Ima nešto bizarno u priči o rehabilitaciji četnika, podizanju spomenika Pavlu Đurišiću koji se šetka po bogomoljama, u celoj toj ujdurmi koja traje već decenijama. Većini ljudi u Srbiji i diljem Srpskog sveta danas je nemoguće dokazati da su četnici Draže Mihailovića bili saradnici okupatora, kolaboranti, kvislinzi i zločinci. Uprkos tome što se radi o elementarnim činjenicama koje se mogu lako utvrditi prostim uvidom u četnička dokumenta iz Drugog svetskog rata. Ili uvidom u nemačka dokumenta u kojima na primer, ubrajaju četnike u svoje regularne snage.
Ili jednostavnim iščitavanjem jezivog spiska žrtava četničkog pokolja iz februara 1943. godine u opštini Pljevlja, gde se ređaju imena 1.370 žrtava, od kojih su prvih 13-oro bebe rođene iste, 1943. godine, pa zatim narednih 16 beba rođenih prethodne 1942. godine, pa onda 39-oro dečice rođene 1941. godine i tako redom, do kraja jezivog spiska od kog se muti pred očima, zastaje dah a utroba se podiže. Neshvatljivo i monstruozno.
<h2>Masovna podrška masovnim zločinima</h2>
Svakome ko je iole dobronameran dovoljno je da ovlaš zaviri u par istorijskih dokumenata i da mu jednom zasvagda bude jasno ko su četnici. I da je smešno i sramno čak i pomišljati na nekakvu rehabilitaciju, a nekmoli sprovoditi je u delo. Pa u čemu je onda problem? Zašto je tako teško objasniti elementarne činjenice? Zato što je objašnjavati da su četnici zločinci isto što i objašnjavati da je trava zelena, a nebo plavo. Naizgled ništa lakše od toga. Problem je u tome što to treba objasniti daltonistima.
Publika kojoj se obraćamo nije sačinjena od ljudi koji imaju nekakvu humanističku lestvicu etičkih vrednosti koje se drže. Naprotiv. Mi se obraćamo saučesnicima u zločinu. U zločinu koji je po mnogo čemu nalik upravo na zločin Draže Mihailovića. Građani Srbije su krajem osamdesetih i početkom devedesetih zdušno stali na stranu ideologije krvi i tla čiji je zagovornik bio Slobodan Milošević, uz veliku pomoć dobrog dela tzv. opozicije. Mržnja prema drugim narodima postala je sastavni deo pogleda na svet, opšteprihvaćena činjenica u koju se ne sumnja, osim ako niste izdajnik ili strani plaćenik, autošovinista, slučajni Srbin, dakle - neprijatelj srpstva.
Masovni zločini koji su usledili, uključujući otvaranje stotina logora po Bosni, uništavanje Vukovara, četvorogodišnje granatiranje i snajperisanje Sarajeva, masovna silovanja, genocid u Srebrenici... imali su podršku građana Srbije. Većina je podržavala zločine u skladu sa svojim mogućnostima, neko ličnim učešćem, neko otvorenom podrškom, glasanjem za Miloševića ili Šešelja, ili u najgorem slučaju ćutanjem. Ali bez masovne podrške masovni zločini nikada ne bi bili izvršeni. Sećate li se kako su se obični, fini, pristojni ljudi odjednom pretvorili u ljudoždere žedne muslimanske, hrvatske, albanske krvi? Ili ste i vi bili jedan od njih? Ako ste rođeni kasnije, pitajte roditelje. Nije to bilo tako davno, setiće se. Ili sebe ili svojih prijatelja, komšija, rođaka, kolega sa posla.
<h2>Isto klanje, drugo pakovanje</h2>
Kada se artistička ratna akcija završila, kada su mrtvi strpani u hladnjače i masovne grobnice, nastupila je grobna tišina. Ćutanje se nastavlja, samo drugim sredstvima. Ćutanje kao saučesništvo u zločinu i u njegovom prikrivanju, poricanju i zaboravu. Hiljade činjenica koje su izašle na videlo nisu skoro ništa promenile u svesti srpskog naroda. Čak ni snimak iz Srebrenice na kome se jasno vide Škorpioni kako ubijaju golobrade dečake nije pomogao. Posle kratkotrajnog šoka sve se vratilo u morbidnu normalu. U tavorenje i ništavilo malograđanina običnog.
Ispostavilo se da su činjenice jedino što građani Srbije ne žele da znaju. Činjenice su opscene, skaredne, subverzivne; činjenice podrivaju našu borbenu gotovost; činjenice ugrožavaju naš društveni poredak; činjenice nam rade o glavi; činjenice su vekovni neprijatelji srpskog naroda. I to činjenice koje se odnose na neposrednu prošlost, koje se svi sećamo. Kako onda utvrditi činjenice o istorijskim događajima koji su se odvijali pre osamdeset i kusur godina? Pogotovo što su činjenice iz oba perioda naše neslavne i sramne istorije istog krvavog sastava. I što ih svi zapravo znaju, samo se ne usuđuju da to priznaju, čak ni samima sebi. Jer nije lako pogledati u ogledalo i ugledati zver.
Niko neće biti iznenađen kad sazna da su sva imena sa pomenutog spiska žrtava u opštini Pljevlja – bošnjačka. I da taj spisak podseća na jedan drugi spisak, nastao pola veka kasnije, u Srebrenici. Kao što veli instrukcija Draže Mihailovića, Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću 20. decembra 1941. godine u kojoj se navode ciljevi četničkog pokreta: "Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije - Crne Gore - Bosne i Hercegovine - Srema - Banata i Bačke." Ili "Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata." Ili: "Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa."
Ili: "U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalne ispravne i poštene porodice)" – neobično podseća na popularnu teoriju humanog preseljenja Dobrice Ćosića i na ubilačku praksu etničkog čišćenja koju su sprovodili JNA, paravojne formacije, Vojske Republike Srpske i Republike Srpske Krajine tokom ratova devedesetih. Isto klanje, drugo pakovanje.
<h2>Pripadnici istog pogleda na svet</h2>
Nije moguće dokazati da su četnici zločinci upravo zato što svi znaju da su zločinci. Ili u najgorem slučaju to slute i doživljavaju četnike kao svoje. Kao pripadnike istog pogleda na svet. Koji su bili dovoljno hrabri da okrvave ruke, a ne da samo navijaju iz prikrajka. Ili bar istovremeno i znaju i ne znaju, kao što kaže profesor Stenli Koen za stanje poricanja. Da nisu činili zločine, četnike niko ne bi rehabilitovao niti bi ih smatrao bliskim. Upravo su klanje i saradnja sa nacistima ono što četnike kvalifikuje za miljenike srpske javnosti. Jer srpsku javnost čine ljudi koji su saučesnici u zločinima devedesetih. I njihovi dobrovoljni naslednici, oni koji se ponose svojim precima i njihovim nedelima.
Jedini problem je što to ne može otvoreno da se kaže. Nije više 1991. godina kad se pevalo u horu "Ko je drugi, ja sam prvi, da pijemo turske krvi". A retki su oni koji su osvestili svoje potajne žudnje, pa priznali sebi i celom svetu "Žudnja za zločinom u mojoj duši, nepojamna za mene, navukla je masku patriotizma", kao što je to učinio dr Miloš Perović na samrtničkoj postelji, sagledavši jasno i surovo realno svoju prošlost u trenucima lucidnosti, dok mu se smrt približavala.
Zato danas priča o mogućoj povezanosti Aleksandra Vučića sa Sarajevo safarijem nije tema. Nikom ne pada na pamet da ga ruši na tome, čak se takozvana opoziciona javnost pomalo i ljuti što neki zlobnici željni senzacija navode vodu na tu krvavu vodenicu. A u toj priči uopšte nije važno da li je Vučić u ruci držao pušku ili kišobran ili stativ kamere. Zapravo, njegov posao nije ni bio da nosi pušku.
<h2>Nepodobne činjenice</h2>
Udruženi zločinački poduhvat je ozbiljna stvar, tu postoji jasna podela posla. Ne mogu svi da budu izvođači zločinačkih radova, neko mora da se bavi i drugim segmentima projekta kao što su: ideološka priprema za zločin, medijsko pravdanje ubica, politička podrška snajperistima koji ubijaju decu, ratno huškanje, bodrenje div-junaka da istraju u pravednoj borbi protiv žena, dece i staraca. Činjenica je da je Vučić bio deo tog zločinačkog poduhvata od početka, i pre nego što je ušao u Srpsku radikalnu stranku, nebitno je koja su mu konkretno bila zaduženja u okviru tog projekta.
Međutim, ta činjenica slabo koga interesuje u Srbiji. Učešće u zločinačkom poduhvatu koji je pobio preko 130 hiljada ljudi, raselio milione, uništio nebrojene živote i razorio celu jednu zemlju – nije razlog za obaranje sa vlasti. Ta činjenica gotovo nikog ne interesuje, upravo zato što većina ima razumevanja za Memorandum-dum politiku koja je devedesetih sprovođena ognjem i mačem, tenkom i haubicom. Kao što ni činjenice o četničkim zločinima i kvislinškim aktivnostima malo koga zanimaju, jer su i one deo istog projekta, samo u njegovoj prethodnoj fazi, koja je nastavljena devedesetih godina, čim su se za to stvorili uslovi.
Svo to zlo koje je naša politička i nacionalna zajednica počinila – naprosto nije predmet interesovanja iste te zajednice. Kao da se ništa naročito nije dogodilo, ni četrdesetih, ni devedesetih godina prošlog stoleća. I ta ravnodušnost govori sve o suštini našeg društva, o onome što ga utemeljuje i određuje, o našem kolektivnom preobražaju u naciju saučesnika.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Nacija saučesnika

Do juče je režim Aleksandra Vučića delovao stameno i neurušivo. Vladao je neprikosnoveno 12 godina, podmjarmio je bezbednosne službe, medije, pravosuđe, policiju, institucije (bez većeg otpora), uspostavio kontrolu nad izbornim procesom koji se pretvorio u farsu. Diljem čitave zemlje organizovao je gustu mrežu odanih kabadahija koji su držali sve pod kontrolom. Marginalizovao je opoziciju, suzio prostor za građanski bunt, te uspostavio autokratiju, praveći rusku guberniju na Balkanu, i to novcem koji pristiže uglavnom zahvaljujući lažnim evropskim integracijama.
Ucene, podmićivanje, pritisci, progoni, difamacije, targetiranje, kapilarni glasovi, neregularni izbori, kupovina birača i lojalnosti, vojske botova, mediji za specijalne operacije i ispiranje mozga – to su bila sredstva kojima je Vučić održavao sopstvenu vlast. Bilo je mnogo protesta i demonstracija protiv naprednjačkog režima u proteklom periodu, ali nijedan nije uspeo da okrnji Vučićevu moć, čak ni masovni bunt građana nakon masovnih ubistava u OŠ „Vladislav Ribnikar“, Duboni i Malom Orašju.
<h2>Studenti traže pravdu</h2>
A onda je 1. novembra prošle godine pala nadstrešnica na Železničkoj stanici u Novom Sadu, usmrtila petnaestoro ljudi i osakatila još dvoje. Posle te tragedije izazvane režimskim javašlukom, korupcijom, nebrigom, nesposobnošću, nestručnošću i pohlepom – ništa više nije isto. Protesti su odmah započeli, opozicione blokade nadležnih institucija, studenti su se sve masovnije uključivali, da bi nakon napada na studente došlo do sveopšte pobune omladine koja je izazvala talas protesta širom Srbije.
Studentski pokret je razbudio uspavanu zemlju, pokrenuo masovnu pobunu protiv režima i probudio nadu da su promene ipak moguće. Studenti su Vučića učinili nebitnim, s njim niti razgovaraju, niti pregovaraju, iz jednostavnog razloga što predsednik nije nadležan za njihove zahteve. Studenti traže pravdu, traže da budu uhapšeni i procesuirani svi odgovorni za ubistvo na Železničkoj stanici, traže objavljivanje celokupne dokumentacije o rekonstrukciji – a za to su nadležne neke druge ustanove, a ne kabinet predsednika Republike. Ukratko, studenti traže da pravna država funkcioniše, a Vučić je davitelj i uništitelj te iste pravne države, tako da se našao u nemogućoj, bezizlaznoj poziciji.
Fakulteti su u blokadi već mesecima, nema nastave, nema ispita dok se zahtevi ne ispune, mnoge srednje škole su u štrajku, prosvetni radnici štrajkuju, advokati su obustavili rad prvo jednu sedmicu, a potom mesec dana. Uz studente su stali i poljoprivrednici koji traktorima dolaze na proteste, univerzitetski profesori, kulturnjaci, umetnici, brojne javne ličnosti iz zemlje i sveta, uključujući Madonu. Svakog dana održavaju se blokade, protesti, demonstracije, teško je steći potpuni uvid u sve akcije, jer se događa previše stvari. Do sada su protesti održani u više od dve stotine mesta u Srbiji, a pridružila se i dijaspora, tako da studentski pokret dobija podršku diljem planete.
<h2>Velika katarza</h2>
Studentska pobuna suzbila je strah, razvejala apatiju, rasturila beznađe u građanstvu, te zadobila aktivnu podršku najširih slojeva stanovništva. Kako ta podrška izgleda moglo se videti tokom marša koji su preduzeli studenti, pešačeći od Beograda do Novog Sada da bi uzeli učešća u akciji blokiranja tri mosta. Na tom putu, u svakom mestu između ova dva grada, studente su dočekivali masovno okupljeni meštani, sa brdom spremljene hrane i ostalih potrepština.
Grlili su ih, klanjali im se, čestitali, svuda je bilo mnogo suza, od radosti i ganuća, od velikog duševnog olakšanja koje je neko najzad doneo posle toliko godina mentalnog i psihičkog nasilja kojem su svi bili izloženi od naprednjačkog režima i njegovih kerbera. U toku je velika katarza koja je zahvatila stotine hiljada građana koji su napokon počeli da naziru oslobođenje od vladavine kriminalaca, ratnih zločinaca i razbojnika maskiranih u političare. Kada su blokade okončane, taksisti su se organizovali i prevezli studente iz Novog Sada nazad u Beograd. Samo što se na poziv odazvalo mnogo više vozača, pa je preko 700 vozila formiralo kilometarsku kolonu, a uz taksiste su bili i vozači kojima to nije profesija.
Protesti se održavaju u velikim i malim gradovima, varošima, selima, gradskim i prigradskim naseljima, po beogradskim opštinama, svuda se ljudi masovno okupljaju da bi podržali studente i rekli Vučiću: Dosta je bilo tvog zuluma. Protesti su masovni čak i u onim mestima gde Srpska napredna stranka osvaja apsolutnu većinu na izborima, na primer u Pećincima. Tamo se okupila gomila ljudi, a tu SNS dobija 85 posto glasova. Kruni se biračko telo vladajuće stranke preko noći, sve je manje onih koji se plaše predsednika i njegovih kriminalaca.
<h2>Opštenarodna pobuna</h2>
Studentski protest je polako prerastao u opštenarodnu pobunu. I nema naznaka da će se smiriti, naprotiv, bunt samo raste iz dana u dan, postaje brojniji, širi i snažniji, ne vidi mu se kraj. Ali se zato nazire kraj naprednjačkog režima Aleksandra Vučića. Konkretna posledica dosadašnjih protesta je ostavka premijera Miloša Vučevića i pad Vlade Srbije. Dobro, premijer je nebitan lik, Vučić je žrtvovao par piona kako bi sačuvao sebe, kako bi kupio malo vremena, jer je potpuno izgubljen, zbunjen, nesnađen u novoj situaciji i prosto ne zna šta da preduzme.
Svaki pokušaj režima da odgovori na proteste, da smiri građanski i studentski bunt bio je promašen, glup, kontraproduktivan, čist autogol. Počevši od prvog dana, kad je Vučić masno lagao kako nadstrešnica uopšte nije renovirana, preko organizovanja batinaša da demoliraju Gradsku kuću u Novom Sadu i za to optuže opoziciju (po modelu paljenja Rajhstaga), pa sve do predsednikovog opravdavanja gaženja demonstranata kolima, što je direktno podstrekivanje na izvršenje krivičnog dela.
Potpuna nesposobnost režima da smisli adekvatan ili bar efikasan, ili koliko-toliko suvisao odgovor na sveopšti bunt najočiglednije pokazuje koliko je zapravo lažna priča o njegovoj snazi i moći, te razotkriva njegovu pravu prirodu. Vučić i naprednjaci su naprosto precenjeni, u javnosti je formirana potpuno pogrešna slika.
<h2>Napredni kretenizam</h2>
Nije Vučić potčinio Srbiju zato što poseduje neke vanredne političke sposobnosti, već zato što je društvo slabo, nemoćno da se odupre, ogrezlo u autoritarnu kulturu, satrto sopstvenim ideološkim zabludama, snovima o teritorijalnim proširenjima koji su se završili ratnim zločinima, genocidom i potpunom katastrofom, moralnom, političkom, društvenom. Takođe, srpsko društvo je potpuno nespremno i nesposobno da se suoči sa zločinačkim nasleđem, sa sopstvenim demonima, da objasni sebi kako i zašto je potonulo u krv i zlo. Nije teško takvom društvu nabaciti am i jahati ga do iznemoglosti.
Studentski i građanski protesti ogolili su i predsednika Srbije i njegov režim i njegovu partiju, valjda najbrojniju u Evropi. Realno, Vučić nije – da se pristojno izrazim – naročito visprena osoba, a okružio se totalnim bezveznjacima, glupanima, pohlepnim bašibozukom, društvenim talogom, lopovima, razbojnicima i kriminalcima. Kako takva ekipa da smisli bilo šta? Pogledajmo samo njihove pokušaje da uguše protest.
Treba zaista biti težak kreten pa poslati stranačke funkcionere, predsednike opština, činovnike javnih preduzeća da tuku studente i građane na blokadama. Treba biti još veći kreten pa crtati crvenu pesnicu sa ispruženim srednjim prstom kao odgovor na simbol protesta – krvavu šaku, nastao iz poruke režimu „Ruke su vam krvave“. A treba biti arhikreten pa taj falusni simbol, krvavi srednji prst, namalati na džinovski transparent, okačiti ga na nadvožnjak i postaviti partijske kadrove da budu falusobranitelji. Takvi su dometi naprednjačke pameti, dotle dobacuju, za nešto pametnije i visprenije naprosto nisu sposobni, to je njihova mera.
<h2>Kraj priče</h2>
Vučić je gotov, samo mu niko to još nije javio. Istrošio se, istekao mu je rok trajanja, nema više čime da manipuliše, nije mu preostao nijedan trik u rukavu kojim bi mogao da zavara građane. Nije više u stanju čak ni da napravi pošten kontramiting, pokušao je u Jagodini, pa je to prošlo jadno. Istog dana okupilo se na protestima bar 10-15 puta više protivnika režima, i to bez organizovanog prevoza autobusima, dnevnica, sendviča, ucena, pretnji otkazima. Pritom, i među tim prikupljenim nesrećnicima bilo je onih koji misle da je naprednjački režim odgovoran za pad nadstrešnice i ubijanje nedužnih ljudi, što su i govorili u kameru.
Uzaludna je Vučiću i turneja po Srbiji, na svakom koraku pokazuje bahatost, sociopatsko odsustvo empatije, sklonost nasilništvu prema slabima, nesposobnost da razgovara s ljudima, a njegove rođene pristalice prozivaju i njega i njegove najbliže saradnike, jasno im stavljajući do znanja da su korumpirani lopovi i osione velmože.
Gotovo, fajront, kraj priče, nema više. Kako i kad će Vučić formalno pasti sa vlasti tehničko je pitanje, legitimitet je odavno izgubio, ako ga je ikada i imao, a građani iz dana u dan jasno pokazuju da ga više ne žele, da mu je došao vakat da se čisti. I da iz kabineta na Andrićevom vencu pređe u neki manje udoban smeštaj, na primer u Centralni zatvor ili Zabelu, ako pre toga ne uspe da se evakuiše u neku zemlju sklonu davanju utočišta autokratama i tiranima, na primer u Rusiju. A građanima Srbije ostaje da se duboko zamisle kako je uopšte moguće da ih svako malo zajašu razbojničke družine, tirani, masovne ubice i autokrate. I da saniraju štetu koju su sopstvenim rukama napravili u poslednjih četrdeset godina.

