Đukanović: Radili smo bez greške od 1996. do 2006, iako niko u svijetu nije podržao ideju obnove crnogorske nezavisnosti

Najteže je bilo stvoriti kritičnu masu podrške obnovi nezavisnosti Crne Gore u crnogorskoj javnosti. Od 1996, pa do 2006. godine, nijesmo napravili niti jednu grešku, iako nijesmo imali podršku nigdje u svijetu, kazao je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, dugogodišnji premijer i lider Demokratske partije socijalista, počasni predsjednik DPS-a, u višesatnom intervjuu Televiziji E povodom 20. godišnjice obnove nezavisnosti Crne Gore. 

U emisji “Trag u vremenu” prisjetio se kako je Crna Gora prošla put od najnerazvijenije Republike Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kako je preživjela pad socijalističkog sistema i uvođenje višestranačja, kako je opstala kao zatočenik velikosrpske politike i kako se vratila na put crnogorske samostalnosti. Gdje je griješila i sa kakvim se sve preprekama suočavala. Razumije li se kontekst Crne Gore danas u odnosu na vrijeme i događaje u posljednjih 30 godina. 

Đukanović je kazao da ne dijeli percepciju dobrog dijela javnosti da je 17-o godišnji period uoči referenduma bilo izgubljeno vrijeme za Crnu Goru. Nakon posljednje izgledne prilike za mirnu disoluciju Jugoslavije, a samim tim i za obnovu crnogorske nezavisnosti na Haškoj konferenciji 1991. godine, nastupilo je vrijeme krvavih ratova, koji ne bi zaobišli ni Crnu Goru, po ocjeni Đukanovića, u to vrijeme najpodesniju za takav scenario. 

- Dok su se druge jugoslovenske Republike, prije svega Slovenija i Hrvatska, a mislim i Makedonija, posljednjih godina trajanja Jugoslavije pripremali za alternativu zajedničkoj državi, Crna Gora je živjela i dalje u svom jugoslovenskom idealizmu. Prethodno rukovodstvo, kao da nije željelo da prihvati ideju da bi se mogla ugasiti Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Ali  ne samo crnogorsko rukovodstvo, nego, rekao bih, ukupna crnogorska javnost nije bila spremna za kraj Jugoslavije. Na veliku nevolju Crne Gore tada se dogodila i revolucionarna promjena vlasti. Ljudi koji su časno, kompetentno obavljali svoj posao, u dugom vremenskom periodu, poslije Drugog svjetskog rata tada su napustili crnogorsku političku pozornicu. Time je Crna Gora ostala bez neophodne mudrosti i državno političkog iskustva za teška iskušenja koja su nastupala. Podsjetimo se, koliko je važan faktor slovenačke stabilnosti u tom periodu bio Milan Kučan ili koliko je dragocjen Makedoniji u tom vremenu bio Kiro Gligorov. Jednako tako, koliko je važan za donošenje krupnih političkih odluka u Hrvatskoj, bio Franjo Tuđman ili kasnije Stipe Mesić. Crna Gora nije imala takvog oslonca za donošenje veoma teških odluka, jer se tada prilično iznenada, revolucionarno na njenom čelu našla jedna nova generacija ljudi, bez dovoljno, ne samo političkog, nego i životnog iskustva. Mislim da je u tome dobar dio razloga za određene greške koje je Crna Gora učinila u tim prvim 90-im godinama, tokom rasplamsavanja jugoslovenske političke krize. Vrijeme od tada pa do 21. maja 2006. godine je vrijeme u kojem je Crna Gora pripremala teren za mirno razdruživanje sa Srbijom za obnovu nezavisnosti, kako bi preuzela kontrolu nad svojom budućnošću – kazao je Đukanović

Đukanović ističe da su brojne pretpostavke koje je trebalo obezbijediti, od kojih je najzahtjevnija bila stvoriti dovoljnu, tj. kritičnu masu podrške obnovi nezavisnosti Crne Gore u crnogorskoj javnosti.

