Pala je noć. Karamračina. Gusta, ne vidiš prsta pred okom. Brod Brindizi gasi sva svijetla. Opasno je. Vrijebaju nas. Ostala je da gori koliko se sjećam, samo jedna žižaka na krmi. Kad u neki vakat poče da se proviđa. Neko reče: Eto tamo nekih planina! Biće da su to Prokletije. Na njima snijeg. Izadosmo na palubu. Poviše naših glava crnogorska ratna zastava.
Zapjevamo „Oj, svijetla majska zoro, majko naša Crna Goro…“. Neko, bogme, opali iz levora. Malo po malo, brzo ćemo stići na front. Tamo nas čekaju očevi, stričevi, braća, đedovi. Svi koji su se od ognjišta mogli odvojiti i pušku podići. Vala, govorimo, zapamtiće neprijatelj naš dolazak! I zapamti, božja ti vjera, ali na drugi način!
Puče nešto ispod nas, silo nebeska! Prepolovi brod. Počesmo da se topimo, i što Njegoš reče, da se za pjenu hvatamo. Na površini vode se dešavaju čuda neviđena: puca se kao na frontu. Ljudi prekraćuju sebi muke. Poslije pet i po sati stiže neki brod, i poče da nas kupi po vodi. A more se, kao za inat, raspomamilo. Malo nas je još živih bilo na površini vode. Ko ti je onda moj brate, znao da pliva?! (Sjećanje Petra Grubača, preživjelog pod Medovom 1916.)
Taj brajak sa kojim su, i pod kojim su krenuli iz Sjeverne Amerike, koji ih u tren sakupio iz raznih kanadskih rudokopa, da ko jedan krenu majci u pohode, da je ranjenu i poharanu životima brane, i pred kojim su zadnji put svi zajedno zapjevali svijetloj majskoj zori, sada se našao na Kruševcu.
Na Kruševcu, na dvoru Petrovića đe se ostarjeli kralj sa porodicom i pratnjom sklonio nakon austrijske okupacije Cetinja, došli su oni, onih jedva trećina, koji su pretekli Medovsku grobnicu, da svojemu suverenu predaju tu zastavu i da mu se još jednom na vjernost zakunu.
Nikome od njih sto pedeset i dvojice, koje more ne šće sebi tog januarskog osvita, se nije mislilo ni o čemu drugome do o tome da prvo moraju pred kralja, da ih prvo on blagosilja i naredi đe će i kad će prije frontu. Niko od njih nije razmišljao da ode svojim familijama koje nisu godinama viđeli i zagrlili. Niko, jer Crna Gora je ispred svega i ni za šta drugo mjere nema. 
Zato ih je put od Medove do Crne Gore vodio njemu koji će znati najbolje i pred kim su se Crnoj Gori na vječnu vjernost zakleli. A na zakletvu se ne može i ne smije, makar ne sa onim onda obrazom, a i onu šaku sramotnih jada koji su to i mogli i odoše „da sahane tuđe ližu” je istorija odmah ispljunula.
Donijeli su pred njih nju - ratnu zastavu. Od jada zgužvanu, od krvi i soli prošaranu, od neprijatelja kroz bitke sačuvanu, sa koljena na koljeno nasljeđivanu, životom više puta plaćenu – nju, ponosnu crnogorsku zastavu, došli su da mu je u stare ruke predaju.
Nad njoj su lebdjele duše poginulih dobrovoljaca. Njih tri stotine devedeset i dvojica utkala su svoj slobodarski, nepokolebljivi i potonji dah u svilu tog barjaka. Stari je kralj zaplakao poput đeteta, grleći je ko što bi zagrlio da može sve one koji ne stigoše da još jednom na crnogorski krš stanu. Plakao je i suzama natapao nju koja ih je vodila danima od Sjeverne Amerike do pod kapu Lovćensku. Sve do onog trena dok ih morske nimfe sebi ne uzeše, i ne povukoše u dubine Medovskog zaliva, da same sebi sličnu ljepotu nađu.
Danas nema ni njih, ni zastave, ni kralja kojega bi domoljubljem darivali. Nema ni neke druge zastave pod koju bi stali i koja bi nas povela pred sjene ovih velikomučenika crnogorskih.
Sto deset je godina od najveće crnogorske tragedije. Sto deset godina od kako nismo ništa naučili, od kako se nismo odužili i kako nismo dostojan naraštaj postali. 
Ne postoji u svijetu puno primjera odanosti, ljubavi i žrtve prema svojoj domovini kao što je onaj medovskih mučenika. 
Nemoguće je opisati taj trenutak u životu jednog čovjeka, koji da bi đecu prehranio odlazi desetinama hiljada kilometara daleko da po rudarskim jamama golim rukama grebe svoju nafaku. Gladan i bos, prašnjav i crn - ma ponosan i uspravan. I na prvi poziv svojega kralja i otadžine on ostavlja sve i trči domovini u pomoć, srećan i ushićen što mu je sudbina dala šansu da joj se oduži i da za nju krv prolije, jer svakako se jednom mora mrijeti.
I dok u neisčeku putuje ka njoj po mislima mu se vrte imena crnogorskih slobodara, junaka i hajduka koji sebi za života vječni vijenac ispletoše. Misli i nada se da će i on svoje mjesto među njima naći, da će i on jednoga dana nekome mladom, još nerođenom oslonu biti primjer.
Mi nismo ti nerođeni osloni koji će ih za primjer uzimati. Nismo, jer da jesmo ne bismo danas među političkim prvacima imali kukavice, lažove, poltrone i izdajnike. Nekada se za riječ glava gubila, a danas se obraz i riječ zbog stolice gube. I nemojte misliti da smo išta bolji od njih jer nismo, da smo bolji mi bi bili pred njima a ne oni pred nama. 
Zato danas, kad se nad Medovom more više ne pjeni, nego ćuti, ostaje samo jedno pitanje koje nas progoni: jesmo li dostojni njihove tišine? Jer oni su znali zašto umiru, a mi više ne znamo ni zašto živimo. Oni su ginuli pod barjakom, a mi se danas skrivamo iza zastava koje nam služe samo kad treba nešto uzeti, a nikad kad treba nešto dati. 
Njihova žrtva je bila sveta, a naša ravnodušnost je sramna. Mi smo naraštaj koji se zaklinje u pretke, a gazi njihovo ime; koji se busa u prsa junaštvom, a bježi od odgovornosti; koji se poziva na čast, a prodaje je na rate.
Nijesmo mi izdali zato što smo slabi, nego zato što smo zaboravili. Zaboravili da se država ne voli riječima, već djelima. Zaboravili da sloboda nije nasljeđe koje se troši, nego amanet koji se čuva. Zaboravili da su oni dali sve – život, mladost, snove – a mi nijesmo dali ni minimum da kažemo „ne“ onima koji Crnu Goru svode na plijen.
Ako nas sjutra istorija i pomene, pomenuće nas kao generaciju koja je imala sve, a nije znala što s tim da uradi. Kao one koji su stajali na ramenima divova, ali su gledali u blato. I to je naša najveća kazna – ne što nijesmo stradali, nego što nijesmo zaslužili da budemo dostojni onih koji jesu.
Neka je vječna slava crnogorskim dobrovoljcima palim pod Medovom januara 1916. Duše vam nebom carovale!

