Vrhovni sud Crne Gore donio je rješenje kojim se okrivljenom Dušku Goluboviću produžava pritvor za dodatna tri mjeseca, odnosno do 9. novembra 2025. godine, saopšteno je iz te pravosudne institucije.
Odluka je uslijedila nakon što je Specijalno državno tužilaštvo 1. avgusta podnijelo predlog za produženje pritvora, a vijeće Vrhovnog suda odlučilo da su ispunjeni zakonski uslovi za dalje zadržavanje.
Golubović se tereti za više teških krivičnih djela – stvaranje kriminalne organizacije, produženo krivično djelo pranje novca, kao i produženo krivično djelo krijumčarenje, i to u saizvršilaštvu.
Prvobitni pritvor određen mu je 11. maja 2025. godine rješenjem sudije za istragu Višeg suda u Podgorici, a potom je već dva puta produžavan – 6. juna i 8. jula – odlukama vijeća tog suda.
Vrhovni sud je sada potvrdio da pritvor može trajati najduže do 9. novembra, u skladu sa zakonom i fazom postupka.
Podsjetimo, osim Golubovića u pritvoru su i Andrija Petanović, Adnan Suković i Mileta Simanić.
Sa slobode se brane Radoje Dakić, Dejan Milić, Ivan Turčinović i Predrag Madžgalj.
SDT osumnjičene terete da su bili članovi kriminalne grupe koja je tokom 2020. i 2021. krijumčarila cigarete i oštetila budžet za više od 18 miliona eura.
Specijalno državno tužilaštvo kao organizatore označilo je penzionisanog službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost Duška Golubovića i vlasnika " Rokšped" Sandera Stanaja koji je u bjekstvu.
Istragom Specijalnog državnog tužilaštva obuhvaćeni su i Stanajev brat Nuo Stanaj, Abedin Pepić , Đoko Lješković, Veton Berišaj, &nbsp;i Vukota Vujošević.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Vrhovni sud produžio pritvor Dušku Goluboviću za još tri mjeseca

Vijeće Vrhovnog suda Crne Gore produžilo je za po tri mjeseca pritvor Nikoli Dedaju, Aldinu Mlatišumi, Hajruli Jahoviću i Haris Kardoviću.
Oni su to učinili na prijedlog Specijalnog državnog tužilaštva od 23. jula.
Dedaju, po ovom rješenju, pritvor može trajati do 7. novembra, a ostalima do 29. oktobra.
- Okrivljenima N.D.,A.M.,H.J. i H.K.pritvor je produžen zbog osnovane sumnje da su, između ostalog, počinili i krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije - istakli su u Vrhovnom sudu.
Dodali su i da im je pritvor produžen zbog opasnosti od bjekstva, a Kardoviću i zbog opasnosti od ponavljanja krivičnog djela krijumčarenje.
Baranin Nikola Nino Dedaj uhapšen je 8. maja. Za njim je bila raspisana i nacionalna potraga zbog sumnje da je bio član kriminalne grupe čiji je, prema navodima tužilaštva, organizator vlasnik firme "Televex" Vladimir Mijajlović.
Radi se o istrazi da je kriminalna grupa, čiji je Dedaj bio član, godinama švercovala cigarete, prala nelegalno zarađeni novac i oštetila budžet države za nekoliko miliona eura.
Istraga u ovom predmetu otvorena je, 29. aprila ove godine, kada je Specijalno policijsko odjeljenje (SPO) po nalogu SDT-a uhapsio Rožajce Harisa Kardovića i Refika Kardovića.

Vrhovni sud: Za po tri mjeseca produžen pritvor Dedaju, Mlatišumi, Jahoviću i Kardoviću

Penzionisanom službeniku ANB -a Dušku Goluboviću produžen je pritvor za mjesec, dok je za dva mjeseca produžen pritvor bivšem direktoru Rokšpeda Prokopiju Periću, Adnanu Sukoviću i Mileti Simaniću, koje SDT sumnjiči da su bili članove kriminalne grupe koja je švercovala cigarete - saznaje Portal ETV.&nbsp;
Odluku je donijelo vijeće Višeg suda.
Goluboviću je pritvor određen zbog opasnosti od bjekstva i visine zaprijećene kazne, Periću zbog opasnosti od bjekstva dok za Sukovića i Simanića osim opasnosti od bjekstva postoje okolnosti koje ukazuju da će ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivičnio djelo.&nbsp;
Sa slobode se brane Radoje Dakić, Dejan Milić, Ivan Turčinović i Predrag Madžgalj. Njima je određena mjera nadzora- zabrana napuštanje stana uz kontrolu elektronskim nadzorom.
SDT osumnjičene tereti da su bili članovi kriminalne grupe koja je tokom 2020. i 2021. krijumčarila cigarete i oštetila budžet za više od 18 miliona eura.
Specijalno državno tužilaštvo kao organizatore označilo je Golubovića i vlasnika " Rokšped" Sandera Stanaja koji je u bjekstvu.
Istragom Specijalnog državnog tužilaštva obuhvaćeni su i Stanajev brat Nuo Stanaj, Abedin Pepić, Đoko Lješković, Veton Berišaj, vlasnik apoteka „Petanović“ Andrija Petanović i Vukota Vujošević.

Marija Žižić

Goluboviću pritvor produžen mjesec, Periću, Sukoviću i Simaniću za dva mjeseca

Trojica Nikšićana, od kojih su dvojica vojnici Vojske Crne Gore R. K. i D. L, kao i crnogorski državljnin M. J, koji su sa tablicama "Kosovo je Srbija" na automobilu otišli u manastir Visoki Dečani, ostaju u pritvoru do 23. januara.
Ovo je za Kosovo onlajn potvrdila njihova advokatica Jovana Filipović, koja je kazala da im je Osnovni sud u Prištini produžio pritvor za još mjesec.
- Danas smo dobili rješenje specijalnog odeljenja Osnovnog suda u Prištini kojim se mjera sudskog pritvora produžava Rajku Krivokapiću, Marinku Jovanoviću i Dragutinu Lalatoviću i to na period od mjesec, odnosno do 23. januara - navela je Filipović.
Ona dodaje da djelo koje se osumnjičenima stavlja na teret nije krivično djelo, te da je rješenje suda o produženju mjere pritvora nezakonito.
Odbrana će na rešenje suda uložiti žalbu.
Oni su uhapšeni 24. novembra zbog natpisa „Kosovo je Srbija“ na registarskim tablicama.
Mladićima je 26. novembra određen pritvor za krivično djelo izazivanje razdora i netrpeljivosti, dok su advokati na odluku suda podnijeli žalbu.

Trojica Nikšićana zbog natpisa "Kosovo je Srbija" ostaju u pritvoru do 23. januara

