Sjedinjene Američke Države su tokom administracije predsjednika Džoa Bajdena privremeno obustavile dijeljenje dijela ključnih obavještajnih podataka s Izraelom zbog zabrinutosti u vezi s načinom vođenja rata u Pojasu Gaze, otkrilo je šest izvora upoznatih sa slučajem.
Prema izvorima koji su govorili za Rojters, u drugoj polovini 2024. godine SAD su na nekoliko dana isključile prenos uživo videosnimka s američkog drona koji je nadlijetao Gazu, a koji je izraelska vlada koristila u potrazi za taocima i pripadnicima Hamasa. Istovremeno, Vašington je ograničio i način na koji Izrael može koristiti određene obavještajne podatke prilikom ciljanih operacija protiv visokorangiranih vojnih meta u Gazi.
Svi izvori su govorili pod uslovom anonimnosti, navodeći da su odluke donesene unutar američke obavještajne zajednice zbog rastuće zabrinutosti oko broja poginulih civila u izraelskim vojnim operacijama, ali i zbog sumnji u postupanje izraelske sigurnosne agencije Shin Bet prema palestinskim zatvorenicima.
Američki zvaničnici su, kako navode izvori, smatrali da Izrael nije dao dovoljne garancije da će američke obavještajne podatke koristiti u skladu s pravilima ratnog prava. Prema zakonima SAD-a, takve garancije su obavezne prije dijeljenja osjetljivih informacija s bilo kojom stranom državom.
Iako je Bajdenova administracija javno zadržala politiku kontinuirane podrške Izraelu, uključujući vojnu i obavještajnu saradnju, odluka o privremenom uskraćivanju dijela informacija bila je ograničena i taktičke prirode. Cilj je bio osigurati da se američki obavještajni podaci koriste u skladu s međunarodnim pravom, navode izvori.
Jedan od izvora ističe da obavještajne agencije imaju određeni stepen autonomije da u realnom vremenu donose odluke o dijeljenju informacija, bez direktne naredbe Bijele kuće. Rojters nije mogao utvrditi da li je Bajden bio upoznat s konkretnim odlukama u trenutku njihovog donošenja, a njegov portparol nije odgovorio na upite za komentar.
Dijeljenje obavještajnih podataka obnovljeno je nakon što je Izrael dao dodatna uvjeravanja da će poštovati američka pravila. Izraelska vojska je saopštila da je sigurnosna saradnja sa SAD-om trajala tokom cijelog rata, navodeći da je "strateška obavještajna saradnja nastavljena", ali nije direktno komentarisala slučajeve privremene obustave.
Stručnjaci ističu da je uskraćivanje obavještajnih podataka savezniku tokom aktivnog sukoba neuobičajeno i ukazuje na ozbiljne tenzije.
- Dijeljenje obavještajnih podataka je gotovo sveto, posebno s bliskim saveznikom u nestabilnoj regiji - rekao je Daniel Hofman, bivši visoki operativac CIA-e za Bliski istok.
Nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. godine, Bajden je potpisao memorandum kojim je naložio proširenje obavještajne saradnje s Izraelom. U tom periodu SAD su uspostavile tim analitičara koji su, koristeći dronove MQ-9 Reaper, Izraelu dostavljali prenose uživo kako bi pomogli u lociranju boraca Hamasa i pronalasku talaca.
Međutim, krajem 2024. godine američki obavještajci su dobili informacije koje su otvorile ozbiljna pitanja o tretmanu palestinskih zatvorenika. Prema navodima izvora, Shin Bet nije pružio zadovoljavajuće garancije da ne dolazi do zlostavljanja, što je dovelo do privremenog isključivanja pristupa snimcima s dronova.
Rat u Gazi, prema podacima zdravstvenih vlasti u toj enklavi, odnio je više od 70.000 palestinskih života, većinom civila. Tokom sukoba, američki obavještajni analitičari kontinuirano su procjenjivali da li postupci Izraela i Hamasa ispunjavaju američku definiciju ratnih zločina. Iako su te procjene otvorile ozbiljna pitanja o mogućim kršenjima ratnog prava, pravni timovi administracije su zaključili da Izrael formalno nije prekršio međunarodno pravo.
U završnim sedmicama Bajdenovog mandata, visoki zvaničnici za nacionalnu sigurnost razmatrali su mogućnost formalnijeg ograničavanja obavještajne saradnje s Izraelom. Ipak, Bajden je odlučio da to ne učini, procijenivši da bi eventualna nova administracija tu saradnju obnovila, te da ne postoje pravni osnovi za potpunu obustavu.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Procurili tajni podaci: Bajden tokom svog mandata obustavio dio vojne saradnje s Izraelom zbog Gaze

Očekuje se da će američki predsjednik Donald Tramp u narednim sedmicama predstaviti prelazak na drugu fazu svog mirovnog plana za Gazu, prenosi Channel 12, pozivajući se na visoke američke zvaničnike koji tvrde da postoji vidljiv napredak u procesu.
Prema informacijama ove mreže, Trampova objava mogla bi uslijediti prije božićnih praznika, nakon čega se očekuje sastanak predsjednika SAD-a i izraelskog premijera Benjamina Netanjahua u Vašingtonu.
Zvaničnici navode da SAD i posrednici trenutno razgovaraju s Hamasom o mogućem sporazumu koji bi ovu grupu naveo da se odrekne vlasti u Gazi i započne proces razoružanja – ključnim tačkama druge faze koje su ostale neriješene od stupanja na snagu primirja u oktobru.
Prema nacrtu sporazuma, Hamas bi se najprije odrekao teškog naoružanja, poput projektila i raketa, a kasnije i lakšeg naoružanja. Prihvatanje sporazuma bio bi uslov za primjenu druge faze plana, uključujući povlačenje IDF-a izvan postojeće Žute linije.
Jedan visoki američki zvaničnik za Channel 12 poručio je: "U narednim sedmicama doći ćemo do trenutka istine. Hamas će morati odlučiti hoće li se odreći svoje vladavine i početi razoružavati u zamjenu za povlačenje IDF-a ili će odbiti i suočiti se s posljedicama."
Druga faza plana, koju ni Izrael ni Hamas još nisu potpisali, predviđa formiranje Odbora za mir na čelu s Trampom koji bi nadgledao upravljanje Gazom, uz uspostavu Međunarodnih stabilizacijskih snaga zaduženih za sigurnost Pojasa.

