Jasmina Beharovic

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Mandić ostaje na čelu Skupštine Crne Gore: Protiv njegovog razrješenja glasao 41 poslanik, za bilo njih 20

Polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća u Srbiji je 12. marta obilježena je 22. godišnjica od ubistva premijera Zorana Đinđića.
Đinđiću su poštu u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu odali građani, Đinđićevi nekadašnji saradnici i članovi Demokratske stranke (DS), čiji je Đinđić bio jedan od osnivača.
Ma mjestu gdje je prije 22 godine ubijen Zoran Đinđić, kod ulaza u zgradu Vlade, vijenac su danas položili premijer u ostavci Miloš Vučević i grupa ministara.
Na traci u bojama srpske zastave na vijencu, ispisano je "dr Zoran Đinđić Vlada Republike Srbije".
Kraj ulaza, gdje je položen vijenac, od ranije je tabla sa porukom Đinđića, izrečena kratko vrijeme prije zločina:
"Ako neko misli da će zaustaviti sprovođenje zakona i reformi tako što će mene ukloniti onda se grdno vara."
Ubistvo Zorana Đinđića zaustavilo je reforme u Srbiji kako bi bili zaštićeni najgori kriminalci i sakrivena sva njihova nepočinstva, ali njegova zaostavština danas blista na ulicama Srbije i pokazuje da ova zemlja želi vladavinu prava, ocijenio je Pokret slobodnih građana (PSG).
U pisanoj izjavi povodom 22. godišnjice ubistva Zorana Đinđića, potpredsjednik PSG Aris Movsesijan upozorio je da vlast "dovodi ispred Predsjedništva ljude iz rasformirane Jedinice za specijalne operacije (JSO), iste one čiji su pripadnici presudili premijeru 12. marta 2003. godine".
Počast Đinđiću odali su i predstavnici Stranke slobode i pravde.
- Njegovim ubistvom nije ugašen samo jedan život, već je usporen napredak cijele zemlje. I danas, 22. godine kasnije, Srbija se i dalje suočava s istim pitanjima za koja je Đinđić imao jasne odgovore: vladavina prava, borba protiv kriminala i korupcije, ekonomske reforme i demokratizacija društva - &nbsp;navedeno je u saopštenju.
Đinđić je danas, na godišnjicu ubistva, dobio mural na zgradi u niškom bulevaru koji nosi njegovo ime.
Mural je oslikao student niškog Fakulteta umetnosti Đorđe Marković, a osim slike i imena i prezimena na muralu je ispisana i Đinđićeva poruka: "Gledajte u budućnost, tamo ćemo se sresti vi i ja".
Neformalna grupa studenata niškog Univerziteta u blokadi tačno u podne organizovala je ispred murala komemorativni skup u u znak sjećanja na nekadašnjeg premijera, a u 12.25 okupljeni su mu odali poštu minutom ćutanja.
Studentkinja Pravnog fakulteta Lana Kocić izjavila je da Zoran Đinđić jeste otišao, ali da njegovi ideali nisu nestali.
- Pandan njegovog delovanja, ne samo političkog, nego sveukupnog, bila je samo jedna riječ – pravda, kao što je pandan svih studentskih zahtjeva pravda. Zato smo danas ovde da podsjetimo na tu beskompromisnu borbu za bolju Srbiju - istakla je Kocić.
Predsjednik Vlade Srbije Zoran Đinđić ubijen je u atentatu 12. marta 2003. godine.
Vlada je nekoliko sati poslije ubistva proglasila vanredno stanje u Srbiji, a kao izvršioci odmah su osumnjičeni pripadnici zemunskog kriminalnog klana i dio pripadnika Jedinice za specijalne operacije (JSO) Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije.
Tokom vanrednog stanja, koje je trajalo do 22. aprila 2003. godine, policija je u akciji "Sablja" uhapsila više od 11.000 osoba, među kojima i političare, visoke vojne oficire i nosioce pravosudnih funkcija.
U avgustu 2003. godine podignuta je optužnica protiv 44 osobe za učešće u organizovanju ubistva, a suđenje je počelo 22. decembra iste godine u Okružnom sudu u Beogradu.
Sud je 23. maja 2007. godine proglasio krivim optužene koji su osuđeni na ukupno 378 godina zatvora.
Na po 40 godina zatvora osuđeni su bivši komandant JSO Milorad Ulemek Legija i njegov zamenik Zvezdan Jovanović, kao neposredni izvršilac ubistva.
Politička pozadina ubistva Đinđića nikada nije otkrivena.
Zoran Đinđić rođen je 1952. godine u Bosanskom Šamcu, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1974. godine. Jedan je od osnivača Demokratske stranke u kojoj je u septembru 1990. godine izabran za predsednika Izvršnog odbora, a u januaru 1994. za predsjednika stranke.
Od februara do septembra 1997. godine bio je na poziciji gradonačelnika Beograda, kao kandidat koalicije "Zajedno". Poslije pobjede Demokratske opozicije Srbije (DOS) na parlamentarnim izborima decembra 2000. godine, izabran je za predsjednika Vlade januara 2001. godine.

