Neosporno je da bi članstvo Crne Gore u Evropskoj Uniji bilo izuzetno korisno za našu državu, po mnogo osnova.
Države-kandidati za to članstvo imaju obavezu da ispune brojne uslove kako bi zadovoljile kriterijume za ulazak u ovaj ekskluzivni klub.
Ono što se nerijetko i namjerno prenebregava od strane lokalnih političkih aktera u procesu učlanjenja individualnih država jeste činjenica da institucije EU nemaju svrhu, a nemaju ni želju, da uređuju unutrašnje političke situacije svojih potencijlnih članova. Briselska administracija je često i jasno deklarisala ovu svoju ulogu i poziciju.
Taj posao trebaju da rade institucije i politički subjekti u individualnim državama. Svako treba da rješava sopstvena unutrašnja pitanja jer je taj posao, pored ostalog, manifestacija suvereniteta država-članica.
Na žalost, jasni stavovi EU administracije po ovom pitanju nikada nijesu smetali političkim partijama da svojim građanima nude drugačiju i neosnovanu interpretaciju funkcije EU članstva i da to članstvo predstavljaju kao magični štapić kojim će se namah riješiti svi domaći problemi.
Istini za volju, članstvo u EU kreira okvir koji na duge staze može da bude određena motivacija lokalnim akterima da reformišu i izmijene domaće situacije koje vide kao problematične.
Ali taj okvir nije, sam po sebi, garant unutrašnjih reformi u državama-članicama, a pogotovo kada su u pitanju želje političke opozicije da smijeni vlast s kojom se ne slaže. Taj posao se mora uraditi “kod kuće” sopstvenim snagama.
Imajući ovo na umu, politički motivisan narativ o EU članstvu Crne Gore kao činu rješenja svih unutrašnjih problema i tenzija je, blago rečeno, neutemeljen.
To je prodavanje nade da će neko drugi riješiti naše domaće nevolje i promijeniti unutrašnju političku mapu na način koji preferiraju opozicione partije.
Insistiranje na promociji ovakvog neutemeljenog narativa pokazuje da opozicionim partijama koje ovu priču prodaju građanima, u stvari, nedostaju snaga i kapacitet da u svoju korist promijene domaću političku mapu.
Ovo je, takođe, tačka u kojoj se iznova naglašava potreba za istinskim osvježenjem domaće političke scene kako bi se djelatnici mogli, nakon decenijske pauze, vratiti istini i objektivnosti kao jedinim stabilnim temeljima društvenog progresa.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Sve će to EU “pozlatiti”!

Možda predsjednik crnogorske države, Jakov Milatović, nije prekršio zakon o nadležnostima kancelarije predsjednika, ali je odlukom o posthumnoj dodjeli odlikovanja Amfilohiju Radoviću napravio veliku štetu naporu da se istorijska istina, činjenice i koncept sekularne države građana zaštite od destruktivnog cunamija laži, istorijskog negacionizma i agresivne klerikalizacije crnogorskog društva, kazao je istoričar Srđa Pavlović.&nbsp;
Smatra kako je činjenica da Milatović s uvjerenjem konstatuje da je Amfilohije Radović imao “ključnu ulogu u demokratizaciji Crne Gore”, pokazatelj predsjednikovog dubokog nepoštovanja istine i istorijskih činjenica.
- Kao i njegove spremnosti da poziciju predsjednika države stavi u službu predatorskog ideloškog diskursa srpskog kleronacionalizma koji Crnu Goru vidi kao “fildžan državu”, a Crnogorce naziva “Đilasovim kopiladima - poručio je Pavlović na društvenim mrežama. &nbsp;
Ističe kako se „posthumnim odlikovanjem vjerskog poglavnika koji je propagirao ovakve stavove, predsjednik države Crne Gore se entuzijastično priključuje dugom i vijugavom redu Amfilohijevih obožavalaca i sljedbenika njegove riječi“.
- On time nedvosmisleno pokazuje da nije dostojan funkcije koju obavlja - zaključio je Pavlović.

Pavlović: Milatović se stavio u službu srpskog kleronacionalizma, nije dostojan funkcije koju obavlja

Kritike molitvi za kišu u organizaciji Crkve Srbije u Crnoj Gori su zasigurno motivisane raznovrsnim razlozima.
Vjerujem da je odnos ove crkvene organizacije prema državi Crnoj Gori, odnosno, koncentrisan napor vladajućih struktura da taj odnos modifikuju u skladu s njihovim vjerskim svetonazorom, važno pitanje koje se ne treba zanemarivati u kritičkim osvrtima na legitimizaciju paganskih obreda.
Crna Gora je formalno sekularna država - nejaka i rasuta, ali još uvijek sekularna.
Poziv na molitvu za kišu je nesumnjivo značajna intervencija Crkve Srbije u javnom prostoru i u vremenu ozbiljne krize.
Ovom intervencijom se istovremeno pokazuje pomenuta slabašnost i rasutost države i profesionalna nesposobnost njenih političkih lidera i birokratskih administratora, kao i moć koju Crkva Srbije ima u našoj državi.
Moć Crkve Srbije se legitimiše kada poslanici u najvišem zakonodavnom tijelu u državi vokalizuju zahvalnice svojem bogu na ispunjenju molitvenih želja.
Stoga ovakvi nastupi zakonodavnih birokrata u skupštini države predstavljaju novo testiranje i pomjeranje granice koja bi trebala da odvaja Crkvu Srbije od državnog aparata Crne Gore. Ovakvi nastupi su još jedan korak ka daljoj desekularizaciji društva.
Kritički odnos prema ovakvom djelovanju treba da bude argumentovan i nepokolebljiv u istoj mjeri u kojoj je oštar i snažan strojevi korak vjerskih fundamentalista koji su trenutno na vlasti.

Molitva o “kruhu inosušnom”

Ratni zločin koji je u Velici počinila njemačka vojna jedinica nije bio genocid, i nije imao obilježja etničkog i vjerskog karaktera, poručio je istoričar i profesor na univerzitetu Alberta u Kanadi, Srđa Pavlović na svom Fejsbuk profilu.
Pavlović je poručio da deklarisanje zločina u Velici kao genocida predstavlja falsifikovanje istorije, političko i ideološko manipulisanje konceptom genocida, te selektivno korišćenje mrtvih kao valute za savremeno političko potkusurivanje.
- Naknadno nametanje takvih nepostojećih obilježja ovom ratnom zločinu predstavlja uvredu za žrtve i promoviše laž o prošlosti kao model političkog djelovanja. Kada takva laž (često ponavljana) dolazi od predstavnika vlasti (uključujući i besmilenu skupštinsku rezoluciju iz 2022. godine) onda se sasvim degradira legitimitet individualnih vršilaca vlasti, a briše se i ona malena mrva legitimiteta što je opstala od nekada najvećeg zakonodavnog tijela u državi- poručio je Pavlović.