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Lovćenska vila

Kroz teška je vremena naša Crna Gora stvarala svoje hiljadugodišnje istorijsko trajanje. Neka od njih su bila takva da je opstati i ime sačuvati bilo sasvim neobjašnjivo iz ove savremene perspektive. Između mita i stavarnosti, fakata i fantazije ovaj narod pisao je svoju istoriju. Mitološku u svom nevjerovatnom davanju i žrtvi, a stvarnu i istinitu kao kod rijetko koga đe drugoga. 
Pokoljenje za pjesmu stvoreno
vile će se grabit o vjekove
da vam v'jence dostojne sapletu
vaš će primjer učiti pjevača
kako treba s besmrtnošću zborit
I, dobro je što su baš takvi Crnogorci i Crnogorke stvarali ovu državu, jer iako bih volio da vjerujem, iskreno sumnjam da bi ova naša, današnja generacija, bila kadra sve to izdržati i izboriti se protiv jedne od najvećih vojnih sila koje je Evrope zapamtila. Protiv sile, a pomeđu bratskih naroda i susjeda koji su nam vječiti prijatelji i dobromislitelji sve do onog trenutka dok nam glavu mogu slomiti. 
Rijetko su koja zemlja i narod na ovome svijetu na svojoj koži, i to više puta, stravično spoznali onu veliku istinu da na svijetu nema bratskih naroda i vjekovnih prijatelja, već samo interesa. Nekada bratskih, a nekad i vjekovno bratskih. 
No, ima jedan moment koji nije samo nama svojstven, već je utkan u vaskoliko ljudsku prirodu i predstavlja animalni refleks u čovjeku. To je da se usljed velike opasnosti koja nadolazi ili se nadvija nad nama mi pokažemo bratske osobine. Ujedinimo se, zbijemo, ponašamo poput jednog i borimo se za opšte dobro. Pa u toj vjekovnoj borbi za opstanak upravo smo bili takvi. Jaki u svom jedinstvu i pravični u odlukama – jer dugačije se nije moglo opstati.
Svaka pozicije u toj i tadašnoj Crnoj Gori dobijala se žestokim zalugama koje su se uvijek i iznova sticale i potvrđivale samo na jednom mjesto – na stratištu, prsa u prsa, pa što ko ponese. I, tu nije bilo prevare i podmetanja. Na tom mjestu đe se u trenu stiče i slava i vječna sramota nije se moglo trgovati. Tamo se nisu kupovale diplome, lažno zaklinjalo i nezasluženo uzdizalo. Tamo su se istinski planine pomjerale, ali ne snagom volje ili nekom mantrom, već snagom jedinstva i bratske ljubavi.
Takvi su nas Crnogorci predvodili, a nećete vjerovati iz ove današnje prespektive, tada je i crkva bila uz narod, uz svoj narod, ne neki tuđi, tuđu sreću i iz tuđeg korita – bila su to viteška vremena.
Uvijek smo mi znali i umjeli da se borimo protiv neprijatelja za kojeg znamo da je neprijatelj. No, protiv ovih „prijatelja” to nikada nismo naučili.
Ne bojim se vražijega kota,
Neka ga je ka' na gori lista, 
No se bojim od zla domaćega.
A, zla domaćeg se nakotilo taman ka' na gori lista. Do te mjere da su prestali i da se sakrivaju. Valjda ih je u masi manje strah, poput onih junačnih zabjelske „kristalne noći”. I možda je tako i bolje, da se pogledamo u oči i vidimo ko je đe, sve ostalo će biti lakše. 
U ovim danima kada slavimo neponovlji um pjesnika i filozofa, kojeg brat od nedostojnog Mićovića nazva provodnikom, gledamo kako svako, za svoj groš, tumači njegove misli. Od znavenih do ovih drugih (ili prvih u ovom pasusu), svako kako mu odgovara. Neki, poput Bečića prošle godine, vole da njegove stihove javno izgovore i umetnu u svaku moguću priliku. A kakve prilike, takvi i recitatori.
Podsjetimo se: 
Tvrd je orah voćka čudnovata,
Polomi mi ga al' zube na slomi.
I nije, čini mi se, ovaj lapsus posve slučajan, ima on u sebi toliko simbolike i istinitosti da može predstavljati paradigmu današnje Crne Gore i onoga šta žele napraviti od Njegoša. Polomiti „orah” (Crnu Goru) a sačuvati zube i lijep osmijeh za narod i svijet je izgleda upravo ono čemu se teži i što je konačni cilj.
A u lomnjenje Crne Gore i Njegoša bi prvo preko mauzoleje. Da njega prvo sruše, pa će poslije sve ići samo od sebe, tako ih je valjda „đedo” učio dok je sebi za života podizao mauzolej. 
No, gospodo, ima tu jedan problem. Svi putevi do Lovćena, sa ove ili one strane, vode preko Cetinja i Stare Crne Gore. A tuda, do njega nikada nije moglo!

Provodnici, proroci i ostali slučajni recitatori

Siguran sam da je izreku „o mrtvima sve najbolje“ smislila neka bitanga na samrti. Zaista ne znam kako se to drugačije moglo desiti. Vjerovatno je pri spoznaji da se kraj primakao, poželio da mu se nakon smrti zaborave sva nedjela i nepočinstva koja je uradio za života, pa da se makar nakon što ga nestane o njemu lijepo zbori. 
Vjerujem da mu je u onom momentu kada je ovaj svijet nestajao, pred očima proletjelo sijaset slika i trenutaka u kojima je, na primjer, svađao ljude, blagosiljao puške koje će pucati na đecu i starce, kleo i u kamen zatucao neistomišljenike, glasno uzviknuo: „O mrtvima sve najbolje!“.
Predśednik Crne Gore Jakov Milatović, koji ovih dana twituje svoje svjetonazore u zavisnosti đe se nalazi i pred kim govori, odlučio je da posthumno dodijeli naveći crnogorski orden Amfilohiju Radoviću. Tom prilikom je rekao: „Mitropolitu Amfilohiju posthumno dodjeljujem najviši državni orden, bio je simbol duhovnog otpora”. Ja se s ovom rečenicom i tvrdnjom ne mogu ne saglasiti. Sve što je u njoj rečeno je potpuna i neprikosnovena istina. Amfilohije je zaista bio simbol otpora prema svemu duhovnome. Sve što je činio i govorio za života bilo je potpuno suprotno od bilo čega duhovnog. 
Ukoliko se poslužimo definicijama nekih od najvećih tumača religije i njene korijenske duhovnosti predstavljene kroz Bibliju i druge duhovne knjige onda dvojbe nema.
Toma Akvinski je smatrao da se duhovnost temelji na razumu i ljubavi - to nije samo emocija ili ekstaza, već racionalno i moralno usmjeravanje života prema Bogu.
Dallas Willard vjeruje da je duhovnost postepeno preoblikovanje čovjekove duše da liči na Hristov karakter.
Ukratno, duhovnost u biblijskom smislu označava život vođen Svetim Duhom, u kojem čovjek razvija odnos ljubavi, povjerenja i poslušnosti prema Bogu, i u kojem njegova unutrašnja priroda biva preobražena po uzoru na Hrista, a uvijek zasnovana na ljubavi prema ljudima. Dodaću: svim ljudima bez obzira na njhovu nacinalnu, vjersku, političku, seksualnu ili društvenu pripadnost.
Tako da je Milatović apsolutno u pravu, Radović je bio simbol otpora svemu duhovnome. No, problem je u tome što on to nije tako mislio. Rekao jeste, ali mislio nije. Njegovo poimanje i shvatanje uloge počivšeg mitropolita je sasvim drugačije. Samo mu se omaklo da kaže ovo šta je rekao, inače ne bi ga predložio za najveći državni orden.
Ali, kako kaže ona stara izreka: Kada idu kola, neka idu i volovi. Bilo bi baš bezveze da je samo ta jedna nagrada i titula ostala neunižena. Evo smo dobili i snimak kako ovogodišnji laureat Trinaestojulske nagrade krade telefon. A sve i da nije lopov (unaprijed se izvinjavam i snosim svu odgovornost ako se dokaže da je taj telefon samo pozajmio a ne ukrao), dovoljno je bilo što je nagradu dobio za knjigu koje nema, a za koju kada je napokon izašla je mnogo bolje da je nije ni bilo.
Dočekali smo da u društvo uvaženih kulturnih radnika izaberemo freško osuđenog prestupnika, kao i da nam iz reda istaknutih pravnika u Sudski savjet delegiraju čovjeka koji je prava studiirao dvije decenije... tako da ova jedna manje-više ne znači puno, ili: O nagrađenima sve najbolje”.
Ono šta me fasciniralo jeste da je samo dan nakon što je to predložio, naš posve slučajni predśednik, posjetio Kraljevinu Švedsku. U „istorijskoj” pośeti, kako voli da izjavi za sve svoje radnje, on se sastao i sa švedskim kraljem i saopštio da su imali veoma iscrpni razgovor. 
E sada, kako ne znam o čemu su razgovarali pa imam pravo da sumnjam, a i kako sam ubijeđen da Šveđanin nije previše zalazio u dubinu i širininu ko mu dolazi na „čašicu razgovora, već je pročitao par redaka šta je naš „istorijski” predśednik radio u prethodnom periodu – đe je našao i to da je predložio pokojnog vjerskog poglavara jedne od konfesija u Crnoj Gori za orden i spomenik.
I, zamislimo, pita tu on (Karl Gustav XVI) našeg (Jakova I Milatovića) šta je to gospodin Radović uradio da bi mu se dao tako vrijedan orden i podigao spomenik u rodnom Kolašinu?
„Pa vidite, kralju”, odgovara Jakov I, „on je zaslužan za puno stvari, teško je i pobrajti šta je sve uradio za života. Evo ukucajte u ovo moderno sopočalo ChatGPT i on će vam dati cijelu listu”.
Evo i liste, direktno iz najveće baze podatka u svijetu:
<ul><li>U ratu na području bivše Jugoslavije, podržavao je srpske snage i posjećivao srpske rezerviste i pozivao na borbu.</li><li>Svojim djelovanjem je doprinio polarizaciji u Crnoj Gori između „srpskog“ i „crnogorskog“ identiteta.</li><li>Postavio je na planini Rumiji, bez zakonske dozvole, limenu crkvu i time poremetio dobre viševjekovne odnose između pravoslavaca, katolika i muslimana.</li><li>Izjavio je da su pripadnici LGBT zajednice „parada smrti, samouništenje, ubistvo i homicid“.</li><li>Izjavio je i da su muslimani „lažni narod sa lažnom religijom“</li><li>U vrijeme raspada Jugoslavije i ratova 1990-ih, imao je bliske veze i simpatije prema vođama bosanskih Srba koji su pravosnažno osuđeni za zločine protiv čovjećnosti nad civilnim stanovništvom i genocid.</li><li>Za Crnogorce, narod iz kojeg je potekao, je rekao da su kopilad i izmišljena nacija</li><li>Poznat je po tome što je pred velike hrišćanske praznike govorom mržnje (kletvama) govorio o svojim političkim protivnicima".</li></ul>
„Pa, Jakove, ova lista je dosta duga, evo ima i druga strana. Sve je ovo zaista fasicnantno i prosto nevjerovatno za jedan ljudski vijek, ali mi nije jasno šta je od ovoga vrijedno ordena i spomenika. Da li na ovoj listi ima i jedno dobro djelo”.
”Nema, kralju. Odnosno, ima ali nije na listi. Znate, ja sam vam bio odličan student, bio sam, i to svuda ističem i Cum laude”.
„Bili ste kum od čuvenog automobiliste Laude?”
„Ma ne, kralju, bio sam najbolji student a to se na latinskom piše Cum laude. Nego nije to bitno, mada se baš ponosim time. Mene vam, kralju, niko nije primjećivao, niko mi nije ponudio da budem neki direktor, šef nečega, ili političar. Nisam pravio pitanje, prihvatio bih bilo šta šta je u mom visokom Cum laude rangu. I, samo se on sjetio, samo me on prihvatio i smjestio u prvu oslobodilačku Vladu u Crnoj Gori. Dobro nije samo on, bila je tu i jedna ili dvije ambasadorke, neke strane službe, ali generalno on je bio taj koji me prepoznao. To mu je najveća zasluga u životu, makar ja tako mislim, kralju”.
„Jakove, evo me izgleda Silvia av Sverige nešto zove, sigurno je ručak. Viđi, zvali bi te ali ne vjerujem da ti voliš ovu našu hranu. Ajde, da se ne pozdravljamo. Vidimo se!”

