Komentar

Plan o dalekometnim napadima na Rusiju remeti situaciju u Iranu. Zašto?

Piše: Boris Vukotić

 (Foto: Profimedia)
(Foto: Profimedia)

Premda je popriličan broj posmatrača očekivao da će se na recentno održanom sastanku najviših američkih i britanskih zvaničnika u Vašingtonu donijeti odluka o davanju saglasnosti Ukrajini za direktne apade zapadnim dalekometnim sistemima na rusku teritoriju, to se nije dogodilo. Objašnjenja su išla u različitim smjerovima, od straha od moguće nuklearne eskalacije do nelagode uslijed niza toksičnih i opasnih protivmjera koje bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao preduzeti.

Spominjani su kibernetički napadi na zapadne informacijske sisteme povezane s kritičnom infrastrukturom, ključnim državnim funkcijama te snabdijevanjem, odnosno odbradom klasifikovanih podataka, zatim direktne diverzije na kritičnu infrastrukturu - energetska postrojenja, gasovode, naftovode i slično - te naoružavanje raznih terorističkih grupa. Međutim, čini se da je najveću uznemirenost učesnika sastanka izazvalo moguće produbljivanje rusko-iranske saradnje u proizvodnji nuklearnog oružja. Zašto?

Iranske ambicije

U kontekstu trenutne situacije na Bliskom istoku, koju karakterišu visoke tenzije između Izraela i Irana i paravojnih formacija pod njegovom kontrolom (Hezbolaha i Hamasa), Zapad je s pravom zabrinut da bi nuklearno opremanje Teherana vodilo regiju, ali ne samo nju, u eskalaciju s nesagledivim posljedicama. 

Ako bi Putin kao protivmjeru zapadnoj saglasnosti za ukrajinske dalekometne napade podijelio s Iranom ruske tajne o razvoju nuklearnog oružja, u potpunosti bi zadovoljio dugogodišnje ambicije iranskih zvaničnika koji ne žele da odustanu od postavljenog cilja - obogaćivanja dovoljne količine urana, neophodnog za izradu nuklearne bombe. 

Reakcija Zapada 

Odmah nakon izjave prvog čovjeka američke diplomatije Entonija Blinkena da Rusija "dijeli tehnologiju koju Iran želi, uključujući nuklearna pitanja, kao i neke informacije iz svemirskog programa", Francuska, Njemačka i UK su izdali zajedničko saopštenje za javnost u kojem upozoravaju da iranske zalihe visoko obogaćenog urana nastavljaju značajno da rastu "bez ikakvog vjerodostojnog civilnog opravdanja", te da su nakupljene četiri "značajne količine" od kojih bi se svaka mogla upotrijebiti za izradu nuklearne bombe. 

Međutim, u ovom trenutku ostaje nepoznanica koliko tehničkog znanja Teheran ima za izradu nuklearnog oružja, odnosno koliko brzo bi to mogao učiniti. Rad s iskusnim ruskim stručnjacima ili korišćenje ruskog znanja pomogli bi u intenziviranju tog procesa.    

Saradnja Rusije i Irana 

Ubrzo nakon što je Putin pokrenuo sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu, Iran je počeo da isporučuje ​​dronove tipa Shahed Delta Moskvi i pomogao joj da izgradi i fabriku za proizvodnju oružja koje Rusi u velikoj mjeri koriste u bombardovanju ciljeva širom Ukrajine.

Takođe, prema podacima američke bezbjednosno-obavještajne zajednice koje je potvrdila i ukrajinska strana, procjenjuje se da je Iran, preko ruske luke na Kaspijskom jezeru, već isporučio Moskvi prvu seriju od 200 balističkih projektila tipa Fath-360 (BM-120). 

Riječ je o projektilima s dometom od 30 do maksimalno 120 kilometara, koji mogu nositi bojevu glavu od 150 kilograma, a lansiraju se brzinom tri puta većom od brzine zvuka. U stanju su da pogode ukrajinska naselja blizu linije fronta, te infrastrukturne, prije svega energetske objekte. Njihova isporuka dovela je do toga da Zapad krene s uvođenjem nove runde sankcija Iranu. 

