Podozrenje u Iranu prema okvirnom sporazumu Izraela i Libana

Kada su Sjedinjene Američke Države, Izrael i Liban u Vašingtonu potpisali trilateralni okvirni sporazum, reakcija u Teheranu bila je brza i, gotovo u cijelom spektru iranskih državnih i provladinih medija, gotovo jednoglasno neprijateljska.

Iranski mediji, od lista državne televizije do glasila bliskih Korpusu islamske revolucionarne garde (IRGC), sporazum – kojim se Liban obavezuje da razoruža Hezbolah, uz međunarodnu verifikaciju kao uslov za postepeno povlačenje izraelskih snaga s juga Libana – opisali su kao „dokument sramote“, „stratešku grešku“ i „poniženje“.

Zajednički imenitelj svih kritika nije bio toliko samo postojanje sporazuma, koliko redosljed njegovih odredbi.

Gotovo svi vodeći mediji fokusirali su se na istu ključnu tačku – da je izraelsko povlačenje uslovljeno prethodnim razoružanjem Hezbolaha, a ne obrnuto. Iranski komentatori to su predstavili kao dokaz da je sporazum diktirao Izrael, dok ga je prihvatila, kako tvrde, „prozapadna“ i poslušnička libanska vlada.

Hezbolah je istovremeno militantna organizacija i politička stranka koja kontroliše veliki dio juga Libana. Sjedinjene Američke Države smatraju ga terorističkom organizacijom, dok je Evropska unija na listu terorističkih organizacija uvrstila samo njegovo vojno krilo.

U izvještajima iranskih medija uglavnom izostaje ozbiljniji osvrt na stav same libanske vlade, koja tvrdi da je imala veoma ograničen manevarski prostor u ratu u kojem Izrael ima izrazitu vojnu nadmoć i bezrezervnu podršku Sjedinjenih Američkih Država.

Libanska vlada nastojala je da se distancira od Teherana, koji je osnivanjem i finansiranjem Hezbolaha u Libanu stvorio važan instrument za projekciju svog regionalnog uticaja. Ipak, dio iranske javnosti smatra da je Bejrut ovim sporazumom možda otišao predaleko u suprotnom pravcu.

Iranski listovi pod kontrolom države sporazum su nazvali „velikim kockanjem Auna i Salama“, čime odgovornost direktno pripisuju predsjedniku Libana Džozefu Aunu i premijeru Navafu Salamu, a ne državi Liban.

Zvanična iranska novinska agencija IRNA opisala je sporazum kao „akomodacionistički sporazum“, izraz koji u iranskom političkom diskursu nosi snažne konotacije kapitulacije.

Hezbolahov raketni napad na Izrael 8. oktobra 2023. godine, pokrenut u znak solidarnosti sa razornim napadom Hamasa dan ranije, izazvao je jednogodišnji prekogranični sukob tokom kojeg su izraelske snage ubile najviše lidere Hezbolaha, izvele kopnenu invaziju na jug Libana i prouzrokovale velika razaranja.

Izrael je okupirao dio teritorije na jugu Libana tokom obnovljenih borbi s Hezbolahom koje su počele 2. marta, kada su militanti koje podržava Teheran otvorili vatru na Izrael, nakon što su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli vazdušne napade na Iran.

Rješavanje libansko-izraelskog pitanja bilo je u središtu diplomatskih napora da se okonča širi sukob između Irana i Sjedinjenih Američkih Država. Teheran je bio nepokolebljiv u insistiranju da mirovni sporazum obuhvati i Liban.

Vašington je, u međuvremenu, pomogao u posredovanju dijaloga između Bejruta i Izraela, iako se rukovodstvo Hezbolaha protivilo tom potezu.

Džam-e Džam, list iranskog državnog emitera IRIB, predstavio je sporazum kao kršenje libanskog zakona, pozivajući se na libanski statut iz 1955. godine koji zabranjuje direktne pregovore s Izraelom.

List je tvrdio da je Bejrut prihvatio razoružanje Hezbolaha „protiv nacionalnog interesa“, dok izraelske snage i dalje ostaju na libanskoj teritoriji. Otišao je i korak dalje, sugerišući da Izrael koristi diplomatski proces kako bi ostvario teritorijalno širenje koje nije uspio da obezbijedi vojnim putem od 2000. godine, kada se povukao s juga Libana nakon 18 godina okupacije.

Novinska agencija Tasnim, povezana s moćnim Korpusom islamske revolucionarne garde (IRGC), takođe je povukla istorijske paralele, navodeći da je Sirija prošle godine pokušala da se predstavi kao umjeren partner Vašingtonu i Izraelu, da bi izraelski avioni potom bombardovali predsjedničku palatu u Damasku, dok su izraelski tenkovi ušli u sirijska sela kako bi zaštitili vjersku manjinu Druza nakon višednevnog smrtonosnog međuvjerskog nasilja.

Pouka koju Tasnim izvodi jeste da prilagođavanje i otpor, kada je riječ o Izraelu, donose isti ishod, zbog čega Liban, prema tom tumačenju, ne bi trebalo da očekuje drugačiji epilog.

Tasnim je objavio i izjavu generalnog sekretara Hezbolaha Naima Kasema, koji je sporazum ocijenio kao „ništavan“ i „ponižavajući“. Agencija je posebno istakla njegov zahtjev da se, umjesto tog sporazuma, primijene odredbe memoranduma o razumijevanju između Irana i Sjedinjenih Američkih Država o Libanu, uz tvrdnju da bi okvir dogovora između Irana i SAD trebalo da zamijeni sporazum Izraela i Libana, u čijem je posredovanju učestvovao Vašington.

Predstavljajući trilateralni okvirni sporazum 26. juna, američki državni sekretar Marko Rubio rekao je da je postignuti dogovor „prvi korak“ u procesu, dodajući da je „pred nama još mnogo posla“.

- Ni na koji način ne potcjenjujemo težinu zadatka koji je pred nama, ali razumijemo njegov značaj i koliko je on važan - rekao je Rubio. 

Konzervativni list Agaah, očekivano, zauzeo je potpuno drugačiji stav prema sporazumu, nazivajući ga „dokumentom sramote“. Posebno je kritikovao libanskog predsjednika Džozefa Auna, bivšeg vojnog komandanta, tvrdeći da je „vojnik potpisao odricanje od suvereniteta Libana“.

List je takođe upozorio da je američko finansiranje jačanja Libanskih oružanih snaga osmišljeno kako bi izazvalo unutrašnji sukob između vojske i Hezbolaha. U tekstu se navodi i procjena da bi takav sukob mogao da uključi, kako je navedeno, „Takfiri Siriju“, što je referenca na vlast u Damasku koju predvodi Ahmed el Šara, kao dodatni destabilizujući faktor.