O nagrađenima sve najbolje

Samo narcisoidna osoba, ili ona koja ničim potvrđena veliča i hvali sebe, ne vidi svoj odraz u ogledalu onakvim kakav zaista i jeste. I sve dok mu neko ne saspe istinu u lice neće ni imati pojma. A, istina zna jako da zaboli.&nbsp;
Nego, čemu sve ovo?
Crna Gora je danas u nekim elementima identična sa susjednom nam Hrvatskom. I, oni kao i mi imaju premijera i predsjednika države koji se, najblaže rečeno, ne vole i koji jedan drugome kažu toliko ružnog da biste češće pomislili da ste na nekoj buvljoj pijaci nego li na visokoj političkoj sceni jedne zemlje Evropske unije.&nbsp;
Bilo je tu raznih epiteta, poput šmrkavaca, jazavaca, hijena i raznih drugih životinja, ali nije, koliko se dalo ispratiti, bilo svinja. A, kada se naučite na takav narativ onda ne birate ni mjesto, ni vrijeme, a ni osobu kojoj ćete reći nešto slično.
Svinje je, makar na nivou simbolizma ili diplomatske packe, hrvatski predsjednik ostavio za nas.
Jednom svinja iz puna korita
pred vratima imućnoga doma,
ka umije, po svinjski lokaše.– Petar Petrović Njegoš
Tokom protekle nedjelje Crnu Goru je posjetio hrvatski predsjednik Zoran Milanović i sastao se sa našim visokim političkim predstavnicima u vidu predsjednika i premijera države, ove naše.&nbsp;
I, bilo je tu svega. No, glavna priča je bila o tome šta je sve Crnoj Gori potrebno da bude nova članica Evropske unije, koja nas čeka raširenih ruku, a mi nikako da pohrlimo u njen zagrljaj jer nama se više dopada ona druga “komšinica” koja je puno ljepša i prpošnija od “stare dame”, i kako tu može da nam pomogne iskusnija i starija “sestra” Hrvatska. A, starija sestra ko svaka sestra voli da zavali i po neki šamar mlađem bratu. I sve je to valjda normalno, jer sestra to radi iz čiste ljubavi i, naravno, u bratovljevu korist.
“Ošamario” je Milanović, diplomatski naravno, našeg predsjednika Milatovića, čim se za to ukazala prva prilika, a uključene kamere su bile savršen tajming za tako nešto, jer ipak on kao iskusniji zna da će se u toj prilici puno bolje snaći od našeg, još uvijek predsjednika-pripravnika.
Savjetovao je Milanović našeg Jakova da nauk i putokaz za svoju politiku nađe u Njegošu i njegovim stihovima, za koje je izgleda hrvatski predsjednik puno veći poznavalac od ovog našeg deklarativnog ljubitelja njegoševske Crne Gore.&nbsp;
Nego, ne bi ođe bilo ništa sporno da mu je savjetovao da se ponaša poput vladike Danila, Vuka Mićunovića ili Vuka Mandušića, ajde nekako bi mu “progledali kroz prste” i da je izabrao popa Mića, ili čak i onu babu, ali nije.
Milanović je savjetovao Milatovića da prouči i izvuče pouke iz Njegoševe pjesme “Orao i svinja”.
Meni na dan tri korita daju,
sve punije jedno od drugoga;
pa cio dan u glib do ušiju,
prevraćam se, na svijet uživam;
ni što mislim, ni glavu razbijam. - Petar Petrović Njegoš
Aluzija koju mu je uputio Milanović je bila jasna svima, pardon, bila je jasna onima koji su znali ovu pjesmu, što izgleda nije slučaj sa našim predsjednikom. Jer, ne znam kako bih drugačije protumačio odustvo bila kakve reakcije na ovu izjavu.&nbsp;
On, izgleda nije skontao da mu Milanović jasno poručuje da mora izabrati, ukoliko želi biti državnik za kojeg se izdaje, hoće li cijeli život provesti u blatu pred punim koritom (koje mu, pogodite ko puni) ili da se poput orla vine u visine i dokaže svoju samostalnost.&nbsp;
Dobro, Milatović se za samostalnost nije ni borio, uvijek mu je nakako bila bliža filozofija “punog korita” i nenadležnosti, ali istorijski moment je bio drugačiji i on je sada tu đe jeste. Slučajno, ali ipak jeste. I, na toj funkciji, koja sobom nosi i veliku odgovornost, mora se reagovati na ove više nego direktne prozivke susjeda nam Milanovića. Ali nije, jer ili nije znao šta mu zbori ili prosto ne umije i ne smije. Što god da je od to dvoje nije dobro za predsjednika jedne države, jer prozivke na njegov račun, pa bile i lične prirode, su prozivke svima nama.
Ali, kako se u životu uvijek mora biti optimista i nadati se najboljem, tako smo se i mi ponadali da će mu, kada ovom prvom nije bastalo, ovaj drugi (premijer) odgovoriti, ako ne direktno kako bi to morao prijemijer-domaćin, a onda makar sa nekom japanskom haiku pjesmicom.&nbsp;
No, mjesta za optimizam nije bilo, kako ono kaže stara poslovica – tresla se gora, rodio se miš.&nbsp;
Od lava ili orla ni traga ni glasa. Možda je Milojko i htio nešto reći u odbranu našeg kolektivnog dostojanstva, znate svi kakva je to “britva” kada hoće, ali je izgleda onaj udarac u čelo na premijerskom satu bio suviše jak i ostavio posljedice mnogo veće nego što je to u početku izgledalo.
Mož se hvalit ka pošteno živiš
pred svinjama, ali ne pred nama,
jerbo naše pleme ponosito
takvoga se gnušava života – Petar Petrović Njegoš
I, nikako da se otmem jednom utisku, ili bolje reći poređenju, sa onim animiranim filmom koji smo kao djeca rado gledali. Sjećate li se one čuvene replike: Đole, zašto si sam sebe udario po glavi, je li Đole?
A, dok nam “Đole” ne odgovori na to pitanje, ostaje nam nada da neće pogrešno pročitati riječ B E N Z I N, misleći da je voda i da nam neće užditi ovo malo što je ostalo od one “spržene zemlje”, koja nam u ovom trenutku zaduženja od pet milijardi, izgleda posve lijepa i zelena.

