Partija Andrije Mandića se krivo predstavlja kao Nova srpska demokratija. Nit' je nova, nit' je demokratija, a srpska je samo djelimično. Njen tačni naziv je Stara bjelaško-četnička tiranija. To je partija koja je nastala ukrštanjem bjelaškog terorizma Marka Dakovića i etničko-vjersko-ideološkog čišćenja četničkog zločinca Pavla Đurišića. Osnova programa NSD-a, odnosno Stare bjelaško- četničke tiranije je da se, po uzoru na bjelaše, bori protiv crnogorske državnosti i nacionalnosti, a potom, po uzoru na Pavla Đurišića, uništi sve koji nijesu pravoslavni Srbi četničkog usmjerenja. To je stari cilj, samo što je Andrija Mandić, od kada je izabran za predsjednika Skupštine Crne Gore, k tome cilju krenuo novim putem.
Na tome putu Mandićeve đurišlije obilato koriste istorijske neistine, što je u posljednoj morbidnoj proslavi najsramnijeg događaja u istoriji Crne Gore – tzv. Podgoričke skupštine uradio Mandićev predsjednik opštine Pljevlja Dario Vraneš. Rekao je da su međunarodni zvaničnici, među kojima i tadašnji predsjednik SAD- a Vudro Vilson, uputili telegrame i čestitali odluke Podgoričke skupštine. To je neistina. U stvari, ni jedna Velika sila i uopšte ni jedna strana država nije priznala odluke Podgoričke skupštine, a kamoli čestitala. Sve su, izuzev Francuske koja je podržavala Srbiju, kritikovale način organizovanja Podgoričke skupštine i politiku Srbije i njenih okupacionih trupa u Crnoj Gori. Predsjednik Vilson se u toj kritici, zapravo, istakao. Istoričar Dimitrije – Dimo Vujović, koji nije simpatisao ni kralja Nikolu ni nezavisnu Crnu Goru, u knjizi „Podgorička skupština 1918.“ na str. 146 navodi: „Vrlo oštar kritičar srpske politike u Crnoj Gori i odluka Podgoričke skupštine bio je i predsjednik Vilson. On je Podgoričku skupštinu okarakterisao kao neustavnu i smatrao je da ne treba voditi računa o odlukama te skupštine.“ Kako bi ispitao stanje u Crnoj Gori, Vilson je u januaru 1919. godine u Crnu Goru uputio kapetana Džemsa Brusa i Rolanda Trija, službenike američke ambasade u Rimu. Nakon gotovo dvomjesečnog boravka u Crnoj Gori, Roland Tri je izajavio da je u Crnu Goru stigao naklonjen Srbima, ali da je nakon toga imao oštar sud o njihovom ponašanju u Crnoj Gori. Kapetan Brus je bio direktniji. U memorandumu koji je uputio predsjedniku Vilsonu naveo je da su izbori za Podgoričku skupštinu bili nezakoniti i njene odluke neprihvatljive i da to nije bio izraz volje Crnogoraca, već spoljne intervencije. Brus je naveo da crnogorski narod želi da uđe u jugoslovensku državu na bazi ravnopravnosti, a ne kao dio Srbije. Ne samo da SAD nijesu čestitale odluke tzv. Podgoričke skupštine, nego su diplomatske odnose sa crnogorskom izbjegličkom Vladom održavale do 21. januara 1921.
Osim što je izmislio Vilsonov telegram, Vraneš je neistinito govorio o istoriji oslobođenja Pljevalja 1912. godine. Naveo je da je „nakon oslobođenja 1912. godine ovaj kraj prvo pripao Kraljevini Srbiji, a tek krajem 1913. Crnoj Gori, bez podrške većine stanovništva“. Vraneš je dodao da je „u djelo sprovedeno ono što što se i tad i sad u međunarodnom pravu naziva aneksija odnosno prisajedinjenje teritorije jedne države drugoj državi suprotno većinskoj volji stanovništva koji živi na tom području. Pljevlja su prisajedinjena Crnoj Gori suprotno volji većine pljevaljskog naroda”. No, u „Glasu Crnogorca“ od 20. oktobra 1912. (po starom kalendaru) se navodi: „U ponedjeljak, 15. ov. mj. oko 8 sati uđe hrabra crnogorska vojska u Pljevlja pod komandom majora Mašana Božovića. Takođe istog dana oko 12 sati iz Prijepolja preko Jabuke uđe u Pljevlja i srpska vojska, koju hrabri Crnogorci bratski dočekaše. Turci su se povukli Metaljci, na austrijsku granicu“.
Dakle, crnogorska vojska je oslobodila Pljevlja i nije bilo spora između Crne Gore i Srbije oko toga da Pljevlja pripadaju Crnoj Gori. Granica je povučena 1913. bez navodnog protivljenja stanovništva o kome govori Vraneš. Tezom o aneksiji Pljevalja Crnoj Gori, Vraneš u stvari govori da je Crna Gora okupirala Pljevlja i poručuje da bi ih trebalo vratiti prethodnoj državi. Izgleda da Vraneš hoće da Pljevlja vrati Osmanskom carstvu, odnosno Turskoj, jer je Crna Gora oslobodila Pljevlja od Osmanskog carstva, a ne od Srbije. Potom, Osmansko carstvo nije osvojilo Pljevlja od Srbije, već od države hercega Stjepana Vukčića – Kosače, između 1462. i 1465. Hercegova država nije bila ni jednovjerska, ni nacionalna, ni srpska. Po Kosačinoj tituli država kojom je vladao se kolokvijalno nazivala Hercegovina, a u stvari je to ime ozvaničeno tek 1470. godine kada su Turci od osvojene hercegove zemlje formirali Hercegovački sandžak (vilajet Hersek). Tada je bio u sastavu Rumelijskog ejaleta, a od 1580. u sastavu Bosanskog ejaleta, da bi 1833. bio formiran poseban Hercegovački pašaluk. U novovjekovnoj istoriji Pljevlja nikad nijesu pripadala Srbiji. Crna Gora je oslobodila Pljevlja, što joj je priznato mirovnim ugovorima u Londonu i Bukureštu 1913., a kasnije je to potvrđeno odlukama avnojske Jugoslavije 1945., što je dobilo i međunarodno priznanje.
Krivotvorenjem istorije i fabrikovanjem neistina NSD, odnosno Stara bjelaško-četnička tiranija napada i ustavni poredak. Očito je da Mandić i njegov izvršitelj u Pljevljima hoće da cijepaju državnu teritoriju, što je protivustavna i krivična djelatnost. Članom 3 Ustava propisano je da je teritorija Crne Gore jedinstvena i neotuđiva. Članom 55 Ustava propisana je, između ostalog, zabrana djelovanja političkih organizacija čije je djelovanje usmjereno na narušavanje teritorijalne cjelokupnosti Crne Gore. NSD je udžbenički primjer takve organizacije. U članu 359 Krivičnog zakonika Crne Gore propisano je da će se svako ko silom ili na drugi protivustavan način pokuša da otcijepi neki dio teritorije Crne Gore ili da taj dio teritorije pripoji drugoj državi, kazniti zatvorom od tri do petnaest godina. Da u Crnoj Gori funkcioniše profesionalno tužilaštvo i sudstvo, odnosno da postoji vladavina prava, protiv NSD-a bi po službenoj dužnosti bio pokrenut postupak zbog protivustavnog djelovanja, a svi organizatori i govornici na proslavi 107. godišnjice tzv. Podgoričke skupštine u Pljevljima bili bi procesuirani.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

