hartiju pišući o ulozi premijera u svemu što se događa. Jer Spajić je samo premijer, pobogu. Nosilac najveće političke moći u državi. No, strasno će kritikovati opozicione poslanike i proglasiti ih govornicima mržnje. Tako vam je to u svijetu licemjera.
Stomak ispunjen strahom, ili viskijem, svejedno je stomak koji se samozadovoljno gladi, i živi u iluziji da se javnost može varati do u beskonačno. Kao što smo znali da je pank s početka teksta neonacizam, znamo i da skupe navike traže bogate sponzore.
Kad odlučimo da se suočimo s istinom o svima nama, onda, možda, i završi predstava koja igra cijelih pet godina. Na nama je kako će izgledati potonji čin.

Zla opozicija i govor mržnje

Kad su SDT i SPO, odvažno i pravednički, poput slavnog Eliota Nesa, krenuli u pohod na slobodne medije i novinare, mimere i biznismene koji im nijesu po volji, i kad je jedno tabloidno, dozlaboga žuto glasilo, sve to pompezno i senzacionalno predočilo javnosti, sve uz fanfare, bilo je jasno da je režim u panici. Da gubi tlo pod nogama. I da je diktatura petogodišnje marionetske vlasti na svome vrhuncu. Jer kako drugačije objasniti pokušaje utamničenja govora? Jalove pokušaje, jer naum uslužnih režimskih pravosudnih i policijskih servisa ne može se obistiniti. Sve da uhapse i potonjeg novinara u nekoj od redakcija koje su na spisku za odstrijel. Sve da im i one redakcije koje više nijesu na spisku za odstrijel (jer su magijom najednom nestale sa stolova tužilaca, milicajaca i drugih hajkača) u tome udarnički nastave pomagati relativizacijom brutalne demonstracije sile, i afirmacijom vodećih partija režima.
Ako se pitate kako je Crna Gora preživjela pet godina vladavine haosa, znajte da razlog nije to što je opozicija učinila sve što može, niti zato što su građani činili i više nego što mogu, već samo zato što je avgustovska većina vanredno glupa i nesposobna. I zlo zahtijeva mudrost. A režim je sve, samo nije mudar. Da jeste, ne bi kao gladni čopor lovačkih pasa kidisao na svakog ko se usudi da govori, da piše, i da radi ono što će iznevjeriti horizont očekivanja onih koji vladaju. Da jeste, iz projekta hajke i linča slobode govora izopštili bi primitivne oblike života, koji uživaju status odbornika lokalnog parlamenta. Darko Šuković je jednog od njih objasnio plastično, dajući mu kodno ime Ćepanica. A ako pitate neki od rječnika što je to ćepanica, osim što je ćepanica komad drveta koji vas može ugrijati, reći će vam da je ćepanica i neotesana, prosta osoba; seljačina; onaj koji je glup; nedotupavan.
Dakle, ćepanica kao komad drveta ima svoju svrhu. Ali kad je ćepanica odbornik u lokalnom parlamentu, od nje nema vajde. E pa taj odbornik, kodnog imena Ćepanica, javno je targetirao Antenu M i Darka Šukovića, za samo nekoliko minuta izgovorivši gomilu nesuvislih rečenica, koje je neko napisao nesretnom odborniku, a on ih, s teškom mukom naučio napamet. Između ostalih skarednih i tupavih optužbi odbornik je Šukovića nazvao „režimskim novinarem“. Kad te čovjek režima nazove režimskim novinarem, to znači da je Šuković novinar koji radi za režim? Dalje, nesretni odbornik, koji živi od ostataka hrane koju Aleksandar Vučić, nakon bogate gozbe sa svojim prvim slugama, s raskošne trpeze baci na pod, za Darka Šukovića kaže da „on poznaje samo jezik novčanika“. Kad sluga sluginog sluge nešto tako javno izgovori, onda je čak i prilično neprijatno objašnjavati jednu takvu primitivnu i servilnu pojavu, ali, što se mora nije teško.
Dalje, sluga sluginog sluge za Šukovića kaže da on nema „nikakvih moralnih uzusa i kodeksa“. Dakle, kućni ljubimac Vučićevog kućnog ljubimca drži slovo o moralnim uzusima i kodeksima? Da u tom kontekstu navedem primjer lučke prodavačice ljubavi, ne ide, jer ona ipak ima svoj kodeks. Dalje, ovaj primitivni oblik života u svom ekstatičnom nastupu Šukovića i Antenu M optužuje „za progon Srba, za progon Srpske crkve, za naslove i tekstove zbog kojih su se desila mnoga ubistva?!“ Sa sve tradicionalnim naglašavanjem ubistva Duška Jovanovića. Ako čak i zanemarimo ono što pravedni SDT i SPO ne bi smjeli zanemariti, a to je iznošenje ogavnih i opasnih laži o ulozi Antene M u izmaštanim progonima i stvarnim mafijaškim ubistvima, kako zanemariti neopterećenost inteligencijom čovjeka koji sve to saopštava, jedva sričući. Odbornika koji kao paradigmu slobodnog novinarstva navodi novinarku koja je u Sky prepiskama označena kao drugarica vođa jednog od narko klanova, i televiziju koja je najobičnija trovačnica i medijska BIA ispostava za Crnu Goru? Naravno da zarobljene institucije neće reagovati na nastup neotesanog, glupog, prostog odbornika, jer, Vučićevo roblje ne podliježe zakonima Crne Gore.
Lekcije o slobodi i demokratiji drži roblje Aleksandra Vučića, koje do kosti mrzi vlastitu državu, a patološki voli tuđu. Lekcije o slobodnom novinarstvu drže bijedni najamnici države koja je ubila Slavka Ćuruviju, Dadu Vujasinović, Milana Pantića. Države koja je strijeljala premijera Zorana Đinđića. Države čiji su uniformisani monstrumi oteli, vezali, a zatim pucali u Ivana Stambolića, kojeg su mrtvog gurnuli u već iskopanu raku i njegovo tijelo posuli krečom. Države koja je toliko puta pokušala da likvidira Vuka Draškovića, i u atentatu na Ibarskoj magistrali ubila četvoricu njegovih saradnika i prijatelja. E baš u takvu demokratiju i slobodu zaljubljen je naš tupavi odbornik i ostali plaćenici Aleksandra Vučića. I baš takvog odbornika i ostale plaćenike Aleksandra Vučića tabloidno glasilo, koje je sponzoruša svakog režima, neće izložiti sudu javnosti. Niti će o takvima tabloidni vlasnik glasila govoriti na sopstvenoj televiziji, u emisiji „Prljavo“, dok objašnjava da je i za rat na Bliskom istoku kriv DPS. Isti onaj DPS koji je osnivao, a onda godinama sponzorisao i tabloid i njegovog vlasnika.
 