Nekadašnji sudija i predsjednik Ustavnog suda Crne Gore Milorad Gogić ocijenio je neprihvatljivim izmjene Zakona o krivičnom postupku u dijelu trajanja pritvora.&nbsp;
- Prijedlogom Zakona o izmjenama zakonika o krivičnom postupku predložene su izmjene zakonika u dijelu trajanja pritvora, čijim usvajanjem bi se, za krivična djela organizovanog kriminala, terorizma, ratnih zločina kao i za krivična djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zakona, na obrazloženi predlog državnog tužioca, pritvor mogao produžiti za još dvije godine, a takođe, predložene izmjene predviđaju i da protiv ovakvog rješenja kojim se produžava pritvor žalba nije dozvoljena. Tako postavljen predlog pravno je neprihvatljiv i, još važnije, pravno neshvatljiv - naveo je Gogić u saopštenju za javnost.
On je ocijenio da se predloženom zabranom izjavljivanja žalbe na odluku kojom sud odlučuje o nečijoj slobodi najgrublje krši i samo pravo na odbranu, koje je, kako kaže, mnogo šira kategorija od prava na pravni lijek i krivični postupak se svodi na srednjovjekovno-inkvizicijski, "u kom okrivljeni ostaje ne samo bez slobode, već čini se pada u zaborav sistema u kom, tako, nema ni dušu ni prava, kao što ima svaki čovjek koji je, iako pritvoren, i dalje čovjek. S pravom da, ukoliko se i nađe u pritvoru, vjeruje da će se isti jednom i završiti".
Dalje, kako dodaje, govoreći o produženju i kontroli pritvora nakon &nbsp;podizanja optužnice, mimo rokova koji su jasno propisani članom 179 st 1 Zakonika o krivičnom postupku, tačnije o predlogu da pritvor za pojedina krivična djela može trajati još duže, a najduže još dvije godine, dakle ukupno pet godina, ovakvom predlogu moglo bi se prigovoriti u dijelu ustavnosti, zakonitosti, ali prije svega i najvažnije, u dijelu humanosti.
- Sam duh i obrazloženje ovakvog, pravno govoreći, apsurdnog predloga, u srži, sadrži niz opominjućih činjenica- da se u cilju pomoći sudu da svoj posao ne vrši i ne završava sudjenjem u razumnom roku, što je jedno od osnovnih postulata pravde, produžava pritvor zbog- kako je to navedeno, kompleksnog sudskog postupka pretežno u krivičnim djelima organizovanog kriminala, u kojima, tačno je, često postoji veći broj okrivljenih, veliki broj svjedoka ili obiman dokazni materijal, ali nesporno mora postojati znanje i iskustvo postupajućih sudija da se, i bez neopravdanog produžavanja pritvora, krivični postupak okonča u za to sadašnjim zakonom propisanim rokovima. Jasnije govoreći, ukoliko postupajući sud nije donio prvostepenu odluku u roku od tri godine od podizanja optužnice, kako to predviđa Zakonik o krivičnom postupku, ta krivica je na sudu i ne smije se pripisivati okrivljenom- a predloženim rješenjem da se pritvor i nakon ovoga može produžiti za još dvije godine, liči na krivicu ili još tačnije- na kaznu za nešto za šta možda on i nije kriv, od čega ga jasno i štiti prezumpcija nevinosti - istakao je Gogić.
On je podsjetio da je Ustavni sud prije desetak godina kao neustavnu ukinuo dio odredbe člana 175 st 1 tačka 4 Zakona o krivičnom postupku, kojom je bilo propisano da se, kada su u pitanju krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, &nbsp;a djelo je naročito teško zbog posljedice ili načina izvršenja, pritvor može odrediti i pridužiti i zbog remećenja javnog reda i mira.
- S obzirom na proizvoljnost koju je ovakvo zakonsko rješenje nosilo sa sobom, Ustavni sud je tada problematizovao remećenje javnog reda i mira kao uslova koji bi, kao procesni kriterijom za određivanje pritvora, onda ispunjavalo svako učinjeno krivično djelo, što bi dovelo do svođenja pritvora na neizostavni dio krivičnog postupka, suprotno od onoga što on jeste i mora da bude- mjera &nbsp;kojom se obezbjedjuje nesmetano vođenje kirivičnog postupka i prisustvo okrivljenog u samom krivičnom postupku, ali isključivo onda kada se, kako to jasno i zakon navodi, ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom - navodi Gogić.
Takođe, on napominje da sam Ustav Crne Gore u članu 30 određuje da lice za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo krivično djelo može biti zadržano u pritvoru samo ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka.
- Predlogom da protvor nakon podizanja optužnice do donošenja prvostepene presude za određena krivična djela može trajati pet, a ne, kao sada, tri godine, direktno bi se prekršio član 32 Ustava Crne Gore, koji garantuje da svako ima pravo na suđenje u razumnom roku. Isto je garantovano i Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku - istakao je Gogić.
Prema njegovim riječima, suđenje u razumnom roku nije unaprijed mjerljiva kategorija, a prilikom određivanja njene ustavnopravne i konvencijske prihvatljivosti potrebno je, navodi on, proći kroz cjelokupan sudski proces, pa samo određenje da pritvor može tajati i do pet godina nosi sa sobom opasnost od stvaranja takozvanih lijenih sudova, u kojima okrivljeni više ne bi bilo okrivljeni već žrtva sudske dinamike vođenja krivičnog postupka.
- Kao pravo koje je u suštini sastavni dio pravde, suđenje u razumnom roku osim Evropskom konvenijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, prepoznato je u najvažnim međunardonim dokumentima koja se bave zaštitom ljudskih prava: Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima ali i Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima - rekao je on.
Ipak, napominje, u samoj Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama ovo pravo postavljeno je najšire- kao neodvojivi dio prije svega pravičnog postupka- u kojima okrivljeni dužinom trajanja postupka ne smije dobiti status žrtve.
- I dok nadležni predlažu izmjene Zakonika o krivičnom postupku kojima ne pomažu ni sudu, ni postupku, a najmanje pomažu okrivljenom, kao odbrana čovjeka za koju se kao odgovorni građani i pravnici moramo izboriti ostaje ona zadnje pomenuta teza u ovom pravnom tumačenju- humanost. U sjećanju na dane kada sam kao istražni sudija sate i dane provodio u sudnicama tada Opštinskog suda Titograd, Osnovnog suda u Podgorici i Višeg suda u Podgorici, razmišljajući da li su pored materijalnog ispunjeni i procesni uslovi za određivanje pritvora okrivljenom, ostaje samo čovjek- taj teški ljudski trenutak u kom okrivljeni shvati da više nije slobodan, dok potpisuje dostavnicu kojom potvrđuje da je primio rješenje o određivanju pritvora, tvrdim, u sebi okaje sva krivična djela ovog svijeta koja, makar još uvijek ne dokazano, u tom &nbsp;trenutku nije ni počinio - dodao je Gogić.
On je stava da ovakvim zakonskim rješenjem okrivljeni ostaje usamljen.
- Ostaje u raljama Andrićevog junaka, kom, svjestan da je zakonom unaprijed obesmišljena njegova borba, u pritvorenoj slobodi koja, ako se i završi nakon pet godina, više nikada neće biti sloboda, i bez izrečene kazne unaprijed presuđuje hladno lice Latifage- Karađoza riječima: "Pod mojom lipom zaista nema hlada" - zaključio je Gogić.

Gogić: Pravno neprihvatljivo produženje pritvora na pet godina

Jedan od osumnjičenih za brutalni napad na novinarku Pobjede Anu Raičković, član obezbjeđenja kontroverznog biznismena Zorana Bećirovića, Ljubiša Dukić pušten je na slobodu. On je pušten da se brani sa slobode odlukom Krivičnog vijeća Osnovnog suda u Podgorici. Prema informacijama Portala ETV, ni postupajuća tužiteljka u predmetu Romina Vlahović, ni rukovodilac u Osnovnom državnom tužilaštvu Duško Milanović nijesu bili upoznati s ovom odlukom. Bećirović i drugi član njegovog obezbjeđenja Mladen Mijatović, prema odluci ovog vijeća, ostaju u pritvoru. Kako se navodi u saopštenju Osnovnog suda, Krivično vijeće djelimično je uvažilo žalbu branioca osumnjičenih, advokata Danila Mićovića, pa je preinačilo rješenje sudije za istragu na način što je ukinut privor protiv Dukića i on je odmah pušten na slobodu.&nbsp; - Istim rješenjem odlučeno je da u odnosu na osumnjičene Bećirovića i Mijatovića rješenje sudije za istragu Osnovnog suda u Podgorici ostaje neizmijenjeno, što znači da će oni ostati u pritvoru - navodi se u saopštenju.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241112181128_2cc986e5edc2911621eae79877cbbbe9737a2c57bbc93cd927b467f89cd45ab6.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20241112181128_2cc986e5edc2911621eae79877cbbbe9737a2c57bbc93cd927b467f89cd45ab6" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Ljubo Dukić"> <figcaption>Dovođenje Ljuba Dukića na saslušanje u ODT(Photo: Portal ETV/M.Ž.)</figcaption> </figure>  Kako dodaju, odlučujući po žalbi branioca osumnjičenih, Vijeće ovog suda je ocijenilo da je sudija za istragu pravilno donio odluku u odnosu na Bećirovića i Mijatovića, cijeneći da su oba osumnjičena osnovano sumnjiva da su izvršili krivično djelo nasilničko ponašanje. - Prema ocjeni Vijeća, u konkretnom postoje razlozi i naročite okolnosti koje opravdavaju zaključak sudije za istragu da bi u slučaju puštanja na slobodu osumnjičeni Bećirović mogao izvršiti krivično djelo kojim prijeti, dok bi osumnjičeni Mijatović mogao u slučaju boravka na slobodi ponoviti krivično djelo. Osim toga, u daljem toku postupka je potrebno saslušati svjedoka u odosu na kojeg postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni mogli uticati, zbog čega je Vijeće sudije za istragu pravilno odlučio kada je ovim osumnjičenima odredio pritvor, zbog opasnosti od uticanja - navodi se u saopštenju. Sa druge strane, kako su kazali, rješenjem Vijeća ovog suda ukazano je da se nakon izvršene pojedinačne analize svih dokaza prikupljenih u dosadašnjoj fazi postupka, pa i onih koji su prikupljeni nakon odluke sudije za istragu, s obzirom na to da je saslušan još jedan svjedok, ne može utvrditi da je Dukić zaista osnovano sumnjiv da je izvršio krivično djelo nasilničko ponašanje. - Iskaz oštećene u dijelu kojim se navodi da je i ovaj osumnjičeni udario njenog sina nije potvrđen ostalim prikupljenim dokazima, iz kojih proizilazi da je Dukić moguće ostvario kontakt sa oštećenim prilikom razdvajanja lica koja se tuku, što je životno prihvatljivo i takav kontakt se za sada ne može cijeniti kao radnja koja predstavlja obilježje bića krivičnog djela nasilničko ponašanje - naveli su iz Osnovnog suda.&nbsp; Ovo posebno, kako ističu, imajući u vidu ponašanje Dukića tokom cijelog događaja, te analizu video materijala iz kojeg se jasno vidi da je upravo Dukić osoba koja je sve vrijeme pokušavala da smiri situaciju i da razdvoji zavađene strane. - Te da je na kraju upravo on štitio oštećenu Raičković od ostalih osumnjičenih, a što ni sama oštećena ne spori u svom iskazu. Osim toga, nakon što je Dukiću određen pritvor od sudije za istragu, saslušan je još jedan svjedok koji je potvrdio navode njegove odbrane, ističući da je siguran da Dukić ni u kom trenutku nije zadavao udarac oštećenom sinu Raičković - kazali su iz Osnovnog suda. Kako samo navodi Raičković, kako su naveli, u ovom trenutku predstavljaju jedini dokaz protiv Dukića, to je Vijeće cijenilo da su bili dovoljni za utvrđivanje osnova sumnje po kojem je osumnjičenom određeno zadržavanje. - Ali ne i za postojanje kvaliteta dokazne građe koja bi ukazivala na postojanje osnovane sumnje koja je nužna da bi osumnjičenom odredio pritvor. Kod ovako nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni vijeća se ne može zaključiti da je osumnjičeni Dukić osnovano sumnjiv da je izvršio krivično djelo koje mu je Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici stavilo na teret - zaključili su iz Osnovnog suda u Podgorici.&nbsp;