NSD-ova fabrika neistina

Decentralizacija socijalističke Jugoslavije, koja je počela krajem 1960-ih i dovršena usvajanjem Ustava 1974., omogućila je republikama autonomiju u međunarodnoj saradnji. Republike su dobile pravo da, u okviru jugoslovenske spoljne politike, ostvaraju interese u međunarodnim odnosima, a prije svega u ekonomskoj i kulturnoj saradnji. I Socijalistička Republika Crna Gora je iskoristila to pravo. U okviru te politike posebno su bili značajni odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD).
Prvi značajniji kontakt Crne Gore sa SAD-om u ovome periodu ostvaren je 1972. godine kada je, na zahtjev crnogorske Vlade, na Državnom univerzitetu Floride (Florida State University) u Talahasiju organizovan Odbor za koordiniranje aktivnosti institucija u SAD-u na planu saradnje sa Univerzitetom u Crnoj Gori.
Odbor je Crnoj Gori pružio značajnu konsultantsku pomoć u formiranju Univerziteta „Veljko Vlahović“, koji je osnovan 1974. godine. Potom su dva univerziteta potpisala sporazum o saradnji 1975. Kroz Sporazum o zajmu između Vlade Jugoslavije i Agencije za međunarodni razvoj američke Vlade (USAID), koji je potpisan 1974. godine, dio novca je usmjeren za razvoj crnogorskog Univerziteta.
Prvi ugovor o zajedničkom crnogorsko-američkom ulaganju potpisan je 1973. godine sa američkim firmama „Buttes gas and oil Co.“ i „Chevron overseas petroleum INC“ iz Kalifornije na istraživanju nafte u crnogorskom podmorju. Iste godine su u Vašingtonu predstavnici EX-IM banke i predstavnici Željezare iz Nikšića i Investicione banke iz Titograda potpisali ugovor o zajmu od 34 miliona dolara za rekonstrukciju i modernizaciju Željezare.
To je bio najveći kredit koji je do tada neka crnogorska kompanija dobila u inostranstvu. Krajem 70-ih „Bank of America“ je odobrila 50 miliona dolara kredita za završetak rekonstrukcije Željezare.
Cilj Crne Gore je bio da, na bazi dugoročnih sporazuma i ugovora, unaprijedi ekonomsku saradnju sa SAD-om. Prioriteti su bili povećanje izvoza na američko tržište i privlačenje američkih investicija i tehnologije. Za Crnu Goru su posebno bili značajni njeni iseljenici. Oni su formirali iseljeničke klubove. Isticao se klub „Lovćen“ u Detroitu, osnovan 1972. godine, i uglavnom je okupljao nacionalne Crnogorce.
Najpoznatiji klub Albanaca iz Crne Gore zvao se „Besa“, osnovan u Detroitu 1973. godine. Klub je bio prepoznatljiv po patriotskom odnosu prema Crnoj Gori i Jugoslaviji. Iseljenici albanske nacionalnosti iz Crne Gore osnovali su klub „Montenegro“ u Los Anđelesu 1974. godine. Američko-crnogorsko-albansko udruženje osnovano je u Njujorku 1979. godine. Iseljenici iz Crne Gore koji su živjeli u Čikagu osnovali su udruženje „Boka“ 1979. godine.
Saradnju Crne Gore i SAD podstakla je obnova nakon zemljotresa koji je pogodio Crnu Goru 1979. godine. SAD su bile među prvim državama koje su Crnoj Gori uputile hitnu pomoć koja je iznosila 1,3 miliona dolara. Američki ambasador u Beogradu Lorens S. Iglberger je donirao 25.000 dolara pomoći i prvih dana nakon zemljotresa posjetio je Crnu Goru. Američki Kongres je odobrio 10 miliona dolara pomoći Crnoj Gori za izgradnju škola i bolnica. Ambasador Iglberger nije bio zadovoljan ovim iznosom i tažio je od američke Vlade da uputi veću pomoć.
Senator Edvard Mur Kenedi je tokom rasprave u Kongresu predložio amandman da se pomoć Crnoj Gori poveća na 20 miliona dolara, ali je to odbijeno. Iglberger je upozorio svoju Vladu da će izostanak značajnije američke pomoći uticati na kvarenje odnosa sa Jugoslavijom i da će ojačati snage koje žele bliže odnose sa SSSR-om. Američka Vlada se izgovorila nedostatkom sredstava pa je, uprkos energičnim apelima Iglbergera, pomoć ograničena na 10 miliona dolara.
Ipak, Iglberger se potrudio da SAD na drugi način pomognu Crnoj Gori. S obzirom na to da su finansije bile prioritet, prvo je ugovorena saradnja u ovoj oblasti. Predsjednik Izvršnog vijeća (Vlade) Crne Gore Momčilo Cemović i predsjednik Svjetske banke Robert Meknamara sastali su se na Svetom Stefanu u oktobru 1979. godine.
Meknamara je bio državni sekretar za odbranu od 1961. do 1968. godine. Dogovoreno je da Međunarodna banka za obnovu i razvoj Crnoj Gori odobri 85 miliona dolara kredita za otklanjanje posljedica od zemljotresa i kreditni ugovor je ubrzo potpisan u Vašingtonu. Potom je EX-IM banka odobrila 90 miliona dolara kredita za sva preduzeća iz Crne Gore koja su uvozila američku opremu.
Univerzitetska, trgovinska, finansijska i humanitarna saradnja ukazala je na obostranu potrebu da se odnosi SAD i Crne Gore unaprijede. Zamjenik jugoslovenskog sekretara za inostrane poslove Milorad Pešić je 1979. ambasadoru Iglbergeru prenio želju crnogorske vlasti da njena delegacija posjeti SAD kako bi Crna Gora dobila veću pomoć iz SAD-a. Američka Vlada je to prihvatila, pa je Iglberger prenio zvanični poziv da delegacija Vlade Crne Gore posjeti SAD.
Predsjednik Republičkog komiteta za odnose sa inostranstvom Branko Lukovac i ambasador Iglberger su krajem februara 1980. razmotrili ciljeve, okvirni termin posjete i pripreme za odlazak delegacije. U sklopu priprema Iglberger je u aprilu 1980. boravio u Crnoj Gori. S njim je bio Džon E. Rajnhard, direktor Agencije SAD za komunikacije (United States Information Agency). Tada je otvoren Informativni centar SAD u Titogradu. To je bilo prvo zvanično strano predstavništvo u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata.
Predsjednik Vlade Momčilo Cemović je predvodio crnogorsku delegaciju koja je posjetila SAD od 21. do 30. maja 1980. Privredni dio delegacije predvodio je Omer Kurpejović, predsjednik Privredne komore Crne Gore. Većina članova delegacije su bili predstavnici crnogorskih preduzeća. To je bilo u skladu sa zvaničnom Platformom posjete koja je imala naglašen poslovni karakter.
Crnogorska delegacija se u Vašingtonu sastala sa državnim sekretarom za trgovinu Filipom M. Klacnikom. Crnogorski zvaničnici su predstavili listu proizvoda koje je privreda Crne Gore nudila za izvoz na američko tržište. Predali su posebnu publikaciju o Crnoj Gori i njenoj privredi. Pounudili su dogovor za zajednička ulaganja i dugoročnu proizvodnu saradnju. Klacnik je obećao da će učiniti sve da podstakne američke kompanije da rade sa partnerima iz Crne Gore.
Crnogorce je u Stejt Departmentu primio pomoćnik državnog sekretara Džordž Vest. Predsjednik Cemović je predstavio cilj posjete crnogorske delegacije i naglasio interes za stalnim i stabilnim razvojem odnosa sa SAD-om. Vest je istakao značaj nesvrstane Jugoslavije i riješenost SAD-a da se odnosi sa SFRJ unaprijede. U tom okviru je podržao programe saradnje Crne Gore sa SAD-om i ponudio je pomoć kako bi podstakao interes američkih poslovnih krugova za saradnju sa Crnom Gorom.
Predsjednik Spoljno-političkog odbora Predstavničkog doma u Kongresu Klement Dž. Zablocki i 10-ak kongresmena razgovarali su s crnogorskom delegacijom. Zablocki se dugo bavio Jugoslavijom, jer je bio član prve delegacije Kongresa koja je posjetila Jugoslaviju 1952. godine. Kongresmeni su istakli značaj politike koju je vodio predsjednik Tito i podržali su razvoj nezavisne i nesvrstane Jugoslavije.
Cemović je kongresmenima objasnio položaj Crne Gore u Jugoslaviji, kao i planove za njen razvoj koji su se oslanjali na razvijanje privredne saradnje sa SAD-om. Kongresmeni su podržali zajednička ulaganja u privredu SFRJ i Crne Gore, jer je to bio način da se unaprijede i ostali vidovi saradnje. Planove crnogorske delegacije su podržali i predstavnici finansijskih institucija američke Vlade: EX-IM banke, Korporacije za privatne investicije u inostranstvu (Overseas Private Investment Corporation - OPIC) i USAID-a.
Predstavnici američke Vlade, Kongresa i državnih finansijskih institucija su o boravku crnogorske delegacije obavijestili američku poslovnu zajednicu i tako su crnogorskim privrednicima otvorili vrata mnogih značajnih američkih kompanija u: Detroitu, Čikagu i Njujorku. Za saradnju sa „Obod“-om posebno je bio zainteresovan „General Electric“. „Ford“ je bio zainteresovan da iz Crne Gore uvozi čelične komponente i za kooperaciju u proizvodnji terenskih vozila.
Predstavnici kompanije „Hyatt“ su predložili „Montenegroturistu“ izgradnju dva hotela. I kompanija „Intercontinental“ je razmatrala izgradnju jednog hotela u Titogradu. Kompanija „Bangor Punta“ je ponudila zajedničko ulaganje u izgradnji jedrilica i jahti na području Boke Kotorske. Nekoliko američkih brodarskih prevoznika i lučkih kompanija je razmatralo ponudu da Luka Bar prima generalne terete i kontejnere iz SAD za jugoslovensko i susjedna tržišta i da se ova luka koristi za odvoz robe u SAD sa istog područja.
Partnerstvo u ovim poslovima je tražilo najveće špeditersko preduzeće u Crnoj Gori „Zeta-trans“. Crnogorska delegacija se susrela sa predstavnicima međunarodnog bankarskog sektora i nekoliko vodećih američkih banaka. Predsjednika Cemovića je primio Dejvid Rokfeler, predsjednik „The Chase Manhattan Bank“.
U Detroitu, Čikagu i Njujorku crnogorska delegacija se susrela sa brojnim iseljenicima iz Crne Gore. To je bio prvi put da su zvanični predstavnici Crne Gore posjetili društva svojih iseljenika u SAD. Tokom boravka u Njujorku crnogorska delegacija je posjetila i UN, jer je UNDP nakon zemljotresa finansirao 4 projekta u Crnoj Gori. Delegaciju je primio generalni sekretar UN-a Kurt Valdhajm. On je predsjedniku Cemoviću obećao dalje učešće UN-a u sanaciji štete od zemljotresa, a naročito u obnovi i zaštiti kulturno-istorijskih spomenika.
Posjeta crnogorske delegacija SAD-u je bila uspješna jer je zainteresovala američke kompanije i banke za saradnju. Crnogorska Vlada je sredinom juna 1980. godine izradila program realizacije ovih dogovora. Predstavnici nekoliko američkih kompanija su do kraja 1980. posjetili Crnu Goru kako bi ispitali mogućnosti saradnje i realizacije dogovora. Iz Crne Gore je prvi reagovao nikšićki „Montenegroexport“ („Montex“). Postao je zastupnik američkog hemijskog giganta „Union Carbide“ za sovjetsko tržište. „Industrijaimport“ iz Titograda je sa firmom „Intertronic“ iz Čikaga dogovorila konkretnu saradnju.
Investiciona banka iz Titograda otvorila je predstavništvo u Njujorku 1981. godine. Predstavnici „Obod“-a su s američkim partnerima potpisali ugovor o izvozu 35.000 frižidera u Njujorku decembra 1981. godine. Vrijednost posla je procijenjena na oko četiri miliona dolara.&nbsp;
Posjetom crnogorske delegacije SAD-u i otvaranjem američkog Informativnog centra u Titogradu 1980. godine uspostavljena je zvanična saradnja između SAD i Crne Gore. Mora se naglasiti da je to bio rezultat odličnih odnosa SFRJ i SAD-a u vrijeme administracije predsjednika Kartera. Prilikom susreta predsjednika Tita i Kartera u Vašingtonu početkom marta 1978, Karter je Tita nazvao simbolom težnji za slobodu i nezavisnost u Istočnoj Evropi i istinskim prijateljom SAD-a.
Državni sekretar Sajrus Vens je tada naveo da su ciljevi SAD-a: čvrsta podrška nezavisnosti i teritorijalnom integritetu Jugoslavije, uvažavanje Tita i Jugoslavije kao lidera Pokreta nesvrstanih i jačanje bilateralnih odnosa u svim oblastima. Prema zapažanju ambasadora Iglbergera, to je bio period najboljih jugoslovensko-američkih odnosa od Drugog svjetskog rata.

Crnogorsko-američka saradnja tokom sedamdesetih i početkom osamdesetih

Izjava poslanika Nove srpske demokratije Jovana Vučurovića svjedoči da su velikosrpske snage sa istorijskog revizionizma prešle na brisanje istorijskih činjenica - ocijenio je istoričar Dragutin Papović.
Vučurović je juče, tokom sjednice skupštinskog Odbora za politički sistem, pravosuđe i upravu, na kojoj se raspravljalo o prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš kazao kako se ušlo u politiku i ideologiju, pa se ne mogu saglasiti oko nekih detalja.
- Što se mene tiče, najbolje bi bilo da svi amandmanski izbrišemo iz člana 1 ovaj dio o tome da je dinastija detronizovana protivno Ustavu aktom nasilne aneksije države iz 1918. Ako bismo uklonili ovaj dio, mislim da bi tako mogli doći do saglasja vezano ne samo povodom ovih izmjena, već i možda do nekog određenog pomirenja - naveo je Vučurović u izjavi za Antenu M.
Papović ukazuje da su do sada pokušavali da falsifikatima promijene istorijske istine koje im se ne sviđaju.
- Očigledno je da im to nije uspjelo, pa sada predlažu da se administrativnim odlukama izbrišu te istorijske činjenice - naveo je on.
No, poručuje da im je uzaludan trud.
- Koliko god pokušavali, ne mogu promijeniti naučno istorijsku činjenicu - da je Srbija izvršila nasilnu aneksiju Crne Gore 1918. Godine i da je takozvana podgorička skupština bila nelegalna I nelegitimna - izričit je Papović.
Izjava poslanika Nove srpske demokratije je, kako dodaje, očekivana.
- S obzirom na to, da je Nova srpska demokratija direktni nasljednik anticrnogorskog i antidemokratskog bjelaškog pokreta iz 1918. godine - podvlači Papović.
Partijska nagrada Nove srpske demokratije, napominje sagovornik Antene M, nosi naziv po Marku Dakoviću.
- Koji je u tradicionalnoj Crnoj Gori osuđen na zatvorsku kaznu, kao terorista i pučista. S obzirom na tu okolnost, jasno je zašto Nova srpska demokratija, od svog nastanka do danas, prema Crnoj Gori i Crnogorcima vodi terorističku i pučističku politiku - zaključio je Papović.

Papović: Velikosrpske snage sa istorijskog revizionizma prešle na brisanje istorijskih činjenica

Prijedlog poslanika Socijalističke narodne partije da se termin nasilna aneksija Crne Gore zamijeni terminom ujedinjenje Crne Gore i Srbije je prventstveno bezočno falsifikovanje istorijskih činjenica - ocijenio je za Televiziju istoričar Dragutin Papović.
Poslanici Socijalističke narodne partije Bogdan Božović i Slađana Kaluđerović predložili su da se, izmjenama i dopunama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš, pojam "aneksija" zamijeni izrazom "ujedinjenje Crne Gore i Srbije".
Papović je u emisiji "24 sata" na Televiziji E kazao da o bezočnom falsifikovanju istorijskih činjenica najbolje svjedoči podatak da su čak i učesnici takozvane Podgoričke skupštine priznali da 1918. nije izvršeno ujedinjenje Crne Gore i Srbije.
- Već da je Crna Gora državnim prevratom i revolucijom pripojena Srbiji. Ni nasilni aneksionisti iz 1918. ne poriču da su počinili nasilje i veleizdaju - ističe Papović.
Saradnica u nastavi Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Sanja Orlandić navodi da u Crnoj Gori, uglavnom, imamo dvije verzije istorije.
- Jedna nam je guslarska, a druga je činjenična koja se zapravo služi arhivima, dokumentima i istorijskim činjenicama. Ako je to već bilo tako postavlja se pitanje ko su bili ljudi koji su se protivili tome, tom bezuslovnom ujedinjenju, zašto su nad njima vršeni zločini, što ćemo sa istorijskim podacima o brojnim masovnim zločinima koje je učinila srpska vojska. Imamo pregršt istorijskih dokaza, gdje, recimo, načelnik vrhovne srpske komande doslovno kaže da uguši svaka agitacija na teritoriji koju su okupirali - ističe Orlandić.
Smatra da je posebno problematično to što je SNP svoj prijedlog podnio dan nakon što su njihovi predstavnici u Skupštini glasali za povećanje plata poslanicima, ali ne i za povećanje dječijeg dodatka.&nbsp;
Na taj način, kako ocjenjuje, pokušavaju da uz stvarne političke ambicije u prvi plan stave teme koje bi zamaglile ekonomske probleme u državi.
- Još jedna vrsta manipulacije da se opet prebaci na one takozvane teme svađalice, teme koje dijele, sa ekonomskih pitanja i da sa socijalistička partija bavi ovim stvarima - navela je Orlandić.&nbsp;
Poslanici SNP-a Slađana Kaluđerović i Bogdan Božović tvrde da im je cilj da se 1918. godina, period kada je Crna Gora izgubila svoju državnost, prikaže dostojanstveno, u duhu istorijske istine i narodnog jedinstva. Istoričari, međutim, ocjenjuju da je SNP ovim prijedlogom samo potvrdio svoj anticrnogorski karakter.
Da je riječ o nasilnoj aneksiji, pisao je i kralj Nikola I Petrović Njegoš. U pismu francuskom predsjedniku Rejmonu Poenkareu od 1. decembra 1919. godine navodi da su Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države poslale u Crnu Goru istražnu komisiju, koja je utvrdila da je volja crnogorskog naroda bila iskrivljena.&nbsp;
"Sasvim je očigledno da je zvanična Srbija, čije su trupe okupirale teritoriju Crne Gore, u ovim okolnostima djelovala suprotno lojalnim namjerama Vaše Ekselencije i u apsolutnoj suprotnosti sa obećanjima i garancijama koje je meni i mojoj Vladi u nezaboravnim prilikama dala Vlada Republike u ime vladâ Velikih sila. Uvjeren sam da će se Vaša Ekselencija složiti sa mnom da, nakon onoga što se dogodilo, više ne može biti straha da bi ispunjenje svečanih obećanja vladâ Velikih Sila u vezi sa potpunom obnovom Crne Gore i zadovoljavanjem njezinih legitimnih zahtjeva moglo biti u protivnosti sa željama i voljom crnogorskoga naroda."&nbsp;
Prijedlog SNP-a nije prvi pokušaj da se promijeni narativ o događajima iz 1918. godine. Samo mjesec ranije sličnu inicijativu podnijeli su i poslanici Pokreta Evropa sad, na čijem je čelu premijer Milojko Spajić. Iz te partije tražili su da se iz Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš briše riječ nasilna, tvrdeći da je aneksija sama po sebi uvijek nasilna. Takvu tvrdnju demantuju brojni istoričari i dokumenta koji svjedoče i o nenasilnim aneksijama.&nbsp;
Prilog novinara TV E Aleksandra Matića.&nbsp;

