Bez priznanja zločina region ostaje u virtuelnim rovima, a račun za odlaganje plaćaju nove generacije
Trebalo mi je bukvalno decenije da mentalno proživim i preživim sve to, da stanem na noge, psihički. I u tom procesu mi je jako značilo priznanje. Jako mi je trebalo da se upoznam s ljudima, sa Srbima konkretno, koji razmišljaju normalno, koji prihvataju činjenice - rekao je Mujagić

Tri decenije nakon ratova devedesetih, regionu ne nedostaju dokazi o počinjenim zločinima, već politička i institucionalna spremnost da se sudski utvrđene činjenice prihvate, odgovornost jasno adresira, a nove generacije oslobode tereta neriješene prošlosti, poručuju pravnik i bivši logoraš Omarske i Manjače Satko Mujagić i istoričar Srđa Pavlović.
O tome što priznanje znači žrtvama, zašto institucije i političke strukture izbjegavaju suočavanje s prošlošću, kako se manipuliše kolektivnim sjećanjem i mogu li političke promjene u Srbiji otvoriti novo poglavlje u regionalnim odnosima, razgovarali su u PROUDCAST-u sa saradnicom na programima Centra za građansko obrazovanje (CGO) Željkom Zvicer.
Mujagić i Pavlović, koje godinama povezuje prijateljstvo na daljinu, prvi put su se uživo sreli dan uoči snimanja. Njihov razgovor povezuje lično iskustvo preživljenih zločina sa istorijskom i političkom analizom društava koja i dalje izbjegavaju da se suoče sa odgovornošću za devedesete.
Mujagić ističe da mu je u dugom i teškom procesu oporavka od ratne traume posebno značio susret sa ljudima koji prihvataju činjenice, nezavisno od svoje nacionalne pripadnosti.
- Trebalo mi je bukvalno decenije da mentalno proživim i preživim sve to, da stanem na noge, psihički. I u tom procesu mi je jako značilo priznanje. Jako mi je trebalo da se upoznam s ljudima, sa Srbima konkretno, koji razmišljaju normalno, koji prihvataju činjenice - rekao je Mujagić.
Pavlović ukazuje da se simboli prošlosti često instrumentalizuju, dok izostaje institucionalni napor da se dokumentovane činjenice integrišu u kolektivnu svijest i odgovornu kulturu sjećanja.
- Živimo u vremenu u kojem se ti simboli dominantno koriste kao scenografija u pozorištu. Imaju teatralni, vizuelni efekat na javnost, a iza njih ne stoji nikakva iskrenost, ili jako malo iskrenosti. Iza njih ne stoji institucionalni napor da se sva ta dokumenta i dokazi pretoče u svijest da je apsolutno neophodno suočiti se s tim šta je urađeno - ocijenio je on.
Mujagić problematizuje narativ prema kojem su se u ratovima 90-ih svi isključivo branili, ukazujući da se takvim relativizovanjem odgovornosti stvara prostor za glorifikaciju osuđenih ratnih zločinaca, poput Ratka Mladića.
- Svi smo se mi branili od nekoga. Vidite kako se to lijepo upakovalo, i onda Mladić postaje heroj jer je branio samo srpski narod. Sva ta priča o Mladiću kao branitelju pada u vodu kad pogledate činjenice - kazao je on.
Pavlović smatra da je u osnovi problema nespremnost društava i političkih elita da priznaju da zločini nijesu bili izolovani činovi pojedinaca, već da su imali institucionalnu i političku pozadinu.
- Postoji jedna fundamentalna nespremnost da se suočimo s onim tamnim stranama našeg bića, pod jedan, i pod dva, s činjenicom da to nijesu bili individualni akti nasilja, nego da je to bilo dizajnirano i sponzorisano od strane državnog aparata, odnosno od državnih aparata - rekao je Pavlović.
Govoreći o obećanju koje je dao ocu u julu 1992. godine u Omarskoj, gdje su zajedno proveli dva i po mjeseca, Mujagić je svjedočio o nehumanim uslovima u logoru i presudnoj ulozi oca u njegovom preživljavanju.
- Bez njega bukvalno ne bih preživio. Meni je bilo 20 godina. Imali smo jedan obrok dnevno. Čak se ni taj obrok ne može zvati obrokom u normalnom smislu riječi. Četvrtina, nekad osmina bajatog kruha i neke splačine. Ja sam to zvao supa na ničemu. Tu nema mesa, tu nema soli. Ponekad naletiš na list kupusa, bukvalno kao iz onih priča o logorima iz Drugog svjetskog rata - prisjetio se Mujagić.
Ispričao je da je veliki broj logoraša obolio, a da je i sam u jednom trenutku bio na ivici smrti, ležeći na podu, bez snage da govori ili stoji. Posebno potresno bilo je njegovo svjedočenje o trenutku kada je otac pomislio da mu sin umire.