Tramp ubrzava drugu fazu plana za Gazu

Izrael je dobio saglasnost Sjedinjenih Američkih Država, Egipta i Katara da gađa Hamasove mete na izraelskoj strani takozvane "žute linije", koja razdvaja izraelsku kontrolisanu zonu od dela Gaze pod faktičkom upravom Hamasa, nakon što je istekao rok da Hamas povuče svoje borce iz istočnog dijela Pojasa Gaze, rekao je večeras neimenovani američki zvaničnik za Tajms of Izrael.
Prema njegovim riječima, odobrenje je došlo nakon što su Egipat i Katar obavestili Hamas da ima rok od 24 sata da povuče svoje borce iz istočnog dijela Pojasa Gaze ili će se suočiti s dejstvima izraleskim snaga, a taj rok je istekao večeras u 20 sati po lokalnom vremenu.
Kako navodi izraleski portal, u izjavi zvaničnika se ne pominje Turska, koja takođe učestvuje u posredovanju oko prekida vatre u Gazi.
Ankara, koja je među najglasnijim kritičarima izraelske politike na međunarodnoj sceni, navodno nije želela da bude povezana sa odlukom kojom se Jerusalimu daje "zeleno svjetlo" za napade na Hamas.
Izvor upoznat s tokom događaja rekao je za Tajms of Izrael da linija razgraničenja još nije u potpunosti sprovedena na terenu i da vojnicima nije uvijek jasno gdje tačno prolazi u pojedinim djelovima Gaze, budući da je uspostavljena tek prije nekoliko nedjelja u okviru dogovora o prekidu vatre.

Izrael dobio saglasnost da gađa Hamasove mete na svojoj strani "žute linije"

U napadima izraelske vojske na Pojas Gaze, uprkos primirju koje je na snazi, od utorka uveče ubijeno je više od 100 Palestinaca, uključujući 35 djece, saopštile su medicinske vlasti.
Portparol Civilne zaštite Gaze Mahmud Basal objavio je na društvenim mrežama da je preko 100 ljudi ubijeno u strašnim izraelskim masakrima za manje od 12 sati širom Pojasa Gaze.
&nbsp;- Ovi masakri se sprovode pred očima posrednika i međunarodne zajednice, koja ostaje nijema i nesposobna da preduzme bilo kakve konkretne korake kako bi zaustavila krvoproliće Palestinaca koje traje više od dvije godine- rekao je Basal, prenosi Anadolija.
&nbsp;Državna novinska agencija Wafa, pozivajući se na medicinske izvore iz bolnica u Gazi, saopštila je da je izraelska vojska ubila 31 osobu na sjeveru, 42 osobe u centralnim područjima i 18 na jugu Pojasa Gaze.
&nbsp;Desetine civila su povrijeđene u napadima.
&nbsp;Prema riječima ljekara, izraelski napadi pogodili su kuće i šatore u kojima su smješteni raseljeni civili, vozilo, sklonište i bolnicu unutar takozvane "žute linije".
Žuta linija odnosi se na zonu u koju su se izraelske snage povukle prema sporazumu o prekidu vatre i predstavlja fizičku podjelu koja prolazi kroz Pojas Gaze, dijeleći palestinsku teritoriju na pola.
Žuta linija se nalazi unutar Pojasa Gaze, južno od grada Gaza i sjeverno od Kan Junisa.&nbsp;
Medicinski izvori navode da se očekuje porast broja poginulih zbog toga što je nekoliko osoba zadobilo teške povrede i zbog tekuće potrage za nestalima ispod ruševina uništenih kuća.
&nbsp;Brutalni izraelski napadi dogodili su se u suprotnosti sa sporazumom o prekidu vatre koji je stupio na snagu 10. oktobra prema planu od 20 tačaka američkog predsjednika Donalda Trampa.
&nbsp;Prva faza sporazuma uključuje oslobađanje izraelskih talaca u zamjenu za skoro dvije hiljade palestinskih zatvorenika, a planom je predviđena i obnova Gaze i uspostavljanje novog mehanizma upravljanja bez Hamasa.
&nbsp;U izraelskim napadima na Pojas Gaze, od početka sukoba u oktobru 2023. godine, ubijeno je više od 68,5 hiljada Palestinaca, uglavnom žena i djece, a ranjeno preko 170 hiljada.

Novi izraelski napadi u Gazi, ubijeno preko 100 ljudi, među njima 35 djece

Uprkos novoj eskalaciji nasilja u Pojasu Gaze, SAD garantuju opstanak sporazuma o primirju između Izraela i islamističkog Hamasa. Ništa neće ugroziti primirje, rekao je američki predsednik Donald Tramp novinarima na putu iz Japana u Južnu Koreju u vladinom avionu Air Force One.
Dan ranije došlo je do nove eskalacije nasilja. Izrael je optužio Hamas da je na jugu Gaze napao izraelske vojnike. Jedan je vojnik tom prilikom ubijen, što je ujutru potvrdila vojska.
Izraelsko ratno vazduhoplovstvo potom je napalo ciljeve u Pojasu Gaze. Prema navodima civilne zaštite pod kontrolom Hamasa, tom prilikom ubijeno je više ljudi.
Hamas je izjavio da nije odgovoran za napad na izraelske vojnike. Nije bilo moguće nezavisno to provjeriti.
<h2>Tramp: „Imamo mir na Bliskom istoku“</h2>
Donald Tramp je pokazao razumijevanje za Izrael.&nbsp;
- Izraelci su uzvratili i trebalo bi da uzvrate kad se tako nešto dogodi - rekao je on.
Hamas je „samo vrlo mali dio cjelokupnog mirovnog procesa na Bliskom istoku“, dodao je američki republikanac i naglasio: „Imamo mir na Bliskom istoku.“
Rekao je i da je Hamas obećao da će se „pristojno ponašati“. Ako ne, „veoma lako ćemo ih eliminisati“, dodao je Tramp.
I američki potpredsjednik Džej Di Vens poručio je, kako prenose mediji
- Primirje stoji. To ipak ne znači da s vremena na vrijeme neće biti manjih okršaja - kazao je Vens.
Vens je izbjegao da nedavne napade na izraelske vojnike direktno pripiše Hamasu. Zna se, kaže, „da su Hamas ili neko drugi unutar Pojasa Gaze“ napali vojnika izraelske vojske. Očekuje se da Izraelci reaguju, rekao je potpredsjednik SAD.
On, međutim, smatra da će Trampov mirovni plan ostati na snazi.
<h2>Izrael: pređena je crvena linija</h2>
Napadom je Hamas prešao „crvenu liniju“, rekao je ranije izraelski ministar odbrane Izrael Kac. Premijer Benjamin Netanjahu naredio je vazdušne udare nakon bezbjednosnih konsultacija.
SAD su bile unapred obavještene o napadima, citirao je list Vol strit džornal jednog američkog zvaničnika. Vašington je pritom poručio da od Izraela očekuje „ciljano djelovanje“. Izrael ne namjerava da ugrozi primirje, navodi se iz američkih krugova.
- Mi moramo da djelujemo usklađeno sa Amerikancima. To ima svoju cijenu. Cijena je da ne možemo da reagujemo punom snagom kad vidimo kršenje od strane Hamasa - rekao je bivši komandant izraelske mornarice za američke novine.
SAD žele da obezbijede da izraelske reakcije na kršenja budu razmjerne, kako primirje ne bi propalo.
<h2>Hamas: pronađena još dva mrtva taoca</h2>
Vojno krilo Hamasa, Kasamove brigade, saopštilo je u kasnim večernjim satima na Telegramu da su tokom akcija u Gazi pronađena tijela još dvojice talaca. Navode se i imena dvojice otetih. U saopštenju nije navedeno kada će tijela biti predata Izraelu.
Dok Izrael zvanično ne identifikuje tijela nestalih talaca i o tome ne obavijesti porodice, izraelski mediji ne objavljuju imena.
Ranije je Hamas, s obzirom na novu eskalaciju nasilja u Pojasu Gaze, saopštio da odlaže predaju tijela jednog taoca najavljenog za utorak uveče. Riječ je o reakciji na „kršenja okupatora (Izrael)“, saopštile su Kasamove brigade.
Tijela su pronađena tokom potrage u tunelu na jugu Gaze. Novi izraelski napadi mogli bi da ometaju pronalazak i povratak tijela.
<h2>Incidenti se ponavljaju</h2>
Od početka primirja 10. oktobra bilo je više smrtonosnih incidenata u Pojasu Gaze. Tom prilikom je, prema navodima zdravstvenih vlasti pod kontrolom Hamasa, ubijeno više od 90 Palestinaca. Prije nešto više od nedjelju dana dva izraelska vojnika ubijena su u napadu protivoklopnim oružjem.
Izrael dodatno optužuje Hamas da namjerno odugovlači s dogovorenom predajom mrtvih talaca. Prema sporazumu o primirju, Hamas je već prije više od dvije nedjelje morao da preda 28 tijela. Do sada je predao samo 15 mrtvih talaca.
Teroristička organizacija poziva se na poteškoće pri potrazi i izvlačenju zbog masivnih razaranja u Pojasu Gaze. Izraelski ministar odbrane Kac sada je zaprijetio da će Hamas „platiti visoku cijenu za napad na izraelske vojnike i za kršenje sporazuma o povraćaju ubijenih talaca“.
Prema medijskim izvještajima, Izrael bi mogao da proširi područje koje još kontroliše u Pojasu Gaze.

