Borba Ukrajine traje duže nego što je iko mogao da pretpostavi. Svaki novi dan donosi gubitke, ali i hrabrost. Svjedoci smo ogromnih žrtava, ali i naroda koji ne odustaje. To je narod koji se bori da sačuva identitet, kulturu, jezik i śećanje. Ukrajina ne želi da bude dio ruskog svijeta, jer zna da rat ne može zamijeniti mir, niti zločin postati istina. Ona zna da sloboda ne živi u strahu i da narod bez prava da govori svojim jezikom postaje samo śenka sebe. Zato Ukrajina ne ratuje d aodbrani sopstvenu teritiriju, već za smisao, za život sopstvene kulture. To je borba naroda koji je vjekovima odolijevao svemu što ruska sintagma zločina nosi krv, pepeo, suze i žrtve.
U Briselu, izvještava Financial Times i Rojters-a (23. oktobar 2025), lideri Evropske unije nisu odmah podržali zajam od približno €140 milijardi Ukrajini, koji bi bio finansiran sredstvima iz zamrznute ruske imovine. Evropa oklijeva. Dok raspravljaju, Ukrajina gubi sate, gradove, živote, živote, đecu, borce. Rojters (25. oktobar 2025.) prenosi da Sjedinjene Američke Države razmatraju nove sankcije protiv Rusije i podržavaju evropske planove za korišćenje zamrznute ruske imovine u korist Ukrajine.
Prema izvještaju Rojters-a (27. oktobar 2025), predsjednik Volodimir Zelenski potvrdio je da su Ukrajina i evropski saveznici „počeli rad na planu za primirje u narednih deset dana“. Rečenica izgovorena bez patetike, ali sa dubokim značenjem. Nosila je u sebi sve što je ostalo od strpljenja. Govori o narodu koji više ne traži sažaljenje, već samo da ga svijet razumije. U Ukrajini dan počinje sirenom, i kratko obećanje mira postaje najveći dar. Nije to politička poruka, već glas borbenog naroda koji se neće nikada predati naroda koji još vjeruje u život naroda koji ruši “ruski mit.” Istog dana, Rojters je objavio da su ukrajinske snage rasporedile pojačana u gradu Pokrovsk na istoku zemlje, đe se borbe šire. Pokrovsk je simbol borbem stradanja, ali i prkosa. Svaki šanac tamo ima svoje ime, svaki borac svoje lice a svaka žrtva i rana svoju svetost. Rat je ogledalo pakla neko je davno zapisao. To su ljudi koji se bore i umiru da bi sloboda imala smisao.
Analitičari upozoravaju da je situacija teška, ali narod se bori, gine ne predaje. Ukrajina anas stoji uspravno. Njena snaga nije u tenkovima, već u načinu na koji majka gleda sina koji odlazi na front. Nije u broju dronova, već u vjeri da će jednog dana nebo biti mirno. Zelenski to zna. Zato ne govori samo kao predsjednik, već kao čovjek koji se bori za i svoj narod. Njegove riječi nisu molba, nego podśetnik da Evropa ne smije zaboraviti smisao svog postojanja. Danas, ta cijena se plaća u Harkovu, u Odesi, u Pokrovsku. Zato Evropa mora odlučiti hoće li stati uz one koji vjeruju u nju, ili će puštiti da vjera nestane sa prvim snijegom na Dnjepru. Jer borba Ukrajine nije samo borba jedne zemlje. To je borba čovjeka da sačuva dostojanstvo svijetaa.
Rusija sa svojom zločinačkom politikom, neće stati. Ona ne zna za granice ni za savjest ni za kajanje. Sprovodi svoj mračni plan, hladno i proračunato, kao da vrijeme još uvijek pripada imperijama. Plan u kome želi da pokaže Evropi i Sjedinjenim Državama da strah može biti “valuta”, a nasilje “argument”. Ali griješi. Jer svijet se više ne može vratiti u tamu. Ni Evropa, ni Ukrajina, ni bilo koji narod koji je jednom ośetio slobodu. Rusija može rušiti gradove, ali ne može poraziti vjeru u budućnost. A ta vjera danas živi u Kijivu, u Lavovu, u svakom ukrajinskom selu đe ljudi, uprkos svemu, još uvijek koračaju stepama ukrajinskih kozaka.
Kao što je Taras Ševčenko zapisao još 1845. godine:
„Volite svoju Ukrajinu.
Volite je… u žestoko vrijeme,
U posljednjem, teškom trenutku,
Za nju se Bogu molite.“
I to je sve što Ukrajina danas čini voli, brani i moli se. Za život, čast za svijet koji ne smije zaboraviti šta znači riječ sloboda.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Evropa mora pokazati da vjeruje u Ukrajinu