Zašto je Vučić gotov

Ujdurma oko podizanja spomenika četničkom koljaču Pavlu Đurišiću je gadluk tako orijaških dimenzija da čoveku lako mogu da promaknu sitnice. Međutim, kao što kaže izreka – đavo je u detaljima. I to bukvalno.
U govoru održanom ispred crkve u Zaostru mitropolit Metodije je svašta nadrobio, nalupetao se kao što ima običaj, a u toj papazjaniji od blasfemičnih reči našao se i sledeći neprobavljivi odlomak: “Najveća tragedija i polom ovog naroda jeste što se ubijala duša ovoga naroda cijelih 80 godina, a evo ne prestaju ni danas sa svojim mentorima da uništavaju sve ono što je sveto i čestito u ovome narodu, sve ono što je temelj ovoga naroda - tradicija, vjerovanje, istorija - oni koji ubijaju dušu ovoga naroda, a to je najveći genocid, jer po onim rečima Gospodnjim kad kaže u Jevanđelju, hrabreći svoje učenike, on im veli: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo.... vojvodi Pavlu i Dragoljubu su ubili tijelo, ali nisu ubili dušu... no bojte se onoga koji može i ima vlast i dušu pogubiti u pakao ognjeni i pakao vječni”.
<h2>Četnici i ustaše, braća po kami</h2>
Kako je Metodije nevešto sročio ovu svoju govoranciju, ispada da je Isus Hrist rekao kako su Pavlu Đurišiću i Draži Mihailoviću ubili telo, ali im nisu ubili dušu, a jevanđelisti su sve to lepo zabeležili. Nije baš zgodno umetati komentare usred citata, ali kad neko poveruje da je uhvatio Boga za bradu, onda je logično da pomisli i kako ume da drži besedu. No dobro, to je sporedno, glavno je da mitropolit Metodije propoveda kako su komunisti počinili genocid nad Srbima tako što su im ubili dušu, pa sve to potkrepljuje citatom iz Novog zaveta.
Nije to Metodiju prvi put da optuži komuniste za masovne pokolje nad Srbima, samo je ranije bio još inventivniji u paranoičnom izmaštavanju stvarnosti koja postoji samo u njegovoj zabludeloj glavi. Pre par meseci mitropolit je ovako zborio: “Od kraja Drugog svjetskog rata ovim prostorima caruje titoističko-ustaška koalicija koja gazi i ubija, i najveći genocid vrši nad srpskim narodom”.
Istorijske činjenice vele da je genocid nad Srbima počinjen u NDH, a da su partizani pod vođstvom Josipa Broza Tita uništili tu kvislinšku tvorevinu i stali u kraj ustašama. A dotične ustaše i Metodijevi voljeni četnici su zajedno služili okupatoru, borili se protiv antifašista i klali koga stignu. Tako da mitropolitove reči nemaju ama baš nikakvog smisla, to što on i gomila drugih ljubitelja četničkih pokolja žele da je prošlost drugačija, pa misle da pukim ponavljanjem laži, gluposti, falsifikata i besmislica mogu da promene istoriju – to je njihov problem. A naš problem je što takvi bizarni zločinoljupci dospevaju na vodeća mesta crkvene hijerarhije, umesto da budu izbačeni iz crkve zbog otvorenog služenja đavolu.
<h2>Svađa sa faktima</h2>
Antikomunizam je opaka boljka, pogotovo kad se udruži sa istorijskim revizionizmom i obožavanjem kvislinga i ostalih domaćih izdajnika. Razumljivo je da neko mrzi komuniste, da ima drugačije ideološke preferencije, ali mu to ne daje za pravo da izmišlja i laže kako mu padne na pamet. Činjenice su, na mitropolitovu žalost, neumoljive i nemaju nimalo razumevanja za njegove četničke tlapnje. Naime, demografski podaci pokazuju da se u vreme tog mitropolitovog fiktivnog titoističko-ustaškog genocida nad Srbima događala vrlo čudna stvar. Tokom čitavog socijalističkog perioda broj stanovnika Srbije je konstantno rastao, iz godine u godine, o čemu svedoče svi popisi od 1948. do 1991. godine. U toku te 43 godine, broj Srba se sa 4.823.730 povećao na 6.446.595.
Nakon tog perioda u kojem su Srbi toliko stradali pod zlim komunistima da im se rapidno povećao broj, životni standard i svi ostali pokazatelji dobrog i pristojnog života, najzad su na vlast došli crkveni velikodostojnici, nacionalisti, antikomunisti i razni ljubitelji četnika. Tokom njihove vladavine broj Srba je konstantno opadao, natalitet je u totalnom minusu, razlika između mortaliteta i nataliteta iznosi 35.000 na godišnjem nivou. Tome treba dodati još pedesetak hiljada ljudi koji svake godine napuste Srbiju, odlazeći ogromnom većinom u zapadne države koje Metodije smatra osovinom zla.
<h2>Masovna bežanija iz pravoslavnog raja</h2>
Srbi masovno beže, glavom bez obzira, iz te divne pravoslavne zemlje u kojoj caruje duhovnost metodijevskog tipa. Koliko do juče, ogromna većina mladih je želela da napusti Srbiju. Prema istraživanjima Krovne organizacije mladih od prošle godine, 49 odsto mladih namerava da se odseli iz zemlje, a 31 odsto ne isključuje mogućnost da nastavi život van granica Srbije. Kao glavne razloge bežanije iz pravoslavnog raja mladi su naveli viši životni standard (33,4 odsto), dostojanstveniji život (31,8 odsto) i bolje javne usluge (14,1 odsto).
Takođe, mladi su rekli da u inostranstvu ima više slobode, te da je van naše države bolje okruženje za zasnivanje porodice. Ubiše se patrijarh Porfirije i njegovi lakeji od govorancija o porodičnim vrednostima, ali mladi nisu slepi i ne daju se zavarati, njima je jasno da su to samo prazne reči, te da je razbojnički režim kojem crkva služi usmeren i protiv porodice i protiv pojedinca.
Takvo raspoloženje je dominiralo među mladim ljudima sve do pada nadstrešnice u Novom Sadu. Nakon toga su usledili masovni protesti predvođeni pobunjenim studentima, pa se ispostavilo da bežanje iz zemlje nije slobodan izbor akademske omladine. Oni bi radije da ostanu u svojoj zemlji, pod uslovom da ta zemlja postane mesto pogodno za normalan život. Dakle, ukoliko se uspostavi vladavina prava, poštovanje zakona, normalno funkcionisanje institucija, poštovanje dostojanstva ličnosti i slične vrednosti, listom uvezene sa onog zlog Zapada – mladi će radije ostati da žive i rade u Srbiji. Zanimljivo je da na toj listi željenih vrednosti koje bi trebalo da dominiraju u srpskom društvu nema ama baš ničeg od onog što Metodije smatra tradicijom, verovanjima, običajima, nacionalnim identitetom. Sve su to mladim ljudima okovi oko vrata i mozga.
<h2>Spomenik u duši</h2>
A kako je crkva reagovala na ovaj vapaj mladih za pravdom i istinom, za poštovanjem ličnosti, za utvrđivanjem odgovornosti kriminalaca, za obračunom sa razbojnicima, dakle – za hrišćanskim vrednostima? Patrijarh je sve vreme relativizovao stvari, pozivao na tobožnje pomirenje žrtve i nasilnika, u suštini – na pokornost zlikovačkom režimu mojem služi. Potom je Porfirije otišao na kanabe kod masovnog ubice Vladimira Putina, i tamo ponovio naprednjačke, informerovske laži o “obojenoj revoluciji”, sipajući optužbe na račun studenata.
Toliko o tome koliko crkva zaista brine o svom narodu. Reklo bi se da crkveni jerarsi u taj narod ubrajaju samo glasače SNS-a, radikala, socijalista i sličnih zlikovaca, potom pristalice četnika i drugih koljača, obožavaoce Putina i ostalih diktatora i ukoljica, dočim ljude koji drže do elementarnih etičkih vrednosti tretiraju kao izdajnike i izrode. To logički proizlazi iz sledeće Metodijeve konstatacije izrečene tokom iste besede, kako je “cjelokupni srpski narod... u svojoj duši i srcu davno podigao spomenik ovom velikom vojvodi”. Dakle, ko u duši nema spomenik ubici Pavlu Đurišiću, saradniku nacističkog okupatora kojem je Hitler dodelio odlikovanje, taj ne pripada srpskom narodu.
Ko je ovlastio mitropolita da govori u ime nekoliko miliona Srba? Otkud mu vlast da određuje ko pripada narodu, a ko ne? Odakle uopšte dolazi sumanuta ideja da se celokupan jedan narod klanja koljaču žena i dece, i da mu podiže virtuelni spomenik u sopstvenoj psihi? Toliko mitropolit voli taj svoj narod da bi mu rado podmetnuo sopstvenu naklonost prema najgorim zlikovcima i ukoljicama koji su hodali zemljom. Zaista, pored ovakvih duhovnika Srbima neprijatelji uopšte nisu potrebni.
<h2>Nezgodne činjenice</h2>
Što se tiče Metodijeve suludice kako komunisti već 80 godina ubijaju dušu srpskog naroda, te kako je to najveći genocid, to je takva budalaština da nije vredno ni komentara. Ovakve bljuvotine su primerenije kakvom pijanom propalitetu koji loče pivo ispred lokalne prodavnice nego crkvenom velikodostojniku, da ih ne izriče mitropolit SPC-a, na takve reči niko ne bi obraćao pažnju. Laži je najlakše pobiti elementarnim činjenicama, pa nije zgoreg navesti neke od njih.
Pre dolaska komunista na vlast polovina stanovništva Jugoslavije bila je nepismena, a nepismenost je bila najrasprostranjenija među ženama, čak dve trećina žena nije umelo da čita i piše. Taj broj je do 1961. opao na manje od 20 posto. U Jugoslaviji je 1945. bilo samo tri univerziteta i dve visoke škole. Trideset godina kasnije bilo ih je 158. Po broju studenata SFRJ je bila na četvrtom mestu u Evropi, iza Švedske, Holandije i SSSR-a. Između 1945. i 1960. broj visokoobrazovanih porastao je deset puta, na 500.000 ljudi. Zabeležen je podatak da je šezdesetih godina 381 državni muzej posetilo osam miliona Jugoslovena, a oko 4,3 miliona gledalaca je išlo u pozorište.
Uostalom, dovoljno je uporediti današnje tiraže knjiga sa tiražima u socijalizmu, to prosto ne može da se poredi. Zbirke poezije štampane su u nadrealnih 10.000 primeraka, na primer “Gospodin Kogito” Zbignjeva Herberta. Klasici objavljivani u čuvenoj Radovoj bliblioteci “Reč i misao” imali su tiraž od 20.000 primeraka. U jugoslovenskoj štampi iz šezdesetih godina može se pronaći podatak da čitanje knjiga spada u najomiljenije načine provođenja slobodnog vremena. Mada je sasvim moguće da mitropolit pismenost, čitanje, knjige, obrazovanje, kulturu, razvoj intelektualnih sposobnosti – drži za delatnosti pogubne po dušu, jer je mnogo lakše vladati zatucanim dušama koje tavore u mraku, neznanju i sirotinji.
<h2>Laža i otac laži</h2>
Dakle, po mitropolitu Metodiju srpska duša je bila izložena uništenju i genocidu u vreme kad su se Srbi opismenjavali i prosvećivali, kad su živeli u miru sa drugim narodima, kad su napredovali i u materijalnom i u kulturnom smislu, u vreme kad su vladali solidarnost, bratstvo i empatija. A onda su povratili dušu, opravoslavili se, vratili crkvi i srušili Vukovar do temelja, držali Sarajevo u opsadi četiri godine, proterali milione ljudi iz njihovih kuća, te kuće i stanove opljačkali i oteli od vlasnika, organizovali masovna silovanja, streljali u Srebrenici i na Korićanskim stijenama, trpali civile u hladnjače, kopali masovne grobnice, raskopavali primarne i pravili sekundarne i tercijarne grobnice po kojima su razasuli delove tela onih koje su pobili, e da bi zametnuli trag svom zločinstvu, rušili gradove, spaljivali sela, otvarali konc-logore i počinili još hiljade nepočinstava.
Čudno neko poimanje duše i onog šta je za nju pogubno. Ono što propoveda nesrećni mitropolit nema veze sa hrišćanstvom, ni sa pravoslavnim, niti sa bilo kojim drugim, to je neko zločinačko krivoslavlje. Upravo su njegove propovedi i dela dušegubni. Slaviti ratne zločince, podizati spomenike masovnim ubicama, stavljati idola u obliku spomenika Đurišiću u sakralni prostor – to su teške blasfemije pogubne po duše vernika, ali i svih ostalih ljudi, bez obzira na njihova lična uverenja. Pravoslavnim vokabularom rečeno, ono što čini Metodije, kao i mnogi drugi klerici, proglašavajući radikalno zlo za vrhunsko dobro – zove se sablazan. A kako reče Evagrije Pontski: “Ko sablažnjava svetovnjake, neće ostati bez kazne”.
Mada je najbolji komentar na mitropolitove reči i nedela izrekao sam Isus Hrist pre skoro dva milenijuma: “Vaš je otac đavo; i slasti oca svog hoćete da činite: on je krvnik ljudski od početka, i ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori: jer je laža i otac laži”.