Papović: Zamjena termina "aneksija" sa terminom "ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom" bezočno falsifikovanje istorijskih činjenica

Generalni sekretar Demokratske partije socijalista (DPS) je prof. dr Nikola Milović, dok će poziciju predsjednika Političkog savjeta obavljati doc. dr Dragutin Papović, odlučilo je Predsjedništvo stranke na današnjoj sjednici.
Za članicu Izvršnog odbora partije izabrana je Slađana Mijanović.
Prof. dr Nikola Milović rođen je 1980. godine. Diplomirao je 2003. godine na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Zvanje magistra ekonomskih nauka stekao je četiri godine kasnije na Univerzitetu u Beogradu. Doktorirao je u aprilu 2011. godine, a danas je redovni profesor Ekonomskog fakulteta – Univerziteta Crne Gore, za oblast Ekonomska analiza i politika. Predavač je na predmetima Nacionalna ekonomija, Ekonomija Evropske unije, Zajedničko tržište i politika konkurencije EU. Rukovodilac je katedre za Ekonomsku analizu i politiku Ekonomskog fakulteta. U periodu 2016 – 2022. godine, u dva mandata je obavljao funkciju Dekana Ekonomskog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Nakon parlamentarnih izbora 2023. godine, izabran je za poslanika 28. Saziva Skupštine Crne Gore. Član je Predsjedništva Demokratske partije socijalista, oženjen je, i otac dvoje djece.
Doc. dr Dragutin Papović rođen je 1980. godine. Diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu (Odsijek za istoriju i geografiju) Univerziteta Crne Gore. Magistrirao je 2007. godine na na Filozofskom fakultetu (Odsjek za istoriju) Univerziteta u Beogradu. Doktorirao je 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Od 2003. godine radio je kao saradnik u nastavi na Studijskom programu istorija Filozofskog fakulteta u Nikšiću, a za docenta je izabran 2020. Član je Odbora za istoriju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. U periodu 2015–2016. bio je generalni direktor Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Crne Gore. Od 2016. do 2023. bio je poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore.
- Predsjedništvo je zaključilo da kontinuiranim kadrovskim reformama, čiji kvalitet garantuje nastavak rasta povjerenja u politiku naše stranke, Demokratska partija socijalista nastavlja da adekvatno odgovara onome što su izazovi aktuelnog vremena uz jednoglasnu ocjenu da ovaj proces mora biti kontinuiran i u narednom periodu - navedeno je u saopštenju DPS-a.

Milović generalni sekretar, Papović predsjednik Političkog savjeta DPS-a

Saopštenje princa Nikole Petrovića-Njegoša povodom debate o izmjenama i dopunama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš skrenulo je pažnju sa suštine. Princ kaže da je za njega suština promjena članova zakona kojima se dodjeljuje nova rezidencija njegovoj porodici. To u debati niko nije pomenuo ni osporio, a ni ostale izmjene koje se tiču njegove porodice, iako bi trebalo razmotriti da li se i pod kojim uslovima može dozvoliti predloženo nasljeđivanje dinastije po ženskoj liniji. Suština je u nenaučnoj izmjeni dijela prvog člana zakona koji se odnosi na državnost Crne Gore. Poslanici Stojović i Pižurica su predložili da se termin „nasilna“, zbog navodnog pleonazma, briše ispred riječi aneksija, jer aneksija podrazumijeva nasilje. No, to nije samo pravopisno pitanje.
Profesor međunarodnog prava i akademik Vladimir Ibler u „Rječniku međunarodnog javnog prava“ ističe da se aneksija najčešće upotrebljava „za sticanje dijela ili cjeline tuđeg državnog područja silom ili prijetnjom i protiv volje države kojoj odnosno područje pripada“, ali da se „naziv aneksija upotrebljava i kod sticanja područja bez primjene sile i na temelju međunarodnog ugovora“. Prema terminologiji pravne nauke opravdano je naglasiti razliku između nasilne i dobrovoljne aneksije. Srbija je okupirala Crnu Goru 1918., a onda je, suprotno važećem crnogorskom Ustavu iz 1905., organizovala tzv. Podgoričku skupštinu na kojoj je nasilno anektirala Crnu Goru, a kralja Nikolu i dinastiju Petrović- Njegoš protivustavno zbacila s prijestola i zabranila im povratak u zemlju. Kralj Nikola i crnogorska kraljevska Vlada su izričito naveli da je to bila nasilna aneksija. To su pravne i istorijske činjenice i zato je u Zakonu o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš 2011. navedeno da je dinastija Petrović-Njegoš detronizovana protivno Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru, aktom nasilne aneksije države 1918. godine.
Uprkos ovim dokazima, princ Nikola je saglasan s predlogom da se izbirše termin „nasilna“, jer se podrazumijeva da je aneksija bila nasilna. Uz to, sumnja u argumentaciju svih koji kažu da je zbog istorijske istine neophodno zadržati termin „nasilna aneksija“. Princ je saopštio: „Selektivni su i istorijski izvori, jer biramo ono što potvrđuje naša već formirana mišljenja. Rijetki su oni koji mogu da se oslobode tih veza i prihvate da čuju, vide ili pročitaju verziju događaja koja nije njihova. A ništa nije bliži istini od laži.“ Evo, da princa upoznamo i sa stavom druge strane, odnosno izjavama učesnika Podgoričke skupštine. Potpredsjednik Podgoričke skupštine Savo Fatić je naveo: „Molim za izvinjenje što nijesmo u rukavicama parlamentarne forme, jer smo nevješti, a kažete da je ovo revolucija, dakle, s naše strane je dosta.“ Janko Spasojević je izjavio da je Podgorička skupština „državni prevrat mirnim putem“. Marko Savićević: „Gospodo, do sada je bila mirna revolucija, pa može nastupiti i krvava.“ Ljubo Glomazić: „Ovdje je princip: mi smo revolucionarna skupština koja zakone provodi silom.“ Velimir Jojić: „Njemu [kralju Nikoli] se ima saopštiti da će mu se, ako bude uhvaćen na teritoriji našoj, dati kuršum u čelo“. Stevo Jovićević: „Svaki građanin dosadanje Crne Gore može Nikolu
Petrovića i članove njegove dinastije, kao veleizdajnike, uhvatiti i ubiti.“ Čak su i učesnici Podgoričke skupštine (bjelaši) priznali da su Crnu Goru pripojili Srbiji revolucijom, državnim pučem i nasiljem, odnosno nasilno. Srećom, nijesu bili u prilici da zarobe, ne samo kralja Nikolu, nego i njegovog unuka Mihaila, inače bi ga strijeljali tako da danas ne bi bilo princa Nikole.
Princ je istakao još jednu važnu temu – odnos prethodnih vlasti prema statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš. Naveo je da postoje neispunjene obaveze, da je proces usvajanja Zakona iz 2011. trajao „sedam godina teških pregovora“, da je tada izvršena moralna i istorijska rehabilitacija dinastije i da zasluge za to pripadaju samo njemu i njegovoj savjetnici. Izgleda da je princa potrebno podsjetiti na neke važne fakte. Proces moralne i istorijske rehabilitacije dinastije je započela Socijalistička Republika Crna Gora, odnosno Savez komunista Crne Gore koji je organizovao i uz najveće državne počasti omogućio da se posmrtni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere prenesu iz Italije u Crnu Goru 1989. Nije zabilježeno da je još neki komunistički režim učinio takav gest prema jednom monarhu i dinastiji. Potom je DPS, upravo na tezi da je potrebno ispraviti istorijsku nepravdu prema Crnoj Gori i dinastiji Petrović-Njegoš, pokrenuo referendumski proces kojim je 2006. obnovljena crnogorska nezavisnost. Valjda je i to rehabilitacija dinastije Petrović-Njegoš čije je temeljno istorijsko nasljeđe nezavisna crnogorska država. Zatim je DPS u Skupštini 2011. dao presudan doprinos za usvajanje Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš u čijem je prvom članu naglašeno da se on usvaja zbog istorijske i moralne rehabilitacije dinastije. Ovim Zakonom je osnovana „Fondacija Petrović Njegoš“ čiji je glavni cilj afirmacija crnogorske kulture i tradicije. Za rad Fondacije je iz državnog budžeta u prvih sedam godina određeno 4,3 miliona eura. Propisano je da se dinastiji daju odgovarajuće nekretnine, a princu mjesečna primanja u visini bruto zarade predsjednika države. Najveći dio ovih odredbi je ispoštovan. Zahvaljujući DPS-u u Skupštini je 2018. godine usvojena Rezolucija kojom su proglašene ništavnim odluke Podgoričke skupštine. DPS je organizovao podizanje spomenika kralju Nikoli u Podgorici i Nikšiću i obnavljanje spomenika Velikom vojvodi Mirku Petroviću u Podgorici. Izgleda da je princ zaboravio da je bjelaško-četnički DF 2018. u Skupštini predložio usvajanje Rezolucije „Nikad više 1916.“ kojom bi se kralj Nikola i dinastija Petrović-Njegoš proglasili za kapitulante i izdajnike. DPS je to spriječio. Reklo bi se da u istorijsko-moralnoj rehabilitaciji dinastije i čuvanju njenog ugleda još poneko ima zasluga, osim princa i njegove najbliže saradnice.
Princ u reagovanju ističe isključivo obaveze države prema dinastiji, ali ne ističe šta je „Fondacija Petrović Njegoš“ učinila za državu, crnogorsku kulturu, tradiciju i identitet. Ima li tu neispunjenih obaveza? Nije primjereno i niko ne očekuje da princ učestvuje u svakodnevnim političko-ideološkim nadmetanjima, ali je potrebno da reaguje u situacijama kada se napadnute osnove crnogorskog državnog, kulturnog i nacionalnog identiteta i ugled dinastije. Zar nije očekivano da princ reaguje kada bjelaško-četnička rulja prijeti da će sruštiti spomenik njegovom čukunđedu, Velikom vojvodi Mirku? Zar nije primjereno da princ reaguje kada Crkva Srbije poziva na varvarsko rušenje Njegoševog mauzoleja? Zar nije primjereno da princ barem jednom reaguje na klerofašističke nasrtaje na crnogorsku državnost, kulturu i identitet koji su kulminirali od izbora 2020.?
Umjesto toga, princ Nikola prihvata predlog DF-a, Demokrata i PES-a da se zbog ideoloških potreba izbriše termin „nasilna“ aneksija. To predlažu deklarisane bjelaško-četničke partije koje i danas slave Podgoričku skupštinu na kojoj su njihovi ideološki preci porodici kralja Nikole pripremali kuršume u čelo. Da su se pitale ove bjelaško-četničke snage kralj Nikola bi i danas počivao u San Remu. Da su se pitali Mandić, Bečić i Spajić Crna Gora ne bi bila nezavisna država, a danas zorno rade na tome da je sve manje nezavisna. Princ je takvim političarima ukazao povjerenje. Za Spajića, koji je čuven po tome što drži riječ, princ kaže da je iskren u namjeri da „smiri strasti i pronađe nove kompromise“. Baš je lijepo od princa što vjeruje takvom čovjeku, ali zar mu nije sumnjivo što su poslanici PES-a u izmjene zakona kojima bi trebalo odrediti rezidenciju, apanažu i pitanje nasljeđivanja, odjednom ubacili i odredbu o brisanju termina „nasilna“ aneksija? Kakve to veze ima s rezidencijom i apanažom? Da li iko vjeruje da je to urađeno zbog navodnog pleonazma koga su Stojović i Pižurica odjednom pronašli među tolikim zakonima? Jedini logičan odgovor je da se radi o smišljenoj bjelaško-četničkoj podmetačini. U toj klopci se nalazi princ Nikola. Da li mu je prihvatljiv takav kompromis?
Valjalo bi da princ pokaže bolje razumijevanje za činjenicu da uz naziv njegove dinastije postoji dužnost koja je neuporedivo značajnija od materijalnih pitanja (rezidencije i apanaže). Insistiranje na zadržavanju autentičnog termina „nasilna agresija“ u zakonu prije svega znači uvažavanje hiljada ubijenih, proćeranih, terorisanih i ponižavanih Crnogoraca koji su 1918. ustali da brane Crnu Goru i dinastiju. Ustali su na posljednji poziv i amanet kralja Nikole da se brani Crna Gora. To je moralni kapital dinastije Petrović-Njegoš i to se ne može ili ne bi smjelo bagatelisati. I neka zna princ da mu je zaludno nadanje da će ga prihvatiti i priznati bjelaško-četnička družina. Oni su se davno zakleli Karađorđevićima.

