Cerović: Govor mržnje u virtuelnom svijetu nije uvod u nasilje, nego je već nasilje

Društvene mreže ne stvaraju agresivnost, ali sistematski uklanjaju kočnice koje je inače drže pod kontrolom – ocijenio je psiholog Radoje Cerović u emisiji „Jutro sa Majom“ na Televiziji E.

Anonimnost, odsustvo lica i glasa sagovornika – sve to zajedno čini da ljudi na mrežama izgovore ono što u direktnom kontaktu ne bi rekli.

Cerović je naglasio da govor mržnje u virtuelnom svijetu nije uvod u nasilje, nego je on već nasilje.

Napominje, međutim, da najveći dio agresije na mrežama ne dolazi od ljudi sa poremećajem ličnosti, nego da smo svi na društvenim mrežama stavljeni u situaciju da se, u izostanku prirodne povratne informacije – izraza lica, emocije, glasa sagovornika – ponašamo kao psihopatske ličnosti.

Ukazao je i na to šta je u svemu tome zaista novo.

Društvene mreže omogućavaju komunikaciju u kojoj je povratna informacija onemogućena i na taj način smo „kreirali“ horde osoba koje se ponašaju poput psihopata.

On je naglasio da je protiv generalizacije, ističući da agresija i nasilno ponašanje zavise od više faktora – od genetike i odrastanja do društvenog i neposrednog okruženja.

Osobe koje su sklone agresiji pokazaće je u svakoj situaciji, dok društvene mreže nose specifičan kontekst koji omogućuje svima nama da budemo agresivniji nego što bismo inače bili.

Minimalna grupna paradigma

Posebno je ukazao na ulogu društvenih podjela, raslojavanja i fragmentacije.

– Što je više podjela, to je više sukoba – poručio je Cerović.

Govoreći o načinu na koji se ljudi dijele u grupe, podsjetio je na istraživanja psihologa Henrija Tajfela i takozvanu minimalnu grupnu paradigmu.

– Tajfel je pokušao da ustanovi na koji način se mi to dijelimo. Stavio je slike Vasilija Kandinskog i Pola Klea i klasifikovao ljude na osnovu toga ko je odabrao čiju sliku. Onda im je dao neke zadatke iz kojih se vidjelo da su oni koji su izabrali istog umjetnika stvorili povezanost i identifikovali se u grupi. Odmah nakon toga se vidjelo da su u zadacima preferirali „svoju“ grupu u odnosu na onu „drugu“ – dodao je Cerović.

Riječ je o yzv “minimalnoj grupnoj paradigmi”, koja pokazuje koliko malo može biti potrebno da se formira osjećaj pripadnosti i sklonost favorizovanju „svojih“.

– Bilo šta je dovoljno za podjele. Mi plavi, vi crni, mi visoki, vi niski... Postoje podjele koje ne možete da izbjegnete, ali postoje i one koje su apsolutno arbitrarne, savršeno izmišljene – napomenuo je Cerović.

Od izmišljene podjele do genocida

Osvrnuo se i na genocid u Ruandi 1994. godine.

– Podjela na Hutue i Tutsije postojala je i prije kolonijalne uprave, ali je bila društvena i propusna: promjenom zanimanja i imovine mijenjala se i pripadnost. Belgijska administracija ju je tridesetih godina pretvorila u fiksnu kategoriju. Popisom je stanovništvo razvrstala u dvije kategorije – između ostalog prema broju grla stoke i prema mjerenju proporcija noseva. Šezdesetak godina kasnije je zbog toga stradalo oko 800.000 ljudi – naveo je Cerović.

Cerović je ukazao na to da je kod svake od podjela posebno opasno stvaranje privida da su jedni navodno bolji od drugih, da je stvorena neka hijerarhija.

Govoreći o nasilnom sadržaju u medijima i video-igrama, Cerović je istakao da novija istraživanja ne pokazuju direktnu vezu između nasilnih video-igara i agresivnog ponašanja.

Nasljeđe šimpanze

– Nasilje i agresija samo u jednom dijelu zavise od pojedinca, dakle od genetike, ali i od odrastanja, kao i od niza spoljašnjih faktora – kakvo je naše društvo, kakvo je najdirektnije okruženje u kojem se krećemo, pa sve do podjela, odnosno raslojavanja i fragmentacija u društvu – pojasnio je Cerović.

Upozorio je da narativ o tome kako su „naši“ bolji od „njihovih“ počiva na vrlo starom sistemu instinktivnog ponašanja.

– Šimpanze su sklone da u sukobu između čopora idu „do genocida“. A kod ljudi se taj instinkt ne samo aktivira, već se to odvija na sasvim proizvoljno i arbitrarno nacrtanim granicama između „čopora“ – kaže Cerović.