Zločinačko krivoslavlje

U davna, pradavna vremena, početkom devedesetih godina prošlog vijeka, pojavio se na književnoj sceni pjesnik Dragan Jovanović Danilov. Objavio je nekoliko knjiga poezije i odmah postao miljenik kritičara i književne čaršije. Proglašen je za vodećeg poetu, pjesničkog genija, čudo od talenta koje se rijetko javlja i u većim kulturama. Hvalili su ga neumjereno, svi redom, bilo je među odadžijama i ozbiljnih ljudi poput Miodraga Pavlovića ili Ivana V. Lalića. Danilovljev magnum opus bila je pjesnička trilogija “Kuća Bahove muzike”, obimna zbirka sa podnaslovom “tiha knjiga o beskraju”.
Da, sada to zvuči komično, ali u ono doba nisi smio da posumnjaš u Danilovljevu genijalnost, niti da promucaš kako njegovi stihovi zvuče pomalo kičasto i besmisleno, odmah bi te književni znalci i autoriteti proglasili za neuku neznalicu koja o poeziji nema blage veze. Kad se malo stišala halabuka oko živog klasika, pesnik, prozaista, esejista, prevodilac Predrag Čudić je objavio jednu od najbriljantnijih knjiga eseja u istoriji srpske književnosti pod rableovsko-vinaverovskim naslovom “Vejači ovejane suštine”. U toj urnebesno duhovitoj knjizi našao se i esej “D. J. Danilov – davitelj njim samim”, obimna studija na preko 120 stranica u kojoj je Čudić detaljno analizirao “Kuću Bahove muzike”, maltene stih po stih, i ubjedljivo dokazao da tu poezije nema, već da je riječ o “nekoliko stotina stranica glumljenog buncanja”.
<h3>Nerazumljivo buncanje višeg stepena</h3>
Evo samo malog inserta iz ovog vatrometa pameti, znanja i duha. Čudić pomno analizira jedan od najurnebesnijih primjera, dovodeći ga u vezu sa uputstvom za upotrebu pjesama koje Danilov navodi na početku knjige, po Kitsu: “uzimati ih jednu po jednu, s vremena na vrijeme, prema potrebi, i puštati da se rastvore u umu”. A onda slijedi ubistven citat i komentar: “kako da se rastvore u umu Danilovljevi stihovi kao: ‘Ozleđuje me, jako me ozleđuje što nisam više narandžast...’ Ako i sam um već nije uveliko rastvoren ozleđivanjem, jakim ozleđivanjem što pjesnički subjekt nije više narandžast, možete pustiti da se ti stihovi rastvaraju koliko hoćete, nikad nećete razumjeti da li je pjesnik ozlijeđen što je bio narandžast pa više nije ili što nije za stepen više narandžast, tj. narandžastiji?!”
U istoj knjizi Čudić je pisao i o „provincijalnoj, palanačkoj zabludi da je poezija lov u magli, jezik zaumni, automatski tekst“, te o popularnom uvjerenju da je poezija „nerazumljivo buncanje višeg stepena“, što je okuražilo bezbrojne netalente da se upuste u drljanje vajnih stihova po papiru i ekranu. “Poezija po našem opštenarodnom shvatanju nije ništa drugo nego zaumni govor, nešto kao muzička improvizacija ad hoc, govor zagonetan i neobavezan, malo kom shvatljiv, govor koji traži posredovanje, dodatna tumačenja vrača-pogađača”, precizno detektuje problem Predrag Čudić.
A potom precizno razdvaja žito od kukolja, šta je poezija a šta nije, šta je pjesma a šta nevješta imitacija pjevanja: “Lirska pjesma nije loše ispričano snoviđenje, logika lirike uvek iznutra čvrstim formalno-muzičkim i dubokim emotivniom vezama veže pjesničko štivo braneći ga u vremenu i prostoru od najraznovrsnijih štetočina i uljeza kakvi su se nekontrolisano razmnožili i u našem ‘slavnom vojevanju’ za jednoumlje, ne samo vjersko i političko, nego i estetičko”.
Napravio je Čudić i detaljnu kategorizaciju lažnih poeta, odnosno najčešćih tipova ove čudnovate vrste. Među njima su i sljedeći poznati likovi: pjesničke Sfinge kojima na čelu piše “Ovo je pjesnik koji zna tajnu”, enigmatičari skloni pravljenju rebusa, raj za kritičare; dosadni trbuhozborci koji znaju znanje, bezazleno, ali bez vještine.
<h3>Lovci u mutnom</h3>
Nije Danilov usamljeni jahač na mrtvom konju lažne poezije, čitava horda galopira barabar s njim, nakon silnih napora uspjeli su da se predstava o poeziji kao o glumljenom buncanju višeg stepena raširi i postane dominantna, pa su usput i ogadili ljudima stihove. Ta vrsta lovaca u mutnom bila je preovlađujuća do nekog doba, potom se pojavila masa stihoklepaca naizgled suprotnog usmjerenja, onih što praktikuju poetiku koju jedan moj prijatelj zove “Danas sam jeo sarmu”, dakle – dnevničko bilježenje svakodnevnih banalnosti, bez ikakve transpozicije. Dvije strane istog krivotvorenog novčića.
Nije ni “Kuća Bahove muzike” jedino zdanje gde se može pronaći obilje uvažene poetske bižuterije, ima mnogo sličnih građevina, a među njima su i znamenite “Kuće beskućnika”. Knjiga laureata Bećira Vukovića najzad se pojavila i u beogradskim knjižarama, pa smo imali priliku da pročitamo to remek-djelo koje se već upisalo u vječnost. Velika je to muka, veća čak i od čitanja Danilova, mada obojica pripadaju istom redu opsenara. Razlika ipak postoji – Danilovljev izraz je barokno razbokoren, a Vukovićev minimalistički sveden; ako je Danilovljeva poezija “dobro uhranjena praznina”, Vukovićeva je praznina na dijeti.
<h3>Glas neslomljenog naroda</h3>
Svakakve su gromopucatelne riječi izgovorene povodom Vukovićeve knjige, pa mi se čini da je najbolje njegove stihove čitati u svjetlu narečenih pohvala. Predsjednik Prave Crne Gore Marko Milačić objasnio je otkud silne kritike na račun Vukovićeve poetike: “Smeta im, jer se u njegovoj poeziji čuje ono što oni pokušavaju da utišaju: glas naroda koji nijesu uspjeli da slome”. Pa da vidimo kako zvuči taj glas neslomljenog naroda. Na primjer ovako: “neko zatvori vrata / i nikad se više ne vrati” (str. 54). Vaistinu zvuči prkosno, a možda čak i duboko (oko dva milimetra, prema poslednjim mjerenjima), da ne kažem misaono, samo nije baš jasno o kakvoj se misli radi, što je i bila pjesnikova namjera – sakriti ono čega nema.
Da citiramo još neke verse iz kojih se čuje glas eliotnesovski nesalomivog naroda: “so / suvišna / mrtvom moru // crnom moru / suvišna / so” (str. 75). Zvuči kao neslana šala, poezija je možda malo bljutava, ali je zato bezbjedna za konzumiranje. Svaki pjesnik iz određenog motiva izvuče šta može i umije, vidjeli smo kako se Vuković osolio, a evo jednog primjera iz pjesništva Ljubomira Simovića. Nije mi baš omiljen, ali može da posluži, poređenja radi.
Vidik u Aušvicu
Moj vidik nije više 
planinski venac, 
ni morska pučina, 
ni na pučini 
postavljen svadbeni sto;
ceo moj vidik 
sad je ovo golo, 
oljušteno, 
jaje, 
na koje veje 
so.
Istini za volju, ima u zbirci jedna pjesma koja zvuči kao glas onog Milačićevog neslomljenog naroda, tačnije – njegovih samozvanih predstavnika, kojima je pripadnost naciji jedino zanimanje, vrlo unosno. Na šestoj stranici čitamo sljedeće prenemaganje, ovlaš maskirano u stihove: “uvek sam verovao / da će mi bog // nekako / drukčije pomoći // ili / proterati // ili vešati”. Eh, baš pesnik nije imao sreće, nadao se progonu i vješanju, a dušmani ga nagrdiše Trinaestojulskom nagradom, sinekurom i kanonizacijom. Neki martiri baš nemaju sreće, stradali bi za vjeru, ali im se ne da. Šta ćeš, Božja volja.
Resantiman, autoviktimizacija, glumljenje žrtve – to su osnovne odlike onog “duha opljačkanosti” o kojem je pisao Radomir Konstantinović, tog zloduha su očevi nacije proglasili za srpski identitet, pa ni naš poeta nije ostao imun na to paranormalno stanje svijesti.
<h3>Dušin plićak</h3>
Na dodjeli Trinaestojulske nagrade Andrija Mandić je proslovio da Vukovićevo “djelo ‘Kuće beskućnika’ prodire u dubine ljudske duše i oslikava našu stvarnost na način dostojan najvećih imena srpske književnosti”. Da vidimo do kojih to dubina ljudske duše Vuković prodire pjesničkom sondom, u potrazi za skrivenim blagom. Kad smo već kod duše: “više voli da pređe preko / mosta starog kamenog u suton / nego da sleti na kube hrama // duša” (stra. 121). Dobro, pjesnik se otisnuo na putovanje u dubinu ljudske duše i tamo je otkrio da su nekim dušama miliji svjetovni od sakralnih objekata, vaistinu duboka spoznaja.
Na sljedećoj stranici se nalazi pjesma koja se nadovezuje na prethodnu: “voli virove zelene / predveče ispod / vrba // duša”. Zanimljiva je ta konkretna ljudska duša u koju je duboko zašao poeta ne bi li je spoznao, neodoljivo podsjeća na plićak ili kakvu baricu. Što reče Abraham Mol – kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija. Pjevalo se o duši na hiljadu načina, ali banalno, glupo i ovještalo pjevanje nije preživjelo, pa nam je uglavnom nepoznato. Kad već nagrađenog poetu hvale na sav glas, neko naivan bi mogao pomisliti da je to što piše zaista poezija, i to vrijedna, pa zato nije zgoreg navesti kako zapravo izgleda neka prava pjesma na narečenu temu. Reč ima Vislava Šimborska:
Ničeg darovanog
Ničeg darovanog, sve posuđeno. 
Tonem u dugovima preko glave. 
Bit ću primorana sobom 
platiti za sebe, 
za život dati život.
Tako je to već udešeno, 
da je sve za vraćanje 
i jetra za vraćanje 
i svaki prst posebno.
Prekasno je za raskid uvjeta ugovora. 
Dugovi će biti svučeni s mene 
zajedno s kožom.
Idem po svijetu 
u mnoštvu ostalih dužnika. 
Jedne opterećuje 
isplata krila. 
Drugi, htjeli ne htjeli, 
razdužit će se od lišća.
Na strani Duguje 
svaka je čestica naša. 
Ni jednu trepavicu, peteljku 
ne možemo zadržati zauvijek.
Spisak je precizan 
i tako izgleda, 
da nam je ostati s ničim.
Ne mogu se sjetiti 
gdje, kada i zašto sam 
dozvolila sebi otvoriti 
taj račun.
Protest protiv njega 
zovemo dušom. 
I to je jedino 
čega nema na spisku.
<h3>Lažni rebusi</h3>
“Pjesnici su čuđenje u svijetu”, pisao je davnih dana Antun Branko Šimić. Čuđenje nad činjenicom postojanja oduvek je bilo jedno od glavnih izvorišta poezije, ali i filozofije. Pjesnik je po definiciji okružen čudima, jer ne gleda “po tragu tuđih očiju”, kako veli Marina Cvetajeva. Vuković ima nešto drugačije mišljenje, takoreći izdvojeno, ne liči ni na koga, pokazuje da treba biti originalan po svaku cijenu, pa neka košta šta košta. Ovako veli laureat: “svet nije čudo // čudo je kad / poslednja jedinka // u podrumu kopa / rupu” (str. 93). Reklo bi se da Vuković nije išao zemljom i da njegove oči, velike i nijeme, nisu rasle pored stvari, kao što je to bio slučaj sa Šimićem.
Vuković očigledno spada u “pesničke Sfinge kojima na čelu piše ‘Ovo je pjesnik koji zna tajnu’”, samo što ne želi da nam otkrije tajnu, nego nam je šatro daje na kašičicu. A čitava tajna je u tome da nema nikakve tajne, iza naizgled zagonetnih riječi zveči praznina. Takav poeta je “enigmatičar sklon pravljenju rebusa, raj za kritičare”, ali pakao za čitaoce. Sad bi mi trebalo da se pitamo ko je ta posljednja jedinka, da li je to posljednji čovjek na zemlji, pretekao nakon apokalipse, zašto kopa rupu u podrumu, da li je to njegova sopstvena raka ili bi u njoj nešto da sakrije, kako to da svijet nije čudo, a jeste ovaj lažni rebus koji nam Vuković ispostavlja, šta li je pjesnik htio da kaže i zašto nije rekao to što mu je bilo na umu, ako tamo ima ikakvih sadržaja itd.
Taj proces odgonetanja nepostojeće zagonetke bi samo proizveo utisak da se iza pjesnikovih takozvanih stihova krije nešto duboko, mudro, umno i veleumno, što je i cilj ove lažno hermetične poezije. Umesto takvih zaludica, mnogo je poleznije navesti neku pjesmu koja izražava istinski doživljaj čuđenja, ne nad nečim novim, prvi put viđenim, već nad onim što pjesnik viđa svakog dana. Evo jedne pjesme Ibrahima Hadžića, velikog pesnika rođenog u Rožajama koje se, koliko znam, nalazi u Crnoj Gori, pa je valjda i njegova poezija dio crnogorske književnosti. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;
Isto
Prolazim puteljkom između livada
Prema brdu
I čudim se okamenjenom životu:
Pod istim idem suncem,
Istog guštera vidim kako pretrčava put,
Ista travka se naginje pod teretom
Istog skakavca,
Iste tragove konjskih kopita srećem,
Isti kamen u koji udaram nogom,
Ista svraka na ogrdi,
Trn sa istim cvijetom,
Divlja trešnja sa istim gorkim plodovima.
Ista smola skupljena u puce
Sija na jelovoj kori,
Isti miris šumskog čestara.
&nbsp;
I čudim se čudu života.
Idem čas razdragan,
Čas utonuo u beskraj istosti,
I mora biti
To što prolazim istim putem
Da sam i ja svima isti,
I mora biti
U tom tkanju života
Da sam zauvijek i da ću uvijek tuda prolaziti.
Kad smo već kod čuda i čuđenja, evo i nekoliko stihova iz pesme „Vašar čuda“ Vislave Šimborske: „Prvo čudo na koje naiđeš: / krave su krave. // Drugo, ništa gore: / ovaj a ne neki drugi voćnjak / od ove a ne neke druge koštice. // Čudo bez crnog fraka i cilindra: / beli golubovi u letu. // Čudo, jer kako ga inače nazvati: / sunce danas izišlo u tri i četrnaest, / a zaći će u dvadeset nula jedan. // Čudo koje ne izaziva čuđenje, onako kako bi trebalo: / na ruci manje od šest prstiju, / više od četiri. // Čudo, samo se osvrni: / sveprisutni svet“.&nbsp;
<h3>Kongruencija na Volgi</h3>
Za razliku od Danilova, čija erupcija reči na svakom koraku brizne u nehotični humor, Vukovića nije zanimljivo ni citirati. Nije lako od ničega napraviti ni poštenu satiru, građa je previše siva, monotona i nepodesna za bilo kakvu intervenciju. Pjesma o erotskom zanosu i veš-mašini, koja se raširila po društvenim mrežama, jedini je izuzetak. Njoj bi se eventualno mogao dodati pesmičuljak koji opravdava imperijalne težnje Rusije: “u tveru na volgi // u parku ispod breze / devojčica svira na violini // rusijo / tebi je i treba tolika prostranost” (str. 170).
Na stranu ideološka strana ovog iskaza, meni se čini da posljednji stih klima i gramatički, ne samo semantički. I nije to jedini slučaj, recimo na stranici 173. stoji “pod snegom prepuštenog / opsesijama”. Prepuštenog? Valjda prepuštenom? No dobro, navikli smo odavno da tajnovidcima, metafizičkim pesnicima i srodnim dubokim poetama čija lirika, što reče Želidrag Nikčević, “posjeduje i specifičnu mitsku dimenziju” – kongruencija predstavlja tajnu nad tajnama, nikako da je dokuče.
Sve na svijetu znaju, intimni su i sa ovostranim i sa onostranim, i sa veš-mašinom i sa zagrobnim životom, jedino im slaganje u rodu, broju i padežu ne polazi za rukom. Ništa novo, baš kao Vukovićeva poezija, takvih pjesama na internetu ima bukvalno na hiljade, samo što njihovi autori ne pretenduju na status klasika, književni kanon i ozbiljne nagrade, već pišu za svoj groš.
<h3>Poeta srpskog sveta</h3>
Pjesma o tome kako je Rusiji prosto nasušno potrebno prostranstvo, pa mora da se širi na račun svih okolnih naroda nije bogzna šta, ali je bar jedan od rijetkih trenutaka iskrenosti u knjizi, skoro sve drugo je loša imitacija poezije. To je glavni utisak koji knjiga ostavlja kod čitaoca: liči na poeziju, izdaleka, iz profila, ali daleko je to od istinskog pjesništva, što smo i demonstrirali više puta, navodeći nekoliko pjesama pravih pjesnika.
Kao da je ChatGPT pisao pjesme, oponašajući ono što je pročitao, bez ikakvog razumijevanja pročitanog, kao što R2D2 inače radi – imitira mišljenje, zaključivanje i sve druge mentalne operacije. Paradoksalno, ali pjesnici poput Vukovića, kao i mnogo drugi mehanizovani kvazi-stvaraoci i pseudo-mislioci, zapravo su preteče vještačke inteligencije.
Ima u “Kući beskućnika” još jedna iskrena pjesma, nalik na ovu rusomansku, na istoj ideološkoj liniji: “beograd jedini / rim koji imamo” (str. 160). Da, poslije svih metafizičkih izleta, prodiranja u dubine ljudske duše, poslije plitkih ambisa i ponora dubokih kao rupa za klikere, poslije prividnih čuda i fiktivnih meditacija – na kraju stignemo do suštine stvari. Beograd je Rim, centar lokalne imperije, Srbije koja uporno i bezusjpešno pokušava da se proširi na susjedne teritorije i teroriše komšije. To je pjesnički, intelektualni i ljudski domet laureata Vukovića, poete srpskog sveta. Poetika homogene ili velike Srbije, srpskog sveta ili srpskog integralizma, svejedno. Kako god okreneš, duplo golo, i u pesničkom i u svakom drugom smislu. Svi putevi vode u Rim, osim imperijalnih bespuća koja ne vode nikuda, a idu preko Beograda.
Grehota je tekst o Bećiru završiti Vukovićem, treba se malo dekontaminirati od čudno prelomljenih rečenica koje nevješto glume stihove, takoreći šmiraju. Za kraj, jedna autopoetička pesma Dušana Matića, nadrealiste ovdašnjeg, pravog majstora.
Ritual koji prolazi
pišeš kao što živiš kao pred neki polazak 
neki konačan odlazak 
i zato je sve nekako nedovršeno 
nezavršeno zadihano 
kao da ostavljaš nekom drugom 
nekom spokojnom kome čitavo ravnomerno ravnodušno vreme 
stoji na raspolaganju do u beskraj i koji će sve to 
da dovede u red sve lepo da sredi 
da misao najzad pliva po talasavom misaonom moru 
kao plivač na leđima što se odmara na talasima u času čistog predaha

Kuće beskućnika ili praznina na dijeti

&nbsp;U “Filosofiji palanke” Radomir Konstantinović piše da je osjećanje ugroženosti i opljačkanosti “osnovno osjećanje duha palanke”, te da taj duh posjeduje nagonsko-odbrambenu “sklonost da osjeća sebe kao tuđu žrtvu”. Permanentna autoviktimizacija, pogotovo kad za takvu operaciju nema nikakvog razloga, to je kamen-temeljac ovdašnjeg dominantnog osjećanja svijeta, iz kojeg proističu razne ideologije, svjetonazori, providne maske ispod kojih se kriju brižljivo njegovana pizma, jal, mržnja, ozlojeđenost, resantiman i žudnja za osvetom.
Lokalne kukumavke neprekidno nariču nad zlosrećnom srpskom sudbinom, zapomažu kako je našem nebeskom nacionu nanijeta orijaška nepravda, čime pravdaju želju da drugome nanesu zlo, potajno oštreći mentalne kame za nove osvajačke pohode. Iza te tobožnje težnje ka pravdi i poravnanju računa krije se puka nemoć da se preuzme odgovornost za sopstvene postupke, najobičnija samoskrivljena nezrelost.
<h3>Čudesni svijet reciprociteta</h3>
Samoproglašena žrtva nije subjekt, ona uvijek samo trpi, ne postupa po svojoj volji, vazda je puki objekat tuđeg djelovanja, samim tim je oslobođena svake odgovornosti, čak joj je pojam odgovornosti potpuno stran i nerazumljiv. Poklonici resantimana imaju čvrsto uvjerenje “da je vrhovno načelo svuda: u odnosima čovjeka i čovjeka, ali i u odnosima čovjeka i same egzistencije (samog njenog bića), načelo prevare”, kako veli Konstantinović. Budući da vjeruje u prevaru kao fundamentalni princip postojanja, čovek resantimana je prinuđen da neprekidno produkuje laži, falsifikate i poluistine, ne bi li preinačio dunjaluk u svijet pukih privida, fantoma i aveti.
Prije neki dan je politikolog, novinar, direktor agencije Pragma Cvijetin Milivojević, jedan od omiljenih političkih analitičara antivučićevskih televizija, zavapio iz bijela grla kako su Srbiji nanijete brojne nepravde, a ona, nesrećnica, ništa tim zlehudim povodom ne preduzima. Konkretno, ovog puta se Crna Gora našla na optuženičkoj klupi, kao još jedan od bezbroj vjekovnih neprijatelja bez kojih ne bismo mogli da zamislimo naše vladajuće mentalno stanje vojne utvrde koja je vazda pod opsadom.
Veli Milivojević kako “Crna Gora nas ne priznaje. Ona nas ne priznaje, ako se dobro sjećam, da li od 2009. Ona je priznala Kosovo kao nezavisnu državu. Dakle, ona nas priznaje u smanjenom kapacitetu od 85 odsto teritorije”. Politikolog je došao na genijalnu misao koja glasi: “Nama fali odnos reciprociteta sa svima”. Šta podrazumijeva pod “svima”, nažalost, nije precizirao. Možda misli na sve države na svijetu, jer nema te zemlje koja Srbiji nije nanijela kakvo zlo (dobro, osim majčice Rusije).
<h3>Šta da se radi?</h3>
Možda je mislio na sve ljude na svijetu ili čak na sve postojeće, možda se resantimanska ogorčenost širi na čitavo postojanje, možda fanatici nacije vjeruju da ih samo postojanje svemira vrijeđa. A možda je ipak mislio samo na susjedne države, nastale nakon mučkog ubistva SFRJ, ne treba našim ogorčenjacima pripisivati vaseljenske ambicije, oni se ionako mjere samo sa bratom, kako je lijepo pisao Danilo Kiš u eseju o nacionalizmu.
Imao je politikolog i neke konkretne predloge za državu Srbiju, dosjetio se adekvatne recipročne mere za nepodnošljivu činjenicu što Crna Gora priznaje realnost, a ne tlapnje umetnute u preambulu Ustava Srbije, koje su od najvišeg pravnog akta načinile djelo fantastične književnosti. Šta da se radi? Evo šta: “Ako nema recipročnog, na primer da mi kažemo priznajemo Crnu Goru od sada, ali bez stare Hercegovine. To vam je sve do Nikšića. To nikad nije bila Crna Gora do 1945. godine. Znači, ne priznajemo to. Ne priznajemo onu Sutorinu, izlazak Republike Srpske i Bosne i Hercegovine na more”.
Nije Milivojević tu stao, kad mašta krene da se razgrijeva teško ju je zagasiti, plamti požar na sve strane. Nastavio je politikolog u istom zloduhu: “Hajde da vidimo, da razgovaramo sa našom braćom Albancima u Malesiji. Oni imaju tamo neke potrebe da imaju nekakvu autonomiju, možda s pravom… Možda da podržimo, možda ćemo time otopliti odnose sa našim Albancima na Kosovu. Ili možda sa Albancima u Albaniji. Sa državom Albanijom. Pa da kažemo, tako je, Malesija ima pravo na autonomiju unutar Crne Gore. Za početak. I to je za mene recipročno. Pa ne bi se to svidjelo Crnoj Gori. A je li? A je li se državi Srbiji sviđa što je Crna Gora priznala Kosovo?”
<h3>Telepatska politikologija paranormalnog</h3>
Naši nacionalisti su vaistinu zabavan svijet, takoreći komičari. Prvo država Srbija učini sve što je u njenoj moći da otjera Kosovo - od aparthejda, masovnog otpuštanja Albanaca, ukidanja autonomije, zlostavljanja, pa sve do kolektivnog etničkog čišćenja, ratnih zločina, trpanja albanskih leševa u hladnjače i zakopavanja u masovne grobnice – a onda se neko u ime te iste države vajka što Crna Gora priznaje Kosovo. Pa ako ne želiš da se jedan dio teritorije otcijepi, nemoj da terorišeš stanovništvo na toj teritoriji. Da se Miloševićev režim ponašao prema Šumadincima kao prema Albancima, sad bismo imali nezavisnu Republiku Šumadiju, jer takav zulum niko neće da trpi.
Bizarna ideja da bi autonomija Albanaca u Crnoj Gori dovela do otopljenja odnosa Srbije sa “našim Albancima na Kosovu” spadala bi u red deluzija, kad bi autor ideje to ozbiljno mislio. Ovako je riječ o najordinarnijoj podvali i providnom marifetluku. Poslije silnih pokolja i masovnog protjerivanja, poslije decenija zlostavljanja – teško je očekivati bilo kakvo otopljenje. Pogotovo ako država koja je počinila zločine i dalje drži ideološke priče koja je do zločina i dovela, negira realnost, krivotvori činjenice, živi u stanju poricanja i utvara da je Kosovo deo Srbije. Nema tu ni pomoći, ni otopljavanja. Tu ni globalno otopljavanje ne može da pomogne.
Šta se državi Srbiji sviđa a šta ne, kakva su državina osjećanja – to su pitanja za mnogo mudrije osobe od potpisnika ovih redova. Do juče sam mislio da samo živa bića imaju emocije, dočim se neživim predmetima i apstrakcijama ništa ne može niti dopadati niti ne dopadati, ali me je politikolog razuvjerio. Ne samo da apstraktne pojave poput države mogu imati osjećanja, nego politikolog pouzdano zna i šta država čuvstvuje, a do tih spoznaja treće vrste došao je verovatno pomoću etatističke telepatije ili neke slične natprirodne sposobnosti. Osim ako nije bacao pasulj, gledao u jetru, zurio u kristalnu kuglu ili se poslužio nekom srodnom tehnikom za otkrivanje paranormalnih fenomena.
<h3>Dobro čini i dobru se nadaj</h3>
Zahtijevati reciprocitet iz pozicije države Srbije, po principu oko za oko, zub za zub – u najmanju je ruku neoprezno. Zamislimo kako bi taj reciprocitet zapravo izgledao. Ostavimo Crnu Goru po strani, uzmimo druge države nastale na tlu SFRJ. Hrvatska bi, po principu reciprociteta, morala da granatira i drži pod opsadom Novi Sad, a da ga potom sravni sa zemljom, kao što je srpska JNA učinila sa Vukovarom.
Bosna i Hercegovina bi prvo poslala Armiju BiH i paravojne formacije na gradove i opštine duž Drine. Tamo bi isterali Srbe iz njihovih kuća, popalili, opljačkali, ubijali, silovali, odvodili u konc-logore, sve dok ne izvrše temeljno etničko čišćenje. Odvodili bi zarobljenike do litice, tamo ih strijeljali i bacali u ponor. Potrpali bi civile u neku kuću, pa bi je zapalili i napravili živu lomaču. Strijeljali bi svakog dana civile na mostu i bacali njihove leševe u Drinu, sve dok ne zapuše hidrocentralu.
Armija BiH bi potom opkolila Beograd, pa bi snajperisali, granatirali i tukli četiri godine po svemu što se miče, a najviše po civilima, ostavljajući Beograđane bez struje, vode, hrane, ogrijeva i ostalih potrepština. Snajperisti bi ubijali žene, decu i muškarce nasred ulice, u redovima za vodu, u svakoj prilici. Granate bi rokale po stambenim zgradama, domovima zdravlja, bolnicama, školama, vrtićima, a usput bi spalili i Narodnu biblioteku da zatru kulturno pamćenje.
Na kraju četvrte godine agresije, upali bi u najveću izbjegličku enklavu, razdvojili muškarce od žena, a potom pobili 8.372 civila i izvršili genocid, pa bi to uporno poricali, uprkos međunarodnim presudama i milionima dokaza. Masovna silovanja, etnička čišćenja, pljačke, paljenja sela, uništavanje gradova bili bi svakodnevica ovog rata usmerenog protiv srpskih civila. Malo nakon završetka ratova sa Hrvatskom i BiH, Oslobodilačka vojska Kosova bi upala u Srbiju, ubijajući i pljačkajući sve pred sobom, te protjerujući skoro 900.000 Srba preko Dunava u Rumuniju. Pobijene srpske civile bi stavljali u hladnjače, a potom ih vozili u Prištinu gde bi ih sahranjivali u masovne grobnice na zemljištu koje se nalazi u krugu kasarne.
<h3>Ko drugome jamu kopa...</h3>
Eto, tako bi izgledala politikologova igra reciprociteta u praksi. Pa kad susjedi urade Srbiji ono što je Srbija devedesetih godina uradila njima, onda ta vječno uvrijeđena država može da insistira na reciprocitetu i da se sveti komšijama što su priznali Kosovo, ozljeđujući nam živu ranu, bez imalo razumijevanja za našu bol zbog toga što nam fali 15 procenata nacionalne duše.
Što bi rekao voljeni narod na koji se nacionalisti stalno pozivaju: Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada, quod erat demonstrandum. Ili, u modernijoj verziji, formula nadgornjavanja, menjaže tante za kukuriku i dešifrovanja tajanstvene putanje bumeranga mogla bi da glasi: Ko tebe Cvijetinom, ti njega Milivojevićem. Dok se konačno svi međusobno ne istrijebimo u toj kobnoj igri reciprociteta, eufemizmu za osvetu, pod sloganom koji je pre tri decenije izdumao vodeći kopirajter velikosrpskog nacionalizma, nacionalni bard Matija Bećković: Ćeraćemo se još.&nbsp;

