Garčević o spoljnoj politici Srbije: Sjedenje na četiri stolice doživljava tužni kraj, niko vam ne vjeruje

Ta takozvana spoljna politika na četiri stuba, koju je Srbija sprovodila već duže vrijeme, sada doživljava svoj tužni kraj, rekao bih, jer je Srbija tom politikom došla u ćorsokak, kao što je situacija sa naftom ili naftnim derivatima i gasom jedan primjer toga, smatra Veskom Garčević, profesor prakse međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu. 

Koliko je realno da Tramp krene u nekakvo preuzimanje Grenlanda, pogotovo uz jako protivljenje saveznika u Evropi?

Teško je da vam odgovorim na ovo pitanje, zdrav razum bi mi rekao da vjerovatno to nije realno i da vjerovatno možemo pre očekivati određenu vrstu pregovora ili zategnutih odnosa između grupe saveznika u Evropi i Amerike oko toga kako će se odrediti budućnost Grenlanda. Međutim, imajući u vidu i dosadašnje, nekada neshvatljive i nepredvidive i arogantne poteze koje je predsjednik Tramp radio, ne mogu više ništa da isključim kada je u pitanju Grenland. Ali svakako, ovo je urušilo povjerenje i odnose među saveznicima u NATO-u i definitivno stavilo NATO u jednu vrlo tešku situaciju. Čak i ako se ništa ne dogodi sa Grenlandom u smislu u kom ste pitali, znači ako ne dođe do neke otvorene konfrontacije, odnosi među saveznicima i sami odnosi u NATO-u više neće nikad biti isti i sama organizacija nakon ove 2026. godine vjerovatno neće biti ona ista koja je bila do sada. Znači, nalazimo se na jednoj vrsti geostrateške prekretnice i Grenland je ovdje, rekao bih, samo jedna, eto da kažem, tačka sukobljavanja u odnosima između onoga što bi mogli da kažemo tradicionalnih saveznika do sada u Evropi i SAD.

Saveznici, kao što ste pomenuli, čini se da imaju dosta strpljenja. Imaju dosta strpljenja i način na koji oni odgovaraju Trampu je da traže dijalog. Koliko to strpljenje može da traje? 

Evropska unija, ako govorimo o Evropskoj uniji i evropskim saveznicima u NATO-u, do sada je imala pristup takozvanog prilagođavanja ili prihvatanja određenih vrsta Trampovih zahtjeva. Oni su smatrali da tom vrstom te politike popuštanja, da tako kažem, može mnogo više da se uspije kada je u pitanju predsjednik Tramp, nego politikom otvorenog sukobljavanja. Mnogi eksperti koji su u praksi, tako i ovi koji se bave teorijom međunarodnih odnosa, takvu vrstu politike koju Evropa sprovodi prema Americi porede sa 30-im godinama. Kako stvari stoje, takva politika ima određene prednosti, ali ima određena ograničenja. Kada razgovarate ili djelujete sa nekima čiji su jako arogantni zahtjevi i neprestano rastu, popuštanje može da dovede do toga da se ta osoba ili takva politika koju ta osoba sprovodi smatra da je zapravo ona neprikosnovena i da sledeći zahtjevi, koliko god su veliki, moraju takođe da budu ispunjeni. Znači, vi politikom popuštanja ne dovodite do smanjenja zahtjeva ili nekog uravnoteženja odnosa, već naprotiv, hranite ambiciju druge strane da traži još više. Ova situacija sa Grenlandom je tipičan primjer takvog rezultata i takvih je situacija u istoriji bilo više puta do sada. Želim da budem optimista i da vjerujem u to da je neka vrsta kompromisa moguća. Kao što ste i sami rekli, Evropska unija, odnosno evropski partneri i dalje su vrlo oprezni i nisu htjeli da preduzmu oštre mjere ili da najave preduzimanje oštrih mjera u odnosu na ovo što je predsjednik Tramp tražio da se od 1. februara podignu tarife za određenu grupu evropskih saveznika. Oni dalje to razmatraju. Postoje jasni i snažni zahtjevi da se uvode takozvane recipročne mjere prema Americi, ali postoje, evo jutros sam čitao izjavu premijera Velike Britanije, da oni za sada smatraju da treba dijalogu i diplomatiji dati još jednu šansu.

Kako generalno možemo objasniti ovaj Trampov pohod, „everything, everywhere, all at once“, koliko je to skretanje pažnje sa unutrašnjih problema u Americi?

To se može smatrati vrstom skretanja pažnje sa unutrašnjih problema u Americi, ali da budem iskren, mi još ne znamo ovdje, to će tek izbori koji su u novembru pokazati koliko zapravo njegovo tijelo, MAGA, voli ovakvu vrstu politike. Kao što znate, Tramp je došao na vlast, odnosno za njega su glasali zbog obećanja da Amerika više neće intervenisati svuda po svijetu, a u međuvremenu je postala mnogo više intervencionistička nego bilo koja administracija od Buša do danas. To ćemo tek vidjeti. Sa druge strane, Tramp je jutros izjavio kako, i ja mislim da to ima očiglednu psihološku komponentu, da je on duboko nezadovoljan što nije dobio Nobelovu nagradu za mir i da više neće da misli o miru, nego će misliti o tome kako agresivnom politikom Amerike zapravo Ameriku napraviti, odnosno povratiti kao najveću silu svijeta. To je veoma rizičan pristup i videćemo šta to sve može da se desi do toga.

