Opština Budva je započela realizaciju sistema zonskog parkiranja, sa ciljem unapređenja komunalnog reda i efikasnijeg korišćenja postojećih parking kapaciteta.&nbsp;
Ovaj projekat, koji se uvodi fazno, ima za cilj da odgovori na višegodišnje izazove u saobraćaju i parkiranju u jednoj od najposjećenijih turističkih opština Crne Gore, a posebna pažnja u sistemu posvećena je građanima Budve, koji će imati status povlašćenih korisnika, prenosi Portal RTV Budva.
Ključne koristi sistema uključuju smanjenje zastoja i saobraćajnih gužvi, povećanje broja dostupnih parking mjesta, naročito za lokalno stanovništvo. Osim što se teži efikasnijem upravljanju prostorom, očekuje se i povećanje atraktivnosti urbanih zona kroz uvođenje uređenih parking režima. 
 
Sistem će jasno definisati parking zone, vremenska ograničenja, pravila korišćenja i naplate, kao i kategorije vozila koja će imati pravo pristupa javnim parkiralištima. Parkiranje će se naplaćivati po započetom satu, što, prema nadležnima, treba da doprinese boljoj dinamici i kraćem zadržavanju vozila koja prostor ne koriste racionalno. 
 
Poseban akcenat stavljen je na stanare ovih zona, koji će biti prepoznati kao povlašćena kategorija korisnika, uz mogućnost dobijanja posebnih povlastica za parkiranje. Ovim se, prema riječima nadležnih službi, obezbjeđuje pravedniji sistem koji prepoznaje potrebe lokalnog stanovništva u odnosu na sezonske ili privremene korisnike. 
 
Implementacija sistema obuhvata i mjere za uklanjanje vozila koja se dugoročno ne koriste, kao i uspostavljanje transparentnog i održivog modela upravljanja javnim parkiralištima. 
 
Građani će u narednom periodu biti pravovremeno informisani o pravilima, pravima i načinu funkcionisanja novog sistema.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Novi sistem parkiranja u Budvi, stanari povlašćena kategorija

Grupa Kotorana u proteklih mjesec sprovela je istraživački projekat „100 prijava, 100 odgovora“ prijavljujući nepropisna parkiranja u užem jezgru Starog grada, ali i prateći postupanje Komunalne policije koje su okarakterisali kao nerijetko neprofesionalno i selektivno. Odlučni u namjeri da utiču na katastrofalno stanje na ulicama svjetske zaštićene oblasti UNESCO-a, bili su fokusirani na dvije ulice oko Starog grada i, kako su saopštili Portalu ETV, Komunalnoj policiji prijavili više od stotinu slučajeva nepropisno parkiranih vozila na pješačkim prelazima, trotoarima, autobuskim stajalištima za gradski prevoz, kao i na kolovoznim trakama ove dvije saobraćajnice. Svaka prijava je, kažu, uredno evidentirana fotografijom, vremenom prijave, ali i dolaska Komunalne policije, kao i načinom njihovog postupanja kao izvršnog organa lokalne uprave odgovornog za regulisanje komunalnog reda u gradu Kotoru. Nerijetko su, ističu, bili svjedoci njihovog neprofesionalnog i selektivnog postupanja - što je suprotno članu 3. Zakona o komunalnoj policiji.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250627110644_dd4c82bbfbd12316efe5290363be46253357add83b43ea084dfb0e593369f50d.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250627110644_dd4c82bbfbd12316efe5290363be46253357add83b43ea084dfb0e593369f50d" data-rendition-name="original" width="1170" height="1162" loading="lazy" alt="Parkiranje"> </figure>  - Profesionalnost i posvećenost Komunalne policije kao nadzornog organa na rješavanju ovog dugogodišnjeg problema je na upitnom nivou jer je evidentirano svega 20 odsto prekršajnih naloga u odnosu na ukupan broj prijava - upozorili su oni. <h2>I SLUŽBENA VOZILA NEPROPISNO PARKIRANA</h2> Na terenu su, kako su nam saopštili, uočili i da su pojedina službena vozila gradske uprave parkirana suprotno zakonu o bezbjednosti saobraćaja. - Kojima smo direktno apelovali da očekujemo da se gradom upravlja prvenstveno primjerom - poručili su u neformalnoj grupi građana Kotora. Svjesni su, kažu, obima odgovornosti i nadležnosti Komunalne policije, ali ipak smatraju da je neprihvatljivo da permamento raspoređeni komunalni policajci na gradskoj rivi ne mogu da obezbjede komunalni red. U tom kontekstu ih zabrinjava i činjenica da se kancelarije Komunalne policije nalaze u neposrednoj blizini ulice na Tabačini u kojoj su škola i vrtić - te da je upravo tu evidentiran najintezivniji komunalni haos.&nbsp; <h2>TRADICIJA GRAĐANSKE NEKULTURE</h2> Smatraju da su rezultati istraživačkog projekta poražavajući s obzirom na broj pojedinaca koji suprotno zakonskim propisima odluče da zauzmu prostor na ulicama ili trotoarima, parkirajući vozilo na nepredviđenim lokacijama, direktno ugrožavajući bezbjednost pješaka i ostalih učesnika u saobraćaju.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250627110644_006e72812accd01149a846de7ba24a21153e0679b50a5ddd8571e803fa5c05e7.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250627110644_006e72812accd01149a846de7ba24a21153e0679b50a5ddd8571e803fa5c05e7" data-rendition-name="original" width="1170" height="1123" loading="lazy" alt="Parkiranje u Kotoru"> </figure>  Ova vrsta građanske nekulture je, cijene oni, postala tradicija koja - osim što usporava saobraćajni protok u gradu - direktno ugrožava neke od najranjivijih građanskih grupa - djece i starijih lica. S obzirom da je situacija alarmantna, poručuju da će kao neformalna grupa građana nastaviti sa započetim aktivnostima, ali i najavljuju snimanje dokumentarnog filma, organizovanje javnih apela i diskusija, monitoringom lokalnih politika, te kreiranje onlajn platforme koja će obezbjediti uključivanje šire lokalne zajednce u rješavanje ovog problema. To, kako su podvukli, čine uz obećanje svim građanima Kotora da će se jednom zauvijek dovesti odgovarajući komunalni red u jednom od najznamenitijih gradova u Crnoj Gori.