Sinoćnji skup u Podgorici bio je manifest hrabrosti jedne građanske, slobodarske i multikulturne Crne Gore. U vremenu opasne relativizacije istorije, kada se simbolički i doslovno pokušavaju rehabilitovati retrogradne, poražene četničke ideologije, ovaj skup je bio moralni i duhovni otpor svima onima koji bi da ponište antifašističku nit i suštinu našeg bića.
Scenografija koju smo prepoznali bila je nimalo nova isporučeni vladika, isporučeni “književnici”, revizionistički garniran četnički establišment i kvazielita iz kuhinje tzv. “srpskog sveta”, oličena u jalovim vapajima nepostojeće “Kuće beskućnika”. Ta kvazikuća, kao i njen samozvani stihoklepac, zapravo su autentičan prikaz duhovne pustoši i moralne dezorijentacije u kojoj se nalaze. Njihova „kultura“ je antiobraz, njihovo „stvaralaštvo“ negacija svakog etičkog i estetskog kriterijuma. Oni ne baštine 13. jul, oni ga profanišu.
Predsjednik Skupštine, inače lojalni činovnik ideološke filijale tzv. “srpskog sveta”, pokušao je sinoć, bezuspješno, da se ogrne plaštom državnika zahvaljujući se laureatima koji nijesu ništa drugo do simboli projekta kulturne okupacije Crne Gore. Pokušao je, riječima pozajmljenim od onih kojima nije dorastao, da izgovori kako je 13. jul danas borba za duh, obraz, kulturu, za čovjeka. A upravo je on godinama dio političke strukture koja je rušila sve to duhovno osiromašivala, kulturno zatirala i istorijski falsifikovala Crnu Goru.
Jer nije 13. jul ni parada kvazilaureata, ni prostor za pokajničke govore onih koji Crnu Goru nikada nijesu osjećali svojom. Nije to praznik za one koji Crnu Goru pokušavaju svesti na administrativnu teritoriju u sklopu Velike Srbije, već za one koji su je branili kad je bilo najteže obrazom, puškom, pjesmom i knjigom.
Njegova retorika o “duhu i čovjeku” pada u vodu pred činjenicom da sjedi na čelu Skupštine koja štiti četničku ideologiju, ignoriše antifašizam i sistematski ponižava sve što je crnogorsko i građansko. Govorio je o otvorenim vratima, a upravo ih njegova politika zatvara za svakog ko nije dio etničko-konfesionalne matrice “zadrugara” iz Beograda. Uzalud mu i riječi i govor jer duh 13. jula se ne može prisvojiti, kamoli pročitati sa papira ispisanog u memljivim kabinetima sa zadahom šljivovice i koljenice.
Suprotno tome, oni koji sinoć bijahu predstavljeni kao “nagrađeni”, nikada nijesu bili, niti će biti simboli ni 13. jula 1878, ni onog, mnogo važnijeg, iz 1941. godine kada su građani Crne Gore ustali protiv fašizma i izabrali dostojanstvo umjesto poslušnosti. Za razliku od njih, tadašnji četnički kolaboracionisti predvođeni Dražom Mihailovićem, Pavlom Đurišićem, Bajom Stanišićem i drugim sljedbenicima ideologa Stevana Moljevića provodili su krvavi plan tzv. „Homogene Srbije“, sa ciljem stvaranja etnički čiste Velike Srbije.
U tom kontekstu, sinoćnji prizor nagrađenog-poraženog, otužnog i sablasnog nosioca 13-julske nagrade, više je ličio na sjenku sopstvene propasti nego na simbol državnog priznanja. Njegova “kuća beskućnika” jeste, zapravo, dom bez temelja, lišen svakog identiteta i smisla oličenje samoproklamovane veličine koja živi od negacije drugog i drugačijeg.
Ali sinoć je, po ko zna koji put, pobijedila Crna Gora građanske i antifašističke orijentacije. Crna Gora koja se ne stidi svojih borbi, ni svojih žrtava, već ih slavi kao uzvišene simbole slobode. Ta Crna Gora ne pristaje na zaborav, na zamjenu teza, na poniženje istine. Jer nećemo dozvoliti da nam laž piše istoriju. Nećemo dozvoliti da nas oni koji su klečali pred okupatorima danas uče patriotizmu. Naša borba je borba za dostojanstvo, za istinu, za Crnu Goru u kojoj svako ima pravo na dom osim onih koji grade kuće na tuđim zgarištima i progone tuđe istine.