- Moj tata je u jednom trenutku zasuzio. Ja sam gledao njega i nisam razumio zašto. Shvatio sam da on u stvari misli da ja umirem. I tad sam ga pozvao sebi i šapnuo mu na uvo: ‘Nemoj, tata, plakati, mi smo glavni glumci u ovom filmu, glavni glumci ne umiraju.’ I tog dana ili tih dana rekao sam mu isto tako jednu rečenicu: da ću, ako ovo preživim, ići braniti Bosnu. I to je to obećanje - kazao je Mujagić. Njegov otac je, nakon izlaska iz Omarske, pristupio Armiji BiH, dok je Mujagića put iz Omarske, preko logora Manjača, odveo u Hrvatsku, a potom u Holandiju.
Pavlović upozorava da vrijeme samo po sebi ne rješava posljedice zločina, već da njihovo poricanje i odlaganje suočavanja s prošlošću dodatno opterećuju generacije koje nijesu učestvovale u ratovima.
- Mislim da će svaka naredna generacija imati i nositi sve veći teret ako se učesnici tog procesa, ratnih zločina, ne odluče na suočavanje sami sa sobom. Apsolutno je neophodno da se društvo suoči s tim, u protivnom se zakopavamo u jedan podrum iz koga generacije neće moći da izađu - upozorio je on.
Posebno se osvrnuo na odgovornost Crne Gore, ocjenjujući da je pokušaj njenog izuzimanja iz konteksta ratova devedesetih u suprotnosti sa dokumentovanim činjenicama.
- Za racionalne ljude koji su profesionalni istoričari ili politikolozi, sociolozi, advokati koji se bave problematikom Balkana devedesetih, argument da Crna Gora nije učestvovala u tom sukobu je potpuno besmislen i neudrživ. Crna Gora pokušava po svaku cijenu da ostane izvan priče o odgovornosti, ali ona je dokumentovana, ona je očigledna, i pitanje je samo kad će ovdje doći na vlast neka politička i kulturna elita koja je spremna da se suoči s tim - istakao je Pavlović.
Mujagić naglašava da priznanje zločina ne znači prihvatanje kolektivne krivice, već upravo njeno odbacivanje kroz jasno utvrđivanje individualne i institucionalne odgovornosti.
- Ne možemo kriviti cijeli narod. Ne može se reći da su Srbi genocidalni narod zbog Srebrenice. Nijesu ni Hrvati zbog Jasenovca. Ljudi treba da shvate da ne treba da se osjećaju odgovornim lično za nešto što nisu radili i da upravo to priznanje treba da vas oslobodi hipoteke koja dolazi iz prošlosti. Automatski time se pruža ruka onom drugom - poručio je on.
Jedan od ključnih mehanizama reprodukovanja neznanja i predrasuda o ratovima devedesetih sagovornici prepoznaju u obrazovnom sistemu, koji mladima ne pruža dovoljno prostora za učenje o činjenicama, kritičko promišljanje prošlosti i razumijevanje posljedica nacionalizma.
- U Crnoj Gori i šire imamo veoma ranjiv i slabo razvijen, ili čak urušen sistem obrazovanja. U udžbeniku istorije, mislim da je za III ili IV razred srednje škole, Dubrovačka operacija pomenuta je sa tek dvije rečenice - kazao je Pavlović.
Mujagić je upozorio i na opasnost od normalizacije govora mržnje u savremenom javnom prostoru, podsjećajući da je prve oblike diskriminacije osjetio 1989. godine, kao sedamnaestogodišnjak u prijedorskoj gimnaziji i a dvije i po godine kasnije završio je u logoru.
- Jezik mržnje pod izgovorom slobode govora dovodi do toga da se ljudi sve više i više verbalno dijele, a vjerujte mi, razlika između verbalne podjele i ratne je par godina - kazao je on.
Pavlović smatra da izostanak suočavanja s prošlošću nije samo posljedica institucionalne slabosti, već i politički funkcionalan model održavanja podjela, kojim se odgovornost konkretnih aktera zamjenjuje kolektivizacijom krivice.
- Uvjeren sam da političke strukture na vlasti kod nas u Crnoj Gori i Srbiji i BiH i Hrvatskoj već 30 i više godina opstaju na vlasti upravo na takvom modelu. Da se oni brane, a nas zasljepljuju kolektivizacijom krivice i odgovornosti - objasnio je Pavlović.
U osvrtu na političke promjene u Srbiji i mogućnosti da to otvori prostor za odgovorniji odnos prema ratnom nasljeđu, Mujagić podsjeća da je taj proces trebalo započeti još 2000. godine. Iako razumije potrebu da se nova vlast najprije posveti unutrašnjim izazovima, uključujući korupciju i stanje u medijima, upozorava da se suočavanje s prošlošću ne smije ponovo potisnuti na marginu političke agende. Pavlović pobjedu studentske liste u Srbiji vidi kao nadu, ali ističe da region čeka da se nova vlast suoči s odgovornošću države.
- Svi smo mi nestrpljivi da se ta faza nekako završi i da srpsko društvo, politička elita i nova vlast izađu u prostor suočavanja sa odgovornošću te države za dešavanja devedesetih. Tu se ne radi ni o kakvoj kompenzaciji, plaćanju troškova, prosto se radi o bazičnom elementu i sadržaju pomirenja - zaključio je Pavlović.
Ovaj PROUDCAST realizovan je u saradnji Centra za građansko obrazovanje (CGO) i Fondacije Friedrich Ebert (FES).