No, nije li to zadatak fabrike propagande? Prirediti cirkus, organizovati hajku na opozicione medije, i proizvesti buku koja će zaglušiti fašizam koji vrišti?
&nbsp;

Psi laju, jer tako gospodar zapovijeda

Ubijen je čovjek koji je bio u bjekstvu. Nedavno je ubio čovjek koji je bio u bjekstvu, a prethodno pokušao da ubije čovjeka, kojeg je, na kraju, i ubio, ali, to nije udarna vijest na stranama režimskih tabloida.
Ali, to nije dokaz nesposobnosti političara koji su na čelu bezbjednosnog sektora. SDT i SPO hapse ljude koji su, kažu, uređivali opozicione portale, uzgred saslušavajući i fb naloge koji kritikuju vlast.
Sve to u sadejstvu sa svojim starim saveznicima, koji su ništa drugo do uslužna platforma danas režima, a nekad opozicije.
Podrazumijeva se, taj tabloid ne radi volonterski, već za masnu nadoknadu. Što su o njima, između ostalog, i javno kazali funkcioneri DF-a, saopštivši da su tom paramedijskom brlogu jednom platili pola miliona eura.
Da apsurd bude potpun, o biznismenu koji, kako kažu, uređuje opozicione portale, nadasve istraživački, slobodno i nezavisno piše pojava koja je građanske aktiviste i novinare proglasila teroristima, izlažući ih vaskolikom linču podivljalog velikosrpskog nacionalizma, i crtajući im mete. Nad hapšenjima likuje junakinja Sky prepiski narko klana.
Da je kafkijanska stvarnost koju živimo vjerodostojna potvrđuje činjenica da je svaki od medija koje targetiraju SDT, SPO i njihov oglasni bilten opozicioni medij.
- Optužuju se za tagetiranje neistomišljenika- tako otprilike glasi ludilo koje institucije i njihovi daktilografi prodaju crnogorskoj javnosti. Onaj koji targetira upire prst u drugog. Znamo da lopov viče: "Drž'te lopova". Znamo da propagandna jazbina cijeli svijet izvrne naglavačke, a da pritom ne odgovara za bilo što.
Gomila sijača mržnje na socijalnim mrežama i režimskim portalima uživaju punu slobodu u posvećenosti najgnusnijim hajkama i difamacijama svakog građanina čiji svjetonazori nijesu u saglasju s režimom. Medijski sponzori tzv. litija, kvislinškog pokreta Ura i Srpske crkve, kontinuirano truju javni prostor beskrupuloznim lažima i manipulacijama. Plan je očigledan.
Plan je uhapsiti sve medije koji nijesu pod kontrolom režima.
Da, u Crnoj Gori 2025. vlast hapsi medije. Plan je uhapsiti slobodu govora. Plan je zavesti strahovladu. Plan je ugušiti buku i bijes svakog čovjeka koji ne poje u horu aktuelnog režima. Mete su Antena M i ostali opozicioni portali. Mete su svi koji ruže idiličnu sliku konačno slobodne i demokratske Crne Gore. Meta je svako ko narušava nirvanu vaspostavljenu 2020. Režim više i ne taji da želi vladati tako što će svakodnevno proizvoditi strah. Ućerati ga u kosti svima koji se usude da napišu ili izgovore istinu o korupciji, kriminalu, šovinizmu i ostalim tekovinama 30. avgusta.
Ali, zaboravljaju da strah životu kalja obraz često. Uostalom, i da nas sve uhapse, istina o njima već je zapisana.

Hapšenje medija

Jesmo li slobodni ili smo roblje, naš je izbor. Uvijek je do nas. Ako govorimo o slobodi, onda nema kompromisa. Ne možete biti malo slobodni. Sloboda je uvijek potpuna, ili nije sloboda. A da biste bili slobodni, morate imati integritet. Dostojanstvo. Ime i prezime. Sve ono što ste decenijama zidali i što nećete žrtvovati za bilo što. I nećete dozvoliti da vašu kulu bilo ko uruši. Da vam oduzmu moć govora. To nikako nećete dozvoliti.
Sloboda nema alternativu. Granice vaše slobode ne crta neko drugi. To, uvijek, činite vi. Međe ne postavlja niko osim vas samih. Naročito ne partija. Ako ste život posvetili partiji, aktivizmu, spiskovima glasača pored čijeg imena upisujete plus ili minus, onda ste protraćili život. Zapravo, to i nije život. To je imitacija života. Mizerija i bijeda privida života. U tom slučaju i nijeste u stanju da razumijete slobodu. Da razumijete da slobodan čovjek nikom ne polaže račune. Niti bilo kome donosi spisak izvršenih zadataka, čekajući da ga gospodar pomiluje po glavi. Povijenoj do zemlje.
Slobodan čovjek je slobodan u tekstu, na ulici, na poslu, u prodavnici. Nije rob. Rob živi u političkom i partijskom imaginarijumu, i mrzi slobodnog čovjeka. Svim svojim bićem mrzi slobodnog čovjeka. Rob laže, jer što drugo preostaje nekom ko je potrošio život žudeći za zrnom vlasti, a ne zrnom slobode. A kad ostane i bez tog zrna vlasti, tad se sruši cijeli svijet jednog roba. Sruči mu se na glavu. Poput iznenadnog i kobnog odrona na putu za more.
Ako ste slobodni, vašu slobodu neće uskratiti bilo ko. Pa ni neko ko je na drugoj strani obale. Neko s kim se ne morate saglasiti u bilo čemu, ali čiju ćete slobodu poštovati koliko i on vašu. Ali, neko ko je živio i ko će umrijeti kao rob to nikad neće razumjeti. Jer, ako mora u WC, rob će pitati partiju. I čekaće na blagoslov, makar se uneredio. Čovjek bez partije može ići na isto tamno mjesto, bez da pita svoga gospodara. Jer slobodan čovjek nema gospodara. Slobodan čovjek može piti kafu s bilo kim, a da ne pita bilo koga. Može śesti za sto s bilo kim, bez straha da će ga neko uočiti. Rob zbog toga pati. Pati jer je zarobljen u kavezu iz kojeg ne može izaći. Otud sva bijeda i ozlojeđenost jednog roba. Koji je nekad u rukama držao zrno vlasti, ili o istom sanja. Rob danonoćno laže, spletkari, kleveta, jer to je svojstvo roba, i njegova jedina svrha. Rob nikad neće napuštiti začarani krug koji je nacrtao gospodar. I zato mrzi svakog ko nema gospodara.
Slobodnom čovjeku nije neprijatelj onaj koji ne gleda istim očima na svijet. Robu je neprijatelj svako ko na svijet ne gleda očima njegovog gospodara.
Znate, nije to „Rob“ Isaka Baševisa Singera, ili roblje koje je Mojsije izbavio iz ropstva. Naš rob se rađa kao slobodan čovjek, ali bira da živi i umre kao rob. Bira da živi život koji niko neće pamtiti. Bira brlog partije, bira ažurirani spisak ljudi magijom preobraženih u brojeve, bira telefonske pozive koji opominju na svetu dužnost glasanja, i tako dalje, i tako redom, ravno do dna. Rob će podizati revolucije i bune, ali u četiri zida. U istinu koju propovijeda vjerovaće samo drugi robovi. Slobodni ljudi će znati da je sve što prevali preko usana gola laž. Rob će uvijek poricati svoja nepočinstva. Za svoj otužni život optužiće druge. Za svoju tamnicu optužiće druge. Za svaki svoj poraz optužiće druge. Drugi su krivi za svaku bedastoću roblja.
Rob nije čitao Novica Tadića, ali ipak, zloba će njegova u njemu zablistati.