Igra reciprociteta: Ko tebe Cvijetinom, ti njega Milivojevićem

Tridesetu godišnjicu genocida u Srebrenici Srbija dočekuje u stanju pripravnosti. Državom neprikosnoveno vlada jedan čovjek – Aleksandar Vučić, isti onaj što je u julu 1995. godine, kao narodni poslanik zločinačke Srpske radikalne stranke, sa skupštinske govornice urlao pretnje: “Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana”.
Predsjednik Srbije drži u svojim rukama sve institucije – od policije koja surovo premlaćuje demonstrante do pravosuđa koje pobunjene građane po hitnom postupku, od medija koji negiraju genocid i rugaju se žrtvama do ministarstava koja zabranjuju da se riječ genocid uopšte pomjene.
U posljednjih 13 godina, otkad je na vlasti, Vučić diktira ritam sveopštem poricanju genocida u Srebrenici, mada je i u prethodnom periodu dao doprinos tom procesu, zajedno sa brojnim drugim segmentima društva. Nijedna zvanična državna ustanova ne priznaje karakter zločina počinjenog u julu 1995. Kada je reč o genocidu u Srebrenici, poricanje je oficijelna politika države Srbije.
Opsesivna težnja da se porekne ono što se poreći ne može, ono što je čitavom svijetu poznato i temeljno dokumentovano – ponekad poprima groteskne razmere. U Srbiji čak ni Tužilaštvo za ratne zločine, kad sudi učesnicima srebreničkog pokolja, u optužnici ne pominje genocid. Kada je riječ o srpskom pravosuđu, u Srebrenici nije bilo genocida, tamo je izvršen ratni zločin, to je zvanična verzija priče koju besomučno ponavljaju razni državni funkcioneri već godinama.
<h2>Poricanje koje prelazi granice apsurda</h2>
Silina poricanja je tolika da često prelazi granice apsurda. Pod demokratskom vlašću stanje je bilo nešto bolje, ali i tad je genocid bio zabranjena riječ, pa je tako u “Deklaraciji o Srebrenici”, koju je Narodna skupština Srbije donela 2010. godine, postignuto naizgled nemoguće – da se ne osudi genocid, već zločin “na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde”. Trebalo je mnogo mentalne ekvilibristike da bi autori teksta smislili ovu frazu i zaobišli jasnu pravnu kvalifikaciju onoga što se dogodilo u Srebrenici. To je otprilike i maksimum do kog su dobacile državne institucije.
Evo samo još jednog primjera koji ilustruje pervertirano stanje stvari. Prije nekoliko godina gostovao sam u jednoj emisiji iz kulture na Radio Beogradu. Nakon što je emisija emitovana, urednik je pozvao voditelja i kritikovao ga što je upotrijebio riječ genocid. Gosti mogu da koriste taj izraz, ali uposlenicima javnog servisa je to strogo zabranjeno. Oni mogu da govore samo o, što bi rekla predsjednica Narodne skupštine Ana Brnabić, “užasnom, užasnom zločinu”. Pod sloganom javnog servisa: Vaše pravo da znate sve.
Cjelokupni državni aparat mobilisan je u poricanju genocida, što je svoju kulminaciju doživelo prošle godine, povodom Rezolucije Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici. U srpskim medijima vođena je višemjesečna kampanja protiv Rezolucije, Vučić i njegova posluga su besomučno ponavljali besmislenu mantru kako Srbe proglašavaju genocidnim narodom, kako nam svima na čelo utiskuju žig genocidnosti, stvorena je atmosfera masovne histerije. Širom Srbije i Republike Srpske postavljene su stotine billboarda sa natpisom: „Mi nismo genocidan narod. Pamtimo…“ i u potpisu: „Ponosna Srbija i Srpska“.
<h2>Kultura nesjećanja</h2>
Ista poruka je blještala nad glavnim gradom Srbije, ispisana džinovskim slovima na najvećem balkanskom displeju na Kuli Beograd. Takva ulična scenografija savršeno se rimovala sa stotinama murala, grafita i stensila posvećenih Ratku Mladiću, koji se šepure po zidovima srpskih gradova, varoši i sela. Poricanje genocida je samo jedna polovina antikulture sjećanja ili kulture nesjećanja koju praktikuju poklonici krvi i tla – druga polovina rezervisana je za glorifikaciju ratnih zločinaca koji su taj navodno nepostojeći genocid počinili.
Na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Njujorku Vučić se ponašao kao neka pomahnitala ili jurodiva osoba – ogrtao se zastavom Srbije, žvakao tu tkaninu, dizao tri prsta u vazduh, navijao kao da je na stadionskoj tribini, proglašavao nekakvu pobjedu, dok je u Beogradu cijela Vlada Srbije gledala prenos sjednice takođe ogrnuta državnom zastavom. Nakon što je Rezolucija donijeta, po srpskim gradovima defilovale su kolone automobila ukrašenih neizbježnim zastavama, vozači su trijumfalno trubili, proslavljajući predsjednikovu pobjedu nad imaginarnim protivnikom… valjda nad moralom, etikom, savješću i posljednjim ostacima ljudskosti.
U kampanju protiv Rezolucije UN-a uključile su se ključne ustanove srpskog društva. Izvršni odbor Srpske akademije nauka i umjetnosti objavio je saopštenje u kojem stoji da Rezolucija “ne doprinosi rješavanju bilo kog postojećeg otvorenog pitanja, pa ni ostvarenju njenog najvažnijeg proklamovanog cilja – pomirenja na Balkanu“.
Ni Srpska pravoslavna crkva nije izostala iz sveopšte negatorske fešte, patrijarh Porfirije je čak iskoristio Uskršnju poslanicu da se u njoj okomi na Rezoluciju, proglašavajući one koji tvrde da je u Srebrenici počinjen genocid – istorijskim revizionistima, braneći srpski narod od nepostojeće optužbe da je genocidan.
Usput budi rečeno, sintagmu “genocidan narod” ne koristi niko na dunjaluku, to nije nikakav stručni termin, njime se služe samo srpski nacionalisti, oni su ga i izmislili, i to krajem osamdesetih godina, u vrijeme nacionalističke homogenizacije, kad su Hrvate proglasili “genocidnim narodom”.
<h2>Permanentna asanacija terena</h2>
Histerija zbog Rezolucije UN-a je samo jedna faza dugog procesa negiranja koji traje već decenijama, a počeo je samim zločinačkim činom.
Poricanje je posljednja faza genocida, ono je upisano u sam zločin, oni koji planiraju masovno istrebljenje pripadnika druge nacije takođe planiraju i da poriču počinjena zlodela. Otuda sekundarne i tercijarne grobnice, prikrivanje tragova ubistava, što bi rekli počinioci – asanacija terena.
Masovno poricanje koje praktikuje većinski dio srpskog društva, predvođen našom takozvanom elitom, mogao bi se nazvati asanacijom mentalnog terena. Iz javnog polja, iz ljudske svijesti treba pažljivo izbrisati svako sjećanje na genocid, svaku činjenicu o masovnom ubijanju Bošnjaka, svaku primisao da taj nepojamni zločin ima neke veze sa Srbijom.
Rad na toj virtuelnoj asanaciji nikada ne prestaje, tu nema ni odmora ni pauze. Evo samo nekoliko najsvežijih primjera, uoči ovogodišnjeg 11. jula. Viši sud u Beogradu doneo je oslobađajuću presudu u slučaju generala Milenka Živanovića, bivšeg komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. General nije odgovoran za prisilno preseljenje stanovništva, tako je odlučio sud. Drugačije nije moglo ni da bude, proces je vođen kao od bijede, kako piše Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo: “U timu odbrane general je imao izabranog advokata, javnog tužioca i sudsko vijeće”. Pod takvim uslovima, naši sudovi bi oslobodili i Mladića.
<h2>Srebrenica kao tabu</h2>
Kada je objavljen ovogodišnji program festivala “Krokodil”, na kojem su i projekcije filmova i tribine posvećene obilježavanju tridesete godišnjice genocida u Srebrenici, uslijedila je prljava medijska kampanja, pojačana online prijetnjama, proganjanjima i fizičkim napadima na prostorije Udruženja “Krokodil”. Dva dana uoči početka festivala, Muzej Jugoslavije, na čijem platou se održavaju programi, dobio je direktivu od Ministarstva kulture sa izričitim zahtjevom da se ova institucija zvanično ogradi od “Krokodila”.
Međutim, pokazalo se da ograđivanje nije dovoljno. Na dan otvaranja festivala predstavnici Ministarstva kulture su došli u Muzej i zahtijevali da se isključe kablovi koji se koriste za sprovođenje struje festivalu, na kojem je inače bilo više od 150 učesnika. Za Ministarstvo kulture Srbije genocid u Srebrenici je tabu, zabranjena tema koju treba svim sredstvima protjerati iz javnog prostora.
Država Srbija 11. jula neće, naravno, obilježiti godišnjicu genocida, jer za njih taj zločin ne postoji. Čak i kad ga nazivaju zločinom, to čine samo da ga ne bi nazvali genocidom, što je takođe deo politike poricanja. Ali, zato je politički otac Aleksandra Vučića – predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac, najavio da će njegova partija 11. jula na Trgu Republike u centru Beograda “proslaviti oslobođenje Srebrenice”. Tako to biva u društvu koje odavno ne zna za sramotu.
<h2>U stanju poricanja</h2>
Većina građana Srbije pristaje na zvaničnu politiku poricanja zločina i genocida počinjenih u njihovo ime. Razna istraživanja javnog mnjenja, rađena posljednjih godina, kažu da tek 15-ak posto stanovništva zna da se u Srbiji dogodio genocid. U državni projekat poricanja uloženo je neizmjerno mnogo truda, rada, energije i novca, uglavnom iz budžeta. Treba platiti honorare za hiljade tekstova, nebrojene sate televizijskih emisija, za knjige, konferencije, pseudonaučne skupove, za kvazi-istoričarske revizionizme, za kojekakve naci-intelektualce i njihove izmislice.
Većini građana trošenje njihovog novca u neljudske svrhe, da bi se negirala patnja, da bi se rugalo žrtvama – očigledno ne smeta. Kao što im nije smetalo ni to što su ratni zločini, etničko čišćenje, uništavanje Bosne i Hercegovine i genocid finansirani njihovim novcem, iz budžeta Srbije. Srpsko društvo živi u stanju poricanja, nevoljno da se suoči sa prošlošću, da pogleda u taj mračni ponor, da raščisti sa sobom, sa sopstvenim zabludama i odgovornošću za zlo počinjeno devedesetih godina.
Na pitanje šta je danas Srebrenica Srbiji i Srbima, najtačnije je odgovoriti rečima koje je istoričar Milivoj Bešlin napisao prije deset godina, povodom 20. godišnjice genocida: “Srebrenica nije samo paradigma zločinačkog rata koji je vođen ne u BiH, nego prije svega i iznad svega protiv BiH, ona postaje i konstitutivno mjesto srpskog identiteta. Suštinski ona to već jeste, ali ne kroz katarzu, već kroz ogroman napor nezanemarljivih djelova društva i njegove elite da se genocid negira, relativizuje, opravdava ili prećutkuje”.
<h2>Temelj nacionalnog identiteta</h2>
U međuvremenu se ništa nije promenilo, samo je dodatno radikalizovano negiranje, poricanje i relativizacija genocida u Srebrenici, ali i svih drugih zločina koje su počinile srpske snage. Dominantna elita poricanjem i krivotvorenjem prošlosti održava u životu nacionalističku ideologiju koja je i dovela do zločina i genocida. Većina na to pristaje, iz kukavičluka, iz nemoći da se vine do lične odgovornosti, iz osjećaja pripadnosti kolektivu koji uvijek treba opravdati, čak i kad čini najstravičnije zločine.
Začarani krug poricanja i perpetuiranja zločinačke ideologije razbija manjina koja uporno piše i govori o genocidu, radi na suočavanju sa prošlošću i uspostavljanju kulture sjećanja. Zbog toga su takvi pojedinci, nevladine organizacije, udruženja, intelektualci, javne ličnosti neprekidno izloženi progonu, kampanjama linča i proglašeni za izdajnike srpstva, autošoviniste i zatočnike – što bi rekao Milo Lompar – duha samoporicanja.
Zaista je, kako veli Bešlin, Srebrenica “konstitutivno mjesto srpskog identiteta”, ali na dva različita načina. Za većinsku grupu Srebrenica je temelj nacionalnog identiteta, jer pripadati srpskoj naciji znači negirati genocid, odbijati bilo kakvu odgovornost svoje nacije za zločine, istrajavati na hegemonističkoj ideologiji velike Srbije, srpskog svijeta ili srpskog integralizma. Za manjinu, za Drugu Srbiju, Srebrenica je takođe temelj nacionalnog identiteta, ali na dijametralno suprotan način – pripadati srpskom narodu znači priznati da su genocid i zločini počinjeni u moje ime, da me to obavezuje, da imam moralnu dužnost da odgovorim na tu činjenicu, da se distanciram od ideologije koja je do genocida dovela i borim se protiv nje, da njegujem kulturu sjećanja i poštujem žrtve. Jer Druga Srbija je, kako je to govorio Radomir Konstantinović, Srbija koja se ne miri sa zločinom.
Tako će biti zauvijek, ništa to ne može promijeniti, sva poricanja, negiranja, prećutkivanja i relativizacije su uzaludna rabota. Kao što je govorio Jean Amery, čovjek koji je preživio Aušvic: “Ako se dobro sjećam, Hans Magnus Enzensberger napisao je negde da je Aušvic prošlost, sadašnjost i budućnost Njemačke, ali on, nažalost, nije presudan, jer on i ljudi njegovog moralnog integriteta nisu narod”. Parafrazirajući Ameryja i Enzensbergera, moglo bi se reći: Srebrenica je prošlost, sadašnjost i budućnost Srbije.

I 30 godina poslije: Genocid – zabranjena riječ u Srbiji

Kada su studenti zakazali veliki protest za Vidovdan, to je moglo da izazove stanovito podozrenje u liberalnijim krugovima. Možda taj datum nije baš najbolji, previše je nacionalističke mitologije vezano za Vidovdan, centralna simbolika velikosrpskog nacionalizma formirala se oko kosovskog mita i zaveta, nije lako prevazići to golemo istorijsko nasleđe.
Dobro, možda ne mora sve da krene u dobro poznatom pravcu, već mesecima se govori o tome kako studenti od Aleksandra Vučića i naprednjačkog režima otimaju tapiju na srpsku zastavu, himnu, patriotizam i slične pojmove, pa su sad rešili da im otmu i Vidovdan.
<h2>Himna ‘Crvenih beretki’</h2>
Kad su Studenti u blokadi objavili plakat sa pozivom na protest na kojem je stajala rečenica “Imamo sa čim pred Lazara”, to je već moglo da upali alarm u glavi. Tu su studenti progovorili rečnikom nacionalističke ideologije, aktivirali su matricu o polaganju računa precima, svetim vitezovima koji su junački izginuli u Kosovskom boju; dali su prednost ideološkom pogledu na prošlost, na štetu istorijske nauke. No dobro, ni to nije moralo da znači kako će sve otići u smeru nedavanja Kosova i sličnih floskula, možda se mladi samo poigravaju poznatim simbolima, e da bi ih iskoristili u svoje svrhe.
Međutim, kad su studenti Fakulteta dramskih umetnosti objavili spot pod nazivom „Bez podela. Vidimo se na Vidovdan“, to je već bio razlog za ozbiljnu zabrinutost. U spotu glumci recituju pesmu Ljubomira Simovića iz komada „Putujuće pozorište Šopalović“: „Ja ću da ustanem, / zgažen, zgromljen, tlačen, / na čelične vojske / sa drvenim mačem! / Deci koja cvile, / majkama što plaču, / doneću slobodu / na drvenom maču!“ Ništa u pesmi nije sporno, naprotiv, ona govori o borbi drvenim mačem, glumačkim rekvizitom, protiv gole brahijalne sile, o borbi duha i umetnosti protiv silnika, moćnika i aždaja ovog sveta.
Problem je u muzičkoj pozadini – a to je melodija pesme „Hriste Bože“ iz filma „Boj na Kosovu“, snimljenom po komadu Ljubomira Simovića. Ta pesma je postala zvanična himna zloglasnih „Crvenih beretki“, sa tom pesmom na usnama su pripadnici ove jedinice odlazili u svoje ratničke pohode, ona je simbol zla devedesetih. A i sam komad je pisan po narudžbini, kao deo nacionalističke mobilizacije, homogenizacije stanovništva i pripreme za ratove. Nema tog studentskog pokreta koji može da opere ovu pesmu od krvi.
<h2>Vladika Nikolaj, zvezda vodilja</h2>
A onda je došao i Vidovdan, održan je veliki protest na kojem se okupilo oko 140.000 građana, govornici su zborili mahom u duhu pomenutog spota, a nesrećni gledalac i slušalac je imao utisak kao da se vremeplovom vratio u 1989. godinu i da gleda Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Student sa šajkačom na glavi besedio je o tome kako Vidovdan „nije samo običan datum u godini, ili broj u kalendaru, već simbol našeg duhovnog i kulturnog identiteta”, da je to “dan kada se nebo i zemlja dotaknu, ali i kada molitva i krv postaju jedno, kada prošlost i sadašnjost šapuću pobedonosnu pesmu o besmrtnosti duha jednog naroda”.
Bilo je i priče o tome kako su se srpski vitezovi probili do Muratovog čadora, kako je Miloš Obilić usmrtio sultana, mada je dotični junak plod mašte epskih pevača, ali koga briga za istorijske podatke, oni samo smetaju izgradnji ideološke konstrukcije. Naravno, bilo je reči i o kosovskom zavetu koji se obnavlja ovog Vidovdana, šta bi drugo radio.
Krunisao je student svoj govor citatom iz vidovdanske besede Nikolaja Velimirovića, antisemite, ljotićevca, ljubitelja Hitlera, i svetitelja ovdašnjeg: “A kad bi sve lobanje i kosti bile uzidane, mogao bi se podići hram, trista metara visok, toliko širok i dugačak, i svaki Srbin bi danas mogao podići ruku i pokazati – ovo je glava moga dede, moga oca, moga brata, moga komšije, moga prijatelja, kuma. Pet vekova Srbija lobanjama i kostima svojim brani Evropu, da bi ona živela srećno i u miru”. Mogao je da citira i Nikolajevo poređenje Adolfa Hitlera sa Svetim Savom, ali ni ovo nije loše.
<h2>Čuvar srpske duše</h2>
Momčilo Trajković je u ime Srpskog nacionalnog veća dodelio studentima specijalnu povelju “Crveni kosovski božur”, te prozborio koju o tome kako je zov koji se čuje iz grla desetine hiljada studenata “danas najglasniji u odbrani Kosova i Metohije” i da taj “vapaj uznemirene mladosti vidimo kao šansu da spasimo Kosovo”. Bilo bi bolje da je studentima ispričao nešto o tome zašto je Kosovo pobeglo od Srbije, nešto o represiji nad Albancima, o masovnim pokoljima i proterivanjima, o hladnjačama i masovnim grobnicama. No, to se svakako ne bi uklopilo u agendu skupa, tu nema mesta za činjenice, ali zato odlično prolaze floskule koje je mogao da izgovori i Aleksandar Vučić ili bilo ko drugi iz te nacionalističke bulumente.
“Neće vam se obratiti samo čovek, niti univerzitetski profesor, ni istoričar književnosti, već čuvar srpske nacionalne svesti i srpske duše. Njegove reči su kao mač, one seku zablude vremena u kojem mi živimo” – ovako je voditeljka najavila nastup Mila Lompara, zagovornika srpskog i ruskog stanovišta, istrajnog borca protiv duha samoporicanja i sličnih autošovinističkih pošasti.
Lompar je opravdao gromopucatelnu najavu, pozvao je na poštovanje Ustava, po kojem je “Kosovo i Metohija neotuđivi deo Srbije”, zaboravivši da kaže kako je zbog te fikcije metnute u preambulu dotični akt i donet, kako bi izbrisao realnost i zarobio Srbiju za jedan duži vremenski period, a ako bude sreće – i zauvek. Govorio je Lompar i o svojoj omiljenoj temi, spoljašnjoj slobodi koja ide u dva kraka, jedan je sloboda države Srbije, a drugi “sloboda srpskog naroda van Srbije, odbrana suverenosti Republike Srpske, odbrana suverenosti Srba u Crnoj Gori, borba za srpska nacionalna prava u Hrvatskoj i Makedoniji. To je borba za srpski integralizam”.
<h2>Velikosrpski integralizam</h2>
Lepo što se Lompar prisetio i ugroženih Srba u Makedoniji, njih niko da se seti nakon Vojislava Šešelja, Srpske radikalne stranke i mitropolita Amfilohija, jedino su oni onomad podsećali da i Makedonija treba da bude deo proširene Srbije. Šteta samo što je profesor Lompar zaboravio da pomene i borbu za Republiku Srpsku Krajinu i što nije spomenuo granicu Karlobag-Karlovac-Ogulin-Virovitica.
Srpski integralizam je eufemizam za “Srpski svet”, “Veliku Srbiju” ili “Homogenu Srbiju” četničkog ideologa Stevana Moljevića. Ponovo stara, dobro poznata priča o svim Srbima u jednoj državi, o svesrpskom ujedinjenju, o ugroženim Srbima u susednim zemljama koje matica treba da brani. Sve smo to čuli hiljadu puta, na toj ideološkoj matrici je Slobodan Milošević onomad vodio četiri agresorska rata i sva četiri izgubio, na toj matrici su počinjeni najstravičniji ratni zločini, etnička čišćenja i genocid u Srebrenici.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fsvijet%2Fvelikosrpske-poruke-i-sa-studentskog-protesta-u-beogradu-profesor-lompar-o-srpskom-integralizmu-nije-zaobisao-ni-crnu-goru&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Govorio je na protestu i “heroj sa Košara”, to je ona bitka koja je toliko znamenita da se o njoj do 2011. godine nije ni pisalo, a stvaranje legende je počelo tek 2016. Neki radoznalac bi se zapitao zašto se nikada ne govori ni o jednoj drugoj bici, uvek samo i jedino Košare. Odgovor je jednostavan – sve ostalo su bili pokolji, opsade, zločini, konc-logori, masovna silovanja, pljačke, ubijanja civila i slični “podvizi” naših junaka, a od takvog nezgodnog materijala ni najmaštovitiji ideolog nije u stanju da napravi patriotsku priču. Onda mu ostaju Košare, mesto gde su obesni političari i generali žrtvovali mlade vojnike, dok se veći deo snaga bavio zločinjenjem. Daj šta daš.
Da Lompareva jeremijada nad sudbinom Srba u regionu nije samo njegova lična ideološka opsesija potvrdila je i studentkinja koja je pročitala neku vrstu političkog programa studentskog pokreta. „Kosovo i Metohija i poštovanje Ustava Srbije. Spoljna politika mora biti zasnovana na poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije, Ustava, vojne neutralnosti i zaštiti srpskog naroda na Kosovu i Metohiji i u regionu“, rekla je studentkinja. A Nemce u Sudetima ne nameravate da štitite? Mislim, kad ste već kopija kopijine kopije, red je da se bar pomene original. Pohvalno je što ni vojna neutralnost nije zaboravljena, da ne pomisli neko, ne daj Bože, kako neki studenti žele da Srbija postane deo NATO saveza. Vladimir Putin može mirno da spava, Srbija je jedinstvena po ključnim pitanjima.
<h2>Put do Vučića i nadstrešnice</h2>
Vidovdanski protest nije ličio ni na jedan dosadašnji studentski skup. Došlo je do radikalnog zaokreta u desno, do reaktiviranja svih nacionalističkih ideologema, do povratka na stari program svesrpskog ujedinjenja, kao da smo ponovo u 1989. godini. Umesto protesta protiv autokratske vlasti, nepravde, nasilja i korupcije, dobili smo skup potencijalnih bacača cveća na tenkove. S obzirom na sadržaj govora, na protestu su mirno mogli da nastupe i Aleksandar Vulin ili Dragoslav Bokan. Bizarna inverzija.
Sa stanovišta studentskih zahteva i njihove dosadašnje borbe taj zaokret je potpuno besmislen i kontraproduktivan. Na ideološkim osnovama koje su izložene na protestu ne stiže se do vladavine prava, pravne države, odsustva korupcije, funkcionalnih institucija, jednakosti svih pred zakonom i ostalih vrednosti za koje se studenti zalažu.
Naprotiv, nacionalistička ideologija vodi pravo u nasilje, korupciju, nepravdu, laž, zarobljene ustanove, autokratiju, mržnju, šovinizam, siromaštvo, izolaciju i slično. Na tom putu se uvek stigne do nekog Vučića i do neke nadstrešnice koja ubija ljude. Tome hegemonistički pan-pokreti i služe, da država i društvo nikada ne budu uređeni, to ne može da se pročita u epskim pesmama ili kod Lompara, ali može u “Izvorima totalitarizma” Hane Arent.
<h2>Izaći iz začaranog kruga</h2>
Ako će ova podgrejana ćosićevsko-memorandumska papazjanija da bude studentski program na izborima, to takođe ne vodi nikuda. Jeste srpsko društvo impregnirano nacionalizmom, ali su građani ipak skloni nekim umerenijim varijantama. Ono što smo čuli na protestu podseća na programe Dveri, Zavetnika, radikala i sličnih partija koje se vrte oko cenzusa ili su ispod njega. Kad se velikosrpski program izloži u čistoj, ogoljenoj formi – to ne dobija veliku podršku birača. Sumnjam i da većina studenata deli ideologiju objavljenu na protestu, do sad bi se to već videlo, ipak se proteklih meseci govorilo o nekim drugim temama, na drugačiji način.
Ako studenti istraju na ovom kursu, to će samo odbiti sve ljude koji žele istinske a ne kozmetičke promene, sve one koji su demokratski nastrojeni i žele ne samo pad jednog režima, već i demontažu ideoloških temelja na kojima naprednjački režim počiva. Svaki radikalni zaokret građanskog nezadovoljstva u desno vodi u sigurnu propast protesta, to je oproban recept. U tom slučaju Aleksandar Vučić i njegova razbojnička banda će moći zadovoljno da trljaju ruke.
Ako građani i studenti ne smognu snage da izađu iz začaranog kruga nacionalističkih zabluda, ako se ne otrgnu iz okova pogubne ideologije koja iza sebe ostavlja jedino pustoš i smrt, ako ne iskorače iz mračnog nasleđa prošlosti – ostaje nam samo da tapkamo u mestu i trajemo u večnom Vidovdanu mrmota.