Papović: Princ Nikola i nasilna aneksija

Dragutin Papović, istoričar i funkcioner DPS-a, odgovorio je poslaniku PES-a Gordanu Stojoviću, nakon što ga je Stojović na mreži X prozvao zbog autorskog teksta o nasilnoj aneksiji Crne Gore 1918. godine.
Papović je poručio da se Stojović &nbsp;pogubio pa je pobrkao aneksiju i agresiju.
- Eto koliko je njegovo znanje o pitanju nasilne aneksije Crne Gore 1918. i eto koliko mu je stalo do semantike. Umjesto da objasni zašto je pokrenuo nenaučnu reviziju istorijskih činjenica, on je skrenuo priču na partijske rejtinge i policijske akcije. Zaludu se trudi i očito bježi od teme jer nema argumente. Pokazao je da ne poznaje istorijske dokumente iz 1918., pa ni cijelu zbirku najvažnijih istorijskih izvora koja se zove „Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore“- navodi Papović.
Neznanje se, kaže, može razumjeti, ali je poslije ovakve reakcije sigurno da Stojoviću termin „nasilna aneksija“ nije zapeo zbog neznavenosti ili jezičke pedanterije, već zbog toga što mu istorijska istina smeta da glatko pređe u bjelaško-četnički tabor.
- Ova magla-rabota ne može sakriti činjenicu da je Stojović kao i cijeli PES obavio transfer u ideološki tabor Adrije Mandića i da se priključio onima koji slave tzv. Podgoričku skupštinu. U tome je suština kvaziistorijske revizije koju su izveli pomorac Stojović i menadžer Pižurica- zaključuje Papović.

Papović: Kada pomorac zaluta u istorijske vode

Toga 5. septembra 2021. godine prekinut je komandni lanac, pa su policijom i vojskom komandovali premijer i ministri u nečije ime. Za to nijesu imali ni zakonsko ni ustavno pravo, a tim će se jednog dana neko baviti - kad pravosudni organi počnu profesionalno da rade - poručio je u emisiji Na kraju dana, na Televiziji E, istoričar Dragutin Papović.
Prošle su četiri godine od nasilnog ustoličenja Joanikija Mićovića, a gost emisije Na kraju dana istoričar Dragutin Papović kaže da se nikada nešto slično nije desilo u istoriji Crne Gore.
Kaže da je to bio nasilnik akt, sa podrškom tadašnje vlasti koja je protivustavno i protivzakonito sve resurse predala crkvi Srbije da bi, kako kaže, simbolički dokazala nadmoć nad Crnom Gorom.&nbsp;
- Vlast je željela da pokaže nadmoć tamo gdje je rođena sama ideja savremene Crne Gore, to je Cetinje i Cetinjski manastir koji je dugo bio i duhovna i svjetovna rezidencija crnogorskih vladara. S druge strane otpor je bio u suštini odbrana onoga što je rezultat referenduma iz 2006. godine i odbrana Ustava iz 2007. godine, to je odbrana nezavisnosti, suverenosti i građanskog antifašističkog karaktera sekularne Crne Gore i na taj način je organizovan taj otpor i u tom pogledu je njegov značaj, bez obzira na rezultat, bez obzira što je na kraju ipak nasilno, uz brojne zloupotrebe, represiju koju je policija sprovela prema građanima toga dana to obavljeno, ipak ostaje kao simbol nepokornosti Crne Gore i simbol da postoje snage koje će uprkos svemu odbraniti onu Crnu Goru koja je stvorena na referendumu 2006. godinu i Crnu Goru onakvu kako je ustanovljena Ustavom iz 2007.godine - rekao je Papović.
Ne može se zaboraviti i preći preko čina, podsjeća Papović, da je toga dana zloupotrebljena policija i vojska. Po Ustavu i zakonu se zna, kako je rekao, ko komanduje i policijom i vojskom.
- Toga dana komanda je prekinuta, drugi su to preuzeli, predsjednik Vlade i ministri, odnosno onaj tim koji je toga dana koordinirao u ime nečije policijom i vojskom, a za to nije imao zakonsko ni ustavno pravo. Počevši od tih zloupotreba, do svih ostalih koje su se desile od tog preokreta 30. avgusta 2020. godine, ipak će se, ja sam uvjeren neko baviti, konkretno pravosudni organi kada oni počnu profesionalno da se bave onim što je njima u opisu posla - zaključio je Papović.
Cijelo gostovanje možete pogledati na Youtube kanalu TV E.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D5ofvJ358VJ0&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Papović: Postoje snage koje će uprkos svemu odbraniti onu Crnu Goru koja je stvorena na referendumu

