Ta takozvana spoljna politika na četiri stuba, koju je Srbija sprovodila već duže vrijeme, sada doživljava svoj tužni kraj, rekao bih, jer je Srbija tom politikom došla u ćorsokak, kao što je situacija sa naftom ili naftnim derivatima i gasom jedan primjer toga, smatra Veskom Garčević, profesor prakse međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu.&nbsp;
Koliko je realno da Tramp krene u nekakvo preuzimanje Grenlanda, pogotovo uz jako protivljenje saveznika u Evropi?
Teško je da vam odgovorim na ovo pitanje, zdrav razum bi mi rekao da vjerovatno to nije realno i da vjerovatno možemo pre očekivati određenu vrstu pregovora ili zategnutih odnosa između grupe saveznika u Evropi i Amerike oko toga kako će se odrediti budućnost Grenlanda. Međutim, imajući u vidu i dosadašnje, nekada neshvatljive i nepredvidive i arogantne poteze koje je predsjednik Tramp radio, ne mogu više ništa da isključim kada je u pitanju Grenland. Ali svakako, ovo je urušilo povjerenje i odnose među saveznicima u NATO-u i definitivno stavilo NATO u jednu vrlo tešku situaciju. Čak i ako se ništa ne dogodi sa Grenlandom u smislu u kom ste pitali, znači ako ne dođe do neke otvorene konfrontacije, odnosi među saveznicima i sami odnosi u NATO-u više neće nikad biti isti i sama organizacija nakon ove 2026. godine vjerovatno neće biti ona ista koja je bila do sada. Znači, nalazimo se na jednoj vrsti geostrateške prekretnice i Grenland je ovdje, rekao bih, samo jedna, eto da kažem, tačka sukobljavanja u odnosima između onoga što bi mogli da kažemo tradicionalnih saveznika do sada u Evropi i SAD.
Saveznici, kao što ste pomenuli, čini se da imaju dosta strpljenja. Imaju dosta strpljenja i način na koji oni odgovaraju Trampu je da traže dijalog. Koliko to strpljenje može da traje?&nbsp;
Evropska unija, ako govorimo o Evropskoj uniji i evropskim saveznicima u NATO-u, do sada je imala pristup takozvanog prilagođavanja ili prihvatanja određenih vrsta Trampovih zahtjeva. Oni su smatrali da tom vrstom te politike popuštanja, da tako kažem, može mnogo više da se uspije kada je u pitanju predsjednik Tramp, nego politikom otvorenog sukobljavanja. Mnogi eksperti koji su u praksi, tako i ovi koji se bave teorijom međunarodnih odnosa, takvu vrstu politike koju Evropa sprovodi prema Americi porede sa 30-im godinama. Kako stvari stoje, takva politika ima određene prednosti, ali ima određena ograničenja. Kada razgovarate ili djelujete sa nekima čiji su jako arogantni zahtjevi i neprestano rastu, popuštanje može da dovede do toga da se ta osoba ili takva politika koju ta osoba sprovodi smatra da je zapravo ona neprikosnovena i da sledeći zahtjevi, koliko god su veliki, moraju takođe da budu ispunjeni. Znači, vi politikom popuštanja ne dovodite do smanjenja zahtjeva ili nekog uravnoteženja odnosa, već naprotiv, hranite ambiciju druge strane da traži još više. Ova situacija sa Grenlandom je tipičan primjer takvog rezultata i takvih je situacija u istoriji bilo više puta do sada. Želim da budem optimista i da vjerujem u to da je neka vrsta kompromisa moguća. Kao što ste i sami rekli, Evropska unija, odnosno evropski partneri i dalje su vrlo oprezni i nisu htjeli da preduzmu oštre mjere ili da najave preduzimanje oštrih mjera u odnosu na ovo što je predsjednik Tramp tražio da se od 1. februara podignu tarife za određenu grupu evropskih saveznika. Oni dalje to razmatraju. Postoje jasni i snažni zahtjevi da se uvode takozvane recipročne mjere prema Americi, ali postoje, evo jutros sam čitao izjavu premijera Velike Britanije, da oni za sada smatraju da treba dijalogu i diplomatiji dati još jednu šansu.
Kako generalno možemo objasniti ovaj Trampov pohod, „everything, everywhere, all at once“, koliko je to skretanje pažnje sa unutrašnjih problema u Americi?
To se može smatrati vrstom skretanja pažnje sa unutrašnjih problema u Americi, ali da budem iskren, mi još ne znamo ovdje, to će tek izbori koji su u novembru pokazati koliko zapravo njegovo tijelo, MAGA, voli ovakvu vrstu politike. Kao što znate, Tramp je došao na vlast, odnosno za njega su glasali zbog obećanja da Amerika više neće intervenisati svuda po svijetu, a u međuvremenu je postala mnogo više intervencionistička nego bilo koja administracija od Buša do danas. To ćemo tek vidjeti. Sa druge strane, Tramp je jutros izjavio kako, i ja mislim da to ima očiglednu psihološku komponentu, da je on duboko nezadovoljan što nije dobio Nobelovu nagradu za mir i da više neće da misli o miru, nego će misliti o tome kako agresivnom politikom Amerike zapravo Ameriku napraviti, odnosno povratiti kao najveću silu svijeta. To je veoma rizičan pristup i videćemo šta to sve može da se desi do toga.
Kako vam se čine dešavanja u Venecueli i Trampova odluka da podrži Delsi Rodrigez umjesto Marije Mačado? Odnosno, da ide na stabilokratiju, a ne na demokratiju?
Kada je u pitanju Venecuela, očigledno da je Marko Rubio imao veliki uticaj i mnogi smatraju da je ovo zapravo njegov mali rat. Ovde postoji nekoliko, kako da kažem, slojeva interesa koje je Amerika imala. Vrlo je interesantno isto tako da je potpredsjednik Vens, kada je bila intervencija u Venecueli, ali kada su bili takođe i govori o intervenciji u Iranu, bio vrlo suzdržan, odnosno nije davao nikakve javne izjave, pokušavajući, vjerovatno, to su sad neke spekulacije u Americi, da sebe prezentuje kao pravog autentičnog predstavnika MAGA pokreta, koji je više bio za određenu vrstu izolacionizma američkog u međunarodnim odnosima, a ne intervencionizma. Međutim, kada je u pitanju Venecuela, očigledno je, i to možda nisu čak ni toliko krili u Americi, da je intervencija imala prvenstveno ekonomske interese, a to je nafta koju proizvodi Venecuela.
Vrlo je važno da se razumije, ja nisam neki ekspert, ali u međuvremenu sam pokušao da saznam što više o tome, da se razumije način na koji Amerika, odnosno kako se proizvode ti naftni derivati i da postoje različite vrste naftnih derivata. Američke rafinerije su napravljene da bi prerađivale takozvanu tešku naftu, koju Amerika zapravo ne proizvodi. Većina nafte koja se proizvodi u Americi je takozvana laka nafta. Znači, Amerika koja sama sebe može izdržavati u smislu derivata, ne zavisi od drugih država, izvozi tu laku naftu, kada kažem laka ili teška, ovdje se ne misli na kvalitet, nego na vrstu derivata. Ona izvozi tu laku naftu da bi uvozila tešku naftu, jer njene rafinerije su napravljene da prerađuju tešku naftu.
Najveći proizvođač teške nafte u svijetu je Venecuela. Najveći proizvođač i najveće nalazište takve nafte u svijetu ima Venecuela. Mnogi smatraju da su to razlozi za uzimanje tankera. Venecuela je definitivno bila umešana u drogu i tako da dalje tu ne da ovim na neki način aboliraju bivšeg predsjednika Venecuele koji je diktator, ali je veći dio tankera završio u rafinerijama u Americi. Znači, kada pogledate sa te strane, pitanje stabilokratije je mnogo važnije od pitanja demokratije, veli u pitanju Venecuela.
Nafta nije bitna samo u Latinskoj Americi i na Arapskom poluostrvu, nego i ovdje kod nas na Balkanu. Vidimo da je OFAK promenljivog mišljenja, bar što se tiče Srbije, po pitanju Mađarske, mnogo popustljiviji. Kako se u Americi gleda na to?&nbsp;
Mnogo su bila velika očekivanja Srba i Srbije od Trampa. Nažalost, mnogi Srbi su u Americi glasali za Trampa. Pretpostavljam da se mnogi od njih sada mogu zamisliti da li je ovo ono što su oni željeli. Ali, to se nije desilo prvi put, da se podržava jedna vrsta ekstremne, da tako nazovem, ili rizične politike. Amerika nije imala takav pristup prema Srbiji kakav su mnogi očekivali i ne samo zbog Kosova, jer je bilo stvarno iluzorno očekivati da će Amerika promijeniti svoju politiku u odnosu na Kosovo ili u odnosu na Balkan, ali je prvenstveno to bilo možda očekivano da će biti malo tolerantnija kada su u pitanju odnosi Srbije sa Rusijom. Međutim, i ovdje se pokazalo da ako na globalnom nivou Amerika i Rusija sad imaju mnogo pomirljivije tonove, iako sve ovo što smo do sada diskutovali i što dovodi u pitanje i ruši odnose i povjerenje između NATO partnera, zapravo radi u korist Rusije, da mnogi eksperti misle da Tramp ovdje sprovodi jednu rusku agendu. To se ne odnosi na male zemlje kao što je Srbija i one u suštini, ako imaju velika očekivanja, a ta očekivanja nisu ni bazirana na stvarnim realnim procjenama situacije, kao što je to bio slučaj ovdje, onda kao rezultat toga plaćaju veliku cijenu.
- Završiću ovaj komentar još jednom tezom. Ta takozvana spoljna politika na četiri stuba, koju je Srbija sprovodila već duže vrijeme, sada doživljava nekako svoj tužni kraj, rekao bih, jer je Srbija tom politikom došla u ćorsokak, kao što je situacija sa naftom ili naftnim derivatima i gasom jedan od primjera toga. Jednostavno, kada dođe do zaoštravanja situacije na međunarodnoj sceni, ne možete da sjedite na četiri stolice jer svaka od tih strana traži od vas da se na neki način opredijelite i nijedna vam ne vjeruje do kraja, ni Rusija vam ne vjeruje, pa ni Kina vam ne vjeruje, ni Evropska unija vam ne vjeruje, a ne vjeruju vam ni Sjedinjene Američke Države- poručio je Garčević.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