Pavlović: Ratni zločin u Velici nije bio genocid, ne koristiti žrtve za savremeno političko potkusurivanje

Doktor Srđa Pavlović izvinio se poslaniku Demokratske partije socilajista (DPS) Nikoli Rakočević jer ga je pomenuo u jučerašnjem komentaru povodom dodjele Trinaestojulske nagrade.
- U jučerašnjem tekstu (ETV Portal) o Trinaestojulskoj nagradi i tome kako suverenističke vedete učestvuju u legitimizaciji velikosrpskog urušavanja Crne Gore sam pobrkao dvojicu Rakočevica, pa se ovom prilikom izvinjavam poslaniku DPS - kazao je Pavlović.&nbsp;
On je dodao i da stoji iza svega ostalog što je napisao u tekstu.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 73.4394%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fkolumne%2Fbecir-vukovic-i-trinaestojulsko-nagr-a-dno-pomirenje-u-crnoj-gori&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Pavlović se izvinio poslaniku DPS-a

I vrapci na grani u Crnoj Gori znaju da je termin „književna nagrada“ neophodno staviti u navodnike iz najmanje dva razloga. Prvi je činjenica da nije svaki nagrađeni tekst vrijedan razmatranja za nagradu. Drugi je da vlast uvijek ostavi duboki pečat i mastiljavu brljotinu preko svakog književnog teksta koji nagradi.
Tradicionalno vlastodržačko pečatiranje književnih nagrada, odnosno, njihovo korišćenje u partijske, političke i ideološke svrhe je dostiglo nove visine i nove dimenzije tokom posljednjih pet-šest godina u Crnoj Gori. Kao što vidimo na svakom koraku, trenutna vlast predano radi na produkciji kulturnih sadržaja koji imaju za cilj da redefinišu osnovne postulate državnosti, identiteta i kulturnog bića Crne Gore.&nbsp;
Takvi kulturni, umjetnički ili edukativni sadržaji, potom dobijaju nagrade, medalje i državne pečate kako bi se premetnuli u konstitutivne elemente novog/starog kanona velikosrpskog integralizma i kleronacionalizma. Tako se među laureatima Njegoševe, Trinaestojulske, Ratkovićeve nagrade, Oktoiha ili Miroslavljevog Jevanđelja mogu naći osuđeni ratni zločinci, njihovi obožavaoci i zaštitnici, negatori genocida, revidirci istorije, pravoslavni ekstremisti, ideološki radiklaci, te čitava plejada mrzitelja crnogorske države i nacije.
Dodjeljivanje Trinaestojulske nagrade Bećiru Vukoviću je najsvježiji primjer formiranja tih konstitutivnih elemenata novog/starog kanona. Istini za volju, nijesam pročitao ni jednu pjesmu ovog autora, ali znam dosta o njegovom ne-stihovnom angažmanu.
Da ne bi bilo zabune, smatram da se ne može odvojiti kreativni rad (književni ili bilo kakav drugi) od ličnosti autora. Razdvajati osobu i njen kulturni prozvod je besmislica zato što kreativni rezultat mora biti baziran na istini o stvaraocu da bi bio vrijedan makar nekoliko krajcara. U protivnom, lažući o svojoj suštini, autor kreira laž za čitaoce, gledaoce i slušaoce.&nbsp;
Ovogodišnji laureat Trinaestojulske nagrade, Bećir Vuković, najbolje govori o savremenoj Crnoj Gori. Ovakva Crna Gora nije ni mogla dodijeliti Trinaestojulsku nagradu bilo kome osim njemu jer je on, vaistinu, zaradio visoko mjesto u integralističkoj i kleronacionalističkoj hijerarhiji boraca za srpstvo u Crnoj Gori.
Sastav ovogodišnjeg žirija za tu nagradu takođe mnogo govori o crnogorskoj stvarnosti i velikim nedostacima takozvanog suverenističkog pokreta. Ako ćemo pravo, ovogodišnja Trinaestojulska nagrada je ono epsko zrcalo u kojem sebe gleda savremena Crna Gora.&nbsp;
Imajuci sve rečeno na umu, legitima su i važna slijedeća pitanja.&nbsp;
Zašto su političke i kulturne vedete suverenističkog pokreta, kakvi su Nikola Rakočević i Danilo Marunović, pristale da učestvuju u radu ovog žirija?&nbsp;
Zašto su, u vremenu egzistencijalne krize za Crnu Goru odabrali da, de facto, legitimizuju otrovni proces rastakanja državne i kulturne suštine Crne Gore?&nbsp;
Zašto nijesu dali ostavke na članstvo u ovom žiriju, pa tako opravdali svoja dnevna zaklinjanja na vjernost suvernističkoj ideji?
Ja ne znam odgovore na ova pitanja, ali se nadam da će oni imati priliku da uskoro na njih odgovore. Ono što mogu uraditi jeste da pretpostavim neke od mogućih odgovora i opravdanja, pa da se na to kritički osvrnem.
Pretpostavljam da gospoda Rakočević i Marunović duboko vjeruju da su se i u ovoj prilici svim silama borili za očuvanje države i za spas komadića izlizane moralnosti u koju se grlato i svakodnevno zaklinju. Pretpostavljam da oni sebe vide i kao posljednju branu (svojevrsni moderni Ljubin Grob) nadolazećem kleronacionalističkom talasu iz Srbije.
Ovakve moguće samoprojekcije se, na žalost, brzo i lako razbiju o tvrdu stvarnost i postignuti rezultat. Naime, učešće dvojice suvrenističkih šampiona u ovogodišnjem trinaestojulskom nagradnom i književo/političkom ućumetu garantuje samo jedan rezultat: „pogibiju“ na ovom modernom Ljubinom Grobu i topljenje njihovog ranijeg i, mislim, predimenzioniranog suverenističkog kredita.
Možda oni svoju ulogu tumače kao napor da se izbjegne veće zlo, pa da nagrada ode u ruke nekog većeg mrzitelja Crne Gore? Možda oni vjeruju da je laureat Bećir Vuković manje zlo? Ukoliko je ovo jedno od opravdanja vrijedi podsjetiti na ono što se lako i brzo zaboravlja. Naime, oni koji biraju manje zlo, još uvijek biraju zlo koje je za njih podnošljivo, a potom se dječački pravdaju.&nbsp;
Možda oni sebe opravdavaju tvrdeći da su glasali protiv? Moram reći da je to sasvim nevažno. Glas protiv predstavlja vrijednu odbranu samo ako takav glas ima kakav-takav izgled za uspijeh. U protivnom, postaje isprazni gest kojim se racionalizuje učešće u nečasnom poslu i pristanak na kompromis.
Takvo opravdanje bi neminovno prizvalo onaj stari vic o đedovom iskustvu s italijanskim vojnicima u Drugom svjetskom ratu. Nakon što je unuku ispričao da su ga doveli u streljački stroj i dali mu izbor da bude stijeljan ili sodomizovan, đed je na unukovo pitanje što su njemu uradili, odgovori: „Mene su strijeljali“.