Portal ETV

Na 22. godišnjicu ubistva odata počast premijeru Zoranu Đinđiću

Nama nije želja da kažemo da je borba uzaludna - već da je teška, ali neophodna - poručio je u intervjuu za Portal ETV jedan od režisera i kreatora novog serijala „Sablja“ Vladimir Tagić. Sa njim i njegovim kolegom Goranom Stankovićem razgovarali smo o suštini nedavno lansirane i dugo iščekivane serije koja trenutno ruši sve rekorde gledanosti u regionu - a u čijem fokusu je funkcionisanje trulog sistema kroz prizmu istoimene policijske akcije nakon ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića 2003. godine i procesuiranja članova najmoćnije kriminalne organizacije u tom periodu - „zemunskog klana“. Stanković i Tagić su decidni da se njihovim ostvarenjem ne stavlja tačka na otvorenu ranu Srbije - već da se njime poziva na suočavanje i razumijevanje toga što se desilo. PORTAL ETV: Vaša „Sablja“ pruža pažljiv i analitičan uvid u zbilju Srbije u periodu nakon pada Slobodana Miloševića, ubistva premijera Zorana Đinđića i vrhunca sprege države i kriminala na početku dvijehiljaditih. Na seriji ste radili više od šest godina - što nije ni iznenađujuće uzevši u obzir da se radi o veoma ozbiljnoj temi i rani koja i dan danas krvari. Mislite li da je Vašim serijalom stavljena tačka na ovu priču? Je li upravo to potrebno Srbiji i regionu - ili je zapravo suprotno - da „Sablja“ treba da se ponavlja sve dok ishod ne bude drugačiji? GORAN STANKOVIĆ: Daleko od toga da našim serijalom treba da se stavi bilo kakva tačka na ovu temu. Jedina tačka koja se stavlja je naša tačka na radu na seriji nakon šest dugih godina.&nbsp; Mislim da je ulazak u svoju sopstvenu prošlost i pokušaj da se ona razumije i da se sa njom suoči potreban, ne samo Srbiji, već i Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori i svima onima koji imaju običaj da svoj prljav veš guraju ispod tepiha.&nbsp; PORTAL ETV: Dragan Mićanović maestralno je oživio lik Zorana Đinđića, što kroz identičan govor, a što kroz suštinu njegove biti - čovjeka koji je u borbi za pravdom i za bolje sjutra izgubio glavu. Je li suština ovog serijala zapravo surovi prikaz (kako tada - tako i danas) toga kako prolaze oni koji bespogovorno tragaju za istinom i bore se protiv trulog sistema, ali i da je svaka borba protiv malignih pojava uzaludna? VLADIMIR TAGIĆ: Ne. Nama nije želja da kažemo da je borba uzaludna, već da je teška, ali neophodna.&nbsp; Morate da se borite, i morate da krenete od sebe. Mi se bavimo našim društvom zato što želimo da ono bude bolje.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241201151216_318ffc314ffb05641d82abee7e7549cbdc17357caa51c71875ae35a142ce79b3.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20241201151216_318ffc314ffb05641d82abee7e7549cbdc17357caa51c71875ae35a142ce79b3" data-rendition-name="original" width="3500" height="2334" loading="lazy" alt="Vladimir Tagić"> <figcaption>Vladimir Tagić na snimanju „Sablje“(Photo: Katarina Marčetić)</figcaption> </figure>  PORTAL ETV: Kako mislite da bi Zoran Đinđić prošao danas - bi li uopšte uspio da se dohvati vlasti? Ako bi - kako mislite da bi to teklo u današnjoj Srbiji? GORAN STANKOVIĆ: Nezahvalno je govoriti o tome kada je njegova smrt toliko puno izmijenila tok naše istorije. On je bio nesvakidašnji političar i poseban čovjek, on bi se i danas razlikovao od svakog političara na sceni i siguran sam da bi njegovo postojanje neizmjerno uticalo na naše društvo i da bi i dan danas bio inspiracija i vodilja. PORTAL ETV: U prvom pitanju sam, sa razlogom, rekla da ste dali pažljiv uvid ovaj slučaj. Ipak, ne čudi da je javnost očekivala da se pažnja posveti još nekim detaljima. Zašto slučaj Svetlane Ražnatović, koja je procesuirana u tom periodu, nije prožet kroz Vašu „Sablju“? Mislim da se javnost za njeno odsustvo u seriji nije tako grčevita uhvatila jer se radi o estradnoj ličnosti i jer Srbija žudi za „žutilom“ - već jer je riječ o udovici komandanta paravojne formacije iz ratova devedesetih Željka Arkana Ražnatovića - čiju prljavu biografiju ni sama država decenijama ne uspijeva da izbriše. Fakat je da optužnica protiv Svetlane Ražnatović nije podignuta - ali „Sablja“ nam upravo daje realan prikaz u to da moćnici i kriminal na samom kraju ostaju na vrhu i nedodirljivi - iako tako isprva ne izgleda. Jeste li izostavljanjem njenog lika afirmisali taj narativ - ili ste zaista uvjereni da je supruga Arkana Ražnatovića, otjelotvorenja svega što predstavlja vladavina Slobodana Miloševića, toliko irelevantna za ovaj slučaj? VLADIMIR TAGIĆ: Nismo afirmisali nikakav narativ, niti nam je ideja da bilo koga poštedimo. Stvar je vrlo jednostavna. Ona je zanimljiva kao folklorno-tabloidni element, a ne zato što je bila, na bilo koji način, bitan faktor atentata na Zorana Đinđića. Ona jeste Arkanova žena i kao takva jeste naslijedila njegove prljave poslove. Arkan je ubijen tri godine prije ubistva Đinđića i ta dva zločina nemaju nikakave suštinske veze. Tačno je da su Duća i Kum tražili od Cece da im pruži alibi, ako zatreba, ali nije tačno da je ona znala šta se oni spremaju da urade. Za to je znala samo jako mala grupa ljudi. Ubacivati njenu priču u našu seriju bio bi čist senzacionalizam s naše strane i mi to nismo željeli da uradimo.&nbsp; PORTAL ETV: Tadašnji politički izazovi i saradnja sa međunarodnim sudom i danas oštro dijele srpsko društvo i političku scenu. Jeste li zbog toga nailazili na opstrukcije i izazove? Jesu li Vam dokumenta o „Sablji“ bila lako dostupna? GORAN STANKOVIĆ: Nećete vjerovati koliko su dokumenti o Sablji javno dostupni svima. Dakle, u prvom krugu imate knjige Miloša Vasića „Atentat na Zorana Đinđića“, zatim „Oni su jači od nas“, Miodraga Vukovića i Vojislava Tufegdžića, potom knjigu Mileta Novakovića „Državo ruke uvis“. Od toga može da se krene. Zatim imate 28 snimljenih epizoda „Insajdera“ na temu ubistva premijera, onda imate transkripte sa cijelog suđenja na internetu, gdje možete iz dana u dan da pročitate svačije javno svjedočenje. Samo nakon ovoga možete da donesete jako puno zaključaka.&nbsp; Međutim mi smo u saradnji sa policajcima koji su vodili akciju Sablja došli u posjed policijske dokumentacije koja je vođena za vrijeme akcije. Ono što je glavni problem jeste što je ljudima puno lakše da pogledaju dvije emisije, pročitaju tri članka i popričaju sa jednim čovjekom u kafani i da donesu stav o tome ko zapravo stoji iza atentata i koja zavjera je u biti stvarna. Nemam nikakav problem sa njihovim izvorima i mi smo takođe sve te izvore prošli - ali smo takođe uzimali i ove koje sam naveo. Kada se sve to uzme u obzir postaje veoma lako da se donese stav o tome šta se dogodilo i možete mnogo lakše da uvidite koja agenda stoji iza koje od teorija zavjera koje kruže.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241201151216_651f68dbefb894c6b1ebe73d068f4d31075a79f9e77e50dbdcc769127d92907d.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20241201151216_651f68dbefb894c6b1ebe73d068f4d31075a79f9e77e50dbdcc769127d92907d" data-rendition-name="original" width="5807" height="3872" loading="lazy" alt="Goran Stanković"> <figcaption>Definitivno je najveći izazov bio teret odgovornosti: Goran Stanković(Photo: Nebojša Babić)</figcaption> </figure>  PORTAL ETV: Koliko je do sad poznato javnosti - likovi novinarke Danice Mandić (Milica Gojković), Uroša - „malog“ (Lazar Tasić) i pandurskog dvojca Ljube i Rakića (Feđa Štukan i Ljubomir Bandović) su fiktivni. Danica i Uroš ipak neodoljivo podsjećaju na određene ličnosti - ili makar događaje iz realnog života. Je li lik Danice Mandić makar nekim dijelom inspirisan likom i djelom Brankice Stanković - za koju je u realnosti, kao i za Danicu u seriji, stigao snajper? VLADIMIR TAGIĆ: Brankica Stanković je vjerovatno najznačajnija novinarka u Srbiji u 21. vijeku. Njen rad je nama bio velika inspiracija i mi izuzetno poštujemo i cijenimo emisiju Insajder i ono što je ona postigla, ali naša Danica je inspirisana sa više različitih novinara koji su svojim poštenim radom doveli svoj život u opasnost. Svakako su nam, pored Brankice, bili inspiracija i Dada Vujasinović, Slavko Ćuruvija i Milan Pantić. Danica u našoj seriji preživi pokušaj atentata i to je nada, koju smo željeli da ostavimo na kraju, jedno zrno nade, da kažemo i sebi i drugima: vrijedno je boriti se, nije sve crno i bezizlazno.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241201151216_f07953358e3db21773eabeaba96ee3bd02d4f3baf1cb07699bdd31f9be682fc4.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20241201151216_f07953358e3db21773eabeaba96ee3bd02d4f3baf1cb07699bdd31f9be682fc4" data-rendition-name="original" width="3840" height="2160" loading="lazy" alt="Milica Gojković"> <figcaption>Milica Gojković ubjedljiva u ulozi novinarke Danice Mandić(Photo: Kadar iz serije „Sablja“)</figcaption> </figure>  PORTAL ETV: Ninoslav Konstantinović jedan je od pripadnika tadašnje najmoćnije mafijaške organizacije na Balkanu koji u Sablji nije procesuiran. Postoji teorija da je stigao do Hrvatske gdje je ubijen - isto dokle i Uroš „mali“ stiže u seriji. Je li njegov lik, makar dijelom, inspirisan Ninoslavom Konstantinovićem? GORAN STANKOVIĆ: Uroš je kombinacija nekoliko članova Zemunskog klana, jer je bilo nemoguće za kratko vrijeme u seriji uvesti i prikazati sve njih - a da postoji jasna distinkcija ko je ko.&nbsp; Čitajući o klanu i razvijajući likove koji predstavljaju taj klan vam se zgrči želudac i onda kada vidite da u javnosti još postoji jedna fetišizacija njihovog lika i djela, ne bude vam dobro.&nbsp; Uopšte ne želimo da pružamo prostor da se o njihovim zlodjelima gleda na neki senzacionalistički način. Serija prikazuje jedan period kada nema bilo kakve glorifikacije njihovog kriminalnog života i gdje oni doživljavaju svoj krah.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241201151220_d24cd00de205bd0ed0340b59f73b5ec6338ea223185211abd7e5ec8710ef985d.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20241201151220_d24cd00de205bd0ed0340b59f73b5ec6338ea223185211abd7e5ec8710ef985d" data-rendition-name="original" width="3840" height="2160" loading="lazy" alt="Kadar iz Sablje"> <figcaption>„Nema nikakve glorifikacije kriminalnog života“(Photo: Kadar iz serije „Sablja“)</figcaption> </figure>  PORTAL ETV: I Žarko Ilić (Zlatko Burić) je fiktivni lik. Personifikuje li on kompletan sistem u Srbiji - tj u ovom slučaju državu i DB? Mislite li da ste upravo kroz njegov lik najefektivnije uperili reflektore u slučaj ubistva Đinđića i ukazali na to kako funkcionišu Srbija i njena služba bezbjednosti - ali i samim tim generacijama koje tek stasavaju omogućili da bolje razumiju sistem koji nasljeđuju? VLADIMIR TAGIĆ: Kamo sreće da tako funkcioniše samo Srbija i njena služba bezbjednosti. Mislim da je situacija vrlo slična u mnogim zemljama u regionu, a i u svijetu. Pogrešno je misliti, i to je još jedan narativ koji se zloupotrebljava, da smo mi željeli da ocrnimo Srbiju. Ne, to nije istina, mi kritikujemo sistem zato što mislimo da Srbija može da bude mnogo bolja. Svako društvo treba da se suoči sa sopstvenim problemima i da sređuje svoje dvorište. Da se vratim na Vaše pitanje u vezi Žarka: Žarko jeste fiktivan lik, ali je takođe zasnovan na nekim stvarnim ličnostima do kojih smo istraživanjem došli, nastao je kao kombinacija par njih.&nbsp; PORTAL ETV: Nakon zajedničkog lansiranja uspješne „Jutro će promeniti sve“ djeluje da ste „Sabljom“ otišli korak dalje. Što Vam je bio najveći izazov u pripremi ovog serijala? Kolika je razlika u procesu stvaranja ove dvije serije i jesu li oni uopšte uporedivi? GORAN STANKOVIĆ: Uporedive su u tome što smo ponovo za centralne likove uzeli obične ljude koje pokušavamo da razumijemo i sa kojima ostvarujemo neki vid identifikacije.&nbsp; Nismo htjeli da nam glavni likovi serije budu javne ličnosti, političari ili vođe klana, već ljudi na koje je događaj ubistva premijera ostavio uticaj i koji pokušavaju sa tim da se izbore.&nbsp; Naravno da je centralni lik Zoran Đinđić, ali se preko sudbina naših fiktivnih likova čita naš autorski stav prema svemu što se događa. Definitivno je najveći izazov bio teret odgovornosti koju nosite sa ovakvom temom, odgovornost koje samo ime Zoran Đinđić sa sobom nosi - zato smo i proveli četiri godine u istraživanju ove teme - dok nismo bili sigurni da smo pronašli pravi ugao i u istraživanju stigli do trenutka kada možemo mirno da stanemo iza svega što u seriji postoji.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241201151224_dd579bcc6a77073fc0bf56fe82d90a35b4871eb198013d75c35faa66a6c07bcb.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20241201151224_dd579bcc6a77073fc0bf56fe82d90a35b4871eb198013d75c35faa66a6c07bcb" data-rendition-name="original" width="3840" height="2160" loading="lazy" alt="Kadar iz serije Sablja"> </figure>  PORTAL ETV: Uzevši u obzir i pozitivne i negativne kritike na račun „Sablje“ - jeste li postigli cilj kojem ste stremili u pripremi ovog ozbiljnog serijala? Vidite li mogućnost da se u budućnosti ponovo posvetite ovako škakljivim temama? VLADIMIR TAGIĆ: Nije nam to prioritet. Želimo da se bavimo inspirativnim i zanimljivim temama, želimo da filmski i autorski idemo dalje. Šta će biti sljedeće, ne znam. Vidjećemo. Ali svakako će biti nešto za čim postoji unutrašnja potreba u nama. PORTAL ETV: „Sablja“ je, po prirodi same tematike, otvorila razne polemike u javnosti, ali mislim da Vam jednu stvar niko ne može zamjeriti: a to je izbor glumaca. Kako je tekao taj proces? Jeste li se dvoumili prilikom izbora ili su Vas u samoj pripremi, kao što su i publiku u emitovanju, odmah „oborili s nogu“? VLADIMIR TAGIĆ: To je studiozan proces gdje pokušavate da sklopite jednu komplikovanu slagalicu. Mora da se radi metodično i precizno. Željeli smo da iznenadimo sebe, da ne idemo očekivanim i utabanim putevima - već da nađemo rješenja koja će i nama, glumcima, a i publici biti zanimljiva i neočekivana.