thumbnail

Garčević o spoljnoj politici Srbije: Sjedenje na četiri stolice doživljava tužni kraj, niko vam ne vjeruje

There is a real possibility that Montenegro could become a member state in 2028, not only because of the solid progress it has made, but also because the European Union, from a geopolitical perspective, has a need to secure the integration of the Western Balkans - said British historian and professor at De Montfort University in Leicester, Dr Kenneth Morrison, in an interview with Portal ETV. We spoke with Professor Morrison about Montenegro’s progress in European integration and its position within the broader European context, turbulent developments at the global level, as well as his new book „Montenegro and Serbia: A Velvet Divorce?“, which was recently presented to the Montenegrin public and which he co-authored with Boston University professor Vesko Garčević.&nbsp; Portal ETV: As someone who has closely followed political developments in Montenegro for many years, how would you assess the performance of the current parliamentary majority? Do you see its heterogeneity at this moment as an advantage or a drawback? MORISON: Montenegro faces challenges, like any other European country. However, although internal challenges and political crises of varying intensity are constantly present, Montenegro remains one of the most stable countries in the Western Balkans and the only one with realistic prospects of joining the European Union in the coming years. From the perspective of an external observer, I am optimistic about Montenegro’s future, because if we distance ourselves from the often overheated internal political situations and events, the country’s overall direction of travel is more favourable compared to its neighbours. The heterogeneity of the government is both an advantage and a risk. This government, led by Movement Europe Now (Pokret Evropa sad), is very diverse and difficult to keep together, although it has managed to do so since 2023. The most recent decision by the Democratic People's Party (Demokratska narodna partija) to leave the government and the ruling coalition in Podgorica, over issues such as language, citizenship and state symbols, is nothing particularly new and should be viewed as part of Montenegro’s internal political dynamics, which will remain a permanent factor. Nevertheless, it highlights the difficulties of forming a coalition government composed of parties with quite different political agendas. Governing through coalitions is always demanding, but in the absence of political parties that can independently secure a parliamentary majority, a coalition government remains the only possible path. And while such a model can lead to occasional rifts, it can also encourage better cooperation, compromise and greater transparency - at least in theory. Portal ETV: How do you assess Montenegro’s progress on its path towards membership in the European Union? MORISON: It now appears likely that Montenegro will be the next member of the European Union, and the recent closure of a further five negotiating chapters represents an additional positive step in that direction. The only question is when this will happen. The year 2028 seems the most plausible date, but we have found ourselves in similar situations before, with deadlines continually being pushed into the future. This time, however, I believe there is a real possibility that Montenegro could become a member state in 2028, not only because of the solid progress it has made, but also because the European Union, from a geopolitical perspective, has a need to ensure the integration of the Western Balkans. Montenegro’s success in this process would be a strong signal to other countries in the region aspiring to membership that the enlargement policy is still alive. However, the question remains whether there is genuine readiness among citizens of EU member states for further enlargement at a time when they themselves are facing numerous challenges. Moreover, the European Union that Montenegro may eventually join is significantly different from the one that existed when the Stabilisation and Association Agreement (SAA) entered into force in 2010. In the meantime, Brexit has occurred (with the United Kingdom having been one of the stronger advocates of enlargement within the EU), divisions have emerged within the Union over the war in Ukraine, and anti-EU political parties have strengthened in many member states. Accession to the European Union is the right strategic goal for Montenegro, but it will not be a miracle cure for all the problems the country faces. Portal ETV: You have also extensively researched church-state relations, particularly in the Balkans. How would you define today the relationship between the Church - primarily the Serbian Orthodox Church - and the Montenegrin state? MORISON: The Serbian Orthodox Church represents a significant factor in Montenegrin social and political life, although the degree of its influence has varied over time. During the 2020 religious processions, it played a clearly expressed role in shaping the political climate that led to the fall of the Democratic Party of Socialists (Demokratska partija socijalista) in August of that year. After the death of Metropolitan Amfilohije and the signing of the Basic Agreement in 2022, its activity in the public sphere became somewhat more restrained, although it is not difficult to observe that the influence of the Serbian Orthodox Church in Montenegro has increased in recent years. It is undoubtedly a more visible and assertive institution than it was, for example, two decades ago. At the same time, the influence of the Montenegrin Orthodox Church (MOC) has weakened, which made it particularly interesting to read this week statements by Russia’s foreign intelligence service, the SVR, accusing the Ecumenical Patriarchate and Patriarch Bartholomew of „sowing discord“ within the so-called „Russian Orthodox world“ through cooperation with the governments of the Baltic states, and alleging that the Ecumenical Patriarch is preparing to grant autocephaly to the Montenegrin Orthodox Church as a form of retaliation against the Serbian Orthodox Church. Therefore, although these processes are not always visible in everyday political life, the question of the role of the Serbian Orthodox Church in Montenegro, as well as the issue of the autocephaly of the Montenegrin Orthodox Church, remain extremely important and sensitive topics. Portal ETV: Let us turn briefly to the broader European context. How do you assess the threat that Russia poses to Europe’s stability, and do you see disagreements within NATO itself? MORISON: We are witnessing a period of pronounced geopolitical turbulence, and what we experienced during the first two weeks of 2026 is enough to make even those inclined to a more relaxed view of such situations feel concerned. The threat of a wider European war is probably more pronounced than at any time since the end of the Second World War. A peaceful resolution to the war in Ukraine, despite the efforts of the United States and the European Union, still appears very distant, and Russia has made it clear that it would consider any deployment of European troops in Ukraine to monitor a ceasefire as a hostile act, and that such forces would be legitimate military targets. Furthermore, the ability of European states to enter into an open conflict with Russia is questionable, particularly given the evident tensions within the transatlantic partnership and the views of the U.S. administration on Europe expressed in the recently published National Security Strategy. In addition, the populations of European countries are not sufficiently prepared for such a scenario, although citizens of Poland and the Baltic states may be more aware of the threat and psychologically more prepared than others. Although we all hope that a direct, kinetic war will be avoided, we cannot ignore the fact that NATO, and especially its European members, are already engaged in a kind of „shadow war“ or „grey zone“ conflict with Russia, in which cyberattacks, covert operations, espionage, disinformation campaigns, economic pressure and destabilisation activities have become almost routine. There are also serious concerns about the future of NATO, which would be deeply shaken by any U.S. moves regarding Greenland, given that the Alliance has been the cornerstone of European security for almost eight decades. As for the impact of these processes on Montenegro, it is almost certain that it is not spared, although it is not an exception but part of a broader geopolitical chessboard and a state with a certain geostrategic significance. Accordingly, Montenegro is as vulnerable as other countries, as it cannot remain immune to these global processes. In any case, there are numerous potential flashpoints that could lead to far greater instability, but we must hope that reason will prevail and that a wider, direct war will be avoided. Europe must not, as it did in the summer of 1914, unknowingly step into catastrophe, although the current geopolitical crisis bears more similarities to the 1930s. Still, I hope that the darkest lessons of the conflicts of the 20th century will be taken into account - which is why, as a historian, I cannot stress enough the importance of studying history among younger generations, because, whether we like it or not, we sometimes remain trapped in its patterns.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260116220140_66c3fad336b41b1190d58758323ff4b076afde2c38feb35bffe5a08ef2dc302a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260116220140_66c3fad336b41b1190d58758323ff4b076afde2c38feb35bffe5a08ef2dc302a" data-rendition-name="original" width="852" height="1278" loading="lazy" alt="KNJIGA"> </figure>  Portal ETV: Your new book, which you co-authored with Professor Vesko Garčević, „Montenegro and Serbia: A Velvet Divorce?“, was recently presented in Podgorica. Can you tell us more about the book, the period it covers, and the key moments you identify in the turbulent relationship between the two countries? MORISON: The book that Professor Vesko Garčević and I wrote essentially represents an analysis of how Montenegro and Serbia converged and diverged from the late 1980s onward. We address several key moments - from the „anti-bureaucratic revolution“ and the fall of the Montenegrin League of Communists, the breakup of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia and the creation of the Federal Republic of Yugoslavia in 1992, through the internal divisions within the Democratic Party of Socialists (DPS) in 1997, to the referendum on Montenegro’s independence in 2006. A significant part of the book focuses on the (often complex) bilateral relations between Podgorica and Belgrade, the divergence of the two states’ foreign policy approaches since then, with particular attention to the recognition of Kosovo, NATO and EU membership, and relations with countries such as Russia and China. The book also includes an analysis of the role played by the Serbian Orthodox Church in Montenegro. As we approach the marking of two decades since the restoration of Montenegrin independence, we considered it necessary to document the trajectory of this relationship and reflect on the turbulent four decades that have shaped both Montenegro and Serbia.