Šokantno: Jedan od osumnjičenih za napad na novinarku Pobjede Ljubiša Dukić pušten na slobodu

Izmjene Zakonika o krivičnom postupku kojima se predviđa da osoba može ostati u pritvoru do pet godina u slučaju neizricanja prvostepene presude djeluju kao ad hoc rješenje koje treba da umiri javnost, ocijenio je advokat i bivši ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović.
On je ukazao da je bilo slučajeva da je pritvor znao da traje desetak godina, i da je odredba kojom se on ograničava na tri godine uvedena kao sredstvo zaštite koje je trebalo da prevenira kršenja Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Sekulović je rekao da ne vidi posebnu vrijednost u tome što se rok produžava.
- Više mi djeluje kao ad hoc rješenje koje treba da umiri javnost - kazao je Sekulović agenciji MINA.
On smatra da je, ako se išlo u izmjene, onda taj rok trebalo u potpunosti izbrisati.
Fokus, kako je istakao Sekulović, ne treba da bude na ovome, nego da pritvori traju što kraće, da su optužnice dobro napisane, da ima ko da sudi i da se oduzima imovina stečena kriminalnom djelatnošću.
- Bojim se da će sudovi po inerciji produžavati pritvore, da će njihove odluke ukidati Ustavni sud, a da će njegove odluke suštinski biti bez pravnog dejstva i tako u krug - rekao je Sekulović.
Komentarišući optužbe Sudskog savjeta sa jedne i Ministarstva unutrašnjih poslova i Uprave policije sa druge strane, nakon što su u Podgorici ubijene dvije osobe koje su puštene iz pritvora zbog neizricanja presude u zakonskom roku od tri godine, Sekulović je rekao da se, kada se desi ovakav tragičan događaj koji uznemiri cjelokupnu javnost, pokušava sanirati šteta.
On je kazao da izvršno-upravna vlast, konkretnije Vlada i bezbijednost sektor, sa jedne, i pravosuđe sa druge strane, iznose argumente koji treba da javnost ubijede da problem nije primarno u njihovom dvorištu.
- Tako nas ubjeđuju da je pritvor isto što i kazna zatvora, da nema dovoljno sudija i sudnica, da su optužnice loše napisane i/ili politizovane i slično - naveo je Sekulović.
Ono sto nama treba jeste najširi drustveni dogovor da mafija nije jača od države, a da će država funkcionisati na principu vladavine prava.
Ne treba nam, istakao je Sekulović, politizacija, egzibicionizam i površnost.
- Ovo je moguće jedino ako dugogodišnje zarobljavanje države nije uzelo toliko maha da ne postoji zdravo društveno i političko tkivo koje nas može iščupati iz ovoga - dodao je on.
On je kazao da se bez jasnog i iskrenog društvenog konsenzusa ne može izaći iz ove situacije, te da je sve drugo stanje poluhaosa.
Sekulić je naveo da zatvaranje pregovaračkog poglavlja 23 i 24 zavisiti od toga koliko je ozbiljna namjera da se od Crne Gore napravi moderno i zdravo društvo.
- Ako ovo bude uvod u dodatne anomalije, gdje će suđenja trajati u nedogled, pod uslovom da ima ko da sudi, ili gdje će se stvari stavljati pod tepih sve dok imate dovoljno argumenata da krivicu prebacite da nekog drugog, mi ćemo tapkati u mjestu - rekao je Sekulović.
On je kazao da svi treba da dignu glas i pokažu spremnost da se otvoreno priča o problemu.
- Argumentovan dijalog nam je nasušno potreban.Tako se kreće u rješavanje - rekao je Sekulović.

Sekulović: Produženje roka za pritvor ad hoc rješenje kako bi se umirila javnost

Potpredsjednica Liberalne partije Jelena Marković ukazala je da se prijedlogom da pritvor može trajati do pet godina krše sve preporuke Evropskog suda i konvencije o ljudskim pravima po pitanju suđenja u razumnom roku na kojem insistira i Evropska komisija.
- Potpredsjednik Vlade i kordinator bezbjedonosnih službi Aleksa Bečić gromoglasno najavi izmjenu krivičnog zakonika u dijelu člana koji predviđa da lice lišeno slobode ostaje u pritvoru do tri godine, u slučaju neizricanja prvostepene presude, on predlaže da se to produži na pet godina. To znači da se suđenje u razumnom roku pomjera - navela je Marković dodajući da se ova inicijativa ne može izvesti a da se o tom pitanju ne izjasni Venecijanska komisija.
Ovim se, kako je naglasila, krše sve kovencije o ljudskim pravima, a koje se tiču upravo suđenja u razumnom roku.
- Ovo se radi samo da bi se Bečić zaklonio iza navodno naknadnih i brzopletih odluka, a ustvari neće da prizna da je odgovoran za sva ova dešavanja u Crnoj Gori i sada to pokušava prebaciti na sudije koje nemaju nikakve uslove za rad i kojih nema u dovoljnoj mjeri da presuđuju u roku koji im je dat. Umjesto da on kao vlast podrži sudsku granu, Bečić trazi rješenja samo da bi druge okrivio za svoju nesposobnost i nesposobnost ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića - ocijenila je Marković.

Marković: Bečić pokušava da prebaci odgovornost na sudije, prijedlogom o produženju pritvora do pet godina krše se konvencije o ljudskim pravima

U zajednici sa hiljadu mudraca i deset budala, društvenu klimu neće određivati mudri, već ovi drugi.
14.11.
16.00 h
Svaki čovjek, posebno političar, najviše zna o sebi, jer samog sebe najbolje poznaje.
Ta samospoznaja tjera ga na pomisao da ostali nijesu njemu ravni.
Da su ajvani.
Ili da to nijesu, dok on ne otkrije da jesu.
Do tada će nositi u sebi promisao da nema prave odluke i istine - do njegove.
Evo, jedna žena iz jedne NVO o kojoj na osnovu ličnog iskustva imam mišljenje koje ću džentlmenski zadržati za sebe, reče danas da je neprihvatljivo držati nekoga u pritvoru pet godina. Kako to vlast predlaže.
Tako je spasila moj javno izrečeni identični stav o tome. Koji sam saopštio još ljetos.
Bio je i opasan.
Zato što su ovi iz vlasti mogli zbog toga da predlože da pritvor traje deset godina, nošeni mišlju da iza moje tvrdnje stoji duvanska, trafikantska, šljunkarska, šumska, pravosudna i ostala narko mafija.
Liječiti svoje neznanje i nesposobnost poput one zapljene cigareta u Slobodnoj carinskoj zoni u Baru, jer se nije znalo kako spriječiti legalne cigarete da izađu iz Zone i postanu nelegalne, koje Koprivica sada "spašava" pominjući Upravni i Vrhovni sud, zaboravljajući da postoji i Privredni sud, koji će o šteti, jer su u momentu zaplijene cigarete bile sto posto legalne, znači javno verifikovanje bolne nesposobnosti upravljanja državom.
Od koje se (nesposobnosti), hoće napraviti vrlina.
Život nam je dat da učimo. Nije - da se učimo.
Politike, posebno.
Učili su me književnici, filozofi, Berđajev, moji roditelji. Učiteljice su mi bile tuđe nafake, a među njima i moja.
Neki su zakasnili sa time.
Nijesu možda za jedno.
Da nas o jadu zabavljaju, dok ne nauče da nemaju mandat za taj luksuz.
P.S: U zajednici sa hiljadu mudraca i deset budala, društvenu klimu neće određivati mudri, već ovi drugi.
P.S 1: Ne reče Koprivica, da se vratim na duvan, ko će da ga uništi. Neka pica peć ili će biti brodom odvezene na mjesto gdje kažu oni što službeno gostuju u luci Bar.