Anja Ivanović

Režiseri „Sablje“ za Portal ETV: Suočavanje sa prošlošću potrebno je svima koji prljav veš guraju pod tepih

Viši sud u Beogradu odbacio je molbu za puštanje na uslovnu slobodu osuđenog bivšeg komandanta Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorada Ulemeka Legije, potvrđeno je za N1 iz te sudske instance.
On je osuđen na ukupno 160 godina zatvora u postupcima za ubistvo premijera Zorana Đinđića, bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića, pokušaj ubistva lidera SPO Vuka Draškovića, četvorostruko ubistvo na Ibarskoj magistrali, kao i za zločine „zemunskog“ klana. Po tadašnjem zakonu maksimalna kazna koju može da izdrži bila je upravo 40 godina, a zakonski sistem Srbije ne predviđa sabiranje kazni po različitim presudama. Kazna doživotnog zatvora uvedena je tek decembra 2019. godine, izmjenama Krivičnog zakonika (KZ) iz te godine.
Molbu je za njegovo puštanje na uslovnu slobodu podnio je advokat Aleksandar Kovačević.
Bivši komandant JSO u zatvoru je proveo 20 godina i šest mjeseci, što je nešto više od polovine kazne koju izdržava u zatvoru u Požarevcu.
Krivično vansudsko vijeće Višeg suda u Beogradu je najprije zaključilo da nijesu ispunjeni uslovi za podnošenje molbe, s obzirom na to da osuđeni nije izdržao dvije trećine kazne zatvora na koju je osuđen.
Po stavu suda, primjena blažeg zakona na počinioca krivičnog djela moguća je samo dok se određeni krivični postupak ne okonča pravnosnažno.
Ovo znači da se u slučaju uslovnog puštanja primjenjuju odredbe onog zakona koji važi u momentu izdržavanja kazne, a ne u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
U konkretnom slučaju Ulemeka Legije, u vrijeme izvršenja krivičnog djela Krivični zakonik je propisivao da se osuđenik može uslovno otpustiti nakon izdržane polovine kazne.
Sud je, kako saznaje N1, i to imao u vidu, ali smatra da se na uslovno puštanje primjenjuje ona odredba Krivičnog zakonika koji važi u vrijeme izvršenja kazne, što znači da je potrebno da osuđenik izdrži dvije trećine kazne zatvora da bi se uopšte podnijela molba za uslovno puštanje.
Inače, protiv ove odluke dozvoljena je žalba Apelacionom sudu u Beogradu.

Milorad Ulemek Legija ostaje u zatvoru

U Crnoj Gori je, u posljednja 24 sata, evidentirano 25 saobraćajnih nezgoda, u kojima je jedna osoba teže povrijeđena, a 12 lakše.
Iz Operativno-komunikacionog centra Uprave policije kazali su da je u Podgorici evidentirano osam saobraćajnih nezgoda, Baru šest, Pljevljima i Kotoru po tri, a u Herceg Novom dvije.
Po jedna saobraćajna nezgoda zabilježena je u Ulcinju, Tivtu i Nikšiću.
Izdato je 548 naloga za uplatu novčanih kazni i podnijeto 65 prekršajnih prijava.
Policija je oduzela šest pari registarskih tablica.

Za 24 sata 25 saobraćajnih nezgoda

Službenici Sektora granične policije, u pojačanim kontrolama na graničnim prijelazima i u unutrašnjosti zemlje, procesuirali su 18 osoba, od čega 13 stranih državljana. Lišena su slobode četiri lica, podnijete su četiri krivične prijave zbog nedozvoljene trgovine i falsifikovanja isprava, a zaplijenjena je marihuana, duvan, preko 600 paklica cigareta i falsifikovane lične isprave, saopšteno je iz Uprave policije,.
U Ulcinju je, kako navode, u lokalnoj akciji procesuirano devet osoba koje su počinile prekršaje iz Zakona o strancima. Slobode su lišeni S.P. (48), državljanin Srbije, i I.V. (36), crnogorski državljanin, kod kojih je pronađena marihuana. Nakon prekršajnog postupka, S.P. je uručen otkaz boravka uz zabranu ulaska u zemlju.
Na graničnom prijelazu Dobrakovo, na izlazu iz Crne Gore, kontrolisan je B.P. (19) iz Čačka, kod kojeg su pronađeni falsifikovani hrvatski lična karta i vozačka dozvola na ime D.J. (33). Po nalogu tužioca iz Bijelog Polja, B.P. je lišen slobode zbog sumnje u falsifikovanje isprave.
U Bijelom Polju, na putu Mojkovac–Bijelo Polje, policija je kod S.Z. (22) pronašla oko 10 kilograma duvana. Protiv njega je podnijeta krivična prijava za nedozvoljenu trgovinu.
Na graničnom prijelazu Božaj, na ulazu u zemlju, turski državljanin K.K. (29) zatečen je sa tri ručno pravljene cigarete i pakovanjem marihuane, zbog čega je lišen slobode. U drugom slučaju, državljanin Azerbejdžana A.Z. (25) zatečen je sa oko šest kilograma rezanog duvana, pa mu je izdat prekršajni nalog.
Pripadnici Mobilne jedinice u Ulcinju kod Č.K. (54) pronašli su 199 paklica cigareta sa akciznim markicama Kosova, a protiv njega je podnijeta krivična prijava za nedozvoljenu trgovinu. Na Velikoj plaži, kod S.M. (37) pronađena je kesa sa više od 50 grama marihuane, zbog čega je protiv njega podnijeta prekršajna prijava.
U Baru je pretresom dva kioska u vlasništvu privrednog lica iz tog grada pronađeno 433 paklice cigareta bez akciznih markica. Protiv ovlašćenog lica J.M. podnijeta je krivična prijava zbog nedozvoljene trgovine.
&nbsp;