Kuća beskućnika i doktrina velikosrpskih laži

Ono što je mene lično fasciniralo u nekom periodu, a to je period nakon 1918.godine, jaka sličnost istorije ukrajinskog naroda i crnogorskog naroda. Isto stradanje, isti gubitak crkve, isto negiranje jezika, isto negiranje identiteta, iste borbe, isti ciklus, gdje smo mi i oni preživjeli stradanja - kazao je u emisiji Na kraju dana, na Televiziji E, publicista Božidar Proročić.
Kroz kulturnu saradnju koju je imao sa ambasadom Ukrajine počeo je ozbiljnije da izučava Ukrajini i ukrajinistiku, ističe on, te je proveo sate, dane i mjesece proučavajući ukrajinistiku i pišući autorske tekstove.&nbsp;
- Proveo sam sate proučavajući ukrajinistiku, pišući autorske tekstove, prevodeći njihove knjige, izučavajući njihovu istoriju, njihov odnos, njihovu traumu stradanje, borbu za nezavisnost, i to me podstaklo da nastanu neke od prvih knjiga na prostoru Zapadnog Balkana, to slobodno mogu reći sa temom ukrajinistike, iako department za ukrajinski jezik i ukrajinistiku ima i u Beogradu, i u Zagrebu, nijesu se maltene doticali onih, da tako kažem, možda za njih škakljivih stvari. Ja sam želio da dam doprinos, da mi, prije svega, u Crnoj Gori, ali i drugi narodi na prostoru Zapadnog Balkana, uvide kakva je ta interesantna, zanimljiva, a često puta teška i bolna istorija Ukrajine” - rekao je Proročić.&nbsp;
Gladomor je, prema njegovim riječima, dugo bio nepoznanica za narode Evrope, on je bio duboko skrivan u arhivima KGB-a, a prve pomene o Gladomoru su napisali emigranti u Americi, Kanadi i drugim zapadnim zemljama.&nbsp;
Kroz svoju knjigu ,,Ukrajinci narod slobode” je prenio mnogo ključni poruka, između ostalog, Proročić navodi da je Ukrajina stara slovenska država sa veoma dugom i bogatom tradicijom.
- Ukrajinci su se uvijek, kroz sva svoja stradanja uzdizali kao feniks iz pepela, nikad posustali, nikad odustali nijesu. Ono što je mene lično fasciniralo u nekom periodu, a to je period nakon 1918.godine, jaka sličnost istorije ukrajinskog naroda i crnogorskog naroda. Isto stradanje, isti gubitak crkve, isto negiranje jezika, isto negiranje identiteta, iste borbe, isti ciklus, gdje smo mi i oni preživjeli stradanja. S tim što su oni veći, pa su okruženi sa većim brojem država, pa su kroz svoju istoriju trpjeli više napada, više su morali da se brane, ali nikad vi nećete naći Ukrajince izdajnike, oni su uvijek bili uz svoju državu, uz svoj identitet, uz svoju kulturu, uz svoj jezik, i od 14.vijeka konstantno to ističu - zaključio je Proročić.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DgETOk7b4CTI&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Proročić: Nikada nećete naći Ukrajinca izdajnika, oni su uvijek bili uz svoju državu, svoj identitet, kulturu i jezik