Kako je spašen moj stav o pritvoru

Premijer Milojko Spajić ocijenio je na današnjoj pres konferenciji da je najveći problem u bezbjednosnom pogledu to što se ne donose prvostepene presude, ali i da sada nije vrijeme da se mjeri bilo čija odgovornost.
- Možete da zamislite koliko je teško, a naročito imajući u vidu da Uprava policije posluje u odnosu na izmjene Zakona o MUP-u ima dosta ograničene mogućnosti pratnje kriminalnih lica, a naročito imajući u vidu činjenicu da samo na Cetinju imamo preko 120 propadnika jednog ili drugog klana koji su potencijalne mete ili počinioci - rekao je on.
Dodatno je, podvlači, kompleksno nedonošenje prvostepenih presuda - a zbog toga, kako je rekao, trenutno je na slobodi 40 kriminalaca.
- Imali smo produktivnu i dugu diskusiju sinoć na Vijeću za nacionalnu bezbjednost i došli smo do zaključka operativnih koraka koji su zajednički: imali smo predstavnika opozicije predsjednika odbora za bezbjednost Filipa Adžića, predstavnike sudske vlasti i tužilaštva i svi smo se složili. Jedan od koraka je zakon koji je PES predložio juče: onemogućavanje zloupotrebe advokata u postupku koji se vodi pred sudom - naveo je Spajić.
Ovo, kaže, nije samo stav izvršne vlasti nego svih koji su sinoć bili na Vijeću za nacionalnu bezbjednost.
- To ne znači da će bilo ko automatski dobiti pet godina pritvora. To je maksimalno koliko neko može da dobije i isključivo za najteža krivična djela. To je strategija koja će da promijeni dosadašnju strategiju advokata da odugovlače proces. Na primjer: ako se jedan od okrivljenih ne pojavi - nema ročišta. Zbog te slabosti sistema imamo situaciju kakvu imamo - smatra Spajić.
<h2>Molba parlamentu da usvoji izmjene KZ - da bi se pritvor mogao produžavati do pet godina</h2>
Ti ljudi su, cijeni Spajić, najbezbjedniji upravo u zatvoru.
- Kada izađu postaju meta. Jedan od dvojice koji su ubijeni skoro, izašao je iz zatvora prije 15 dana jer nije bilo presude - istakao je Spajić.
On je zamolio parlament da usvoji prijedlog poslanika PES-a - kojim je predviđeno da se pritvor može produžiti i do pet godina, a ne maksimalno tri kako je sada moguće, sve dok nema prvostepene presude.
- Nadam se da će parlament imati više svijesti nakon nemilih događaja. Ukoliko bilo ko od predstavnika poslaničkih klubova ima zamjerku, može direktno sa mnom da razgovara i da ubijedim svakoga da je ovaj zakon dobar - poručio je Spajić.
<h2>Preispitivanje odgovornosti - kad bude vrijeme za to</h2>
Poručio je da će sva odgovornost biti preispitana - ali kad bude vrijeme za to.
Kada se završi slučaj Alije Balijagića koji se sumnjiči za ubistvo brata i sestre Jovana i Milanke Madžgalj u bjelopoljskom selu, a kojeg naša i srpska policija potražuju još od 25. oktobra, i nedonošenje presuda, premijer misli da će biti bolja situacija.
- Ne pada nam na pamet da u sred postupka naprimjer potrage za Balijagićem za traženje odgovornosti bilo koga. Podrobno ćemo preispitati to bez izuzetka. Od najnižeg do najvišeg nivoa. Imamo internu a MUP će imati i eksternu provjeru. MUP već ima odjeljenje koje to radi - poručio je Spajić dodajući da su zabrinuti zbog situacije sa Alijom Balijagićem.
Biće, tvrdi, vrlo transparentno.
- Doći će vrijeme za odgovornost. I ja sam frustriran, ali nije sada vrijeme da mjerimo odgovornost - naveo je Spajić.
Na pitanje je li država zakasnila sa reakcijom na sjeveru, nakon dvostrukog ubistva Madžgalja, premijer je podsjetio da su policija i Vojska tamo poslale 200 ljudi.
- Znate li šta znači odvojiti 200 ljudi za jedan slučaj? I ja sam pitao je li to zakašnjela reakcija, dobio sam odgovor, ali nije vrijeme sada za to. Imamo vremena da izmjerimo svačiju odgovornost. Nadamo se da će Balijagić biti uhapšen i da će biti vremena za ispitivanje odgovornosti, ali sada nije vrijeme da se to radi - rekao je Spajić, dodajući da ne brani nikoga u sistemu.
<h2>Izvršna spremna da pomogne sudskoj vlasti za bolje uslove</h2>
Rekao je da će se danas održati Sudski savjet na temu broja sudija, naročito u Specijalnom odjeljenju.
- Očekujemo pomak da se obezbijede dodatni kapaciteti. Izvršna vlast je spremna da pomogne sudskoj da se naprave uslovi u sudovima. Jedan od razloga je nedostatak sudija i operativnog drugog kadra. Sada gradimo institucije - naveo je Spajić.
Ministarstvo pravde je, kaže, već poslalo Evropskoj komsiiji i Savjetu Evrope koji će da riješe 90 odsto akutnih problema sudija.&nbsp;
- Jedna od njih su blok suđenja koja su bitna da ne bi odlagali suđenja. To treba da bude nema danas - ajmo sjutra. Izmjene zakona podrazumijevaju proceduru da se savjetujemo sa GREKO i Evropskom Komisijom. Ministar pravde nas je obavijestio i mislim da će ta reforma brzo da uslijedi - kazao je Spajić.
Imamo, naglašava, i problem oko Ustavnog suda.
- Koji je takođe poništavao pritvor: dva puta potvrdi, treći put ne. Da se to ne bi dešavalo potreban nam je predsjednik Ustavnog odbora. Insistiraću na tome - rekao je premijer.
<h2>Vanredno stanje ne bi doprinijelo situaciji</h2>
Na pitanje jesu li razmatrali uvođenje vanrednog stanja, premijer je pitao čemu bi to doprinijelo.
- Razumijem stav građana i potpuno se saosjećam sa njima, ali država radi sve što je u našoj moći i ubijeđen sam da će to dati rezultate. Tako ne bi doprinijeli situaciji na bilo koji način - istakao je on.

Anja Ivanović

Spajić: Ovo nije trenutak da se mjeri bilo čija odgovornost, nedonošenje prvostepenih presuda je najveći problem

Benzin je od danas skuplji cent, dok je cijena eurodizela niža tri centa, saopšteno je iz Ministarstva energetike i rudarstva.
Cijena eurosuper 95 i 98 će u narednih 15 dana iznositi 1,43 eura, odnosno 1,46 eura.
Eurodizel će se u naredne dvije sedmice prodavati po cijeni od 1,34 eura.
Lož ulje je pojeftinilo četiri centa na 1,28 eura.
Posljednje promjene cijena goriva bile su 29. jula, kada je eurodizel poskupio cent, a lož ulje dva centa.
Prema odredbama Uredbe o načinu obrazovanja maksimalnih maloprodajnih cijena naftnih derivata, naredni obračun će se obaviti 25. avgusta, a eventualno izmijenjene vrijednosti naftnih derivata važiće od 26. avgusta.

Od danas skuplji benzin

Izvanredan uspjeh ostvarili su crnogorski džiu džicu reprezentativci, duo par Lidija Caković i Stefan Vukotić na Svjetskim igrama u Čengduu, u kineskoj provinciji Sečuan. Na takmičenju koje predstavlja Olimpijadu neolimpijskih sportova, članovi Džiu džicu kluba Budva su se okitili bronzanom medaljom u disciplini duo show open i tako još jednom potvdili da pripadaju svjetskom vrhu u ovom sportu, pošto su i na prethodnim Svjetskim igrama u američkom gradu Birmingen osvojili takođe bronzano odličje, ali u ekipnoj konkurenciji, zajedno sa reprezentacijom Holandije.
U izuzetno jakoj konkurenciji najboljih timova iz Grčke, Austrije, Tajlanda, Italije, Rumunije, Kanade i Kambodže naš tandem Caković - Vukotić je pokazao vrhunsku tehničku spremu, sinhronizaciju i sportski duh, a od srebrne medalje dijelio ih je samo jedan bod. Ovaj uspjeh ne samo da potvrđuje individualni kvalitet naših takmičara, već i snagu crnogorske džiu džicu škole, koja posljednjih godina bilježi zapažene rezultate na međunarodnoj sceni.
Crnogorski tim u Kini predvodio je predsjednik Džiu džicu saveza Crne Gore Miloš Ašanin, zajedno sa trenerom Rankom Vukotićem, koji nijesu krili zadovoljstvo velikim uspjehom, možda i najvećim u crnogorskom sportu do sada ove godine.
- Ovo je najbolji rezultat u ovoj godini u crnogorskom sportu, a ujedno i jedan od najvećih uspjeha našeg Saveza na međunarodnoj sceni. Lidija i Stefan su pokazali da se vrhunski rezultati ne postižu slučajno, već kao plod dugogodišnjeg predanog rada, discipline i vjere u ono što rade. Ovakvi rezultati obavezuju, ali i daju ogromnu motivaciju svim našim sportistima, posebno mlađim generacijama koje tek dolaze. Očekujemo još veću podršku crnogorskih institucija kako bismo džiu džicu sport podigli na viši nivo, obezbijedili bolje uslove za trening i omogućili našim takmičarima da nastave nizati ovakve rezultate i osvajati medalje na najvećim svjetskim takmičenjima - rekao je predsjednik Džiu džicu saveza Crne Gore Miloš Ašanin.
Ovogodišnje igre u Kini su najveće u istoriji Svjetskih igara, na kojima je iz 116 zemalja svijeta prisutno rekordnih 6.679 učesnika, od kojih se tokom 11 dana 3.942 sportista nadmeće u 60 disciplina i 34 sporta. Svjetske igre se održavaju svake četiri godine i to godinu dana poslije Olimpijskih igara u organizaciji Međunarodne asocijacije svjetskih igara, a pod pokroviteljstvom Međunarodnog olimpijskog komiteta.