Roblje

Toliko smo ogrezli u projekcijama, u tuđim odrazima u vlastitim ogledalima. U okretanju svijeta naglavačke, sa sve izvrnutim džepovima. S namjerom i ambicijom laže se i podvaljuje. Narativi se konstruišu, a onda ubrizgavaju u vene lakovjernih. Istina se siluje na svakom koraku, i iza svakog ćoška. Vulkanska erupcija događa se ovih dana u vezi s Izraelom i Palestinom. Matrica je identična onoj koju su nam na srebrnim tacnama servirali decenijama. Matrica o antisrpstvu, antipravoslavlju, antiBogu. Znate, nije antisrpstvo govoriti o zločinima srpskog režima 90-ih, o psima rata i masovnim ubicama. O stratištima i grobnicama. Nije antisrpstvo izgovoriti istinu o genocidu u Srebrenici, niti je antihrvatstvo govoriti o Jasenovcu. Nije mizoginija čedomorku nazvati ubicom, ili političarku koja krade lopovom. Za ubice i lopove ne treba tražiti eufemizam. Ma o kome da je riječ.
Istina nije antisemitizam. Istina koja je, čini se, jeres koju vam neće oprostiti. 60000 mrtvih Palestinaca svjedoče istinu. 60000 koje je Izrael ubio granatama, automatskim puškama, bombama, glađu i žeđu. Svi oni svjedoče istinu. I tu istinu možete poricati do kraja svijeta, ali i dalje će biti istina. Znate, nije antigermanizam kazati istinu o Holokaustu, o monstruoznoj nacističkoj Njemačkoj. O konclogorima i pogromu Jevreja. To je istorija koju ne može preoblikovati bilo kakav revizionizam. Zato, danas smo u obavezi da govorimo istinu i samo istinu. I nemojte se plašiti da je kažete naglas. Ne podilazite u mišljenju. Oslobodite govor od ambicije da se bilo kome dopadne. Istinu, obično, ljube samo rijetki. Zato, ukazivati na grehove Srpske crkve, nije antipravoslavlje. Ukazivati na pedofile i ratne huškače u crnim mantijama nije poriv antihrista. Zapravo, Hrist je živio i umro za istinu. Zapravo, njega i nema u hramovima onih koji stado vode u ponor. U sljepilo. Nije antihrišćanski reći da Čarli Kirk nije bio „uzoran hrišćanin“. Uzoran hrišćanin ne mrzi. Uzoran hrišćanin ne poziva na mržnju prema svemu što je drugačije.
Biljeg uzornog hrišćanina ne stiče se rođenjem, već djelima. Nije važno u kakvim smo se religijskim konceptima rodili, važno je kako živimo i kako se ponašamo.
Puna usta genocida u Srebrenici, ali zavjet ćutanja ili aplauz za genocid u Gazi? Milošević je ratni zločinac, a izraelski premijer je heroj? Putin je Lucifer, a Netanjahu glasnik srećne budućnosti? Svaki zločinac ima ime i prezime. Zato, uprkos propagandi i jeftinim manipulacijama, niko ne proglašava Jevreje za genocidan narod. Ali režim koji je ubio 60000 Palestinaca jeste režim genocida. Laž o kolektivnoj krivici bila je aktuelna i kad je u Crnoj Gori donošena Rezolucija o Srebrenici. Danas se isto pokušava s genocidom u Gazi. Zapravo, genocid u Gazi se poriče. Tamo se, kažu, muslimani rađaju i umiru kao teroristi. I sve što im Netanjahu, uz blagoslov ostatka svijeta, čini, oni su zaslužili. Tako kažu oni koji istinu magijom pretvaraju u antisemitizam. I bez posustajanja, i bez i trunke savjesti vuku ralo po kostima mrtvih Palestinaca. Pobogu, to su samo neki daleki Arapi. Oni Arapi o kojima je pjevao Mahmud Derviš, gledajući kako njegov narod iščezava. Gledajući kako Palestinu ubijaju. Decenijama.
Gledajući u oči smrti koja nikad ne završava. I zato bismo valjda, u strahu da nas ne proglase antisemitima, trebali klicati ubicama. Gaza je danas najveći konclogor na svijetu. Ali ipak ćete reći da Netanjahu ne donosi smrt, on donosi radost. Ako je i tako, naše oči ne vide osmijeh na licima Palestinaca. Vide samo patnju. Na licima onih koji su još uvijek živi. Ne budite licemjeri. Ili budite. Izbor je vaš. Ali onda ćutite o nadstrešnicama, pretučenim studentima, gladnim penzionerima, i ne govorite bilo kome da su mu ruke krvave. Jer i vaše su. Jeste, ruke su vam krvave. Od pljeskanja i navijanja za smrt. Dlanovi su pohabani, a moć govora izgubljena od fanatičnog napora da se odbrani ono što se ne može braniti.
Svijet rida nad zlom sudbom jednog promotera mržnje, ali je isti taj svijet ravnodušan na smrt u Gazi. Ili se raduje smrti zlih Arapa, koji su, kako smo već utvrdili, rođenjem teroristi.
A da ipak stanete ispred ogledala, i kažete nam što vidite? Recite bar sebi, u četiri zida.
Istina nije antisemitizam. Koliko god puta da je ponovite, laž će i dalje ostati laž.&nbsp;

Istina nije antisemitizam

Nakon verbalnog sukoba s popom Beogradske patrijaršije u Brčelima ekspresno je priveden Nenad Nikaljević i određeno mu zadržavanje od 24 sata. Jutros je u policiji zadržana i njegova supruga.
Narodna milicija i tužilaštvo, pomislili bi naivni, rade svoj posao na održavanju javnog reda i mira. Samo kad selektivna pravda ne bi bila najgora nepravda. I kad se sve ovo ne bi dešavalo u danu kad je tužilaštvo obznanilo da u huškačkim pozivima Marka Kovačevića na pogrom i istrebljenje svega što ne prihvata njegov fašizam nema elemenata krivičnog djela. I kad se sve ovo ne bi dešavalo u državi koja nema kontrolu nad dijelom svoje teritorije pa dok se tužilaštvo i policija dopisuju je li važniji Ustav ili Temeljni ugovor spomenik se ratnom zločincu šepuri u porti Đurđevih stupova.
Vidite, za ovu vlast, za ovo sramno tužilaštvo i policiju, teške riječi Nenada Nikaljevića upućene provokatoru u mantiji su besprizorni krimen, no za tu istu vlast pozivi Metodija Ostojića na obračun s narodima, na konačno rješenje - jer velikosrpski fašizam neće mirovati dok god bilo kakva forma Drugog postoji na ovome dunjaluku - e to nije nikakvo krivično djelo, nije poziv na nasilje i raspirivanje nacionalne mržnje, već valjda Temeljnim ugovorom zagarantovano pravo.
To vam je, dakle, mjera pravde na koju nas ćeraju da se naviknemo. Pravde u kojoj će se cijela Crna Gora pretvoriti u Kolašinski zatvor Pavla Đurišića a Beogradska patrijaršija zamijeniti i sudsku i zakonodavnu i izvršnu vlast. Ako im to mi dozvolimo!