Novinarstvo nije nimalo laka profesija. To je izazovna, složena i odgovorna djelatnost, puna lične žrtve, upornosti i hrabrosti, često obilježena nesigurnošću i stradanjem u borbi za istinu. Povodom 23. januara, Dana novinara Crne Gore, svake godine posvetim tekst jednoj dami, jer žene u novinarstvu čine draži, ljepši i značajan segment našeg društva. Ove godine, moje pero posvećujem Tanji Pavićević, dami čiji je rad veoma važan za medijsku i kulturnu scenu Crne Gore.
Tanja Pavićević rođena je 1977. godine u Podgorici, a osnovno i srednje obrazovanje završila je u Herceg Novom. Ponekad nas sudbinski i obrazovni putevi odvedu u različite profesije, ali Tanjin izbor da zakorači u novinarske vode bio je prirodan nastavak njenog talenta i ljubavi prema riječima. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, na smjeru novinarstva i komunikologije, đe je 2010. godine i magistrirala, birajući teoriju kulture kao svoje usmjerenje. 
Tokom svoje dosadašnje karijere, Tanja Pavićević pokazala je snagu, intelekt i hrabrost, postavši jedan od najupečatljivijih glasova u crnogorskom javnom prostoru. Njena sposobnost da istraži i obradi složene teme, bilo da su one iz oblasti kulture, komunikologije ili društvenih pitanja, čini je posebnim primjerom novinarske hrabrosti. Njena riječ uvijek nosi težinu odgovornosti, kao putokaz i često kao opomenu društvu na važnost promjena, pravde i istine. Posebno treba istaći njene publikacije, poput vrijedne monografije o umjetniku Cvetku Lainoviću, koja kroz pažljivo istraživanje i analizu oslikava ne samo djelo, već i duh umjetnika. Njen književni rad dodatno obogaćuje zbirka poezije “Mjesec u krevetu” koja svjedoči o njenom poetskom talentu i dubokoj povezanosti sa umjetnošću. 
Kao novinarka, Tanja je uvijek bila glas koji nije zazirao od izazova. Njena hrabrost i istrajnost ogledaju se u neumornom istraživanju najkompleksnijih tema crnogorskog društva – od političkih previranja do kulturnih fenomena. Posebno je značajna njena uloga u afirmaciji važnosti javne riječi i očuvanju etike profesije. Njena profesionalna karijera nije ograničena samo na novinarstvo. Svojom ličnošću, znanjem i predanošću istakla se i u odgovornim državnim dužnostima, doprinoseći razvoju i unapređenju crnogorskog društva.
Ulaskom u novinarsku profesiju, Tanja Pavićević je po mnogo čemu, postala sinonim za hrabrost, odgovornost i autentičnost. Njen rad, bilo kroz medije, književnost ili kulturne projekte, postaje snažan primjer mlađim generacijama i primjer svim ženama koje teže ostvarenju u svijetu novinarstva. Bez obzira na izazove sa kojima se suočava, Tanja Pavićević je uvijek zadržavala visok nivo profesionalne etike, dosljedno braneći principe istinitog i odgovornog informisanja.
Njen rad nije samo refleksija njenih vještina, već i nepokolebljive volje da kroz medije služi javnom interesu, štiti prava marginalizovanih grupa i ukazuje na probleme u društvu. U svijetu đe su brzina i senzacionalizam često zamjena za kvalitet, ona je ostala simbol ozbiljnog, temeljitog i odgovornog novinarstva, dajući primjer kako se profesionalizam može spojiti sa ličnim integritetom i predanošću. 
Iako je u ličnim i prijateljskim razgovorima skromna, moram istaći njenu snažnu i autentičnu ličnost, koja ne preza od suočavanja sa slabostima crnogorskog društva. Taj mač sa dvije oštrice, kojim hrabro barata, nosi posebnu težinu, jer progovarati o slabostima, nepravdama i neravnopravnosti nikada nije bilo jednostavno. Posebno se ističe njena neumorna borba za prava žena, kao i njen doprinos u podizanju svijesti o njihovom položaju u društvu.
Novinarske heroine poput Tanje Pavićević zaista čine stubove zajednica kojima pripadaju, jer one svojim riječima, djelima i hrabrošću grade mostove promjena. Njeno djelovanje ne završava se u novinarstvu građanski aktivizam dodatno osnažuje njenu misiju i otkriva širinu njene borbe. Ta sinergija profesionalne i aktivističke uloge pokazuje đe leži snaga jedne žene u njenoj sposobnosti da se istovremeno bori za pravdu, promjene i očuvanje vrijednosti koje Crna Gora, kao građansko i multikulturalno društvo, mora baštiniti. 
Karipsko-američka književnica Audre Lorde jednom je zapisala: “Kada govorimo, bojimo se da naše riječi neće doprijeti do drugih ili da neće biti dobro prihvaćene, ali kada ćutimo – i dalje se bojimo. Stoga je bolje govoriti.” Ovim bih riječima najljepše opisao Tanju Pavićević i njen neustrašiv duh. Ona ne bira tišinu pred strahovima i izazovima. Umjesto toga, bira govoriti, istraživati i djelovati, svjesna da promjena počinje od jednog glasa, a da taj glas može probuditi svijest mnogih. Tanja Pavićević svojim radom, stavovima i primjerom dokazuje da je riječ oružje, ali i lijek. Ona nam pokazuje da hrabrost nije samo osobina to je izbor. Izbor da se govori, čak i onda kada je lakše ćutati. Izbor da se bori, čak i onda kada je borba teška. Upravo u tome leži njena vrijednost, ne samo kao novinarke već i kao žene koja predstavlja snagu promjene i nade. 
Zato joj posvećujem ovaj tekst, jer heroine ne žive samo u pričama ili na stranicama istorije one žive tu među nama, skromne, hrabre i nepokolebljive. Tanja Pavićević je jedna od njih, žena koja svojim perom i djelovanjem ostavlja neizbrisiv trag u crnogorskom društvu.
Neka Dan novinara Crne Gore, 23. januar, blista snagom ženskog pera, koje donosi svjetlost istine, budi svijest i pokazuje snagu intelekta. Novinarke poput Tanje Pavićević dokaz su da snaga riječi može biti snažnija od bilo kojeg oružja. Neka ovaj dan bude posveta svim ženama koje neumorno rade na izgradnji pravednijeg i boljeg društva, svojim riječima, djelima i nesalomljiivom vjerom u promjene.