Članice nekadašnjeg Demokratskog fronta, odnosno sadašnje koalicije „Za budućnost Crne Gore“, hoće promjenu Ustava da bi se Crna Gora iz građanske pretvorila u državu naroda. Traže konstitutivnost za srpski narod, promjenu državnih simbola i da srpski postane glavni službeni jezik. Ovi zahtjevi su osnova njihovog političkog programa, ali je to, za sada, na nivou parole.
No, u Beogradu se time konkretno bavi nekoliko saradnika-istraživača u okviru Instituta za političke studije i Instituta za evropske studije koji funkcionišu kao državne naučne institucije.&nbsp;
Promjenom ustavnog poretka Crne Gore iz perspektive interesa Srba i Srbije posebno se bave Vladan Stanković iz Instituta za političke studije i Rajko Petrović iz Instituta za evropske studije. Radove o toj temi su objavili u časopisima „Nacionalni interes“ i „Politička revija“. Njihovo polazište je da trenutni ustavni model, prema kojem je Crna Gora građanska i unitarna država, ne odgovara interesima Srba (Srbije). Vladan Stanković je u radu „Modeli rešenja srpskog nacionalnog pitanja u Crnoj Gori“ iz 2023. istakao da se prava Srba ne mogu ostvariti isključivo stranačkim sredstvima borbe za demokratiju u građanskim okvirima, već da to mora biti preko institucionalnih mehanizama: konsocijativnosti, konstitutivnosti i prekogranične saradnje.&nbsp;
Konsocijativnost bi Srbima, prema zastupljenosti u datoj sredini i bez obzira na promjene vlasti, obezbijedila srazmjerno učešće u svim strukturama vlasti, javnim preduzećima i ustanovama. U ovome modelu bi postojao veto nacionalnih zajednica, dok bi za uspostavljanje vlasti bilo neophodno formiranje većih međunacionalnih koalicija. Ukoliko konsocijativnost ne bi uspjela, Stanković predlaže model konstitutivnosti, koji podrazumijeva definisanje Crne Gore kao crnogorsko-srpske federacije sa zagarantovanim pravima nacionalnih manjina. Treći model koji je predložio podrazumijeva da opštine Crne Gore u kojima Srbi čine relativnu ili apsolutnu većinu uspostave institucionalnu saradnju s opštinama u Srbiji i Republici Srpskoj.
Stanković smatra da bi se moglo otvoriti pitanje „mesta i položaja tzv. Stare Crne Gore u sastavu velike AVNOJ-ske Crne Gore, odnosno pitanje pretenzija Cetinja na Primorje, Brda i sever Crne Gore“. U radu „Politika nacionalnih identiteta u postlitijskoj Crnoj Gori“ iz 2022., Stanković ističe da bi postojanje dva ili više entiteta „transparentnije održavali realne odnose političkih snaga u multinacionalnoj Crnoj Gori“. Prema njegovom mišljenju, Srbija bi trebalo da se zvanično uključi u ovaj proces tako što će u pregovorima sa EU, kao zainteresovana strana, istaknuti pitanje položaja Srba u Crnoj Gori.
Rajko Petrović u radu „Institucionalna rešenja za prevazilaženje međunacionalnih tenzija u Crnoj Gori“, koji je objavljen 2021. godine, tvrdi da državno uređenje Crne Gore kao unitarne republike s građanskim konceptom ne odražava potrebe svih nacija i da je „opravdano postaviti pitanje opstanka države u budućnosti ukoliko ustavno-politički sistem ne bude skrojen kao rezultat kompromisa svih nacija“. Petrović predlaže da se Crnogorci i Srbi proglase za konstitutivne narode, dok bi Bošnjake, Albance, Muslimane, Hrvate, Rome i ostale proglasio nacionalnim manjinama s odgovarajućim pravima. Prema ovom konceptu, postajao bi paritet crnogorskih i srpskih ministara u Vladi, a Srbi i Crnogorci bi se rotirali na mjestima presjednika Vlade i države.
Sljedeći korak koji predlaže Petrović je podjela Skupštine na Dom građana i Dom naroda. U Domu građana bi se, na bazi proporcionalnosti, birali poslanici iz cijele države, dok bi se Dom naroda sastojao od političkih predstavnika svih naroda i oni bi se birali u izbornim jedinicama formiranim tako da u njima većinu čine pripadnici određenog naroda. Ovaj model zahtijeva federalizaciju Crne Gore koja se, prema Petrovićevom mišljenju, može sprovesti na dva načina. Prvi je asimetrična federacija, koju bi činile srpska i crnogorska federalna jedinica, sastavljene od većinski srpskih, odnosno crnogorskih opština. U okviru srpske federalne jedinice postojala bi bošnjačka autonomna zajednica, dok bi se u okviru crnogorske federalne jedinice formirala albanska autonomna zajednica, sastavljene od većinskih bošnjačkih i albanskih opština.
Drugo rješenje, prema Petrovićevoj zamisli, je simetrična federacija sa srpskom, crnogorskom, bošnjačkom i albanskom federalnom jedinicom. Prema Petrovićevom konceptu, sve federalne jedinice bi imale sopstvene ustave, jednodomne skupštine, predsjednika, vladu i sudove. Imale bi široka ovlašćenja u poljoprivredi, saobraćaju, prosvjeti, kulturi, sportu i policiji, dok bi na Crnu Goru prenijele samo nadležnosti odbrane, spoljnih poslova i zajedničkog tržišta. Zvanični jezik u federalnoj jedinici bio bi jezik većinskog stanovništva u njoj, a federalne jedinice bi imale sopstvenu zastavu, grb i himnu. Ako bi se usvojio model sa asimetričnom federacijom, onda bi bošnjačka i albanska autonomna zajednica, umjesto ustava, imale statute i visok stepen prosvjetne, kulturne i ekonomske autonomije.
U oba modela federalizacije, Podgorica bi, kako predlaže Petrović, imala status distrikta u kome bi Srbi i Crnogorci bili konstitutivni narodi. Da bi se postigla što veća nacionalna homogenost federalnih jednica, Petrović je predložio diobe postojećih opština. Prema njegovoj zamisli, izdvajanjem zapadnog dijela Opštine Nikšić osnovala bi se većinski srpska opština, a izdvajanjem istočnog dijela Opštine Bijelo Polje osnovale bi se dvije opštine s većinskim bošnjačkim, odnosno srpskim stanovništvom.
Modeli koje su predložili Stanković i Petrović su hodogram uništenja Crne Gore. Umjesto funkcionalne unitarne i građanske države s razvijenom lokalnom samoupravom i razgranatim sistemom zaštite i promocije nacionalnih identiteta, pretvorila bi se u blokiranu etnofederalizovanu državu. Izvjesno je da bi takve federalne jedinice težile ka nacionalnoj homogenizaciji, što bi dovelo do asimilacije i međuetničkih sukoba. Sigurno je da bi u završnoj fazi federalne jedinice tražile pravo na otcjepljenje i ujedinjenje s nacionalnim maticama. Jasno je i da je ovaj model usmjeren isključivo protiv Crnogoraca, jer bi crnogorska federalna jedinica (to bi u stvari bio ostatak države Crne Gore) bila svedena uglavnom na granice iz 1858., a Crnogorci osuđeni na život u rezervatu i borbu za preživljavanje u enklavama koje bi se nalazile u drugim federalnim jedinicama.
Ne može se dokazati da su se Stanković i Petrović ovim pitanjem bavili na podsticaj državnih organa Srbije, ali je sigurno da vlast Srbije ima na raspolaganju modele slabljenja i razbijanja Crne Gore. Režim u Srbiji nije zadovoljan političkom situacijom u Crnoj Gori nakon 2020. godine, jer je ostvario taktički, ali ne i strateški uspjeh. Trenutna postavka vlasti u Crnoj Gori, koju uglavnom čine sluge i taoci predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, može već na narednim izborima izgubiti vlast i tako će Srbija izgubiti uticaj. Ni tzv. Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije (SPC) nije garancija dugoročne nadmoći, jer je jasno da će se s dolaskom procrnogorske vlasti taj ugovor poništiti ili da će profesionalni sastav Ustavnog suda ovaj ugovor proglasiti neustavnim, što je već uočilo par sudija Ustavnog suda.
Zbog toga Srbija traži institucionalne mehanizme preko kojih će, bez obzira na političke promjene, imati presudan i trajan uticaj u Crnoj Gori.&nbsp;
To se prepoznaje u Vučićevoj izjavi iz avgusta 2023. godine: „Ja se ne mešam ko će da uđe u vladu [Crne Gore]. Mene interesuje samo kakva će prava Srbi da imaju.“ U aprilu 2025. je izjavio: „Srbija će i dalje iskreno i argumentovano ukazivati na položaj Srba u Crnoj Gori i zalagati se za njihova prava.“&nbsp;
Da bi država Srbija, preko parole „borba za prava Srba“, mogla da manipuliše Crnom Gorom nepohodna je promjena Ustava, a za pet godina od 30. avgusta 2020. godine marionete Srbije u Crnoj Gori nijesu uspjele da promijene ni zarez u Ustavu. Suštinski cilj litijaških snaga, koje predvode Crkva Srbije i Andrija Mandić, bio je da unište građanski koncept države, crnogorsku nezavisnost i identitet i da ospore evroatlantske integracije, ali ništa od toga nijesu ostvarili. Iako imaju vlast, pretrpjeli su strateški poraz. Uz to, preuzimanjem vlasti, priznali su Ustav i, što je najvažnije, tako su posredno priznali rezultat referenduma iz 2006. Sami su poništili njihovu Bijelu knjigu o referendumu. Nakon pet godina litijaške vlasti, a imajući u vidu i period do 2020., nema više ni jedne nacionalne partije u Crnoj Gori koja nije bila dio državne vlasti.
One su na taj način prihvatile građanski koncept države prema kome nacionalni kriterijum nije odlučujući za formiranje vlasti. Iako je litijaška vlast uspostavila neformalnu kleročetničku despotiju i paralisala ustavni poredak, Ustav je nepromijenjen. Crna Gora je i dalje nezavisna, unitarna i građanska država i članica NATO-a, a njeno međunarodno priznanje je neupitno. Uz to, popis stanovništva nije bitnije promijenio nacionalnu strukturu.
Litijaške snage su vlast iskoristile isključivo za iživljavanje primitivizma, kriminalno-nepotističku blamažu, nacionalno-političke progone i promociju klerofašizma. Od odgovornosti za to ne mogu pobjeći ni od birača ni od pravosudnih organa. Njihove devijacije su opasne, ali se mogu riješiti u jednom mandatu državno-odgovorne vlasti i profesionalnog pravosuđa. Tada se, na primjer, propagandna bjelaško-četnička bižuterija i konfekcija Andrije Mandića iz Skupštine može počistiti za jedan dan.
Može se očekivati da će režim Srbije, preko marioneta, pokušati da preoblikuje Crnu Goru prema jednom od modela koje su predložili istraživači Stanković i Petrović. Srpskom režimu je vjerovatno najbliža opcija stvaranja srpske federalne (entitetske) jedinice u Crnoj Gori i za tu potrebu se promoviše teza o „oslobođenju“ tzv. Stare Hercegovine, Stare Raške i Primorja od Crne Gore, dok SPC promoviše zločinački četnički pokret da bi osporila AVNOJ-sku Crnu Goru. Ipak, za etnofederalizaciju je potrebno pridobiti i ostale nacionalne partije, jer izmjene Ustava o ovim pitanjima nema bez dvotrećinske većine u Skupštini i tropetinske na referendumu.
Zato je u Skupštini Crne Gore, na inicijativu Andrije Mandića, održan sastanak lidera srpskih i dijela albanskih nacionalnih partija. Bošnjačka stranka se u ove pregovore nije uključila. PES se nije izjasnio, ali se zna da lako podlegne Mandićevim (Vučićevim) ucjenama.
Najveći problem za srpske planere je što za ovaj model nemaju sagovornike među procrnogorskim partijama koje su isključivo građanski orijentisane i to je presudno u očuvanju Ustava. Zato ove partije imaju dva suštinska zadatka. Prvi je da, zajedno sa svim suverenističkim, građanskim i antifašističkim snagama, odbrane postojeći Ustav. To je najefikasniji način odbrane crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta.
Neophodno je da u Skupštini vrše snažan pritisak da se vlast i državni organi vrate u okvire ustavnosti i zakonitosti. Drugi zadatak je da daju maksimalan doprinos učlanjenju Crne Gore u EU. Realna je pretpostavka da će Srbija nastojati da zaustavi ili uspori taj proces i da će uraditi sve što može kako bi spriječila Crnu Goru da postane članica EU prije nje i prije nego što etnofederalizuje Crnu Goru. Vučić je još 2017. izjavio: „Crna Gora misli da će ući u EU pre ostalih, ali to se neće desiti.“ Srpski režim, preko vazalnih Mandića, Kneževića i Bečića, izaziva probleme Crne Gore s Hrvatskom i navlači Hrvatsku da blokira Crnu Goru u pristupanju EU. No, to nije jedini kanal opstrukcije. Pregovore sa EU Srbija može iskoristiti kako bi ucjenama problematizovala položaj Srba u Crnoj Gori i dobila odgovarajuće ustupke.
To se ne smije potcijeniti, naročito ako se ima u vidu spremnost dijela lidera EU da prave takve dogovore sa srpskim režimom. Ukoliko Crna Gora uđe u EU prije Srbije i bez uslovljavanja Srbije, to će ojačati Ustav i građanski karakter Crne Gore. Tome pogoduje i kriza Vučićevog režima. Zato opozicija u Skupštini mora požurivati Vladu da što prije završi pregovore o pristupanju EU. To je jedina smislena politika Spajićeve Vlade, a na tom pitanju najprije može doći do sukoba u Vladi. Uz to, integracija u EU je jedina tema na osnovu koje procrnogorska opozicija može dobiti međunarodnu pažnju i značaj. Učlanjenje u EU je završetak evroatlantskih integracija Crne Gore, koje su propisane preambulom Ustava.
Presudnim doprinosom tom cilju procrnogorska opozicija možda neće osvojiti vlast, ali će realizovati svoj državotvorni program i sačuvati Ustav, odnosno Crnu Goru koja je formirana na referendumu 2006. To bi bio epohalan rezultat procrnogorskih partija.