U Gazi se ponovo puca, Tramp ne vidi opasnost za primirje

Kada je u egipatskom Šarm el-Šeiku objavljeno da je postignut prekid vatre između izraelskih snaga i palestinskih frakcija predvođenih Hamasom, u Gazi je zavladala nevjerica, ali se pojavila i tiha nada.
Ljudi su izlazili iz šatora noseći ono malo što im je ostalo – bocu vode, dječju dekicu, plastičnu kesu s uspomenama. Mnogi su vjerovali da se vraćaju kući, ali su pronašli samo tišinu i prašinu. Kuće su nestale, čitavi kvartovi sravnjeni su sa zemljom, a ispod ruševina leže tragovi života koji je tu nekada postojao.
- Sve je bilo sivo, kao da je nestao svijet - kazala je Senija iz područja Al Šati u Pojasu Gaze.
Osim kuće, izgubila je muža i troje djece, a najstariji sin joj je živ samo zato što je davno otišao u Njemačku. Senijina priča jeste priča o sudbini stotina hiljada Palestinaca koji su imali život, porodicu i dom, a preko noći ostali bez ičega – u ovom okrutnom ratu koji je trajao više od dvije godine. Prekid vatre donio je mir, ali ne i sigurnost. U moru ruševina čovjek se ne može osjećati bezbjedno. Ipak, ljudi se vraćaju – ne zato što imaju gdje, već zato što nemaju kud drugo.
Na mjestima nekadašnjih kuća sada niču šatori u koje se sklanjaju hiljade porodica. Proći će još mnogo vremena prije nego što ponovo budu imali čvrst krov nad glavom. U šatorima se rađaju djeca, liječe rane, kuvaju posljednje zalihe hrane i traži voda. Noći su hladne, dani užareni, a svaka kap kiše pretvara se u borbu protiv blata i prokišnjavanja. Roditelji pokušavaju djeci da objasne zašto njihova soba više ne postoji, dok oni traže igračke ispod gomila kamenja.
Humanitarna pomoć i dalje sporo stiže u Gazu i to u ograničenim količinama. Uprkos ogromnom razaranju, život se ipak polako pokušava vratiti u normalu. Gotovo svi stanovnici Pojasa Gaze smješteni su u šatore i nastoje, koliko mogu, da održe bezbjednost i osnovne uslove za sebe i svoju djecu.
<h2>Stalna borba</h2>
Uprkos nedostatku osnovnih resursa, trude se da sebi stvore svakodnevnu rutinu. Sada je u toku borba za preživljavanje i prilagođavanje novim okolnostima – traže se načini da se u ruševinama pronađe makar neki izvor egzistencije.
Putem Skajpa Večernji list je razgovarao s nekoliko porodica koje su do prije dvije godine u Gazi imale lagodan život, a koje danas žive u šatorima. Porodica Al-Šetat odmah nakon proglašenja prekida vatre krenula je pješice prema svojoj četvrti Han Junis. Dani bježanja, skloništa i gladi bili su iza njih – barem su tako vjerovali. Ibrahim i njegova supruga Samira, sa svojih petoro djece, nijesu ni slutili da će se povratak pretvoriti u prekopavanje ruševina.
Put prema nekadašnjem domu vodio je, pričaju, preko ulica zatrpanih komadima betona, smrvljenim automobilima i tišinom težom od zvuka eksplozija.
- Djeca su mislila da će pronaći našu kuću – možda oštećenu, ali ipak kuću. Nijesu razumjela što znači "potpuno sravnjena" - priča za Večernji Samira dok stoji pred ostacima svog doma u Han Junisu.&nbsp;
Izraelska bombardovanja i raketiranja „preživio“ je samo betonski prag. Krov, zidovi, namještaj – sve je nestalo. Djeca su, kaže, nijemo gledala u ruševinu, a najmlađa Lejla upitala je: „Mama, gdje će sad spavati naši kreveti?“ Samira nije imala odgovor.
Ibrahim je od komada platna i starih metalnih šipki podigao improvizovani šator. To je sada njihov novi, privremeni dom – na prašnjavoj zemlji, bez struje i vode, ali s osjećajem da su barem na svome.
- Nijesam mogao dozvoliti da moja djeca spavaju među kamenjem i ruševinama. Šator je sve što imamo, ali i znak da nijesmo odustali - kaže Ibrahim.
Život u šatoru donosi brojne izazove. Noću je hladno, danju vruće, a kad padne kiša, voda se sliva niz platno. Djeca drže plastične boce i hvataju svaku kap. Samira svakog jutra ide do improvizovanog bunara po vodu i traži nešto hrane na lokalnoj pijaci, gdje su cijene višestruko porasle. Hrana se dijeli na male porcije – malo pirinča, nekoliko urmi, ponekad konzerva tune koju svi dijele.
- Naučili smo da živimo s manje, ali nikada se nećemo navići na to da nam djeca zaspu gladna - kaže Samira.
Sin Ahmed pomaže ocu popravljati šator i sakupljati drva za vatru, dok Lina brine o mlađima i priča im priče koje je zapamtila iz škole – škole koja je sada takođe ruševina.
Ne puca se, kažu Al-Šetati, ali noću se i dalje čuju dronovi.&nbsp;
- Svaki put kad čujem zvuk aviona, srce mi stane. Ne znaš hoće li se ovaj mir odjednom pretvoriti u novi dan užasa - kaže Samira.
Ibrahim svakog dana pretražuje ruševine njihovog doma, traži fotografije, uspomene – bilo šta što bi djeci vratilo osjećaj doma. Jednog dana pronašao je metalnu šolju s ugraviranim imenom "Lina". Donio ju je kćeri, a ona ju je poljubila i rekla: „Sad opet imam nešto svoje.“
Humanitarne organizacije povremeno donose osnovne potrepštine – brašno, deke, higijenske setove – ali to nije dovoljno.&nbsp;
- Ono što nama treba nije samo hrana, već život dostojan čovjeka. Djeca trebaju školu, igru, sigurnost. Umorna su od šatora - objašnjava Ibrahim.