Božena Miljić

400x240

400x203

Morrison: EU accession is the right strategic goal for Montenegro, but it is not a miracle cure for all the problems the country faces

Postoji realna mogućnost da Crna Gora postane država članica 2028. godine, ne samo zbog solidnog napretka koji je ostvarila, već i zato što Evropska unija, iz geopolitičke perspektive, ima potrebu da osigura integraciju Zapadnog Balkana, kazao je u intervjuu za Portal ETV britanski istoričar i profesor na Univerzitetu De Montfort u Lesteru, dr Kenet Morison.&nbsp; Sa profesorom Morisonom razgovarali smo o napretku Crne Gore u evropskim integracijama i njenoj poziciji u širem evropskom kontekstu, turbulentim dešavanjima na globalnom nivou, kao i o novoj knjizi ''Crna Gora i Srbija: Baršunasti razvod?'' koja je nedavno predstavljena crnogorskoj publici, a koju je naš sagovornik objavio sa profesorom Bostonskog univerziteta, Veskom Garčevićem. Portal ETV: Kao neko ko dugi niz godina pažljivo prati politička dešavanja u Crnoj Gori, kako biste ocijenili učinak aktuelne parlamentarne većine? Da li u ovom trenutku njenu heterogenost vidite kao prednost ili kao nedostatak? MORISON: Crna Gora se suočava sa izazovima, kao i svaka druga evropska država. Međutim, iako su unutrašnji izazovi i političke krize, većeg ili manjeg intenziteta, stalno prisutni, Crna Gora ostaje jedna od najstabilnijih zemalja Zapadnog Balkana i jedina koja ima realne izglede da se u narednim godinama pridruži Evropskoj uniji. Iz perspektive spoljnog posmatrača, optimističan sam kada je riječ o budućnosti Crne Gore, jer ukoliko se distanciramo od često užarenih unutrašnjih političkih situacija i dešavanja, opšti pravac kretanja zemlje je povoljniji u poređenju sa susjedima. Heterogenost Vlade istovremeno predstavlja i prednost i rizik. Ova vlada, predvođena PES-om, veoma je raznolika i teško ju je održati na okupu, iako u tome uspijevaju još od 2023. godine. Najnovija odluka DNP-a da napusti Vladu i vladajuću koaliciju u Podgorici, povodom pitanja poput jezika, državljanstva i državnih simbola, ne predstavlja ništa naročito novo i treba je posmatrati kao dio unutrašnje političke dinamike Crne Gore, koja će trajno ostati prisutan faktor. Ipak, ona ukazuje na poteškoće u formiranju koalicione vlasti sastavljene od partija sa prilično različitim političkim agendama. Upravljanje kroz koalicije je uvijek zahtjevno, ali u odsustvu političkih partija koje mogu samostalno obezbijediti parlamentarnu većinu, koaliciona vlast ostaje jedini mogući put. I dok takav model može dovesti do povremenih raskola, on takođe može podstaći bolju saradnju, kompromis i veću transparentnost – makar u teoriji. Portal ETV: Kako ocjenjujete napredak Crne Gore na njenom putu ka članstvu u Evropskoj uniji? MORISON: Sada se čini vjerovatnim da će Crna Gora biti naredna članica Evropske unije, a nedavno zatvaranje još pet pregovaračkih poglavlja predstavlja dodatni pozitivan korak u tom pravcu. Pitanje je jedino kada će se to dogoditi. Godina 2028. djeluje kao najizgledniji datum, ali smo se i ranije nalazili u sličnim situacijama, pri čemu se rok stalno pomjerao u budućnost. Ovoga puta, međutim, smatram da postoji realna mogućnost da Crna Gora postane država članica 2028. godine, ne samo zbog solidnog napretka koji je ostvarila, već i zato što Evropska unija, iz geopolitičke perspektive, ima potrebu da osigura integraciju Zapadnog Balkana. Uspjeh Crne Gore u tom procesu bio bi snažan signal i drugim državama regiona koje teže članstvu da je politika proširenja i dalje živa. Ipak, ostaje otvoreno pitanje da li među građanima država članica Evropske unije postoji stvarna spremnost za dalje proširenje, u trenutku kada se same suočavaju sa brojnim izazovima. Takođe, Evropska unija kojoj će se Crna Gora eventualno pridružiti znatno se razlikuje od one koja je postojala u vrijeme kada je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) stupio na snagu 2010. godine. U međuvremenu je došlo do Bregzita (pri čemu je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo jedan od snažnijih zagovornika proširenja unutar EU), do podjela unutar Unije povodom rata u Ukrajini, kao i do jačanja anti-EU političkih partija u brojnim državama članicama. Pristupanje Evropskoj uniji jeste ispravan strateški cilj za Crnu Goru, ali ono neće predstavljati čudotvorni lijek za sve probleme sa kojima se država suočava. Portal ETV: Takođe ste se opsežno bavili istraživanjem odnosa između crkve i države, posebno na prostoru Balkana. Kako biste danas definisali odnos između crkve – prije svega Srpske pravoslavne crkve – i države Crne Gore? MORISON: &nbsp;Srpska pravoslavna crkva predstavlja značajan faktor u crnogorskom društvenom i političkom životu, iako je stepen njenog uticaja tokom vremena varirao. Tokom litija 2020. godine imala je jasno izraženu ulogu u oblikovanju političke klime koja je dovela do pada DPS-a u avgustu iste godine. Nakon smrti mitropolita Amfilohija i potpisivanja Temeljnog ugovora 2022. godine, njeno djelovanje postalo je nešto suzdržanije u javnom prostoru, iako nije teško uočiti da je uticaj Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori u posljednjim godinama u porastu. Nesumnjivo je da je riječ o vidljivijoj i asertivnijoj instituciji nego što je to bila, na primjer, prije dvije decenije. Istovremeno, uticaj Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) je oslabio, pa je bilo prilično interesantno pročitati ove sedmice navode ruske obavještajne službe SVR, koja je optužila Vaseljensku patrijaršiju i patrijarha Vartolomeja da „siju razdor“ unutar tzv. „ruskog pravoslavnog svijeta“ kroz saradnju sa vladama baltičkih država, te da se Vaseljenski patrijarh navodno priprema da dodijeli autokefalnost Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi kao vid odmazde prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Stoga, iako ovi procesi nijesu uvijek vidljivi u svakodnevnom političkom životu, pitanje uloge Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kao i pitanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, i dalje ostaju izuzetno važna i osjetljiva tema. Portal ETV: Osvrnimo se na momenat na širi evropski kontekst. Kako procjenjujete prijetnju koju Rusija predstavlja po stabilnost Evrope i vidite neslaganja u samom NATO savezu? MORISON: Svjedočimo periodu izraženih geopolitičkih turbulencija, a ono što smo doživjeli tokom prve dvije sedmice 2026. godine dovoljno je da čak i one koji su skloni opuštenijem sagledavanju ovakvih situacija učini zabrinutim. Prijetnja izbijanja šireg evropskog rata vjerovatno je izraženija nego u bilo kojem trenutku od završetka Drugog svjetskog rata. Mirovno rješenje za rat u Ukrajini, uprkos naporima Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, i dalje djeluje veoma udaljeno, a Rusija je jasno stavila do znanja da bi eventualno raspoređivanje trupa evropskih država u Ukrajini radi nadzora primirja smatrala neprijateljskim činom, te da bi takve snage bile legitimne vojne mete. Dodatno, sposobnost evropskih država da uđu u otvoreni sukob s Rusijom je upitna, naročito imajući u vidu očigledne tenzije unutar transatlantskog partnerstva, kao i stavove administracije Sjedinjenih Američkih Država o Evropi iznesene u nedavno objavljenoj Strategiji nacionalne bezbjednosti. Takođe, ni stanovništvo evropskih zemalja nije u dovoljnoj mjeri pripremljeno za takav scenario, iako su građani Poljske i baltičkih država možda svjesniji prijetnji i psihološki spremniji od drugih. Iako se svi nadamo da će se izbjeći direktan, kinetički rat, ne možemo zanemariti činjenicu da su NATO, a posebno njegove evropske članice, već uključeni u svojevrsni „rat iz sjenke“ ili „sivu zonu“ s Rusijom, u kojem su sajber-napadi, prikrivene operacije, špijunaža, kampanje dezinformacija, ekonomski pritisci i aktivnosti destabilizacije postali gotovo uobičajeni. Postoje i ozbiljne zabrinutosti u vezi s budućnošću NATO-a, koji bi bio duboko uzdrman bilo kakvim američkim potezima prema Grenlandu, budući da Alijansa već gotovo osam decenija predstavlja temelj evropske bezbjednosti. Kada je riječ o uticaju ovih procesa na Crnu Goru, gotovo je izvjesno da ona nije pošteđena, iako nije izuzetak, već dio šire geopolitičke šahovske table i država sa određenim geostrateškim značajem. Shodno tome, Crna Gora je ranjiva poput drugih zemalja, jer ne može ostati imuna na ove globalne procese. U svakom slučaju, postoji veliki broj potencijalnih žarišta koja bi mogla dovesti do daleko veće nestabilnosti, ali se moramo nadati da će razum prevladati i da će širi, direktni rat biti izbjegnut. Evropa ne smije, kao što je to bio slučaj u ljeto 1914. godine, nesvjesno zakoračiti u katastrofu, iako sadašnja geopolitička kriza ima više sličnosti sa tridesetim godinama XX vijeka. Ipak, nadam se da će najmračnije pouke iz sukoba XX vijeka biti uzete u obzir – zbog čega, kao istoričar, ne mogu dovoljno naglasiti značaj izučavanja istorije među mlađim generacijama, jer, htjeli to ili ne, ponekad ostajemo zarobljeni njenim obrascima.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260116220140_66c3fad336b41b1190d58758323ff4b076afde2c38feb35bffe5a08ef2dc302a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260116220140_66c3fad336b41b1190d58758323ff4b076afde2c38feb35bffe5a08ef2dc302a" data-rendition-name="original" width="852" height="1278" loading="lazy" alt="KNJIGA"> </figure>  Portal ETV: Vaša nova knjiga, koju ste zajedno sa profesorom Veskоm Garčevićem napisali, ''Montenegro and Serbia: A Velvet Divorce?'' (Crna Gora i Srbija: Baršunasti razvod?), nedavno je predstavljena u Podgorici. Možete li nam reći više o knjizi, o periodu koji pokriva i ključnim momentima koje identifikujete u turbulentnom odnosu između ove dvije zemlje? MORISON: Knjiga koju smo profesor Vesko Garčević i ja napisali u suštini predstavlja analizu načina na koji su Crna Gora i Srbija konvergirale i divergirale od kraja 1980-ih godina. U knjizi obrađujemo neke ključne trenutke – od „antibirokratske revolucije“ i pada crnogorskog Saveza komunista, raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i stvaranja Savezne Republike Jugoslavije 1992. godine, preko unutrašnjih podjela unutar Demokratske partije socijalista (DPS) 1997. godine, sve do referenduma o nezavisnosti Crne Gore 2006. godine. Značan dio knjige fokusiran je na (često složene) bilateralne odnose Podgorice i Beograda, udaljavanje spoljnpolitičkih pristupa ove dvije države od tada, uz poseban osvrt na pitanja priznavanja Kosova, članstva u NATO-u i EU, te odnose sa zemljama poput Rusije i Kine. Knjiga takođe uključuje analizu uloge koju je Srpska pravoslavna crkva imala u Crnoj Gori. Smatrali smo neophodnim, kako se približavamo obilježavanju dvije decenije od ponovnog uspostavljanja crnogorske nezavisnosti, dokumentovati trajektoriju ovog odnosa i osvrnuti se na turbulentne četiri decenije koja su oblikovale i Crnu Goru i Srbiju.