Bećir Vuković i trinaestojulsko nagr(a)dno pomirenje u Crnoj Gori

Forma parlamentarne saradnje između partija koje baštine dijametralno suprotne ideološke stavove i nasljeđa nije novina, niti je tipična za crnogorski politički prostor.
Iako takva saradnja nekima može izazvati nagon za povraćanjem, to ne utiče na utemeljenost ove prakse, pošto ona iznova potvrđuje apsolutni primat partijskih interesa. Najjsvježiji primjer je skupštinsko podpredsjednikovanje jednog od mladih prvaka iz redova DPS-a, N. Rakočevića.
Činjenica da ova forma djelovanja dominira u Crnoj Gori je istovremeno i proizvod partijski inducirane i uzgajane popularne spremnosti takozvanog suverenističkog tijela da idealizuje i u značajnoj mjeri idolizuje doskorašnju vladajuću partiju i njenog doskorašnjeg lidera.
Ova idolizacija je neminovno osakatila skoro sve kritičke glasove koji su ukazivali na pogubnost uvjerenja da je ćutanje o greškama i promašajima dominantne političke partije i njenog decenijskog lidera apsolutna, ako ne i jedina mjerna jedinica patriotizma. Od skora je partijski kadar ipak pristao da sasluša generalnu kritiku na svoj račun. Iako se ta spremnost projektovala kao reformatorski napor, radi se o taktici koja, de facto, onemogućava istinski kritički analitički odnos prema crnogorskoj stvarnosti.
Ovo ućutkivanje i ignorisanje kritičkih glasova je branjeno i opravdavano pričom o neospornim dostignućima 21. maja, članstvom u NATO, itd… Ono je variralo u intenzitetu i u zavisnosti od toga koliko blizu je kritički osvrt dosezao do partijskog lidera. Crnogorski konsenzualni autokrata (kako sam prije više godina okarakterisao Mila Đukanovića) je odavno postao poslovična crvena linija koju kritičari nijesu mogli prekoračiti ako su se uzdali da im analize budu objavljene u lokalnim medijima.
Danas svjedočimo rezultatima ove idolizacija i patriotskog pendreka: mladi DPS “lavovi” su naučili lekciju od svojih iskusnijih i vremešnih prethodnika i nastavili da partijske interese pozicioniraju na vrh svoje liste prioriteta. Njihova spremnost da daju legitimitet partijama i političkim projektima koji urušavaju i posljednje ostatke mlade crnogorske države jasno govori o tome da oni državu i dalje vide kao uslužni servis za svoju partiju.
Pitanje na koje građani Crne Gore tek treba da odgovore jesta da li, ili ne, takva partijska struktura i njeni decenijski sateliti mogu da budu ruka-vodilja za izlazak iz sadašnje egzistencijalne krize.

Kolaboranti i oslobodioci

Zvanično brisanje nekih žrtava predstavlja mnogo više od agresivnog krečenja prošlosti, ističe profesor na Univerzitetu Alberta u Kanadi, dr Srđa Pavlović, dodajući da to jeste brisanje zločina koji su nad njima počinjeni, ali je istovremeno i testament karaktera političke strukture koja se sada nalazi na vlasti.
Osim osjećaja nepravde i težine koju ona ostavlja za sobom, podsjeća profesor Pavlović, državna politika selektivne kompenzacije za preživjelo zlo predstavlja i važan istorijski dokument.
- Sudeći po medijskim izvještajima o odluci Vlade Crne Gore i premijera Milojka Spajića da se finansijski kompenzuju civilne žrtve “ratova devedesetih”, šesnaest porodica je uvršteno u najsvježiji popis naših sramota iz nedavnih ratnih godina- dodaje Pavlović.
Kako ističe, spisak uključuje žrtve državno sponzorisanih zločina kakvi su bili otmica putnika u željeznickoj stabnici Štrpci i deportacija izbjeglica pred cijevi Karadžićevih vjerskih osvetnika, te žrtve NATO bombardovanja.
- Ono što nedostaje i što, u stvari, ovaj spisak čini vrijednim istorijskim dokumentom jesu žrtve koje nijesu ispunile Vladin uslov za kompenzaciju. Civili stradali u Kaluđerskom Lazu i oni koji su sistematski etnički očišćeni iz tzv. Pljevaljske Bukovice (članovi porodice Bungur) nijesu zavrijedili da budu uvršteni u ovu kategoriju, na primjer- upozorava Pavlović.
Pavlović donekle razumije Vladinu selektivnost, &nbsp;s obzirom na visoki nivo njene zavisnosti od političkih partnera koji nikada nijesu vidjeli ništa loše u tom i drugim etničkim čišćenjima nesrpskog življa u regionu, niti u genocidu počinjenom u Srebrenici.
- Bez obzira na marginalno razumijevanje uslova u kojima sadašnja Vlada Crne Gore funkconiše, nesporno je da ovakva selektivna kompenzacija iz zvaničnog pamćenja briše brojne žrtve. Oni koji se politički formatiranom voljom Vladine birokratije nijesu našli na spisku dobitnika prestaju da postoje za državu. Važno je naglasiti da ovo zvanično brisanje nekih žrtava predstavlja mnogo više od agresivnog krečenja prošlosti- zaključuje Pavlović.