1084x550

Snaga ženskog pera heroine među nama - Tanja Pavićević

Hrvatsko nacionalno vijeće uručiće večeras priznanje Božidaru Proročiću za doprinos jačanju kulturnih veza između Hrvatske i Crne Gore, a povodom Dana hrvatskog naroda u Crnoj Gori.
Na svečanoj ceremoniji, u Domu Vojske u Tivtu, priznanje će primiti i savjetnica ministra spoljnih i evropskih poslova Hrvatske prof. dr sc. Vanda Babić-Galić i ispred Radio Dux Zvonko Perušina, koji su svojim radom i angažmanom značajno doprinijeli očuvanju i promociji kulturnih vrijednosti Hrvata.

Proročiću priznanje za doprinos jačanju kulturnih veza između Hrvatske i Crne Gore

Služenje obaveznog vojnog roka u Srbiji će početi ili u decembru 2026. ili u martu 2027. godine.
To je, između ostalog, najavio predsjednik ove zemlje Aleksandar Vučić, prenosi Radio Slobodna Evropa (RSE).&nbsp;
Naveo je da odluka o početku vojnog roka zavisi od spremnosti kapaciteta i vojnih objekata.
- Tu odluku ćemo uskoro donijeti, u narednih mjesec ili dva, i ići pred Skupštinu i krenuti sa evidentiranjem vojnih obveznika - rekao je on danas nakon sastanka sa vojnim čelnicima o stanju i analizi sposobnosti Vojske Srbije za 2025. godinu.
Vojni rok će, napominje Vučić, trajati 75 dana.
- Moramo da spremimo sve objekte. Imamo dovoljno pušaka i čizama ali postoje neke stvari koje još nisu potpuno spremne - kazao je on.
Prema njegovom mišljenju, Srbija mora da obnovi regrutne centre, unaprijedi i obnov ambulante...
- To su važna pitanja jer želimo da to spremno dočekamo i da ti mladi ljudi vojsku provedu u najboljim uslovima. Da steknu potrebnu odgovornost i ozbiljnost, kao i odnos prema patriotizmu - izjavio je on.
Uvođenje obaveznog vojnog roka mora da izglasa parlament donošenjem zakona. Predstavnici tamošnjih vlasti su proteklih godina u više navrata najavljivali vraćanje vojnog roka. Ideja je konkretizovana u januaru 2024. Tada je Generalštab Vojske Srbije pokrenuo inicijativu i predložio predsjedniku uvođenje vojnog roka.
Vučić je potom, u septembru iste godine, potpisao saglasnost da se u Srbiju vrati obavezni vojni rok. Od njegovog ukidanja, 1. januara 2011. godine, u vojsku se ide samo dobrovoljno.
Vraćanje obaveznog vojnog roka je u oktobru 2025. izglasala je i susjedna Hrvatska.
Među zemljama koje nisu ukidale obavezan vojni rok su: Švajcarska, Norveška, Danska, Finska, Austrija, Turska, Estonija, Grčka, Kipar, Ukrajina, Rusija i Belorusija.

Vučić: Obavezni vojni rok od decembra 2026. ili marta 2027.

Njemački automobili su statusni simbol i za 1,45 milijardi Indijaca. Zato su njemački proizvođači s nestrpljenjem dočekali trgovinski sporazum sa Indijom i drastično niže carine. Ipak, ni Indija nije lako tržište.
Indija je najmnogoljudnija država na svijetu. U proteklim godinama ostvarila je impresivan ekonomski rast od prosječno šest do sedam odsto godišnje, stope rasta o kojima druge države mogu samo sanjati, piše Dojče vele (DW).