Studentski protest i ideologija ‘Srpskog sveta’: Neki novi bacači cvijeća na tenkove

Dok Aleksandar Vučić proslavlja Dan pobjede nad fašizmom u Moskvi, u gostima kod Vladimira Putina, Hitlera našeg doba, njegova dvorska svita u Srbiji takođe obilježava praznik, mada nikome nije jasno zašto. Odavno je obilježavanje ovog svijetlog datuma pretvoreno u farsu, otkad su Srbiju zajahali duhovni i ideološki potomci onih koji su u Drugom svjetskom ratu bili na strani okupatora. Tradicija ruganja antifašizmu, poglavito Narodno-oslobodilačkom pokretu koji je porazio naciste i njihove sluge, nastavljena je i ove godine.
Kao i svake godine, i sada su zvaničnici prvo oskrnavili Spomen kompleks “Groblje oslobodilaca Beograda”. Predsednica Skupštine Srbije Ana Brnabić, ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Milica Đurđević Stamenkovski, kao i ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Bocan Harčenko položili su vence na spomenike onih koji su dali živote u borbi protiv fašizma. Njima su se pridružili i takozvani “studenti koji žele da uče”, izdajnici svojih kolega koji se bore za slobodu, pravdu i demokratiju, za iste one ideale za koje su se borili i oni koji počivaju na Groblju oslobodilaca.
Potom je uslijedila šetnja Besmrtnog puka do Trga Republike, što je običaj uveden prije nekoliko godina. Tačnije – presađen iz matuške Rusije. Pošto su naši revizionisti, zakleti protivnici partizana i ostalih antifašista, temeljno izbrisali sjećanje na naše autohtone antifašističke tradicije, sa posebnim naglaskom na komuniste i partizane, ostalo im je jedino da uvoze lažnu tradiciju iz Rusije, zemlje koja danas djeluje slično kao Treći Rajh vo vremja ono. Kod nas se predstavnici vlasti ponašaju kao da je taj Besmrtni puk neka dugovečna tradicija, kao da potiče iz davnih dana, a zapravo se radi o novotariji.
<h2>Uvoz običaja iz Rusije</h2>
Besmrtni puk je nastao u Tomsku 2011. godine na inicijativu trojice novinara – Sergeja Lapenkova, Sergeja Kolotovkina i Igora Dmitrijeva. Po riječima istoričara Milana Subotića, ideja te manifestacije je bila da građani “nošenjem fotografija svojih umrlih predaka simbolično potvrde njihovo prisustvo u slavljeničkoj koloni”. Nešto kasnije, Putinov režim je preuzeo ovu građansku inicijativu, pa je Besmrtni puk preinačen u militarističku manifestaciju koja slavi moć Rusije i njenog gospodara. A onda su se srpske sluge ruskog hazjajina dosjetile da svoje podaništvo pokažu i uvozom Besmrtnog puka, manifestacije koja slavi ideologiju ruskog imperijalizma, što je u dijametralnoj suprotnosti sa antifašizmom. Kad pogaziš sopstveni antifašizam, normalno je da se ponašaš vazalski i kvislinški, kako drugačije.
Na čelu kolone stajali su ambasador Rusije i srpski ministri, među njima i osvjedočeni ultranacionalisti Nikola Selaković i Milica Đurđević Stamenkovski. Aleksandar Bocan-Harčenko je predstavnik države koja upravo sprovodi genocid u Ukrajini, masovno ubija civile, diči se pokoljima nevinih, sravnjuje gradove sa zemljom, zatire sve pred sobom, ukratko – ponaša se slično kao nacistička Njemačka. Teško je pronaći adekvatniju osobu za povorku koja slavi antifašizam, pošto su nacisti iz Drugog svjetskog rata mrtvi.
Doduše, vlast je u namjeri da oskrnavi praznik posezala i za radikalnijim rješenjima, pa je tako prije koju godinu Besmrtni puk u Nišu predvodio osuđeni ratni zločinac Vladimir Lazarević. Njega su izabrali silom prilika, jer su Gebels, Gering, Himler, Hajdrih i slični nacistički zlikovci bili opravdano odsutni.
<h2>Zabranjeno pominjanje partizana</h2>
Da čitava manifestacija bude još apsurdnija, pomenuti ministri su poznati kao vatreni obožavaoci svih mogućih srpskih ratnih zločinaca iz devedesetih godina, kao i cijelog velikosrpskog projekta koji je iza sebe ostavio etnički očišćene teritorije, spaljena sela, porušene gradove, desetine hiljada mrtvih, milione raseljenih, silne masovne grobnice, neizmjernu patnju, jad i pustoš. Baš kao i fašizam u Drugom svjetskom ratu.
Nepotrebno je napominjati da su Vučićevi saradnici listom pristalice rehabilitacije kvislinga. Revizionisti, mrzitelji partizana, duhovna čeda četnika i ostalih kolaboracionista proslavljaju Dan pobjede nad svojim ideološkim istomišljenicima – zaista djeluje kao nacrt za neku dramu apsurda.
Kao i svake godine, i ove su funkcioneri izgovarali bezlične, besmislene izjave koje dodatno potcrtavaju svu bizarnost čitave predstave. Tako je, na primjer, Ana Brnabić proslovila kako “Dan pobjede nad fašizmom obilježavamo sa ponosom, dubokim poštovanjem i zahvalnošću prema svima koji su se borili za slobodu, pravdu i dostojanstvo čovjeka”. A ko su ti svi koji su se borili za slobodu? Kako se zvao njihov pokret? Imaju li ti ljudi neka imena?
Političari se brižljivo čuvaju da nijednom riječju ne pomenu partizane, Narodno-oslobodilački pokret, Josipa Broza Tita, Koču Popovića, Peka Dapčevića, nekog od nebrojenih narodnih heroja, bilo koga ko je zaista oslobodio Srbiju i Jugoslaviju od fašizma. Neupućeni posmatrač sa strane iz onog što političari govore nikada ne bi mogao da zaključi ko se to borio protiv fašizma i ko je oslobađao zemlju. Ako bismo slijedili zvanični narativ, zasnovan na istorijskoj reviziji, ispalo bi da su Draža Mihailović, njegovi četnici i Crvena armija porazili fašizam, a da su im u tome eventualno pomogli Milan Nedić i Dimitrije Ljotić.
<h2>"Uz maršala Tita, junačkoga sina"</h2>
Zato ne čudi što muzičkim dijelom proslave dominiraju pjesme kao što su “Marš na Drinu”, “Vostani Serbije”, “Ovo je Srbija” ili “Tamo daleko”. Kakve veze imaju te pjesme sa Narodno-oslobodilačkom borbom, antifašizmom i Drugim svjetskim ratom, to ni najvispreniji istoričar muzike ne bi umio da objasni. Važno je samo da se ne čuju pjesme koje su pjevali partizani, borci protiv fašizma, kojima bi ovaj praznik trebalo da bude posvećen. I bez kojih praznika ne bi ni bilo.
Nikako da čujemo neke stihove kojima su se bodrili borci protiv nacističkog okupatora i njegovih slugu. Na primjer: “Po šumama i gorama naše zemlje ponosne idu čete partizana, slavu borbe pronose”, ili “Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan. Bež'te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan”, ili “Uz maršala Tita, junačkoga sina, nas neće ni pakao smest’, mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo i čvrsto stiskamo pest”, ili “Sred pušaka bajoneta, straže oko nas, tiho kreće naša četa kroz bilećki kras”, ili “Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug! Koraci tutnje u napad, naprijed uz druga je drug! Naprijed sve bliže i bliže, čuje se koraka bat! Glas miliona se diže, dole fašizam i rat!” Te pjesme su izbrisane iz kolektivnog pamćenja, zajedno sa onima koji su ih pjevali. Kao da onih 800.000 partizanskih boraca i borkinja na čelu s Titom nikad nijesu ni postojali.
Dobro, ne treba biti previše kritičan prema nevoljnim slavljenicima Dana pobjede nad fašizmom, koji su prinuđeni da kiselih lica obilježavaju praznik koji bi najradije izbrisali iz istorije. Imali su oni i mnogo crnjih i gorih prestupa. Prije četiri godine su naši vrli antifašisti uspjeli da Dan pobjede nad fašizmom obilježe pjevanjem ljotićevskih pjesama iz zbirke dobrovoljačke lirike “Tvrđava”, objavljene tokom Drugog svjetskog rata. Na sceni Narodnog pozorišta orile su se popjevke pokojnih fašista iz Srpskog dobrovoljačkog korpusa, koje je sa ekrana smještenog iza pojaca pomno slušao čuveni borac protiv fašizma Draža Mihailović.
<h2>Neznani junaci</h2>
Do kakvog nonsensa može da dovede negiranje i falsifikovanje prošlosti najbolje je pokazao premijer Srbije Đuro Macut. Za razliku od kolega koji su se bar obreli na pravom mestu, predsjednik Vlade je potpuno zalutao, pa se našao na Avali, gdje je položio vijenac na Spomenik neznanom junaku. Kakve veze ima taj spomenik sa Drugim svjetskim ratom i pobjedom nad fašizmom? Nikakve.
Spomenik je posvećen žrtvama balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, Ivan Meštrović ga je napravio 1938. godine, prije okupacije i borbe protiv fašizma. Otkud onda Macut na Avali? Kako je uspio da pobrka ratove? Odgovor je jednostavan – da ne bi morao da oda počast omraženim partizanima, te da bi pobjedu nad fašizmom izmjestio iz istorijskog konteksta, prevashodno jugoslovenskog, i upisao je u tradiciju srpskih oslobodilačkih ratova.
Brisanje partizanskih, komunističkih, antifašističkih i socijalističkih tradicija u Srbiji traje već decenijama. Na kraju smo stigli u apsurdnu situaciju da se partizani ne pominju čak ni prilikom proslavljanja praznika za koje su sami zaslužni, kao što su Dan pobjede nad fašizmom ili Dan oslobođenja Beograda. Mladi naraštaji su sistematski indoktrinirani lažnim nastavnim programima, njima partizani i njihova borba ništa ne znače. To je vidljivo i u studentskoj pobuni, nema parola, pjesama, ikonografije koji bi podsjećali na partizane, dominiraju nacionalni motivi, potekli iz ideologije koja je uvijek stvarala ovakvu državu protiv koje se studenti bore.
Tito, Koča Popović, Ivo Lola Ribar, Nada Dimić, Đuka Dinić, Sava Kovačević, Lepa Radić – nisu više narodni heroji, već neznani junaci. Dok takvo stanje traje, dok srpsko društvo ostaje pogruženo u revizionizam i falsifikovanje prošlosti, dok nam vlada ideologija koju su partizani porazili – nema mnogo smisla da obilježavamo 9. maj. Više bi nam priličilo da slavimo Dan pobjede nad antifašizmom.

Kako su partizani postali neznani junaci

Jezivo mi je što postoji tolika količina bezbožništva u crkvi. To mi je nerazumljivo - poručio je beogradski književnik, novinar i kolumnista Tomislav Marković komentarišući ofanzivu koju u Crnoj Gori predvodi Crkva Srbije s ciljem da sluge okupatora u Drugom svjetskom ratu i ratne zločince rehabilituje i proglasi za antifašiste i mučenike.
Marković je, gostujući u Drugačijoj radio vezi Antene M, rekao &nbsp;da je to potpuno katastrofalno, ali istovremeno i logičan nastavak onoga što oni zagovaraju sve vrijeme - tu, kako je rekao, četničku priču u crkvi.
- I devedesetih su blagosiljali zločince, Škorpione i sve redom, Kačavenda je dočekivao Ratka Mladića kao oslobodioca Srebrenice... Tako da je meni ovo logičan slijed - istakao je Marković.
Jasno mu je, kaže, da se oni Boga ne boje.
- I da tu u Boga niko ne vjeruje. To je jasno kao dan. Ali mi je nevjerovatno da se ne pojavi neka grupa teologa i pruži neki otpor crkvenim vlastima. Čudo da nije rečeno svi smo mi Adolf &nbsp;Hitler ili Rudolf Hes ili nešto slično - ocijenio je on.
<h2>Svi su tamo gdje treba: Vučić u Moskvi, studenti u Briselu</h2>
Na pitanje da li je odlazak Aleksandra Vučića na Putinovu paradu u Moskvi, i pored jasnih upozorenja Brisela, jasna poruka Evropskoj uniji kojem je carstvu odlučio da se privoli predsjednik Srbije, Marković odgovara da on tu poruku šalje dugo.
- On tu poruku šalje već dugo, a oni nikako da ga shvate ozbiljno. Nego stalno pokušavaju da od njega naprave nekog saradljivog čovjeka koji bi da unapređuje demokratiju, da se bori protiv korupcije, da širi slobodu medija i sve ostale slobode... Što je besmisleno jer čovjek radi na zatiranju svega pomenutog od početka svoje vladavine, a i ranije, kroz cijelu svoju karijeru - rekao je Marković.
Misli, ipak, da je ovo crvena linija koju će u Briselu teško moći da ignorišu, pogotovo stoga što je sve sada jasno podijeljeno.
- Danas i sjutra svi su tamo gdje treba da budu: Vučić je u Moskvi sa ostalim agresorima i diktatorima, a studenti, koji su sada glavni motor promjena i njegov glavni protivnik, su u Briselu i u EU - kazao je Marković.
Stvari se kristališu i sve je, cijeni on, onako kako bi trebalo da bude. Nije siguran da će odmah biti radikalnih rezova, ali vjeruje da je Briselu već teško da ignoriše masovne studentske proteste u Srbiji, pogotovo što su evropski izaslanici konstatovali da nema suštinskih razlika između zahtjeva studenata i EU.
- S druge strane, stvari su iskristalisane jer Evropa mora da se brani od Rusije i svako ko bude otvoreno na ruskoj strani bojim se da neće imati šta dobro da očekuje u budućnosti, dodao je.
<h2>Neće samo EU dići ruke od Vučića</h2>
Gost Drugačije radio veze ističe da je dobro što je Tonino Picula izvjestilac, jer se ne libi da Evropskom parlamentu predoči istinitu sliku o stanju u Srbiji. Vučić nije legitiman predsjednik jer pobjeđuje na neregularnim izborima i krši Ustav, kaže Marković i još jednom naglašava da EU više "ne može da trpi ruske ljude".&nbsp;
Kaže da promjena odnosa prema predsjedniku Srbije možda ne ide željenom brzinom, ali da je konačno počela da se jasno pokazuje.
- U tom smislu ja nijesam nezadovoljan. Mislim da ovo ide u dobrom smjeru. I da, htjeli ne htjeli, na kraju će morati da dignu ruke od Vučića. I neće samo EU morati da digne ruke od Vučića, jer u ovakvoj situaciji, kada je po svim istraživanjima najmanje 60 odsto ljudi potiv njega a podržavaju studente, on više nije u stanju da bilo šta od onoga što je obećao isporuči svojim partnerima - istakao je Marković.
Na pitanje da li će Vučić prihvatiti zahtjev studenata za raspisivanje vanrednih izbora, Marković najprije ukazuje da i dalje nema uslova za njihovo regularno održavanje jer režim ima ogromnu prednost: medijsku, organizacionu, uvozi birače, spiskovi nijesu sređeni...
- Čak i po tim uslovima narodnjaci su u panici i kukaju: ne, ne, nipošto izbori! Miloš Vučević, bivši premijer - fikus poručuje: ne, ne propala bi država. Kod njih je velika panika tako da ja nijesam siguran da će Vučić popustiti mirno. Vjerovatno ima neku svoju računicu ali meni se čini da on više ne može da dobije izbore ni pod kojim uslovima. Prosto se promijenila atmosfera u društvu. Ljudi su se oslobodili tog straha... Mada ne znam čega su imali da se plaše, ali hajde sad - kazao je on.
Tomislav Marković ističe da bi Vučić, ukoliko odmah ne ispuni zahtjev studenata za raspisivanje vanrednih izbora, mogao da bude suočen sa masovnim demonstracijama i da će, na kraju, ipak morati to da uradi. Zahtjev studenata vidi kao izraz njihovog velikog samopouzdanja da mogu srušiti režim na izborima, uprkos svim prednostima koje neće moći da budu otklonjene kad god se izbori desili. Konačno, primjećuje da je tako bilo i sa padom Miloševića, kojega su u Srbiji mase iskreno voljele, za razliku od Vučića koji vlada dominantno ucjenama i strahom.
Problemi sa kojima se suočava u Srbiji neminovno se reflektuju na Vučićevu spoljnopolitičku poziciju. Marković smatra da je, možda, preuranjeno reći da je predsjednik Srbije izgubio sve četiri stolice na kojima je do skoro sjedio, ali da su i one na koje još računa "klimave", u to nema sumnje.
Ako mu je Putin jedini adut, pravoslavlje je osuđeno na propast
Ocijenio je i da je posjeta patrijarha Porfirija Perića Moskvi bila neka vrsta pripreme za Vučićev dolazak. Kaže da je prvi čovjek srpske crkve tamo bio u ulozi "kurira".
- Ono je bilo sramotno. Ajde na stranu sve, ali meni je bilo najstrašnije ono što je pričao iz razgovora sa jerusalimskim patrijarhom. Kao, pravoslavlje ima jedan jedini adut, a to je Putin! Sad razmišljam - pa, ako je tako, onda je pravoslavlje osuđeno na propast! Zar je toliko loša situacija? Znam da jeste loša, ali da je stanje baš toliko katastrofalno, nijesam znao! Putin je smrtan čovjek, umrijeće, što će poslije? Što je tu problem? Ajde, na stranu Porfirije, katoličanstvo i potestantizam već dugo rade nešto da se prilagode savremenom svijetu i da nađu neke odgovore na nova pitanja i izazove. Pravoslavlje, bogami, slabo. Kad smo već kod Rusije, ona ima veliku filozofsku i religijsku misao koja počinje Solovjevim, pa je nastavljaju Berđajev, Šestov, Fjodorov... Oni su sve to, praktično, odbacili a te ljude proglasili jereticima - kazao je Marković.
Ako se tako radi, kaže on, onda se na kraju stigne do Putina.
- Danas je najteže pravim vjernicima u Rusiji i Srbiji koji bi željeli da imaju svoju crkvu, a nemaju je - zaključio je Marković.