Morison: Pristupanje EU ispravan strateški cilj za Crnu Goru, ali nije čudotvorni lijek za sve probleme sa kojima se država suočava

U momentu kada se Evropska unija ponovo vraća politici proširenja kao instrumentu geopolitičke stabilnosti, Crna Gora se možda i prvi put nalazi u poziciji ozbiljnog favorita, a ne vječnog kandidata. Rat u Ukrajini, redefinisanje odnosa EU prema Zapadnom Balkanu i jasnija politička volja ključnih evropskih centara moći promijenili su dinamiku procesa intergacija koji je godinama bio praktično zamrznut.&nbsp;
O evropskom putu Crne Gore koji više nije samo unutrašnje reformsko pitanje, već regionalno i strateško, te koliko i kako će se to reflektovati na odnose Podgorice i Beograda, za Portal Analitika govori profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu Vesko Garčević.
- Crna Gora u Briselu kuca na otvorena vrata i realno je da očekujemo da do 2030. postane članica Evropske unije ukoliko se nešto ekstremno ne dogodi - ocijenio je Garčević.
<h2>Proširenje Unije jedan od mehanizama stabilizacije Evrope</h2>
Sagovornik Analitike napominje da je istorija proširenja EU zapravo istorija političkih odluka o proširenju.&nbsp;
- Ne samo kada je u pitanju veliko proširenje koje se desilo početkom 21. vijeka, nego i prethodna prilikom ulaska Austrije ili još ranije kada je Grčka primljena u Uniju. To su bile političke odluke koje su bile proizvod geopolitičkog konteksta tog vremena. Naravno, bile su manje ili više uslovljene nekim tehničkim napretkom - objašnjava Garčević.&nbsp;
Ističe da u Briselu danas, za razliku od ranijih godina, postoji volja za primanjem novih članica.
- Da je ovo Brisel od prije sedam, osam ili 10 godina, oni bi i dalje nama pričali kako nijesmo postigli dovoljno dobre rezultate. Za isto ono što sada uzimaju kao napredak, govorili bi „ok, dobro je, ali morate još ovo, ovo i ovo“ i ni to ne bi bilo dovoljno da zatvorimo poglavlja - ukazuje Garčević.
Dodaje i da optimizmu za brzi prijem Crne Gore u EU doprinosi i činjenica da su njeno učlanjenje podržale dvije vodeće članice Unije – Njemačka i Francuska.&nbsp;
- Jasno je i da EU nakon invazije Rusije na Ukrajinu odlučila da proširenje postane jedan od mehanizama stabilizacije Evrope, naročito Zapadnog Balkana. Ona je u tom pogledu i dobar primjer za Uniju jer je mala i može lako da se integriše. Time bi bilo korisno kako za građane Crne Gore, ali tako i za EU, da dokažu da proces proširenja nije zaustavljen - smatra Garčević.
Pretpostavlja kako je vrlo moguće da ovaj proces obuhvati i Albaniju dok će za druge države Zapadnog Balkana biti teže da pristupe Uniji.
<h2>Francuska neće stvarati probleme, odnos sa Hrvatskom bi mogao</h2>
Osvrnuvši se na najavu blokade zatvaranja dva pregovaračka poglavlja od strane Pariza, naš sagovornik kaže kako se takvi potezi posljedica unutrašnje političke dinamike u Francuskoj.
- Ovo su posljednje godine Emanuela Makrona jer više ne može da se kandiduje za predsjednika. Na drugoj strani jača desnica koja je potpuno protiv proširenja. U tom balansiranju trebamo gledati Francusku i njenu politiku - objašnjava Garčević.
Podsjeća i da Francuska nikada nije bila veliki pobornik proširenja te da to nije ni sada.&nbsp;
- Nije bila ni veliki pobornik proširenja NATO-a. Sjećam se u ono vrijeme kada se Crna Gora približavala Sjevernoatlantskom savezu, za vrijeme predsjednika Fransoa Olanda, Pariz je nekoliko puta davao izjave kako će se Francuska suprotstaviti tome - napominje Garčević.
Međutim, dodaje on, ako je klima u EU takva da je vrlo važno da se proširenje nastavi, ne samo zbog Crne Gore, već i Ukrajine i odnosa sa Rusijom, onda će, kaže, Francuska staviti ovaj proces ispred drugih pitanja koje može da pokrene u kontekstu odnosa sa našom zemljom.
- Prije bih rekao da možemo da očekujemo probleme u odnosima sa Hrvatskom nego sa Francuskom. Mnogo bih bio oprezniji i razmišljao o tome da sam na mjestu Vlade Crne Gore - istakao je on.
Smatra da su problemi koji su se pojavili u odnosima između Crne Gore i Hrvatske u posljednje dvije godine i koji su za rezultat imali više protestnih nota upućenih iz Zagreba, bili nepotrebno isprovocirani od strane pojedinih članova crnogorske Vlade te da bi mogli vrlo lako da se riješe.
- Čak i kada su u pitanju osjetljive stvari poput vlasništva nad brodom Jadran ili ploče u Morinju, postoji način i diplomatski takt na koji treba da se to radi. Provokacije nijesu poželjne - nikada. Naročito nijesu poželjne u momentu kada vam je potrebna podrška te zemlje. Ne razumijem ni političku svrsishodnost takve akcije. Kao da pucate sebi u nogu - naglašava Garčević.
<h2>Manje države EU neće problematizovati prijem CG ako ga podržavaju Njemačka i Francuska&nbsp;</h2>
Mišljenja je i da proruski karakter velikog broja konstituenata vlasti u Crnoj Gori neće problematizovati ni istočne članice Unije koje dijele granicu sa Rusijom ili Ukrajinom.
- Manje države EU neće otvarati pitanje prijema Crne Gore ako ga podržavaju Njemačka i Francuska jer je njima strateški interes da budu u dobrim odnosima sa Berlinom i Parizom. Zato je otvaranje nepotrebnih sukoba za njih kontraproduktivno. Ali i zbog toga što bi to otvorilo pitanje što da se radi sa Ukrajinom - navodi Garčević.
Napominje kako rusofila na vlasti ima i u članicama Unije poput Mađarske i Bugarske.
- Za Poljsku i zemlje Baltika važno je da proces proširenja teče i da će on prije ili kasnije da obuhvati i Ukrajinu. I u tom širem kontekstu oni će da pređu preko članova Vlade Crne Gore naklonjenih Rusiji - smatra Garčević.
<h2>Motiv ostanka na vlasti prevazilazi svaku ideološku ili političku razliku</h2>
Među najglasnijim podržavaocima prozapadne vanjske politike Crne Gore, danas su ljudi koji su ne tako davno bili njeni najglasniji protivnici. Sagovornik Analitike kaže kako na taj fenomen može da se gleda sa dvije strane.
- Ako bih želio da gledam sa optimističke strane onda je dobro da je ideja Crne Gore u NATO-u i potpuno integrisane u euroatlantsku zajednicu toliko zaživjela da su i njeni protivnici sada postali njeni advokati. To je bio i naš cilj, da se promijeni struktura crnogorskog društva do te mjere da ljudi shvate da to nije negativno već da nudi dosta pozitivnih elemenata - kaže on.
Ali, kako dodaje, ako bi gledao sa realistične strane, onda bi rekao da se radi o političkom oportunizmu.
- I to oportunizmu na kojem se zasniva i postojeća Vlada Crne Gore. Jer ona nije formirana na osnovu ideološke ili političke bliskosti partija koje je čine, nego je uspostavljena isključivo na podijeli vlasti, bez imalo skrupula u smislu da su pojedine stranke spremne da prihvate da ostanu u njoj čak i po cijenu da glasaju za prijem Kosova u Savjet Evrope, iako su u predizbornoj kampanji govorili da će povući priznanje o nezavisnosti jednom kada dođu na vlast - ističe Garčević.
Prema njegovim riječima, to pokazuje da je motiv ostanka na vlasti toliko jak da prevazilazi svaku drugu ideološku ili političku razliku partija parlamentarne većine.
- Tako bih gledao nastupe pojedinih članova Vlade ili predsjednika Skupštine. Kada bi, na primjer, bila drugačija situacija i odjednom bilo poželjno ili potrebno da se Crna Gora okrene Rusiji, mislim da bi oni bili prvi koji bi zagovarali takav stav - upozorava Garčević.
<h2>Nova generacija američkih političara promišlja odnose sa Evropom na drugačiji način</h2>
Komentarišući približavanje Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) lidera Nove srpske demokratije Andrije Mandića, kaže da je u pitanju dugoročniji trend te da nova administracija u Bijeloj kući dobro reaguje na desnicu svuda, pa i na Balkanu.&nbsp;