Pavlović: Državna politika selektivne kompenzacije za preživjelo zlo predstavlja više od agresivnog krečenja prošlosti

Utemeljena je projekcija da će Vlada premijera Milojka Spajića nakon potpisivanja sporazuma sa UAE ubrzati svoju silaznu putanju, kazao je profesor na Univerzitetu Alberta u Kanadi Srđa Pavlović, u osvrtu na izjavu izvršne direktorice CGO Daliborke Uljarević da će Sporazumi sa UAE biti usvojeni u Skupštini, te da će to biti početak kraja ove Vlade.
Ipak, kako je dodao, nije nevažno koliko dugo će trajati taj pad u političku entropiju.
- Što duže ova Vlada bude u rukama držala kormilo države, ostaće za njom sve manje konstitutivnih elemenata sistema koji bi se možda mogli braniti i popravljati nakon smjene kripto-kockara i tihujućih oportunista oko njega- istakao je Pavlović.
Saglasan je, kaže, s konstatacijom da državu vode ljudi koji nijesu dorasli državničkom poslu, ali je, prema njegovim riječima, jednako očigledno da ni politička opozicija nije dorasla zadatku koji takvoj političkoj poziciji pripada.
- Ono što se, po ko zna koji put, jasno pokazuje jeste nesušna potreba za hitnim konstituisanjem nove političke strukture koja bi bila sposobna da definiše novu građanski orijentisanu političku ponudu građanima Crne Gore i svoje vrijeme i energiju posveti poslu smjene trenutne vlasti- naglasio je Pavlović.
Pvalović smatra da je NVO sektor do sada uradio solidan posao i da zavrjeđuje dalju podršku.
- Ali to nije adresa s koje ova nova ponuda treba da bude upućena- zaključio je Pavlović.

Pavlović: Crnogorsko društvo pada u političku entropiju, vrijeme je za novu političku strukturu

Pročitao sam saopštenje neformalne studentske grupe Kamo śutra, o samogašenju, odnosno razlozima zašto se povlače s javne scene.
Kao neko ko je od prvih dana davao podršku ovom studentskom naporu moram priznati da sam istovremeno imao rezervu oko dugovječnosti i efektnosti ovoga studentskog pokušaja. Vjerujem da su razlozi za gašenje ove studentske inicijative brojni i kompleksni.
Poznavajući prirodu državne strukture u Crnoj Gori i partitokratske mehanizme kontrole, vjerujem da su vjerni i predani partijski operativci i adekvatne državne i medijske službe uradile temeljan posao na delegitimizovanju studentskog protesta. Takvo njihovo djelovanje je bilo za očekivati. Kao što znamo, Crna Gora je već decenijama klasični primjer zarobljene države koja se posljednjih par godina polako ali sigurno pretvara u “propalu državu” (failed state).
Inicijativa Kamo śutra je obnarodovana u izuzetno kontrolisanom društvu koje, uprkos ispraznoj retoroci, nije spremno da podrži suštinsku promjenu koja sobom nosi određenu cijenu.
Ono u šta nijesam siguran jeste da se u tom segmentu kompleksnog problema treba tražiti primarni i isključivi razlog za urušavanje organizacione strukture Kamo śutra i disperziju energije koju su uspjeli da nakratko generišu.
Valjalo bi imati na umu i pretpostavku da se ova studentska inicijativa možda urušila i iz razloga nedovršene (neadekvatne?) idejne matrice. Legitimni zahtjevi za ostavkama bili su definisani na način da se po svaku cijenu izbjegne traženje neophodnog zahtjeva čije ispunjenje stvara pretpostavku za ostvarivanje svih ostalih studentskih zahtjeva: smjena vlasti.
Od početka sam smatrao (i to javno govorio i pisao) da je apsolutno neophodno da inicijalni motivi za protest budu pretočeni u novu političku ponudu građanima, jer je to apsolutno jedini način da se državne institucije natjeraju da se zaista počnu baviti “svojim poslom”.
Organizatori su konstantno odbijali da razmotre ovakav pravac djelovanja. Mislim da je to značajan dio razloga za ovakav ishod. Na koncu, i u ovom posljednjem pismu je jasno izrečeno njihovo odbijanje da prihvate takav pravac djelovanja.
Istovremeno, bilo je nekoliko iskrenih ponuda za saradnju, razgovor i konstruktivni prijedlozi, ali su organizatori odbili takve ponude. Nadalje, snažne individualne ego-projekcije unutar samog pokreta nijesu pomogle uniformnosti akcije, ali vjerujem da nijesu imale primarnu i presudnu rušilačku snagu.
Iz pomenutih razloga bilo bi korisno sada napraviti određeni kritički otkorak od pokreta koji je bio ponukan tragedijom i koji je sobom nosio veliki potencijal, ali i limitirani kapaciet za ostvarivanje zacrtanog cilja.
Ovaj kritički otkorak je neophodan kako bi se efekat pokreta Kamo śutra ispravno evaluirao, a ono što bi se iz te analize naučilo moglo upotrijebiti za pravilno i potpuno utemeljenje budućeg pokreta za sistemske reforme u Crnoj Gori.
Ono što je već sada jasno jesu tri efekta ovog bivšeg pokreta. Prvi je spoznaja da je Crnoj Gori neophodna nova politička ponuda. Drugi je da je za davanje takve ponude potrebna odlučnost i spremnost da se plati neophodna cijena. Treći je da je značajni segment bitačkog tijela željan nove ponude i spreman da takvu ponudu nagradi izbornim uspjehom.
Ostaje da se vidi da li će neki novi glas pobunjene mladosti biti spreman da nauči ove prošle lekcije. 
&nbsp;

Uči danas da bi reformisao śutra

Savjet Evropske unije finalizovao je svoju poziciju o novom propisu koji treba da ubrza i pojednostavi procedure za povratak osoba koje nezakonito borave u državama članicama.
Predlog uvodi jedinstvene procedure za povratak na nivou EU, propisuje obaveze za osobe koje nemaju pravo boravka i jača mehanizme saradnje među članicama, a otvara i mogućnost da države članice uspostave takozvane prihvatne centre za povratak (return hubs) u trećim zemljama. 

Danski ministar za imigraciju i integraciju Rasmus Stoklund poručio je da „tri od četiri“ osobe kojima je izdato rješenje o povratku, ipak ostanu u EU. 