- Nije to bilo tako jednostavno. Mnogi analitičari se slažu da su predsjednički izbori 1997. godine istorijski međaš novije Crne Gore. Odmah nakon tih predsjedničkih, zakazali smo i vanredne parlamentarne izbore u maju 1998. godine. Na tim izborima su se sudarile dvije koalicije; jedna - suverenistička, građanska, multietnička, proevropska koja je osvojila 170 hiljada glasova i njoj suprotstavljena koalicija okupljena oko Socijalističke narodne partije - nazovimo je slobodno ”promiloševićevska” koalicija, koja je osvojila 130 hiljada. Dakle, razlika je bila 40 hiljada glasova. Nepune tri godine kasnije pala je Vlada Crne Gore zbog izlaska Narodne stranke iz te Vlade, nakon što je Demokratska partija socijalista, kao kičma te Vlade, odlučila da promijeni svoj program i da se, umjesto dotadašnjeg zalaganja za Crnu Goru kao ravnopravnu članicu jugoslovenske federacije, opredijeli za obnovu nezavisnosti Crne Gore. Zbog toga smo morali na izbore u aprilu, 2001. godine na kojima se razlika u glasovima između dvije suprotstavljene koalicije istopila  na  5,5 hiljada glasova. Nepunu godinu dana je trajala ta vlada, u međuvremenu smo potpisali Beogradski sporazum, zbog snažnog pritiska Evropske unije i njihovog očekivanja da prihvatimo zahtjev za  odlaganje referenduma, a da ćemo zauzvrat dobiti njihovo legitimisanje tog procesa, što smo smatrali ključnim dobitkom – prisjeća se on.

Đukanović podsjeća na ozbiljne kritike suverenističke javnosti Crne Gore nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma, ali i na pomjeranje u biračkom tijelu, sada u korist građanske koalicije, koje je uslijedilo na izborima u oktobru 2002. godine.

- Povratila se razlika od 35 hiljada glasova u našu korist. Sve ovo  bjelodano svjedoči o nespremnosti crnogorske biračke javnosti u tom trenutku da shvati neminovnost obnove nezavisnosti. Na tom pitanju je valjalo i dalje raditi. I radili smo. Mislim da smo radili dobro i usuđujem se da  kažem, da u periodu od 1996. kada je krenulo gibanje u državnoj politici Crne Gore, pa do 2006. godine, nijesmo napravili niti jednu grešku. A nijesmo imali podržavaoca ideje obnove nezavisnosti nigdje u svijetu, ni na istoku, ni na zapadu, ni u Evropi, ni u Americi. Jednoglasno svi su bili protiv crnogorske nezavisnosti, a u Srbiji i u dijelu crnogorske javnosti smo imali neprijateljski odnos prema toj ideji. Da smo kojim slučajem ignorisali potrebu da dodatno radimo sa domaćom javnošću i da smo ignorisali partnersku ponudu Evropske unije u tom trenutku, siguran sam da bismo tu šansu uludo potrošili. Ovako, mi smo na kraju došli do cilja oni koji su nas sumnjičili i oni koji su smatrali da je bolje da ne insistiramo na nezavisnosti prihvatili su epilog. Sjetio sam se tada, nekoliko dana nakon završenog referenduma, prilikom mog prvog susreta sa Havijerom Solanom u Briselu, nečega što mi je ranije kazao Stiv Henke, američki profesor, specijalista za finansije, u jednom periodu i moj savjetnik: ”Moraćete da prođete preko jednog visokog mosta ispod kojeg je nabujala rijeka. Ako padnete, niko vas neće pretjerano žaliti, ako pređete preko tog mosta, svi će vas dočekati kao da su jedva čekali da vas vide – prisjeća se Đukanović.

Đukanović: Crnogorsko jugoslovenstvo bilo najiskrenije i najistrajnije i zbog toga vrlo podložno manipulisanju
 

“Jugoslovenski idealizam u Crnoj Gori bio je ozbiljno opterećenje za pravilno čitanje onoga što se tada događalo u Jugoslaviji.