Anja Ivanović

1250x600

1084x550

Grupa Kotorana uzela stvar u svoje ruke: Svakodnevno prijavljuju nepropisna parkiranja i evidentiraju nerijetko neprofesionalne i selektivne reakcije Komunalne policije

Preporučio bih svim građanima da što manje izlaze, pogotovu boravak i kretanje &nbsp;u &nbsp;parkovima, gdje je drveće, i da izbjegavaju da parkiraju vozila gdje je drvored, da bi izbjegli moguće oštećenje vozila, uslijed jakog vjetra - poručio je Marko Marković iz Službe zaštite i spašavanja gostujući u jutarnjem programu Budilnik na Televiziji E.
Potrebno je, kako ističe, preuzeti i sve preventivne mjere što se tiče dimnjaka.
- Jer često imamo problem kad je jak sjeverni vjetar, te je neophodno očistiti dimnjake kako ne bi došlo do zapaljenja - naveo je on.
U posljednjih 24 sata Služba zaštite i spašavanja je imala 19 intervencija, kaže Marković, od kojih se 13 intervencija odnosilo na, kako kaže, posljedice od jakog sjevernog vjetra.
- Imali smo, uglavnom, uklanjanje stabala sa kolovoza u ulici 4.jula u Tološima, imali smo smo dva oštećena vozila u Bloku V, takođe smo imali i obezbjeđivanje lica mjesta zbog pale fasade i stakala. Pružali smo, takođe, asistenciju Zelenilu, i drugim gradskim službama, te smo našim brzim intervencijama uspješno odradili posao - rekao je Marković.
Sagovornik Budilnika naglašava da Služba zaštite i spašavanja ima dobru saradnju sa svim službama, pa je tako bilo moguće da i u toku ove nepogode budu brzi, i, ističe on, efikasni.
- Preporučio bih svim građanima da što manje izlaze, pogotovu boravak i kretanje &nbsp;u &nbsp;parkovima, gdje je drveće, i da izbjegavaju da parkiraju vozila gdje je drvored, da bi izbjegli moguće oštećenje vozila, uslijed jakog vjetra. Potrebno je preuzeti i sve preventivne mjere što se tiče dimnjaka, jer često imamo problem kad je jak sjeverni vjetar, te je neophodno očistiti dimnjake kako ne bi došlo do zapaljenja - poručio je Marković.
Iako još uvijek sjeverni vjetar u Podgorici nije dostigao brzinu od 100 km/h, kaže Marković, i nadaju se da se to neće desiti, ali,ističe on, &nbsp;u svakom slučaju je Služba zaštite i spašavanja spremna i kad bi, kako tvrdi, do toga došlo.
- Mi smo preduzeli sve naše aktivnosti, uvijek smo pripravni i spremni za bilo kakvu vrstu intervencije. Svaki put su to, manje više, iste intervencije, kad je jak sjeverni vjetar - zaključio je Marković.
Cijelo gostovanje možete pogledati na Youtube kanalu TV E.

Marković: Apelujem na građane da izbjegavaju parkove i parkiranje vozila u blizini drvoreda

Cetinjani koji na Kruševom ždrijelu mjesecima blokiraju saobraćaj, zahtijevajući odgovornost nadležnih za dvije tragedije u kojima je stradalo 23 Cetinjana, okupili su se danas sa građanima kod spomenika Lovćenska vila, na treću godišnjicu od kada je u Medovini svirepo ubijeno 10 ljudi, među kojima dvoje djece. Sa tog mjesta će se zaputiti u Medovinu gdje će zapaliti svijeće i odati poštu stradalima. Ponovo će zatražiti odgovore i odgovornost, istinu i pravdu, te pročitati nove zahtjeve. -Tri godine od dana kada su ugašeni životi, kada su nevini stradali, kada je naša zajednica zavijena u crno. Tri godine od dana kada su nam, osim najmilijih, oduzeti i mir i povjerenje - poručili su juče na Kruševom ždrijelu.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025081215080_2ced6c22af6665de72583e16b4a57d0a22eaae9dfcfcc48094ff0ee51c51c524.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025081215080_2ced6c22af6665de72583e16b4a57d0a22eaae9dfcfcc48094ff0ee51c51c524" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Skup na Cetinju"> <figcaption>Sa skupa na Cetinju, 12.8.2025.(Photo: Portal ETV/Duško Mihailović)</figcaption> </figure>  Danas, kako su ukazali, porodice žrtava, građani Cetinja i Crne Gore još čekaju odgovore. - Umjesto istine - servirane su nam laži i falsifikati. Umjesto pravde - dobili smo tišinu. Umjesto odgovornosti - ignorisanje i vrijeđanje onih koji ne pristaju da ćute - istakli su Cetinjani. Ni politička, a kako su dodali, ni moralna odgovornost nijesu preuzete. - Imate li hrabrosti, nakon tri godine, stati pred majku i babu koja je izgubila ćerku Natašu i dva unuka, Marka i Mašana? Njena bol je nemjerljiva, ali njena hrabrost i odlučnost da istina izađe na viđelo inspirišu sve nas. Njena borba je postala simbol otpora, snage i dostojanstva. Vas nema - vas koji ste plaćeni i svojom voljom pristali da brinete o bezbjednosti građana. Nema vas - nema ni odgovornosti! - podvukli su Cetinjani. Danas, kažu, govore o Medovini, jer je 12. avgust dan kada su ugašeni životi njihovh sugrađana u tom naselju. - Ali u srcima nosimo i sve druge žrtve, i ne možemo a da ne pomislimo na tragediju od 1. januara ove godine, kada je monstrum oduzeo trinaest nevinih života. Ako ih danas ne pominjemo imenom, to nije zato što ih zaboravljamo - naprotiv, to je zato što i za njih dolazi dan kada ćemo stajati, okupljeni, tražeći istinu i pravdu, kao što danas stojimo za Medovinu - naveli su Cetinjani. Oni pitaju koliko još života mora stati da bi neko progovorio. - Koliko je crnih marama potrebno da bi neko preuzeo odgovornost? Koliko ćemo još morati da stojimo na ulici da bi nas čuli? Mislili su da će nas umoriti, da će nas slomiti tišinom. Varaju se. Naš bol je naš štit, a istina naše oružje - poručili su Cetinjani. Dodali su i da nijesu sami, da neće stati i da se neće umoriti. - Zahvalnost na ogromnoj podršci dugujemo svima koji su svakodnevno uz nas, na Kruševom Ždrijelu, đe protestujemo zbog dva masakra u kojima su, na kućnom pragu, ubijena dvadeset i tri čovjeka, a među njima i četiri anđela. Takođe, zahvaljujemo: Udruženju pravnika Crne Gore, Neformalnom savezu slobodnih građana Crne Gore – STEGA, NV organizacijama i uglednim građanima Crne Gore, Fakultetu za crnogorski jezik i književnost. Vaša solidarnost nam daje snagu da izdržimo i istrajemo - poručili su Cetinjani. Zajedno, dodaju, mogu učiniti mnogo. - Možemo stvoriti društvo u kojem će naša đeca bezbjedno odrastati. Moramo vjerovati u to! Za Marka. Za Mašana. Za sve nevine žrtve. Borićemo se istrajno da istina progovori, a pravda pobijedi - naveli su oni.