Kako vam se čine dešavanja u Venecueli i Trampova odluka da podrži Delsi Rodrigez umjesto Marije Mačado? Odnosno, da ide na stabilokratiju, a ne na demokratiju?

Kada je u pitanju Venecuela, očigledno da je Marko Rubio imao veliki uticaj i mnogi smatraju da je ovo zapravo njegov mali rat. Ovde postoji nekoliko, kako da kažem, slojeva interesa koje je Amerika imala. Vrlo je interesantno isto tako da je potpredsjednik Vens, kada je bila intervencija u Venecueli, ali kada su bili takođe i govori o intervenciji u Iranu, bio vrlo suzdržan, odnosno nije davao nikakve javne izjave, pokušavajući, vjerovatno, to su sad neke spekulacije u Americi, da sebe prezentuje kao pravog autentičnog predstavnika MAGA pokreta, koji je više bio za određenu vrstu izolacionizma američkog u međunarodnim odnosima, a ne intervencionizma. Međutim, kada je u pitanju Venecuela, očigledno je, i to možda nisu čak ni toliko krili u Americi, da je intervencija imala prvenstveno ekonomske interese, a to je nafta koju proizvodi Venecuela.

Vrlo je važno da se razumije, ja nisam neki ekspert, ali u međuvremenu sam pokušao da saznam što više o tome, da se razumije način na koji Amerika, odnosno kako se proizvode ti naftni derivati i da postoje različite vrste naftnih derivata. Američke rafinerije su napravljene da bi prerađivale takozvanu tešku naftu, koju Amerika zapravo ne proizvodi. Većina nafte koja se proizvodi u Americi je takozvana laka nafta. Znači, Amerika koja sama sebe može izdržavati u smislu derivata, ne zavisi od drugih država, izvozi tu laku naftu, kada kažem laka ili teška, ovdje se ne misli na kvalitet, nego na vrstu derivata. Ona izvozi tu laku naftu da bi uvozila tešku naftu, jer njene rafinerije su napravljene da prerađuju tešku naftu.

Najveći proizvođač teške nafte u svijetu je Venecuela. Najveći proizvođač i najveće nalazište takve nafte u svijetu ima Venecuela. Mnogi smatraju da su to razlozi za uzimanje tankera. Venecuela je definitivno bila umešana u drogu i tako da dalje tu ne da ovim na neki način aboliraju bivšeg predsjednika Venecuele koji je diktator, ali je veći dio tankera završio u rafinerijama u Americi. Znači, kada pogledate sa te strane, pitanje stabilokratije je mnogo važnije od pitanja demokratije, veli u pitanju Venecuela.

Nafta nije bitna samo u Latinskoj Americi i na Arapskom poluostrvu, nego i ovdje kod nas na Balkanu. Vidimo da je OFAK promenljivog mišljenja, bar što se tiče Srbije, po pitanju Mađarske, mnogo popustljiviji. Kako se u Americi gleda na to? 

Mnogo su bila velika očekivanja Srba i Srbije od Trampa. Nažalost, mnogi Srbi su u Americi glasali za Trampa. Pretpostavljam da se mnogi od njih sada mogu zamisliti da li je ovo ono što su oni željeli. Ali, to se nije desilo prvi put, da se podržava jedna vrsta ekstremne, da tako nazovem, ili rizične politike. Amerika nije imala takav pristup prema Srbiji kakav su mnogi očekivali i ne samo zbog Kosova, jer je bilo stvarno iluzorno očekivati da će Amerika promijeniti svoju politiku u odnosu na Kosovo ili u odnosu na Balkan, ali je prvenstveno to bilo možda očekivano da će biti malo tolerantnija kada su u pitanju odnosi Srbije sa Rusijom. Međutim, i ovdje se pokazalo da ako na globalnom nivou Amerika i Rusija sad imaju mnogo pomirljivije tonove, iako sve ovo što smo do sada diskutovali i što dovodi u pitanje i ruši odnose i povjerenje između NATO partnera, zapravo radi u korist Rusije, da mnogi eksperti misle da Tramp ovdje sprovodi jednu rusku agendu. To se ne odnosi na male zemlje kao što je Srbija i one u suštini, ako imaju velika očekivanja, a ta očekivanja nisu ni bazirana na stvarnim realnim procjenama situacije, kao što je to bio slučaj ovdje, onda kao rezultat toga plaćaju veliku cijenu.

- Završiću ovaj komentar još jednom tezom. Ta takozvana spoljna politika na četiri stuba, koju je Srbija sprovodila već duže vrijeme, sada doživljava nekako svoj tužni kraj, rekao bih, jer je Srbija tom politikom došla u ćorsokak, kao što je situacija sa naftom ili naftnim derivatima i gasom jedan od primjera toga. Jednostavno, kada dođe do zaoštravanja situacije na međunarodnoj sceni, ne možete da sjedite na četiri stolice jer svaka od tih strana traži od vas da se na neki način opredijelite i nijedna vam ne vjeruje do kraja, ni Rusija vam ne vjeruje, pa ni Kina vam ne vjeruje, ni Evropska unija vam ne vjeruje, a ne vjeruju vam ni Sjedinjene Američke Države- poručio je Garčević.