Đukanović kaže da je teško iko mogao pretpostaviti krvavi raspad bivše Jugoslavije i da su, koliko god znali za sve što se događa na domaćoj političkoj sceni, vjerovali da će u finalu razum prevladati i da će se uz pomoć partnera iz međunarodne zajednice, izbjeći najgori mogući scenario. 

- Vjerujem da je velikosrpski nacionalizam bio okidač koji je doveo do ratova na prostoru ex Jugoslavije i kojima je okončana jugoslovenska politička kriza. Ali ne mislim da je on u tom trenutku predstavljao presudno važan faktor na političkoj sceni Crne Gore – kazao je Đukanović.

Prema njegovim riječima, Crnogorski pokret koji je doveo do promjene vlasti 1989. godine, ideološki je bio veoma šarolik.

- U njemu je svakako bilo i velikosrpskog nacionalizma, ali ne mislim da je on bio predominantan. Dominantniji je bio jugoslovenski idealizam i smatram da je crnogorsko jugoslovenstvo bilo najiskrenije, najistrajnije i najsnažnije u odnosu na sve druge jugoslovenske republike. Nažalost, zbog toga je ono bilo i vrlo podložno manipulisanju – dodao je Đukanović.

Taj jugoslovenski idealizam je, navodi on, bio ozbiljno opterećenje za pravilno čitanje onoga što se tada događalo, u vrlo brzim promjenama na jugoslovenskoj političkoj sceni.

Đukanović kaže da su se vlasti u Beogradu u hodu prestrojavale na novu platform kada su shvatile da je Jugoslavija izgubljena.

- Ako više nema Jugoslavije, onda ćemo pokušati da na njenim ruševinama izgradimo veliku Srbiju. Crna Gora je u tom metežu, zahvaljujući neiskustvu i zaslijepljenošću jugoslovenstvom propustila da na vrijeme registruje tu promjenu i mislim da je to u značajnoj mjeri uslovilo početna nesnalaženja i neke pogrešne odluke. Svih tih grešaka i zabluda smo se brzo oslobađali, ali su posljedice ostajale – konstatovao je Đukanović.

Đukanović: Bulatović bio bezrezervno vezan za Jugoslaviju na način koji je nedovoljno sagledavao interese Crne Gore

Đukanović je otkrio i kako je promijenjena odluka o prihvatanju mirovnog plana Lorda Karingtona. 

- Predsjednik Bulatović me informisao da se prethodnu noć čuo sa rukovodstvom Srbije, preciznije sa predsjednikom Srbije gospodinom Miloševićem, koji mu je potvrdio da će i Srbija prihvatiti plan Lorda Karingtona. Do sjutra ujutru, kada je počinjala Haška konferencija, Srbija je promijenila svoj stav. Legitimno, i o tome ne treba diskutovati. No, čudno je da predsjednik Milošević sa tom promjenom nije upoznao predsjednika Bulatovića, iako su sjedjeli za istim stolom na Haškoj konferenciji. To zaista smatram ne samo čudnim, nego i apsolutno nekorektnim. Sjetićete se kakva je hajka tada pokrenuta iz beogradskih političkih i medijskih krugova prema Crnoj Gori i posebno prema predsjedniku Bulatoviću – podsjeća on.

Đukanović napominje da su se razlike u političkim stavovima sa Bulatovićem uočavale i prije Haške konferencije. 

- Dio naših razlika je bio i u našim ličnostima. Ja sam uvijek bio skloniji tvrđim političkim formulacijama. Podsjetiću vas da sam uoči Haške konferencije u Skupštini govorio da Crna Gora treba da preuzme sve svoje suverene nadležnosti i da onda iz te pozicije sa tim portfolijom pregovara sa onima koji žele da tvorimo neku novu Jugoslaviju. Predsjednik Bulatović nije bio sklon, za to vrijeme, tako radikalnim idejama. On je, kako sam razmišljao kasnije o njemu, ipak bio bezrezervno vezan za Jugoslaviju, da ne bude grubo, na način koji je nedovoljno sagledavao interese Crne Gore. On je bio iskreno privržen ideji Jugoslavije bez preduslova i bez alternative – kazao je Đukanović.