(FOTO/VIDEO) Okupljanje na Cetinju: Porodice svirepo ubijenih instituraju na odgovorima i odgovornosti

Sud Bosne i Hercegovine odobrio je predsjedniku bh. entitetu Republika Srpska Miloradu Dodiku da zatvorsku kaznu od godinu zamijeni u novčanu, u skladu sa zakonom koji to omogućava.
Iz Suda je u utorak, 12. avgusta, rečeno da je "shodno zakonskim propisima donijeto rješenje kojim je nakon izjašnjenja Tužilaštva BiH usvojen navedeni prijedlog odbrane, te osuđenom Miloradu Dodiku izrečena kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom".
Krivični zakon BiH propisuje mogućnost zamjene zatvorske kazne do godinu u novčanu, tako da jedan dan u zatvoru košta 100 KM (50 eura). Dodik će za godinu platiti oko 36.500 KM (nešto više od 18.000 eura).
Dodik je pravomoćno osuđen na godinu zatvora i šest godina zabrane obavljanja bilo kakve javne funkcije zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH.
Nakon pravomoćnosti presude, Centralna izborna komisija BiH je 6. augusta oduzela mandat Dodiku, izabranom na opštim izborima 2022. godine.
Advokatski tim Milorada Dodika se žalio na ovu odluku, 12. avgusta, a i o njoj će konačan stav donijeti Apelaciono odjeljenje Suda BiH, u roku od tri dana od dana kad je predata žalba.

Dodik otkupio jednogodišnju zatvorsku kaznu

Predsjednik Milatović sazvao hitnu sjednicu Savjeta za odbranu i bezbjednost
Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović sazvao je hitnu sjednicu Savjeta za odbranu i bezbjednost danas u 18 sati u Vili Gorica, zbog dramatične situacije izazvane širenjem požara širom države.
Na sjednicu su, pored članova Savjeta, pozvani ministri unutrašnjih poslova i odbrane, načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore i direktor Uprave policije, najavljeno je iz Kabineta predsjednika države.
Milatović je jutros razgovarao sa predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem nakon čega je hrvatski kanader stigao u Crnu Goru. 
Takođe se zahvalio predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću na podršci koju je poslala ta zemlja.
- Kasnije u toku dana razgovarao je i sa Radmilom Šekerinskom, zamjenicom generalnog sekretara NATO-a. Ona je predsjednika obavijestila da je aktiviran Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre (EADRCC) – glavni mehanizam NATO-a za civilni odgovor u vanrednim situacijama čime je državama članicama upućen zahtjev za hitnu pomoć - navedeno je u saopštenju Kabineta predsjednika Milatovića.
Poručeno je da Crna Gora mora koordinisano preduzimati sve mjere kako bi zaštitila živote građana, njihovu imovinu i prirodna bogatstva zemlje.

Milatović sazvao hitnu sjednicu SOB-a: Koordinisano preduzimati sve mjere kako bi se zaštitili životi građana i imovina

Načelnik Operativno komunikacionog centra Direktorata za zaštitu i spašavanje Zlatko Mićanović kazao je da očekuje da uz pomoć kanadera iz Hrvatske, helikoptera K-32 i kopnenih snaga, do kraja dana biti lokalizovani požari u Crnoj Gori.
On je ukazao da je trenutno na gašenju požara operativan avion tipa Kanader koji smo dobili na ispomoć preko mehanizma civilne zaštite EU.
- Obezbijeđeno je pristupno mjesto u reonu Buljarice odakle će navedeni avion da kupi vodu i da dejstvuje na lokacijama Buljarice i Čanja - kazao je Mićanović.
Očekuje da požari budu lokalizovani do kraja dana.
- Očekujemo da danas tokom dana uz veliku podršku kopnenih snaga gdje su svi resursi države angažovani na navedenoj teritoriji, uz pomoć Kanadera i helikoptera K-32 koji dejstvuje takođe od juče da će navedeni požari biti lokalizovani do kraja dana - kazao je Mićanović.

Mićanović: Očekujemo da će do kraja dana biti lokalizovani požari

Otkrivanju spomenika ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću prekjuče je prisustvovao i Vladimir Janković iz Beograda, član Zemunskog klana, saradnik Vojnobezbjednosne agencije Srbije i Bezbjednosno-informativne agencije, pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora.
Da je Janković prisustvovao događaju, vidi se i na fotografijama fotoreportera tog lista Borisa Pejovića, koji je u subotu u popodnevnim satima, nakon uklanjanja spomenika, maltretiran, dok je njegov kolega Stevo Vasiljević iz Pobjede fizički napadnut.
Janković je, kako pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora, porijeklom iz beranskog sela Dapsiće.
Ranjavan je u Budvi 2007. godine, u bašti restorana „Jadranska straža“. Tada su ubijeni ukrajinski državljanin Adalbert Šut i Vladimir Rakočević.
Navodno je Vladimir Janković bio i vođa (Team Leader) za obuku ozloglašene ruske plaćeničke grupe Vagner u Angoli.
Na svojoj Fejsbuk stranici objavio je veliki broj fotografija pravoslavnih crkava i manastira koje je obilazio po svijetu i Crnoj Gori, među kojima su i fotografije s pokojnim mitropolitom Amfilohijem, kao i njegovim nasljednikom Joanikijem, zatim sa tivatskim parohom Mijajlom Backovićem, sveštenikom Jovanom Plamencem kod crkve na Rumiji...
Jankovića, koji se prethodno prezivao Ćorac, je u objavi na Fejsbuku pomenuo i Slavko Perošević, jedan od vođa blokada puta koje je u Šavniku organizovala lokalna opozicija. Perošević se juče pohvalio da je poslije 84 godine postao „prvi četnički vojvoda koji je položio zakletvu“ u Crnoj Gori.
- Zakletvu sam položio pred mitropolitom Metodijem i sveštenstvom, kao i pred četničkim vojvodama Miletom Pavićevićem Čičom, Stankom Magudom, Gigom Božovićem, Slavkom Labovićem i Ćorcem... - napisao je Perošević koji je bio jedan od učesnika prosrpskog protesta u Nikšiću 13. jula 2022. godine, na kojem je došlo do nasilnih incidenata.