1084x550

Selektivna pravda

Političari ništa ne čine da zaštite novinare i medije, osim ako su ti novinari i mediji pod kontrolom režima i ako su novinari nekih režimskih medija, poput Jelene Jovanović, koju je primio predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, i za koje su stale sve institucije sistema, ali ne možemo biti selektivni i ne može jedan novinar biti jednakiji od drugih, kao na Orvelovoj farmi - rekao je gostujući u emisiji Na kraja dana, na Televiziji E, crnogorski pisac Đorđe Šćepović.
Povodom smrti političkog aktiviste Čarlija Kirka izraze saučešća su uputili predstavnici crnogorske, osudivši sami čin ubistva nazvavši ga gušenjem slobode govora, dok istovremeno u Crnoj Gori urednica M portala Danica Nikolić dobija gnusne prijetnje po ko zna koji put, a na to se niko od nadležnih ne obazire.
Izraze saučešća uputili su ljudi, kaže Šćepović, koji dijele svjetonazore sa Čarlijem Kirkom, poput Vladislava Dajkovića i Marka Milačića.
- Niko ne smije biti ubijen, nema opravdanja za atentat, ali to jeste jasan pokazatelj da je Čarli Kirk zapravo bio ideološki bio vrlo blizak crnogorskoj percepciji toga što je on promovisao u Americi, ako govorimo o prijetnjama novinarima i ti si (Žarko Krivokapić novinar) nekoliko dana bio linčovan na društvenim mrežama, na portalima, kojima takođe diriguju ovi političari. Danica Nikolić je u kontinuitetu meta napada i prijetnji, već pet godina, od samog osvajanja slobode i ništa se nije učinilo po tom pitanju. Bilo je tu i drugih novinara, dok je još uvijek postojala Gradska televizija, koleginica Milica Pavićević, Senad Pećanin, Tamara Nikčević, pa ja, ja sam bio na nekakvoj crnoj listi funkcionera PES-a Tihomira Dragaša i naravno kidanjem tri emisije - Aritmije, Knjiški ljudi i Hej Sloveni, više nije bilo ni potrebe da se prijeti i da se crta meta bilo kojem novinaru. Gradska televizija je takođe osvojena, a ono što je poražavajuće jeste da institucije ćute na sve to što se događa - rekao je Šćepović.
Podsjeća na slučaj novinarke Vijesti Jelene Jovanović, koja je praveći mapu Birna crtala mete crnogorskim aktivistima, zbog nekih već i osuđena, ali kad su njoj upućene prijetnje svi su reagovali i primio je, kako podsjeća, lično predsjednik Crne Gore.
- Pogledao sam neke od prijetnji koje su upućene novinarima, to je jedna te ista matrica, to je rulja zadojena mržnjom, naravno znamo izvorište te mržnje, to je zapravo para religijska institucija koja vodi takve ljude i koja im daje impute kako da se ponašaju i jedni te isti ljudi i upućuju takve prijetnje, govorim o društvenim mrežama, onda imamo i razno razne portale koji su samo filijala Aleksandra Vučića za Crnu Goru i koji su čista platforma za govor mržnje - zaključio je Šćepović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DcC5HC2p-3TE&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Šćepović: Ne može jedan novinar biti jednakiji od drugih, kao na Orvelovoj farmi

„Istorija se uvijek ponavlja dvaput: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“ Zna to naš uvaženi istoričar, koji se prije nekoliko dana u studiju režimskog Javnog servisa, kojim rukovodi režimski i nezakoniti Boris Raonić, našao oči u oči s posljedicom vlastitog činjenja.
&nbsp;Suočio se gospodin Rastoder s ideologijom koju je njegova partija 2020. posadila u čelo trpeze. Istina, tzv. istoričar Stamatović oduvijek je zarobljen u svojim šovinističkim i toksičnim svjetonazorima, i tu mu se očito ne može pomoći, ali bi gdin Stamatović i danas svoju istoriju predavao na čuvenoj katedri u Istočnom Sarajevu, a ne na Filozofskom fakultetu u Nikšiću da nije bilo njegovog sagovornika iz studija Vučićevog servisa, koji je, kako smo već kazali, 2020, kao vrhovni autoritet građanskog pokreta Ura, mentorima Aleksandra Stamatovića Crnu Goru predao na tacni.
Zato mi prosto manjka empatije i ekstaze dok gledam televizijski megdan nekadašnjih saveznika. Znam, nije hrišćanski biti ravnodušan, ali ući u kolo s četnicima, a onda jadikovati nad revizionizmom i projektom kojem je pokret Ura dao nemjerljivi doprinos u grdnoj je zavadi s etikom, i činjenica koju istorija neće zanemariti. Čini se da Crna Gora danas liči i na tragediju i na farsu. Ovđe se istorija ne ponavlja dvaput, njeno ponavljanje je beskonačno. Ali nećemo suditi istoričaru Rastoderu i pokretu Ura.
Ne budimo strogi, još u času kad ih progone demoni koje su oni izveli na svijetlo dana. To će, ipak, učiniti istorija. Istorija uvijek sudi. Budući da se kao alibi za svaki gadluk aktuelnog režima, iz rukava, manirom iskusnog, ali pokeraša koji blefira i gubi, izvlači bliskost crnogorskog režima i Slobodana Miloševića ranih 90-ih, nije u redu da pamtimo trideset godina, a zaboravljamo minulih pet. A i medicina bi se našla u čudu nad čovjekom koji pamti decenije, ali ne i nekoliko godina unazad.
No, mnogi ginu za partiju i sebe, zapravo, za ono što su izabrali 2020. Stoga, mantra o nekadašnjem Đukanoviću samo je odbrana očajnog čovjeka, koji nije u stanju da prizna sopstvene zablude i lične izbore. Ali, svrha kolaboranata je ispunjena. A oni potrošeni i arhivirani. Zato je septembra 2025. čak i Bećkovićevo Kosovo „skuplja reč“ od bilo koje njihove.
Koliko god lagali o drugima, i o sebi. Baš kao i PES, koji laže u kontinuitetu. Od dana osnivanja. Od jedinstvenog, populističkog i iz crkvenog šinjela proizišlog PES-a. Partije koju ovih dana kamenuju. Partije koju vrcavi četnik Vraneš ponižava kad god je u prilici. Ali mazohizam je često svojstvo političkih partija. Neko je kamenovao stranačke prostorije pljevaljskog PES-a. A sve to se događa, sasvim slučajno, nekoliko dana nakon što je PES kobajagi kritikovao nacionalističku politiku NSD gradonačelnika.
Da bismo razumjeli kamenovanje PES-a, ipak se, opet, moramo vratiti u 2020. Uzdam se da ne patimo baš svi od amnezije, i da se śećamo fašističkih orgija nakon slavne izborne pobjede. Pamtimo sve one divlje horde koje su kamenovale kuće pljevaljskih muslimana, pamtimo i ruke koje su crtale grafite mržnje i fasade ukrašavale pozivima na novu Srebrenicu. I mural ratnom zločincu Ratku Mladiću pamtimo. Ali, takođe pamtimo i one koji danas leleču nad Crnom Gorom, a tad su za sve to optuživali bivši režim i Đukanovićeve plaćenike, kojima ne godi osvojena sloboda.
Razni komentatori stvarnosti, tabloidna režimska glasila, partijski vojnici, NVO prvaci, razvodnjavali su svaki izliv šovinizma. Pet godina kasnije žrtve iste pošasti su oni koji su ili ćutali, ili svoj pravednički prst upirali u tajna društva koja za račun DPS-a remete konačno uspostavljeni sklad. Onda? Ko je kamenovao PES? Biće da je opet neka od radikalnih ćelija bivšeg režima.Neki od spavača, koji su cijelih pet godina čekali da ih centrala probudi i da unesu śeme razdora u ljubav koalicionih, i bračnih partnera.
Ko to gužva postelju naših vlastodržaca? Hoće li nas i danas oni isti sveznajući pripovjedači uvjeravati da je sve to još jedna zavjera bivše vlasti? Ili će uslišiti molbe Ilije Čvorovića koji isljeđuje zatočenog podstanara, i konačno kazati: „Jeste, jeosam g...., radio sam to i to, jer sam bio slep pored očiju, kaznite me, da okajem svoje grehe, da ponovo budem čovek...“
Znamo da neće. Poricaće svoju ulogu u klerikalnoj kontrarevoluciji, pa sve i da sami završe na lomači. I dosljednost u licemjerju je ipak dosljednost.