Plan uništenja i strategija odbrane Crne Gore

Prema žitiju koje je napisao Stefan Prvovjenčani, Nemanja je rastao u Srbiji i „kad je odrastao do mladićstva“ dobio je dio „otačastva svojega, po imenu Toplicu, Ibar i Rasinu i zvane Reke.“ To su bili istočni krajevi Srbije (Raške). Stefan je potom opisao sukob Nemanje s braćom, a posebno s najstarijim Tihomirom koji je „vladao ovom srpskom zemljom“. Nemanja je uspio da ga zbaci s vlasti, da preuzme „presto otačastava njegova“ i tada je postao vladar Srbije. Iz Stefanovog opisa je jasno da Duklja u tome periodu nije bila u sastavu ni Nemanjine udione oblasti, ni udionih oblasti njegove braće, pa se može zaključiti da Nemanja tada nije vladao Dukljom i da nije bila dio srpske države. To se potvrđuje u nastavku žitija u kome Stefan nabraja teritorije koje je Nemanja osvojio nakon što je postao veliki župan. Od Vizantije „pridodade zemlji otačastva svoga oblast nišavsku do kraja, Lipljan, i Moravu, i zvano Vranje, prizrensku oblast i oba Pologa“. Tada je razorio gradove u ovim oblastima, a među njima: Skoplje, Prizren i Niš. Stefan navodi: „Te gradove poruši i do kraja temelja ih iskoreni, jer ne osta kamen na kamenu koji se ne poruši. Zemlje njihove, i bogatstva njihova, i slavu njihovu priloži bogatstvu i slavi otačastva svoga, i slavi velmoža, i naroda svoga“.
Potom je Nemanja osvojio Duklju. O tome Stefan u nastavku žitija kaže: „Povrati Dioklitiju i Dalmaciju, otačastvo i rođenje svoje, pravu dedovinu svoju, koju je nasiljem držao grčki narod, i gradove u njoj, sazdane od ruku njihovih, tako da se prozvala grčka oblast, a kojima su imena: Danj grad, Sardoniki grad, Drivast, Rosafa grad zvani Skadar, grad Svač, grad Ulcinj, grad slavni Bar. A Kotor ostavi, utvrdi ga i prenese svoj dvor u nj, koji je i do danas. Ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrijebi grčko ime, da se nikako ne pominje njihovo ime u toj oblasti. Narod svoj u njima nepovređen ostavi da služi državi njegovoj, sa strahom, i sa urečenim dankom od Svetoga [Simeona – Nemanje]“. Ove Stefanove tvrdnje su bitno drugačije od ranijih tekstova Nemanjića. Nemanja i Sava ne navode Duklju (Zetu) kao dio Nemanjinog otačastva ili dedovine i razdvajaju Duklju od vizantijskih teritorija. Tako je napisao i Stefan Nemanjić u svojoj Hilandarskoj povelji i u uvodnom dijelu Nemanjinog žitija. No, Stefan u nastavku Nemanjinog žitija kontradiktorno tvrdi da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ i da je bila vizantijska oblast kojom su Grci (Vizantinci) vladali nasilno, odnosno kao okupatori. &nbsp;
Posljednjem Stefanovom zapisu o odnosima Nemanje i Duklje se, zbog kontradiktornosti, ne može vjerovati. No, važno je objasniti zašto je Stefan, suprotno Nemanji i Savi i suprotno svojim zapisima u Hilandarskoj povelji i uvodnom dijelu Nemanjinog žitija, u nastavku Nemanjinog žitija napisao da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ i da je Duklju povratio od Vizantinaca. Dva su razloga za to. Prvi je karakter Stefanovog djela. To je žitije njegovog oca-sveca. U svakom žitiju se veliča glavni lik, a njegov život se prikazuje kao niz bezgrešnih uspjeha i ličnih vrlina kojima se opravdava proglašenje za sveca. Uz to, ovim i žitijem koje je napisao Sava, uspostavljen je i ojačan Nemanjin kult vladara-sveca, kao osnova legitimiteta vlasti njegovih nasljednika. To je bio porodični poduhvat. Sava je oko 1207. prenio Simeonove (Nemanjine) zemne ostake iz Hilandara u Studenicu i proglasio ga za mirotočivog sveca. Zato je u žitijima Nemanja, umjesto kao uzrupator bratovog prijestola, prikazan kao obnovitelj otačastva i dedovine, a umjesto kao osvajač susjednih zemalja, njihov osloboditelj. Tako je Stefan u Nemanjinom žitiju osvajanje Duklje netačno predstavio kao oslobođenje od vizantijske vlasti i kao povraćaj njegove „prave dedovine“. Kako bi ojačao tezu o oslobađanju Duklje, Stefan je naveo da je Nemanja u Duklji poštedio navodni njegov narod, što je netačno, jer za to nema ni jednog dokaza. To i Stefan posredno priznaje, jer ističe da je Nemanju „njegov narod“ u Duklji služio sa strahom i plaćao mu danak, a to svjedoči o Nemanjinoj osvajačkoj, a ne oslobodilačkoj vlasti. Duklja je izvjesno bila u vazalnim odnosima prema Vizantiji, što potvrđuje podatak iz Ljetopisa popa Dukljanina, da je dukljanski knez Radoslav još sredinom XII vijeka dobio potvrdu svoje vlasti od cara Manojla I. I Srbija je, takođe, u većem dijelu Nemanjine vladavine bila vizantijski vazal, ali je to ne čini vizantijskom teritorijom. Vjerovatno je da su Dukljanima u odbrani od Nemanjinog napada pomagale vizantijske trupe i da ih je Nemanja prognao, zajedno sa dukljanskom dinastijom i vlastelom.&nbsp;
Drugi razlog zbog koga je Stefan izmislio da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ je njegov najviši vladarski interes. Stefan se u vrijeme nastanka ovog žitija obratio papi Honoriju III od koga je tražio kraljevsku krunu. U pismu koje je uputio papi, Stefan je naglasio da je njegova porodica vladala nekadašnjim dukljanskim kraljevstvom. Isticanje da je Duklja bila posjed Nemanjića i da je u njoj rođen njihov rodonačelnik, trebalo je da opravda Stefanov zahtjev za dobijanje kraljevske krune iz Rima. Istoričarka srpske srednjovjekovne književnosti Radmila Marinković je o tome zapisala: „Pri traženju kraljevske krune Stefan se poziva na dukljanske, zetske, kraljevske tradicije... Nemanja, Sava, Stefan... naročito naglašavaju da je Dioklitija u sklopu države Nemanjića; Sava i Stefan ističu da je Nemanja rođen u Duklji i tamo kršten prvi put... Sve su to argumenti za traženje kraljevske krune“. Uz to, od Nemanjine abdikacije 1196. Dukljom je samostalno vladao Nemanjin prvorođeni sin Vukan. On je prisvojio dukljansku kraljevsku titulu, koju mu je papa priznao 1199. i nazvao ga kraljem Duklje i Dalmacije. Vukan je zaratio protiv Stefana, ali je Stefan uspio da pokori kralja Vukana oko 1204., pa je i to bio dodatni razlog da zatraži kraljevsku krunu od pape. Dobijanje kraljevske titule je bio cilj kome je Stefan podredio i prilagodio tumačenje odnosa Nemanje i Duklje. Zato je katoličko dukljansko kraljevstvo predstavio kao otačastvo i „pravu dedovinu“ svog oca, a teza da je Nemanja ne samo rođen u Duklji, već i da je tu kršten po rimskom obredu trebalo je da odobrovolji papu da Stefanu pošalje kraljevsku krunu. Na nagovor svoje druge žene, mletačke princeze Ane Dandolo, Stefan je čak i prihvatio katoličanstvo. Akcija je uspjela, pa je papa poslao svog izaslanika koji je krunisao Stefana 1217. čime je postao prvi srpski kralj (Prvovjenčani). Ukazujući na to da je on prvi srpski kralj, Stefan je zapravo priznao da raniji dukljanski kraljevi nijesu bili srpski. &nbsp;
Na osnovu Stefanove tvrdnje da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ formirana je i teza da je Nemanja, ne samo rođen i kršten u Duklji, već i da njegova porodica potiče od dukljanske dinastije. No, istoričar Sima Ćirković je zaključio da „srpski velikožupanski rod nema ishodište u dukljanskoj dinastiji“ i da između Nemanjinog oca Zavide i dukljanskih vladara nedostaje karika. &nbsp;&nbsp;
Nema dokaza da je Duklja prije Nemanjinog osvajanja bila dio srpskog otačastva i „prave dedovine“, a Nemanja nema porijeklo od dukljanske dinastije. Sumnjiva je tvrdnja da je Nemanja rođen u Zeti, a ako bi se prihvatila kao tačna, onda je izvjesno da je rođen kao sin političkog izbjeglice, odnosno kao stranac. To rođenje nije moglo biti u nepostojećem naselju ili oblasti Ribnici, pa time definitivno otpada tvrdnja da je Ribnica bila Nemanjin grad. Duklja prije Nemanjinog osvajanja nije bila ni vizantijska oblast, niti je Nemanja nju oslobodio od Vizantije, već je Duklja bila posebna država u vazalnim i savezničkim odnosima sa Vizantijom. U Duklji nije živio Nemanjin narod, već je Nemanja za Zetu (Duklju) i njen narod bio strani osvajač. Nemanjini sinovi Sava i naročito Stefan su, iz hagiografskih, dinastičkih i vladarskih razloga, predstavili Zetu kao dio Nemanjinog otačastava, „prave dedovine“ i mjesto njegovog rođenja i latinskog krštenja. Žitija koja su napisali nijesu samo hagiografsko štivo, već i veoma uticajni političko-propagandni spisi u kojima je dinastička prošlost prilagođena ostvarivanju političkih interesa – učvršćivanju dinastičke vlasti i dobijanju kraljevske krune. Tako je, na primjer, teza o Nemanjinom latinskom i grčkom krštenju veoma vješto formirana, jer su Nemanjići mogli da se, prema potrebi, i u Rimu i u Vizantiji predstavljaju kao pravovjerni. Na osnovu toga su 1217. dobili kraljevsku krunu iz Rima, a od Vizantije su 1219. za svoju crkvu dobili status posebne arhiepiskopije. Najveći interes u takvom prilagođavanju prošlosti imao je Stefan Prvovjenčani koji je, prikazujući Duklju kao dio Nemanjine „prave dedovine“, prisvojio njeno kraljevsko nasljeđe i to je iskoristio da dobije kraljevsku krunu iz Rima. U sklopu ostvarenja političkih interesa trebalo bi tumačiti većinu podataka koje su Sava i Stefan saopštili o odnosu Nemanje i Zete. &nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fkolumne%2Fpapovic-duklja-zeta-u-spisima-stefana-nemanje-i-njegovih-sinova-i-dio&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
&nbsp;

Papović: Duklja (Zeta) u spisima Stefana Nemanje i njegovih sinova (II dio)

Litvanski sud je danas osudio lidera jedne od stranaka u koalicionoj vladi zbog antisemitskih komentara.
Okružni sud u Viljnusu utvrdio je da je Remigijus Žemaitaitis podsticao mržnju prema Jevrejima, grubo umanjivao zločine nacističke Njemačke i grubo ublažavao Holokaust na uvrjedljiv i pogrdan način.
Žemaitatis će u fond za žrtve zločina morati da uplati kaznu od 51.000 eura, koliko je tužilaštvo i tražilo.
Slučaj se odnosi na objave na društvenim mrežama i javne izjave iz maja i juna 2023. godine u kojima je, između ostalog, napisao: "Izgleda da je za naše novinare i lokalne litvanske Jevreje rušenje škola u Palestini još jedna zabava?!".
Takođe je citirao antisemitsku dječju pjesmicu i dao komentare vezane za događaje tokom Drugog svjetskog rata.
Žemaitaitis je podnio ostavku na mesto poslanika u litvanskom parlamentu 2024. godine jer je Ustavni sud Litvanije presudio da je tim izjavama prekršio zakletvu i Ustav, ali se vratio u politiku na izborima te godine na čelu populističke stranke Nemuno Aušra koja je ušla u koalicionu vladu, predvođenu Socijaldemokratama lijevog centra.
Žemaitaitis nije član kabineta premijerke Inge Ruginiene.
Žemaitaitis koji poriče bilo kakvo krivično djelo, nije bio na suđenju, a novinarima je rekao da "svi razumiju" da je odluka suda "politizovana".
Litvanske Socijaldemokrate su na društvenoj mreži Fejsbuk saopštile da je svaki oblik antisemitizma, govora mržnje ili poricanja Holokausta neprihvatljiv i nespojiv sa njihovim vrijednostima.
Navele su da poštuju odluku suda, ali su napomenule da ona još nije konačna.

Litvanija: Lider iz vladajuće koalicije moraće da plati 51.000 eura zbog podsticanja mržnje prema Jevrejima

Očekuje se da će američki predsjednik Donald Tramp u narednim sedmicama predstaviti prelazak na drugu fazu svog mirovnog plana za Gazu, prenosi Channel 12, pozivajući se na visoke američke zvaničnike koji tvrde da postoji vidljiv napredak u procesu.
Prema informacijama ove mreže, Trampova objava mogla bi uslijediti prije božićnih praznika, nakon čega se očekuje sastanak predsjednika SAD-a i izraelskog premijera Benjamina Netanjahua u Vašingtonu.
Zvaničnici navode da SAD i posrednici trenutno razgovaraju s Hamasom o mogućem sporazumu koji bi ovu grupu naveo da se odrekne vlasti u Gazi i započne proces razoružanja – ključnim tačkama druge faze koje su ostale neriješene od stupanja na snagu primirja u oktobru.
Prema nacrtu sporazuma, Hamas bi se najprije odrekao teškog naoružanja, poput projektila i raketa, a kasnije i lakšeg naoružanja. Prihvatanje sporazuma bio bi uslov za primjenu druge faze plana, uključujući povlačenje IDF-a izvan postojeće Žute linije.
Jedan visoki američki zvaničnik za Channel 12 poručio je: "U narednim sedmicama doći ćemo do trenutka istine. Hamas će morati odlučiti hoće li se odreći svoje vladavine i početi razoružavati u zamjenu za povlačenje IDF-a ili će odbiti i suočiti se s posljedicama."
Druga faza plana, koju ni Izrael ni Hamas još nisu potpisali, predviđa formiranje Odbora za mir na čelu s Trampom koji bi nadgledao upravljanje Gazom, uz uspostavu Međunarodnih stabilizacijskih snaga zaduženih za sigurnost Pojasa.

Tramp ubrzava drugu fazu plana za Gazu

Štab ukrajinske vojske saopštio je da je od jutros već zabilježio 131 sukob između svojih i ruskih snaga, prenose francuski mediji.
Kao što je slučaj skoro svakog dana, Pokrovski region, u Donjeckoj oblasti na istoku Ukrajine, bio je posebna meta. Više od trećine borbi odigralo se u na tom području, sa 46 ruskih napada, prema podacima ukrajinske vojske.
Ukrajinci, sa svoje strane, tvrde da su odbili 40 od njih.
Ukrajinski štab je takođe prenio o vazdušnom napadu, granatiranju i skoro 100 artiljerijskih granata na sjevernom frontu, sjeverno od Sumija.
Ukrajinska vojska prenijela je da je bilo nekoliko ruskih napada na istoku zemlje, oko Kostjantinovke, Limana i Slavjanska.
U blizini Dnjepropetrovske oblasti, jugozapadno od Pokrovska, štab ukrajinske vojske tvrdi da je ruska vojska pokušala da napreduje 17 puta na nekoliko lokacija oko Aleksandrovke.
Na jugu, Ukrajinci izvještavaju o pet ruskih napada u regionu Huljajpolje i jednom u regionu Orihiv. Dodaje se da su Rusi pokušali još jedan proboj ka Antonivskom mostu, koji premošćuje rijeku Dnjepar između Antonivke i Olečkog, blizu Pridnjeprovskog.

Danas 131 sukob između ruskih i ukrajinskih snaga od početka dana

Mario Martinović (30), vlasnik firme "AutoCorner AB" iz švedskog Varberga, nalazi se na Interpolovoj crvenoj potjernici zbog sumnje da je prevario više kreditnih i lizing kompanija za luksuzne automobile ukupne vrijednosti oko 440.000 eura, pišu švedski mediji, a prenose Nezavisne.
Prema navodima tužilaštva, tokom 2022. i 2023. godine Martinović je navodno preko svoje firme preuzimao skupocjena vozila, ali ona nikada nisu bila plaćena.
Radi se o automobilima iz premijum klase koji su ubrzo nakon preuzimanja nestali.
Lista vozila koje je Martinović uzeo je dugačka, a čine je sljedeća vozila:
Porsche (2014), bijeli
BMW (2018), crni
BMW (2010), metalik sivi
Mercedes-Benz (2015), crni,
Mercedes-AMG (2011), crni,
Audi (2011), crni.
Tužiteljka Ema Lundin potvrđuje da je samo mali dio automobila pronađen.
- Većina automobila potpuno je nestala, nemamo nikakav trag - kazala je ona, javlja švedski list <a href="https://www.expressen.se/nyheter/sverige/bilbedragaren-mario-martinovic-30-har-efterlysts-internationellt/" target="_blank">Expressen.</a> 
&nbsp;