Uprkos svemu, porodica Al-Šetat čini sve kako bi stvorila privid normalnosti. Petkom, kad sunce ne prži ili kiša ne lije previše, Samira kuva skroman ručak, uglavnom od pirinča i leće, a Ibrahim sjedi s djecom i priča im o vremenima prije rata – kako su sadili smokve u dvorištu, kako je Lejla trčala za kokoškama, a Ahmed pomagao đedu da popravlja bicikl. Djeca slušaju, oči im sijaju, jer u tim pričama postoji svijet koji nije srušen.
- Sanjam dan kad ćemo ponovo imati kuću, makar malu - stalno govori Lina, dodaje Ibrahim.
Šator je, kaže, dom bez adrese. Ipak, svaki dan započinju zahvalnošću što su živi i zajedno.&nbsp;
- Samira svakog jutra ponavlja molitvu: „Bože, daj nam snage da izdržimo i da naša djeca dožive mir koji traje duže od jednog prekida vatre“ - ispričao je Ibrahim Al-Šetat.
<h2>Šator postao simbol upornosti</h2>
Kao i porodica Al-Šetat, i porodica Al-Nadžar vratila se u svoju četvrt na sjeveru Gaze nakon proglašenja prekida vatre, ali nijesu imali šta da zateknu osim prašine i kamenja.
Kuća u kojoj su odrasla njihova djeca pretvorila se u gomilu građevinskog otpada, a dvorište u kojem su se nekada igrali sada je neprepoznatljivo. I ta porodica živi u improvizovanom šatoru pored svojih ruševina. Otac Fares i majka Hanan imali su šestoro djece – tačnije, imali su ih. U posljednjem bombardovanju izgubili su sina Mahmuda (14) i ćerku Salmu (10). Preostala djeca – Omar (16), Jasmin (12), Karim (8) i najmlađa Dalija (5) – žive s njima pod tankim platnom koje prokišnjava na svaku kap kiše.
- Kada se vratite i shvatite da su vaša djeca zakopana pod ruševinama vašeg doma, svijet prestaje da ima smisla - kaže Fares, čije su ruke ispucale od danonoćnog kopanja po betonu u potrazi za njihovim tijelima.&nbsp;
- Mahmuda sam pronašao nakon tri dana. Salmu su pronašli komšije. Nikada nijesam mislio da ću im kopati grob vlastitim rukama - govori u očaju.
Hanan dodaje da svakog dana sjedi na plastičnoj stolici ispred šatora i drži Salminu maramicu s izvezenim cvjetićem.&nbsp;
- Ona ju je sašila dan prije nego što je poginula - kaže.&nbsp;
Glas joj drhti, ali oči su suve – suza, kaže, više nema.&nbsp;
- Život u šatoru nije život, već preživljavanje. Ujutro pokušavam da skuvam nešto na malom plinskom kuvalu koje su nam donijeli volonteri. Kada plina nema, ložimo plastiku i drvo - objašnjava.
Šator je postao simbol upornosti porodice, svakodnevno ga popravljaju, učvršćuju kanapima i komadima lima.&nbsp;
- Ne mogu djeci vratiti dom, ali mogu im dati osjećaj da nijesu izgubljeni - govori Fares.&nbsp;
U šatoru su uredili kutak s nekoliko knjiga i igračaka koje su preživjele rat. Djeca tamo provode sate crtajući – kuće, drveće, nebo bez dima – svijet u kojem bi voljela da žive.
Humanitarna pomoć stiže povremeno: brašno, konzervirana hrana, voda, ponekad i paketi s igračkama.&nbsp;
- Kada Dalija vidi lutku, prvo pita: "Je li ovo Salmina?" Kako joj objasniti da Salma više nikada neće doći - pita Hanan.
Porodica Al-Nadžar ne želi da napusti mjesto na kojem je nekada živjela srećno.&nbsp;
- Ovdje smo rođeni, ovdje su nam djeca sahranjena. Ovdje ćemo i ostati. Ako odemo, bilo bi to kao da su njihovi životi izbrisani - odlučan je Fares.
Svaki zalazak sunca unosi tračak svjetlosti kroz poderano platno šatora. Djeca se okupljaju uz vatru, a Hanan im priča o Mahmudu i Salmi.&nbsp;
- Bili su hrabri, uvijek su dijelili sve što su imali - govori im, a Omar dodaje: „Zato ćemo i mi dijeliti ono malo što imamo, dok jednog dana opet ne budemo svi zajedno.“
Ti trenuci, iako bolni, vraćaju porodici snagu. Djeca su naučila da se nada ne gradi na zidovima, već u srcima. Njihova srca, uprkos ratu, i dalje kucaju. Kada noć prekrije ruševine, a vjetar zapuše kroz poderane šavove šatora, Fares šapuće: „Mahmude, Salma, vaša braća i sestre spavaju. Čuvajte ih odozgo.“&nbsp;
I dok gleda u nebo bez zvijezda, nada se da će jednog dana podići novu kuću – ne da zaboravi, već da vrati ono što su im rat i mržnja oduzeli.
I u zemlji bez domova, ljubav i sjećanje ostaju – kao posljednji krov nad glavom.
Razaranje u Pojasu Gaze tokom sukoba od 2023. godine do danas dostiglo je katastrofalne razmjere, s posljedicama koje će se osjećati decenijama.
Stanje je slikovito opisao i Džared Kušner, zet američkog predsjednika Donalda Trampa, koji je bio uključen u posredovanje pri sporazumu između Izraela i Hamasa. U intervjuu za emisiju CBS-a „60 minuta“ o prizoru koji je zatekao rekao je: „To je kao da je u tom području eksplodirala nuklearna bomba. Ljudi su žurili nazad prema svojim uništenim domovima, ne shvatajući u potpunosti šta ih tamo čeka.“
Izraelski vojnici objasnili su mu da se ljudi vraćaju u potpuno razorena područja kako bi, koliko mogu, sačuvali tragove svog života – podigli šatore na ruševinama i pokušali stvoriti makar privid doma.&nbsp;
- Veoma je tužno, jer pomislite: "Nemaju gdje drugo da odu." Sve što su imali – domove, ulice, škole – sada je sravnjeno sa zemljom - dodao je Kušner, naglašavajući ne samo materijalnu, već i ljudsku i psihološku dimenziju razarajućeg učinka sukoba.
Kušner je opisao i prizor povratka porodica: „Ljudi su se kretali potpuno razorenim područjima, gdje su ostali samo beton i metal. Pokušavali su da postave šatore i da povrate makar tragove svog života. I dok sam posmatrao te ljude, shvatio sam koliko je duboka njihova nemoć – i koliko su snažne njihove nade.“