- Prvi put se uvode jasne obaveze za osobe koje nezakonito borave, a članice dobijaju „širi alat“, između ostalog, duži pritvor i duže zabrane ulaska- rekao je on.
Prema prijedlogu, obaveze azilanata uključuju saradnju sa nadležnim organima, dostupnost vlastima, dostavljanje identifikacionih ili putnih dokumenata i biometrijskih podataka, kao i zabranu opstruisanja postupka. Za nepoštovanje saradnje predviđene su posljedice, poput uskraćivanja ili umanjenja određenih beneficija, oduzimanja dozvola za rad, pa i krivičnih sankcija koje mogu uključiti zatvorsku kaznu.
Propis predviđa i strože mjere za osobe koje predstavljaju bezbjednosni rizik, uključujući zabrane ulaska duže od uobičajenog maksimuma od 10 godina, pa čak i neograničene zabrane, kao i mogućnost dužeg zadržavanja, uključujući pritvor u zatvoru. 

Jedna od ključnih novina je međusobno priznavanje odluka o povratku, navode iz Saveta EU. Kako objašnjavaju, država članica moći će da sprovede odluku koju je donijela druga članica, bez pokretanja novog postupka. 

Novina je i „evropski nalog za povratak“ (European Return Order), koji bi se unosio u Šengenski informacioni sistem radi lakše primjene u slučaju kretanja osobe u drugu državu članicu. 

Sljedeći korak su pregovori Savjeta sa Evropskim parlamentom kako bi se usaglasio konačan tekst zakona.

Evropska unija pooštrava pravila za ilegalni boravak migranata u državama članicama

U Crnoj Gori je na kraju novembra bilo 28,69 hiljada nezaposlenih, 2,8 odsto više nego u oktobru, pokazuju podaci Zavoda za zapošljavanje (ZZZ).
Prema podacima ZZZ, stopa nezaposlenosti je na kraju oktobra iznosila 9,33 odsto. U istom mjesecu prošle godine bila je 11,29 odsto.
Zavod je za prvih 11 mjeseci ove godine evidentirao 10,39 hiljada novozaposlenih.&nbsp;
Za isti period oglašeno je 21,25 hiljada slobodnih radnih mjesta.

ZZZCG: Porastao broj nezaposlenih

Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski izjavio je danas da još nije postignut dogovor o istočnoj Ukrajini u pregovorima sa SAD o mirovnom rješenju sukoba.
Zelenski je u intervjuu za agenciju Blumberg rekao da su pregovarači o mirovnoj inicijativi koju posreduju SAD i dalje podijeljeni oko teritorijalnog pitanja.
- Postoje različiti stavovi između SAD, Rusije i Ukrajine i nemamo jedinstven stav o Donbasu - rekao je on.
Dodao je da Ukrajina insistira na posebnom sporazumu o bezbjednosnim garancijama od zapadnih saveznika, prije svega od SAD.
- Postoji pitanje na koje ja i svi Ukrajinci želimo odgovor. Ako Rusija ponovo pokrene rat, šta će naši partneri učiniti - upitao je Zelenski.
Neki elementi američkog plana zahtevaju dalje razgovore o nekoliko "osjetljivih pitanja", uključujući bezbjednosne garancije za Ukrajinu, dodao je Zelenski, koji danas boravi u Londonu i Briselu, gdje će razgovarati sa zvaničnicima o rješavanju sukoba u njegovoj zemlji.

Zelenski: Još bez dogovora o istočnoj Ukrajini u pregovorima sa SAD

Pogledajte na Televiziji E danas uživo od 17.30 sati emisiju "Ukrštene riječi", a neke od tema o kojima će se razgovorati su:
- Što za Demokratsku partiju socijalista znači odlazak Nikole Janovića?
- Hoće li svi zaposleni i penzioneri dobiti po pola prosječne plate ili penzije na kraju godine?
- Botun - kako do postrojenja?&nbsp;
Repriza emisije "Ukrštene riječi" u 22 sata.

U emisiji "Ukrštene riječi" o odlasku Janovića iz DPS-a, Botunu, prosječnim platama i penzijama...

Prije nešto duže od pet godina, preciznije 30. avgusta 2020. tadašnji uposlenik Službe hitne pomoći u Pljevljima, ljekar Dario Vraneš automobilom je sa prijateljima kroz Pljevlja pratio autobus koji je stigao iz Bosne i Hercegovine, snimali su ga mobilnim telefonom, a uzrujani glas na snimku vikao: „Dolaze Turci“.
- Evo me ispred autobusa sam, autobus iz Sarajeva pun Turaka doš'o, evo ga snimamo – čuje se, pored ostalog, na snimku, nakon odvratnih psovki.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutube.com%2Fshorts%2FlL6VqAoFPd8&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
Čuje se i komentar: „Svi su plaćeni, Muslimani“...
Vraneš nikada nije negirao da je tog izbornog dana „lovio glasače“ po Pljevljima, odnosno kao aktivista koalicije „Za budućnost Crne Gore“, zastrašivao Pljevljake koji žive i rade u Bosni i Hercegovini, a imaju ovđe pravo glasa.
Već skoro tri godine Dario Vraneš je predsjednik pljevaljske opštine. Predano radi na urušavanju multietničkog, multikulturnog, multinacionalnog karaktera ovoga grada. Promoviše zločinački četnički pokret koji je 1943. godine počinio jeziv masakr u Pljevljima, kada su klali i muslimanske bebe u kolijevkama.
Dario Vraneš je opštinskim novcem, novcem građanki i građana Pljevalja finansirao knjigu koja veliča četnički fašistički pokret „Vitezovi Karađorđeve zvijezde JVUO 1941 – 1945“...
Predsjednik Opštine Pljevlja od nedavno u kabinetu ima i minijaturu biste četničkog vođe, zločinca Draže Mihailovića.
Na društvenoj mreži Instagram imao je i objave praćene pjesmom „Sprem'te se, sprem'te četnici“...
U jednom televizijskom gostovanju kazao je da su Pljevlja grad „Srba pravoslavaca, Srba katolika i Srba muslimana“...
Na poziv predsjednika Udruženja Pljevljaka u Sarajevu Alena Sulejmanovića predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš prisustvovao je tradicionalnoj manifestaciji Veče Pljevljaka u Sarajevu. Javnost je o tome, direktno sa večere, 6. decembra, objavom na mreži Instagram, izvijestio Vraneš.
Turke, u objavi, nije pominjao.
Na snimku sa svečane večere, koji je Portalu ETV dostavio čitalac, vidi se Vraneš kako uživa u stihovima pjesme „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutube.com%2Fshorts%2Fi0FdfoDF7eM%3Ffeature%3Dshare&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
Od domaćina skupa Alena Sulejmanovića pokušali smo da saznamo koji je bio motiv da uputi poziv Vranešu da bude gost na večeri Pljevljaka koji žive u Sarajevu, ali smo ostali bez odgovora.
Da je zvanicama bilo neobično prisustvo Vraneša potvrđuje i komentar koji se čuje na snimku: „Dario u Sarajevu“.