- Mislim da su nacionalisti u regionu generalno postali osnaženi pobjedom Donalda Trampa, kao i problemima koje SAD imaju sa liberalnom Evropom u smislu njenih vrijednosti. Oni baštine i sebe bolje vide u okviru „trampovske ideologije“ i pokušavaju da se u nju uključe - navodi on.
Ipak, kaže kako je pitanje koliko će zaista biti uspješni u tome da budu prihvaćeni u Vašingtonu.
- Epizoda sa „Trampovom kulom“ u Beogradu može da nam pokaže koliko je zapravo, nažalost ili na sreću, ovaj region važan za SAD – vrlo malo. I koliko god ti želiš da se uključiš oni te neće ni primijetiti - naglašava Garčević.
Ističe i kako mnogi političari u Evropi gledaju sa inercijom na SAD i smatraju da se odnosi nijesu promijenili ili misle da kada Tramp ode sa vlasti da će se stvari vratiti na ono kako se nekada bile.&nbsp;
- Neće se vratiti ono što je nekada bilo. Nova generacija američkih političara nijesu ljudi koji se sjećaju Drugog svjetskog rata i formiranja NATO-a. Oni promišljaju odnose sa Evropom na drugačiji način i na drugačijim osnovama - ukazuje Garčević.
Upozorava i da će to definitivno uticati na kvalitet i prirodu odnosa između SAD i njenih evropskih partnera.&nbsp;
- Evropa htjela ili ne mora da pronađe način na koji će da ojača sopstvene bezbjednosne kapacitete do te mjere da funkcioniše u savezu sa SAD, ali ne da potpuno zavisi od nje - ističe on.
<h2>Vučićeva inicijativa imala za cilj da zaustavi proces evropskih integracija</h2>
Osvrnuvši se na inicijativu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića upućenu šefici Evropske komisije Ursuli fon der Lajen, da zemlje Zapadnog Balkana zajedno uđu u EU, naš sagovornik kaže kako ona ima dvostruki značaj.
- Jedan je interni, da pokaže srpskim građanima da je on i dalje prepoznat kao partner u Briselu, da Srbija izlazi sa novim idejama, da su one prihvatljive ili dio diskusije koju Unija vodi sa njim. Ovo je naročito potrebno sada imajući u vidu više od godinu protesta, ali i da se pokaže u odnosima sa Rusijom. Da u Moskvi vide da njegova pozicija nije toliko slaba - navodi Garčević.&nbsp;
Na drugoj strani, dodaje on, postoji i regionalna komponenta pomenute incijative.
- U trenutku kada su Crna Gora i Albanija veoma blizu ulasku u EU ili su na jasnom putu prema članstvu, inicijativa treba da zaustavi taj proces ili da ga uspori - objašnjava Garčević.
Kaže kako je inicijativa Vučića osuđena na propast te da to znaju i u Beogradu.
- Interesantno je vidjeti kakve su bile reakcije u Crnoj Gori u odnosu na tu ideju i koliko sam mogao da primijetim, čak i oni u Vladi koji se smatraju bliskim Vučiću ostali su tihi i stavili članstvo u EU iznad odnosa sa predsjednikom Srbije - navodi Garčević.&nbsp;
Dodaje kako postoji još jedan aspekt prijedloga o zajedničkom ulaska u EU i tiče se dugoročnih odnosa Podgorice i Beograda.
- Srbija je uvijek gledala Crnu Goru kao mlađeg brata kojem ona treba da daje uputstva kako da se razvija, a sada odjednom treba da proguta vrlo gorku pilulu da su oni ostali van Unije i da će zemlja koju su do juče gledali kao svoju provinciju odlučivati i moći da uslovljava njihov ulazak u EU - napominje Garčević.
Iz perspektive 2026. jasno je da je obnova nezavisnosti bila odlična ideja
Profesor je nedavno zajedno sa kolegom Kenetom Morisom objavio knjigu „Montenegro and Serbia: A Velvet Divorce?“ (Crna Gora i Srbija: Plišani razlaz?). Kaže da je knjiga nastala kao produkt istraživanja koje je trajalo četiri godine.
- Gledali smo proces kao istoričari i trudili se da pronađemo fakte. Istraživali smo arhive, čitali građu, citirali izjave... Klonili smo se vrijednosnih sudova u smislu da na početku kažemo ova knjiga će ovo i ovo objašnjavati. Čitalac prati dokumentovani razvoj odnosa i vanjskopolitičkih ciljeva Crne Gore i Srbije nakon njihovog razlaza iz kojeg se jasno vidi zašto i kako su one krenule drugačijim putevima - objašnjava Garčević.
Ističe da se prateći razvoj i rezultate politika koje su dvije zemlje izabrale, jasno zaključuje kako je iz perspektive 2026. godine odluka o obnovi crnogorske državnosti 2006. bila odlična ideja.
- Crna Gora se vremenom više okretala prema Zapadu dok je Srbija formirala svoju politiku na tzv. četiri stuba, od kojih su dva vremenom slabila - EU i SAD, a dva su stalno jačala - Kina i Rusija. Ova je vanjska politika, naročito nakon ruske invazije na Ukrajinu, dovela Srbiju u ćorsokak. Dok Crna Gora planira ulazak u EU, Srbija ne zna što da radi sa američkim sankcijama NIS-u koji je u većinskom ruskom vlasništvu - napominje Garčević.
Kaže kako je prateći razvoj vanjskih politika Crne Gore i Srbije, pitanje njihovog odnosa sa Rusijom bilo posebno interesantno.
- Iz izjava političara koji su tada bili na vlasti u Podgorici i Beogradu, vidi se da nije postojala velika razlika u gledanju na uticaj Rusije i odnos sa njom. Promjene su se desile od momenta kada je Crna Gora krenula prema NATO-u, na što su se nadovezali razlaz oko KAP-a i aneksija Krima - podsjeća Garčević.
<h2>SPC će preživjeti Vučićev režim i ostati poluga za uticaj onih koji su na vlasti u Srbiji</h2>
Knjiga se završava osvrtom na djelovanje Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori.
- Najjača poluga za uticaj koju Srbija može da koristi u regionu je definitivno SPC koja je bliska režimu u Beogradu. Takođe, istorija nas uči da će crkva preživjeti ovaj režim kao što je preživjela i prethodne. Ostaće kao značajna poluga koju mogu ili ne moraju da koriste oni koji su na vlasti u Srbiji - naglasio je Garčević.&nbsp;
Tim povodom, podsjetili smo na događaj iz maja prošle godine, kada su hrvatski poslanici u Evropskom parlamentu (EP) prilikom posjete potpredsjednika Vlade Crne Gore Filipa Ivanovića pokrenuli pitanje bliskosti vlasti u Podgorici sa SPC, neposredno nakon što je njen poglavar Porfirije Perić u Moskvi razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Ivanović je tada pred europoslanicima iznio nestinu da su eparhije SPC u Crnoj Gori nezavisne i da je na njihovom čelu Joanikije Mićović, što je brzo demantovano iz Mitropolije crnogorske-prmorske.
- U EU su svjesni na koji način SPC funkcioniše i koliko je ona bliska Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Postoje nekoliko odluka EP koje su jasno ukazivale na povezanost ove dvije crkve - podsjeća sagovornik Analitike.
Ipak, napominje, vremena se mijenjaju.
- EU neće promijeniti vlast u Crnoj Gori, niti će bilo što uraditi da do toga dođe. To je stvar koju treba da urade, ako su nezadovoljni, građani na izborima. Ne vjerujem da išta od ovoga što ste pomenuli, na sreću ili nesreću, može da utiče na taj put Crne Gore prema EU - smatra Garčević.
<h2>Identitetska pitanja aktuelna u Crnoj Gori ne zanimaju dijasporu</h2>
Na kraju dotakli su se i pitanja crnogorske dijaspore u Sjedinjenim Američkim Državama.
- Vlast u Crnoj Gori gleda dijasporu kao glasačku mašinu i oni misle da će ona uvijek da glasa onog ko je na vlasti, ako ne na nivou države onda na nivou opština - navodi Garčević.
Kaže kako ne sumnja u posvećenost nekih ljudi koji se bave dijasporom i promovisanjem Crne Gore, ali postavlja pitanje - koliki su dometi toga.
- Što su to veliko oni uradili? Lijepo je jesti u restoranu koji neko drži, no što mimo toga restorana možemo da uradimo? Što možemo da uradimo mimo toga što ćemo da organizujemo Dane Crne Gore i da jedemo, pijemo ili guslamo? Mi nemamo mnogo ljudi, ali imamo dovoljno onih koji su relativno uticajni. I zašto se ti ljudi ne uključuju - pita Garčević.
Ističe da se sa identitetskim pitanjima koja su prisutna u Crnoj Gori ne može postići ništa.
- Nekog Crnogorca koji ima svoju veliku firmu, bavi se ozbiljnim poslovima za to manje ili više nije briga. Neki od tih ljudi koje znam htjeli su da investiraju u Crnoj Gori, ali neće to uraditi dok je ova zemlja korumpirana i kad ne znaju koliko para treba nekome da daju - zaključuje Garčević.&nbsp;