Pojedini djelovi Gaze podsjećaju na gradove iz apokaliptičnih filmova: ulica nema, krovova nema, a jedini znak života jesu male improvizovane zajednice koje opstaju uprkos svemu.
Kušner je naglasio da je devastacija u Gazi simbol šire humanitarne krize.&nbsp;
- Pogled na ljude koji pokušavaju da obnove svoj život usred ruševina – to je prizor koji se ne zaboravlja. Oni nemaju gdje drugo da odu, a njihova svakodnevica sada se sastoji od borbe za preživljavanje – ne za luksuz, ne za udobnost, već za osnovno dostojanstvo - rekao je on.
<h2>Skupa i složena obnova</h2>
Obnova Pojasa Gaze nakon gotovo dvije godine intenzivnog sukoba s Izraelom zahtijevaće ogroman finansijski i logistički napor.
Prema procjenama Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), za obnovu i obezbjeđivanje bezbjednosti u Gazi biće potrebno oko 70 milijardi dolara, dok se za prve tri godine inicijalne obnove planira obezbijediti oko 20 milijardi dolara.
Ta procjena zasniva se na Privremenoj brzoj procjeni šteta i potreba (IRDNA), koju su zajednički sačinili UN, Evropska unija i Svjetska banka.
Gaza, duga 41 kilometar i široka između dva i pet kilometara, gotovo da nema djelova koji nijesu pogođeni stalnim bombardovanjem.
Džeko Silijers iz UNDP-a ističe da nivo razaranja dostiže oko 84%, dok u nekim područjima, uključujući grad Gazu, razaranja prelaze 90%.
Taj nivo uništenja stvorila je ogromne količine ruševina i otpada – procijenjene na više od 60 miliona tona – što uključuje betonske blokove, čelik, neeksplodirane bombe, pa čak i ljudske ostatke.
UNDP i partneri već pomažu 2,1 milion stanovnika Gaze u obezbjeđivanju pitke vode, medicinskih zaliha, uklanjanju otpada i čišćenju ruševina. Do sada je uklonjeno oko 81.000 tona ruševina, što odgovara otprilike 3.100 kamiona, čime se omogućava pristup humanitarnim radnicima, bolnicama i društvenim službama.
Iako postoji spremnost donatora iz arapskih zemalja, evropskih država i SAD-a da podrže prve faze obnove, humanitarne potrebe i dalje daleko prevazilaze dostupnu pomoć.
Nakon potpisivanja primirja u Šarm el-Šeiku, koje su podržali američki predsjednik Donald Tramp i lideri Egipta, Katara i Turske, oslobođeni su svi izraelski taoci, a Izrael je oslobodio palestinske zatvorenike. UN i humanitarne agencije ponovo pozivaju izraelske vlasti da otvore sve ulazne tačke u Gazu, kako bi humanitarna pomoć mogla da stigne do onih kojima je najpotrebnija.
Iako je Izrael dozvolio ulazak 190.000 tona pomoći, UN i partneri upozoravaju da su potrebe mnogo veće. Jens Larke iz Kancelarije UN-a za humanitarnu pomoć naglašava da pomoć mora doći do ljudi, a ne da ljudi rizikuju živote dolaskom po nju u udaljena područja.
Prvi korak u obnovi je uklanjanje ruševina. Milioni tona betona, metala, plastike i drugih materijala prekrivaju Pojas Gaze. Filip Buverat ističe da je za nastavak obnove neophodno najprije obezbijediti pogođena područja, ukloniti neeksplodirane bombe i pripremiti materijal za ponovnu izgradnju.
Beton i čelik koji se uklone mogu se drobiti i ponovo koristiti, dok će masovni uvoz građevinskog materijala biti moguć tek nakon izgradnje dubokomorske luke.
Ključne komunalne usluge – vodosnabdijevanje, kanalizacija i električna mreža – pretrpjele su teška oštećenja. Više od 70% od ukupno 600 postrojenja za vodu i sanitaciju oštećeno je ili uništeno, a posebno su pogođena postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. U Pojasu Gaze postoji šest takvih postrojenja i sva su oštećena, što povećava rizik od širenja bolesti, uključujući prolivne bolesti i koleru. Maher Nadžar, zamjenik direktora organizacije Coastal Municipalities Water Utility (CMWU), naglašava da su radovi na popravkama ometani stalnom prijetnjom napada i nedostatkom opreme.
Stambeni sektor takođe je pretrpio katastrofalna razaranja. Prema satelitskim snimcima i procjenama UN-a, oštećeno je ili uništeno 282.904 kuća i stanova širom Gaze, dok je u gradu Gazi posebno pogođena četvrt Šeih Radvan. Uprava grada navodi da je 90% gradskih puteva oštećeno, što dodatno otežava pristup i logistiku obnove.
Stručnjaci, poput Šeli Kalberson iz RAND Corporationa, upozoravaju da obnova stambenog fonda može potrajati decenijama ako se ne sprovede sistemsko planiranje, uključujući privremene kampove koji bi se mogli pretvoriti u trajne gradske četvrti.
Poljoprivreda je, takođe, pretrpjela težak udarac – 82,4% jednogodišnjih usjeva i više od 97% višegodišnjih nasada uništeno je tokom sukoba, što je dovelo do ozbiljne nesigurnosti u snabdijevanju hranom i proglašenja gladi u gradu Gazi.
Filip Buverat naglašava da je hitno čišćenje zemljišta od mina i neeksplodiranih bombi ključ za oporavak poljoprivrede i prehrambene bezbjednosti.
Obnova obrazovnog sektora takođe je od suštinske važnosti, jer gotovo polovina stanovništva ima manje od 18 godina. Tokom sukoba škole su služile kao skloništa, a 91,8% zgrada zahtijeva potpunu obnovu ili rekonstrukciju.
Obnova Gaze biće složena i dugotrajna, zahtijevaće koordinaciju donatora, humanitarnih organizacija i lokalnih vlasti. Bez sistemske pomoći spolja, povratak normalnom životu ostaće nedostižan, a humanitarna kriza nastaviće da prijeti milionima Palestinaca.