VIDEO: „Dario u Sarajevu“

Ljudi se mogu prevariti na dva načina. Prvi je da vjeruju u ono što nije istina. Drugi je da odbijaju prihvatiti istinu. (Seren Kjerkegor) Ne znam da li ste čuli najnoviji vic? Naime, na nesreću gradonačelnik Pljevalja je izjavio da on iznosi istorijske činjenice, a da mi, koji smo po njemu „separatisti“ falsifikujemo istoriju i krivotvorimo je. Iako je notorna istorijska činjenica da, sem Srbije, nijedna zemlja nije smatrala tzv. Podgoričku skupštinu ni legalnom, niti legitimnom, Dario Vraneš, kako je ime gradonačelnika Pljevalja, izvuče američkog predsjednika Vudroa Vilsona kao nekoga ko je zvanično priznao odluke tzv. Podgoričke skupštine. Što bi rekli - đe ga nađe? Upravo je Vilson oduglovačio sa priznanjem novostvorene države KSHS zbog protivljenja na način kako je obavljeno „ujedinjenje“ Crne Gore sa Srbijom. <h2>NEČASNA I ŠPORKA RABOTA</h2> A evo malo pikanterije. Suočen sa energičnim stavom francuske vlade, kao i stavovima Engleske i Italije, kralj Nikola je odustao od namjere da otputuje u Crnu Goru, ali je izrazio želju, da dobije izvjesne garancije savezničkih vlada za sebe. Taj je zahtjev prihvaćen, pa mu je francuska vlada saopštila da će francuske trupe, kada uđu u Crnu Goru, poštovati legalne vlasti kralja Nikole, a da će vojne vlasti, koje okupiraju zemlju, upravljati u ime kraljevo. Kralj se plašio da bi Srbi i njihove pristalice mogli da koriste bijedu u zemlji i odsustvo viđenijih ljudi, koji su svi internirani, što bi bilo spriječeno njegovim prisustvom u zemlji, zato je i želio da tamo otputuje. Francuski premijer Poenkare je na kraljevo pismo već 24. novembra odgovorio: „...Prisustvo savezničkih trupa, pomoć koju će pružiti stanovnicima doprinijeće nesumnjivo da se ubrza taj trenutak koji Vaše Veličanstvo od srca želi. Čim on bude došao, vlada Republike će biti srećna, Gospodaru, da olakša Vaš povratak“. Tog istog dana, 24. oktobra 1918. godine, kada je Poenkare pisao navedene riječi, počela je da zasjeda tzv. Podgorička skupština, koja će - ne bez žmurenja Francuske na nasilje srpske vojske i nelegalne izbore - donijeti odluku o detronizaciji kralja Nikole i ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Eto toliko Dario, o pokvarenosti i nečasnosti, koju promovišete kao vrijednosni sistem uz fakinsku i prećutnu saglasnost prvog čovjeka Vlade Crne Gore, kojem ne smeta što Dario u ime naaaaaroda proglašava imena mostova imenima zlikovaca Crne Gore. Što zna seljo što su seoska posla, a što je temelj svake države? Kako to može znati čovjek koji ne zna što je ponos i da je laž nečasna i šporka rabota?! Ne znam da li je ime Daria Vraneša u mladosti prouzrokovalo određenu vrstu kompleksa i potrebe da se „opere“ da je „pravovjeran“ time što će biti „veći Papa od Pape“, ali njegovo ponašanje i izjave poodavno traže adekvatan odgovor države ili makar onih koji ga održavaju na vlasti u Pljevljima. Erik Hobsbaum konstatuje da „istorija prestaje da bude od koristi baš u trenutku kada nam je najpotrebnija“. Dario Vraneš je pravi primjer pretvaranja istorije u „proizvodnju maka za heroinske zavisnike“, što bi rekao jedan poznati sociolog. Po principu koji definiše Orvel u djelu „Kultura sjećanja“, „ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost“, Dario se dao u dilovanje laži, trujući praznoglavost i neznavenost.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206201232_7c1275014ef7ea1818f706e4057e0a92bacaa218507186b55be4ce201c2533da.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251206201232_7c1275014ef7ea1818f706e4057e0a92bacaa218507186b55be4ce201c2533da" data-rendition-name="original" width="671" height="387" loading="lazy" alt="Vudrou Vilson"><figcaption>Vudrou Vilson</figcaption></figure>  Osnovni instituti socijalizacije (porodica, škola, masovni mediji, državni autoriteti, sistem obrazovanja, političke partije, vjerske zajednice itd.) su ti koji prenose informacije o prošlosti i promovišu zajedništvo u budućnosti. Ukoliko ne postoje izgrađene institucije ili ukoliko ne rade valjano svoj posao, tada imamo neintegrisanu političku zajednicu, unutrašnje suprotstavljenosti i nemogućnost ostvarenja pojedinačnih i zajedničkih interesa unutar ili uz pomoć te zajednice. Za svaku kolektivnu identifikaciju su potrebni masovni mediji (štampa, televizija, film...) i sistem obrazovanja koji doprinose idealizaciji, očuvanju i širenju identiteta, homogenizaciji, ali i podstiču pojedince da kao politički subjekti učestvuju u procesima zaštite i promocije javnog interesa, što, prema Jirgenu Habermasu, pretpostavlja građanski identitet. <h2> REVIZIJA ISTORIJE</h2> Prećerano bi bilo reći da je sadašnja vlast u Crnoj Gori, kao rezultat promjene na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020, isključivo mjera lošeg rada prethodne vlasti. Da bi jedna vlast uspješno gradila društvo koje bi poistovjetilo sopstveni interes sa interesom države u kojoj stiču egzistenciju, ona bi morala imati suvereni uticaj na građane putem obrazovnog, medijskog i naučnog sistema, bez značajnijeg upliva sa strane, koji bi obesmišljavao te napore. Umjesto da suvereno vlada svojim prostorom, Crna Gora više liči na zemlju otvorenu na epidemije izvana tuđeg virusa identiteta, bez obrazovnih i naučnih kapaciteta koji bi se učinkovito suprotstavili takvoj vrsti zaraze, jer je očito da su i sami većinom žrtve te zaraze. Istina je da su „predavgustovske“ vlasti malo vodile računa o svim oblastima koje utiču na odnos građana prema državi u kojoj žive, njenoj prošlosti, baštini, jednom riječju posebnosti koja je izrodila njeno milenijumsko trajanje i u svijetu sveopšti imidž slobodarske tradicije. Posebno je začuđujuća naivnost u odnosu na značaj i uticaj crkve, obzirom na sklonost njenih pacijenata na nekritičko prihvatanje magle koju im prodaju