610x380

500x500

Garčević: Crna Gora u Briselu kuca na otvorena vrata, ulazak naše zemlje u EU biće vrlo gorka pilula za Srbiju

Zapadni Balkan neće biti visoko na listi prioriteta administracije novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trampa, ocijenio je za Radio Slobodna Evropa profesor sa Univerziteta u Bostonu Vesko Garčević.
- Promjena predsjednika u tom smislu neće značajno uticati na pristup Balkanu. To se može zaključiti i na osnovu iskustva tokom njegovog prethodnog mandata - rekao je profesor međunarodnih odnosa.
Tramp je 20. januara položio zakletvu za svoj drugi mandat. Tokom prvog obraćanja nakon inauguracije najavio je niz izvršnih odredbi, koje je potom i potpisao.
Između ostalog, inicijalno je povukao SAD iz Pariškog klimatskog sporazuma, potpisao je izvršne naredbe kojima se ilegalna imigracija na granici SAD-a i Meksika proglašava vanrednim stanjem.
Prema riječima profesora Garčevića, Zapadni Balkan može biti razmatran kroz širi kontekst, posebno u okviru odnosa sa Rusijom i Ukrajinom.
- Region se može pozicionirati u odnosu na zapadne partnere u Evropskoj uniji ili kao dio strateških odnosa s Moskvom - rekao je on.
Garčević smatra da bi Amerika, pod vođstvom Trampa, mogla slijediti svoje interese na Balkanu nezavisno od EU.
- I to bi bila najveća razlika u odnosu na trenutnu administraciju i prethodne, koje su uglavnom djelovale u harmoniji s Evropskom unijom. Ovo posebno važi za pitanja poput odnosa Srbije i Kosova. te situacije u Bosni i Hercegovini - rekao je Garčević.
Tokom prvog mandata Tramp je svjedočio potpisivanju sporazuma o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije u septembru 2020. godine.
Prema riječima Garčevića, moguće je da će Trampova administracija razviti nezavisne bilateralne pristupe, uključujući rješavanje kosovskog pitanja, odnosa između Srbije i Kosova, ali i unutar Bosne i Hercegovine.
Garčević ističe kako je nerealno očekivati da će Trampova administracija odustati od ključnih stavova američke spoljne politike na Balkanu.
- Bilo bi veliko iznenađenje ako bi Amerika povukla priznanje Kosova ili se odrekla Dejtonskog sporazuma. Ipak, neki političari u regionu imaju velika očekivanja, posebno predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, kao i djelimično Albanija - rekao je on.
Dodik, prema njegovim riječima, ima specifične interese vezane za novu administraciju.
- Njegov ključni interes je ukidanje ili ublažavanje sankcija koje su uvedene njemu, njegovoj porodici i saradnicima. Dakle, radi se o vrlo ličnom interesu - naglasio je Garčević.
Dodik se godinama nalazi na američkoj listi sancija, a SAD su ga prvi put sankcionisale u julu 2017. godine, odnosno šest mjeseci nakon Trampove inauguracije i preuzimanja prvog predsjedničkog mandata.