Stotine hiljada Palestinaca vratilo se u apokalipsu: Gaza je pretvorena u prah i pepeo

Brazilski predsjednik Luiz Injasio Lula da Silva kritikovao je UN i druge multilateralne institucije, rekavši da su "prestale da funkcionišu" i da nijesu zaštitile žrtve rata u Gazi.
Lula je govorio nakon sastanka sa premijerom Malezije Anvarom Ibrahimom, uoči velikog regionalnog samita na kojem će se brazilski lider vjerovatno sastati sa predsjednikom SAD Donaldom Trampom.
- Ko može da prihvati genocid koji se toliko dugo dešava u Pojasu Gaze - rekao je Lula novinarima nakon bilateralnog sastanka o unapređenju veza.
On je dodao da su prestale da rade multilateralne institucije koje su stvorene da pokušaju da spriječe ovakve događaje, prenosi Srna.
- Danas Savjet bezbjednosti UN i UN više ne funkcionišu - rekao je brazilski predsjednik, a prenosi AFP.

Kritike Lule zbog situacije u Gazi: UN su prestale da funkcionišu

Međunarodni sud pravde juče je donio odluku da izraelska zabrana rada humanitarnih agencija Ujedinjenih nacija (UN), kao i ograničavanje pristupa humanitarnoj pomoći Gazi i okupiranoj Zapadnoj obali, predstavljaju kršenje međunarodnog prava.
Sud je takođe pozvao Izrael da ponovo uspostavi saradnju s agencijama Ujedinjenih nacija i omogući njihovo prisustvo u Pojasu Gaze.
Ipak, prema navodima domaćih medija, jedan izraelski zvaničnik izjavio je da Agencija Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) „neće ponovo kročiti u Gazu“, uprkos presudi Međunarodnog suda pravde.
Javni servis Kan prenio je izjavu zvaničnika koji je kazao da je „svaka UN agencija koja je djelovala u Gazi ili propala u svojoj misiji, ili je dozvolila da njome upravlja Hamas“.
Prema istim izvorima, ova poruka je prenijeta i Sjedinjenim Američkim Državama, uz nadu izraelske strane „da će se Amerikanci složiti s Izraelom po ovom pitanju“.
Sud je, međutim, naglasio da Izrael nije dostavio dovoljno dokaza koji bi potvrdili da je Hamas infiltrirao UNRWA-u, niti da ta agencija više djeluje izvan okvira svoje neutralnosti.

Uprkos presudi suda u Hagu: Izrael poručio da UNRWA neće kročiti u Gazu

Turske veze sa Hamasom, koje su nekada predstavljale problem u Vašingtonu, pretvorile su se u geopolitičku prednost. Uvjeravajući Hamas da prihvati Trampov sporazum o Gazi, Ankara se ponovo nametnula na šahovskoj ploči Bliskog istoka, na užas Izraela i arapskih rivala.
U početku otporni ultimatumu američkog predsjednika — osloboditi izraelske zarobljenike ili se suočiti sa nastavkom razaranja — čelnici Hamasa popustili su tek kada ih je Turska, zemlja koju smatraju političkim pokroviteljem, pozvala da pristanu na američki plan.
Dva regionalna izvora i dva zvaničnika Hamasa kazala su Rojtersu da je poruka Ankare bila nedvosmislena: Došlo je vrijeme da se prihvati.
- Ovaj gospodin iz države zvane Turska jedan je od najmoćnijih na svijetu - rekao je Tramp prošle sedmice, misleći na turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je palestinska grupa pristala na prekid vatre i plan oslobađanja zarobljenika.
Erdoganov potpis na dokumentu o Gazi dodatno je podstakao turski pritisak da preuzme centralnu ulogu na Bliskom istoku — status koji Erdogan sve više nastoji da povrati, često se pozivajući na veze i vođstvo iz osmanskog doba.
Sada, nakon sporazuma, Turska nastoji da ubere dividende, uključujući i u bilateralnim odnosima sa Sjedinjenim Državama, navode izvori.
Sinan Ulgen, direktor istanbulskog tink-tenka EDAM i viši saradnik u Carnegie Europe, rekao je da je Ankari uspjeh u ubjeđivanju Hamasa da prihvati sporazum o Gazi donio novu diplomatsku moć i kod kuće i u inostranstvu.
Turska će, kazao je on, vjerovatno iskoristiti obnovljenu dobru volju u Vašingtonu kako bi podstakla napredak u zaustavljenoj prodaji borbenih aviona F-35, ublažavanje američkih sankcija i američku podršku turskim bezbjednosnim ciljevima u susjednoj Siriji.
- Ako se te Trampove pohvalne izjave pretvore u trajnu dobru volju, Ankara bi mogla da iskoristi taj zamah za rješavanje nekih od dugogodišnjih nesuglasica - rekao je Ulgen za Rojters.
Diplomatsko preoblikovanje odnosa između Ankare i Vašingtona, prema riječima zvaničnika, počelo je tokom Erdoganove posjete Bijeloj kući u septembru — prve u šest godina.
Na sastanku su razmatrana otvorena pitanja, uključujući turski pritisak za ukidanje američkih sankcija uvedenih 2020. godine zbog kupovine ruskog raketnog sistema S-400, poteza koji je razljutio Vašington i doveo do isključenja Turske iz programa F-35.
Sirija je bila još jedna ključna tema. Turska želi da izvrši pritisak na kurdske Sirijske demokratske snage (SDF), koje podržavaju SAD, da se ujedine sa sirijskom vojskom. Ankara SDF smatra prijetnjom zbog njihovih veza sa PKK-om, koji Turska označava kao terorističku organizaciju.
Čini se da taj pritisak daje rezultate. Komandant SDF-a, Mazlum Abdi, potvrdio je mehanizam za integraciju sa sirijskom vojskom — ishod koji Turska vidi kao stratešku pobjedu.
Sporazum o Gazi uslijedio je nakon drugih podsticaja turskom prestižu. Tramp je ranije pohvalio Erdogana zato što je bio domaćin pregovorima između Rusije i Ukrajine, a uticaj Ankare dodatno je porastao nakon pada Bašara al-Asada u Siriji 2024. godine, gdje je Turska podržavala opozicione snage.
Turska ambicija da povrati dominantnu ulogu na Bliskom istoku podsjeća neke skeptike na nasljeđe Osmanskog carstva, koje je nekada vladalo većim dijelom regiona. Njegov slom prije jednog vijeka ostavio je modernu Tursku okrenutu unutrašnjim pitanjima dok je gradila sekularnu republiku, donekle marginalizovanu u regionalnoj diplomatiji.
Godinama Ankara nije bila dio napora na visokom nivou za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba, glavnog izvora nestabilnosti u regionu.
Turska podrška islamističkim pokretima — uključujući političku i diplomatsku podršku Hamasu, čijim je vođama bila domaćin — zategla je odnose sa Izraelom i više arapskih država, a njeno uočeno odstupanje od NATO normi pod Erdoganom dodatno ju je udaljilo od mirovnog procesa.
Ali kako bi prekinuo zastoj u pregovorima o prekidu vatre u Gazi, Tramp se okrenuo Erdoganu, računajući na uticaj turskog lidera nad Hamasom.
Turski zvaničnici, predvođeni šefom obavještajne službe Ibrahimom Kalinom, ubjeđivali su Hamas da primirje ima regionalnu i američku podršku — uključujući Trampovu ličnu garanciju.
Angažovanjem Erdogana, Tramp je Ankari dao ulogu koju je željela — kao dominantna regionalna sunitska sila. Taj potez uznemirio je Izrael i suparničke arapske države, uključujući Egipat, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate, koje su dugo bile oprezne prema Erdoganovim „islamističkim“ ambicijama, kazala su dva diplomate.
- Erdogan je majstor u širenju svog uticaja, iskorišćavanju prilika i događaja, preokretanju situacija u svoju korist i preuzimanju zasluga. Zemlje Persijskog zaliva nijesu bile zadovoljne što je Turska preuzela vodeću ulogu u Gazi, ali su istovremeno željele kraj sukoba, postizanje sporazuma i marginalizaciju Hamasa - rekao je arapski politički komentator Ajman Abdel Nur.
Dok su arapske države dijelile interes sa Turskom u želji da se rat okonča, rekao je libanski analitičar Sarkis Naum, veća uloga Ankare bila je za njih zabrinjavajuća, podsjećajući na istoriju osmanske vlasti nad mnogim zemljama regiona.
Tursko Ministarstvo vanjskih poslova i obavještajna agencija MIT nijesu odgovorili na zahtjeve Rojtersa za komentar. Američki Stejt department takođe nije odmah reagovao.
Za Hamas je glavna briga bila mogućnost da Izrael odustane od sporazuma i nastavi vojne operacije. Duboko nepovjerenje skoro je poremetilo proces, rekli su regionalni izvori.
- Jedina prava garancija - rekao je visoki zvaničnik Hamasa za Rojters, „došla je od četiri strane: Turske, Katara, Egipta i Amerikanaca. Tramp je lično dao riječ. Poruka SAD-a bila je: "Oslobodite taoce, predajte tijela i garantujem da neće biti povratka ratu".“
Učešće Turske u pregovorima u početku je blokirao Izrael, ali je Tramp intervenisao, izvršivši pritisak na Izrael da dozvoli angažman Ankare, navela su dva diplomate.
Nije bilo neposrednog komentara izraelskog Ministarstva vanjskih poslova.
Visoki zvaničnik Hamasa kazao je da su vojni lideri Gaze prihvatili primirje ne kao predaju, već pod snažnim pritiskom neumoljivog posredovanja, pogoršavajuće humanitarne situacije i javnosti umorne od rata.
Hoće li sporazum o Gazi na kraju otvoriti put ka palestinskoj državi, ostaje neizvjesno. Turska i arapske države, uključujući Katar i Egipat, tvrde da planu nedostaje mapa puta ka rješenju sa dvije države — istorijskom palestinskom zahtjevu.
Upitan o mogućem raspoređivanju turskih trupa u Gazi u poslijeratnom periodu i načinima obezbjeđivanja bezbjednosti enklave, Erdogan je 8. oktobra rekao da su pregovori o prekidu vatre ključni za dalju raspravu o tom pitanju, ali da su prioriteti potpuni prekid vatre, dopremanje pomoći i obnova Gaze.