"Udri", Milanoviću, kad nema muške glave u kuću

Veliki dio građana Evrope zaprepašćen je porukama koje dobija od strane trenutne administracije SAD-a. Mi, Evropljani smo poput one „Marice“ iz vica koja, jadna naivna, nije imala pojma ni o čemu, neobaviještena poput Koštunice, ostala je „paf“ kada je čula šta nam poručuje Tramp.
„Iznevjerovali smo“ kada smo čuli da će SAD blokirati sve vrste pomoći prema Ukrajini i da će od nje, ukoliko žele (čitaj moraju), prihvatiti njihov plan za okončanje rata, morati da plešu po Trampovim notama. A, Tramp će im sve to naplatiti u naturi, tako što će uzeti ukrajinske rude i minerale.&nbsp;
Američke kompanije potpisaće dugogodišnje ugovore o koncesiji i eksploataciji rudnih bogatstava i time značajno uvećati svoje bogatstvo, a i radna snaga biće veoma jeftina. Ono šta će Ukrajina dobiti jeste mir, makar sve do momenta dok se na njenoj teritoriji budu nalazile američke kompanije. A, kada nestane minerala i ruda, „Ameri“ će otići, ostavivši za sobom prazne rudokope i nebranjenu zemlju.&nbsp;
Nakon toga će se nekom novom Putinu javiti ideja kako Rusija ima istorijsko pravo na teritoriju susjedne Ukrajine i odlučiće da ih „oslobodi novom specijalnom intervencijom“. S tim što ovoga puta Ukrajini neće imati ko da pomogne, odnosno neće imati interesa od toga da im pomogne.&nbsp;
I, samo ne znam čemu se čudimo i šta nas je to zaprepastilo u ovom američkom planu. Ništa drugačije nije bilo ni do sada. Pokušajte da se sjetite, a nije bilo davno, da je cijela vojna akcija protiv Sadamovog ražima u Iraku, bila pokrenuta zbog toga jer su američke obavještajne službe bile „u saznanju“ da Iračani posjeduju nuklearno naoružanje i da je ono ozbiljna prijetnja po cijeli svijet.
I, nakon što su kvazi pregovori popali, i nakon što im Iračani nisu predali nuklearna postrojenja (a, ispostaviće se da nisu imali šta), SAD su pokrenule široku vojnu akciju kojom su porazile Sadamovu vojsku.&nbsp;
I, sada su mogli na miru da traže nuklearna postrojenja. I tražili su ih, veoma uporno i temeljno. Traže ih i dan-danas, 12 godina od prve intervencije. Iako kopaju svuda po iračkoj zemlji niđe ni traga nuklearkama, kažu da ih u tom poslu konstantno ometa to što čim iskopaju malo dublju rupu iz nje, pogle baksuza, izvire ona glupa sirova nafta. Kako je krenulo i kako to za sada izgleda moraće da kopaju još dugo, dugo, sve dok ne iscjede i posljednju kap nafte koja im smeta da pronađu ono... šta ono bješe tražimo?
Slično je bilo i u Libiji, s tim što su se ovdje pojavili kao spasioci Libijaca od njihove vlasti koja ih je decenijama mučila i maltretirala sa besplatnim stanovima, medicinskom zaštitom, školovanjem na prestižnim svetskim univerzitetima... I nakon što su ih „oslobodili“ od tih pošasti sada ih temeljno oslobađaju i od prirodnih bogatstava, nafte prije svega.&nbsp;
I, kako se u istoriji sve iznova i iznova ponavlja, samo se mijenjaju imena aktera, trebali bismo da budemo veoma zabrinuti za svoju budućnost. Jer, ova „jurnjava“ velikih sila za prirodnim bogatstvima, po periferiji ove naše planete je momentum koji smo već gledali. A i cijeli kontekst koji se danas dešava na globalnom planu je, zastrašujuće sličan.
Tridesetih godina 20. vijeka je u Evropi počelo jačanje desničarskih snaga. Italijani su, vođeni Musolinijem, marširali prema Rimu stvarajući nešto što će se ubrzo nazvati fašizmom i šta će biti inicijalna kapisla sveopšteg požara, koji će uskoro zapaliti.&nbsp;
U Sovjetskom savezu i Njemačkoj na vlast će doći dvojica, iako na izgled suprotnih, ideološki veoma sličnih osoba. A, počelo je tako što su se ova dvojica najmoćnijih lidera dogovorili da podijele veliku i nezavisnu Poljsku. Tadašnja Evropa je zapomagala i molila da se to ne radi ali njena snaga je bila toliko mala i beznačajna da na nju niko nije ni obraćao pažnju. Svi preduslovi su bili tu i rat je mogao da počne.
Danas takođe imamo jačanja desnice u Evropi. Italijanska primijerka je liderka partije koja u svojim stavovima baštini nasljeđe Musolinijeve politike. Tramp i Putin se dogovaraju kako da podijele Ukrajinu, sasvim slično onome kako su Staljin i Hitler podijelili Poljsku.&nbsp;
Evropska unija danas, poput Lige naroda četrdesetih godina, ima dobre namjere ali, nažalost, ništa više od toga.&nbsp;
Svi preduslovi su tu.