i njenu političku, imperijalnu ulogu u sprezi sa matičnom državom, koju ne skrivaju ni oni, ni političke „elite“ zemlje iz koje dolaze. Osoba čije ime bih rado preskočio, u jednom političkom talk show reče da najmanje jedna trećina sadašnje vlasti pripada ideologiji devedesetih prošlog vijeka, koji baštine ideologiju četničke „homogene Srbije“ i „herojstva“ Ratka Mladića i Radovana Karadžića. „Malo je kume“, što bi rekao jedan od aktera kultnog filma „Lepa sela lepo gore“. Nažalost, u sadašnjim vlastima, isključujući možda Bošnjake u dijelu lažne povijesti, posebno iz vremena od prije 85 godina, većina svoj novoantikomunizam, kojim mnogi peru svoje SKJ biografije, dokazuju revizijom istorije i proglašavanjem saradnika fašista antifašistima. Za takvo nešto njima su uvijek dovoljne bapske priče, dok su im istorijski dokazi uvijek komunistički falsifikati, bez obzira što su njihovi izvori autentični arhivi okupatorskih vojski, poznatih po preciznosti vođenja dokumentacije iz svojih ratnih pohoda. Ne bih se još jednom bavio Pavlom Đurišićem, već sam dovoljno naveo italijanskih izvora o ugovorima koje je sačinjavao sa italijanskom brigadom Venecija i njenim komandantom, hapšenjem od strane Njemaca, razlozima za to, načinom kako se obreo kod Hermana Nojbahera, specijalnog Hitlerovog izaslanika za Balkan, njegovim dogovorom sa Nojbaherom da dobije od Njemaca naoružanje za 5.000 boraca, o Hitlerovom gvozdenom krstu koji je dobio za zasluge za saradnju sa fašističkim okupatorom, o saradnji sa Sekulom Drljevićem i prevarom kojom je izigrao dogovor sa ustašama iz NDH, zbog čega je platio glavom. Pisao sam o njegovim žrtvama iz 1943: Musić M. Begiji (rođena 1943), Šljivo M. Hajriji (1943), Šljuka Š. Emi (1943), Moćević J. Simbuli, (1943) Moćević M. Đuzidi (1943), Čorbo L. Latifi (1943), Musić S. Hajru (1943), Mašović A. Elmasi (1943), Kelemiš J. Rašidu (1943), Sijamić R. Zumri (1943), Mašović DŽ. Hazbiji (1943), Šatara M. Nuri (1943), Hekalo M. Muradifu (1943)... svi zaklani u kolijevkama! FRANCUSKI MEDIJI Zaista mi je smiješno da jedan električar, sa imidžom sijalice, kojeg su nakardni sistem izbora i politička nedoraslost crnogorskog naroda, doveli na mjesto ministra, bivši član SKJ, pokušava da relativizuje činjenice u vezi Pavla Đurišića. Umjesto da se radikalno obračunaju sa revizijom istorije od strane Crkve Srbije, oni slijede njihovu naopaku ideologiju, vjerujući da je glas crkve glas boga. Ako postoji crkva koja je antiteza hrišćanske doktrine, to je Crkva Srbije. Kao da treba biti teološki genije da bi se shvatilo da je svetosavlje jeretičko učenje, potpuno suprotno hrišćanskoj dogmi i jevanđeljima.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206201232_b4843c6415e6e4c8e61d9f3b91861064797409b12f2d864e4e60bb7f7e0b2218.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251206201232_b4843c6415e6e4c8e61d9f3b91861064797409b12f2d864e4e60bb7f7e0b2218" data-rendition-name="original" width="4410" height="2934" loading="lazy" alt="Francuzi kralju Nikoli"><figcaption>Francuzi kralju Nikoli</figcaption></figure>  Završićemo opet francuskim medijima: „Časopis Annainac des Nationalitės, broj 18,19, od 20. septembra 1918. pod naslovom La vraie Yougoslavie, donosi članak sa potpisom Un Yougoslave: Krupne izmjene je donio veliki rat svima, naročito na jugu Evrope. I Srbija i Crna Gora u svojim ratnim proklamacijama od 1914. istakle su kao glavni cilj oslobođenje svih Jugoslovena. Međutim, jula 1917. srpska vlada objavila je tzv. Krfsku deklaraciju, kojom ište ujedinjenje svega jugoslovenstva pod Karađorđevićima, dakle monarhiju, i to bez prethodnog pristanka cijelog naroda. Zbog toga je krfski pakt izazvao otpor u velikom dijelu nove demokratije jugoslovenske, kako u Evropi, tako i u Americi. Usljed toga je jugoslovenska demokratija uskratila svoj pristanak na krfski pakt, kome je glavni cilj proširenje države Srbije i izlazak na more. Jugoslovenska demokratija ima, međutim, mnogo širi vidokrug. Srbija i Crna Gora jesu tek jedna trećina cijelog Južnog Slovenstva. Usljed toga je nastao nesporazum među Jugoslovenima i, naročito, borba protiv Crne Gore, koja počinje bivati opasna po budućnost Jugoslavije. Otud se pojavila među samim Jugoslovenima. Otud se pojavila ideja federalizma kao jedina koja će moći donijeti sile“. Isti časopis, u svom 20-tom broju od 15. oktobra, u članku pod nazivom Les intrignes et La vėrite A propos du Montenegro, donosi, ukratko, cio istorijat kampanje koja se od 1903. sistematski vodi protiv crnogorske države. „Dva su sredstva upotrebljavana: štampa i teror (bombe, zavjere). Otkako se crnogorska vlada nalazi na tuđem zemljištu udarilo se u klevetanje i intrige. Po svaku cijenu valjalo je Crnu Goru predstaviti kao reakcionarnu, u unutrašnjoj, a kao antinacionalnu u spoljnoj politici. Djela crnogorske vlade dokazuju, međutim, sve obratno! Neprijatelji Crne Gore pokazali su najveći bijes baš onda kad je Kralj Nikola dao zemlji Ustav na široko demokratskoj osnovi. Vidi se da njima nije stalo do unutrašnje politike crnogorske, nego do - nečega sasvim drugog! Što se tiče spoljne politike klevetnici kleveću mada je Kralj Nikola 1912. prvi oglasio rat Turskoj, i mada je 1914. prvi oglasio rat Austriji i pritekao Srbiji u pomoć! 'Izdao je' vele 'Saveznike 1915'. Međutim crnogorska vojska spasla je srbijansku vojsku od konačne propasti, jer je osigurala odstupnicu. Crnogorci su vazda spremni sve odnosne dokaze podnijeti istražnoj međunarodnoj komisiji na uvid i presudu, jer znaju da se nemaju česa bojati od pravednog suda. Ne, ne, cijelom klevetanju je bila cilj to, da se uništi jedan konkurent koji smeta imperijalizmu izvjesnih vlasnika balkanskih. Kad bi odnosna dokumenta iznijela na javnost, to bi bila jedna crna stranica među svijetlim stranicama ovoga rata“.