Šumovi u komunikaciji  

Ipak, u odnosima dvije strane ne ide sve glatko. Nakon izbora Masouda Pezeshkiana, novog reformističkog predsjednika Irana, koji je obećao da će raditi na ukidanju sankcija i razvijanju uravnoteženijeg odnosa s Istokom i Zapadom, posebno Evropskom unijom, u zemlji je otpočela žustra rasprava o tome koliko su vanjsko-bezbjednosni interesi Rusije i Irana doista usklađeni. 

Oponenti dubljeg povezivanja dvije zemlje ukazuju na stavove Moskve u pogledu jermensko-azerbajdžanskog sukoba, koji po njima potkopava teritorijalni integritet Irana. Takođe, izražena su neslaganja i s pozicijom Kremlja o deklarisanoj politici Teherana kada je u pitanju polaganje prava na tri ostrva u Hormuškom tjesnacu. U reformističkoj štampi dominira već uobičajeni narativ  da Rusija zbog svojih interesa nastoji na sve načine da osujeti iranske pokušaje uspostavljanja boljeg razumijevanja i saradnje s evropskim zemljama. 

Stavovi konzervativaca

Međutim, konzervativci u iranskoj vladajućoj eliti imaju potpuno oprečne stavove, često podsjećajući reformistički nastrojene neistomišljenike na ulogu Zapada, posebno američke administracije, u surovoj odmazdi Izraela prema Hamasu u Pojasu Gaze, gdje se nemilosrdno ubija neboračko stanovništvo i do temelja razara civilna infrastruktura. Opisujući politiku predsjednika Bajdena kao potporu genocidu Izraela nad palestinskim stanovništvom u Gazi, te nabrajajući provokativne izraelske likvidacije visokopozicioniranih pripadnika Hamasa i Hezbolaha koje su izveli u Siriji, ali i samom Iranu, konzervativci se zalažu za produbljivanje rusko-iranskog saveza. 

Po njihovom mišljenju, Iran u zamjenu za isporučene projektile i dronove od Putina može dobiti nešto mnogo vrjednije i značajnije. Riječ je, naravno, o tajnama ruske nuklearne tehnologije, odnosno pomoći u kreiranju iranskog nuklearnog oružja. Prema njihovoj računici, Rusija bi ipak mogla prevladati u ratu s Ukrajinom, što bi joj otvorilo mogućnost većeg uticaja na geopolitičkoj sceni, a interesi saveznika sigurno ne bi bili zanemareni. U tom kontekstu zapadni analitičari su komentarisali i nedavnu posjetu bivšeg ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua Teheranu, gdje se razgovaralo o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu dvije zemlje. 

U čijim je rukama moć?

Premda je iranski predsjednik Pezeshkian već napravio niz strateških ustupaka konzervativcima na temelju uvjerenja da reforme neće napredovati ako odmah krene u obračun s "dubokom državom", posmatrači sumnjaju u pozitivne rezultate njegove političke agende. Naime, Pezeshkianova moć je limitirana jer mu nadležnosti ne dopiru do vanjske i odbrambene politike. 

Glavni protagonisti ove dvije politike su lideri Korpusa islamske revolucionarne garde i vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamenei. Njihova stajališta o poziciji Irana u međunarodnim odnosima su daleko od reformskih ideja iranskog predsjednika, a veoma blizu ispunjenja agende o opremanju zemlje nuklearnim oružjem. Dobra vijest za Kremlj i velika glavobolja Zapadu u smislu daljnjeg planiranja potpore Ukrajini. Jer Putin bi, u slučaju prelaska svojih rubnih linija, mogao zaigrati i na opciju asistencije Iranu u razvoju nuklearne bombe. To je opasna opcija za stabilnost Bliskog istoka, ali ne samo tog regiona.