Ponovo će nas zateći dešavanje istorije

Došla je sa roditeljima pred Vilu. U ruke su joj, dati majka ili otac, dali svijeću koju će uskoro, prvi put u životu, zapaliti za smiraj duša svojih drugara iz škole. Prerano je za tako nešto. Prerano i preteško. Majka je ispratila prema spomeniku đe su mnogi drugi palili svijeće. Bilo je puno i njenih drugarica i drugova. Svi zatečeni i prekinuti u igri sada stoje tu i prate svoja dva draga dječaka. 
Svijeću je jedva zapalila jer su joj promrzli prsti tresli i nije lako bilo savladati strah od tog strašnog mjesta za koje je ona suviše mlada da bude na njemu. Ali, uspjela je, hrabra i prkosna poput svog grada, uspjela je. Onda je ustala i zatrčala se prema majci, zaronila je glavu u njen zagrljaj pokušavajući da sakrije suze kojih se iz nekog razloga stiđela. „Za junacima se ne plače“, odzvanjala joj je neđe davno naučena lekcija. Ali, oni nisu ti junaci, oni su samo mali, zaigrani i nevini dječaci. Čvrsto je držala taj zagrljaj iz kojeg se, u onoj dubokoj tišini, čulo jedno tiho i teško – Ah. 
Pretežak je to uzdah za jednu djevojčicu, jednu desetogodišnju Cetinjanku koja je tog 5. janura došla da posljednji put pozdravi svoje drugare. Preteško je to sve bilo za nju pa iako je ona, a rekoše da jeste besramni i zli, tu po nalogu Kavčana, Đukanovića, Lazovića, Bemaxa...
Da vas kojim slučajem može sresti cetinjskim ulicama, da može a neće jer niste smjeli ni na komemoraciju doći, sigurno bi vam postavila par pitanja.
Zašto vi, sramotni potpisnici one gadosti, kada ste mogli staviti svoje ime iza toga da smo svi onu noć pred Cetinjskom vilom i podgoričkim MUP-om bili poslati i organizovani od strane mafije, ili da citiram: „Poziv na proteste nije glas naroda, već glas Bemaxa, Aca Mijajlovića, kavačkog, škaljarskog i drugih klanova“, niste došli da nas vidite, pogledate u oči i kažete uplakanoj cetinskoj đeci, rođacima, porodici i komšijama poginulih da su mafijaši. Sram vas bilo!
Je li vas stid, Bečiću, što ste onu noć dok su se još brojala tijela ubijenih i dok su se cetinjskom dolinom prolamali jecaji majki, sestara, braće i očeva, odlučili da narodu podmetnete svoju staru fotografiju na kojoj palite svijeću, ne biste li bili prvi koji će to objaviti i time pokupiti veći broj lajkova i pregleda na društvenim mrežama? 
Znate li, Bečiću, da ste time pljunuli i na one za koje ste prvi put palili svijeću, žrtve NATO bombardovanja i na ove cetinjske mučenike? Je li Vam teško da se pogledate u ogledalo kada znate da u vezi sa ovim sramnim činom niste ni pokušali da izvinite žrtvama i njihovim porodicama i da ovo što se uradili nije imanentno čovjeku kao biću, koje bi morao imati makar trunku empatije i samilosti u duši, već lešinaru ili hijeni? 
Da li imate, kao skupina ljudi koja sebe naziva partijom, bilo kakav etički regulator u svojim činjenjima, koji bi vas opomenuo i zaustavio u nevaspitanim i lažavim postupcima? Već danima vaši puleni u bezbjednosnom sektoru, nas lažu o detaljima masakra i prikrivaju već javno dostupne činjenice. Skraćujete video zapise, podmećete informacije, štelujete vrijeme... Da ste se ovoliko trudili da nas sačuvate od ubice koliko danas od istine, ne bismo imali ovu tragediju iza nas.
Odgovorite, đe ono trči ministar prije prvog obraćanja javnosti od strane MUP-a? Da slučajno ne bježi od Mila Đukanovića, jer kako kasnije izjavi ispade da je on za sve kriv, pa na kraju i za njegov osjećaj moralne odogovornosti? Kakav je ono šprint gospodo? Zašto ne objasniti da je jedini razlog trke taj da se stige prvi do mikrofona. Jer i ođe, poput one Bečićeve fotomontaže, ništa nije bitnije od broja pregleda ne društvenim mrežama i medijima.
Stidite li se makar malo, zbog toga što ste podmetnuli fotografiju nepoznate osobe kao ćerke jednog od vlasnika kompanije Bemax, čime ste pokušali da napravite vezu između studentskog protesta i predstavite Bemax i gore pomenute kao organizatore? Kada je otkriveno da djevojka sa vaše podmetnute fotografije nije ona za koju ste pisali da jeste, vi ste kukavički, bez imalo stida, fotografiju obrisali. To što ste dvije osobe lažno optužili, javno ocrnili, denuncirali i uznemirli, lagali javnost... ma koga briga za to, nova laž se već kuva.
Da li je moguće da niste osjetili nikakvu moralnu ili funkcionalnu obavezu da se pojavite na komemorativnoj sjednici povodom pogibije 12 Cetinjanki i Cetinjana i da kao svoju odbranu zašto se niste pojavili napišete da niste znali za komemoraciju, odnosno da niste bili obaviješteni? 
Kako to da je partija koja veoma pomno i studiozno vodi računa o svim svojim protivnicima, kroz razne arhive i dosijee, partija koja ima foto galeriju svih potencijalnih meta koje će se u jednom trenutku pokazati kao korisne za podmetačinu i uvlačenje u blato, partija koja vodi „štazijevsko“ praćenje svih profila na društvenim mrežama osoba koje ne misle poput vas, bila neobavještena o komemoraciji na Cetinju? 
Nije moguće, naravno. Znali ste, samo što niste imali hrabrosti da se pojavite jer znate da vam pred porodicama nastradalih neće proći priča o tome kako niste vi ni za šta krivi.
Kažete da Lazović iz zatvora upravlja dešavanjima u Crnoj Gori, policijom, službama..., pa zar to ne znači da ste nesposobni da se bavite bezbjednosnim poslovima, ukoliko ne možete da se suprostavite osobi koja je iza rešetaka?
I, sve ovo i još puno toga bi vas pitao svaki Cetinjanin ili Cetinjanka da vas đe mogu sresti i da vi imate petlje da se sa njima suočite jer njima ne biste mogli bezočno lagati i podmetati. Oni znaju odlično šta je moral i poštenje jer su odrasli u Gradu heroju u kojem su se, svakodnevno susrijetali na ulici sa jednim Lesom Ivanovićem, Pavlom Đonovićem, Filom Filipovićem, Danilom Kišom, Dadom Đurićem... koji su im prenosili univerzalna znanja o časti, pravdi i slobodi.