Granična policija procesuirala 18 osoba – zaplijenjena droga, cigarete, duvan i falsifikovana dokumenta

Pamflet istorijskog revizionizma, poluistina, prećutkivanja, propagandnog falsifikovanja, u formatu dokumentarnog filma o 13. julu, kojim se normalizuje velikosrpska mitologija, osvanuo je sredinom jula na Jutjub kanalu prosrpske Demokratske narodne partije (DNP), a premijerno je prikazan na Adria Televiziji.
Neskriveni i ključni cilj lažnih istorijskih konstrukcija u ovom uratku jesu otvorena delegitimizacija crnogorske borbe za obnovu državnosti, osporavanje autentičnosti antifašističkog ustanka iz 1941. godine, ali i da se zatomi istina o okupaciji Crne Gore 1918. godine Podgoričkom skupštinom i nametne narativ da su Crnogorci zapravo Srbi koji treba da se vrate sebi.
<h2>TAJNI PODACI O AUTORSTVU</h2>
Transparentnih podataka o režiji, produkciji i autorstvu nema, ali je mnogo toga jasno - a prije svega da je film u javnost plasiran u jeku sve intenzivnije revizije istorije u Crnoj Gori i dok politička vladajuća struja koristi svaki mogući alat - od institucionalne moći do medijske propagande - kako bi poništila crnogorski istorijski i identitetski kontinuitet.
Film od samog početka ne krije da ima političko-revizionističku agendu pošto naratorka u prvim minutima govori o tome da „Crna Gora ima dvije zastave, himne, dva imena, dva pravca ali i dvije istorije“ - tako otvoreno afirmišući „istoriju“ napisanu iz velikosrpskog ugla.
To nije samo ulazna tačka u pokušaj da se gledaoci ubijede da su „dvije istorije“ ravnopravne - da se ne radi o sukobu činjenica i političkoj propagandi, nego i priznanje da autori filma, ko god oni bili, ne prihvataju zvaničnu, međunarodno priznatu i utemeljenu istoriju Crne Gore.
<h2>KLJUČNA ZAMJENA TEZA</h2>
Tako se, pored ostalog, italijanska okupacija iz 1941. godine koristi kao zgodan izgovor da se prikriju mnogo dublji i trajniji ožiljci - poput onih iz 1918. kada je Crna Gora anektirana, a Karađorđevićima omogućeno da pod maskom „volje srpskog naroda“ sebi pripoje novu teritoriju - da bi Srbija, proširena Crnom Gorom i Makedonijom, tvorila kraljevinu tri naroda - Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tada su srpski agenti poslati u Podgoricu, proglašeni „velikom narodnom skupštinom“ i, uz prismotru srpske žandarmerije, izglasali brisanje države Crne Gore - odnosno rezoluciju koju je srpska vlast napisala na Krfu, a kojom se okupacija Crne Gore prihvata proglašenjem pripojenja Srbiji.
U tom trenutku je postojala redovna crnogorska narodna skupština, i to po tadašnjem ustavu jedina koja je mogla raspolagati sudbinom ove države, ali desilo se što se desilo.
Uslijedio je Božićni ustanak, spaljivanje hiljada crnogorskih domova, progon komita, ubijanje onih koji su bili vjerni crnogorstvu i državnoj slobodi. Dvadesetak godina kasnije, a pošto je narod bio za to da zajednica bude organizovana tako da sve zemlje budu slobodne i ravnopravne - a što su srpski politčari odbijali, desio se Petrovdanski sabor na kojem su federalisti, na čelu sa Sekulom Drljevićem, uz Italijane proglasili nezavisnost.
No, ovako posloženih fakata u DNP-ovom i Adrijinom uratku nema. Oni, bez bilo kakvog detaljisanja, konstatuju da je u tom periodu Crna Gora bila dio Zetske banovine, što prati i dalje navođenje da je parola crnogorskih komunista bila „srpstvo, slovenstvo, sloboda“ ili, kako naratorka kaže: „tadašnje rukovodstvo crnogorskih komunista je sebe i te kako smatralo Srbima. Čak i oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci nijesu na srpstvo gledali kao na nešto što je strano, nametnuto ili neprijateljsko“.
Sve to vodi do njihove suštine - tvrdnje da je „ustanak 13. jula 1941. bio borba za zajedničku jugoslovensku državu“, odnosno, po njihovom poimanju, za crnogorsko zajedništvo sa Srbijom, a da je deklaracija donijeta 12. jula bila težnja ka separatizmu koja je idućeg dana dobila odgovor.
Ovo je ključna zamjena teza jer je ustanak 13. jula, prije svega, bio antifašistička odbrana dostojanastva naroda koji nije zaboravio ni Podgoričku skupštinu, niti prihvatio ideju da mu se ponovo o sudbini odlučuje „odozgo“. Crna Gora se borila za slobodu - od fašizma i hegemonije, zato je jasno da se plasiranjem narativa o trinaestojulskom ustanku kroz prizmu „jugoslovenskog patriotizma“, a ne i crnogorskog otpora dugotrajnoj fašisitčkoj manipulaciji identitetom, pokušava zbrisati srpska prljava uloga okupatora, a samim tim i crnogorski subjektivitet u Trinaestojulskom ustanku.
<h2>POKUŠAJ DEMONIZACIJE SUPROTSTAVLJANJA SRPSKOJ HEGEMONIJI</h2>
Dodatno, karakterisanjem deklaracije koja je donijeta 12. jula „težnjom ka separatizmu“ između redova se opasno implicira da je svaki zahtjev za crnogorskom nezavisnošću sam po sebi fašistički, a ta teza im služi i za diskreditaciju savremenih crnogorskih državotvornih ideja.
Pored toga, Sekula Drljević, politički lider crnogorskih federalista i separatista koji je isprva svoje djelovanje bazirao na protivljenju srpskoj aneksiji Crne Gore 1918. godine, u filmu se poredi sa Antom Pavelićem - vođom ustaškog pokreta koji je predvodio genocidni režim NDH koji je odgovoran za smrt stotine hiljada ljudi - i to uz tvrdnju da je bio zamišljen kao crnogorski pandan ustaškom poglavniku, tj. da je Crna Gora 1941. trebalo da bude fašistički protektorat sličan NDH.
Kolaboracija Drljevića sa fašistima ostaje fakat - ali se on u ovom filmu demonizuje kao ustaški pandan - iako nikad nije imao oružane snage, niti sprovodio represiju nad bilo kakvim civilima - dok su, sa druge strane, mnogi četnički komandati, poput Pavla Đurišića i Draže Mihailovića, sarađivali sa Italijanima i nacistima - i to ništa manje - nego mnogo više.
Samim tim je jasno da je Drljević, koliko god bio sporan, tvorcima ovog filma poslužio isključivo da bi zalaganje za crnogorsku državnost prikazali kao oličenje fašizma - što im onda i omogućava pravdanje narativa u kojem je jedino čista opcija prosrpska - a sve drugo izdajničko. Zato njegovo poređenje sa Pavelićem služi samo kao alat za brisanje legitimiteta crnogorskih političkih pokreta koji su se suprotstavili srpskoj hegemoniji.
Svime time se pokušava zatvoriti prostor za bilo kakvu diskusiju o crnogorskoj državnosti - jer ako je svaka priča o nezavisnosti fašizam - onda je, valjda, jedina antifašistička opcija ostanak u velikosrpskoj dimenziji.
<h2>,,PRANJE“ ČETNIČKOG POKRETA&nbsp;</h2>
Iako su saradnja četničkog vođe Draže Mihailovića sa okupatorskim silama i masovni zločini nad civilima koji su se suprotstavljali kolaboraciji neupitni, nepobitni i jasni, u filmu se pokušalo ,,pranje” četničke biografije, predstavljajući kolaboraciju četnika Pavla Đurišića sa Italijanima kao - „reakciju na komunističke zločine“.
Tako naratorka kaže da su komunistički zločini „prouzrokovali odluku četnika da sklope ratni sporazum sa Italijanima - sa ciljem uništenja komunista“. Koji su to zločini komunista 1941. godine natjerali četnike na kolaboraciju sa fašistima Pircija Birolija - nije objašnjeno. Očito jer nije se mogla isfabrikovati ,,nova istorija”.&nbsp;