Saradnik BIA prisustvovao otkrivanju spomenika Đurišiću

Povampirene velikosrpske i četničke falange nemaju problem sa razumom i logikom. Razuma kod njih manjka od samog starta, jer da se javlja makar u česticama, ne bi danas novočetnici jednako voleli saradnike nacista (četnike, JVuO) i potomke dela onih koji su nacizmu stali nogom za vrat (Ruse, odnosno Putina).&nbsp;
Na logici tek padaju. Tvrde da su poštovaoci "prvog gerilskog antifašističkog pokreta u Evropi", misleći na formacije Draže Mihailovića. I dok su Mihailovićeve četničke formacije imale bar neke dve istorijski potvrđene bitke protiv nacista, pre nego što su postale njihova verna pomoćna vojska i koljači civila, današnji simpatizeri pokreta DM ne vide contradictio in adjecto čak ni u činjenici da sebe nazivaju antifašističkim pokretom, a podižu spomenik fašisti koga je odlikovao Adolf Hitler.
Ta bi zbrka u glavama pojedinaca bila lako rešiva na nivou Toponica ili Kovin u Srbiji, odnosno Dobrota u Crnoj Gori, da nosioci političke vlasti u ove dve države ne igraju "stiskavac" upravo s baštinicima tih retrogradnih ideja. Trljkajući se znojavim telima s dlakavim četništvom u ritmu "drma mi se na šubari cveće", političari u stvari plešu s najprimitivnijim i najzaostalijim, shodno tome i najkrvoločnijim, delom biračkog tela.&nbsp;
Tim trulim kompromisom trenutno obezbeđuju sebi glasove, ali istovremeno guraju obe države u živi pesak velikosrpskog šovinizma, iz koga se u ranijim, ne tako davnim prilikama, izlazilo teškom mukom i uz velike žrtve. I kako sada vidimo - samo privremeno.
No, pisali smo već o minornom intelektualnom i moralnom kapacitetu ljudi koji su se, u tranzicionom periodu i usled prirodnog nezadovoljstva nedovoljnim napretkom dvaju država pod demokratskim vlastima, dočepali političke vlasti. Njihov je učinak - u Srbiji od 2012, a u Crnoj Gori od 2020. - merljiv vekovima: države su civilizacijski i ekonomski vratili u XVIII, a građane mentalno i logički u XIII vek.
Danas ćemo se pozabaviti njihovim drugim trulim kompromisom, erotski vrućim plesom s organizacijom koja je poslednjih godina pedantno očistila svoje redove od svih progresivnih, slobodnomislećih i zdravorazumskih ljudi. Onom koja upravo ovih dana u Beogradu završava javni inkvizitorski obračun s poslednjom dvojicom teologa koji su se usudili da je kritikuju: s Vukašinom Milićevićem i Blagojem Pantelićem. Dakle, pozabavićemo se organizacijom koja sebe naziva "Srpska pravoslavna crkva", dočim je u međucrkvenoj komunikaciji to Crkva Srbije.
Iako je već od početka devedesetih SPC korisno poslužila balkanskom kasapinu Slobodanu Miloševiću u nastojanju da ratom i etničkim čišćenjem zadrži "sve Srbe u jednoj državi", ta je crkva tek od demokratskih promena 2000. godine postala zaista država u državi. Ne samo da ne plaća nikakav porez na svoju razgranatu privrednu delatnost, nego država pokriva doprinose sveštenika za penziono i zdravstveno osiguranje. Najzad, malo-malo Vlada opredeli neka sredstva za gradnju ili renoviranje hramova, izdaju se i obavezne doplatne poštanske markice, a stižu i bogate donacije iz inostranstva, najviše od ruske države i crkve.
<h2>ĆAR ZA VAJDU</h2>
Kako neki čitalac ovakvog pisanja uvek kaže ono čuveno "da, ali", da ga predupredimo: slične privilegije u Srbiji imaju i ostale verske zajednice. Ipak, slika davanja i uticaja biće potpuna tek kada kažemo da se po popisu 2022. u Srbiji čak 81,1 odsto građana izjasnilo kao pravoslavac, dok sve ostale verske zajednice i ateisti i agnostici zajedno čine preostalih 18,9 procenata.&nbsp;
Doduše, u praksi, većina deklarativnih vernika ne ponaša se kao vernik, pa crkve zvrje prazne. SPC zato od ideje da živi od parohijala, a ne od državnih davanja i oprosta troškova, beži kao đavo od krsta. I tu da bacimo dodatno svetlo podsećanjem na činjenicu da je u deset godina koje su prethodile tom popisu, u Srbiji izgrađeno oko hiljadu crkava, i samo 13 škola.
Dakle, davanjima pravoslavnoj crkvi, političari obezbeđuju njenu podršku, a s obzirom na razgranatost crkvenog sistema i veliki uticaj u narodu, to je možda i investicija s najbržim povratom u poslovnom okruženju. Iako je Ustavom crkva odvojena od države, normalizuje se neformalni političko-crkveni brak iz interesa, i tako sveštenstvo podržava galantnost trenutne vladajuće političke opcije, podržavajući njenu politiku.