Demo(n)kratija

Nikako, već danima, da saznamo ko je uništio specijalnu letilicu Vojske Crne Gore vrijednu oko 100.000 eura, a koja se bezuspješno i, fatalno po nju (letilicu), koristila za traženje odbjeglog starca po bjelopoljskim selima.&nbsp;
Ovo posebno čudi jer je direktno u vezi sa ministarstvom koje se, od kako ga vodi ministar Krapović, očitalo kao ultra transparentno. Sjetite se šta smo sve, a nismo zaista morali ni željeli, saznali iz ovog ministarstva u potonjih pola godine.&nbsp;
Saznali smo koliko koštaju cipele ministra Krapovića. Saznali smo i da su cipele lažne, da ne postoje i da cipela nikada nije ni bilo, jer fotografija hoće da slaže a ministar, daleko se kazalo, neće.&nbsp;
Dobili smo informaciju, takođe iz prve ruke od ministra, kako je general Lazarević iskoristio prostor u kamionu vojske da, za svoje potrebe, preveze neki motocil. Vidite, nije ovo ministar saopštio iz neke loše, zadnje namjere, već iz čisto profesionalne dužnosti da se sve transparentno, javno i bez ikakvih uzusa i moralnih normi saopšti, apsolutno sve.
Pod ovo sve se podrazumijeva sve ono što se ne tiče njega lično, naravno.
Tako da još nismo (a kada ćemo, ne znamo) saznali kako su kupovani brodovi od Franscuske za potrebe mornarice, koja je njihova stvarna cijena, detalje iz ugovora, procedure nabavke i kupovine... A nećemo saznati ni koja je to analogna stranačka uhljeba upravljala sa digitalnom letilicom vrijednom oko 100 nepostojećih ministarskih cipela.&nbsp;
I, kada malo bolje sagledamo sve ovo šta je izašlo, iz ministarstva Vojske Crne Gore, a nije zaista trebalo, i šta sve nije a moralo je, ova posljednja informacija o uposlenicima ovog ministartsva, koji su uhapšeni na Kosovu, baš nimalo ne čudi.
Naime, nakon hapšenja i određivanja pritvora, u trajanju od najmanje mjesec dana, dvojici pripadnika Vojske Crne Gore, ministar je saopštio:
"Upoznat sam sa slučajem koji se dogodio na Kosovu, kao i svi ostali, primarno putem medija. Oba pripadnika Vojske Crne Gore koji su lišeni slobode su u sistemu već duže vrijeme, jedan od 2011. a drugi od 2022. godine. Prema mojim saznanjima i ocjenama njihovih starješina riječ je o dobrim i uzornim pripadnicima Vojske Crne Gore. U ovom trenutku obojica se zvanično nalaze na bolovanju”.
Kakav nam je bezbjedonosni sektor od kako su ga preuzele Krapovićeve Demokrate, zaista ne čudi da je on, ministar Vojske, iz medija saznao da su mu dvojica službenika uhapšena u stranoj državi zbog izazivanja i podrivanja nacionalne i etničke netrpeljivosti.&nbsp;
Da smo kojim slučajem zaratili sa Kosovom, ministar bi o tome, sve su prilike, saznao preko Instagrama, ali da zaobiđemo ovu suludost u bezbjednosnim strukturama, ođe ima jedan detalj koji ozbiljno remeti čak i ovo stanje, koje odavno nije normalno. Ova dvojica “kad se vojska na Kosovo vrati” su na bolovanju. “Aperisani”, što bi kazali mimeri.&nbsp;
I, ministar, bez zadrške ili ma kakve mentalne ustave izjavi da mu zaposlenici, koji su na bolovanju, odnosno koji su spriječeni da dolaze na posao zbog zdravstvenih problema, prave međudržavne incidente.
Šta bi uradili da su u punoj radnoj sposobnosti, bolje i da ne pitamo.
Kaže dalje ministar da ovim uzornim momcima neće “preko koljena” suditi, veće će sačekati da se utvrde sve činjenice. Ovako je postupao i sa generalom Lazarevićem, sve čekajući da se utvrde činjenice.&nbsp;
Nego, ministre, čekali ili ne, jedno je sigurno. U ministarstvu koje vodite vam se udružuju službenici na bolovanju radi zajedničkih ekskurzija. Operacija “Aperisani na bolovanju” valjda bi bio neki prigodan vojno-tehnički termin.&nbsp;
I dok ministar Krapović čeka da mu radnici donesu doznake, on će se pozabaviti mnogo bitnijim državnim pitanjem. Kako da sa 1-2% podrške građana koju ima u rodnoj Budvi, zadrži poziciju ministra?
Ali, zato pritvoreni, radno skrhani pripadnici Vojske za to vrijeme ne treba da brinu ni o čemu, jer se veliki zaštitnik svih imaginarnih i “nije se desilo” pohoda na Kosovo, Marko Kovačević, digao u njihovu odbranu.&nbsp;
Dobro, ovo digao je možda malo prenaglašeno, ajde recimo podigao glas, mada i to ne odgovara istini. Neka bude ovako - Marko je tiho, umuklo, u sebi, stao u zaštitu ove dvoijice kosovskih mučenika (mučenici, zbog poremećenog zdravstvenog stanja).
- Izdržite nedaće u koje ste zapali, pomoći ćemo u skladu s mogućnostima - poručio im je Kovačević odmah nakon hapšenja.
Nego, momci, da vam ja ovo prevedem.&nbsp;
Kovačević je u stvari mislio: Braćo, izdržite jos mjesec dana dok traje taj pritvor pa će vas onda, valjda pustiti, a mi ćemo to predstaviti kao našu veliku pobjedu, samo da prođe. Reći ćemo kada vas po sili zakona puste da je to bilo zbog našeg diplomatskog pritiska i odlučnosti da čuda napravimo u suprotnome, samo vi, braćo, izdržite.
Mi za ovih mjesec dana nećemo ništa raditi, junački ćemo ćutati kao zaliveni da vam ne bi, zbog nas, produžili taj pritvor. Mi sve ovo zbog vas, braćo, radimo, to znate.
A, mogu da vam produže pritvor ako budu htjeli jer to je tamo njihovo. Ovo što mi ođe pričamo da je naše i da tamo kreće vojska, i da je će dogodine sve biti kao nekad u Prizrenu, to vam je priča za mase, da malo popalimo…&nbsp;
Evo ja lično bih se spustio dolje samo da smijem, vjerujte mi, braćo, da bih, nema toga ko bi me zaustavio samo da znam da neće i mene uhappsiti. A, ja bih, braćo, propao na tu njihovu, zatvorsku hranu, vama je lakše jer ste na bolovanju pa svakako morate na dijatalnu ishranu, taman vam se poklopilo, pa zar nije braćo?
Zvao sam i ovo moje munje iz Tvrdoša ali su od onoga dana svi van dometa, računam, mora da su već krenuli “dole”, pa su u romingu.
Braćo, evo svi ođe zajedno u frontu brojimo dane do vašeg povratka.&nbsp;
Izdržite, vama je najteže, ma ni nama nije lako!!!

Operacija „Aperisani na bolovanju“ ili: Kad se dva vojnika na Kosovo vrate

Vjerujem da se svi dobro sjećate one fantastične scene iz Kustiričinog remek-djela „Podzemlje“, u kojoj jedan od aktera kaže: „Ušo majmun u tenak, biće katastrofe“. Ova je replika u savršeno prenešenom značenju dala sliku, tumačenje i očekivanja umjetnika prema onome šta će se dogoditi sa našom, tada, zajedničkom zemljom. Majmun je simbol vlasti koja je vodila državu (tenk) u tim vremenima velikih izazova. Šteta što se tim izazovima ni veliki umjetnik nije odupro i što su ga odvukli na sasvim suprotnu stranu od onoga šta je stvarao, što je potvrdio još jednom da etika i estetika ne moraju uvijek ići zajedno.&nbsp; Nego, to je za neku drugu temu. Mi ćemo danas o našem lokalnom „tenku“ i njegovim vozačima. Prije neki dan kaže Vučić, tatko od ovih naših „osvježivača“, kako je miris asfalta naljepši miris na svijetu. Ovi njegovi iz Glavnog grada Podgorice to ozbiljno shvatili pa krenuli odmah da šire taj divni miris osvježenog asfalta po predizbornoj Podgorici. I, reći će neko kako je i DPS decenijama asfaltirao pred izbora. Jeste. I, ne samo on. Rade to sve političke partije i pojedinci koji žele da produže svoja postavljenja za još jedan mandat. Rade to svuda po svijetu, pa po tome ovi „naši“ nisu mimo-svijet. Ali su mimo-svijet i mimo-narod po svemu ostalome. Da ne bih puno opisivao, dobro pogledajte fotografiju iznad teksta i razmislite da li u vašoj porodici, komšiluku, široj rodbini postoji neko „ovoliko mudar“ da uradi nešto ovako. Znam, sada će većina vas reći naravno da nema jer niko ne želi priznati da među svojima imate i nekog šašavog, a svi znamo da ih ima suda i u svim sredinama. Ima ih, i šta da se tu radi, ali ođe je problem sasvim drugačije prirode i pitanje se podstavlja samo od sebe.&nbsp; Kako to da su se svi ti „premudri“ sastavili, formirali partije, postizborne koalicije i uspostvili se kao vlast u glavnom nam gradu? Kako ste nastali znamo, ali kako vas Bog (SPC) sastavi i zašto - ostaje velika tajna?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20240921070956_b4aca27dbc04043c98ad10d0e7bd4ab1f70d40d9f5414e2c0f3159aa0d285467.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20240921070956_b4aca27dbc04043c98ad10d0e7bd4ab1f70d40d9f5414e2c0f3159aa0d285467" data-rendition-name="original" width="1079" height="1074" loading="lazy" alt="klupa"> </figure>  I, na nju bi samo veliki „tajnovidac“ mogao odgovoriti, ali kako njega više nema ostaje nam da sačekamo da nam se najavljeni beranski spomenik obrati i kaže zašto.&nbsp; Ovo, naravno, uz zadovoljenje dva uslova. Prvog, da Ervin i ekipa ne obore Vladu zbog verbalnog delikta pokojnika, i drugog - da Ervin i ekipa ne obore Vladu zbog verbalnih, personalnih i čvrstih stavova živih članova Vlade i skupštinske većine koji su značajno rigidniji od pokojnikovih. Koliko zaista treba da vas bude baš briga i koliko treba da ste nazainteresovani za svoj posao i generalno za potrebe građana pa da uradite ovako nešto? I, nije ovo samo primjer nečijeg pojedinačnog neznanja i bahatosti, već je slika jednog vremena. I to ružna slika koja će, nadam se, ostati za nama. I, uporedite sva ova predizborna obećanja koja nam se plasiraju svaki dan sa ovim što vidite ispred sebe. Utrkuju se ko će prije da izgradi bulevar Vojislavljevića do te mjere da ne bi bilo iznenađenja da dobijemo dva bulevara, jedan predsjednički i drugi premijerski, pa svako da bira kojim će ići. Spajićev će, naravno, biti puno brži jer će se raditi inovativnom japanskom Paf-Paf metodom. Samo još da zamolimo građane da pomjere parkirane automobile, bicikla, karivolice i dječja kolica jer će sigurno biti „zaobiđeni“ u procesu asfaltiranja poput ovog „Nikšićanina“ u Staroj varoši.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20240921070956_24859384a1c7c201f14d1c4c44de5dac31f61f6ce8c1bb04e36ab176fe21facb.webp" data-media-id="editor_1" data-image-id="20240921070956_24859384a1c7c201f14d1c4c44de5dac31f61f6ce8c1bb04e36ab176fe21facb" data-rendition-name="original" width="1920" height="1280" loading="lazy" alt="auto"> </figure>  Neko će se zapitati šta bi bilo da je bilo više parkiranih automobila u trenutku asfaltiranja i da li bi sve na isti način „oivičili“, a zapitaće se neko i kako će nam izgledati onih najavljenih šest auto-puteva koje Spajić planira izgraditi za tri godine, kada nisu u stanju ni parking da asfaltiraju. A, nisu bili u stanju ni smeće da pokupe, parkove da pokose, ni da uposle već kupljene gradske autobuse, ni da postave gradski imobilijar tamo đe mu je mjesto... Čak nisu izgradili ne onih nekoliko „deficitarnih“ pravoslavnih hramova koje je gospođa Borovinić-Bojović najavljivala kao glavni strateški infrastrukturni projekat pred prethodne izbore. Ništa od toga nisu uspjeli uraditi, a ovo što jesu – mnogo bi bolje bilo da nisu. Uostalom, pogledajte fotografije, one govore više od svih riječi.&nbsp; I, ne, nisu fotomontaža, već samo blamaža.