A kako to u propagandnim uratcima obično i biva, jedan narativ temelj je za drugi - pravdanje četnika brzo vodi i do rusofilije koja se silu na sramotu predstavlja kao oličenje crnogorskog mentaliteta.
- Važan faktor motivacije među borcima NOB-a, naročito Crnogorcima, bila je privrženost Moskvi koja je, sem iz ideoloških razloga, proisticala iz tradicionalnih i ratničkih spona prethodnih stoljeća. Još od 18. vijeka osnovni elementi crnogorske državnosti obrazovanja i duhovnosti uživali su jedinu podršku u Rusiji. Poznata krilatica „sa Lovćena kliče vila, oj Rusijo majko mila“ bila je dio mentaliteta mladih partizana. Ne treba da nas čudi što je samo u Crnoj Gori ustaljeni partizanski pozdrav „smrt fašizmu sloboda narodu“ dijelom zamijenjen sa „crvena armija je s nama pobjeda je naša“ - navodi naratorka, dramatično falsifikujući istoriju, sve radi predstavljanja Crnogoraca kao „pravoslavnog“ kulturnog i ideološkog svijeta koji prirodno gravitira ka Srbiji i Rusiji.&nbsp;
Time su u ovom filmu zanemareni i zbrisani svi temelji crnogorskog građanskog i sekularnog identiteta, a trenutno stanje u državi i neophodni otpor srpsko-ruskom uticaju između redova upakovani u izdaju sopstvenog karaktera.&nbsp;
<h2>„DRUGOSRBIJANCI“ I „MONTENEGRINI“</h2>
Ne čudi što je jedan od sagovornika u ovom uratku, pored predstavnika Istorijskog instituta i Milana Kneževića i srpski istoričar, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i jedan od ideologa velikosrpskog projekta, Čedomir Antić, koji docira o tome kako u Crnoj Gori „nema drugosrbijanaca“.
- Svi drugosrbijanci su postali montenegrini. To je vrlo zanimljivo i govori da je to jedinstvena zemlja. Bila je srpska, danas više nije. Toliko su netolerantni ti ljudi da ne priznaju srpstvo - govori Antić.
Nijesu anonimni autori ovog filma ni prvi ni jedini koji su pokušali lansirati tezu o tome da je crnogorski identitet tvorevina nekadašnjeg komunističkog vođe Milovana Đilasa.&nbsp;
- U jugoslovenskoj javnosti toga vremena nerijetko je bilo zastupljeno stanovište o Đilasu kao tvorcu crnogorske nacije - neki će reći jedne izrazito anti-srpske pojave i dezintegrativnog faktora u odnosu na srpski nacionalni korpus. Sa današnjeg aspekta, postavlja se pitanje da li je to baš tako. Đilasovo nacionalno opredjeljenje bilo je u većem dijelu života nesumnjivo srpsko. O tome govore njegova centralna literalna djela - navodi naratorka.
Na to se nadovezuje Antić koji ističe da „vidimo da je on drugosrbijanac“, te da je „to srpstvo kod njega jako relativno“.
- Zvaničan stav Komunističke partije Jugoslavije prema crnogorskoj naciji nije bio još uvijek jasno i u potpunosti definisan. Crnogorsku naciju je trebalo, po stavu Komunističke partije Jugoslavije, u perodu pred izbijanje rata tek definisati i naučno objasniti. Iz tog razloga je to pitanje ostavljeno za poslije rata. A onda je ponuđeno najviđenijem Crnogorcu među komunistima da ga definiše i na neki način postavi kao model za novu naciju u novoj državi. Ta ličnost bio je Milovan Đilas...Iskustvo ovog rata govori da crnogorski narod, ne samo što je ustao protiv okupatora, nego je pošao i protiv onih struja koje su htjele da ga odvoje od Srba - govori naratorka.
Suština svih ovih navoda je ista: ubijediti Crnogorce da su zapravo Srbi - a kako to uvjerljivije učiniti nego reći da je upravo „tvorac nacije“ u biti Srbin - koji se samo radi partijskih interesa zalagao za crnogorstvo.
<h2>REHABILITACIJA DEVEDESETIH</h2>
Tokom cijelog filma konstanta je nametanje narativa da su crnogorska nacija i državnost produkt manipulacija i zavjere protiv srpstva - uz osporavanje svakog procesa koji je vodio do emancipacije naše države.&nbsp;
Tako Antić riječima da je „dugoročno pobijedila „nidologija“ koja je imala veliku sreću i u jugoslovenskoj državi učinila sve da odvoji Srbiju od Crne Gore“ samo učvršćuje korijene ratnih devedesetih - čiji krici, kroz pritiske i pokušaje podrivanja suverenosti - što iznutra - to i spolja, i danas odjekuju Crnom Gorom.
Dokaz za to je i tvrdnja da je uplivom hrvatskog nacionalizma u vrh crnogorskog dijela KP u potpunosti je narušen „revolucionarni moral čiji su nosioci bili upravo srpski komunisti“.&nbsp;
I više je nego jasno da se radi o grubom pokušaju kriminalizacije crnogorske državnosti i to kroz rehabilitaciju velikosrpske hegemonije čija je suština uvijek bila, i danas jeste, teza da su svi drugi identiteti na ovim prostorima devijantni, nepostojeći – odnosno izdajnički.
<h2>VELIČANJE AB REVOLUCIJE</h2>
U nastavku filma autori su se dotakli Antibirokratske revolucije nazivajući je „savršenim primjerom sadejstva između crnogorstva i srpstva“ - kao da nije riječ o politički dirigovanom puču tadašnjeg režima Slobodana Miloševića kojim je u Crnoj Gori instalirano njemu odano rukovodstvo radi namjere da kontroliše Predsjedništvo SFRJ - a što se nije moglo bez podrške zvanične Crne Gore.
No, ni ovo nije ništa novo, niti čudi, kada se uzme u obzir da je upravo DNP bio jedan od nosioca nastavka kontrarevolucije - odnosno litija 2020. godine. Obje kontrarevolucije su osmišljene i koordinisane iz Beograda, a nacionalizam i navodna ugroženost crkve iskorišteni za vraćanje Crne Gore u velikosrpski kolosjek i ostvarenje njihovih interesa.&nbsp;
Obje su, u konačnom, imale razarajući efekat po crnogorsko društvo i demokratski razvoj.
<h2>VOZ I ŠINE</h2>
Završni dio filma kulminira otvorenim poricanjem i omalovažavanjem savremene državnosti Crne Gore i referendumske volje.
- Riječi i nedjela Štedimlije i Drljevića referendumski su nadglasale borbu naših predaka koji su živote dali boreći se protiv tekovina 12. jula. Iako je 13. jul i danas Dan državnosti Crne Gore - on je nažalost samo broj na zidnom kalendaru, odmah pored slavske ikone kod onih koji je još uvijek imaju. Nerijetko u narodnoj skupštini i u javnosti možemo da čujemo kako se mnogi pozivaju na narodno-oslobodilačku borbu, istrajavanje na himni koja predstavlja ništa drugo do plagijat ratnog zločinca Sekule Drljevića. Priča o precima koji su se borili za slobodu trebalo bi da nam daju danas zajednički put i pravac kojim treba da idemo - navodi naratorka u završnom dijelu.
Nastavlja dociranjem o odnosu crnogorstva i srpstva.&nbsp;
- U našoj državi se najbolje oslikava kroz metaforu kolosjeka: jedno bez drugog ne može da funkcioniše, odnosno voz ne može da nastavi dalje. Potreban je balans jer zabluda je da vlak može zamijeniti voz i da je povijest važnija od istorije. Moramo biti svjesni riječi naših predaka, ne smijemo doživjeti sudbinu Kajina i Avelja, jer braća su braća čak i kada se posvađaju jer ako se odreknemo prošlosti nećemo imati ni budućnost - govori naratorka.
Ova metafora ne znači nikakvo „pomirenje“ niti simboliše bratstvo - već podređenost. Voz predstavlja Crrnu Goru - koja, prema njihovom poimanju, ne može ići bez šina - odnosno Srbije.
Tako je napravljen puni krug: u samoj završnici je potvrđeno da je glavna vodilja ovog uratka upravo nastavak diskursa i velikodržavnih pretenzija koje su 1918, ali i devedesetih započele oružjem, a u 21. vijeku nastavljene sofisticiranijim sredstvima - prije svega institucionalnom revizijom istorije.