Marković: Jezivo je da postoji tolika količina bezbožništva u crkvi, čudo da nije rečeno „svi smo mi Adolf Hitler“

Srpska pravoslavna crkva i njen šef, po milosti Vučićevoj patrijarh srpski gospodin Porfirije, pokušali su da sakriju o čemu je bilo reči na sastanku sa masovnim ubicom Vladimirom Putinom i njegovim duhovnim stubom odbrane satanskog zla, patrijarhom Ruske pravoslavne crkve gospodinom Kirilom. Na zvaničnom sajtu SPC pojavilo se par šturih, regularnih saopštenja o putešestviju patrijarha Porfirija i episkopa bačkog Irineja u daleku, ali srpskom srcu blisku Moskvu, na pokolonjenje ruskom diktatoru.
Na osnovu tih birokratskih vesti nije se moglo mnogo saznati šta se zbivalo u Kremlju. Međutim, Kremlj je smatrao da treba obznaniti javno proklamovanu pokornost srpske crkve ruskoj, te jasno izraženu ropsku podložnost srpskog naroda starijem i znatno krupnijem ruskom bratu, pa su objavili transkript razgovora srpske i ruske strane na sajtu Ruske pravoslavne crkve. Ponešto se tu izgubilo u prevodu, a i kremaljski špijuni su skloni šminkanju realnosti, tako da donosimo pravi transkript dijaloga u paklu koji smo dobili posredstvom šestog čula trećeg oka u petoj dimenziji.
Vladimir Putin: Vaša Svetosti! Dozvolite mi da vas srdačno pozdravim u Moskvi, kao i ovde u ovim odajama – ovde vlada posebna atmosfera. Vazduh je ispunjen nevidljivim prisustvom duhovima desetina miliona mrtvih koje su moji prethodnici pobili, ni krive ni dužne. Osećate li kako u vas gledaju milioni uplašenih očiju? Osećate li kako vam mrtvi dahću za vrat? Te odvratne lešine je nemoguće ubiti jednom zauvek, džaba smo se onoliko naradili po gulazima, oni se uvek vraćaju. Ne obraćajte pažnju na njih, navikne se čovek posle nekog vremena.
Veoma nam je drago što vas vidimo. Znam da Srpska pravoslavna crkva daje značajan doprinos jačanju odnosa između naših naroda, koji tradicionalno održavaju najtoplije, najbliže i najpoverljivije savezničke odnose. Dobro vam je poznata priroda tog savezništva: mi naređujemo, vi izvršavate; mi smo gazde, vi ste sluge. I to dobrovoljne. I još ste ponosni na svoje lance.
Već sam rekao da rusko-srpski odnosi uvek imaju poseban karakter, pa tako i danas. To je, između ostalog, zato što nas povezuju snažni, duboki, duhovni zajednički koreni. Ta povezanost zasnovana je na našem zajedničkom služenju duhu pogibli, zloduhu razaranja, anđelu uništenja, Abadonu. I vi i mi dobro znamo kome služimo i kome se molimo, Princu tame, Knezu ovog sveta, simpatičnom đavolku kog oni odvratni zapdnjaci, ogrezli u materijalizam i obezduhovljenost, predstavljaju naivno, kao nekakvo rogato i repato čudovište.
Uvek nam je drago da vas vidimo. Za 9. maj očekujemo predsednika Srbije u Moskvi na svečanostima povodom Pobede u Velikom otadžbinskom ratu. Nipošto u Drugom svetskom ratu. Kao što vam je poznato, za nas postoji samo otadžbinski rat koji je počeo 1941, kad je Hitler prekršio obećanje dato svetom Staljinu i napao SSSR. Ne znam šta mu je to trebalo, mogli su lepo da podele svet na dve sfere, nacističku i staljinističku, na dva konc-logora u kojem bi milijarde bednih ljudskih stvorenja skapavale. Ono što naši vrli predšasnici nisu uspeli da ostvare, nadam se da ćemo ispraviti mi, njihovi naslednici, Donald Tramp i moja malenkost.
Znamo da situacija na Balkanu nije jednostavna, i poznata su nam vaša nastojanja da ojačate poziciju Srbije, uključujući i značaj Sabora Srpske crkve koji ste održali. Kad već niste uspeli da proširite uticaj đ i stvorite Veliku Srbiju topovima i tenkovima, ubicama i haubicama, snajperima i gelerima, treba probati i saborovanjima i duhovnim sredstvima prinude, pomoću takozvane meke moći koja ume i da se stvrdne, po potrebi.
Uvek nam je drago da vas vidimo. Dobrodošli!
Patrijarh Porfirije: Gospodine predsedniče, izvinite, reći ću nekoliko reči – ne govorim tako dobro ruski, ali sve razumem. Vladika Irinej je takođe sa mnom, on govori veoma dobro ruski jezik.
Hvala vam što ste nas primili i čestitam vam Pashu, kad se već mora. Hristos vaskrse! Navodno. Mada ja u to, pravo da vam kažem, ič ne verujem, ali moram da zborim zvaničnu verziju priče, jer me na to obavezuje funkcija koju obavljam. Šta ćete, svi smo mi glumci u velikom svetskom teatru.
Želeo bih da vam se zahvalim za sve što činite na nivou vrednosti. Jer vrednosni temelj – bez vrednosti, bez ideologije – ne ideologije, kao što bi rekli, psihološki, već u suštini – nemoguće je živeti. A vaše vrednosti su naše vrednosti, vaša ideologija je naša ideologija. Učinke tih vrednosti i ideologije možemo videti svakog dana diljem odmetnute Ukrajine koja je odbila da vam se pokori i zato doživljava sudbinu kakvu zaslužuje. Te vrednosti su spaljeni i porušeni gradovi, mrtva deca, pobijeni starci, civili zatrpani u ruševinama zgrada, škola, biblioteka, domova kulture. Te vrednosti su razrušene crkve i druge bogomolje. Zaista ste učinili velika dela u služenju ocu našem, Satani.
Od vere sve zavisi: kako verujemo – takav je naš život, naše reči i tako dalje. A mi verujemo u silu, moć, snagu, razaranje, u atomsku bombu i osveštanog “satanu”.
Vi znate i sami ste rekli da su u prošlosti odnosi naših crkava uvek bili odnosi ljubavi i saradnje između Ruske i Srpske crkve. Mislim da je i danas tako… Da li se tako kaže?
Patrijarh Kiril: Tako je!
Patrijarh Porfirije: Moji prethodnici – patrijarsi Srpske Crkve – u prošlosti su uvek bili povezani sa patrijarsima Ruske crkve. I moj prethodnik, Njegova Svetost patrijarh Irinej, govorio je: nama Srbima treba… Kako je govorio?
Mitropolit Irinej: Samo trenutak, da premotam traku na prislušnom uređaju koji mi je Udba ugradila u mali mozak pre pola stoleća. Rewind, rewind, aha, evo ga: Govorio je da naša mala lađa, ploveći po uzburkanom moru, uvek mora biti vezana za veliki ruski brod.
Patrijarh Porfirije: Želeo sam da kažem da mi osećamo i verujemo da je to istina. Moram da kažem, da biste znali, a vi već znate, ali treba ponovo reći, da srpski narod gleda na ruski narod kao na jedan. Jasno je koji je to narod, onaj veći, silniji, moćniji, brojniji – ruski. Srbi su, dakle, Rusi, samo smo imali nesreću da nas onaj ćopavi Vuk svojom reformom odvoji od matuške Rusije, da prostonarodni jezik uzme kao osnovu za jezički standard, umesto da smo lepo zborili ruskoslovenski, kako kremaljski bog zapoveda. Tu grešku ćemo ispraviti u ovom veku i stopiti se sa velikim ruskim narodom, baš kao što su to učinili i silni emigranti koji su se preselili u Rusiju pre nekoliko vekova i uspešno asimilovali, za razliku od nas nesrećnika u Austro-Ugarskoj koji ostadosmo Srbi pukom greškom.
Ponekad može biti da je nada Srba velika, nada koja više zavisi od Rusije, ruske politike, nego od srpske. Možda je to paradoks, ali to tako izgleda samo onom ko drži do nekakve slobode, a za nas koji vrhunac života vidimo u robovanju Rusiji sasvim je normalno da imamo više poverenja u vas nego u sebe.
Pre dve nedelje bio sam u Jerusalimu i razgovarao sa patrijarhom jerusalimskim, mnogo smo razgovarali. Nije znao da ću biti u Moskvi. I kada smo govorili o pravoslavlju globalno, rekao mi je: Mi pravoslavni imamo jedan adut. Pitao sam: Koji? Vladimir Putin, rekao mi je. Te reči govore sve. Pošto ionako ne verujemo u Hrista, Oca, Svetog duha i ostale trice i kučine, ostaje nam vera u zemaljsko božanstvo, u vas, zato vam se ovom prilikom klanjam do zemlje i ljubim vam svetu desnicu nogu. Jedino ne znam šta ćemo mi mali pravoslavni raditi ako vi, ne daj bože, daleko bilo, pu pu, da ne čuje zlo – jednog dana umrete. Znam, znam, i meni to deluje nemoguće, kako jedini adut pravoslavlja da premine, to ne biva, ali ipak se pronose glasine da ste i vi samo čovek, ma koliko to izgledalo glupo, naivno i nerealno. Oprostite mi za ovaj trenutak slabosti i maloverja, lako je vama kad ste bog, pa ne padate u iskušenja i uninije, ali ja sam ipak samo smrtni čovek, iako sam patrijarh. Jasno je da ćete vi živeti večno. U suprotnom, da ste vi samo čovek, pravoslavlje bi ostalo bez jedinog aduta i bilo osuđeno na propast. Zaista je prava sreća da ste vi bog.
Treba naglasiti da smo vam zahvalni za sve što se tiče vaše podrške i stava vezanog za Kosovo i Republiku Srpsku, i naravno, Crnu Goru – tamo je naš narod, naša crkva. Pomagajte, ako boga znate, nismo mi krivi što nam je propao projekat teritorijalnog proširenja, to je sve plod međunarodne zavere belosvetskih sila sa zlog zapada. Dajte da spasimo što se spasiti da.
Vi veoma dobro znate da bez vaše podrške i podrške Kine ne znam šta bi bilo sa Kosovom. Bio sam tamo za Vaskrs, to je sedište srpskog patrijarha. Molimo vas da ostanete na tom stavu i učinite sve što je moguće. Jer – nezavisno od politike, nezavisno od ljudi, od vesti koje imamo – bez Kosova, mogu reći, i bez Republike Srpske, srpski narod je bez perspektive. Jer mi jedini smisao života vidimo u proširenim teritorijama, u golemoj državi, ne znamo baš šta bismo sa sobom činili na ovom svetu da nije tih težnji za osvajanjem i otimanjem. Ako ostanemo bez tih zemalja, možemo samo kolektivno da se samoubijemo, stvarni ne vidim drugo rešenje.
Naravno, imamo veoma dobre odnose sa predsednikom, i on vam je poslao pozdrav i rekao mi je da će 9. maja biti ovde nezavisno od okolnosti u Evropi i tako dalje. Kao što vam je poznato, ja sam samo formalno vođa crkve, a suštinski sam kurir predsednika Vučića i jedan od viđenijih članova posluge, nešto kao majordom.
Naš stav, što se tiče Kosova, Republike Srpske i Crne Gore, mislim i osećam da zavisi i od stava Ruske Federacije na globalnom nivou. Moja želja i želja većine u našoj crkvi je da u perspektivi, ako bude novog geopolitičkog razgraničenja, budemo blizu u tom ruskom okruženju.
Mitropolit Irinej: U ruskom svetu.
Patrijarh Porfirije: Da, u ruskom svetu, u pravoslavnom svetu. Iza gvozdene zavese, u brlogu gde ćemo moći da ovim nesrećnim vernicima radimo šta nam se prohte, da ih šišamo kao ovce i cedimo kao suvu drenovinu, kao što smo i do sada činili. O pravoslavlju smo razgovarali sa Njegovom Svetosti patrijarhom, to je onako, pojednostavljeno. I kod nas ovih dana imamo revoluciju. Kako se zove?
Mitropolit Irinej: Obojena.
Patrijarh Porfirije: Jeste, obojena revolucija, cvetnaja, Vi to znate. Pobunili se neki studenti i par miliona takozvanih građana zbog nekog tričavog ubistva 16 ljudi i sakaćenja još dvoje, usled korupcije, javašluka, nebrige i nestručnosti naprednjačke vlasti, čiji sam verni sluga. Ne znam zašto bi nekome smetalo neko sitno masovno ubistvo? Nisu im smetali onoliki pokolji, hladnjače, progoni, etnička čišćenja, masovne grobnice i genocid, nije im smetalo više od sto hiljada pobijenih, ko zna koliko ranjenih i milioni raseljenih, a sad se kurobecaju zbog nekog zanemarljivog broja mrtvih i osakaćenih. Odmah se vidi da tu nisu čista posla, sve je to plod tuđinskog uticaja.
Nadam se da ćemo to iskušenje pobediti, kao što bi rekli. Jer znamo i osećamo da centri moći sa Zapada žele da ponište identitet srpskog naroda i kulturu. Naravno, reč je o vrlo usko shvaćenom identitetu i kulturi, to je identitet koji nam je darovao Ratko Mladić, to je kultura smrti, ništa drugo &nbsp;iz srpske tradicije ne priznajemo, pogotovo ne neke prosvetiteljske i emancipatorske, oslobodilačke, antifašističke sadržaje.
Hvala vam, što bi rekli, i neka vam Bog da snage, mudrosti. Naše molitve su uvek sa vama, i nadam se da Gospod pomaže. Pardon, Satana.
Vladimir Putin: Vaša Svetosti, govorili ste o identitetu. Tim se bavi crkva uopšte, a Ruska pravoslavna crkva pod vođstvom Njegove Svetosti patrijarha moskovskog i cele Rusije. Njegova Svetost patrijarh ulaže mnogo napora da bi ojačao naše tradicionalne vrednosti, naša duhovna načela sažeta u kratkim izrekama: Udri i ubij, zgromi i polomi! Ubij, zakolji da ništa ne postoji!
I uvek, kada se sastajemo, pominjemo i govorimo o našoj braći po pravoslavlju, i to je stav Njegove Svetosti. Uvereni smo da i u razgovorima sa vama o tome stalno govori.
Vaša Svetosti!
Patrijarh Kiril: Dubokouvaženi Vladimire Vladimiroviču, oče i bože naš!
Veoma sam radostan što je ovaj sastanak održan. Od svih pomesnih pravoslavnih crkava, Srpska je najbliža Ruskoj crkvi – po kulturi, po jeziku. Pa i ako govorimo o istoriji: naše zemlje nikada nisu ratovale, a ako su ratovale, onda samo rame uz rame protiv nekog drugog. Dobro, par puta smo žestoko zeznuli Srbe, dali smo njihove zemlje Bugarima, ali znate kakvi su Srbi – vazda ropski nastrojeni prema Rusima, oprostili bi nam i kad bismo ih sve pobili, a kamoli ovakve sitnice.
Dobro, hteli smo i da ih porobimo 1948, nismo uspeli, pobuniše se zlikovci, jer ih je predvodio onaj Hrvat Tito, ali zato danas ispravljamo tu grešku. Danas bi patrijarh Porfirije i njegov šef Aleksandar Vučić potpisali Rezoluciju Informbiroa. Ma šta potpisali, sami bi napisali tekst Rezolucije, dobrovoljno se samokritikovali i izvršili sepuku, jer nisu bili dovoljno pokorni velikom ruskom bratu.
I ta ljubav prema Rusima, prema ruskom narodu, prema Ruskoj crkvi, ona je organski ugrađena u kulturu Srbije, srpskog naroda. Zato su za nas to najbliži prijatelji, naša braća – i po duhu, i po životnoj filosofiji. Jer i mi i oni nemamo pojma šta bismo sa sobom, ni u šta ne verujemo osim u silu i moć, jedini smisao života vidimo u otimanju, samo da se ne bismo suočili sa sobom. Resantiman, osvetoljubivost, ogorčenost – to su osnovni sastojci i naše i njihove duše koja je zato u stalnom ratnom stanju.
A ako uzmemo istoriju, srpski narod i Srpska crkva nikada nisu izdali Rusiju, mada je bilo nekih primera koji su se nešto kurobecali, ali to ćemo sad zanemariti. Neke slovenske zemlje, nećemo ih pominjati, pod uticajem moćnih militarističkih zapadnih snaga menjale su svoju orijentaciju na neko vreme, potom su se kajale, ali su je menjale. Ima tih nekih slovenskih narodića koji odbijaju da priznaju kako je Rusija gospodar celog slovenskog sveta, a da je uloga sitnih naroda svedena na služenje Rusiji. Hoće gospoda da budu slobodna, budale. Srbi to nikada nisu činili. Ta ljubav prema Rusiji, ona je, možda, čak ugrađena u gene srpskog naroda, jer ima taj neki deo DNK zadužen za ljubavna osećanja prema drugim narodima, i to celim, prema svakom pripadniku ruske nacije, to mi moj unutrašnji biolog i genetičar govori iz malog mozga.
Sve to se veoma odražava i na međucrkvene odnose. Mi smo uvek u jednomisliju. Mislimo kao jedan, a on zebe od mnogo mišljenja. Jasno je, mnogouvaženi, uzvišeni Vladimire Vladimiroviču, da ste vi taj jedan koji je zadužen za mišljenje, a da smo svi mi ostali papagaji koji ponavljaju vaše reči. I kada na međupravoslavnim platformama dođe do nekih diskusija, uvek osećamo podršku Srpske crkve.
I onda, naravno, želeo bih da kažem da su Srbi, naravno, zapadnije od nas, tako je Gospod odredio. To je crkva koja se licem u lice susreće sa zapadnim svetom, od koga je, verovatno, dobila i dobijala mnogo korisnog u naučnoj i kulturnoj oblasti. Ali ono što se danas dešava sa ljudskim moralom, sa moralnošću na Zapadu – reći ću glasno, nema šta da se stidim – to je sve demonsko. Čist demonizam, što se vidi po tome da oni uopšte ne žele da budu deo Ruskog sveta koji bi se protezao od Lisabona do Vladivostoka. Mi malo ubijamo neke civile, silujemo, pljačkamo, osvajamo susedne zemlje, ubijamo novinare, intelektualce, aktiviste, opozicionare – a oni odmah skoče i ogovaraju nas. Odmah se vidi da su to nemoralni demoni.
Patrijarh Porfirije: Da, da, evo klimam glavom da potvrdim, baš sam uvežbao klimoglav, imam mnogo iskustva sa Vučićem.
Patrijarh Kiril: Zašto demonsko? Zato što je zadatak demona da čovek izgubi razliku između dobra i zla. Nema je. Postoji alternativa ponašanja. Crkva kaže: ovako se ne sme postupati. I reč Božja kaže: ovako se ne sme postupati. Na prime, Bog kaže: Ne ubij! Mi, doduše, ubijamo, ali u skladu sa Božjom zapovešću: Ne ubij, ako ti savest nije mirna pred tvojom nacijom. To je, doduše, smislio onaj fašista Hajnc, ali je očigledno da je bio bogonadahnut. A savremena sekularna kultura kaže: zašto ne, čovek je slobodan da postupa onako kako želi, to je jednostavno sloboda izbora. Kod nas toga nema, svi ima da postupaju onako kako kaže bog Putin. On određuje šta je dobro, a šta zlo. A na zapadu toga nema, nego svako radi šta hoće. Čista anarhija demonskog karaktera. Ovaj pristup uništava moralne osnove ljudskog postojanja, a za tim mogu uslediti strašne civilizacijske katastrofe. Jer ako čovek shvati da je slobodan, da nije rob, onda smo mi, kasta gospodara, direktno ugroženi. Šta će mi život ako ne mogu da gospodarim nad stotinama miliona robova? To nije život, to je besmislica.
Ljudi koji su danas ovde, za ovim stolom, i Njegova Svetost i vladika Irinej, oni su zaista duhovni vođe svog naroda koji se nije ni za šta pitao, njih dvojicu nije birao verni narod za lidere, već mala grupa povlašćenih episkopa o svemu odlučuje, jer je to u skaldu sa tardicionalnim vrednostima koje čiuvamo. Ta narodna stoka ne sme ni o čemu da odlučuje, kakva crna demokratija, gde bi nas to odvelo, to je čist satanizam. I znam kakvi su dobri odnosi u njihovim srcima prema Rusiji i lično prema vama. Njih dvojica prosto gore od ljubavi prema vama, dobro je što se sastajemo na javnom mestu, pred kamerama, da ste vas trojica sami u sobi, u intimnoj atmosferi, ko zna kako bi se to završilo, možda i nekim orgijama.
Zato je za mene danas emotivno veoma uzbudljiv događaj, zaista nadahnjujući – to što smo se svi sreli. Ali nadam se da će za tim uslediti neke dobre posledice u razvoju odnosa Ruske crkve sa Srpskom i Srbije sa Rusijom. Odnosno, nadam se da će nam Srbija i Srpska crkva biti još pokornije nego do sada, jer mi boljih i poslušnijih robova nemamo.

