Pljuni bližnjeg svog

Otkad se desio raskol u Srpskoj crkvi, priroda vjerujućih se svakog dana objavljuje svijetu u svojoj punoj raskoši. Otkad se desio sukob između Aleksandra Vučića, patrijarha Srpske crkve, i Andrije Mandića, mitropolita crnogorsko-primorskog, vjerujući zauzimaju strane, i brane i brane svoje duhovne oce. Blato blatu, prah prahu, pepeo pepelu. Samo, u ovom čitanju Svetog pisma blato je konstanta, a valjanje u njemu obavezan vjerski obred. Pljuni bližnjeg svog. Istog onog kojeg si još do juče ljubio. Ili, kuni bližnjeg svog. Istog onog kojeg si još juče blagosiljao. Pljuni ga i kuni, uz, naravno, tradicionalno proklinjanje svih koji ne pripadaju niti jednoj eparhiji. Svih kojima duhovni oci nijesu Aleksandar Vučić i Andrija Mandić. Bludni, odmetnuti sin, raskolnik i jeretik, koji je svakodnevna tema beogradskih tabloida i društvenih mreža, kojima suvereno vlada patrijarh Aleksandar Vučić. Dobro, i otac Andrija ne oskudijeva u plaćenim i kreiranim lažnim nalozima na društvenim mrežama, koji se svojski trude da svesrpsku javnost ubijede da Andrija nije izdao srpstvo, za što ga, jelte, optužuju braća pravoslavna.

Istina, Crnogorci su navikli na izlive ljubavi Beograda, stoga kontinuitet kletvi i psovki neće naročito uznemiriti one koje Beograd tradicionalno poriče. One koji nemaju pravo na svoju državu, jezik, zastavu, himnu, istoriju, kulturu. Ipak, budući da se režim u Crnoj Gori, poput Alise u zemlji čuda, najednom obreo u svijetu mržnje, u čije su temelje i sebe dobrano uzidali, plašim se kako će se nositi s istom mržnjom, koju su sa svojim beogradskim gazdama, kao iz kanadera, bez pardona izlivali na Crnogorce. Mržnja jede svoju đecu, ili krmača proždire svoj okot, kako bi kazao Danilo Kiš. Sve one kletve upućene Crnogorcima, danas se, kao strijela u luku, zapinju, i odapinju na režim u Crnoj Gori, koji je, kažu, Beogradu otkazao poslušnost. Da li je? Je li rob u stanju da otkaže poslušnost svome gazdi? Je li lutka u stanju da se suprotstavi svome tvorcu? Nije, ako zanemarimo Đepeta i Pinokija. No, to je ipak samo fikcija Karla Kolodija. Stvarnost je kudikamo drugačija.

Medijske trovačnice Aleksandra Vučića od prvog sunca do ponoći opsesivno bdiju nad Crnom Gorom. Kao što su, uostalom, činili sve ovo vrijeme. Kad su bili epske bitke za crnogorske gradove u danima izbora. Kad su dehumanizovali Crnogorce u jutarnjim, dnevnim i večernjim čajankama u studijima televizija s nacionalnom frekvencijom. U međuvremenu samo je spisak za odstrijel bogatiji za nekoliko imena. I to, gle čuda, imena koja su na tzv. litijama branila crnogorske svetinje od Crnogoraca. Danas i Andrija Mandić i Milojko Spajić znaju kako je biti meta. Kako je biti goruća tema tabloida, koji pljuju i kunu. Uzalud pretorijanska garda (edicija za siromašne) Milojka Spajića na tzv. opozicionim portalima pokušava slugu proizvesti u hrabrog premijera koji je Beogradu pokazao zube. Dug se mora vratiti. A Mandić i Spajić znaju koliko su dužni Aleksandru Vučiću. I Mandić i Spajić znaju da nikad ne bi bili vlast da nije bilo Aleksandra Vučića. Koliko god poricali i ptice na grani znaju da se avgust 2020. nikad ne bi dogodio bez džakova novca i horde huligana, koje je u Crnu Goru slao srpski režim. Zato, kad Ana Brnabić kaže da Spajić nema kičmu i obraz, i da je zvao i zvao, i molio Vučića za pomoć kad se borio za vlast, u pravu je. Istina je i dalje istina, makar je izgovorila Ana Brnabić.

Pitanje je kako će završiti ova drama, ovaj krstaški rat između dvije krstaške vojske? Krstom ću te, krstom ćeš me? Kako će završiti sukob na crkvenoj desnici, i da li će trajati koliko i onaj na književnoj ljevici? Čija pastva može dalje dobaciti u pljuvanju, u proklinjanju? U nepoznavanju religije. U psovanju i živih i mrtvih, i sve to iz usta punih Boga. Zaboravljaju i jedni i drugi da hrišćanin ne bivaš rođenjem, već životom. Djelima koja činiš. Zato, za početak zauzdajte prljav jezik, i ljubite bližnjeg svog. Ili nemojte, budite i dalje blato blata, i ambis ambisa. Amin.

(Komentar Đorđa Šćepovića je izvorno objavljen na Portalu Antena M)