Istoriju brišu pobjednici?

Nepoznate osobe izvršile su večeras napad molotovljevim koktelima na policijsku stanicu u Atini, nema povrijeđenih, a pričinjena je šteta na ulazu zgrade i parkiranom automobilu, javlja Katimerini.
Kako se navodi, napad se dogodio nešto prije 20 sati po lokalnom vremenu kada je grupa od najmanje šest ljudi prišla zgradi i bacila pet molotovljevih koktela.
Počinioci su odmah nakon napada otišli ​​u nepoznatom pravcu.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2Fgreekcitytimes%2Fstatus%2F1997634658532536451%3Fref_src%3Dtwsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1997634658532536451%7Ctwgr%5E824a28e61754de3783d2eae36e644ac4f538f6ba%7Ctwcon%5Es1_&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Na kraju komemorativnog marša u subotu zbog ubistva Aleksandrosa Grigoropulosa došlo je do incidenata između demonstranata i policijskih snaga, a uhapšeno je 15 osoba.
Grigoropulos (15) je ubijen tokom nasilnih protesta u atinskom naselju Esarkija 2008. godine.
Sud u grčkom gradu Amfisa osudio je u oktobru 2010. godine na doživotni zatvor policajca Epaminondasa Korkoneasa (38) zbog ubistva Grigoropulosa.

Nepoznate osobe bacile molotovljeve koktele na policijsku stanicu u Atini

Donald Tramp mogao bi da se povuče iz mirovnih pregovora u Ukrajini zbog ponovljenih optužbi za korupciju protiv nekoliko bliskih saveznika ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, izjavio je sin američkog predsjednika Donald Tramp Džunior.
Govoreći na forumu u Dohi, Tramp junior je rekao da je Ukrajina "mnogo korumpiranija od Rusije“ i nazvao Zelenskog "jednim od najvećih marketinških stručnjaka svih vremena“, prenosi SiEnEn (CNN).
Na pitanje da li ima predosjećaj da će se njegov otac povući iz mirovnih pregovora, odgovorio je da misli da bi mogao to da uradi.
Njegovi komentari su uslijedili nakon trodnevnog sastanaka u Majamiju između predstavnika Kijeva i Vašingtona, nakon čega su obje delegacije dale pozitivnu ocjenu, rekavši da su razgovori bili produktivni, ali su dodali da nema mnogo novog, jer i dalje ostaju otvorena pitanja o bezbjednosnim garancijama i teritorijalnim pitanjima.

Tramp se povlači iz mirovnih pregovora oko Ukrajine?

Najmanje pet ljudi poginulo je u eksploziji ispred policijske stanice u državi Mičoakan, na zapadu Meksika, saopšteno je tužilaštva.
Državno tužilaštvo je saopštilo da je vozilo koje je eksplodiralo bio kamion "pikap" i da su na terenu pronađeni ostaci dvije osobe.
U saopštenju je navedeno da je osam osoba povrijeđeno i prebačeno u bolnice, svi pripadnici policijskih snaga, od kojih su tri preminula dok su im ukazivali medicinsku pomoć.
Jedna od osoba koje su preminule na terenu bio je vozač kamiona koji je eksplodirao, saopštile su vlasti.
Eksplozija se dogodila u centru grada Koahuajana, na obali Mičoakana, države u kojoj djeluju brojne kriminalne grupe, uključujući moćni "Halisko kartel nove generacije" (Jalisco New Generation Cartel).
Takođe, to je mjesto gdje je vlada nedavno pokrenula veliku bezbjednosnu operaciju zbog kontinuiranog nasilja.
Upotreba eksploziva ispuštenog iz dronova, zakopanog poput mina ili skrivenog duž puteva sve je češća tehnika koju koriste kriminalne grupe u regionu, iako nije tipično da se postavlja u automobile, piše "DailyMail".
Prema riječima Ektora Zepede, komandanta lokalne policije, eksplozija je bila toliko snažna da su ljudski ostaci razbacani po cijelom području, prenosi Srna.

Pet ljudi poginulo u eksploziji ispred policijske stanice na zapadu Meksika

Studenti u blokadi u Srbiji najavili su velike proteste za 28. decembar koji bi se trebalo održati širom zemlje. Kako su najavili, na protestima će skupljati potpise za raspisivanje vanrednih izbora.
Kako su istakli, prethodno su napravili obuke za volontere koji će skupljati potpise. Poručili su da je ovo "zajednički front sa građanima" kako bi bili što spremniji za izborni dan.
Naveli su da žele da pošalju tri poruke - snaga i organizacija, konkretna podrška i mobilizacija. Studenti su objavili i promotivni video kojim pozivaju sve građane u Srbiji da izađu na proteste.
- Dođi, pridruži nam se i potpiši pobjedu. Bićemo svuda - naveli su uz opis videa.
Zahtjev za raspisivanjem izbora je jedan od glavnih zahtjeva koje su studenti 5. maja uputili srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću.
Ipak, Vučić je naveo da izbora neće biti do kraja 2026. godine.
- Rukovodim se interesima naroda i države, a interes nije da sada imamo izbore - rekao je Vučić i dodao da će se na izbore ići u decembru 2026. godine, kada sve bude spremno za Expo.

Da li će Vučić raspisati izbore: Studenti za 28. decembar najavili velike proteste širom zemlje