Bronza za Lidiju Caković i Stefana Vukotića

Logiku primijenjenog etnofašizma upoznao sam, nažalost, prerano, kad tome vakat nije, ako se uopšte može reći da ima valjanoga vakta za susret s tim baukom.
Naime, ranih devedesetih bio sam dijete. Nijedno dijete ne zaslužuje da ga se tovari teretom takvoga nauka. To, vjerujte na riječ, napominjem bez trunke samosažaljenja, posrijedi je sušti nespokoj zbog sve očiglednijeg trenda destabilizacije društva i države. Ja sam (većina nas je, uostalom) kroz to nevrijeme prošao odlično, ako se naš usud uporedi sa onim prekoputa.
Međutim, stvari u posljednje vrijeme stoje tako da uvjerljivo vraćaju neke davne ali dobro upamćene nesanice. Ove retke pišem jer sam zabrinut nad sudbinom najbližih, jer strijepim nad vlastitom sudbinom, jer se bojim za sve one koji ne zaslužuju da plate cijenu tuđe gluposti i tuđega zla.
Ono što očekujem u skorijoj budućnosti plašim se da izgovorim i pred samim sobom. Više nego ikad polažem nadu u to da me razum samo zavarava, da iz mene progovara paranoja i da me je obuzela malodušnost pa teško griješim u izvođenju zaključaka.
Ono što mi se čini bjelodanim je da razvoj situacije, naročito njegov zastrašujući tempo, u sve većoj mjeri doprinosi zgušnjavanju koje sužava prostor demokratskog djelovanja, a okolnosti u regiji idu naruku pooštravanju naših prilika.
Neophodnost istiskivanja Mandića i ekipe iz institucija visokog odlučivanja postaje očigledna čak i drači u plamenu. Štoviše, bolest je akutna, samim tim je i potreba za djelovanjem urgentna.
U protivnom, klerofašistička iredenta ubrzo će proizvesti pičvajz iz kojega ćemo se teško izvući, ako to uopšte i budemo mogli. Ako mislite da će puka parlamentarna aktivnost biti dostatna za smjenu Vučićeve agenture sa pozicija moći u našoj zemlji, don't look up.
Iako Srbija ima organizovan i jedinstven vaninstitucionalni pokret otpora, iako haos na ulicama traje već više od devet mjeseci, Vučić je i dalje na vlasti. S druge strane Dobrakova nema ni jedinstva ni organizacije, a latentni sukob u Crnoj Gori nesrazmjerno je opasniji od onoga čemu svjedočimo u Srbiji, jer na suprotnim stranama imamo nespojive svjetonazorske pozicije i državu koja je izbušena.
Država Crna Gora danas faktički nema suverenitet nad teritorijom koja je obuhvaćena Ustavom i nema institucionalni potencijal da na tom prostoru sprovodi odredbe svog najvišeg pravnog akta. Njeno pravosuđe blago rečeno hibernira, a bezbjednosni sistem počiva u miru. Njen suverenitet anulirala je teokratska paradržava sa śedištem na adresi beogradskog diktatora.
Jedini stabilan faktor u institucijama države u simulaciji je političko predstavništvo teokratske paradržave. To krilo predvodi Andrija Mandić, čelnik legislativne grane vlasti. On i njegova nabrijana banda predstavljaju kičmu aktuelnoga režima.
Koalicioni partneri "građanske orijentacije" i "manjinski" trejleri imaju značaj provajdera legitimiteta.
Iako ovi prvi figuriraju kao prvi među jednakima, oni su tu da obnašaju rolu maskirne cerade za artiljeriju i da po potrebi navlače dimne zavjese. Mislim da karakter Spajićeve partije niko nije bolje formulisao od "novinarke" Vijesti, i to sasvim slučajno, tako što je pogrešno pročitala djelić partijskog saopštenja: "Pokret Evropa sad je striktno građanske provincijencije."
Ovi drugi su domobranska ekstenzija sa dobrim honorarom i namjesništvima.
Strateški ciljevi teokratske paradržave u opreci su sa ustavnim odredbama države Crne Gore. Koegzistencija dvije države na istoj teritoriji nije moguća. Ljubiša nije Sotona, on je Neron s Temua.
Pred sinoćnjom nakupinom na Kanli kuli govorio je jedan od čelnika lokalne vlasti. Nije Jovan Rašković. I nije Mile Martić. Niti Božidar Vučurević. Ako vjerujete da je događaj nakončan iz humanitarnih razloga, onda ništa.
Ako i dalje virkate iza kutova pjene od komfora, ako požar koji se razbuktava i dalje pratite dremljivim pogledom i blaziranoga lica, mrmljajući mantre "i ovo će proć", "a neeeće" i slično, uvećava se mogućnost ćemo se možda, ali vrlo, vrlo možda, uvjeriti koliko prijatno izgleda tzv. saoizacija vlastitoga nam doma i što se sve pod tim procesom podrazumijeva.
A nova stvarnost uzvratiće pogled istovjetan vašem - dremljiv, tup i ravnodušan.

Bauk saoizacije kruži Crnom Gorom

NVO "Grupa građana BU2" poziva nadležne organe — vatrogasne i policijske službe, Službu zaštite i spašavanja, kao i tužilaštvo — da što prije sprovedu detaljan uviđaj i utvrde sve okolnosti koje su dovele do eskalacije požara u subotu veče, na Jadranskoj magistrali kod Kisikane u Buljarici, kada je prvobitno zapaljeno vozilo, kada se plamen ubrzo proširio na rastinje i travu iznad puta, prouzrokujući širenje požara na nepristupačan teren brda iznad Buljarice i predjelu Čanja.
Posebno, kako navode, mole da se ispita da li je automobil ugašen odmah po zapaljenju, ili je do širenja požara došlo usljed eventualnog propusta ili neadekvatne reakcije.
- Svjesni smo da je požar često prirodna nepogoda na koju je teško uticati, ali takođe znamo da nekada postoje i ljudski faktori — nemar, nepažnja ili neodgovorno postupanje — koji dovode do tragedija i uništavanja prirode. Na takve situacije mora se odlučno reagovati i stati im na put, kako se slični incidenti ne bi ponavljali - dodaju u sapštenju.&nbsp;
Iz ove NVO upućuju apel svim građanima da se u ovom periodu pojačanog rizika od požara ponašaju krajnje odgovorno: ne bacati opuške, staklo ili zapaljive materijale u prirodu, ne paliti vatru na otvorenom, prijaviti svaku uočenu sumnjivu aktivnost ili dim nadležnim službama.
- Zaštita prirode i sigurnost naših zajednica zajednička je odgovornost svih nas. Samo zajedničkim i odgovornim djelovanjem možemo spriječiti katastrofe i sačuvati ono što nam je povjereno - zaključuje se u saopštenju NVO "Grupa građana BU2" - zaključuje se u saopštenju.&nbsp;

GGBU2: Nadležni organi da istraže uzrok požara na Jadranskoj magistrali - Buljarici

Otkrivanju spomenika ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću prekjuče je prisustvovao i Vladimir Janković iz Beograda, član Zemunskog klana, saradnik Vojnobezbjednosne agencije Srbije i Bezbjednosno-informativne agencije, pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora.
Da je Janković prisustvovao događaju, vidi se i na fotografijama fotoreportera tog lista Borisa Pejovića, koji je u subotu u popodnevnim satima, nakon uklanjanja spomenika, maltretiran, dok je njegov kolega Stevo Vasiljević iz Pobjede fizički napadnut.
Janković je, kako pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora, porijeklom iz beranskog sela Dapsiće.
Ranjavan je u Budvi 2007. godine, u bašti restorana „Jadranska straža“. Tada su ubijeni ukrajinski državljanin Adalbert Šut i Vladimir Rakočević.
Navodno je Vladimir Janković bio i vođa (Team Leader) za obuku ozloglašene ruske plaćeničke grupe Vagner u Angoli.
Na svojoj Fejsbuk stranici objavio je veliki broj fotografija pravoslavnih crkava i manastira koje je obilazio po svijetu i Crnoj Gori, među kojima su i fotografije s pokojnim mitropolitom Amfilohijem, kao i njegovim nasljednikom Joanikijem, zatim sa tivatskim parohom Mijajlom Backovićem, sveštenikom Jovanom Plamencem kod crkve na Rumiji...
Jankovića, koji se prethodno prezivao Ćorac, je u objavi na Fejsbuku pomenuo i Slavko Perošević, jedan od vođa blokada puta koje je u Šavniku organizovala lokalna opozicija. Perošević se juče pohvalio da je poslije 84 godine postao „prvi četnički vojvoda koji je položio zakletvu“ u Crnoj Gori.
- Zakletvu sam položio pred mitropolitom Metodijem i sveštenstvom, kao i pred četničkim vojvodama Miletom Pavićevićem Čičom, Stankom Magudom, Gigom Božovićem, Slavkom Labovićem i Ćorcem... - napisao je Perošević koji je bio jedan od učesnika prosrpskog protesta u Nikšiću 13. jula 2022. godine, na kojem je došlo do nasilnih incidenata.