U praksi, bar u Srbiji, popovi SPC postali su vrhovni autoritet za sve. Od abortusa do dogmatizovanog Kosova, od vaspitanja dece do nacionalnih pitanja koja su, od 2012. posebno, izgrađena na velikosrpskom šovinizmu i težnji za hegemonijom. Iako bi državne institucije morale da budu laičke, svaki državni organ ili opština imaju slavu, vojska se koristi u verskim ceremonijama, vreme se meri po verskom kalendaru, politički funkcioneri pokazuju svoju religioznost u svakoj situaciji, nema manifestacije kojoj vrh crkve nije gost, a redovno se ide kod patrijarha po duhovni savet.&nbsp;
U Crnoj Gori, opet, svedoci smo posebnog apsurda. Crkva koja zvanično ne priznaje postojanje čitavog jednog naroda (što sadrži i elemente krivičnog dela), koja teritoriju Crne Gore tretira kao teritoriju Srbije, aktivno učestvuje u političkom životu, "komanduje" političkim strankama i njihovim liderima, javno demonstrirajući prezir prema svakom obliku državne vlasti i državnim simbolima Crne Gore. Nema bolje ilustracije za to od odnosa Ljubiše Ostojića - Metodija prema podizanju spomenika ratnom zločincu i saradniku okupatora, kojom je prilikom intonirana i himna strane države, Srbije. Tim stavom, on nije samo bacio pod noge i hrišćanstvo i moral, on je bacio pod noge državu, i tu, u stvari, dolazimo do suštine problema.
Ne postoji, niti u modernom demokratskom društvu sme da postoji, verska ili bilo kakva druga organizacija, koja je "starija" od države. Ne po godini osnivanja, koja je nebitna, već po statusu. Ono šta je ključno je da je država po svojoj suštini zajednica svih njenih građana, dok je crkva - kao i svaka druga uža organizacija (udruženje, klub, savez...) - zajednica tek jednog dela stanovnika države. I u tom je smislu država "starija": zakoni države (moraju da) se primenjuju (i) na crkve i na vernike, crkveni "zakoni" važe samo interno, za one koji su "članovi" crkve i time njene "zakone" prihvataju.
Ne postoji, i ne sme da postoji, nekakav "temeljni ugovor" ili bilo kakav drugi akt ili dokument, koji pripadnicima jedne organizacije (verske, ili bilo koje druge), daje veća prava i manje obaveza nego ostalim građanima. Odnosno, ako tako šta postoji, Ustavni sud mora da reaguje i obezbedi jednakost svih pred Ustavom.
<h2>ISKAČE OSIGURAČ</h2>
Naravno, treba imati u vidu i činjenicu da su svojim ustavima i Srbija i Crna Gora definisane kao sekularne, odnosno, da je crkva odvojena od države. Otuda je u obe zemlje nedopustivo - a da je demokratske i parlamentarne svesti bilo bi i politički kažnjivo - svako koketiranje političara sa religijskom (ili najzad i bilo kojom drugom) organizacijom, kojim se jedan deo društva favorizuje. Jer, političar - posebno onaj na vlasti - obavlja funkciju od javnog interesa i predstavlja i zastupa jednako sve građane, a ne samo svoje simpatizere i ne samo vernike "svoje" crkve. Vera je, kao i kod svakog drugog građanina, njegova privatna, intimna stvar. I ona, u stvari, ostaje na vratima verskog hrama i privatnog doma.
Treba li, najzad, uopšte naglašavati da religijska pravila dotiču samo vernike i da ni u kom obliku i ni na koji način ne smeju da postanu uobičajena za celo društvo, a nekmoli opšteobavezna? Treba li pominjati da crkvi nije mesto u politici, ni u kom obliku ili formi?
Srbija i Crna Gora, na žalost, prečesto i previše se manifestuju kao prepolitička društva. Lično konjukturno i opšte moderno u ove dve države su izgleda uobičajeni motivi delovanja. Interes države i nacije je uvek u senci lukrativnog. Kako se svojevremeno pohrlilo u kom-partiju zarad vajde, sada se trči u religiju zbog ćara. Vera i versko se potežu u cilju jačanja nacionalizma i pravdanja nepočinstava koja se rade, ili tek planiraju.
Pravo verništvo i "snaga vere" u obe države bi se lako izmerili ukidanjem državnih sredstava verskim organizacijama (sem za verske objekte pod zaštitom države, kad važe posebna pravila) i uvođenjem parohijala. Što će reći: ako si član crkve, to članstvo moraš da platiš; koliko članova, toliki je i crkveni guber.&nbsp;
Do tog momenta je, međutim, još dalek put. Na njemu se crkva pruža onoliko koliko joj politika, vođena sopstvenim sebičnim ili na drugom mestu isplaniranim interesima, dopušta. Nekad uspe da "ukoči", svesna sopstvenih religijskih i moralnih normi, ali u poslednje vreme sve češće "iskače osigurač". A to onda nije samo unutarcrkveno pitanje, to je pitanje dalekosežnih i krupnih posledica.
Crkva mora da se vrati u pravni poredak i u okvire suštine sopstvenog postojanja. Ako to nije moguće, zabrana delovanja - bar tamo gde nije u matičnoj državi, plus ispitivanje poslovanja, odgovornost za narušavanje zakonom zaštićenih verskih objekata, pa čak i krivično gonjenje crkvenih velikodostojnika, uprkos odredbama nekakvih ugovora, uopšte nisu nerealna opcija.