Garčević: Zapadni Balkan na marginama interesa Trampove administracije

Vlada Crne Gore je najavila da će do kraja godine zatvoriti četiri poglavlja sa Evropskom unijom, uključujući poglavlje 31 - vanjska, bezbjednosna i odbrambena politika. Prepreka za njegovo zatvaranje je Sporazum član 98 Rimskog statuta koji je Crna Gora 2007. potpisala sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), piše Radio Slobodna Evropa.&nbsp;
Prema njemu, američki građani u Crnoj Gori su izuzeti iz nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, gdje bi mogli biti optuženi za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Iz Ministarstva vanjskih poslova su za Radio Slobodna Evropa rekli da su "u toku diplomatski dogovori crnogorske i američke strane o rješavanju ovog pitanja" i da se odvijaju u "konstruktivnom tonu".
Kako dodaju, obje strane su spremne da omoguće ispunjavanje mjerila za zatvaranje poglavlja 31.
- Vodeći se, kao strateški partneri, jasnom podrškom SAD-a ostvarivanju ključnog cilja Crne Gore - članstva u EU - navode iz MPV-a.
SAD nisu potpisale Rimski status, kojim je Međunarodni krivični sud osnovan, dok EU od početka podržava tu instituciju.
Portparol Stejt departmenta SAD je u izjavi za RSE poručio da SAD podržavaju pristupanje Crne Gore EU.
- O svim bilateralnim sporazumima razgovaraćemo kao saveznici i prijatelji - kazao je portparol Stejt departmenta.
Portparol Evropske komisije Peter Stano kazao je za RSE da vjeruje da će Crna Gora preduzeti neophodne korake da se uskladi sa stavom EU i obezbijedi punu saradnju sa Sudom.
Evropska komisija u svakom Izvještaju o napretku Crne Gore ukazuje na spornost ovog sporazuma.
<h2>Promjena "političkog konteksta"</h2>
Profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu Vesko Garčević, koji je u vrijeme potpisivanja bio crnogorski ambasador pri OEBS-u, kaže za RSE da je Crna Gora tad htjela da pokaže saradnju i savezništvo sa Amerikom.
- I to nije teško razumjeti. Međutim, sada je to dio šireg političkog konteksta, ulaska u EU, tako da Amerika može shvatiti zašto Crna Gora želi da raskine taj ugovor - ističe Garčević.
Smatra da ovaj potez neće narušiti odnos Crne Gore i Amerike.
- Jer i pojedine EU države, prepoznate kao veliki saveznici Amerike, na primjer Poljska, baltičke države ili Danska nisu potpisale ovaj ugovor. U tom smislu, imamo i dovoljno argumenata, kao zemlja, da odbranimo naš stav, a to je članstvo EU i primjeri drugih država - rekao je Garčević.
Kako navodi, od Crne Gore se očekuje da slijedi politiku sa EU i ono što su uradile i ostale zemlje članice".
- Ako ni protiv njih nije bilo nikakvih, u političkom smislu, mjera ili nekog pogoršanja odnosa, nema razloga da bude ni protiv Crne Gore -zaključuje Garčević.
<blockquote>Rumunija potpisala Sporazum sa SAD, ali ga nije ratifikovala</blockquote>
<blockquote>Rumunija je postala članica Evropske unije 1. januara 2007. godine. Evropski parlament je godinu kasnije tražio od Bukurešta da poništi sporni sporazum sa Vašingtonom.</blockquote>
<blockquote>Međutim, rumunsko Ministarstvo vanjskih poslova je tada odgovorilo da je bilateralni sporazum sa SAD postignut 2002, ali da nije ratifikovan, odnosno da nije stupio na snagu, zbog čega ne postoji obaveza Bukurešta da ga poništi.</blockquote>
<blockquote>Amerika je ovaj Ugovor sklopila sa 120 zemalja, a od država regiona sa Bosnom i Hercegovina, Albanijom i Sjevernom Makedonijom.</blockquote>
<blockquote>Vašington je potrebu potpisivanja ovakog ugovora objašnjavao mogućim političkim optužnicama protiv državljana SAD.</blockquote>
<h2>EU: Crna Gora dužna da sarađuje sa Sudom u Hagu</h2>
- Ugovor je stvar Crne Gore i SAD kao potpisnica sporazuma - navodi za RSE Peter Stano.
On vjeruje da će Crna Gora preduzeti neophodne korake da se uskladi sa stavom EU i obezbijedi punu saradnju sa Sudom u Hagu, ukazujući da je na to obavezna kao potpisnica Rimskog statuta.
U posljednjem Izvještaju o napretku Evropska komisija podsjeća da Crna Gora ima bilateralni sporazum o imunitetu sa SAD, koji omogućava izuzeće američkih državljana od jurisdikcije Međunarodnog krivičnog suda.
- Čineći to, zemlja se ne pridržava zajedničkih stavova EU o integritetu Rimskog statuta ili srodnih vodećih principa EU o bilateralnim sporazumima o imunitetu - piše u izvještaju.
<h3>Šta je sa SOFA sporazumom?</h3>
Iste, 2007 godine, zajedno sa članom 98 Rimskog statuta Vlada Crrne Gore je sa SAD potpisala i SOFA (Status of Forces Agreement) sporazum, no on nije prepreka eurointegracijama.
SOFA sporazumom detaljno se reguliše položaj američkih vojnika koji budu prolazili kroz Crnu Goru ili, iz nekog drugog razloga, boravili na njenoj teritoriji.
Crna Gora je članica NATO od 2017.
Od država regiona SOFA Sporazum sa Amerikom sklopili su i Albanija, Hrvatska, Srbija, Sjeverna Makedonja i Kosovo.
Inače i u Direktoratu za proširenje u Evropskoj komisiji u Briselu postoji kalendarski plan po kojem bi Crna Gora mogla do kraja godine zatvorila četiri poglavlja, uključujući 31.
Crna Gora je u pregovorima 12 godina, otvorila je 33, a privremeno zatvorila tri poglavlja.

1250x600

1084x550

Crna Gora i SAD pregovaraju o sudbini Sporazuma o neizručivanju američkih građana Sudu u Hagu

Vlada Crne Gore je najavila da će do kraja godine zatvoriti četiri poglavlja sa Evropskom unijom, uključujući poglavlje 31 - vanjska, bezbjednosna i odbrambena politika.
Prepreka za njegovo zatvaranje je Sporazum član 98 Rimskog statuta koji je Crna Gora 2007. potpisala sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Prema njemu, američki građani u Crnoj Gori su izuzeti iz nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, gdje bi mogli biti optuženi za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Iz Ministarstva vanjskih poslova su za Radio Slobodna Evropa rekli da su "u toku diplomatski dogovori crnogorske i američke strane o rješavanju ovog pitanja" i da se odvijaju u "konstruktivnom tonu".
Kako dodaju, obje strane su spremne da omoguće ispunjavanje mjerila za zatvaranje poglavlja 31.
- Vodeći se, kao strateški partneri, jasnom podrškom SAD-a ostvarivanju ključnog cilja Crne Gore - članstva u EU - navode iz MVP-a.
SAD nisu potpisale Rimski status, kojim je Međunarodni krivični sud osnovan, dok EU od početka podržava tu instituciju.
Portparol Stejt Departmenta SAD je u izjavi za RSE poručio da SAD podržavaju pristupanje Crne Gore EU.
- O svim bilateralnim sporazumima razgovaraćemo kao saveznici i prijatelji - kazao je portparol Stejt Departmenta.
Portparol Evropske komisije Peter Stano kazao je za RSE da vjeruje da će Crna Gora preduzeti neophodne korake da se uskladi sa stavom EU i obezbijedi punu saradnju sa Sudom.
Evropska komisija u svakom Izvještaju o napretku Crne Gore ukazuje na spornost ovog Sporazuma.
<h2>Promjena "političkog konteksta"</h2>
Profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu Vesko Garčević, koji je u vrijeme potpisivanja bio crnogorski ambasador pri OEBS-u, kaže za RSE da je Crna Gora tad htjela da pokaže saradnju i savezništvo sa Amerikom.
- I to nije teško razumjeti. Međutim, sada je to dio šireg političkog konteksta, ulaska u EU, tako da Amerika može shvatiti zašto Crna Gora želi da raskine taj Ugovor - rekao je on.
Garčević smatra da ovaj potez neće narušiti odnos Crne Gore i Amerike.
- Jer i pojedine EU države, prepoznate kao veliki saveznici Amerike, na primjer Poljska, baltičke države ili Danska nisu potpisale ovaj ugovor. U tom smislu, imamo i dovoljno argumenata, kao zemlja, da odbranimo naš stav, a to je članstvo EU i primjeri drugih država - istakao je Garčević.
Kako navodi, od Crne Gore se očekuje da slijedi politiku sa EU i ono što su uradile i ostale zemlje članice".
- Ako ni protiv njih nije bilo nikakvih, u političkom smislu, mjera ili nekog pogoršanja odnosa, nema razloga da bude ni protiv Crne Gore - zaključuje Garčević.
Amerika je ovaj Ugovor sklopila sa 120 zemalja, a od država regiona sa Bosnom i Hercegovina, Albanijom i Sjevernom Makedonijom.
Vašington je potrebu potpisivanja ovakog ugovora objašnjavao mogućim političkim optužnicama protiv državljana SAD.
<h2>EU: Crna Gora dužna da sarađuje sa Sudom u Hagu</h2>
- Ugovor je stvar Crne Gore i SAD kao potpisnica sporazuma - navodi za RSE Peter Stano.
On vjeruje da će Crna Gora preduzeti neophodne korake da se uskladi sa stavom EU i obezbijedi punu saradnju sa Sudom u Hagu, ukazujući da je na to obavezna kao potpisnica Rimskog statuta.
U posljednjem Izvještaju o napretku Evropska komisija podsjeća da Crna Gora ima bilateralni sporazum o imunitetu sa SAD, koji omogućava izuzeće američkih državljana od jurisdikcije Međunarodnog krivičnog suda.
- Čineći to, zemlja se ne pridržava zajedničkih stavova EU o integritetu Rimskog statuta ili srodnih vodećih principa EU o bilateralnim sporazumima o imunitetu - piše u Izvještaju.
Inače i u Direktoratu za proširenje u Evropskoj komisiji u Briselu postoji kalendarski plan po kojem bi Crna Gora mogla do kraja godine zatvorila četiri poglavlja, uključujući 31.
Crna Gora je u pregovorima 12 godina, otvorila je 33, a privremeno zatvorila tri poglavlja.
<h2>Šta je sa SOFA sporazumom?</h2>
Iste, 2007 godine, zajedno sa članom 98 Rimskog statuta Vlada Crrne Gore je sa SAD potpisala i SOFA (Status of Forces Agreement) sporazum, no on nije prepreka eurointegracijama.
SOFA sporazumom detaljno se reguliše položaj američkih vojnika koji budu prolazili kroz Crnu Goru ili, iz nekog drugog razloga, boravili na njenoj teritoriji.
Crna Gora je članica NATO od 2017.
Od država regiona SOFA Sporazum sa Amerikom sklopili su i Albanija, Hrvatska, Srbija, Sjeverna Makedonja i Kosovo.