Saradnik BIA prisustvovao otkrivanju spomenika Đurišiću

Povampirene velikosrpske i četničke falange nemaju problem sa razumom i logikom. Razuma kod njih manjka od samog starta, jer da se javlja makar u česticama, ne bi danas novočetnici jednako voleli saradnike nacista (četnike, JVuO) i potomke dela onih koji su nacizmu stali nogom za vrat (Ruse, odnosno Putina).&nbsp;
Na logici tek padaju. Tvrde da su poštovaoci "prvog gerilskog antifašističkog pokreta u Evropi", misleći na formacije Draže Mihailovića. I dok su Mihailovićeve četničke formacije imale bar neke dve istorijski potvrđene bitke protiv nacista, pre nego što su postale njihova verna pomoćna vojska i koljači civila, današnji simpatizeri pokreta DM ne vide contradictio in adjecto čak ni u činjenici da sebe nazivaju antifašističkim pokretom, a podižu spomenik fašisti koga je odlikovao Adolf Hitler.
Ta bi zbrka u glavama pojedinaca bila lako rešiva na nivou Toponica ili Kovin u Srbiji, odnosno Dobrota u Crnoj Gori, da nosioci političke vlasti u ove dve države ne igraju "stiskavac" upravo s baštinicima tih retrogradnih ideja. Trljkajući se znojavim telima s dlakavim četništvom u ritmu "drma mi se na šubari cveće", političari u stvari plešu s najprimitivnijim i najzaostalijim, shodno tome i najkrvoločnijim, delom biračkog tela.&nbsp;
Tim trulim kompromisom trenutno obezbeđuju sebi glasove, ali istovremeno guraju obe države u živi pesak velikosrpskog šovinizma, iz koga se u ranijim, ne tako davnim prilikama, izlazilo teškom mukom i uz velike žrtve. I kako sada vidimo - samo privremeno.
No, pisali smo već o minornom intelektualnom i moralnom kapacitetu ljudi koji su se, u tranzicionom periodu i usled prirodnog nezadovoljstva nedovoljnim napretkom dvaju država pod demokratskim vlastima, dočepali političke vlasti. Njihov je učinak - u Srbiji od 2012, a u Crnoj Gori od 2020. - merljiv vekovima: države su civilizacijski i ekonomski vratili u XVIII, a građane mentalno i logički u XIII vek.
Danas ćemo se pozabaviti njihovim drugim trulim kompromisom, erotski vrućim plesom s organizacijom koja je poslednjih godina pedantno očistila svoje redove od svih progresivnih, slobodnomislećih i zdravorazumskih ljudi. Onom koja upravo ovih dana u Beogradu završava javni inkvizitorski obračun s poslednjom dvojicom teologa koji su se usudili da je kritikuju: s Vukašinom Milićevićem i Blagojem Pantelićem. Dakle, pozabavićemo se organizacijom koja sebe naziva "Srpska pravoslavna crkva", dočim je u međucrkvenoj komunikaciji to Crkva Srbije.
Iako je već od početka devedesetih SPC korisno poslužila balkanskom kasapinu Slobodanu Miloševiću u nastojanju da ratom i etničkim čišćenjem zadrži "sve Srbe u jednoj državi", ta je crkva tek od demokratskih promena 2000. godine postala zaista država u državi. Ne samo da ne plaća nikakav porez na svoju razgranatu privrednu delatnost, nego država pokriva doprinose sveštenika za penziono i zdravstveno osiguranje. Najzad, malo-malo Vlada opredeli neka sredstva za gradnju ili renoviranje hramova, izdaju se i obavezne doplatne poštanske markice, a stižu i bogate donacije iz inostranstva, najviše od ruske države i crkve.
<h2>ĆAR ZA VAJDU</h2>
Kako neki čitalac ovakvog pisanja uvek kaže ono čuveno "da, ali", da ga predupredimo: slične privilegije u Srbiji imaju i ostale verske zajednice. Ipak, slika davanja i uticaja biće potpuna tek kada kažemo da se po popisu 2022. u Srbiji čak 81,1 odsto građana izjasnilo kao pravoslavac, dok sve ostale verske zajednice i ateisti i agnostici zajedno čine preostalih 18,9 procenata.&nbsp;
Doduše, u praksi, većina deklarativnih vernika ne ponaša se kao vernik, pa crkve zvrje prazne. SPC zato od ideje da živi od parohijala, a ne od državnih davanja i oprosta troškova, beži kao đavo od krsta. I tu da bacimo dodatno svetlo podsećanjem na činjenicu da je u deset godina koje su prethodile tom popisu, u Srbiji izgrađeno oko hiljadu crkava, i samo 13 škola.
Dakle, davanjima pravoslavnoj crkvi, političari obezbeđuju njenu podršku, a s obzirom na razgranatost crkvenog sistema i veliki uticaj u narodu, to je možda i investicija s najbržim povratom u poslovnom okruženju. Iako je Ustavom crkva odvojena od države, normalizuje se neformalni političko-crkveni brak iz interesa, i tako sveštenstvo podržava galantnost trenutne vladajuće političke opcije, podržavajući njenu politiku.
U praksi, bar u Srbiji, popovi SPC postali su vrhovni autoritet za sve. Od abortusa do dogmatizovanog Kosova, od vaspitanja dece do nacionalnih pitanja koja su, od 2012. posebno, izgrađena na velikosrpskom šovinizmu i težnji za hegemonijom. Iako bi državne institucije morale da budu laičke, svaki državni organ ili opština imaju slavu, vojska se koristi u verskim ceremonijama, vreme se meri po verskom kalendaru, politički funkcioneri pokazuju svoju religioznost u svakoj situaciji, nema manifestacije kojoj vrh crkve nije gost, a redovno se ide kod patrijarha po duhovni savet.&nbsp;
U Crnoj Gori, opet, svedoci smo posebnog apsurda. Crkva koja zvanično ne priznaje postojanje čitavog jednog naroda (što sadrži i elemente krivičnog dela), koja teritoriju Crne Gore tretira kao teritoriju Srbije, aktivno učestvuje u političkom životu, "komanduje" političkim strankama i njihovim liderima, javno demonstrirajući prezir prema svakom obliku državne vlasti i državnim simbolima Crne Gore. Nema bolje ilustracije za to od odnosa Ljubiše Ostojića - Metodija prema podizanju spomenika ratnom zločincu i saradniku okupatora, kojom je prilikom intonirana i himna strane države, Srbije. Tim stavom, on nije samo bacio pod noge i hrišćanstvo i moral, on je bacio pod noge državu, i tu, u stvari, dolazimo do suštine problema.
Ne postoji, niti u modernom demokratskom društvu sme da postoji, verska ili bilo kakva druga organizacija, koja je "starija" od države. Ne po godini osnivanja, koja je nebitna, već po statusu. Ono šta je ključno je da je država po svojoj suštini zajednica svih njenih građana, dok je crkva - kao i svaka druga uža organizacija (udruženje, klub, savez...) - zajednica tek jednog dela stanovnika države. I u tom je smislu država "starija": zakoni države (moraju da) se primenjuju (i) na crkve i na vernike, crkveni "zakoni" važe samo interno, za one koji su "članovi" crkve i time njene "zakone" prihvataju.
Ne postoji, i ne sme da postoji, nekakav "temeljni ugovor" ili bilo kakav drugi akt ili dokument, koji pripadnicima jedne organizacije (verske, ili bilo koje druge), daje veća prava i manje obaveza nego ostalim građanima. Odnosno, ako tako šta postoji, Ustavni sud mora da reaguje i obezbedi jednakost svih pred Ustavom.
<h2>ISKAČE OSIGURAČ</h2>
Naravno, treba imati u vidu i činjenicu da su svojim ustavima i Srbija i Crna Gora definisane kao sekularne, odnosno, da je crkva odvojena od države. Otuda je u obe zemlje nedopustivo - a da je demokratske i parlamentarne svesti bilo bi i politički kažnjivo - svako koketiranje političara sa religijskom (ili najzad i bilo kojom drugom) organizacijom, kojim se jedan deo društva favorizuje. Jer, političar - posebno onaj na vlasti - obavlja funkciju od javnog interesa i predstavlja i zastupa jednako sve građane, a ne samo svoje simpatizere i ne samo vernike "svoje" crkve. Vera je, kao i kod svakog drugog građanina, njegova privatna, intimna stvar. I ona, u stvari, ostaje na vratima verskog hrama i privatnog doma.
Treba li, najzad, uopšte naglašavati da religijska pravila dotiču samo vernike i da ni u kom obliku i ni na koji način ne smeju da postanu uobičajena za celo društvo, a nekmoli opšteobavezna? Treba li pominjati da crkvi nije mesto u politici, ni u kom obliku ili formi?
Srbija i Crna Gora, na žalost, prečesto i previše se manifestuju kao prepolitička društva. Lično konjukturno i opšte moderno u ove dve države su izgleda uobičajeni motivi delovanja. Interes države i nacije je uvek u senci lukrativnog. Kako se svojevremeno pohrlilo u kom-partiju zarad vajde, sada se trči u religiju zbog ćara. Vera i versko se potežu u cilju jačanja nacionalizma i pravdanja nepočinstava koja se rade, ili tek planiraju.
Pravo verništvo i "snaga vere" u obe države bi se lako izmerili ukidanjem državnih sredstava verskim organizacijama (sem za verske objekte pod zaštitom države, kad važe posebna pravila) i uvođenjem parohijala. Što će reći: ako si član crkve, to članstvo moraš da platiš; koliko članova, toliki je i crkveni guber.&nbsp;
Do tog momenta je, međutim, još dalek put. Na njemu se crkva pruža onoliko koliko joj politika, vođena sopstvenim sebičnim ili na drugom mestu isplaniranim interesima, dopušta. Nekad uspe da "ukoči", svesna sopstvenih religijskih i moralnih normi, ali u poslednje vreme sve češće "iskače osigurač". A to onda nije samo unutarcrkveno pitanje, to je pitanje dalekosežnih i krupnih posledica.
Crkva mora da se vrati u pravni poredak i u okvire suštine sopstvenog postojanja. Ako to nije moguće, zabrana delovanja - bar tamo gde nije u matičnoj državi, plus ispitivanje poslovanja, odgovornost za narušavanje zakonom zaštićenih verskih objekata, pa čak i krivično gonjenje crkvenih velikodostojnika, uprkos odredbama nekakvih ugovora, uopšte nisu nerealna opcija.