Vrele igre pod mantijom

Pamflet istorijskog revizionizma, poluistina, prećutkivanja, propagandnog falsifikovanja, u formatu dokumentarnog filma o 13. julu, kojim se normalizuje velikosrpska mitologija, osvanuo je sredinom jula na Jutjub kanalu prosrpske Demokratske narodne partije (DNP), a premijerno je prikazan na Adria Televiziji.
Neskriveni i ključni cilj lažnih istorijskih konstrukcija u ovom uratku jesu otvorena delegitimizacija crnogorske borbe za obnovu državnosti, osporavanje autentičnosti antifašističkog ustanka iz 1941. godine, ali i da se zatomi istina o okupaciji Crne Gore 1918. godine Podgoričkom skupštinom i nametne narativ da su Crnogorci zapravo Srbi koji treba da se vrate sebi.
<h2>TAJNI PODACI O AUTORSTVU</h2>
Transparentnih podataka o režiji, produkciji i autorstvu nema, ali je mnogo toga jasno - a prije svega da je film u javnost plasiran u jeku sve intenzivnije revizije istorije u Crnoj Gori i dok politička vladajuća struja koristi svaki mogući alat - od institucionalne moći do medijske propagande - kako bi poništila crnogorski istorijski i identitetski kontinuitet.
Film od samog početka ne krije da ima političko-revizionističku agendu pošto naratorka u prvim minutima govori o tome da „Crna Gora ima dvije zastave, himne, dva imena, dva pravca ali i dvije istorije“ - tako otvoreno afirmišući „istoriju“ napisanu iz velikosrpskog ugla.
To nije samo ulazna tačka u pokušaj da se gledaoci ubijede da su „dvije istorije“ ravnopravne - da se ne radi o sukobu činjenica i političkoj propagandi, nego i priznanje da autori filma, ko god oni bili, ne prihvataju zvaničnu, međunarodno priznatu i utemeljenu istoriju Crne Gore.
<h2>KLJUČNA ZAMJENA TEZA</h2>
Tako se, pored ostalog, italijanska okupacija iz 1941. godine koristi kao zgodan izgovor da se prikriju mnogo dublji i trajniji ožiljci - poput onih iz 1918. kada je Crna Gora anektirana, a Karađorđevićima omogućeno da pod maskom „volje srpskog naroda“ sebi pripoje novu teritoriju - da bi Srbija, proširena Crnom Gorom i Makedonijom, tvorila kraljevinu tri naroda - Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tada su srpski agenti poslati u Podgoricu, proglašeni „velikom narodnom skupštinom“ i, uz prismotru srpske žandarmerije, izglasali brisanje države Crne Gore - odnosno rezoluciju koju je srpska vlast napisala na Krfu, a kojom se okupacija Crne Gore prihvata proglašenjem pripojenja Srbiji.
U tom trenutku je postojala redovna crnogorska narodna skupština, i to po tadašnjem ustavu jedina koja je mogla raspolagati sudbinom ove države, ali desilo se što se desilo.
Uslijedio je Božićni ustanak, spaljivanje hiljada crnogorskih domova, progon komita, ubijanje onih koji su bili vjerni crnogorstvu i državnoj slobodi. Dvadesetak godina kasnije, a pošto je narod bio za to da zajednica bude organizovana tako da sve zemlje budu slobodne i ravnopravne - a što su srpski politčari odbijali, desio se Petrovdanski sabor na kojem su federalisti, na čelu sa Sekulom Drljevićem, uz Italijane proglasili nezavisnost.
No, ovako posloženih fakata u DNP-ovom i Adrijinom uratku nema. Oni, bez bilo kakvog detaljisanja, konstatuju da je u tom periodu Crna Gora bila dio Zetske banovine, što prati i dalje navođenje da je parola crnogorskih komunista bila „srpstvo, slovenstvo, sloboda“ ili, kako naratorka kaže: „tadašnje rukovodstvo crnogorskih komunista je sebe i te kako smatralo Srbima. Čak i oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci nijesu na srpstvo gledali kao na nešto što je strano, nametnuto ili neprijateljsko“.
Sve to vodi do njihove suštine - tvrdnje da je „ustanak 13. jula 1941. bio borba za zajedničku jugoslovensku državu“, odnosno, po njihovom poimanju, za crnogorsko zajedništvo sa Srbijom, a da je deklaracija donijeta 12. jula bila težnja ka separatizmu koja je idućeg dana dobila odgovor.
Ovo je ključna zamjena teza jer je ustanak 13. jula, prije svega, bio antifašistička odbrana dostojanastva naroda koji nije zaboravio ni Podgoričku skupštinu, niti prihvatio ideju da mu se ponovo o sudbini odlučuje „odozgo“. Crna Gora se borila za slobodu - od fašizma i hegemonije, zato je jasno da se plasiranjem narativa o trinaestojulskom ustanku kroz prizmu „jugoslovenskog patriotizma“, a ne i crnogorskog otpora dugotrajnoj fašisitčkoj manipulaciji identitetom, pokušava zbrisati srpska prljava uloga okupatora, a samim tim i crnogorski subjektivitet u Trinaestojulskom ustanku.
<h2>POKUŠAJ DEMONIZACIJE SUPROTSTAVLJANJA SRPSKOJ HEGEMONIJI</h2>
Dodatno, karakterisanjem deklaracije koja je donijeta 12. jula „težnjom ka separatizmu“ između redova se opasno implicira da je svaki zahtjev za crnogorskom nezavisnošću sam po sebi fašistički, a ta teza im služi i za diskreditaciju savremenih crnogorskih državotvornih ideja.
Pored toga, Sekula Drljević, politički lider crnogorskih federalista i separatista koji je isprva svoje djelovanje bazirao na protivljenju srpskoj aneksiji Crne Gore 1918. godine, u filmu se poredi sa Antom Pavelićem - vođom ustaškog pokreta koji je predvodio genocidni režim NDH koji je odgovoran za smrt stotine hiljada ljudi - i to uz tvrdnju da je bio zamišljen kao crnogorski pandan ustaškom poglavniku, tj. da je Crna Gora 1941. trebalo da bude fašistički protektorat sličan NDH.
Kolaboracija Drljevića sa fašistima ostaje fakat - ali se on u ovom filmu demonizuje kao ustaški pandan - iako nikad nije imao oružane snage, niti sprovodio represiju nad bilo kakvim civilima - dok su, sa druge strane, mnogi četnički komandati, poput Pavla Đurišića i Draže Mihailovića, sarađivali sa Italijanima i nacistima - i to ništa manje - nego mnogo više.
Samim tim je jasno da je Drljević, koliko god bio sporan, tvorcima ovog filma poslužio isključivo da bi zalaganje za crnogorsku državnost prikazali kao oličenje fašizma - što im onda i omogućava pravdanje narativa u kojem je jedino čista opcija prosrpska - a sve drugo izdajničko. Zato njegovo poređenje sa Pavelićem služi samo kao alat za brisanje legitimiteta crnogorskih političkih pokreta koji su se suprotstavili srpskoj hegemoniji.
Svime time se pokušava zatvoriti prostor za bilo kakvu diskusiju o crnogorskoj državnosti - jer ako je svaka priča o nezavisnosti fašizam - onda je, valjda, jedina antifašistička opcija ostanak u velikosrpskoj dimenziji.
<h2>,,PRANJE“ ČETNIČKOG POKRETA&nbsp;</h2>
Iako su saradnja četničkog vođe Draže Mihailovića sa okupatorskim silama i masovni zločini nad civilima koji su se suprotstavljali kolaboraciji neupitni, nepobitni i jasni, u filmu se pokušalo ,,pranje” četničke biografije, predstavljajući kolaboraciju četnika Pavla Đurišića sa Italijanima kao - „reakciju na komunističke zločine“.
Tako naratorka kaže da su komunistički zločini „prouzrokovali odluku četnika da sklope ratni sporazum sa Italijanima - sa ciljem uništenja komunista“. Koji su to zločini komunista 1941. godine natjerali četnike na kolaboraciju sa fašistima Pircija Birolija - nije objašnjeno. Očito jer nije se mogla isfabrikovati ,,nova istorija”.&nbsp;