Prevara teška pola miliona eura u Švedskoj, trag vodi do zgrade u BiH

Zviždač iz Crnogorskog elektroprenosnog sistema, kojem je skandaloznom odlukom Upravnog suda ukinuta zaštita po inicijativi člana Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije Mladena Tomovića, advokata ove elektroenergetske kompanije, nastavlja svoje „sizifovske bitke“ sa institucijama, pa se juče otvorenim pismom obratio vrhovnom državnom tužiocu Miloradu Markoviću i glavnom specijalnom tužiocu Vladimiru Novoviću. Naglasio je da mu je „prevarom i zloupotrebom službenog položaja od strane Mladena Tomovića, člana Savjeta ASK-a, Dušana Drakića v.d. direktora i Kristine Braletić pomoćnice direktora ukinuta zaštita“ koja mu je bila određena mišljenjem prethodnog rukovodstva Agencije. Upozorio je i da osnovano sumnja „da novo rukovodstvo ASK-a ima zaštitu određenih struktura u tužilaštvu“, ukazujući na činjenicu da je specijalni tužilac Miroslav Turković bio član Komisije koja je sprovodila postupak izbora kandidata za Savjet ASK-a i glasao za Mladena Tomovića, iako je imao kompletnu dokumentaciju koja je dokazivala da je on advokat CGES-a u predmetima procesuiranim u slučaju zviždača iz ove kompanije i da je pokrenuo postupak za ukidanje njegove zaštite.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025120407124_6ec1bcbb659e5143ea4cd398d9e13fda19b7bb58bc15946fecfde7406e8b094e.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025120407124_6ec1bcbb659e5143ea4cd398d9e13fda19b7bb58bc15946fecfde7406e8b094e" data-rendition-name="original" width="900" height="506" loading="lazy" alt="Mladen Tomović"> <figcaption>PROGONITELJ ZVIŽDAČA: Mladen Tomović(Photo: RTCG)</figcaption> </figure>  Sumnju da neko iz tužilačke organizacije štiti upravu ASK-a potkrijepio je i navodima da je tužilaštvo odbacilo kao neosnovanu njegovu prijavu protiv Mladena Tomovića, Dušana Drakića i Kristine Braletić, nakon što mu je ukinuta zaštita, odnosno status zviždača. Da uprava ASK-a ima zaštitu tužilaštva, prema ocjeni zviždača, potvrdila je i odluka tužioca Dražena Burića da odbije njegovu pritužbu na ovu odluku tužilaštva. Posebno je ukazao na činjenicu da je pritužbu dostavio 4. novembra ove godine, a tužilac je odbacio već poslije dva dana – 6. novembra. DRAKIĆEVO NEPOSTUPANJE Uzbunjivač iz CGS-a u otvorenom pismu objašnjava i da je razlog zbog kojeg je odlučio da se tužiocima obrati javno „drsko, bezobzirno i krajnje nezakonito postupanje v.d. direktora Agencije Dušana Drakića, koji skoro jedanaest mjeseci odbija da postupi po presudi Upravnog suda i u ponovnom postupku riješi“ njegov zahtjev za zaštitu. - To radi u formi obavještenja, na koje nemam mogućnost podnošenja pravnog lijeka, krijući se iza Mišljenja Ministarstva pravde koje se ni formalno, ali ni suštinski ne može primijeniti. Drakić tvrdi da su Agenciji prestale nadležnosti za postupanje po prijavama zviždača, što je djelimično tačno, jer se to odnosi samo na nove zahtjeve, ali ne i na zahtjeve koji su podnijeti u vrijeme važenja prethodnog zakona – kategoričan je zviždač.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025120407124_a2f3fabe9e4d76d53a6bfc73b9cb6bead407942059f6ecf25d4541da5b1fcbc1.webp" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025120407124_a2f3fabe9e4d76d53a6bfc73b9cb6bead407942059f6ecf25d4541da5b1fcbc1" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="Dušan Drakić"> <figcaption>ODBIJA DA POSTUPI PO PRESUDI UPRAVNOG SUDA: Dušan Drakić</figcaption> </figure>  Tvrdi da Drakić to radi iz tri razloga. - Prvi - u ponovnom postupku pred Agencijom, morala bi biti donešena ista odluka povodom mog zahtjeva, odnosno moralo bi biti utvrđeno da ispunjavam zakonom propisane uslove za zaštitu zviždača, posebno u svijetlu činjenice da sam u međuvremenu pravosnažnom odlukom Osnovnog suda u Podgorici dokazao da je protiv mene, nakon što sam prijavio sumnju u korupciju, vođen montirani disciplinski postupak i da mi je bila izrečena nezakonita disciplinska mjera – ističe on. Drugi razlog Drakićevog nepostupanja, smatra zviždač, je što bi bile razotkrivene „prevare koje su urađene u postupku pred Upravnim sudom U.br. XXXXX/23 i u postupku pred Osnovnim sudom u Podgorici P.br.XXXX/22“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025120407124_cb35fc554a2e7f850c95c46643b7a0d86fd93cf642e780962017449de6d6ed6e.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025120407124_cb35fc554a2e7f850c95c46643b7a0d86fd93cf642e780962017449de6d6ed6e" data-rendition-name="original" width="670" height="400" loading="lazy" alt="ASK "> <figcaption>ASK</figcaption> </figure>  Treći razlog je, ističe on, taj što „Mladen Tomović, na taj način kupuje vrijeme kako bi obezbijedio da, zloupotrebom javne funkcije koju obavlja, krivične prijave podnešene protiv njegovih vlastodavaca iz CGES-a budu odbačene, a zatim mene proglasi kao nekog ko je sve to izmislio“. HRONOLOGIJA On je u pismu naveo hronoligiju dešavanja od dana kada je podnio prijavu korupcije 2021. do danas, što, kategoričan je, dokazuje da je „član Savjeta ASK-a zloupotrijebio i dalje zloupotrebljava funkciju koju obavlja“. 24.11.2021. godine, podnio sam prijavu korupcije kompaniji. Ova prijava je odbačena kao neosnovana. 09.12.2021. godine, istu tu prijavu podnosim Agenciji za sprječavanje korupcije. 24.05.2022. godine, Agencija za sprječavanje korupcije moju prijavu, nakon prikupljene dodatne dokumentacije i izjašnjenja CGES-a, prosljeđuje Specijalnom državnom tužilaštvu.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025120407124_73323d33276e4602d351ce718c7679ebd661208206f7e31924c8cace7c5d0de4.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2025120407124_73323d33276e4602d351ce718c7679ebd661208206f7e31924c8cace7c5d0de4" data-rendition-name="original" width="746" height="392" loading="lazy" alt="CGES"> <figcaption>CGES</figcaption> </figure>  20.07.2022. godine, Mladen Tomović zaključuje ugovor sa Crnogorskim elektroprenosnim sistemom. Dakle, nakon što je ASK predao prijavu SDT-u. Od njegovog angažovanja, kao punomoćnika CGES-a, kreću najgora podmetanja i moj progon, koji traje do danas. 26.07.2022. godine, zapošljeni na programu stručnog osposobljavanja D. P. podnosi Zahtjev za promjenu službe, u kojem me lažno optužuje za zlostavljanje na radu. 27.07.2022. godine, zapošljeni u Službi kojom sam rukovodio D. D. podnosi Zahtjev za posredovanje zbog navodnog mobinga, u kojem me, takođe, lažno optužuje. 27.07.2022. i 25.08.2022. godine, Inspekcija za javne nabavke, po smišljenim prijavama, vrši kontrolu dva postupka javne nabavke, na koji se odnosila moja prijava korupcije i sačinjava zapisnike o izvršenom inspekcijskom nadzoru. Mladen Tomović i njegovi vlastodavci iz CGES-a sada „mašu“ ovim zapisnicima i koriste ih kao „dokaz“ da je sve navodno urađeno u skladu sa zakonom, iako znaju da inspekcija nije nadležna da kontroliše navode koji su iznijeti u mojoj prijavi korupcije. DEŠAVANJA NAKON ŠTO SAM LAŽNO OPTUŽEN ZA ZLOSTAVLJANJE NA RADU 08.08.2022. godine, podnosim privatnu tužbu protiv D. P. zbog povrede časti i ugleda, nakon što je prethodno od menadženta firme odbijeno da se njegove optužbe nam moj račun provjere u skladu sa zakonom. I dešavanja u tom postupku su vrlo interesanta, ali da sačekamo odluku Višeg suda u Podgorici, povodom žalbe podnešene na presudu. Smatram bitnim napomenuti da D. D, drugi zapošljeni koji me optužio za mobing, nikada nije pokrenuo postupak dokazivanja njegovih navoda pred sudom. Činjenice da su me u dva dana, dvojica zapošljenih u službi optužila za zlostavljanje, samo potvrđuju smišljeno i sinhronizovano djelovanje prema meni. 13.10.2022. godine izvršni direktor CGES-a Ivan Asanović pokreće montirani disciplinski postupak protiv mene. U tom postupku svjedoči M. M. i D. P. Odbija se moj zahtjev za svjedočenjem R. B, za koju je sam D. P. kazao da je bila prisutna na sastanku na kojem sam ga ja navodno zlostavljao na radu. 30.12.2022. godine izriče mi se nezakonita disciplinska odluka. 15.03.2023. godine, podnosim tužbu Osnovnom sudu u Podgorici radi poništaja odluke kojom mi je bila izrečena disciplinska odluka. 19.05.2023. godine, Agencija za sprječavanje korupcije mi dodjeljuje zaštitu u skladu sa zakonom, zbog vođenja disciplinskog postupka i izricanja disciplinske mjere, što je izričito bilo propisano tada važećim zakonom. Ista zabrana propisana je i novim zakonom. Član 59 stav 1 tačka 4 tada važećeg Zakona o spječavanju korupcije („Sl. list CG“, br. 53/14, 42/17 i 73/23) propisivao je sljedeće: „Zviždač ima pravo na zaštitu ukoliko mu je nanijeta šteta, odnosno postoji mogućnost nastanka štete zbog podnošenja prijave iz člana 44 ovog zakona, a naročito ako je protiv njega pokrenut disciplinski postupak i izrečena disciplinska mjera“. 24.03.2023. godine Osnovnom sudu u Podgorici podnosiom tužbu za utvrđivanje mobinga i naknadu materijalne štete. 10.06.2023. godine Mladen Tomović podnosi tužbu Upravnom sudu za poništenje Mišljenja Agencije za sprječavanje korupcije, kojim mi je bila određena zaštita. 11.12.2023. godine, Osnovni sud u Podgorici donosi presudu P.Br. XXXX/23, kojom, kao nezakonitu, poništava odluku o izrečenoj disciplinskoj mjeri. DEŠAVANJA PRIJE I NAKON DONOŠENJA PRESUDE UPRAVNOG SUDA CRNE GORE 31.05.2024. godine, Upravni sud Crne Gore dostavlja Agenciji za sprječavanje korupcije zahtjev za dostavljanje odgovora na tužbu Mladena Tomovića (kojom traži da mi se ukine zaštita) i spisa predmeta koji je vođen kod Agencije.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025120407124_87a9ace84ca540cede69578dd88109adf698f7ba6544520623ba34f91eeabee8.webp" data-media-id="editor_4" data-image-id="2025120407124_87a9ace84ca540cede69578dd88109adf698f7ba6544520623ba34f91eeabee8" data-rendition-name="original" width="1280" height="960" loading="lazy" alt="Upravni sud"> <figcaption>Upravni sud</figcaption> </figure>  U tom trenutku tadašnja direktorica Jelena Perović se nalazi u kućnom pritvoru. Za vrijeme do kraja njenog mandata (15.08.2024. godine) namjerno joj se ne dostavlja pripremljen odgovor i spisi predmeta po tužbi za ukidanje moje zaštite. Više je nego očigledno da je to organizovao Tomović, uz svesrdnu pomoć pojedinih zapošljenih u Agenciji. 31.07.2024. godine Skupština Crne Gore izglasala je nove članove Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije, među kojima je i Mladen Tomović. 23.08.2024. godine, Dušan Drakić imenovan za v.d. direktora Agencije za sprječavanje korupcije. Iako su ga spisi predmeta pripremljeni za Upravni sud sačekali na stolu Dušan Drakić, pod očiglednim uticajem Mladena Tomovića i za njegov interes, namjerno ne dostavlja odgovor na tužbu i spise predmeta Sudu. 11.10.2024. godine, Portal ETV objavljuje tekst u kojem navodi da Dušan Drakić i ASK ne postupaju po zahtjevu Upravnog suda. Istog dana Agencija dostavlja odgovor na tužbu i spise predmeta Upravnom sudu, što je Dušan Drakić prethodno odbijao da uradi skoro 50 dana od njegovog imenovanja na tu funkciju. 21.11.2024. godine Upravni sud zakazuje usmenu raspravu po tužbi Mladena Tomovića. Ovu raspravu on odlaže zahtjevom koji je podnio tog dana... 16.12.2024. godine Upravni sud zakazuje novu, drugu po redu, usmenu raspravu. Tomović tada dostavlja podnesak sa jednom od ranijih presuda ovog suda, tvrdeći da ona dokazuje njegove tužbene navode. Punomoćnica ASK-a na toj usmenoj raspravi, Snežana Đuretić, traži odlaganje iste da bi se upoznala sa podneskom Tomovića. Dakle, zapošljena u ASK-u, kojoj je punomoćje za zastupanje dao direktor ASK-a Dušan Drakić, traži odlaganje, da bi se upoznala sa podneskom koji je dostavio član Savjeta ASK-a. Sve režirano! 10.01.2025. godine Upravni sud Crne Gore poništava Mišljenje ASK-a kojim mi je bila određena zaštita i predmet vraća ovoj instituciji na ponovni postupak i odlučivanje, jer nije mogao pronaći kauzalnu vezu između moje prijave korupcije i štete koja mi je učinjena vođenjem disciplinskog postupka protiv mene (u trenutku donošenja presude Upravnog suda prvostepeno dokazano da mi je bila izrečena nezakonita disciplinska mjera). Iz obrazloženja presude se nedvosmisleno utvrđuje da sudu, očigledno namjerno, nije dostavljena cjelokupna dokumentacija predmeta formiranog kod Agencije za sprječavanje korupcije i to akt ove institucije od 24.05.2025. godine, kojim je moja prijava korupcije proslijeđena SDT-u. 30.01.2025. godine Dušan Drakić dostavlja Obavještenje mom advokatu da neće postupiti po presudi Upravnog suda, navodno jer je stupanjem na snagu novog zakona prestala nadležnost Agencije po ovom pitanju. Ponovo naglašavam, dostavio je pisani akt protiv kojeg nijesam imao mogućnost podnošenja pravnog lijeka. Uz ovaj akt dostavio je mišljenje Ministarstva pravde od 18.10.2024. godine. Pored toga što Mišljenje Ministarstva nije pravno obavezujući akt, u njemu je i decidno navedeno sljedeće: „Shodno uredbi o organizaciji i načinu rada državne uprave Ministarstvo pravde nije nadležno za tumačenje propisa i davanje mišljenja u pogledu njihove primjene i pored činjenice da je isto organ državne uprave koji je izvorno nadležan za primjenu propisa kojim se uređuje sprječavanje korupcije“. 13.02.2025. godine, moji advokati, zbog prethodnog stava Dušana Drakića, Vrhovnom sudu Crne Gore podnose Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, 18.03.2025. godine Osnovnom sudu u Podgorici podnose tužbu za sudsku zaštitu zviždača 03.07.2025. godine, Mladen Tomović u sudskom postupku P.br.XXXX/22, koji je vođen po mojoj tužbi za utvrđivanje mobinga i naknadu materijalne štete, kao dokaz podnosi Presudu Upravnog suda Crne Gore U.br.XXXXX/23. Ovo pokazuje njegov umišljaj, iz dva razloga. Prvi, znao je na koji način je obezbijedio donošenje ovakve odluke Upravnog suda. Drugi, u završnoj riječi u istom postupku, koja je održana 09.07.2025. godine, na moju konstataciju da je protiv presude Upravnog suda podnešen vanredni pravni lijek, Tomović kaže da se takva akta mogu podnositi samo protiv pravosnažnih odluka. 16.10.2025. godine, Vrhovni sud Crne Gore odbacuje, kao nedozvoljen, Zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Upravnog suda, uz obrazloženje: „Članom 352 stav 1 ZPP-a, propisano je da je pravosnažna ona presuda koja se više ne može pobijati žalbom, ukoliko je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protivtužbe. Kod takve zakonske odredbe, presuda Upravnog suda kojom se poništava osporeni akt i predmet vraća na ponovni upravni postupak, ne stiče pravosnažnost, jer istom nije odlučeno o zahtjevu stranke, odnosno o pravima, obavezama i pravnim interesima bilo kojeg lica. Ovo iz razloga što, kada Upravni sud poništi akt ili drugu upravnu aktivnost protiv koje je bio pokrenut upravni spor (član 56 stav 1 ZUS), predmet se vraća u stanje u koje se nalazio prije nego je poništeni akt donesen, odnosno poništena upravna aktivnost preduzeta. Kako je Upravni sud, pobijanom presudom, poništio upravni akt protiv kojeg je bio pokrenut upravni spor i predmet vratio upravnom organu na ponovni postupak, to ne postoji pravosnažna sudska odluka, kao procesno-pravna pretpostavka za podnošenje zahtjeva za ispitivanje“. Podsjećam da je Tomović presudu Upravnog suda dostavio kao dokaz u postupku pred Osnovnim sudom u Podgorici, za utvrđivanje mobinga i naknadu materijalne štete i to predstavio kao validnu i konačnu odluku, iako sada vidimo da Vrhovni sud nedvosmisleno kaže: „Kada Upravni sud poništi akt ili drugu upravnu aktivnost protiv koje je bio pokrenut upravni spor (Član 56 Stav 1 ZUS), predmet se vraća u stanje u koje se nalazio prije nego je poništeni akt donešen, odnosno poništena upravna aktivnost preduzeta“. 05.11.2025. godine, moji advokati, nakon ovakvog stava Vrhovnog suda podnose Agenciji za sprječavanje korupcije Zahtjev za postupanje po presudi Upravnog suda Crne Gore U.br.XXXX/23. 24.11.2025. godine, Dušan Drakić v.d. direktora ponovo odbija da postupi po presudi Upravnog suda. Zaista vrijeđa zdrav razum činjenica da se, pored gore citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda Crne Gore, v.d. direktora Agencije za sprječavanje korupcije Dušan Drakić poziva na Mišljenje Ministarstva u kojem mu je napisano da to ministarstvo nije nadležno za tumačenje propisa i davanje mišljenja u pogledu njihove primjene. BROJNE SUMNJE Zviždač je u pismu Markoviću i Novoviću iskazao sumnju i na mogući nezakoniti uticaj Tomovića na sud u jednom od postupaka koji vodi protiv CGES-a. Istakao je i, pozivajući se na član 68 stav 4 novog Zakona o sprječavanju korupcije, kojim je propisano da je „postupak po tužbi za zaštitu zviždača hitan“, da Osnovni sud u Podgorici još nije postupio po tužbi njegovih advokata za sudsku zaštitu zviždača, koju su podnijeli 18. marta ove godine. Dodao je da je pripremno ročište u tom predmetu zakazano za 19. januar sljedeće godine. -... dakle deset mjeseci od dana podnošenja tužbe. Toliko o hitnosti i zaštiti lica koja prijave sumnju u korupciju – napisao je zviždač iz CGES-a. On smatra da je na osnovu onoga što je saopštio u pismu neupitne dvije činjenice. - Prva, navodi da sam zlostavljao na radu dvojicu zapošljenih su kreirane nakon što je advokat Mladen Tomović zaključio ugovor o pravnom zastupanju sa Crnogorskim elektroprenosnim sistemom AD Podgorica. Očigledno, nijesu mi mogli pronaći najmanju grešku u prethodnom radu, pa su morali montirati lažne optužbe. Druga, Mladen Tomović je počeo da dobija sudske sporove u ime lica protiv kojih sam podnio sumnju u korupciju, nakon njegovog imenovanja za člana Savjeta ASK-a, u čemu mu svesrdnu pomoć pružaju njegovi prijatelji Dušan Drakić i Kristina Braletić. Prethodno je procesnim zloupotrebama i prevarama odugovlačio i odlagao postupke. Pametnome dosta – kategoričan je zviždač. Na kraju pisma je iskazao očekivanje da Marković i Novović ponovo formiraju predmet protiv Mladena Tomovića, Dušana Drakića i Kristine Braletić i da će u tom postupku biti saslušan u svojstvu oštećenog.