Istorija kao mak za heroinske zavisnike

Nakon više od deset mjeseci svakodnevnih protesta na Kruševom Ždrijelu, građani Cetinja odlučili su da privremeno obustave blokade saobraćaja na dijelu magistralnog puta Cetinje–Podgorica. Kako je za Antenu M kazala majka i baba žrtava masakra na Medovini, Vesna Pejović, tu odluku su donijeli iz korektnosti prema v.d. direktoru Uprave policije Lazaru Šćepanoviću, koji je, kako dodaje, napravio prvi korak.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&amp;url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fprivremeno-obustavljene-blokade-na-krusevom-zdrijelu-nasa-mala-pobjeda-tek-korak-ka-onome-sto-ce-se-desiti-kroz-sudske-i-druge-procese&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
- Gospodin Lazar Šćepanović je izašao u susret i mi znamo da on nije mogao ništa više da učini osim onog što je u njegovoj nadležnosti. Sada pratimo usvajanje Markovog i Mašanovog zakona i kako će ići proces suđenja, koje je u toku. 25. decembra imamo sad opet ročište u vezi sa neoduzimanjem oružja nepomenika. Brđanina i Adžića nećemo izostaviti odgovornosti jer se ide predaleko i ići ćemo do kraja. Da zna Crna Gora da ih je, osim Borilovića, i država ubila. Ako bude se to i dalje zabušavalo ili ako suđenje ne bude onako kako treba, ako svi ne budu zatvorom sankcionisani, mi nećemo odustati. Ako može čovjek da ubere pet metara drva i da se zatvori, može i taj koji je oružje dao i napravio se masakr - poručila je Pejović.
Pejović kaže da će ih sjutra primiti i šef delegacije EU u Crnoj Gori Johan Satler.
Razumije, dodaje, i nezadovoljstvo građana zbog blokada saobraćaja, ali naglašava da će to biti jedini način da se postigne pravda i obezbijedi bezbjednost za sve građane Crne Gore.
- Iako se svi bune, iako se svi ljute, mi moramo do pravde nekako doći. Ja ne tražim ništa. Ako sam ja mogla da se izborim i izmučim s ovim mojim mukama i da stojim na Kruševom Ždrijelu deset mjeseci, moraće nešto da urade zbog bezbjednosti drugih, zbog druge djece, zbog bezbjednosti drugog naroda. U ovoj pravnoj državi se mora primjenjivati zakon - zaključila je Pejović.

Pejović: Sjutra će nas primiti Satler, ako se bude zabušavalo i ne bude zatvorskih kazni - nećemo odustati

05.12.
19:15h
Lakše je dovesti mozak u stanje u kojem je upleten u zabludu, nego da dovedeš isti mozak, da ga napadnu poluistine, a tek neistine.
Najteže je, iako možda danas u CG najisplativije - svjesno ga filovati namjernom zluradošću i zlom namjernom, zarad profita.
Koji nije izražen u novcu.
A može drugome zlo da nanese.
Tada je mozak opasniji od bombe.
Šta hoću da kažem.
Moj komšija i dobar poznanik (hm, ne znam ima li lošeg poznanika) Milan Knežević, napada SDT, VDT, sudiju Mugošu, zbog ukidanja pritvora Ranku Uboviću.
Dakle, zna da je tamo trebao da ostane.
Iako ne zna. I zna - da ne zna.
Ali mu žao što tamo ne trune.
A to nije po zetski.
Kada je tako, ja predlažem jedno. Da se donese zakon. Ili neki podzakonski akt. Recimo, uredba.
Koja će da normira kako se osloboditi Ranka Ubovića.
I još nekih.
Da ih nema.
Kako naredi Boris B. koji nije iz Zete, već iz Grbavaca, koji su vazda bili Zeta.
Tu bi pisalo:
Da se Ranko Ubović može uloviti "bez štete" i krivolova.
U vršu.
Parangalom.
Dinamitom. Iz čamca ili obale.
Strujom - dok si u čunu.
Ošćima - ako je plitka voda.
Lovačkom puškom ( krupna sačma) ako se zatekne u šumi.
Šleperom u njega, ako je na cesti.
Ribolovci, lovci i vozači neće odgovarati krivično.
Naprotiv.
Biće gosti raznih medija, portala, primiće ih u članstvo bilo koje partija (ne znam hoće li Bošnjaci) koja vrši vlast.
I nema nervoze. Ničije duševne patnje, ni političara, novinara, analitičara.
Inih vrana.
I tićadi od vrana.
P.S: Nije po zetski pljuvati Suzanu kad hoće da te zatvori, pa pljuvati SDT koji hoće isto, a onda istu ženu i isti SDT pljuvati što nekoga drugoga, iz tebi nepoznatog razloga - pusti na slobodu.
Uostalom, kada se moj komšija obrati iz Skupštine "poštovani građani i vi u ZIKS-u", morao bi da doda "i vi u ZIKS-u, osim Ranka i ostalih".
Što bi bio dugačak uvod i oduzimao bi poslaničko vrijeme.
Milan zna da nikada nijesam reagovao kada se godinama poštapao sa S.Č.
Sad moram.
Vrši pritisak na SDT da neke hapsi. Na isti onaj SDT koji psuje zato što hoće njega da uhapsi. Nije po zetski.

Tag: srda-pavlovic