Velika analiza Rojtersa: Kako je Erdogan Trampov plan za Gazu pretvorio u igru moći za Tursku

Bliski istok trenutno je u središtu intenzivnih američkih napora kako bi se osigurao nastavak sprovođenja sporazuma o prekidu vatre u Gazi i spriječilo njegovo ugrožavanje.&nbsp;
Predsjednik Donald Tramp pokazuje posebnu zabrinutost da izraelski premijer Benjamin Netanjahu možda neće u potpunosti podržavati dogovor, što bi moglo dovesti do njegova raspada. Ključna faza američkih aktivnosti uključuje dolazak potpredsjednika Džej Di Vensa u Izrael, koji će razgovarati s Netanjahuom o nastavku primirja, dok posjeta Pojasu Gaze neće biti moguća iz bezbjednosnih razloga. Umjesto toga, situacija će se pratiti putem drona s prenosom u sjedištu izraelskog ministarstva obrane. Uz Vensa će prisutna biti i dvojica ključnih američkih izaslanika, Stiv Vitkof i Džered Kušner, Trampov zet.
Juče su se sastali s Netanjahuom kako bi ga upozorili da ne ugrozi sporazum. Poruka je bila jasna: Izrael se može braniti, ali primirje mora ostati netaknuto.
Prema izvorima iz Bijele kuće, postoji stvarna zabrinutost da bi sporazum mogao propasti, a trojka Vens – Vitkof – Kušner zadužena je da spriječi potpunu izraelsku ofanzivu protiv Hamasa. Tramp vjeruje da su lideri Hamasa spremni da pregovaraju u dobroj vjeri, dok eventualni napadi dolaze od marginalnih elemenata pokreta.
Istovremeno, oko 200 američkih vojnika stiglo je u Izrael kako bi uspostavili civilno-vojni koordinacioni centar za praćenje primirja i olakšavanje humanitarne pomoći. Predsjednik Tramp jasno je poručio da će Hamas biti eliminisan ako prekrši sporazum, ali da ne traži od Izraela povratak borbama.
Vođa Hamasa Halil al-Haja potvrdio je posvećenost pokreta sprovođenju sporazuma, uprkos poteškoćama u pronalaženju tijela ubijenih izraelskih talaca i nedostatku opreme, naglašavajući da se rat u Gazi završava i da Hamas ozbiljno sprovodi dogovor.
<h2>Reakcije međunarodnih aktera</h2>
Međunarodni akteri takođe pomno prate situaciju. Katarski emir Tamim bin Hamad Al Tani osudio je Izraelovo kontinuirano kršenje primirja i pozvao međunarodnu zajednicu da zaštiti Palestince.
Naglasio je da Izrael krši sve međunarodne norme agresijom i pokušajima judaizacije svetih mjesta, dok je Katar svojim diplomatskim i humanitarnim naporima ojačao položaj i otpornost regiona.
U međuvremenu, dok se hiljade stanovnika Gaze vraćaju u svoje četvrti nakon prekida vatre, mnogi su već znali da su im domovi srušeni ili neupotrebljivi.
Stručnjaci Ujedinjenih nacija upozoravaju da će za obnovu Gaze i uspostavljanje bezbjednosti nakon dvije godine razornog rata biti potrebno oko 70 milijardi dolara. Iako je postignuto privremeno primirje između Izraela i Hamasa, humanitarne agencije ističu da pomoć i dalje stiže presporo i u premalim količinama za očajne stanovnike enklave.
<h2>Gaza u ruševinama</h2>
Gaza, duga 41 kilometar i široka svega dva do pet kilometara, gotovo je potpuno razorena. Prema podacima Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), stepen uništenja iznosi 84 odsto, dok je u pojedinim dijelovima, poput samog grada Gaze, šteta i do 92 odsto.
Jako Silijers iz UNDP-a istakao je da se radi o „katastrofi razmjera koje svijet nije vidio decenijama“, dok najnovija zajednička procjena UN-a, EU i Svjetske banke ukupnu štetu procjenjuje na 70 milijardi dolara. Za početak obnove u prve tri godine potrebno je obezbijediti najmanje 20 milijardi dolara.
<h2>Humanitarna pomoć i opasnosti</h2>
UNDP i partnerske organizacije već pomažu stanovnicima u obezbjeđivanju pitke vode, uklanjanju otpada i ruševina, te pružanju osnovnih medicinskih i socijalnih usluga. Do sada je uklonjeno više od 81.000 tona ruševina, ali stručnjaci upozoravaju da se pod ostacima nalaze neeksplodirane bombe i tijela nestalih.
Donatori iz arapskih zemalja, SAD-a i Evrope najavili su pomoć, ali bez stabilne infrastrukture i slobodnog prolaza, proces ostaje spor.
Više od 300.000 Palestinaca vratilo se u sjeverne dijelove Gaze, nadajući se povratku u svoje domove, iako su mnogi kvartovi sravnjeni sa zemljom. UNICEF upozorava da „entuzijazam na terenu ne odražava stvarnost“, jer pomoć ne stiže u dovoljnoj mjeri.
Razaranja su stvorila više od 60 miliona tona ruševina koje treba ukloniti, a obnova je moguća tek nakon što se područje očisti od eksplozivnih ostataka.
Stručnjak za bezbjednost Filip Buvrat ističe da je neophodno izgraditi dubokomorsku luku kako bi se omogućio uvoz građevinskog materijala, jer drumski transport ne može zadovoljiti potrebe obnove.
<h2>Kriza vode i sanitarne infrastrukture</h2>
Jedan od najvećih izazova je snabdijevanje vodom. Više od 70 odsto od ukupno 600 vodnih i sanitarnih postrojenja oštećeno je ili uništeno, a rizik od širenja bolesti, uključujući koleru, raste iz dana u dan.
- Govori se o razorenim mrežama, cijevima i rezervoarima. Samo za minimalni oporavak potrebno je barem 50 miliona dolara - kaže Maher Nadžar iz organizacije CMWU.
Ukupni gubici u sektoru vodosnabdijevanja procjenjuju se na više od milijardu dolara.
<h2>Stambena i saobraćajna infrastruktura</h2>
Stambeni sektor pretrpio je najveći udar. Prema podacima UNOSAT-a, više od 280.000 kuća i stanova oštećeno je ili potpuno uništeno. Hamasova opština grada Gaze saopštila je da je 90 odsto puteva neupotrebljivo.
Stručnjakinja RAND Corporationa Šeli Kalbertson upozorava da bi obnova stanova mogla trajati decenijama.
- Ako se bude postupalo kao nakon bombardovanja 2014. i 2021. godine, Gazi će biti potrebno 80 godina da se obnovi. Samo uz dobro planiranje — uz privremene kampove koji se mogu pretvoriti u naselja — taj proces može ići brže - kazao je on.
<h2>Uništena poljoprivreda i obrazovanje</h2>
Poljoprivreda je gotovo potpuno uništena — više od 80 odsto usjeva i 97 odsto trajnih zasada stradalo je u ratu. Stručnjak He Jin sa Univerziteta Kent Stejt upozorava da je Gaza „izgubila sposobnost samostalnog prehranjivanja“.
Zemljište je prekriveno neeksplodiranim granatama i minama, a bez razminiranja nema povratka ni poljoprivredi ni samoodrživosti.
Obrazovni sistem takođe je devastiran. Prije rata, gotovo polovina stanovnika Gaze bila su djeca, ali danas 91,8 odsto školskih objekata zahtijeva potpunu obnovu.
Mnoge škole služile su kao skloništa, a brojne su pogođene u napadima jer su izraelske snage tvrdile da ih Hamas koristi u vojne svrhe.