Dijalog u kremaljskom paklu

Izraelska vojska saopštila je večeras da je ubila dva muškarca na okupiranoj Zapadnoj obali poslije pokušaja napada automobilom koji je ciljao vojnike stacionirane na kontrolnom punktu.
Jedan od dvojice ubijenih muškaraca nije bio umiješan u napad, saopštila je vojska bez navođenja dodatnih detalja, prenijeli su francuski mediji.
Palestinsko Ministarstvo zdravlja, sa sjedištem u Ramali, identifikovalo je dvojicu ubijenih Palestinaca kao Ahmada Halila Al-Radžabija (17) i Zijada Džabaru Abu Davuda (55).

Izraelska vojska ubila dva Palestinca, jedan od dvojice ubijenih nije bio umiješan u napad

Predsjednik Benina Patris Talon izjavio je da su vlada i oružane snage ove afričke države spriječile pokušaj državnog udara koji je izvela grupa vojnika, poručivši da će odgovorni biti kažnjeni.
Talon je rekao da je "brza mobilizacija lolajnih snaga omogućila da se avanturisti zaustave" i dodao da "izdaja neće ostati nekažnjena", prenio je Rojters.
Portparol vlade Vilfrid Leandre Ungbedži ranije je saopštio da je do sada uhapšeno 14 osoba u vezi sa pokušajem puča, bez navođenja detalja.
- Oružane snage Benina i njihovo rukovodstvo ostali su vjerni zakletvi i posvećeni republici - izjavio je ministar unutrašnjih poslova Alasan Seidu u obraćanju na državnoj televiziji, nekoliko sati nakon što je grupa vojnika objavila da je zbacila predsjednika te zemlje Patrisu Talona.
Savjetnik predsjednika potvrdio je za BiBiSi (BBC) da se Talon nalazi na bezbjednoj lokaciji. Ranije danas, grupa vojnika u zapadnoafričkoj državi Benin koja sebe naziva Vojni komitet za obnovu, pod komandom potpukovnika Paskala Tigrija, saopštila je da je preuzela nacionalnu televizijsku stanicu i da je predsjednik Patris Talon smijenjen sa funkcije, a sve državne institucije raspuštene.
Situacija u najvećem gradu Kotou još je nejasna, nakon što su se tokom popodneva čule snažne eksplozije, za koje se smatra da su posljedica vazdušnih udara.
Podaci o praćenju letova pokazuju da su tri aviona iz susjedne Nigerije ušla u beninski vazdušni prostor, a potom se dva vratila u Lagos.
U isto vrijeme, francuski vojni avion kružio je iznad Kotoua, a francuska je demantovala navode da je Talon potražio utočište u ambasadi te zemlje.
Talon, 67, saveznik Zapada, trebalo bi da se povuče sljedeće godine po isteku drugog mandata, a izbori su zakazani za april.
Poznat kao "kralj pamuka", na vlast je došao 2016. godine i obećao da neće tražiti treći mandat. Kao svog nasljednika podržao je ministra finansija Romualda Vadagnija.
Uprkos ekonomskom rastu, Talonova administracija kritikovana je zbog ograničavanja političke konkurencije. U oktobru, izborna komisija zabranila je kandidaturu glavnog opozicionog kandidata.
Ekonomska zajednica država zapadne Afrike (ECOWAS) i Afrička unija (AU) osudili su pokušaj udara, a predsjednik Komisije AU Mahmud Ali Jusuf ponovio je "nultu toleranciju prema neustavnom mijenjanju vlasti".
Benin se posljednjih godina suočava i sa porastom džihadističkih aktivnosti, pošto se grupe povezane sa Islamskom državom i Al kaidom šire ka jugu, navodi BiBiSi. Benin, bivša francuska kolonija, važila je za jednu od stabilnijih demokratija u Africi.
Zemlja je jedan od najvećih afričkih proizvođača pamuka, ali spada među najsiromašnije države svijeta.

Predsjednik Benina: Spriječen pokušaj državnog udara, svi učesnici biće kažnjeni

Švajcarski skijaš Mark Odermat pobjednik je veleslaloma koji je za Svjetski kup vožen večeras u američkom Biver Kriku.
On je bio vodeći i nakon prve vožnje, a do pobjede došao je u ukupnom vremenu dva minuta, 20 sekundi i 59 stotinki.
To je četvorostrukom osvajaču Velikog kristalnog globusa 49. pobjeda u Svjetskom kupu u karijeri, a 28. u veleslalomu.
Ove sezone ima veleslalomski trijumf u Zeldenu, na otvaranju sezone, a pobijedio je i u superveleslalomu u Koper Mauntinu i spustu u Biver Kriku.
Sa 23 stotinke zaostatka kao drugoplasirani završio je Italijan Aleks Vinacer, dok je treći bio Norvežanin Henrik Kristofersensa 34 stotinke slabijim vremenom od pobjednika.
Na četvrtom mjestu završio je Norvežanin Henrik Breinštajner, peti je bio Lukas Braten Pineiro, a šesti Amerikanac Rimer Radamuš.
Odermat i Breinštajner dijele čelnu poziciju u plasmanu vozača sa po 200 bodova.
Kristofersen je treći sa 176 bodova.
Odermat zauzima i čelnu poziciju u generalnom plasmanu Svjetskog kupa sa 445 bodova.
Austrijanac Vinsent Krihmajer je drugi sa 227, dok devet bodova manje ima trećeplasirani Kristofersen.

Odermat nastavio dominaciju u Biver Kriku

Porodica Zaima Azemovića će, povodom manifestacije "Dani Zaima Azemovića 2025" koja se održava od 12. do 16. decembra, predati inicijativu da Narodna biblioteka Rožaje ponese ime ovog književnika, prosvjetitelja i hroničara duha Sandžaka (1935-2015).
Inicijativa će, kako navode u saopštenju, biti uručena predsjedniku Opštine Rožaje Rahmanu Husoviću i predsjedniku Skupštine Opštine Rožaje Almiru Avdiću.
&nbsp;- Ovaj prijedlog potpisalo je više od 100 istaknutih intelektualaca, pisaca, profesora, umjetnika i kulturnih stvaralaca iz Crne Gore i regiona, pripadnika bošnjačkog, crnogorskog, hrvatskog, albanskog i srpskog naroda, što pokazuje da je djelo Zaima Azemovića prepoznato kao zajedničko kulturno dobro koje nadilazi etničke i vjerske granice - ističu u saopštenju.
&nbsp;Za njihovu porodicu, ali i za cijelu zajednicu Rožaja, ova inicijativa, kako dodaju, ima duboko simboličko značenje.
- Zain Azemović je bio čovjek knjige, učitelj generacija, sakupljač narodnog govora i čuvar sjećanja jednog kraja. Svojim radom je svjedočio duhu multikulturalne Crne Gore, društva u kojem se različitosti ne doživljavaju kao prepreka, nego kao bogatstvo koje oblikuje zajednički identitet. Njegova riječ je spajala, ne dijelila. Njegova knjiga je bila snažno vezana za sve. Njegova misija bila je da čuva ono što nas zbližava &nbsp;jezik, pamćenje, priču, tradiciju i ljudsku mjeru - naglasili su u saopštenju.
Zato vjeruje da je Narodna biblioteka Rožaje, kao dom pisane riječi, najprirodnije mjesto da ponese ime čovjeka koji je cijelog života služio knjizi, znanju Rožajama i Crnoj Gori.&nbsp;
- Ovaj čin ne predstavlja odavanje poštovanja prema jednom stvaraocu predstavlja i poruku mladima da se vrijednosti koje su oblikovale Crnu Goru znanje, dijalog, multikulturalizam i poštovanje prema drugome moraju čuvati i njegovati - navodi se u saopštenju.
Porodica Azemović se, kako dodaju, iskreno zahvaljuje svim potpisnicima inicijative, kao i svima koji su doprinijeli da se lik i djelo Zaima Azemovića sačuvaju u kolektivnom pamćenju njihovog grada i našeg naroda.&nbsp;
- Njegove knjige ostaju naš zajednički stub identiteta i poštovanja a biblioteka koja bi nosila njegovo ime dobila bi na još većem značaju - zaključili su u saopštenju.&nbsp;

Predložiće da Narodna biblioteka Rožaje ponese ime književnika Zaima Azemovića

Ljudi se mogu prevariti na dva načina. Prvi je da vjeruju u ono što nije istina. Drugi je da odbijaju prihvatiti istinu. (Seren Kjerkegor) Ne znam da li ste čuli najnoviji vic? Naime, na nesreću gradonačelnik Pljevalja je izjavio da on iznosi istorijske činjenice, a da mi, koji smo po njemu „separatisti“ falsifikujemo istoriju i krivotvorimo je. Iako je notorna istorijska činjenica da, sem Srbije, nijedna zemlja nije smatrala tzv. Podgoričku skupštinu ni legalnom, niti legitimnom, Dario Vraneš, kako je ime gradonačelnika Pljevalja, izvuče američkog predsjednika Vudroa Vilsona kao nekoga ko je zvanično priznao odluke tzv. Podgoričke skupštine. Što bi rekli - đe ga nađe? Upravo je Vilson oduglovačio sa priznanjem novostvorene države KSHS zbog protivljenja na način kako je obavljeno „ujedinjenje“ Crne Gore sa Srbijom. <h2>NEČASNA I ŠPORKA RABOTA</h2> A evo malo pikanterije. Suočen sa energičnim stavom francuske vlade, kao i stavovima Engleske i Italije, kralj Nikola je odustao od namjere da otputuje u Crnu Goru, ali je izrazio želju, da dobije izvjesne garancije savezničkih vlada za sebe. Taj je zahtjev prihvaćen, pa mu je francuska vlada saopštila da će francuske trupe, kada uđu u Crnu Goru, poštovati legalne vlasti kralja Nikole, a da će vojne vlasti, koje okupiraju zemlju, upravljati u ime kraljevo. Kralj se plašio da bi Srbi i njihove pristalice mogli da koriste bijedu u zemlji i odsustvo viđenijih ljudi, koji su svi internirani, što bi bilo spriječeno njegovim prisustvom u zemlji, zato je i želio da tamo otputuje. Francuski premijer Poenkare je na kraljevo pismo već 24. novembra odgovorio: „...Prisustvo savezničkih trupa, pomoć koju će pružiti stanovnicima doprinijeće nesumnjivo da se ubrza taj trenutak koji Vaše Veličanstvo od srca želi. Čim on bude došao, vlada Republike će biti srećna, Gospodaru, da olakša Vaš povratak“. Tog istog dana, 24. oktobra 1918. godine, kada je Poenkare pisao navedene riječi, počela je da zasjeda tzv. Podgorička skupština, koja će - ne bez žmurenja Francuske na nasilje srpske vojske i nelegalne izbore - donijeti odluku o detronizaciji kralja Nikole i ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Eto toliko Dario, o pokvarenosti i nečasnosti, koju promovišete kao vrijednosni sistem uz fakinsku i prećutnu saglasnost prvog čovjeka Vlade Crne Gore, kojem ne smeta što Dario u ime naaaaaroda proglašava imena mostova imenima zlikovaca Crne Gore. Što zna seljo što su seoska posla, a što je temelj svake države? Kako to može znati čovjek koji ne zna što je ponos i da je laž nečasna i šporka rabota?! Ne znam da li je ime Daria Vraneša u mladosti prouzrokovalo određenu vrstu kompleksa i potrebe da se „opere“ da je „pravovjeran“ time što će biti „veći Papa od Pape“, ali njegovo ponašanje i izjave poodavno traže adekvatan odgovor države ili makar onih koji ga održavaju na vlasti u Pljevljima. Erik Hobsbaum konstatuje da „istorija prestaje da bude od koristi baš u trenutku kada nam je najpotrebnija“. Dario Vraneš je pravi primjer pretvaranja istorije u „proizvodnju maka za heroinske zavisnike“, što bi rekao jedan poznati sociolog. Po principu koji definiše Orvel u djelu „Kultura sjećanja“, „ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost“, Dario se dao u dilovanje laži, trujući praznoglavost i neznavenost.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206201232_7c1275014ef7ea1818f706e4057e0a92bacaa218507186b55be4ce201c2533da.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251206201232_7c1275014ef7ea1818f706e4057e0a92bacaa218507186b55be4ce201c2533da" data-rendition-name="original" width="671" height="387" loading="lazy" alt="Vudrou Vilson"><figcaption>Vudrou Vilson</figcaption></figure>  Osnovni instituti socijalizacije (porodica, škola, masovni mediji, državni autoriteti, sistem obrazovanja, političke partije, vjerske zajednice itd.) su ti koji prenose informacije o prošlosti i promovišu zajedništvo u budućnosti. Ukoliko ne postoje izgrađene institucije ili ukoliko ne rade valjano svoj posao, tada imamo neintegrisanu političku zajednicu, unutrašnje suprotstavljenosti i nemogućnost ostvarenja pojedinačnih i zajedničkih interesa unutar ili uz pomoć te zajednice. Za svaku kolektivnu identifikaciju su potrebni masovni mediji (štampa, televizija, film...) i sistem obrazovanja koji doprinose idealizaciji, očuvanju i širenju identiteta, homogenizaciji, ali i podstiču pojedince da kao politički subjekti učestvuju u procesima zaštite i promocije javnog interesa, što, prema Jirgenu Habermasu, pretpostavlja građanski identitet. <h2> REVIZIJA ISTORIJE</h2> Prećerano bi bilo reći da je sadašnja vlast u Crnoj Gori, kao rezultat promjene na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020, isključivo mjera lošeg rada prethodne vlasti. Da bi jedna vlast uspješno gradila društvo koje bi poistovjetilo sopstveni interes sa interesom države u kojoj stiču egzistenciju, ona bi morala imati suvereni uticaj na građane putem obrazovnog, medijskog i naučnog sistema, bez značajnijeg upliva sa strane, koji bi obesmišljavao te napore. Umjesto da suvereno vlada svojim prostorom, Crna Gora više liči na zemlju otvorenu na epidemije izvana tuđeg virusa identiteta, bez obrazovnih i naučnih kapaciteta koji bi se učinkovito suprotstavili takvoj vrsti zaraze, jer je očito da su i sami većinom žrtve te zaraze. Istina je da su „predavgustovske“ vlasti malo vodile računa o svim oblastima koje utiču na odnos građana prema državi u kojoj žive, njenoj prošlosti, baštini, jednom riječju posebnosti koja je izrodila njeno milenijumsko trajanje i u svijetu sveopšti imidž slobodarske tradicije. Posebno je začuđujuća naivnost u odnosu na značaj i uticaj crkve, obzirom na sklonost njenih pacijenata na nekritičko prihvatanje magle koju im prodaju i njenu političku, imperijalnu ulogu u sprezi sa matičnom državom, koju ne skrivaju ni oni, ni političke „elite“ zemlje iz koje dolaze. Osoba čije ime bih rado preskočio, u jednom političkom talk show reče da najmanje jedna trećina sadašnje vlasti pripada ideologiji devedesetih prošlog vijeka, koji baštine ideologiju četničke „homogene Srbije“ i „herojstva“ Ratka Mladića i Radovana Karadžića. „Malo je kume“, što bi rekao jedan od aktera kultnog filma „Lepa sela lepo gore“. Nažalost, u sadašnjim vlastima, isključujući možda Bošnjake u dijelu lažne povijesti, posebno iz vremena od prije 85 godina, većina svoj novoantikomunizam, kojim mnogi peru svoje SKJ biografije, dokazuju revizijom istorije i proglašavanjem saradnika fašista antifašistima. Za takvo nešto njima su uvijek dovoljne bapske priče, dok su im istorijski dokazi uvijek komunistički falsifikati, bez obzira što su njihovi izvori autentični arhivi okupatorskih vojski, poznatih po preciznosti vođenja dokumentacije iz svojih ratnih pohoda. Ne bih se još jednom bavio Pavlom Đurišićem, već sam dovoljno naveo italijanskih izvora o ugovorima koje je sačinjavao sa italijanskom brigadom Venecija i njenim komandantom, hapšenjem od strane Njemaca, razlozima za to, načinom kako se obreo kod Hermana Nojbahera, specijalnog Hitlerovog izaslanika za Balkan, njegovim dogovorom sa Nojbaherom da dobije od Njemaca naoružanje za 5.000 boraca, o Hitlerovom gvozdenom krstu koji je dobio za zasluge za saradnju sa fašističkim okupatorom, o saradnji sa Sekulom Drljevićem i prevarom kojom je izigrao dogovor sa ustašama iz NDH, zbog čega je platio glavom. Pisao sam o njegovim žrtvama iz 1943: Musić M. Begiji (rođena 1943), Šljivo M. Hajriji (1943), Šljuka Š. Emi (1943), Moćević J. Simbuli, (1943) Moćević M. Đuzidi (1943), Čorbo L. Latifi (1943), Musić S. Hajru (1943), Mašović A. Elmasi (1943), Kelemiš J. Rašidu (1943), Sijamić R. Zumri (1943), Mašović DŽ. Hazbiji (1943), Šatara M. Nuri (1943), Hekalo M. Muradifu (1943)... svi zaklani u kolijevkama! FRANCUSKI MEDIJI Zaista mi je smiješno da jedan električar, sa imidžom sijalice, kojeg su nakardni sistem izbora i politička nedoraslost crnogorskog naroda, doveli na mjesto ministra, bivši član SKJ, pokušava da relativizuje činjenice u vezi Pavla Đurišića. Umjesto da se radikalno obračunaju sa revizijom istorije od strane Crkve Srbije, oni slijede njihovu naopaku ideologiju, vjerujući da je glas crkve glas boga. Ako postoji crkva koja je antiteza hrišćanske doktrine, to je Crkva Srbije. Kao da treba biti teološki genije da bi se shvatilo da je svetosavlje jeretičko učenje, potpuno suprotno hrišćanskoj dogmi i jevanđeljima.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206201232_b4843c6415e6e4c8e61d9f3b91861064797409b12f2d864e4e60bb7f7e0b2218.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251206201232_b4843c6415e6e4c8e61d9f3b91861064797409b12f2d864e4e60bb7f7e0b2218" data-rendition-name="original" width="4410" height="2934" loading="lazy" alt="Francuzi kralju Nikoli"><figcaption>Francuzi kralju Nikoli</figcaption></figure>  Završićemo opet francuskim medijima: „Časopis Annainac des Nationalitės, broj 18,19, od 20. septembra 1918. pod naslovom La vraie Yougoslavie, donosi članak sa potpisom Un Yougoslave: Krupne izmjene je donio veliki rat svima, naročito na jugu Evrope. I Srbija i Crna Gora u svojim ratnim proklamacijama od 1914. istakle su kao glavni cilj oslobođenje svih Jugoslovena. Međutim, jula 1917. srpska vlada objavila je tzv. Krfsku deklaraciju, kojom ište ujedinjenje svega jugoslovenstva pod Karađorđevićima, dakle monarhiju, i to bez prethodnog pristanka cijelog naroda. Zbog toga je krfski pakt izazvao otpor u velikom dijelu nove demokratije jugoslovenske, kako u Evropi, tako i u Americi. Usljed toga je jugoslovenska demokratija uskratila svoj pristanak na krfski pakt, kome je glavni cilj proširenje države Srbije i izlazak na more. Jugoslovenska demokratija ima, međutim, mnogo širi vidokrug. Srbija i Crna Gora jesu tek jedna trećina cijelog Južnog Slovenstva. Usljed toga je nastao nesporazum među Jugoslovenima i, naročito, borba protiv Crne Gore, koja počinje bivati opasna po budućnost Jugoslavije. Otud se pojavila među samim Jugoslovenima. Otud se pojavila ideja federalizma kao jedina koja će moći donijeti sile“. Isti časopis, u svom 20-tom broju od 15. oktobra, u članku pod nazivom Les intrignes et La vėrite A propos du Montenegro, donosi, ukratko, cio istorijat kampanje koja se od 1903. sistematski vodi protiv crnogorske države. „Dva su sredstva upotrebljavana: štampa i teror (bombe, zavjere). Otkako se crnogorska vlada nalazi na tuđem zemljištu udarilo se u klevetanje i intrige. Po svaku cijenu valjalo je Crnu Goru predstaviti kao reakcionarnu, u unutrašnjoj, a kao antinacionalnu u spoljnoj politici. Djela crnogorske vlade dokazuju, međutim, sve obratno! Neprijatelji Crne Gore pokazali su najveći bijes baš onda kad je Kralj Nikola dao zemlji Ustav na široko demokratskoj osnovi. Vidi se da njima nije stalo do unutrašnje politike crnogorske, nego do - nečega sasvim drugog! Što se tiče spoljne politike klevetnici kleveću mada je Kralj Nikola 1912. prvi oglasio rat Turskoj, i mada je 1914. prvi oglasio rat Austriji i pritekao Srbiji u pomoć! 'Izdao je' vele 'Saveznike 1915'. Međutim crnogorska vojska spasla je srbijansku vojsku od konačne propasti, jer je osigurala odstupnicu. Crnogorci su vazda spremni sve odnosne dokaze podnijeti istražnoj međunarodnoj komisiji na uvid i presudu, jer znaju da se nemaju česa bojati od pravednog suda. Ne, ne, cijelom klevetanju je bila cilj to, da se uništi jedan konkurent koji smeta imperijalizmu izvjesnih vlasnika balkanskih. Kad bi odnosna dokumenta iznijela na javnost, to bi bila jedna crna stranica među svijetlim stranicama ovoga rata“.