U Indiji postoji sve brojnija srednja klasa i mlado stanovništvo koje postaje sve imućnije.
„Zbog toga je novi sporazum o slobodnoj trgovini sa EU za njemačku automobilsku industriju sigurno prilika da otvori novi pristup tržištu“, smatra Konstantin Gal, savjetnik u firmi EY Parthenon.
„Indiji su potrebni terenci“
U prvoj fazi, carine na određene uvozne automobile, koje sada iznose i do 110 odsto, trebalo bi da se smanje na 40, a kasnije i na deset odsto. To bi se trebalo odnositi na kvotu od 250.000 vozila godišnje. Na auto-dijelove carine bi trebalo potpuno da se ukinu nakon pet do deset godina.
Frank Švope s Visoke škole za menadžment u Kelnu smatra da je to važna osnova za njemačke proizvođače automobila kada je riječ o otvaranju novih tržišta i pronalaženju kupaca.
„SUV vozila u Indiji su potrebna, kao i robusniji automobili, jer putevi u Indiji su daleko od evropskih standarda“, naveo je Švope.
Šta sa fabrikama u samoj Indiji?
Indija je već odavno važno tržište za svjetsku automobilsku industriju. Potražnja je ogromna, a zemlja bi sve više mogla da postane tržište poput SAD ili Kine.
Stručnjak za automobilsku industriju Kristof Štirmer oprezniji je: po njemu, za njemačke proizvođače to je „dvosekli mač“ – novim trgovinskim sporazumom može se podstaći direktan izvoz u Indiju.
„S druge strane, kompanije poput Audija već su otvorile fabrike u Indiji koje čekaju proširenje. To opet postavlja pitanje smisla uvoza vozila iz Evrope“, kazao je Štirmer.
I Indijci sve više voze „na struju“
Elektromobilnost u Indiji danas ima veliku ulogu, jer je zagađenje vazduha u nekim gradovima ozbiljan problem.
„Indija počinje sa sektorima koji su najvažniji za saobraćaj, dakle sa malom i mikromobilnošću“, kaže Štirmer.
To uključuje skutere, motocikle i brojne trokolice „tuk-tuk“ koje se koriste širom zemlje. I autobusi voze na struju.
„U nekim gradovima već su u potpunosti prešli na električne autobuse. Slediće ih i drugi. To je u Indiji centralna strategija“, dodao je.
Država to podstiče, postoje poreske olakšice i subvencije.
Mnoštvo domaćih vozila i „Japanaca“
Teško je procijeniti u kojoj mjeri njemački proizvođači mogu profitirati od rasta tržišta u Indiji. U novom sporazumu o slobodnoj trgovini ne spominju se poreske olakšice za uvezena električna vozila.
Domaći i japanski proizvođači dominiraju tržištem. Suzuki i Honda u Indiji imaju velike pogone, ulažu milijarde u nove fabrike i razvoj modela. Snažno napreduju i južnokorejski proizvođači poput Hjundaija i Kije.
Vlada, s druge strane, podstiče domaće proizvođače:
„Vlada želi da ti proizvođači prvi udovolje potrebama mladog i rastućeg tržišta“, objašnjava Gal.
Frank Švope ipak ostaje optimista:
„Smatram da ima dovoljno prostora i za njemačke proizvođače.“
Sporazum je prilika da se ponovo pozicioniraju na tržištu koje postaje sve zahtjevnije. S tim se slaže i Gal:
„U predstojećim godinama to će za njemačke proizvođače sigurno biti tržište koje ne smiju izgubiti iz vida.“