Đukanović: Nijesam pravio vratolomije da bi pošto poto ostao na vlasti

 “Znam mnoge ljude koji su imali genijalne ideje, ali su te ideje umrle prije nego što su i pokušale da budu testirane.”

 Đukanović je u intervjuu komentarisao i navode da je bio vještiji i pragmatičniji političar od većine u regionu, što mu je dozvolilo da preoblikuje svoju politiku u skladu sa prevladavajućim trendovima. 

- A šta uopšte znači biti pragmatičan političar? Ako bismo krenuli putem pežorativne artikulacije takve definicije, mogli bi pretpostaviti da je to čovjek koji je sklon raznim političkim i moralnim vratolomijama da bi se održao na vlasti. Ne bih rekao da se takva interpretacija može odnositi na mene – rekao je Đukanović.  v

Podsjetio je da je odbijao funkcije generalnog sekretara Saveza komunista 1989. godine, predsjednika Vlade 1991, da je vratio mandat predsjedniku Bulatoviću 1996. godine, nakon parlamentarnih izbora, kada je pokušao da utiče na personalni sastav Vlade. 

- Tri puta sam, nakon pobjeda na parlamentarnim izborima napuštao vlast. Da li ova priča govori o nekome ko bi bio spreman da pravi razne vratolomije, da bi, pošto poto ostao na vladajućoj poziciji? Nadam se da ne. Ali ako pragmatizmom smatramo sposobnost da kroz permanentne analize, iz dana u dan, prepoznajete da ostaje sve manje šansi da se ikada uspostavi funkcionalna dvočlana federacija između tako disproporcionalnih njenih članica, uz to i sa bremenom istorijskih kontraverzi u srpsko crnogorskim odnosima.  Pa, ako nakon svega toga dođete do zaključka da dalje ne treba gubiti vrijeme u tom eksperimentu i javno predložite najprije svojoj partiji da promijeni program i da umjesto zalaganja za Jugoslaviju krene u ostvarivanje ideje nezavisnosti i u težak posao da u tu argumentaciju uvjeri crnogorsku javnost nesklonu neizvjesnosti, nesklonu da kreće u nepoznato,onda takvu karakteristiku, ako je to pragmatizam, naravno, prihvatam – jasan je Đukanović.

Dalje ističe da je sa završetkom NATO bombardovanja smatrao da nema više mjesta lažnoj nadi da se stvari mogu popraviti.

- Imali smo novi rat koji Slobodan Milošević pokreće potpuno iracionalno protiv najmoćnije Alijanse u istoriji čovječanstva-NATO saveza, samo zato da bi na platformi sukobljavanja sa međunarodnom zajednicom mobilisao podršku domaće javnosti. Ne mareći da time u ogromnu štetu uvodi i Crnu Goru kao drugu članicu Federacije. Onda shvatate da je žrtvovanju došao kraj i da morate da promijenite tu stratešku političku odrednicu i da krenete u obnovu nezavisnosti. Znam mnoge ljude koji su imali genijalne ideje, ali su te ideje umrle prije nego što se dogodio pokušaj njihovog ozbiljnog testiranja. Zbog toga što nije dobro pripremljena javnost koja je trebalo da prihvati te ideje i da ih legitimiše. To je bilo vrijeme vrlo kompleksne politike i bitno drugačije od ovog današnjeg. Ako napravimo grešku i ako ne razumijemo specifičnosti tog vremena i ako ne razumijemo da Crna Gora tog vremena nije bila današnja Crna Gora, onda ćemo, opet imati krivu sliku i pogrešne zaključke koji će možda voditi ka nekim pogrešnim odlukama za budućnost – ocijenio je Đukanović.