Zapadni Balkan bilježi rast, ali ima ozbiljan problem s izvoznicima

Ekonomije Zapadnog Balkana nastavljaju da rastu uprkos geopolitičkim napetostima i usporavanju važnih trgovinskih partnera, ali iza pozitivnih pokazatelja krije se ozbiljan problem. Samo oko trećine novih izvoznih poduhvata kompanija iz regiona opstane duže od godinu, dok tek između jedan i četiri odsto dočeka petu godinu.

Prema prognozama Svjetske banke, šest ekonomija Zapadnog Balkana u 2026. godini trebalo bi da ostvari prosječan rast od 3,1 odsto, nakon 2,6 odsto u prošloj godini.

Za 2027. i 2028. predviđa se ubrzanje rasta na 3,4 odsto godišnje.

Međutim, ključni izazov za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Srbiju i Kosovo nije samo koliko će njihove ekonomije rasti, već koliko će taj rast doprinijeti stvaranju konkurentnih kompanija i kvalitetnijih radnih mjesta.

Naime, ekonomija može bilježiti rast zahvaljujući potrošnji, javnim investicijama i stranom kapitalu, a da istovremeno ne postaje značajno produktivnija ili konkurentnija na međunarodnom tržištu.

Zašto izvoznici teško opstaju?

Jedan od najzanimljivijih pokazatelja iz izvještaja Svjetske banke odnosi se upravo na sposobnost kompanija da se dugoročno održe na stranim tržištima.

Trgovina robom i uslugama dostigla je 107 odsto regionalnog bruto domaćeg proizvoda (BDP) u 2025. godini, što je više od prosjeka Evropske unije od 90 odsto.

Istovremeno, izvoz usluga iz regiona učetvorostručen je tokom posljednjih 15 godina.

Ipak, visoka otvorenost ekonomija ne znači automatski i snažnu izvoznu bazu.

Prema procjeni Svjetske banke, samo oko trećine novih izvoznih poduhvata preživi prvu godinu, dok tek između jedan i četiri odsto opstane pet godina.

To znači da pronalazak kupca u inostranstvu ili realizacija jedne velike narudžbine nisu dovoljni za dugoročni uspjeh.

Kompanije moraju godinama održavati kvalitet proizvoda, konkurentne cijene, pouzdane rokove isporuke i sposobnost prilagođavanja zahtjevima kupaca.

Svjetska banka ukazuje i na značaj izvoznika za tržište rada. Kompanije uključene u međunarodnu trgovinu zapošljavaju većinu radnika u prerađivačkoj industriji, uglavnom su veće i nude bolje plate od preduzeća koja posluju pretežno na domaćem tržištu.

Koliko administracija poskupljuje poslovanje?

Jedna od velikih prepreka konkurentnosti kompanija u regionu nisu samo carine, već i brojni administrativni i regulatorni zahtjevi.

Prosječne carine na uvoz robe iznose oko šest odsto, ali necarinske mjere stvaraju dodatni trošak od približno deset odsto.

U pojedinim poljoprivredno-prehrambenim sektorima taj trošak premašuje 20 odsto, dok se ograničenja u prekograničnom pružanju usluga procjenjuju na 29 odsto.

Riječ je o troškovima povezanim s dozvolama, inspekcijama, sertifikacijom i različitim pravilima poslovanja.

Kompanija koja mora skuplje plaćati uvozne komponente ili prolaziti kroz ponovljene administrativne postupke ima veće troškove proizvodnje, što joj otežava konkurenciju na stranom tržištu.

Svjetska banka procjenjuje da bi uklanjanje polovine preostalih prepreka uvozu, uključujući administrativne i regulatorne zahtjeve, moglo povećati BDP regiona do 12,5 odsto u srednjem roku.

Važno je naglasiti da je riječ o rezultatu ekonomske simulacije, a ne o prognozi zagarantovanog rasta.

Za ostvarivanje takvih efekata neophodni su jednostavniji i predvidljiviji postupci, digitalizacija, efikasnije inspekcije i međusobno priznavanje usklađenih standarda.

Zašto jeftina radna snaga više nije dovoljna?

Zapadni Balkan godinama privlači strane investitore zahvaljujući geografskom položaju, blizini evropskog tržišta i nižim troškovima rada.

Međutim, takav model sve teže može predstavljati osnovu dugoročnog razvoja.

Kako plate rastu, stanovništvo stari, a broj raspoloživih radnika se smanjuje, kompanije moraju povećavati produktivnost kako bi ostale konkurentne.

To podrazumijeva veća ulaganja u tehnologiju, automatizaciju, obrazovanje i razvoj novih proizvoda.

Razlika je, na primjer, između fabrike koja se bavi jednostavnom montažom i kompanije koja razvija automobilske komponente, softver ili inženjerska rješenja.

Slično je i u sektoru usluga, gdje je dugoročno isplativije razvijati specijalizovana digitalna i poslovna rješenja nego se oslanjati isključivo na jeftinije pružanje standardnih usluga.

Strane investicije mogu donijeti radna mjesta, tehnologiju i pristup međunarodnim tržištima, ali njihov puni efekat zavisi od toga da li se oko njih razvijaju domaći dobavljači i kompanije sposobne da samostalno posluju.

Može li zajedničko tržište pomoći regionu?

Dodatni problem predstavlja veličina pojedinačnih ekonomija Zapadnog Balkana.

Šest relativno malih tržišta znači ograničenu domaću potražnju i manji broj kompanija koje mogu samostalno finansirati velika ulaganja u razvoj.

Zbog toga bi bolja regionalna povezanost mogla imati značajne ekonomske koristi.

Usklađivanje propisa, priznavanje standarda i uklanjanje prepreka za prekogranično poslovanje omogućili bi kompanijama da region posmatraju kao jedno šire tržište.

To bi olakšalo razvoj regionalnih dobavljačkih lanaca, privlačenje kapitala i izlazak domaćih kompanija na međunarodna tržišta.

Istovremeno, države bi morale izbjegavati međusobno takmičenje isključivo kroz subvencije stranim investitorima, jer takva politika ne mora dovesti do stvaranja trajnih konkurentskih prednosti.

Kako piše Financije.hr, ključni izazov Zapadnog Balkana nije samo privlačenje stranih investicija, već njihovo povezivanje s domaćim kompanijama, dobavljačima i stručnjacima.

Strani kapital može donijeti tehnologiju, znanje i pristup novim tržištima, ali dugoročni razvoj zavisi od sposobnosti domaćih preduzeća da razvijaju sopstvene proizvode i samostalno se takmiče na međunarodnom tržištu.

Zato rast od tri ili četiri odsto, iako predstavlja pozitivan rezultat, sam po sebi nije garancija približavanja životnom standardu Evropske unije.

Za takav napredak potrebni su veća produktivnost, snažnija domaća preduzeća i izvoznici koji mogu godinama opstati na međunarodnom tržištu, a ne samo povremeno ostvarivati uspješne poslove.