Danima je trajala drama mladog ljekara, doktora u Opštoj bolnici u Pljevljima dr Kerima Halilovića hoće li mu direktor ove zdravstvene ustanove dr Saša Grbović dati dozvolu da otputuje na prestižnu edukaciju u Davosu u Švajcarskoj, uključilo se i Udruženje ortopeda i traumatologa, Sindikat doktora medicine i Ministarstvo zdravlja, kao i ministar dr Vojislav Šimun lično i uspjeli su da izdejstvuju da Halilović dobije, ne slobodne dane, već se Grbović umilostivo i juče mu odobrio odmor?! Dr Halilović jutros je otputovao u Davos, ali ovaj slučaj otvorio je ozbiljno pitanje samovolje čelnika institucija u našoj zemlji, potvrdio u kolikoj mjeri su progonu izloženi ljudi koji se usude da se bore za svoja prava, ali i opasnu praksu nekažnjivosti uslovljenu, nažalost, najčešće političkim trgovinama, moćnika koji se iživljavaju nad za njih nepodobnima.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206131248_3bd5ed0e6453a777d96d948180ee99dbbc09c68903e888b99690a372fc2eafd6.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251206131248_3bd5ed0e6453a777d96d948180ee99dbbc09c68903e888b99690a372fc2eafd6" data-rendition-name="original" width="1440" height="992" loading="lazy" alt="Dr Kerim Halilović "><figcaption>Dr Kerim Halilović(Photo: PV portal)</figcaption></figure>  Portal ETV još prije nekoliko dana uputio je pitanja ministru Šimunu, pored ostalih, hoće li dr Grbović snositi posljedice za svoje neprihvatljive postupke u slučaju dr Halilovića, ali nam nije odgovoreno. Logika aktuelnih vlastodržaca u Crnoj Gori je da kao noj zabiju glavu u pijesak i sačekaju da „oluja“ prođe. Bez osjećaja odgovornosti za javni interes i obaveze da saopšte građankama i građanima, koji ih plaćaju, informacije koje su od opšteg interesa. Odgovornost za slučaj dr Halilovića ove sedmice, pred skupštinskim odborom za zdravstvo, rad i socijalno staranje, zahtijevao je i dr Nermin Abdić koji je bio kategoričan da se radi o mobingu. - ...to je završeno. Imamo vrlo preciznu instrukciju kako postupiti u tom slučaju i to je dostavljeno. Obezbijedio sam ja lično zamjenu, u saradnji sa direktorom Opšte bolnice Bijelo Polje – kazao je Šimun, odgovarajući na pitanje Abdića. To je bio utorak, 2. decembar, međutim dr Halilović dozvolu od dr Grbovića dobio je tek juče, 5. decembra, dan pred put i to nakon druge pisane urgencije Ministartsva zdravlja?! - Odluka da mi ne dozvoli da idem na edukaciju je Grbovićeva odmazda. Skupljao sam pare da se prijavim za ovu edukaciju. To je najveći ortopedski institut na svijetu. Sve smjernice u ortopediji oni diktiraju. Još 20. oktobra sam mu tražio slobodne dane i on je odgovorio - ne može, iako mora da mi da slobodne dane za obuku. Odbio je i da mi dozvoli i da uzmem odmor – kazao je dr Halilović prije nekoliko dana za Portal ETV. A dr Abdić je zahtijevao od ministra Šimuna da „ispita“ slučaj dr Halilovića i poručio da će se, kao član Udruženja ortopeda i traumatologa Crne Gore, potruditi da on dobije epilog. - ... jer ako taj kolega nije u stanju da organizuje posao za četiri dana, a mi smo ga organizovali u mnogo težim vremenima za vrijeme korona krize, onda taj uvaženi kolega ne zavrjeđuje da bude direktor te institucije. Po meni je ovo klasični mobing – bio je kategoričan dr Abdić. Ministar Šimun sam je na Odboru saopštio da „zabrana edukacije zapošljenom predstavlja i izvjesno kršenje Zakona o zdravstvenoj zaštiti“. Nažalost, uskratio nas je za odgovor da li će zbog toga čelnik pljevaljske bolnice i snositi bilo kakvu odgovornost.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206131252_d37842aff022c75e26a9f05810bc2e40a16d10e734d5137723ff35b4810645c6.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251206131252_d37842aff022c75e26a9f05810bc2e40a16d10e734d5137723ff35b4810645c6" data-rendition-name="original" width="800" height="600" loading="lazy" alt="Opšta bolnica u Pljevljima"><figcaption>Opšta bolnica u Pljevljima(Photo: UGC)</figcaption></figure>  Dr Abdić je na Odboru podsjetio ministra da je on taj koji je „na vrhu priramide zdravlja“, uz konstataciju da se mora znati „ko kosi, ko vodu nosi“. Šimun je, ovoga puta, istina u posljednjem trenutku, uspio da on bude „kozbaša“, ali ponašanje i poruke dr Grbovića, kao i činjenica da je reagovao tek nakon urgencija Ministarstva, ukazuju da direktor pljevaljske bolnice ne haje za autoritet institucije, a još manje na zakonske propise. Edukacija u Davosu, koju je dr Halilović, inače, sam platio, kotira se, kako je saopštilo i Ministarstvo zdravlja, visoko na ljestvici medicinskih obuka. Iz Ministarstva su saopštili da se „program AO Davos Course ubraja u edukacije od izuzetnog međunarodnog značaja za oblast ortopedije i traumatologije, te da znanja i kompetencije stečene na takvim programima predstavljaju direktnu korist za zdravstveni sistem Crne Gore“. Kurs u Davosu održava se od od 6. do 12. decembra.