Podgorički South Park

Ostalo je još tri sedmice do izbora u Podgorici, i ovi će kao i svi prethodni biti istorijski, presudni, sudbinski, sad ili nikad, drž' gaće - drž' levor. No, ipak će se po nekim detaljima razlikovati od onih prethodnih iz 2022. godine. Sada bi podgorički šereti kazali – razlikuju se po tome što profesor Mujović sada radi za PES, za razliku od 2022. kada je radio za... I, sve ovo oko njega, kao nosioca jedne od listi, ali i drugih koji su titulari i predvodnici svojih partija ili koalicija se razlikuje od prethodnih izbora u par bitnih elemenata. Nego da krenemo redom ili samo rendom što bi kazali Staropodgoričani. <h2>E, moj brale!</h2> PES je ponovo okrenuo igricu i u političku praksu uvrstio nešto čega nema ni u jednoj političkoj teoriji. Nosioca liste NEMA na izbornoj listi te partije. Odnosno, ukoliko glasate za listu koja se zove „Još jače – prof. dr Saša Mujović“ vi ćete glasati samo za ovo „još jače“ jer Mujovića prosto nema, ili što bi rekli u onom legendarnom YouTube uradku – Đe ovi čo'ek ma'ko, ne mogu ga nać. U stvari, kada pogledate ko je sve na toj listi nećete glasati čak ni za ovo „još jače“, jer na njoj imate pet aktuelnih ministara i nekoliko poslanika. Od njih sigurno ne možete očekivati da ostave te pozicije i prihvate se komunalnih problema grada, pa će vaš glas, ukoliko sve ovo uspijete „skuvati“, otići nečemu što se zove – „još“. I to ne samo „još“ nego „hoćemo još jedanput“ i to Oliveru Injac. E, sada, kako nju neće niko, čak ni ovi njeni koji nisu imali hrabrosti da je postave na čelo liste, dosjetili su se da je ovako „na mala vrata“ uguraju u još jedan mandat. A, dok birači ne uspiju da shvate za koga će zaista glasati, ostaje im da se igraju i zanimaju novim političkim izazovom, zvanim #MujovićChallenge, ili - pronađi fotografiju profesora Mujovića iz 2022. sa nekog od političkih štabova DPS-a. Za sada DPS-ovci postuju fotografije, a profesor se brani kako nije na njima, ili kako nije znao da je to gdje je uslikan baš bio izborni štab DPS-a. A, hoće to da se desi, zaluta čo'ek na pogrešnu konferenciju i tek dvije godine kasnije shvati đe je bio, i zašto nije. Posebno je simpatičan, iako veoma nemušt, pokušaj pravdanja kroz screenshot viber poruku koju je navodno baš sa tog sastanka DPS-a, on, Mujović, poslao svom mentoru, rektoru Božoviću.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20240907110928_6adf5b93c4290686b70114fa21fa8d37e0b0764a7d1b9589e71a4381077b10cd.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20240907110928_6adf5b93c4290686b70114fa21fa8d37e0b0764a7d1b9589e71a4381077b10cd" data-rendition-name="original" width="398" height="600" loading="lazy" alt="prepiska božović"></figure>  Beskrajno je zanimljivo i veoma simptomatično što u toj poruci jedan drugog imenuju sa „Brale“. Sjećate li se partizanskih filmova u kojima je ovo „Brale“ bio zaštitni zov onih dječaka sa bradama. Zanimljiv pokušaj, ali suviše infantilan čak i za naš IQ. <h2>Tuci me, to je sve za moje dobro</h2> Još jedna lista na svom čelu, kao nosioca, ima osobu koja ni u kojoj varijanti neće biti budući gradonačelnik Podgorice, jer ni on nije na listi predloženih odbornika. Aktuelni predsjednik države, „Jakov bez partije“, odlučio je da se pojavi, kao zaštitno lice, na listi „Za bolju Podgoricu“. I, ođe kao i na prethodnoj listi imamo pokušaj sakrivanja tragova i privlačenja glasača na lik i djelo nosioca liste, ovog puta predsjednika države Milatovića. I, pored toga što ovo nije politički pošteno a ni poznato u praksi, ima smisla za ovu političku grupaciju, jer zaista nisu imali koga drugog postaviti kao zaštitno lice. Kažu, da tetka nije htjela a da „sreća strikova“ nije dovoljno fotogeničan. Odnosno, imalo je da se Milatović nije još jednom izblamirao i sve nas zajedno osramotio. Elem, sjećate li se onog starog snimka iz devedesetih u kojem Milošević, ne znajući da je sniman, viče na dva Bulatovića, Momira i Predraga, zbog loše sprovedene politike Beograda u Crnoj Gori. Crnogorska javnost je tada prvi put vidjela na koji način se, kao prema slugama, odnosi Milošević prema crnogorskim poslušnicima. E, tada se tako nešto moralo „profesionalno“ snimiti, a sada isto to možemo da gledamo uživo, i to na međunarodnom forumu. Gledali smo kako Vučić „kara zvijezdu Danicu“, i kako mu ona niti smije niti umije odgovoriti. I, ovo je vidio cijeli svijet. Nadam se da ga je bar procent sramota koliko je nas koji smo to sa gađenjem i mukom gledali. Ali, šta smo drugo i očekivali od nekog kome su gore pomenuti „sužnji“ politički i moralni uzori. <h2>„Sejdefizacija“ Podgorice</h2> Da je živa, Ksenije Cicvarić bi sigurno bila među kolegama muzičarima one noći na trgu Bećir bega Osmanagića, i pjevala svojoj Podgorici najljepše stihove koje je starovaroška kaldrma iskomponovala. Ali, sigurno bi i njenu „Milicu“ i „Sejdefu“ proglasili islamizacijom Podgorice. Infantilni ratni pokliči u pjesmi Danice Crnogorčević i litijaško „ludilo“ sigurno su bili umjetničko-građanski performansi i zato ih „novinari“ i čuvari pravoslavlja nisu tada targetirali kao što to čine sa nečim što je antipod svega onoga šta su naškrabali na svojim rasističkim portalima. Uostalom, siguran sam da će više od 70 odsto Podgoričana uvijek izabrati da budu „islamizirani“ Ksenijinim stihom „Kad se Jovo iz Stambola vrati“ nego li onim „Kad se vojska na Kosovo vrati“. I, dok iščekujemo podgoričke izbore i nove političke vratolomije, zapamtite da možete mirno i sigurno da spavate jer na vas pazi Vojska Crne Gore bez glavnog zapovijednika, MUP kojem u ovom trenutku nedostaje 1.500 policajaca, a da na našu međunarodnu poziciju pazi predsjednik koji ne smije da kaže kojim jezikom zbori i nedostajućih 27 ambasadora. Samo nam ministara ne fali. Oj-ha!!!