A kako to u propagandnim uratcima obično i biva, jedan narativ temelj je za drugi - pravdanje četnika brzo vodi i do rusofilije koja se silu na sramotu predstavlja kao oličenje crnogorskog mentaliteta.
- Važan faktor motivacije među borcima NOB-a, naročito Crnogorcima, bila je privrženost Moskvi koja je, sem iz ideoloških razloga, proisticala iz tradicionalnih i ratničkih spona prethodnih stoljeća. Još od 18. vijeka osnovni elementi crnogorske državnosti obrazovanja i duhovnosti uživali su jedinu podršku u Rusiji. Poznata krilatica „sa Lovćena kliče vila, oj Rusijo majko mila“ bila je dio mentaliteta mladih partizana. Ne treba da nas čudi što je samo u Crnoj Gori ustaljeni partizanski pozdrav „smrt fašizmu sloboda narodu“ dijelom zamijenjen sa „crvena armija je s nama pobjeda je naša“ - navodi naratorka, dramatično falsifikujući istoriju, sve radi predstavljanja Crnogoraca kao „pravoslavnog“ kulturnog i ideološkog svijeta koji prirodno gravitira ka Srbiji i Rusiji.&nbsp;
Time su u ovom filmu zanemareni i zbrisani svi temelji crnogorskog građanskog i sekularnog identiteta, a trenutno stanje u državi i neophodni otpor srpsko-ruskom uticaju između redova upakovani u izdaju sopstvenog karaktera.&nbsp;
<h2>„DRUGOSRBIJANCI“ I „MONTENEGRINI“</h2>
Ne čudi što je jedan od sagovornika u ovom uratku, pored predstavnika Istorijskog instituta i Milana Kneževića i srpski istoričar, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i jedan od ideologa velikosrpskog projekta, Čedomir Antić, koji docira o tome kako u Crnoj Gori „nema drugosrbijanaca“.
- Svi drugosrbijanci su postali montenegrini. To je vrlo zanimljivo i govori da je to jedinstvena zemlja. Bila je srpska, danas više nije. Toliko su netolerantni ti ljudi da ne priznaju srpstvo - govori Antić.
Nijesu anonimni autori ovog filma ni prvi ni jedini koji su pokušali lansirati tezu o tome da je crnogorski identitet tvorevina nekadašnjeg komunističkog vođe Milovana Đilasa.&nbsp;
- U jugoslovenskoj javnosti toga vremena nerijetko je bilo zastupljeno stanovište o Đilasu kao tvorcu crnogorske nacije - neki će reći jedne izrazito anti-srpske pojave i dezintegrativnog faktora u odnosu na srpski nacionalni korpus. Sa današnjeg aspekta, postavlja se pitanje da li je to baš tako. Đilasovo nacionalno opredjeljenje bilo je u većem dijelu života nesumnjivo srpsko. O tome govore njegova centralna literalna djela - navodi naratorka.
Na to se nadovezuje Antić koji ističe da „vidimo da je on drugosrbijanac“, te da je „to srpstvo kod njega jako relativno“.
- Zvaničan stav Komunističke partije Jugoslavije prema crnogorskoj naciji nije bio još uvijek jasno i u potpunosti definisan. Crnogorsku naciju je trebalo, po stavu Komunističke partije Jugoslavije, u perodu pred izbijanje rata tek definisati i naučno objasniti. Iz tog razloga je to pitanje ostavljeno za poslije rata. A onda je ponuđeno najviđenijem Crnogorcu među komunistima da ga definiše i na neki način postavi kao model za novu naciju u novoj državi. Ta ličnost bio je Milovan Đilas...Iskustvo ovog rata govori da crnogorski narod, ne samo što je ustao protiv okupatora, nego je pošao i protiv onih struja koje su htjele da ga odvoje od Srba - govori naratorka.
Suština svih ovih navoda je ista: ubijediti Crnogorce da su zapravo Srbi - a kako to uvjerljivije učiniti nego reći da je upravo „tvorac nacije“ u biti Srbin - koji se samo radi partijskih interesa zalagao za crnogorstvo.
<h2>REHABILITACIJA DEVEDESETIH</h2>
Tokom cijelog filma konstanta je nametanje narativa da su crnogorska nacija i državnost produkt manipulacija i zavjere protiv srpstva - uz osporavanje svakog procesa koji je vodio do emancipacije naše države.&nbsp;
Tako Antić riječima da je „dugoročno pobijedila „nidologija“ koja je imala veliku sreću i u jugoslovenskoj državi učinila sve da odvoji Srbiju od Crne Gore“ samo učvršćuje korijene ratnih devedesetih - čiji krici, kroz pritiske i pokušaje podrivanja suverenosti - što iznutra - to i spolja, i danas odjekuju Crnom Gorom.
Dokaz za to je i tvrdnja da je uplivom hrvatskog nacionalizma u vrh crnogorskog dijela KP u potpunosti je narušen „revolucionarni moral čiji su nosioci bili upravo srpski komunisti“.&nbsp;
I više je nego jasno da se radi o grubom pokušaju kriminalizacije crnogorske državnosti i to kroz rehabilitaciju velikosrpske hegemonije čija je suština uvijek bila, i danas jeste, teza da su svi drugi identiteti na ovim prostorima devijantni, nepostojeći – odnosno izdajnički.
<h2>VELIČANJE AB REVOLUCIJE</h2>
U nastavku filma autori su se dotakli Antibirokratske revolucije nazivajući je „savršenim primjerom sadejstva između crnogorstva i srpstva“ - kao da nije riječ o politički dirigovanom puču tadašnjeg režima Slobodana Miloševića kojim je u Crnoj Gori instalirano njemu odano rukovodstvo radi namjere da kontroliše Predsjedništvo SFRJ - a što se nije moglo bez podrške zvanične Crne Gore.
No, ni ovo nije ništa novo, niti čudi, kada se uzme u obzir da je upravo DNP bio jedan od nosioca nastavka kontrarevolucije - odnosno litija 2020. godine. Obje kontrarevolucije su osmišljene i koordinisane iz Beograda, a nacionalizam i navodna ugroženost crkve iskorišteni za vraćanje Crne Gore u velikosrpski kolosjek i ostvarenje njihovih interesa.&nbsp;
Obje su, u konačnom, imale razarajući efekat po crnogorsko društvo i demokratski razvoj.
<h2>VOZ I ŠINE</h2>
Završni dio filma kulminira otvorenim poricanjem i omalovažavanjem savremene državnosti Crne Gore i referendumske volje.
- Riječi i nedjela Štedimlije i Drljevića referendumski su nadglasale borbu naših predaka koji su živote dali boreći se protiv tekovina 12. jula. Iako je 13. jul i danas Dan državnosti Crne Gore - on je nažalost samo broj na zidnom kalendaru, odmah pored slavske ikone kod onih koji je još uvijek imaju. Nerijetko u narodnoj skupštini i u javnosti možemo da čujemo kako se mnogi pozivaju na narodno-oslobodilačku borbu, istrajavanje na himni koja predstavlja ništa drugo do plagijat ratnog zločinca Sekule Drljevića. Priča o precima koji su se borili za slobodu trebalo bi da nam daju danas zajednički put i pravac kojim treba da idemo - navodi naratorka u završnom dijelu.
Nastavlja dociranjem o odnosu crnogorstva i srpstva.&nbsp;
- U našoj državi se najbolje oslikava kroz metaforu kolosjeka: jedno bez drugog ne može da funkcioniše, odnosno voz ne može da nastavi dalje. Potreban je balans jer zabluda je da vlak može zamijeniti voz i da je povijest važnija od istorije. Moramo biti svjesni riječi naših predaka, ne smijemo doživjeti sudbinu Kajina i Avelja, jer braća su braća čak i kada se posvađaju jer ako se odreknemo prošlosti nećemo imati ni budućnost - govori naratorka.
Ova metafora ne znači nikakvo „pomirenje“ niti simboliše bratstvo - već podređenost. Voz predstavlja Crrnu Goru - koja, prema njihovom poimanju, ne može ići bez šina - odnosno Srbije.
Tako je napravljen puni krug: u samoj završnici je potvrđeno da je glavna vodilja ovog uratka upravo nastavak diskursa i velikodržavnih pretenzija koje su 1918, ali i devedesetih započele oružjem, a u 21. vijeku nastavljene sofisticiranijim sredstvima - prije svega institucionalnom revizijom istorije.