Uzbunjivač uvjeren da neko iz tužilaštva „kumuje“ njegovom progonu

Dva mlada međeda, najvjerovatnije u potrazi za hranom, na obodu šume na raskrsnici u nikšićkom prigradskom naselju Vidrovan kamerom je prije nekoliko dana snimio čitalac Portala ETV.
Kako se vidi na snimku, susret sa čovjekom im baš i ne prija.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fshorts%2F9MEnMHEmSKg&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div>Dva međeda snimljena kod Vidrovana u Nikšiću</div>
 
U nikšićkom kraju domaćini u okolnim selima, kao i na planini Goliji, od proljeća se suočavaju sa upadima međeda na imanja.
Lovci su čak tražili da se međed skine sa liste strogo zaštićenih životinja, zbog toga što su pravili ogromnu štetu domaćinstvima, ali u Agenciji za zaštitu životne sredine nijesu blagonaklono gledali na tu inicijativu.
Policija je u aprilu uhapsila četvoricu lovaca osumnjičenih da su ubili međeda u selu Brestice nadomak Nikšića. Mještani okolnih sela tada su organizovali proteste i tražili da lovci budu oslobođeni, jer su, kako su tvrdili, divljač odstrijelili na njihov zahtjev.
Ekolozi smatraju da je sve češća pojava međeda u naseljenim mjestima posljedica klimatskih promjena.
Bernska konvencija o zaštiti evropskih divljih vrsta i prirodnih staništa, koju je ratifikovala i Crna Gora, obavezuje države potpisnice na zaštitu mrkog medvjeda.

VIDEO: Međedi se odomaćili u okolini Nikšića

Predsjednik Savjeta AMU Branko Boškovič podnio &nbsp;je ostavku na mjesto predajednika na današnjoj sjednici Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251204091216_49dfdf430b19c6df23a1c5a86d53b5b97ab52e7b491266f593035dae411e6f9c.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251204091216_49dfdf430b19c6df23a1c5a86d53b5b97ab52e7b491266f593035dae411e6f9c" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Sjednica Savjeta AMU"> </figure>  Ipak, Bošković ostaje član Savjeta. Prije šest dana o tome je &nbsp;obavijestio Savjet AMU.&nbsp; Kako je istakao, ostavku podnosi kao moralni čin. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DCaX65hqLfw4&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Andrijana Nikolić, članica Savjeta upitala je Boškovića šta je sa svim odlukama koje je potpisao, da li su sad one ništavne? - Imamo odluku ASK iz 2021. gdje piše da će ASK sprovesti postupak ispitivanja legalnosti izbora predsjednika Savjeta AMU- kazala je. Bošković je odgovorio da je siguran da nema ništa sporno za sve odluke koje smo donijeli jer smo mi kolektivi organ. - &nbsp;Poštujete odluke institucija j smatram da je odluka odgovorna. Zahvaljujem predsjedniče na onome što ste do sada uradili, imali sjajne rezultate, a nadam se da će Agencija i nakon ove odluke nastaviti da radi jednako dobro- rekao je član Savjeta Edin Koljenovič: Bošković je kazao da je predsjednik Savjeta samo neko ko formalno upravlja i dio je kolektiva.&nbsp; - Ova Agencija je najbolji reprezent medijske regulacije- poručio je. Podsjećamo, Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) utvrdila je da je javni funkcioner Branko Bošković prekršio odredbe Zakona o sprečavanju korupcije glasanjem za sopstveni izbor za predsjednika Savjeta AMU, odnosno tadašnje Agencije za elektronske medije (AEM). U odluci donesenoj 12. novembra 2025. godine, ASK navodi da je Bošković prekršio član 10 stav 1 Zakona, jer se na sjednici Savjeta od 21. juna 2021. godine nije izuzeo iz glasanja. Kako se navodi, Bošković, koji je bio jedan od tri člana Savjeta, nije upozorio organ vlasti niti ostale članove Savjeta da postoji rizik od sukoba interesa, niti se uzdržao od glasanja, iako je to bila njegova zakonska obaveza.

Predsjednik Savjeta AMU Branko Bošković podnio ostavku

Opštinska izborna komisija (OIK) Kotor je na današnjoj sjednici utvrdila rezultate glasanja na lokalnim izborima koji su održani 29. septembra prošle godine.
Prema podacima iz zvaničnog izvještaja, najviše glasova osvojila je lista "Kotor prije svega! DPS – Nedeljko Moškov" (2.834 glasa), koja ima deset mandata, kao i koalicija "Vladimir Jokić – Dobar glas – Demokrate – PES" (2.583 glasa).
Sa po tri mandata slijede: "Za budućnost Kotora – Grad svih nas" (937 glasova), "Grbaljska lista – Tvoja, moja, naša" (908), te "Demokratska alternativa – dr Davor Kumburović – Da se Kotor pita" (888).
Lista "Evropski savez (SD, SDP, LP i građani) – Zasjat' će Kotor" osvojila je dva mandata (525 glasova), a po jedan mandat Hrvatska građanska inicijativa (452) i lista "Kotorski pokret – Siniša Kovačević" (306).
Ispod cenzusa su bile liste "U akciju – Budi svoj! Biraj CGA!" sa 170 glasova, "Čuvari grada – lista građana" (167), "Socijalistička narodna partija (SNP) – Demokratska srpska stranka (DSS) – Odgovorno" (163) i lista "Za Kotor" (71 glas).
Tokom razmatranja izvještaja, članovi OIK-a nisu imali prigovora na utvrđivanje rezultata izbora.
Ustavni sud juče je odbio žalbu kotorskog odbora DPS-a, podnijetu prošle jeseni, da se ponovi glasanje na dva birališta u Kotoru, čime su se stekli uslovi za proglašenje konačnih rezultata izbora.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 75%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fustavni-sud-odbio-zalbu-dps-a-nema-ponovnog-glasanja-u-prcanju-i-mircu&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Tag: dragutin-papovic