Šimun bez komentara hoće li čelnik pljevaljske bolnice biti kažnjen

Ljudi se mogu prevariti na dva načina. Prvi je da vjeruju u ono što nije istina. Drugi je da odbijaju prihvatiti istinu. (Seren Kjerkegor) Ne znam da li ste čuli najnoviji vic? Naime, na nesreću gradonačelnik Pljevalja je izjavio da on iznosi istorijske činjenice, a da mi, koji smo po njemu „separatisti“ falsifikujemo istoriju i krivotvorimo je. Iako je notorna istorijska činjenica da, sem Srbije, nijedna zemlja nije smatrala tzv. Podgoričku skupštinu ni legalnom, niti legitimnom, Dario Vraneš, kako je ime gradonačelnika Pljevalja, izvuče američkog predsjednika Vudroa Vilsona kao nekoga ko je zvanično priznao odluke tzv. Podgoričke skupštine. Što bi rekli - đe ga nađe? Upravo je Vilson oduglovačio sa priznanjem novostvorene države KSHS zbog protivljenja na način kako je obavljeno „ujedinjenje“ Crne Gore sa Srbijom. <h2>NEČASNA I ŠPORKA RABOTA</h2> A evo malo pikanterije. Suočen sa energičnim stavom francuske vlade, kao i stavovima Engleske i Italije, kralj Nikola je odustao od namjere da otputuje u Crnu Goru, ali je izrazio želju, da dobije izvjesne garancije savezničkih vlada za sebe. Taj je zahtjev prihvaćen, pa mu je francuska vlada saopštila da će francuske trupe, kada uđu u Crnu Goru, poštovati legalne vlasti kralja Nikole, a da će vojne vlasti, koje okupiraju zemlju, upravljati u ime kraljevo. Kralj se plašio da bi Srbi i njihove pristalice mogli da koriste bijedu u zemlji i odsustvo viđenijih ljudi, koji su svi internirani, što bi bilo spriječeno njegovim prisustvom u zemlji, zato je i želio da tamo otputuje. Francuski premijer Poenkare je na kraljevo pismo već 24. novembra odgovorio: „...Prisustvo savezničkih trupa, pomoć koju će pružiti stanovnicima doprinijeće nesumnjivo da se ubrza taj trenutak koji Vaše Veličanstvo od srca želi. Čim on bude došao, vlada Republike će biti srećna, Gospodaru, da olakša Vaš povratak“. Tog istog dana, 24. oktobra 1918. godine, kada je Poenkare pisao navedene riječi, počela je da zasjeda tzv. Podgorička skupština, koja će - ne bez žmurenja Francuske na nasilje srpske vojske i nelegalne izbore - donijeti odluku o detronizaciji kralja Nikole i ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Eto toliko Dario, o pokvarenosti i nečasnosti, koju promovišete kao vrijednosni sistem uz fakinsku i prećutnu saglasnost prvog čovjeka Vlade Crne Gore, kojem ne smeta što Dario u ime naaaaaroda proglašava imena mostova imenima zlikovaca Crne Gore. Što zna seljo što su seoska posla, a što je temelj svake države? Kako to može znati čovjek koji ne zna što je ponos i da je laž nečasna i šporka rabota?! Ne znam da li je ime Daria Vraneša u mladosti prouzrokovalo određenu vrstu kompleksa i potrebe da se „opere“ da je „pravovjeran“ time što će biti „veći Papa od Pape“, ali njegovo ponašanje i izjave poodavno traže adekvatan odgovor države ili makar onih koji ga održavaju na vlasti u Pljevljima. Erik Hobsbaum konstatuje da „istorija prestaje da bude od koristi baš u trenutku kada nam je najpotrebnija“. Dario Vraneš je pravi primjer pretvaranja istorije u „proizvodnju maka za heroinske zavisnike“, što bi rekao jedan poznati sociolog. Po principu koji definiše Orvel u djelu „Kultura sjećanja“, „ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost“, Dario se dao u dilovanje laži, trujući praznoglavost i neznavenost.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206201232_7c1275014ef7ea1818f706e4057e0a92bacaa218507186b55be4ce201c2533da.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251206201232_7c1275014ef7ea1818f706e4057e0a92bacaa218507186b55be4ce201c2533da" data-rendition-name="original" width="671" height="387" loading="lazy" alt="Vudrou Vilson"><figcaption>Vudrou Vilson</figcaption></figure>  Osnovni instituti socijalizacije (porodica, škola, masovni mediji, državni autoriteti, sistem obrazovanja, političke partije, vjerske zajednice itd.) su ti koji prenose informacije o prošlosti i promovišu zajedništvo u budućnosti. Ukoliko ne postoje izgrađene institucije ili ukoliko ne rade valjano svoj posao, tada imamo neintegrisanu političku zajednicu, unutrašnje suprotstavljenosti i nemogućnost ostvarenja pojedinačnih i zajedničkih interesa unutar ili uz pomoć te zajednice. Za svaku kolektivnu identifikaciju su potrebni masovni mediji (štampa, televizija, film...) i sistem obrazovanja koji doprinose idealizaciji, očuvanju i širenju identiteta, homogenizaciji, ali i podstiču pojedince da kao politički subjekti učestvuju u procesima zaštite i promocije javnog interesa, što, prema Jirgenu Habermasu, pretpostavlja građanski identitet. <h2> REVIZIJA ISTORIJE</h2> Prećerano bi bilo reći da je sadašnja vlast u Crnoj Gori, kao rezultat promjene na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020, isključivo mjera lošeg rada prethodne vlasti. Da bi jedna vlast uspješno gradila društvo koje bi poistovjetilo sopstveni interes sa interesom države u kojoj stiču egzistenciju, ona bi morala imati suvereni uticaj na građane putem obrazovnog, medijskog i naučnog sistema, bez značajnijeg upliva sa strane, koji bi obesmišljavao te napore. Umjesto da suvereno vlada svojim prostorom, Crna Gora više liči na zemlju otvorenu na epidemije izvana tuđeg virusa identiteta, bez obrazovnih i naučnih kapaciteta koji bi se učinkovito suprotstavili takvoj vrsti zaraze, jer je očito da su i sami većinom žrtve te zaraze. Istina je da su „predavgustovske“ vlasti malo vodile računa o svim oblastima koje utiču na odnos građana prema državi u kojoj žive, njenoj prošlosti, baštini, jednom riječju posebnosti koja je izrodila njeno milenijumsko trajanje i u svijetu sveopšti imidž slobodarske tradicije. Posebno je začuđujuća naivnost u odnosu na značaj i uticaj crkve, obzirom na sklonost njenih pacijenata na nekritičko prihvatanje magle koju im prodaju i njenu političku, imperijalnu ulogu u sprezi sa matičnom državom, koju ne skrivaju ni oni, ni političke „elite“ zemlje iz koje dolaze. Osoba čije ime bih rado preskočio, u jednom političkom talk show reče da najmanje jedna trećina sadašnje vlasti pripada ideologiji devedesetih prošlog vijeka, koji baštine ideologiju četničke „homogene Srbije“ i „herojstva“ Ratka Mladića i Radovana Karadžića. „Malo je kume“, što bi rekao jedan od aktera kultnog filma „Lepa sela lepo gore“. Nažalost, u sadašnjim vlastima, isključujući možda Bošnjake u dijelu lažne povijesti, posebno iz vremena od prije 85 godina, većina svoj novoantikomunizam, kojim mnogi peru svoje SKJ biografije, dokazuju revizijom istorije i proglašavanjem saradnika fašista antifašistima. Za takvo nešto njima su uvijek dovoljne bapske priče, dok su im istorijski dokazi uvijek komunistički falsifikati, bez obzira što su njihovi izvori autentični arhivi okupatorskih vojski, poznatih po preciznosti vođenja dokumentacije iz svojih ratnih pohoda. Ne bih se još jednom bavio Pavlom Đurišićem, već sam dovoljno naveo italijanskih izvora o ugovorima koje je sačinjavao sa italijanskom brigadom Venecija i njenim komandantom, hapšenjem od strane Njemaca, razlozima za to, načinom kako se obreo kod Hermana Nojbahera, specijalnog Hitlerovog izaslanika za Balkan, njegovim dogovorom sa Nojbaherom da dobije od Njemaca naoružanje za 5.000 boraca, o Hitlerovom gvozdenom krstu koji je dobio za zasluge za saradnju sa fašističkim okupatorom, o saradnji sa Sekulom Drljevićem i prevarom kojom je izigrao dogovor sa ustašama iz NDH, zbog čega je platio glavom. Pisao sam o njegovim žrtvama iz 1943: Musić M. Begiji (rođena 1943), Šljivo M. Hajriji (1943), Šljuka Š. Emi (1943), Moćević J. Simbuli, (1943) Moćević M. Đuzidi (1943), Čorbo L. Latifi (1943), Musić S. Hajru (1943), Mašović A. Elmasi (1943), Kelemiš J. Rašidu (1943), Sijamić R. Zumri (1943), Mašović DŽ. Hazbiji (1943), Šatara M. Nuri (1943), Hekalo M. Muradifu (1943)... svi zaklani u kolijevkama! FRANCUSKI MEDIJI Zaista mi je smiješno da jedan električar, sa imidžom sijalice, kojeg su nakardni sistem izbora i politička nedoraslost crnogorskog naroda, doveli na mjesto ministra, bivši član SKJ, pokušava da relativizuje činjenice u vezi Pavla Đurišića. Umjesto da se radikalno obračunaju sa revizijom istorije od strane Crkve Srbije, oni slijede njihovu naopaku ideologiju, vjerujući da je glas crkve glas boga. Ako postoji crkva koja je antiteza hrišćanske doktrine, to je Crkva Srbije. Kao da treba biti teološki genije da bi se shvatilo da je svetosavlje jeretičko učenje, potpuno suprotno hrišćanskoj dogmi i jevanđeljima.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206201232_b4843c6415e6e4c8e61d9f3b91861064797409b12f2d864e4e60bb7f7e0b2218.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251206201232_b4843c6415e6e4c8e61d9f3b91861064797409b12f2d864e4e60bb7f7e0b2218" data-rendition-name="original" width="4410" height="2934" loading="lazy" alt="Francuzi kralju Nikoli"><figcaption>Francuzi kralju Nikoli</figcaption></figure>  Završićemo opet francuskim medijima: „Časopis Annainac des Nationalitės, broj 18,19, od 20. septembra 1918. pod naslovom La vraie Yougoslavie, donosi članak sa potpisom Un Yougoslave: Krupne izmjene je donio veliki rat svima, naročito na jugu Evrope. I Srbija i Crna Gora u svojim ratnim proklamacijama od 1914. istakle su kao glavni cilj oslobođenje svih Jugoslovena. Međutim, jula 1917. srpska vlada objavila je tzv. Krfsku deklaraciju, kojom ište ujedinjenje svega jugoslovenstva pod Karađorđevićima, dakle monarhiju, i to bez prethodnog pristanka cijelog naroda. Zbog toga je krfski pakt izazvao otpor u velikom dijelu nove demokratije jugoslovenske, kako u Evropi, tako i u Americi. Usljed toga je jugoslovenska demokratija uskratila svoj pristanak na krfski pakt, kome je glavni cilj proširenje države Srbije i izlazak na more. Jugoslovenska demokratija ima, međutim, mnogo širi vidokrug. Srbija i Crna Gora jesu tek jedna trećina cijelog Južnog Slovenstva. Usljed toga je nastao nesporazum među Jugoslovenima i, naročito, borba protiv Crne Gore, koja počinje bivati opasna po budućnost Jugoslavije. Otud se pojavila među samim Jugoslovenima. Otud se pojavila ideja federalizma kao jedina koja će moći donijeti sile“. Isti časopis, u svom 20-tom broju od 15. oktobra, u članku pod nazivom Les intrignes et La vėrite A propos du Montenegro, donosi, ukratko, cio istorijat kampanje koja se od 1903. sistematski vodi protiv crnogorske države. „Dva su sredstva upotrebljavana: štampa i teror (bombe, zavjere). Otkako se crnogorska vlada nalazi na tuđem zemljištu udarilo se u klevetanje i intrige. Po svaku cijenu valjalo je Crnu Goru predstaviti kao reakcionarnu, u unutrašnjoj, a kao antinacionalnu u spoljnoj politici. Djela crnogorske vlade dokazuju, međutim, sve obratno! Neprijatelji Crne Gore pokazali su najveći bijes baš onda kad je Kralj Nikola dao zemlji Ustav na široko demokratskoj osnovi. Vidi se da njima nije stalo do unutrašnje politike crnogorske, nego do - nečega sasvim drugog! Što se tiče spoljne politike klevetnici kleveću mada je Kralj Nikola 1912. prvi oglasio rat Turskoj, i mada je 1914. prvi oglasio rat Austriji i pritekao Srbiji u pomoć! 'Izdao je' vele 'Saveznike 1915'. Međutim crnogorska vojska spasla je srbijansku vojsku od konačne propasti, jer je osigurala odstupnicu. Crnogorci su vazda spremni sve odnosne dokaze podnijeti istražnoj međunarodnoj komisiji na uvid i presudu, jer znaju da se nemaju česa bojati od pravednog suda. Ne, ne, cijelom klevetanju je bila cilj to, da se uništi jedan konkurent koji smeta imperijalizmu izvjesnih vlasnika balkanskih. Kad bi odnosna dokumenta iznijela na javnost, to bi bila jedna crna stranica među svijetlim stranicama ovoga rata“.