Vrele igre pod mantijom

Pamflet istorijskog revizionizma, poluistina, prećutkivanja, propagandnog falsifikovanja, u formatu dokumentarnog filma o 13. julu, kojim se normalizuje velikosrpska mitologija, osvanuo je sredinom jula na Jutjub kanalu prosrpske Demokratske narodne partije (DNP), a premijerno je prikazan na Adria Televiziji.
Neskriveni i ključni cilj lažnih istorijskih konstrukcija u ovom uratku jesu otvorena delegitimizacija crnogorske borbe za obnovu državnosti, osporavanje autentičnosti antifašističkog ustanka iz 1941. godine, ali i da se zatomi istina o okupaciji Crne Gore 1918. godine Podgoričkom skupštinom i nametne narativ da su Crnogorci zapravo Srbi koji treba da se vrate sebi.
<h2>TAJNI PODACI O AUTORSTVU</h2>
Transparentnih podataka o režiji, produkciji i autorstvu nema, ali je mnogo toga jasno - a prije svega da je film u javnost plasiran u jeku sve intenzivnije revizije istorije u Crnoj Gori i dok politička vladajuća struja koristi svaki mogući alat - od institucionalne moći do medijske propagande - kako bi poništila crnogorski istorijski i identitetski kontinuitet.
Film od samog početka ne krije da ima političko-revizionističku agendu pošto naratorka u prvim minutima govori o tome da „Crna Gora ima dvije zastave, himne, dva imena, dva pravca ali i dvije istorije“ - tako otvoreno afirmišući „istoriju“ napisanu iz velikosrpskog ugla.
To nije samo ulazna tačka u pokušaj da se gledaoci ubijede da su „dvije istorije“ ravnopravne - da se ne radi o sukobu činjenica i političkoj propagandi, nego i priznanje da autori filma, ko god oni bili, ne prihvataju zvaničnu, međunarodno priznatu i utemeljenu istoriju Crne Gore.
<h2>KLJUČNA ZAMJENA TEZA</h2>
Tako se, pored ostalog, italijanska okupacija iz 1941. godine koristi kao zgodan izgovor da se prikriju mnogo dublji i trajniji ožiljci - poput onih iz 1918. kada je Crna Gora anektirana, a Karađorđevićima omogućeno da pod maskom „volje srpskog naroda“ sebi pripoje novu teritoriju - da bi Srbija, proširena Crnom Gorom i Makedonijom, tvorila kraljevinu tri naroda - Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tada su srpski agenti poslati u Podgoricu, proglašeni „velikom narodnom skupštinom“ i, uz prismotru srpske žandarmerije, izglasali brisanje države Crne Gore - odnosno rezoluciju koju je srpska vlast napisala na Krfu, a kojom se okupacija Crne Gore prihvata proglašenjem pripojenja Srbiji.
U tom trenutku je postojala redovna crnogorska narodna skupština, i to po tadašnjem ustavu jedina koja je mogla raspolagati sudbinom ove države, ali desilo se što se desilo.
Uslijedio je Božićni ustanak, spaljivanje hiljada crnogorskih domova, progon komita, ubijanje onih koji su bili vjerni crnogorstvu i državnoj slobodi. Dvadesetak godina kasnije, a pošto je narod bio za to da zajednica bude organizovana tako da sve zemlje budu slobodne i ravnopravne - a što su srpski politčari odbijali, desio se Petrovdanski sabor na kojem su federalisti, na čelu sa Sekulom Drljevićem, uz Italijane proglasili nezavisnost.
No, ovako posloženih fakata u DNP-ovom i Adrijinom uratku nema. Oni, bez bilo kakvog detaljisanja, konstatuju da je u tom periodu Crna Gora bila dio Zetske banovine, što prati i dalje navođenje da je parola crnogorskih komunista bila „srpstvo, slovenstvo, sloboda“ ili, kako naratorka kaže: „tadašnje rukovodstvo crnogorskih komunista je sebe i te kako smatralo Srbima. Čak i oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci nijesu na srpstvo gledali kao na nešto što je strano, nametnuto ili neprijateljsko“.
Sve to vodi do njihove suštine - tvrdnje da je „ustanak 13. jula 1941. bio borba za zajedničku jugoslovensku državu“, odnosno, po njihovom poimanju, za crnogorsko zajedništvo sa Srbijom, a da je deklaracija donijeta 12. jula bila težnja ka separatizmu koja je idućeg dana dobila odgovor.
Ovo je ključna zamjena teza jer je ustanak 13. jula, prije svega, bio antifašistička odbrana dostojanastva naroda koji nije zaboravio ni Podgoričku skupštinu, niti prihvatio ideju da mu se ponovo o sudbini odlučuje „odozgo“. Crna Gora se borila za slobodu - od fašizma i hegemonije, zato je jasno da se plasiranjem narativa o trinaestojulskom ustanku kroz prizmu „jugoslovenskog patriotizma“, a ne i crnogorskog otpora dugotrajnoj fašisitčkoj manipulaciji identitetom, pokušava zbrisati srpska prljava uloga okupatora, a samim tim i crnogorski subjektivitet u Trinaestojulskom ustanku.
<h2>POKUŠAJ DEMONIZACIJE SUPROTSTAVLJANJA SRPSKOJ HEGEMONIJI</h2>
Dodatno, karakterisanjem deklaracije koja je donijeta 12. jula „težnjom ka separatizmu“ između redova se opasno implicira da je svaki zahtjev za crnogorskom nezavisnošću sam po sebi fašistički, a ta teza im služi i za diskreditaciju savremenih crnogorskih državotvornih ideja.
Pored toga, Sekula Drljević, politički lider crnogorskih federalista i separatista koji je isprva svoje djelovanje bazirao na protivljenju srpskoj aneksiji Crne Gore 1918. godine, u filmu se poredi sa Antom Pavelićem - vođom ustaškog pokreta koji je predvodio genocidni režim NDH koji je odgovoran za smrt stotine hiljada ljudi - i to uz tvrdnju da je bio zamišljen kao crnogorski pandan ustaškom poglavniku, tj. da je Crna Gora 1941. trebalo da bude fašistički protektorat sličan NDH.
Kolaboracija Drljevića sa fašistima ostaje fakat - ali se on u ovom filmu demonizuje kao ustaški pandan - iako nikad nije imao oružane snage, niti sprovodio represiju nad bilo kakvim civilima - dok su, sa druge strane, mnogi četnički komandati, poput Pavla Đurišića i Draže Mihailovića, sarađivali sa Italijanima i nacistima - i to ništa manje - nego mnogo više.
Samim tim je jasno da je Drljević, koliko god bio sporan, tvorcima ovog filma poslužio isključivo da bi zalaganje za crnogorsku državnost prikazali kao oličenje fašizma - što im onda i omogućava pravdanje narativa u kojem je jedino čista opcija prosrpska - a sve drugo izdajničko. Zato njegovo poređenje sa Pavelićem služi samo kao alat za brisanje legitimiteta crnogorskih političkih pokreta koji su se suprotstavili srpskoj hegemoniji.
Svime time se pokušava zatvoriti prostor za bilo kakvu diskusiju o crnogorskoj državnosti - jer ako je svaka priča o nezavisnosti fašizam - onda je, valjda, jedina antifašistička opcija ostanak u velikosrpskoj dimenziji.
<h2>,,PRANJE“ ČETNIČKOG POKRETA&nbsp;</h2>
Iako su saradnja četničkog vođe Draže Mihailovića sa okupatorskim silama i masovni zločini nad civilima koji su se suprotstavljali kolaboraciji neupitni, nepobitni i jasni, u filmu se pokušalo ,,pranje” četničke biografije, predstavljajući kolaboraciju četnika Pavla Đurišića sa Italijanima kao - „reakciju na komunističke zločine“.
Tako naratorka kaže da su komunistički zločini „prouzrokovali odluku četnika da sklope ratni sporazum sa Italijanima - sa ciljem uništenja komunista“. Koji su to zločini komunista 1941. godine natjerali četnike na kolaboraciju sa fašistima Pircija Birolija - nije objašnjeno. Očito jer nije se mogla isfabrikovati ,,nova istorija”.&nbsp;
A kako to u propagandnim uratcima obično i biva, jedan narativ temelj je za drugi - pravdanje četnika brzo vodi i do rusofilije koja se silu na sramotu predstavlja kao oličenje crnogorskog mentaliteta.
- Važan faktor motivacije među borcima NOB-a, naročito Crnogorcima, bila je privrženost Moskvi koja je, sem iz ideoloških razloga, proisticala iz tradicionalnih i ratničkih spona prethodnih stoljeća. Još od 18. vijeka osnovni elementi crnogorske državnosti obrazovanja i duhovnosti uživali su jedinu podršku u Rusiji. Poznata krilatica „sa Lovćena kliče vila, oj Rusijo majko mila“ bila je dio mentaliteta mladih partizana. Ne treba da nas čudi što je samo u Crnoj Gori ustaljeni partizanski pozdrav „smrt fašizmu sloboda narodu“ dijelom zamijenjen sa „crvena armija je s nama pobjeda je naša“ - navodi naratorka, dramatično falsifikujući istoriju, sve radi predstavljanja Crnogoraca kao „pravoslavnog“ kulturnog i ideološkog svijeta koji prirodno gravitira ka Srbiji i Rusiji.&nbsp;
Time su u ovom filmu zanemareni i zbrisani svi temelji crnogorskog građanskog i sekularnog identiteta, a trenutno stanje u državi i neophodni otpor srpsko-ruskom uticaju između redova upakovani u izdaju sopstvenog karaktera.&nbsp;
<h2>„DRUGOSRBIJANCI“ I „MONTENEGRINI“</h2>
Ne čudi što je jedan od sagovornika u ovom uratku, pored predstavnika Istorijskog instituta i Milana Kneževića i srpski istoričar, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i jedan od ideologa velikosrpskog projekta, Čedomir Antić, koji docira o tome kako u Crnoj Gori „nema drugosrbijanaca“.
- Svi drugosrbijanci su postali montenegrini. To je vrlo zanimljivo i govori da je to jedinstvena zemlja. Bila je srpska, danas više nije. Toliko su netolerantni ti ljudi da ne priznaju srpstvo - govori Antić.
Nijesu anonimni autori ovog filma ni prvi ni jedini koji su pokušali lansirati tezu o tome da je crnogorski identitet tvorevina nekadašnjeg komunističkog vođe Milovana Đilasa.&nbsp;
- U jugoslovenskoj javnosti toga vremena nerijetko je bilo zastupljeno stanovište o Đilasu kao tvorcu crnogorske nacije - neki će reći jedne izrazito anti-srpske pojave i dezintegrativnog faktora u odnosu na srpski nacionalni korpus. Sa današnjeg aspekta, postavlja se pitanje da li je to baš tako. Đilasovo nacionalno opredjeljenje bilo je u većem dijelu života nesumnjivo srpsko. O tome govore njegova centralna literalna djela - navodi naratorka.
Na to se nadovezuje Antić koji ističe da „vidimo da je on drugosrbijanac“, te da je „to srpstvo kod njega jako relativno“.
- Zvaničan stav Komunističke partije Jugoslavije prema crnogorskoj naciji nije bio još uvijek jasno i u potpunosti definisan. Crnogorsku naciju je trebalo, po stavu Komunističke partije Jugoslavije, u perodu pred izbijanje rata tek definisati i naučno objasniti. Iz tog razloga je to pitanje ostavljeno za poslije rata. A onda je ponuđeno najviđenijem Crnogorcu među komunistima da ga definiše i na neki način postavi kao model za novu naciju u novoj državi. Ta ličnost bio je Milovan Đilas...Iskustvo ovog rata govori da crnogorski narod, ne samo što je ustao protiv okupatora, nego je pošao i protiv onih struja koje su htjele da ga odvoje od Srba - govori naratorka.
Suština svih ovih navoda je ista: ubijediti Crnogorce da su zapravo Srbi - a kako to uvjerljivije učiniti nego reći da je upravo „tvorac nacije“ u biti Srbin - koji se samo radi partijskih interesa zalagao za crnogorstvo.
<h2>REHABILITACIJA DEVEDESETIH</h2>
Tokom cijelog filma konstanta je nametanje narativa da su crnogorska nacija i državnost produkt manipulacija i zavjere protiv srpstva - uz osporavanje svakog procesa koji je vodio do emancipacije naše države.&nbsp;
Tako Antić riječima da je „dugoročno pobijedila „nidologija“ koja je imala veliku sreću i u jugoslovenskoj državi učinila sve da odvoji Srbiju od Crne Gore“ samo učvršćuje korijene ratnih devedesetih - čiji krici, kroz pritiske i pokušaje podrivanja suverenosti - što iznutra - to i spolja, i danas odjekuju Crnom Gorom.
Dokaz za to je i tvrdnja da je uplivom hrvatskog nacionalizma u vrh crnogorskog dijela KP u potpunosti je narušen „revolucionarni moral čiji su nosioci bili upravo srpski komunisti“.&nbsp;
I više je nego jasno da se radi o grubom pokušaju kriminalizacije crnogorske državnosti i to kroz rehabilitaciju velikosrpske hegemonije čija je suština uvijek bila, i danas jeste, teza da su svi drugi identiteti na ovim prostorima devijantni, nepostojeći – odnosno izdajnički.
<h2>VELIČANJE AB REVOLUCIJE</h2>
U nastavku filma autori su se dotakli Antibirokratske revolucije nazivajući je „savršenim primjerom sadejstva između crnogorstva i srpstva“ - kao da nije riječ o politički dirigovanom puču tadašnjeg režima Slobodana Miloševića kojim je u Crnoj Gori instalirano njemu odano rukovodstvo radi namjere da kontroliše Predsjedništvo SFRJ - a što se nije moglo bez podrške zvanične Crne Gore.
No, ni ovo nije ništa novo, niti čudi, kada se uzme u obzir da je upravo DNP bio jedan od nosioca nastavka kontrarevolucije - odnosno litija 2020. godine. Obje kontrarevolucije su osmišljene i koordinisane iz Beograda, a nacionalizam i navodna ugroženost crkve iskorišteni za vraćanje Crne Gore u velikosrpski kolosjek i ostvarenje njihovih interesa.&nbsp;
Obje su, u konačnom, imale razarajući efekat po crnogorsko društvo i demokratski razvoj.
<h2>VOZ I ŠINE</h2>
Završni dio filma kulminira otvorenim poricanjem i omalovažavanjem savremene državnosti Crne Gore i referendumske volje.
- Riječi i nedjela Štedimlije i Drljevića referendumski su nadglasale borbu naših predaka koji su živote dali boreći se protiv tekovina 12. jula. Iako je 13. jul i danas Dan državnosti Crne Gore - on je nažalost samo broj na zidnom kalendaru, odmah pored slavske ikone kod onih koji je još uvijek imaju. Nerijetko u narodnoj skupštini i u javnosti možemo da čujemo kako se mnogi pozivaju na narodno-oslobodilačku borbu, istrajavanje na himni koja predstavlja ništa drugo do plagijat ratnog zločinca Sekule Drljevića. Priča o precima koji su se borili za slobodu trebalo bi da nam daju danas zajednički put i pravac kojim treba da idemo - navodi naratorka u završnom dijelu.
Nastavlja dociranjem o odnosu crnogorstva i srpstva.&nbsp;
- U našoj državi se najbolje oslikava kroz metaforu kolosjeka: jedno bez drugog ne može da funkcioniše, odnosno voz ne može da nastavi dalje. Potreban je balans jer zabluda je da vlak može zamijeniti voz i da je povijest važnija od istorije. Moramo biti svjesni riječi naših predaka, ne smijemo doživjeti sudbinu Kajina i Avelja, jer braća su braća čak i kada se posvađaju jer ako se odreknemo prošlosti nećemo imati ni budućnost - govori naratorka.
Ova metafora ne znači nikakvo „pomirenje“ niti simboliše bratstvo - već podređenost. Voz predstavlja Crrnu Goru - koja, prema njihovom poimanju, ne može ići bez šina - odnosno Srbije.
Tako je napravljen puni krug: u samoj završnici je potvrđeno da je glavna vodilja ovog uratka upravo nastavak diskursa i velikodržavnih pretenzija koje su 1918, ali i devedesetih započele oružjem, a u 21. vijeku nastavljene sofisticiranijim sredstvima - prije svega institucionalnom revizijom istorije.