Crnogorski reprezentativac Marko Perović danas je i zvanično postao član Atletiko Madrida.
On je u Madrid stigao iz Almerije, kao pozajmljen igrač, sa opcijom otkupa ugovora.
- Veoma sam srećan i uzbuđen što započinjem novo poglavlje u ovom sjajnom klubu - kazao je Perović za sajt Atletika.
Perović će u početku igrati za drugi tim "jorgandžija", koji se tamčiči u Trećoj ligi.
On je ove sezone igrao šest mečeva za Almeriju u La Ligi 2.
Dva meča odigrao je i u Kupu Kralja.
Za reprezentaciju Crne Gore odigrao je četiri meča.

Marko Perović i zvanično u Atletiku

Crnogorski košarkaš Petar Popović igraće do kraja sezone za Perspektivu Iliriju, nakon što je sporazumno raskinuo ugovor sa Igokeom.
Dvadesetdevetogodišnji bek u Iliriju dolazi sa ozbiljnim iskustvom regionalne košarke i jasnim profilom igrača koji može da donese stabilnost, prje svega u defanzivi.
Najveći dio karijere vezao je za KK Budućnost, gdje je igrao i kao bek, ali i kao plej pa čak i na poziciji trojke.
Sa "plavo-bijelima" je osvojio titulu ABA lige, bio jedan od igrača od zadatka tadašnjeg trenera Aleksandra Džikića.
Nosio je dresove FMP-a i Igokee.
Visina, iskustvo i izraženo razumijevanje igre razlozi su zbog kojih u Iliriji vjeruju da su dobili igrača koji može da napravi razliku u nastavku sezone i da donese dodatni kvalitet timu iz Ljubljane u njihovoj prermijernoj sezoni u ABA ligi.

Popović novi košarakaš Ilirije

Ne moraš mijenjati granice da bi promijenio državu! Politika tzv. „srpskog sveta“ u potpunoj je suprotnosti s evropskim vrijednostima, jer se ne može graditi politika na negiranju jedne nacije, jedne države i njenog identiteta - poručila je specijalna savjetnica ministra vanjskih poslova Hrvatske Vanda Babić Galić gostujući u emisiji Građanski ugao na Televiziji E.
Srbi u Crnoj Gori, kako je naglasila, imaju svoja prava i slobode, no istovremeno postoji i temeljna obveza svake manjine da djeluje u interesu države u kojoj živi.
- S politikama „srpskog sveta“ nije moguće ući u Evropsku uniju. U interesu je svima da Crna Gora, sa svojim vrijednostima i identitetom, takva kakva jeste, postane dio evropske porodice. Crna Gora pripada zapadnom svijetu - jasna je Babić Galić.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DLnjFrvuJvHY&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Babić Galić: S politikama „srpskog sveta“ nije moguće ući u EU, Crna Gora pripada zapadnom svijetu

Zajednica opština Crne Gore (ZOCG) uputila je Parlamentu amandman na Predlog zakona o dopuni Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, kako bi bila korigovana odredba važećeg zakonskog teksta kojom se propisuju koeficijenti za obračun zarada gradonačelnika i predsjednika opština, a koja je već osporena pred Ustavnim sudom.
Prema osporenoj odredbi, koeficijenti za zaradu gradonačelnika i predsjednika opštine propisani su u rasponu od 15,56 do 21,62, u zavisnosti od broja stanovnika u lokalnoj samoupravi. U Zajednici opština ocijenjeno je da rješenje koje utvrđuje različitu zaradu u zavisnosti od broja stanovnika, pri identičnim poslovima, ovlašćenjima i odgovornostima na najznačajnijim pozicijama u opštini, predstavlja grubu povredu ustavnog načela ravnopravnosti i jednakosti građana pred Ustavom i zakonom.
– Napominjemo da je predsjednik opštine inokosni izvršni organ koji ima iste nadležnosti u svakoj opštini bez obzira na broj stanovnika, kao i personalizovanu krivičnu, prekršajnu, materijalnu i svaku drugu odgovornost za obavljanje funkcije. Stoga je sporni koeficijent za obračun njegove zarade ne samo protivustavan, već i krajnje neobjektiviziran. Ovo iz razloga što je koeficijent predsjednika opštine do 10.000 stanovnika izjednačen sa koeficijentom člana Disciplinske komisije ili zamjenika šefa kabineta predsjednika Vlade, a koeficijent predsjednika opštine koja ima od 10.000 do 50.000 stanovnika (17,29) sa koeficijentom docenta na univerzitetu, uz napomenu da je ovaj koeficijent značajno manji od koeficijenta ljekara specijaliste ili sekretara DIK-a. Takođe, njegov koeficijent u opštini koja ima preko 100.000 stanovnika izjedanačen je sa koeficijentom naučnog savjetnika ili predsjednika Upravnog suda. U tu grupu spada i koeficijent gradonačelnika Glavnog grada koji čini trećinu Crne Gore – navodi se u obrazloženju amandmana.
Predlog Zajednice je da se uvede jedinstven koeficijent za obračun zarada gradonačelnika/predsjednika opštine nezavisno od broja stanovnika, u visini koeficijenata za obračun zarade ministara i poslanika.
– Ovo iz razloga što predsjednik opštine predlaže i izvršava lokalnu politiku u velikom broju različitih upravnih oblasti iz nadležnosti opštine, dok ministar vrši slične poslove u okviru ograničenog broja svojih resora. Iz ovog se može zaključiti da predsjednik opštine ima veći obim raznorodnih nadležnosti u odnosu na ministra, te je izjednačavanje njihovih koeficijenata opravdano – stoji u obrazloženju.
Budući da važećim zakonom nisu utvrđeni koeficijenti ostalih lokalnih funkcionera i visoko-rukovodnog kadra, već se određuju na opsnovu instrukcija Ministarstva finansija, ovim amandmanom su predloženi odgovarajući koeficijenti, čime se stvara pravna sigurnost, jer se isključuje primjena različitih instrukcija i mišljenja.
Amandman sadrži i odredbu po kojoj nadležni organ lokalne samouprave koja nije u mogućnosti da obezbijedi dovoljno sredstava za isplatu zarada u skladu sa zakonom, može da umanji koeficijente do 20 odsto.
Predlog zakona je na dnevnom redu sjednice Skupštine zakazane za 2. februar, a u dopisu koji je generalna sekretarka ZOCGMišela Manojlovićuputila predsjedniku ParlamentaAndriji Mandićuizražava se očekivanje da poslanici prepoznaju značaj ovog pitanja i u skladu sa svojim nadležnostima predlože amandman koji im je dostavljen.

Tag: vesko-garcevic

Garčević o spoljnoj politici Srbije: Sjedenje na četiri stolice doživljava tužni kraj, niko vam ne vjeruje

Morrison: EU accession is the right strategic goal for Montenegro, but it is not a miracle cure for all the problems the country faces

Morison: Pristupanje EU ispravan strateški cilj za Crnu Goru, ali nije čudotvorni lijek za sve probleme sa kojima se država suočava

Garčević: Crna Gora u Briselu kuca na otvorena vrata, ulazak naše zemlje u EU biće vrlo gorka pilula za Srbiju

Garčević: Zapadni Balkan na marginama interesa Trampove administracije

Crna Gora i SAD pregovaraju o sudbini Sporazuma o neizručivanju američkih građana Sudu u Hagu

Crna Gora i SAD pregovaraju o sudbini Sporazuma o neizručivanju američkih građana Sudu u Hagu

Marko Perović i zvanično u Atletiku

Popović novi košarakaš Ilirije

Babić Galić: S politikama „srpskog sveta“ nije moguće ući u EU, Crna Gora pripada zapadnom svijetu

Zajednica opština: Uvesti jedinstven koeficijent za obračun zarada čelnih ljudi opština

Programska šema

PRATITE TVe UŽIVO