Istorija kao mak za heroinske zavisnike

Nakon više od deset mjeseci svakodnevnih protesta na Kruševom Ždrijelu, građani Cetinja odlučili su da privremeno obustave blokade saobraćaja na dijelu magistralnog puta Cetinje–Podgorica. Kako je za Antenu M kazala majka i baba žrtava masakra na Medovini, Vesna Pejović, tu odluku su donijeli iz korektnosti prema v.d. direktoru Uprave policije Lazaru Šćepanoviću, koji je, kako dodaje, napravio prvi korak.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&amp;url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fprivremeno-obustavljene-blokade-na-krusevom-zdrijelu-nasa-mala-pobjeda-tek-korak-ka-onome-sto-ce-se-desiti-kroz-sudske-i-druge-procese&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
- Gospodin Lazar Šćepanović je izašao u susret i mi znamo da on nije mogao ništa više da učini osim onog što je u njegovoj nadležnosti. Sada pratimo usvajanje Markovog i Mašanovog zakona i kako će ići proces suđenja, koje je u toku. 25. decembra imamo sad opet ročište u vezi sa neoduzimanjem oružja nepomenika. Brđanina i Adžića nećemo izostaviti odgovornosti jer se ide predaleko i ići ćemo do kraja. Da zna Crna Gora da ih je, osim Borilovića, i država ubila. Ako bude se to i dalje zabušavalo ili ako suđenje ne bude onako kako treba, ako svi ne budu zatvorom sankcionisani, mi nećemo odustati. Ako može čovjek da ubere pet metara drva i da se zatvori, može i taj koji je oružje dao i napravio se masakr - poručila je Pejović.
Pejović kaže da će ih sjutra primiti i šef delegacije EU u Crnoj Gori Johan Satler.
Razumije, dodaje, i nezadovoljstvo građana zbog blokada saobraćaja, ali naglašava da će to biti jedini način da se postigne pravda i obezbijedi bezbjednost za sve građane Crne Gore.
- Iako se svi bune, iako se svi ljute, mi moramo do pravde nekako doći. Ja ne tražim ništa. Ako sam ja mogla da se izborim i izmučim s ovim mojim mukama i da stojim na Kruševom Ždrijelu deset mjeseci, moraće nešto da urade zbog bezbjednosti drugih, zbog druge djece, zbog bezbjednosti drugog naroda. U ovoj pravnoj državi se mora primjenjivati zakon - zaključila je Pejović.

Pejović: Sjutra će nas primiti Satler, ako se bude zabušavalo i ne bude zatvorskih kazni - nećemo odustati

Mještani Botuna su sa današnjeg masovnom protesta pod sloganom “Protiv kolektora – da Zeta živi” poručili da neće odustati od borbe protiv izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u njihovom naselju, ističući da brane svoje domove, zdravlje i životnu sredinu, ali naglašavajući da su i dalje spremni na dijalog ukoliko postoji prostor za kompromis. Poručili su i da će svi reći NE ovom projektu na referendumu zakazanom za 14. decembar. Okupljeni su protest počeli minutom ćutanja preminulom komšiji Zoranu Vukčeviću koji je bio uz njih, kako su poručili organizatori, do zadnjeg trena. Na skupu su bili istaknuti transparenti, poput "Budućnost u kopačkama, a ne sa maskama! FK Cijevna", "Nećemo kolektor"... Okupljenima se obratila mlada Botunjanka Milica Stojanović koja je kazala da Botun nije neuspjeli eksperiment i boli ih što ovo mjesto svi hoće da iskoriste. Kako je kazala, godinama žive sa strahom od bazena crvenog mulja, a izgleda da to nije bilo dovoljno, nego žele da im nametnu još jedan teret i brigu i izvor straha - kolektor, prenosi Portal RTCG. - Pitamo zašto baš ovdje i zašto opet Zeta. Jesu li naši životi manje važni. Danas moramo biti glasni, jer ako budemo ćutali, Botun više neće imati ko da brani - poručila je ona.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251207131212_b3802e56a8decc1a3973a835c9d60307b775cff781fb06986d12315aaad1dfea.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251207131212_b3802e56a8decc1a3973a835c9d60307b775cff781fb06986d12315aaad1dfea" data-rendition-name="original" width="900" height="506" loading="lazy" alt="Sa protesta u Botunu"> <figcaption>Sa protesta u Botunu(Photo: RTCG)</figcaption> </figure>  Njena vršnjakinja Anja Kažić je takođe naglasila da su godinama patili zbog industrije u ovom selu koji mladima truje živote i budućnost i poručila da neće dozvoliti kolektor i spalionicu u Botunu. Duško Stijepović je pozdravio i stanovnike drugih djelova Podgorice koji su došli da im daju podršku. - Mi nemamo nazad kud, uložili smo napor i ulažemo naše živote da istrajemo u ovoj borbi protiv krupnog kapitala i zastarjelih tehnologija. Ima prostora još da neko izađe i kaže da može da se nađe kompromis, a do tada se nećemo pomjeriti ni pedalj odavde i davaćemo pasivni otpor - kazao je Stijepović. Slavko Vukčević je pitao da li je postrojenje koje planiraju da grade u Botunu isto kao ono pored kojeg je živio premijer Milojko Spajić u Japanu, prenosi Dan. - Siguran sam da će Botunjani pobijediti i ostaviti mladima primjer kako se čuva životna sredina - kazao je Vukčević. Očekuje da uz pomoć poslanika DNP-a Milana Kneževića i SNP-a Slađane Kaluđerović zaustave ovaj projekat i ostave dobar primjer mlađim generacijama kako se čuva životna sredine. On je pozvao sve da izađu na referendum 14. decembra i glasaju protiv ovog postrojenja na ovoj lokaciji. Mihailo Ćetković je kazao da se oko pitanja kolektora ujedinila cijela Crna Gora i poručio gradonačelniku Saši Mujoviću da su mještani ovog kraja "tvrd orah". - Mi smo podnijeli veliku žrtvu, a vi gradite kolektor gdje nikoga ne ugrožava- kazao je Ćetković. Protestu, pored lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića, prisustvovali su predsjednici Opštine i Skupštine opštine Zeta, potpredsjednik Vlade Mihailo Asanović i Aleksandar Kojičić, bivši lider SNP-a i član DNP-a Predrag Bulatović... <h2>Asanović: Ovaj zagađivač gori od KAP-a</h2> Prvi čovjek Zete Mihailo Asanović poručio je da od borbe neće odustati. - Tvrdim da je ovaj zagađivač gori od KAP-a. Ako vide korist od spalionice, dozvoliće mulj i iz Evrope da se doprema ovdje - tvrdi Asanović, prenosi Dan. On je poručio gradonačelniku Podgorice Saši Mujoviću da mu ne šalje posrednike koji bi trebalo da ga ubijede da je projekat kolektora dobar. - Nude nam radna mjesta, ne želimo da zarađujemo na muci ovog naroda. Nudim Mujoviću da nam prevede zemlju, Ćemovsko polje, jer imamo firme koje bi tamo otvorile ne 50 radnih mjesta, nego mnogo više - kazao je Asanović i dodao da je 14. decembra ne glasaju za političke partije već za Zetu. - Zeta nam je jedina partija, pošaljimo poruku da se sa narodom ne mogu igrati - kazao je Asanović. Branko Novaković iz SNP-a Zeta pozvao je sve koji vjeruju u snagu zajedničke odluke da izađu na referendum. - Botun nije sredstvo za eksperiment, Botun je dom- kazao je on. Mještanin Jagoš Bećirović rekao je razočaran i da ga boli nebriga prema građanima. - Tužan sam što se iznad života stavlja novac.Ne ubijajte projektima, preko naših života se sticao novac, urazumite se. Pustite da liječimo ovu sredinu, država se brani brigom - poručio je Bećirović.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251207131248_cccbb397a4ee4ec69bca1ee01dfa093516a383786cbbfec6df0f0c8c6107360d.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251207131248_cccbb397a4ee4ec69bca1ee01dfa093516a383786cbbfec6df0f0c8c6107360d" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Sa protesta u Botunu"> <figcaption>Sa protesta u Botunu(Photo: Srđa Boljević/Dan)</figcaption> </figure>  <h2>Krstović: Pod šatorima u Botunu stanuje ideja o borbi za ekologiju</h2> Odbornik Demokrata Luka Krstović kazao je da pod šatorima u Botunu stanuje ideja o borbi za ekologiju. - Napredovaćemo svakog dana sve više. Na referendum svi slobodno da izađemo, a nakon toga, ako treba i skupština ovdje da se održi - rekao je Krstović. Predsjednik SO Zeta Aleksandar Kojičić rekao je da su bili protiv izgradnje kolektora 40 godina i nada se da borbu oko postrojenja neće ostaviti mladim generacijama. - Hrabrosti i ljubavi imamo da se borimo za našu Zetu - poručio je on. Miroslav Brajović iz Nove srpske demokratije poručio je da današnji skup nije zbog ličnih ili partijskih interesa. - Tu smo samo da sačuvamo Botun. Spajiću je pružena šansa da učini nešto za Zetu - rekao je on i poručio premijeru da "prekine sa cirkusom i naredi da se postrojenje gradi u Podgorici". - Kakvu obavezu ima ja, sa mojom Zetom, prema svima vama, ako vi nemate obavezu prema referendumu?- pitao je. Svetozar Ulićević iz Prave Crne Gore pozvao je stanovnike Zete da izađu na referendum. - Izađimo na birališta, ne da biramo, jer nam ništa nije ponuđeno, nego da kažemo ne - rekao je Ulićević. <h2>"Jedan čovjek je glas, ali zajedno smo sila"</h2> Kako su Botunjani naveli u pozivu za današnji skup, ovo je dan kada se pokazuje snaga naroda, jedinstvo komšija i ljubav prema mjestu u kojem žive. - Naš dom, naša voda, naša zemlja, naša budućnost. Niko je neće čuvati ako to ne učinimo mi - poručili su. Trenutak je, kako navode, kada stoje zajedno i kada se njihov glas čuje najjače. - Tada svako od nas znači. Zato pozivamo sve građane Botuna i cijele Zete da se okupe u što većem broju. Da zajedno i glasno poručimo: Ne damo rijeku, ne damo zemlju, ne damo život. Dođi ti. Dođi sa porodicom. Povedi komšije i prijatelje. Jedan čovjek je glas, ali zajedno smo sila - naveli su u pozivu na protest. Mještani Botuna su 14. novembra podigli šator u ovom naselju u znak protesta protiv početka gradnje postrojenja dok se ne održi referendum u Zeti 14. decembra. Komunalna inspekcija je mještanima Botuna dva puta uručila rješenje kojim se nalaže uklanjanje šatora postavljenog uz gradilište. Botunjani su demontirali šatore, ali su nikli novi na lokaciji predviđenoj za gradnju postrojenja, a na teren su izveli i mehanizaciju. Nakon sastanka sa gradonačelnikom Podgorice Sašom Mujovićem, obje strane ostale su pri svojim stavovima – Glavni grad da je postrojenje neophodno, mještani da ga na toj lokaciji neće dozvoliti. Mujović je istakao da je cilj bio pokazati poštovanje prema građanima Botuna te ih upoznati sa planiranim benefitima projekta. – Ovo je prvenstveno zdravstveni projekat od značaja za Podgoricu i Zetu. Spremni smo da obezbijedimo sve garancije i kontrole kako bismo dokazali da nema štetnog uticaja – kazao je on. Mujović je najavio da bi, po završetku izgradnje, oko 30 odsto teritorije Zete bilo priključeno na postrojenje, te da se razmatra model zajedničkog upravljanja kako bi benefite imale obje opštine, uz mjerne standarde kvaliteta vazduha i povlačenje projekta ukoliko se pokaže štetnost. Podršku Glavnom gradu ponovo je izrazio i premijer Milojko Spajić. – Vlada stoji iza Glavnog grada i iza realizacije ovog projekta – kazao je Spajić. Rok za početak radova je 31. decembar. Odlaganje bi, prema riječima nadležnih, uzrokovalo značajne finansijske gubitke, ali i otvorilo pitanje kredibiliteta Crne Gore u procesu evropskih integracija.

Botunjani poručuju da neće odstupiti: "Protiv smo krupnog kapitala i zastarjelih tehnologija, još ima mjesta za kompromis"

Predsjednik Opštine Berane Đole Lutovac u razgovoru za portal ETV govori o važnim temama: &nbsp;životu građana i odlazak mladih, dugu opštine i finansijskoj disciplini, značaju auto-puta, situaciji oko spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, sudbini Autobuske stanice, ali govori i o kapitalnim projektima koji mijenjaju urbanu sliku grada. <h2>Stabilizacija tržišta rada i povratak mladih</h2> Portal ETV: Kako danas žive građani Berana? Da li napuštaju grad ili ostaju na svojim ognjištima? Koliko je trenutno nezaposlenih? LUTOVAC: Građani Berana žive u sredini koja se ubrzano mijenja. Posljednjih godinu dana bilježimo stabilizaciju tržišta rada i smanjenje broja nezaposlenih, prije svega zahvaljujući novim projektima, investicijama i rastu privatnog sektora. Istina je da dio mladih odlazi radi školovanja i profesionalnog napretka, ali jednako tako vidimo i povratak ljudi koji žele da rade i žive u Beranama. Naš posao je da stvorimo uslove da se ovdje ostaje — kroz bolju infrastrukturu, stabilne servise i otvaranje novih radnih mjesta.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2024111615114_0b4b946a0992ebb65b53bb129c6aac1b7e0542a1494f97d6add27630125e6950.webp" data-media-id="editor_0" data-image-id="2024111615114_0b4b946a0992ebb65b53bb129c6aac1b7e0542a1494f97d6add27630125e6950" data-rendition-name="original" width="768" height="512" loading="lazy" alt="Berane"> <figcaption>Berane(Photo: Montenegro Tourist Service)</figcaption> </figure>  <h2>Auto-put otvara novu razvojnu fazu</h2> Portal ETV: Šta će Beranama donijeti izgradnja dionice auto-puta? Da li to otvara vrata daljem razvoju i na koji način? LUTOVAC: Auto-put je strateška šansa. Saobraćajno povezivanje znači bržu komunikaciju sa Podgoricom, aerodromima i tržištima, što je preduslov za razvoj privrede, turizma i logistike. Veća dostupnost čini Berane atraktivnijim investitorima, a građanima pruža bolje uslove za život. To je početak jedne nove razvojne faze našeg grada. <h2>Finansijska disciplina i stabilno poslovanje</h2> Portal ETV: Koliki je dug Opštine Berane? Prema kome postoji dug i kako se on servisira? LUTOVAC: Opština Berane redovno izvršava sve obaveze i servisira postojeće dugove u skladu sa zakonom i usvojenom dinamikom. Prioritet nam je finansijska stabilnost i uredno poslovanje, zbog čega smo strogo disciplinovani kada je u pitanju javna potrošnja. Dugovanja iz ranijih godina uglavnom se odnose na poreze i doprinose, a tekuće obaveze se izmiruju redovno. Dug je ostao na nivou sa početka godine — malo iznad 18 miliona eura — a očekujemo zakonsko rješenje koje će omogućiti njegovo osjetno smanjenje. Takođe, uvećali smo imovinu Opštine za više od milion eura. <h2>Opština nema veze sa spomenikom Đurišiću</h2> Portal ETV: Berane su nedavno postale epicentar dešavanja zbog spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću. Kako se tumači takva epizoda i da li ste Vi odgovorni za nemile događaje koji su uslijedili? LUTOVAC: Opština Berane je institucija koja poštuje zakon i Ustav Crne Gore. Svi događaji koji su se desili bili su van institucionalnog okvira, a lokalna uprava nije bila involvirana u aktivnosti te vrste. Naša pozicija je jasna: grad mora ostati prostor stabilnosti, suživota i razvoja. Fokusirani smo na projekte i na kvalitetan život građana, a ne na teme koje dijele društvo.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250807120840_e432c094d6b32870edabbda085a59f08bb5ce2ef11061743b6616a577420fa81.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250807120840_e432c094d6b32870edabbda085a59f08bb5ce2ef11061743b6616a577420fa81" data-rendition-name="original" width="960" height="600" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić"> <figcaption>Spomenik Pavlu Đurišiću(Photo: Pobjeda)</figcaption> </figure>  <h2>Autobuska stanica ostaje na istoj lokaciji — slijedi rekonstrukcija</h2> Portal ETV: Najavili ste rješavanje problema Autobuske stanice. Šta je do sada urađeno? LUTOVAC: Opština Berane je već preduzela niz konkretnih aktivnosti. U toku je izrada dokumentacije za osnivanje opštinskog preduzeća koje će upravljati stanicom. Izvršeno je statičko ispitivanje prenosačkog dijela objekta, koje je pokazalo da konstrukcija nije stabilna, pa je taj dio uklonjen. Trenutno se izrađuje projektna dokumentacija za njegovu rekonstrukciju. Sprovode se sve neophodne administrativne procedure, a donijeta je odluka da Autobuska stanica ostaje na postojećoj lokaciji, uz faznu sanaciju i unapređenje prostora. <h2>Kapitalni projekti</h2> Portal ETV: Na kojim razvojnim projektima radite? Šta novo planirate za građane? LUTOVAC: Opština Berane realizuje i priprema čitav niz kapitalnih projekata koji će unaprijediti saobraćaj, komunalnu infrastrukturu i kvalitet života građana. <h3>Veliki projekti za 2026. godinu:</h3> <ul> <li>Rekonstrukcija Luške ulice – 5,5 miliona eura</li> <li>Izgradnja gradske pijace – 5 miliona eura</li> <li>Rekonstrukcija magistralnog puta kroz Budimlju – preko 1 milion eura</li> <li>Izgradnja ulice koja povezuje zaobilaznicu i IDEA market – iz kapitalnog budžeta Opštine</li> </ul> Radovi planirani i započeti u 2025. godini: <ul> <li>Nastavak izgradnje obilaznice i regulacija rijeke Makve – 3,5 miliona eura</li> <li>Dapsićko–Polički vodovod i vodovod Zagrad – oko 1 milion eura</li> </ul> U pripremi: <ul> <li>javna garaža,</li> <li>rekonstrukcija ulica u Novom naselju,</li> <li>nove investicije za koje se priprema projektno-tehnička dokumentacija.</li> </ul> Sve ove aktivnosti dio su šire strategije modernizacije grada, a cilj je da građane Berana u narednom periodu obradujemo novim, vidljivim i kvalitetnim rezultatima.

Tag: tomislav-markovic