DNP i Adria TV revizionistički dokumentarni film o 13. julu iskoristili da još jednom nametnu narativ da su Crnogorci Srbi koji treba da se vrate sebi

Javnost s pravom pita: zašto lider GP URA Dritan Abazović nije u petak bio u Beranama? Gdje je nestao čovjek koji je, kao premijer 2022. godine, svojim potpisom na Temeljni ugovor predao dio državnog suvereniteta Crkvi Srbije? Zašto nije bio prisutan da svjedoči posljedicama tog, po mnogima, izdajničkog čina? Zašto nije bio rame uz rame sa onima koji su u objektu Crkve Srbije slavili lik ratnog zločinca i četničkog komandanta Pavla Đurišića? Zar nije prirodno da se pojavi tamo gdje se njegovo djelo slavi – i to s aplauzima? Jer upravo je on – Dritan Abazović – omogućio ovakve scene. Scene u kojima se u crkve unose kipovi zločinaca, a država Crna Gora ne smije ni da pisne bez “blagoslova” Crkve Srbije. Sve to stoji kao posljedica potpisanog Temeljnog ugovora – dokumenta koji je, u tajnosti, bez javne rasprave, bez parlamentarne procedure, dogovoren s Porfirijem i Srbijom i potpisan u Vili Gorica, 3. avgusta 2022. godine. Tako se ne potpisuje ugovor u ime jedne suverene države. Tako se sklapa pakt u korist druge. Čudi što nije Abazović iskoristio priliku da ga – kako je najavljivao velikosrpski ideolog Matija Bećković – srpska omladina nosi na rukama. Podsjetimo se: - Kad bi Dritan Abazović sjutra stigao u Beograd, nosila bi ga srpska omladina na rukama - izjavio je Bećković nakon izbora 2020. Gdje su sada ti “mladi nosioci”? Gdje su srpski aplauzi za “najbolju investiciju velikosrpske politike” u Crnoj Gori? Tu su bili, spremni, ali Abazovića nije bilo. A bilo je za očekivati da Abazović bude među onima koji su slavili – jer on je omogućio sve: i kip zločinca, i crkvenu moć, i državnu nemoć. Omogućio je da se crkveni hramovi koriste kao političke tvrđave, a oltari kao pozornice za reviziju istorije. Možda je trebalo da bude tamo – da ga dočekaju “prepodobni” vjernici, spremni da mu zapjevaju, uz himnu Srbije. Jer da nije bilo njegovog potpisa – ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Da, Dritan Abazović je potpisao Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije – u ime Crne Gore, a bez Crne Gore. Ignorišući pravna upozorenja, protivljenje stručnjaka, akademske zajednice, NVO sektora, političara… Potpisao je ono što nijedan premijer jedne suverene države sebi ne bi smio dozvoliti. Zato pitamo: ako nije imao problem da potpiše, zašto ima problem da se pojavi? Slavili bi ga. Imaju i razloga.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250808090832_0948673d748876542c9af02a2e055b3b9a4997af5d6306faba16fdc81d811951.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250808090832_0948673d748876542c9af02a2e055b3b9a4997af5d6306faba16fdc81d811951" data-rendition-name="original" width="1118" height="745" loading="lazy" alt="Metodije drži liturgiju Pavle Đurišić"> </figure>

Tag: produzenje-pritvora