Njemački automobili pojeftinjuju nakon sporazuma EU–Indija

Premijer Velike Britanije Kir Starmer sastao se danas u Pekingu sa kineskim liderom Si Đinpingom, gdje su dogovorili više sporazuma - a među njima i onaj prema kom će građani Ujedinjenog Kraljevstva koji idu u Kinu poslovno ili kao turisti, moći da putuju bez vize za boravke kraće od 30 dana.
Starmer je rekao da je sastanak, koji je trajao sat i 20 minuta, bio produktivan i da je donio „stvarne, konkretne rezultate“.
Građani Ujedinjenog Kraljevstva koji putuju u Kinu poslovno ili kao turisti moći će da putuju bez vize za boravke kraće od 30 dana. Time se UK usklađuje sa drugim zemljama, uključujući Francusku, Njemačku i Austriju.
Nije naveden datum kada će ovaj bezvizni režim stupiti na snagu, ali se vlada nada da će se to desiti što je prije moguće, prenosi BBC.

Postignut dogovor: Državljani Velike Britanije putovaće bezvizno u Kinu

Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski zahvalio je danas američkom predsjedniku Donaldu Trampu na mogućnosti obezbjeđivanja bezbjednosti Kijeva i drugih ukrajinskih gradova tokom ekstremnog zimskog perioda.
- Snabdijevanje električnom energijom je temelj života. Cijenimo napore naših partnera da nam pomognu da zaštitimo živote. Hvala vam, predsjedniče Tramp. Naši timovi su o tome razgovarali u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Očekujemo da će sporazumi biti sprovedeni. Koraci deeskalacije doprinose stvarnom napretku ka okončanju rata - rekao je Zelenski u objavi na društvenoj mreži Iks.
Ranije danas, predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp izjavio je da je ruski predsjednik Vladimir Putin pristao da tokom sedam dana ne izvodi napade na Kijev i druge ukrajinske gradove zbog, kako je naveo, ekstremno niskih temperatura u regionu.
- Lično sam zamolio predsjednika Putina da nedjelju dana ne gađa Kijev i druge gradove, i on je na to pristao - rekao je Tramp na sastanku kabineta u Bijeloj kući, navodeći "izuzetno hladno vrijeme" kao razlog za taj zahtjev, prenosi Gardijan.
On je dodao da su ga pojedini savjetovali da "ne troši poziv", jer, kako su rekli, neće dobiti takav ustupak, ali da je ruski predsjednik ipak pristao.
Ukrajinski ministar energetike Denis Šmihalj rekao je juče da je zbog nestašice struje usled ruskog granatiranja u Kijevu 610.000 potrošača ostalo bez struje.
Najveći ukrajinski proizvođač električne energije DTEK grupa objavio je prethodno da Kijev prelazi sa vanrednog na privremeni režim isključenja struje.

Tag: bozidar-prorocic