DNP i Adria TV revizionistički dokumentarni film o 13. julu iskoristili da još jednom nametnu narativ da su Crnogorci Srbi koji treba da se vrate sebi

Javnost s pravom pita: zašto lider GP URA Dritan Abazović nije u petak bio u Beranama? Gdje je nestao čovjek koji je, kao premijer 2022. godine, svojim potpisom na Temeljni ugovor predao dio državnog suvereniteta Crkvi Srbije? Zašto nije bio prisutan da svjedoči posljedicama tog, po mnogima, izdajničkog čina? Zašto nije bio rame uz rame sa onima koji su u objektu Crkve Srbije slavili lik ratnog zločinca i četničkog komandanta Pavla Đurišića? Zar nije prirodno da se pojavi tamo gdje se njegovo djelo slavi – i to s aplauzima? Jer upravo je on – Dritan Abazović – omogućio ovakve scene. Scene u kojima se u crkve unose kipovi zločinaca, a država Crna Gora ne smije ni da pisne bez “blagoslova” Crkve Srbije. Sve to stoji kao posljedica potpisanog Temeljnog ugovora – dokumenta koji je, u tajnosti, bez javne rasprave, bez parlamentarne procedure, dogovoren s Porfirijem i Srbijom i potpisan u Vili Gorica, 3. avgusta 2022. godine. Tako se ne potpisuje ugovor u ime jedne suverene države. Tako se sklapa pakt u korist druge. Čudi što nije Abazović iskoristio priliku da ga – kako je najavljivao velikosrpski ideolog Matija Bećković – srpska omladina nosi na rukama. Podsjetimo se: - Kad bi Dritan Abazović sjutra stigao u Beograd, nosila bi ga srpska omladina na rukama - izjavio je Bećković nakon izbora 2020. Gdje su sada ti “mladi nosioci”? Gdje su srpski aplauzi za “najbolju investiciju velikosrpske politike” u Crnoj Gori? Tu su bili, spremni, ali Abazovića nije bilo. A bilo je za očekivati da Abazović bude među onima koji su slavili – jer on je omogućio sve: i kip zločinca, i crkvenu moć, i državnu nemoć. Omogućio je da se crkveni hramovi koriste kao političke tvrđave, a oltari kao pozornice za reviziju istorije. Možda je trebalo da bude tamo – da ga dočekaju “prepodobni” vjernici, spremni da mu zapjevaju, uz himnu Srbije. Jer da nije bilo njegovog potpisa – ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Da, Dritan Abazović je potpisao Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije – u ime Crne Gore, a bez Crne Gore. Ignorišući pravna upozorenja, protivljenje stručnjaka, akademske zajednice, NVO sektora, političara… Potpisao je ono što nijedan premijer jedne suverene države sebi ne bi smio dozvoliti. Zato pitamo: ako nije imao problem da potpiše, zašto ima problem da se pojavi? Slavili bi ga. Imaju i razloga.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250808090832_0948673d748876542c9af02a2e055b3b9a4997af5d6306faba16fdc81d811951.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250808090832_0948673d748876542c9af02a2e055b3b9a4997af5d6306faba16fdc81d811951" data-rendition-name="original" width="1118" height="745" loading="lazy" alt="Metodije drži liturgiju Pavle Đurišić"> </figure>

Tag: parkiranje