DNP i Adria TV revizionistički dokumentarni film o 13. julu iskoristili da još jednom nametnu narativ da su Crnogorci Srbi koji treba da se vrate sebi

Povijest nas uči da nitko nije uspio duh fašizma vratiti u bocu bez krvi. Hrvatska svoj identitet treba graditi na znanosti, umjetnosti, kulturi, radu i antifašističkoj tradiciji prepoznatoj u Ustavu
Tko je danas siguran kakva je budućnost svijeta, je li to stabilnost i prosperitet ili rat i propast, ili ima čarobnu kuglu ili je bahata sveznalica. Od Drugog svjetskog rata svijet nije bio u opasnijem trenutku od kubanske krize. Ako nizašto, ono zato što su tada o sudbini svijeta odlučivali odgovorni i predvidivi lideri. Danas? Trump, Putin, europska vrhuška, ona u EU, ali i vrhuške pojedinih država? Odluke su im često neracionalne, nepredvidive, štetne i opasne. Brojni ratovi, pravi i ekonomski, trka u naoružanju, teška kršenja ljudskih prava, devastacija UN-a i regresija međunarodnog prava i multilateralizma, bude strah i od najcrnjih scenarija.
U mnogim državama vidimo onaj "fašizam koji se vraća" Roba Riemena. Negdje u začetku, negdje već u visokoj fazi. Ima i bolja slika budućnosti. Zamislimo da se lokalni europski političari odreknu filozofije "bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu", da ojačaju EU institucije i postupno i promišljeno krenu graditi nešto poput Sjedinjenih Europskih Država, utopiju na dugu stazu, jedino što EU može odmaći od vazalskog odnosa prema SAD-u i učiniti ga sigurnijim i konkurentnim, i SAD-u, i Kini, i drugim gospodarski prosperitetnim zemljama i savezima. Je li to realno očekivati? Vjerojatno ne. Ali zagovaram tu utopiju i vidim u njoj bolju i sigurniju budućnost, ako ne svijeta, svakako Europe.
Naša regija, jugoistok Europe, od rata devedesetih nikada nije bila nestabilnija i besperspektivnija. Srećom, Hrvatska se ipak na vrijeme odmakla ulaskom u EU, sigurnosno i ekonomski. Ali, kaotična BiH, Srbija koja nije zaboravila san o svojoj veličini, Kosovo koje još radi na svojoj punoj afirmaciji, od EU prevarena Sjeverna Makedonija i turbulentna Crna Gora, utječu i na našu sigurnost i prosperitet. Iako deklariranog europskog puta, svojom politikom (osim Sjeverne Makedonije koja je svoj dio posla obavila, a EU je prevarila), kao da pokazuju da im uopće nije do EU, ili pak smatraju da se članicom EU postaje dosjelošću. Što je potpuno pogrešno. Većina susjeda dalje je od EU nego pred koju godinu. Žao mi je. Dobra budućnost, sigurna i stabilna, i za njih i za cijelu Europu, ulazak je svih tih država u EU. To je dobro za nas. Kažu, više vrijedi dobar susjed nego najviša ograda.
Hrvatska je od nastanka puno učinila. Rekao bih, stabilna smo i relativno sigurna i prosperitetna država. U novim okolnostima moramo postati "mala sila", ona koja uspješno artikulira i ostvaruje svoje legitimne interese u međunarodnoj zajednici i "mali ekonomski tigar". Ono što ne želim Hrvatskoj je ponovna izloženost ratu. Smatram, osim ako ne dođe do kakvog svjetskog rata, u okviru kojeg bi se sigurno javio i revanšizam u regiji, takvog scenarija neće biti.
Dobar dio svog relativnog ekonomskog prosperiteta dugujemo europskom novcu. S obzirom na raširenu korupciju, ekonomsku neefikasnost, enormnu birokraciju i "urođenu" rezervu prema poduzetništvu, sa zabrinutošću čekam prestanak dotoka europskog novca u dosadašnjoj mjeri. S ekonomskim problemima dolaze politički i socijalni problemi koji mogu destabilizirati društvo i državu. Hoće li Hrvatska imati snage stati potpuno samostalno na noge, hoće li znati obuzdati preskup državni aparat, racionalizirati lokalnu samoupravu…? Uz reforme koje potiču investicije i proizvodnju, nikada ne treba zaboraviti, što se događa, da je Ustavom Hrvatska definirana kao socijalna država.
Ni politički nam sustav nije savršen. Postupak izbora nije uvijek besprijekoran, a izborni sustav omogućava nedostojne političke trgovine u kojima se izigrava volja birača a beznačajne stranke igrom slučaja postaju nerazmjerno utjecajne na lokalnoj i državnoj razini. Do sada ni jedna vlada nije željela ozbiljnije zagristi u tu kiselu jabuku.
Rak-rana Hrvatske je pravosuđe. Sporo, neefikasno, često stručno problematičnih odluka, pretvorilo se u državu u državi. Štete koje od takvog pravosuđa trpe građani, poslovni subjekti, pa i sama država, enormne su. Postupci koji traju deset, petnaest i više godina nisu rijedak izuzetak i ugrožavaju status Hrvatske kao pravne i pravedne države. Pravosuđe treba generalni remont, ne samo šminkanje pojedinih procesnih zakona koje nije ozbiljnije pomoglo pravosuđu.
Zadnje, nimalo manje važno za našu budućnost i stabilnost je rastuća ustašofilija maskirana u domoljublje. "Izljevi" ljubavi prema NDH i ustašama, slugama Hitlera i Musolinija, sve su češći i brutalniji i samo je pitanje vremena kad će prijeći u mržnju i nasilje, kad će destabilizirati državu i društvo. Zapanjujuća je lakoća kojim Vlada prihvaća <a href="https://www.vecernji.hr/tag/ustasizacija-315992" target="_blank">ustašizaciju Hrvatske</a>, valjda misleći da će, ako bude trebalo, vratiti zločinački duh u bocu. Uglavnom, povijest nas uči, nitko nije uspio duh fašizma koji se uvijek i vječito vraća (Rob Riemen, Umberto Eco), vratiti u bocu bez krvi ili barem teških društvenih poremećaja. Hrvatska svoji identitet treba graditi na znanosti, umjetnosti, kulturi, radu i, naravno, antifašističkoj tradiciji prepoznatoj u Ustavu, ne na legatu propalog fašističkog projekta. Može li Hrvatska provesti nužne reforme, ovdje su samo neke spomenute, i nastaviti svoj ipak prilično uspješan put, ili će platiti cijenu politika bez vizije i hrabrosti, možemo samo nagađati. Ako bude dovoljno mudrosti, Hrvatska može biti uspješna, stabilna i sigurna zemlja.

Zapanjujuća je lakoća kojom Vlada prihvata ustašizaciju Hrvatske

Fotoreporter i novinar Pobjede Stevo Vasiljević, kao i fotoreporter Vijesti Boris Pejović fizički su napadnuti danas ispred crkve u Gornjem Zaostru.
Tokom napada razularene mase, Vasiljeviću je uništen fotoaparat i oštećen značajan dio opreme. Napad se dogodio oko 14:20 sati, u trenutku kada je spomenik Pavlu Đurišiću uklanjan i premještan u crkvu. Nakon što su Vasiljeviću oduzeli, pa potom polomili dio opreme, nasilno su ga uveli u šator i više ljudi je počelo da ga udara i da mu prijeti.
Novinarske ekipe su tada napadnute, a zahvaljujući prisebnoj reakciji par mještana izbjegnuto je ozbiljnije nasilje, pa čak i mogući linč. Vasiljević i Pejović kao i novinar Balša Rudović, koji nije fizički napadnut, su, vidno potreseni, hitno evakuisani iz Gornjeg Zaostra. Fotoreporteru Vijesti Borisu Pejoviću je prijećeno da, ukoliko bilo šta “izađe na Vijesti” da će ga ubiti golim rukama.
Cijeli incident dogodio se pred očima policije, koja nije blagovremeno reagovala.
Fotoreporteri Pobjede i Vijesti i novinar Vijesti su trenutno u beranskoj policiji gdje daju izjave povodom slučaja.

Napadnuti fotoreporteri Pobjede i Vijesti: Tukli ih i prijetili im da će ih zadaviti

Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije poručio je sa liturgije kod hrama Svete mati Paraskeve u selu Gornje Zaostro u Beranama u čijoj je blizini juče osvanuo spomenik u čast &nbsp;četničkom komandantu i zločincu iz Drugog svjetskog rata Pavlu Đurišiću, da će ga staviti u crkvu, da ga tu neće smjeti rušiti, te da očekuje da spomenik bude podignut i u centru Berana. Metodije je otkrio spomenik Đurišiću, nakon čega je intonirana himna države Srbije. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DFgZScJLiTGc&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> - Ova crkva nikad nije osveštana 20 godina od kako je izgrađena. Da se sabiramo ovde u Pavlovo ime, a onda ćemo ovde da pravimo trbine i predavanja, da dovedemo eminentne istoričare od nauke. Prvo spomenik utvrditi u srcima. Stavićemo spomenik u crkvu, pa nek ruše crkvu. Spomenik mu neće biti samo ovde, nego i u centru Berana, ako Bog da - kazao je &nbsp;Metodije ranije tokom liturgije, prenosi Pobjeda. Vojvodi Pavlu i Dragoljubu su, kako je rekao, ubili tijelo, ali im "nisu ubili dušu", &nbsp;rekao je misleći na Đurišića i Mihailovića. - Bez boga ni preko praga, bez kralja ništa valja. To su naši stari znali da kažu. A onda poslednjih 80 godina, od kada više nema kralja, nije toliko problem što više nismo bili ono što su bili naši stari ili što naša zemlja nije imala uređenje kakvo je imala prije tog nesretnog Drugog svijetskog rat. Najveća tragedija ovog naroda je što mu se ubijala duša cijelih 80 godina. Evo ne prestaju ni danas sa svojim mentorima da uništavaju sve što je sveto i čestito u ovom narodu. Sve što je sveto u ovom narodu, tradicija, istorija. Oni koji ubijaju dušu ovoga naroda, to je najveći genocid – rekao je i dodao kako ćemo se najbolje sačuvati u sabornosti - kazao je Metodije.&nbsp; Dodao je da vojvoda Pavle, rodom iz Lješanske nahije, po gubitku oca došao u Vasojeviće. - Mnogo je onih koji su završili vojne akademije i bili oficiri, ali je malo onih tako hrabrih kao Pavle, koje su poštovali ne samo oni koji su s njim ratovali, njegovi saveznici, već i njegovi protivnici. Bio je kod ujaka koji je bio kod vojvode Vuka, ratnik, četnik u ovim oslobodilačkim ratovima, kada smo od Otomanske imperije oslobađali Srbiju, Crnu Goru i ova brda istaru srbiju i makedoniju. Taj njegov ujak, pod njegovom komandom je ratovo i bio veliku junak. Poslije Prvog svjetskog rata, kad je vojvoda Vuk poginuo na Kajmakčalanu sa većinom svojih boraca, jedan od onih koji su ostali bio je ujak vojvode Pavla, koji ga je podigao i nadahnuo slavom srpskog viteza i junaka. Onda nijednim drugim putem nije mogao poći mali Pavle Đurišić nego putem slavnih svojih vitezova i junaka srpskih, ruskih i ratnika - kazao je on. Istakao je i kako je Đurišić, zajedno sa svojim narodom, prvi podigao ustanak protiv okupatora i oslobodio Berane, Rašku oblast i Sandžak. - Borio se sve vrijeme da odbrani srpski živalj i svoj narod, na koga su zinule ale sasvih strana da ga zbrišu i progutaju, i odbranio ga je. Ne bi uveta srpskog bilo, sve bi ustače poklale sa svojim ulizicama, da nije stao u odbranu svoga naroda - rekao je on. Naglasio je i kako je Đurišić završio kako završava svaki čestiti i pošteni junak. - Stradao je sa svojim narodom na najvećem stratištu, jasenovcu najvećem gradu pod zemljom srpskom. Tu je svoje kosti ostavio, ne zna mu se ni groba. Ali njegov duh napaja ovaj narod. Juče su mu čestiti dobrašinovići na svojoj zemlji podigli spomenik koji od 2002. dišu u vazduh titoisti i njihovi naslijednici. Ne daju da se pomene ime srpsko i onoga viteza koji je srpski narod branio. Ta čestita kuća, žao mi je što su sami to radili, što nisu sa mnom - kazao je on. Poručio je i da će spomenik Đurišiću on u crkvu staviti, pa neka, kako je rekao, sruše crkvu. - Ne bojimo se mi sile njihove, koja ne može ni red na ulice ove zemlje da uvede. Došli su da ruše spomenike najvećih srpskih vitezova. Došli su da ispune naredbu nečiju. To rade mladi momčići obučeni u fina odijela koji su zauzeli visoke političke i državne pozicije i misle da sa tog mjesta mogu da rade kako oni hoće. Nikad ga neće moći srušiti, jer što više vrijeme prolazi sve je veće ime i slava generala Dragoljuba i vojvode Pavla - naveo je Metodije.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250808110844_6d6419b0180231f2c4b3a92b3675101c8f74c8379cad69eaef270fe784fa9479.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250808110844_6d6419b0180231f2c4b3a92b3675101c8f74c8379cad69eaef270fe784fa9479" data-rendition-name="original" width="1920" height="1280" loading="lazy" alt="Metodije Gorenj Zaostro"> </figure>  <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 66.6369%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fmetodije-drzi-liturgiju-u-blizini-spomenika-durisicu-okupljeni-nisu-dozvolili-uklanjanje&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Metodije otkrio spomenik Đurišiću, intonirana himna Srbije, spomenik postaviti i u centru Berana

Na današnjem nezakonitom podizanju spomenika ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata Pavlu Đurišiću, u selu Gornje Zaostro kod Berana, prisustvovalo je više desetina osoba, među kojima i član Glavnog odbora Nove srpske demokratije (NSD) Andije Mandića, direktor Doma učenika i studenata i nekadašnji predsjednik SO Berane Goran Kiković, kao i predsjednik Skupštine Andrijevica Vesko Raketić. Potonji je u žižu javnosti dospio prije dvadesetak dana kada je na svečanoj sjednici povodom Dana opštine u Andrijevici, u prirustvu predsjednika države Jakova Milatovića, ministra poljoprivrede i potpredsjednika Vlade Vladimira Jokovića, ministara sporta i ekologije Dragoslava Šćekića i Damjana Ćulafića, građane koji se protive četničkoj ideologiji nazvao „fašistima“ i „montenegrinima“ – koristeći izraz „montenegrini“ u pežorativnom i omalovažavajućem smislu. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fpredsjednik-skupstine-andrijevica-gradane-nazvao-fasistima-i-montenegrinima&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> Drugi je prije oko dvije godine, u maju 2023, privođen u prostorije Centra bezbjednosti Berane zbog sumnje da je prebio suprugu. Kiković je, inače, jedan od zagovarača podizanja spomenika Pavlu Đurišiću, a predlagao je i da ulica u Beranama nosi naziv po ratnom zločincu Ratku Mladiću, pa su njegovo naimenovanje na funkciju direktora Doma učenika i studenata pratili komentari i fotografije na društvenim mrežama, gdje je opisan kao veliki pristalica četničkog pokreta. Kiković, koji je po struci istoričar, već 20-ak godina revizionističkim tretiranjem istorije potencira ideju da se četničkom komandantu Pavlu Đurišiću, poznatom po ratnim zločinima u Drugom svjetskom ratu, podigne spomenik. Kiković je jedan od organizatora četničkih skupova koji se od 2003. godine organizuju u Gornjem Zaostru u blizini Berana gdje je tokom rata bio štab Pavla Đurišića. On stoji iza nevladinih organizacija Srpski monarhistički pokret i Srpski kulturni centar ,,Župan Prvoslav“, koje su predložile da beranske ulice ponesu imena osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, kao i četničkih komandanata u Drugom svjetskom ratu vojvode Momčila Đujića i Pavla Đurišića. Kiković je i jedan od osnivača Srpskog kulturnog centra ,,Župan Prvoslav“, kao i član Upravnog odbora tog udruženja, a nosilac je i „titule“ četničkog vojvode, baš kao i predsjednik NSD-a Andrija Mandić. Nezakonito podizanje spomenika ratnom zločincu slavio je danas i crnogorski bokserski reprezentativac, Petar Liješević. Doduše, na Instagramu gdje je na objavu Centra za građansko obrazovanje u kojoj navode da je Pavle Đurišić zločinac, a ne heroj, napisao komentar: „Vječna mu slava i hvala“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250807230828_7012bbb593687174b49bd43575b1b444e5f95d760d4483dc13e74a5fed17457f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250807230828_7012bbb593687174b49bd43575b1b444e5f95d760d4483dc13e74a5fed17457f" data-rendition-name="original" width="978" height="1040" loading="lazy" alt="Petar LIješević slavi Đurišića"> </figure>

Direktor-vojvoda Doma učenika, predsjednik SO i reprezentativac slavili spomenik četničkom zločincu