Istorija kao mak za heroinske zavisnike

Nakon više od deset mjeseci svakodnevnih protesta na Kruševom Ždrijelu, građani Cetinja odlučili su da privremeno obustave blokade saobraćaja na dijelu magistralnog puta Cetinje–Podgorica. Kako je za Antenu M kazala majka i baba žrtava masakra na Medovini, Vesna Pejović, tu odluku su donijeli iz korektnosti prema v.d. direktoru Uprave policije Lazaru Šćepanoviću, koji je, kako dodaje, napravio prvi korak.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&amp;url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fprivremeno-obustavljene-blokade-na-krusevom-zdrijelu-nasa-mala-pobjeda-tek-korak-ka-onome-sto-ce-se-desiti-kroz-sudske-i-druge-procese&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
- Gospodin Lazar Šćepanović je izašao u susret i mi znamo da on nije mogao ništa više da učini osim onog što je u njegovoj nadležnosti. Sada pratimo usvajanje Markovog i Mašanovog zakona i kako će ići proces suđenja, koje je u toku. 25. decembra imamo sad opet ročište u vezi sa neoduzimanjem oružja nepomenika. Brđanina i Adžića nećemo izostaviti odgovornosti jer se ide predaleko i ići ćemo do kraja. Da zna Crna Gora da ih je, osim Borilovića, i država ubila. Ako bude se to i dalje zabušavalo ili ako suđenje ne bude onako kako treba, ako svi ne budu zatvorom sankcionisani, mi nećemo odustati. Ako može čovjek da ubere pet metara drva i da se zatvori, može i taj koji je oružje dao i napravio se masakr - poručila je Pejović.
Pejović kaže da će ih sjutra primiti i šef delegacije EU u Crnoj Gori Johan Satler.
Razumije, dodaje, i nezadovoljstvo građana zbog blokada saobraćaja, ali naglašava da će to biti jedini način da se postigne pravda i obezbijedi bezbjednost za sve građane Crne Gore.
- Iako se svi bune, iako se svi ljute, mi moramo do pravde nekako doći. Ja ne tražim ništa. Ako sam ja mogla da se izborim i izmučim s ovim mojim mukama i da stojim na Kruševom Ždrijelu deset mjeseci, moraće nešto da urade zbog bezbjednosti drugih, zbog druge djece, zbog bezbjednosti drugog naroda. U ovoj pravnoj državi se mora primjenjivati zakon - zaključila je Pejović.

Pejović: Sjutra će nas primiti Satler, ako se bude zabušavalo i ne bude zatvorskih kazni - nećemo odustati

Grupa građana koja protestuje na Kruševom ždrijelu saopštila je da će privremeno obustaviti proteste nakon što su u policiji potvrdili da Goran Jokić više nije načelnik RCB Centra. Poručili su da je njihova mala pobjeda tek korak u odnosu na to što će se desiti kroz sudske i druge procese.
Više od deset mjeseci traje neprekidna i uporna borba građana Cetinja koji traže pravdu i istinu za sve stradale i ranjene u dva masovna zločina na Cetinju.
Na žalost, kako je grupa građana navela u saopštenju, institucijama sistema i najodgovornijima je trebalo deset mjeseci, nakon ćutanja i ignorantskog odnosa prema protestu, da sankcioniše samo jednu od karika u sistemu odgovornosti, odgovornoj za seriju propusta kada su ova dva zločina u pitanju.
Na drugoj strani, oni su, kako kažu, pokazali da upornost u duhu crnogorskog trajanja daje rezultate, te poručuju da neće stati na ovome.&nbsp;
- Vjerujemo da će sudske institucije i Ministarstvo pravde imati u vidu našu odlučnost i upornost, kao i težinu slučaja koji je pred njima i da neće dozvoliti naš povratak na Kruševo ždrijelo. Za razliku od onih kojima je bio cilj da ovaj grad izumre, mi smo za život, da život traje i bude najveća vrijednost i zato u prilog predstojećim, za nas bolnih, božićnih i novogodišnjih praznika privremeno obustavljamo protest,sa porukom, naša mala pobjeda je tek korak u odnosu na to što će se desiti kroz sudske i druge procese - poručili su u saopštenju za javnost.
Zahvalili su se svima koji su im dali podršku, kako sa Cetinja tako i iz svakog crnogorskog grada, na bilo koji način, pa i onima koji su, kako kažu, izašli iz kolone zaustavljenih vozila i stali nekoliko minuta i dali riječ podrške.
- Značilo je. Zahvaljujemo se i onima koji su našem protestu dali početni inpuls, kad smo se kupilim u daleko većem broju. Posebnu zavalnost dugujemo pripadnicima MUP-a Crne Gore koji su na profesionalan i prije svega ljudski način vodili blokadu puta u cijelom trajanju - zaključili su u saopštenju.

Tag: dorde-scepovic