Ne kuju se konji po Mjesecu

U Nacionalnom parku „Lovćen“ nesavjesni pojedinci kvadovima su probili i srušili zaštitnu ogradu, saopšteno je iz Javnog preduzeća Nacionalni parkovi Crne Gore (NPCG).
Ne tako lijep prizor dočekao nas je danas u NP Lovćen. Pokazuje nebrigu, nepoštovanje i nesavjesnost pojedinaca tokom boravka u ovom zaštićenom području – navodi se u objavi na zvaničnoj Fejsbuk stranici NPCG.
Prema saopštenju zaposleni parka brzo su intervenisali, te je ograda je u kratkom roku sanirana.
Uprava NP „Lovćen”, naglašavaju u objavi, preduzima sve neophodne mjere i radnje u vezi sa ovim slučajem.
Podsjećajući na pravila parka, ističu da je korišćenje ATV vozila, kvadova i kros motora van kategorizovanih puteva strogo zabranjeno, jer narušava biodiverzitet i prepoznatljive pejzažne karakteristike prostora.
Apeluje se na posjetioce da se ponašaju odgovorno i koriste vozila isključivo na predviđenim stazama.

Incident u NP „Lovćen“: Kvadovi probili zaštitnu ogradu

U jutarnjoj emisiji Budilnik na Televiziji E otvaramo važne društvene i obrazovne teme.
Bavimo se novinama u ovogodišnjem procesu eksterne provjere znanja u Ispitnom centru i objašnjavamo šta promjene znače za učenike i nastavnike.
U fokusu je i zdravstvo u kontekstu ljudskih prava – zdravstveni radnici u Crnoj Gori pokazuju spremnost za LGBT inkluzivnu praksu, ali upozoravaju da bez jasnih protokola i dodatne edukacije inkluzija ostaje samo na nivou dobre namjere.
Analiziramo i odluku Ustavnog suda kojom je ukinuta odluka o neradnoj nedjelji, te razmatramo posljedice po radnike, poslodavce i potrošače.
Donosimo i upozorenje nadležnih institucija na sve učestaliju pojavu lažnih „terapija“ i navodnih rješenja za autizam koja se plasiraju putem društvenih mreža bez ikakvog stručnog utemeljenja.
Na kraju emisije predstavljamo i nastavnicu fizike, dobitnicu nagrade „Oktoih“, koja govori o interesovanju mladih za nauku i načinima kako im približiti ovaj predmet.
Gledajte na Televiziji E od sedam do devet sati.

"Budilnik": Obrazovne promjene, zdravstvo i ljudska prava, neradna nedjelja pred sudom

U Crnoj Gori sjutra će biti umjereno do potpuno oblačno sa uslovima za slabu mjestimičnu kišu u južnim i centralnim predjelima, uglavnom u jutarnjim i večernjim časovima.
Vjetar u jutarnjim satima još ponegdje umjeren, pretežno južni.
Kako je saopšteno iz Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju, tokom dana vjetar uglavnom slab, promjenljiv.
Jutarnja temperatura vazduha od nula do devet stepeni, najviša dnevna temperatura vazduha od tri do 15 stepeni.

Sjutra oblačno, kiša mjestimično

Odluka Ustavnog suda Crne Gore da ukine neradnu nedjelju u trgovinama predstavlja klasičan primjer institucionalnog nasilja nad radničkom klasom i jasan dokaz da su ključne državne institucije potpuno potčinjene interesima krupnog kapitala - ocijenili su nevladinog organizaciji Antifašisti Cetinja.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 75%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fekonomija%2Fustavni-sud-ukinuo-kao-neustavnu-neradnu-nedjelju-u-trgovinama&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Iza fraze „sloboda preduzetništva“ krije se, poručuju oni, brutalno pravo vlasnika trgovačkih lanaca da iz svojih radnika iscijede još jedan dan rada, još jednu smjenu i još jedan procenat profita.
- U zemlji sa masovnim siromaštvom, minimalnim platama i potpunom nesigurnošću zaposlenja, govoriti o „slobodnom izboru“ radnika je čista laž kapitalističke ideologije. Ustavni sud nije vidio nikakav problem u očiglednoj klasnoj nejednakosti između vlasnika i radnika, ali mu je zasmetala minimalna zaštita zaposlenih kroz jedan jedini zagarantovani dan odmora. Ako je neradna nedjelja „neustavna“, pitamo sudije Ustavnog suda zašto oni ne rade nedjeljom i tako smanje hiljade neriješenih predmeta? Ili se jednakost pred zakonom primjenjuje samo kada treba udovoljiti krupnom kapitalu? - naveli su Antifašisti Cetinja.
Jasno je, podvlače oni, da se ovdje radi o klasičnoj političkoj odluci u korist krupnog kapitala, naročito velikih trgovačkih lanaca, koji će sada dodatno pojačati pritisak na radnike, produžiti smjene, ukinuti slobodne dane i ucjenjivati zaposlene otkazima.
- Dok se širom Evrope vodi borba za četvorodnevnu radnu sedmicu, kraće radno vrijeme i dostojanstven život, Crna Gora se vraća u XIX vijek kapitalizma. Vraća se modelu potpunog potčinjavanja tržištu i gaženja radničkog dostojanstva. Istovremeno, država bez problema prihvata zabrane rada za brojne vjerske praznike i svece, po osnovu Temeljnog ugovora, čime se jasno pokazuje da problem nije u zabrani rada, već u tome koga država štiti. Za crkvu se ne radi jer ima moć, za kapital se radi jer ima novac. Radnik je jedini koji nema ništa, osim obaveze da ćuti i radi - naveli su Antifašisti Cetinja.
Ovo je, smatraju oni, klasna i ideološka odluka koja gazi radničku klasu.&nbsp;
- To je ista matrica autoritarnog društva u kojem se traži poslušnost u ime profita manjine. Zato zahtijevamo zakonsku zaštitu radnika u trgovinama, garantovan minimalno jedan neradni dan sedmično bez izuzetaka, jačanje inspekcijskog nadzora i radikalno skraćenje radnog vremena u skladu sa savremenim evropskim praksama - naveli su oni.
Borba protiv kapitalističke eksploatacije i klerikalnog tutorstva nad društvom je, ističu, antifašistička borba.
- Slobodna nedjelja nije krajnji cilj, već minimum ispod kojeg se ne smije ići. Radnička prava će se odbraniti samo organizovanjem, solidarnošću i klasnom borbom - zaključili su Antifašisti Cetinja.

Tag: bojan-duranovic

Lovćenska vila

Provodnici, proroci i ostali slučajni recitatori

O nagrađenima sve najbolje

"Udri", Milanoviću, kad nema muške glave u kuću

"Udri", Milanoviću, kad nema muške glave u kuću

Ponovo će nas zateći dešavanje istorije

Demo(n)kratija

Operacija „Aperisani na bolovanju“ ili: Kad se dva vojnika na Kosovo vrate

Podgorički South Park

Ne kuju se konji po Mjesecu

Incident u NP „Lovćen“: Kvadovi probili zaštitnu ogradu

"Budilnik": Obrazovne promjene, zdravstvo i ljudska prava, neradna nedjelja pred sudom

Sjutra oblačno, kiša mjestimično

Antifašisti Cetinja: Zašto sudije Ustavnog suda ne rade neđeljom ako je to „neustavno“?

Programska šema

PRATITE TVe UŽIVO