Postupci čelnika bezbjednosnog sektora Crne Gore pokazuju - iz dana u dan, od slučaja do slučaja - da su Demokrate uspjele u naumu da potpuno razruše temelje sistema!&nbsp; Nakon još jednog pokušaja likvidacije u Budvi, na bazenu luksuznog rizorta u Miločeru u sred dana, dva dana docnije novi mučan događaj: u Gornjem Zaostru kod Berana, kada umalo nijesu – pred licem crnogorskih policajaca - ličnovani fotoreporteri Pobjede i Vijesti Stevo Vasiljević i Boria Pejović i novinar Vijesti Balša Rudović...&nbsp; Iz policije, nakon svega, uobičajene floskule da se ,,preduzimaju intenzivne mjere i radnje“, ali ni riječi o – odgovornosti.&nbsp; A teško je povjerovati da se nije mogao predvidjeti scenario koji se desio pri pokušaju ponovnog podizanja spomenika četničkom koljaču i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću: sve je danima najavljivano bez zazora, a četničko saborovanje i izbor novih četničkih vojvoda najavljen i sponzorisan u srpskim medijima u Crnoj Gori i promovisan na drštvenim mrežama.&nbsp; Tako da ispada da jedino vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović, šef Centra bezbjednosti sjever Haris Đurđević i šef beranske policije Željko Babović nijesu znali što se sprema u selu Gorne Zaostro. I valjda zato nijesu uradili ništa od onoga što su im nalagali zakon i policijski protokol?!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250809150828_e873773a0ca9813a4212df265b1e7d6c4fa8aa87c2b0115ca261958c7d506fe8.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250809150828_e873773a0ca9813a4212df265b1e7d6c4fa8aa87c2b0115ca261958c7d506fe8" data-rendition-name="original" width="1250" height="600" loading="lazy" alt="Đurđević i Šččepanović"> <figcaption>Nijesu uradili ništa od onoga što su im nalagali zakon i policijski protokol: Haris Đurđević ii Lazar Šćepanović</figcaption> </figure>  <h2>ANB i UPRAVA POLICIJE: SARADNJA KOJE NEMA?&nbsp;</h2> Ukoliko šefovima bezbjednosnog sektora nije bila namjera da ignorišu protokole i procedure i na taj način omoguće organizatorima da izvrše svoj plan, onda se dokumentovano može zaključiti da su pokazali - neznanje i nesposobnost. To pokazuju i osnovni postulati policijskog operativnog rada. Dakle: pripreme za četnički skup koji je bio najavljen, baš kao što je bilo najavljeno kršenje zakona, morale su da budu operativno praćene. Izvori Portala ETV iz bezbjednosnog sektora tvrde da upravo u Gornjem Zaostru često borave neki od pripadnika Agencije za nacionalu bezbjednost i Uprave policije, pa djeluje nevjerovatno da cijela akcija pripreme i logistike prođe ispod radara bezbjednosnih službi. Resursa je, dakle, bilo. Izostala je politička volja, ali i saradnja sektora bezbjednosti.&nbsp; Očito da vrh ANB nije informisan – ili nije želio da zna - o kretanju i postupcima osoba koje su učestvale u planiranju, izradi i krijumčarenju spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurušiću u Crnu Goru.&nbsp; Međutim, crnogorska javnost ima pravo da zna: što je Agencija za nacionalnu bezbjednost uradila kako bi spriječila događaj koji ima direktne implikacije po nacionalu sigurnost i koji je, što je bilo i očekivano, postakao vjersku i nacionalnu netrpeljivost i političke tenzije u državi?&nbsp; Ukoliko je ANB imala ove informacije i proslijedila ih policiji, onda je ona svoj posao završila.&nbsp; Zato se roje brojna druga pitanja, važna za bezbjednost države, ali i budućnost Crne Gore, kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.&nbsp; Dakle, u svjetlu zaoštravanja saradnje između ANB i Upave policije, naročito nakon aktivnosti vrha Demokrata Alekse Bečića koji kontolišu bezbjednosni sektor – pitanje je kako se posljednjih mjeseci obavlja razmjena informacija između dvije službe?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250103080152_e1bfe7d75126d7a4257828f21ec44dc85871b59c17ead58644eeff92ce7af6c8.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250103080152_e1bfe7d75126d7a4257828f21ec44dc85871b59c17ead58644eeff92ce7af6c8" data-rendition-name="original" width="1424" height="800" loading="lazy" alt="Šćepanović Šaranović"> <figcaption>Demokrata Alekse Bečića kontolišu bezbjednosni sektor(Photo: Portal ETV/D.M.)</figcaption> </figure>  <h2>JE LI BILO DILA POLICIJE SA CRKVOM SRBIJE?</h2> Ali, to je samo djelić priče o tome kako je zakazao bezbjednosti sektor: Uprava policije je adresa sa koje javnost Crne Gore očekuje mnogo odgovora. Prije svega: da li je okupljanje bilo prijavljeno shodno Zakonu o javnim skupovima i što je tim povodom preduzeto? S obzirom na to da je jedna osoba uhapšena zbog sumnje da je počinila krivično djelo, postavlja se novo pitanje - zašto policija nije sprovela službene radnje uviđaja i dokumentovanja spomenka kao predmeta kojim je izvršeno to krivično djelo čime bi bili obezbijeđeni dokazi za potrebe krivičnog postupka?&nbsp; Osim toga: zbog čega policija nije procesuirala osobe koje su, u noći između 7. i 8. avgusta, navodno spriječili policijske službenike da obave uviđaj čime su počinili krivično djelo - sprečavaje službenog lica u vršenju službene dužnosti?&nbsp; To otvara još jedno, vrlo osjetljivo, pitanje: da li je povlačenje policije u noći između 7. i 8. avgusta bio dio tajnog dogovora nekoga iz vrha Uprave policije sa organizatorima četničkog okupljanja – da se spomenik ukloni tek nakon što ga mitropolit Crkve Srbije Ostojić „osvješta“ i potom ostavi na sigurnom, u obližnjoj crkvi. Jer, teško je objasniti da čelnici Uprave policije, prvenstveno načelnik regionalnog centra Đurđević i načelnik Odjeljenja bezbjednosti Babović nijesu bili u stanju obaviti prostu bezbjednosnu procjenu rizika po narušavanje javnog reda i mira. I shodno tome, bilo je osnovano očekivanje da se donese precizan plan postupanja, angažovanje dovoljnog broja službenika sposobnih da obave, kako se to kaže, službene radnje.&nbsp; <h2>NESHVATLJIVI PROPUSTI&nbsp;</h2> Izvor Portala ETV iz bezbjednosnog sektora naglašava da je, u skladu sa situacijom, morala biti angažovana Interventna jedinica Odjeljenja bezbjednosti Berana, a ukoliko bi bilo potrebno i Posebna ili Specijalna jedinica polcije s obzirom da lokalna ili nije htjela, ili nije imala kapacitete da sprovede zakon i obavi službene radnje. Naš sagovornik dalje tvrdi da je za ovakve skupove koji su bezbjednosno rizični i koji mogu izazvati nacionalnu, građansku i vjersku netrpeljivosti i za koje se, na osnovu strukture učesnika može pretpostaviti da može doći do nasilja, izvršenja prekršaja i krivičnih djela, obavezna takozvana planska postavka službe. Ne treba biti eskpert: izostalo je profesionalno postupanje dvojice rukovodilaca, kao što nije bilo adekvatne reakcije čelnika Uprave policije Lazara Šćepanovića.&nbsp; -Policija mora biti postavljena na licu mjesta prije učesnika skupa kako bi preventivo kontrolisala situaciju. Obavezno je operativno pokrivanje užeg i šireg područja mjesta događaja, što je zadatak inspektora kriminalističke policije i operativaca ANB. Obavezo je prisustvo saobraćajne policije na svim pravcima koje vodi prema mjestu dešavanja kako bi kontrolisali vozila - kazao je sagovornik Portala ETV sa višedecenijskim iskustvom u bezbjednosnom sektoru. Prema njegovim riječima, na licu mjesta trebalo je da bude najmanje 20 pripadnika Intereventne jedinice i drugih službenika redovnog, uniformisanog sastava Odjeljenja bezbjednosti Berane i Regionalnog centra Sjever. Obavezno je bilo i snimanje ovog skupa u cilju dokumentovanja prekršaja i krivičnih djela. Takođe, shodno bezbjednosnoj procjeni u rezervi je trebalo da budu pripadnici PJP i SJP u slučaju da redovni sastav nije u mogućnosti da obavi zadatke. I na kraju, dodaje naš sagovornik, obavezno je bilo prisustvo Komunalne polcije, Vatrogasne jedinice i službe Hitne pomoći koje se angažuju na zahtjev lokalne policije. -Neshvatljivo je zašto nijedna od predviđenih stavki, bar se takav utisak mogao steći na osnovu informacija u javnosti, nije ispunjena. Radi se ili o elementarnom neznanju ili o namjeri da se ignorisanjem da podrška održavanju skupa i određenim osobama omogući vršenje krivičnih djela. Posebno je pitanje zašto dvojica prisutnih policajaca nijesu reagovali i zaštitili novinare, zašto nije spriječeno nasilje i zašto napadači nijesu odmah lišeni slobode zbog više krivičnih djela i prekršaja – kazao je sagovornik. <h2>,,KONTROLA ŠTETE“&nbsp;</h2> Naknadna hapšenja počinilaca, ljudi koji su praktično oteli fotoreportera Pobjede i Rojtersa, iskusnog profesionalca Steva Vasiljevića, potom ga maltretirali gotovo pun sat u šatoru – samo je Šćepanovićevo bježanje od istine, pokušaj prikrivanje nastale štete.&nbsp; Jer, ne treba zaboraviti: Stevo Vasiljević, Boris Pejović i Balša Rudović danas su živi, zahvaljujući reakciji par prisebnih ljudi iz četničke ekipe koja je slavila Pavla Đurišića, a uprkos crnogorskoj policiji, koja nije reagovala! To je zastrašujuća istina koja bi morala da proizvede posljedice: ne ostavke ili naknadnu pamet, već smjene odgovornih za to što je zakazao crnogorski bezbjednosni sektor.&nbsp; Da Crna Gora ima odgovornu Vladu, premijer Milojko Spajić, osim bljutavih saopštenja o ,,nedopustivom napadu na novinare“, morao bi da posegne za smjenama odgovornih za državnu sramotu u selu Gornje Zaostro. A valjalo bi, konačno, da predsjednik Vlade i lider Pokreta Evropa sad javno objasni – da li je, kada je govorio o ,,neodgovornim sveštenim licima“ mislio na svog rođaka Metodija Ostojića?&nbsp; Očigledno je previše pitanja na koje nema odgovora o događaju u selu Gornje Zaostro. Tačnije: nema zvaničnog odgovora, kao što nema ljudskog osjećaja za preuzimanje odgovornosti.&nbsp; &nbsp; &nbsp;

Tag: zoran-dindic