Za obnovu razorene Gaze trebaće 70 milijardi dolara, a možda i 80 godina

Na mjestu odakle je kao desetogodišnjak u oktobru 1992. pogođen snajperom, Elvedin Suljić danas stoji mirno, razmišljajući o licu koje nikad nije vidio. Ko je čovjek koji je pucao na njega i još stotine djece tokom opsade Sarajeva?
Špicasta stijena bila je jedno od snajperskih legla tadašnje Vojske Republike Srpske.
S tog mjesta snajperisti su imali pogled na Elvedinovu ulicu u starogradskom naselju Sedrenik. 
 
- Ja sam bio ovako okrenut leđima i tu sam se igrao s djecom. Čuo sam kao neki rafal. Sva djeca su pobjegla, razbježala se, ali ja sam bio pogođen - prisjeća se Elvedin ranjavanja 1992. godine.
Kaže, snajperista nije stao na jednom pogotku.
- Pokušavao je i dalje da me dokrajči, da me ubije ciljano - rekao je on.
Da je snajperista bio uporan u svom naumu da ubije dijete zna i Hasan Jusović, Elvedinov komšija, taksista.
- Samo se čuo jauk. Kažu, ranjeno dijete - priča on.
Hasan je imao auto i odlučio je da Elvedina odvede do bolnice.
- Kreće pucanje ponovo, ja se okrenem, dijete na zadnjem sjedištu, leži, svo je krvavo, da kažem, rasporeno, sve se vidi krv po sjedištu. Ja zaturiram auto i pod punim gasom pođem prema bolnici. Dijete je jaukalo, bilo je pri svijesti. Rasu mi se zadnja šoferšajba, pogodi me. Probušio mi blatobran tad - priča on. 
 
Tokom gotovo četiri godine opsade Sarajeva, u okruženju Vojske Republike Srpske, prema podacima udruženja žrtava i presudama međunarodnih sudova, svako deseto dijete, od njih više od 1.600, ubijeno u gradu pogođeno je snajperskim hicem. Više od 14.000 djece je ranjeno.
Elvedin nikad nije saznao ko je čovjek koji ga je ranio. Nijedan snajperista Vojske RS-a nije procesuiran iako je, prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, snajperska kampanja imala za cilj terorisanje civila u Sarajevu, gdje je ubijeno više 11.000 ljudi.
Više od trideset godina kasnije, mediji u BiH, ali i cijelom svijetu ponovo pišu o ubijanju građana Sarajeva snajperom. Ovaj put, teror, kao da nije sam po sebi bio dovoljan, dobio je i novu dimenziju, i to nakon pokretanja istrage tužilaštva u Milanu o takozvanim snajper turistima i snajper safariju.
<h2>Istraga otvorena pred objavu knjige</h2>
Početkom novembra italijanski mediji objavili su da je milansko tužilaštvo pokrenulo istragu o „vikend snajperistima“ koji su, prema prijavi pisca i novinara Ezija Gavazenija, plaćali velike sume novca kako bi dolazili na položaje Vojske Republike Srpske oko Sarajeva i snajperom, uglavnom „iz zabave“, ubijali građane u opkoljenom Sarajevu.
Gavazeni je, nakon nekoliko pokušaja Radija Slobodna Evropa da ga intervjuiše, posredno poručio da ne želi da govori. U međuvremenu je održao konferenciju za medije u Milanu, gdje je rekao da u februaru objavljuje knjigu o „snajper safariju“.
Gavazeni je prve navode o dolasku stranaca na ratište vidio 1995. godine u tekstu objavljenom u listu Corriere della Sera, nakon čega je počeo da piše triler na tu temu. Kaže da je ubrzo shvatio da zna premalo, pa je odustao – sve do 2022. godine i dokumentarnog filma „Sarajevo safari“ slovenskog reditelja Mirana Županiča.
I u filmu, ali i nakon prijave iz 2025. godine, ključna osoba je Edin Subašić, penzionisani oficir Armije BiH, koji je ispričao da su informacije o dolascima iz Italije obavještajne službe Armije BiH dobile nakon hapšenja srpskog dobrovoljca iz Paraćina 1993. godine u sarajevskom naselju Hrasno Brdo.
- Tada smo saznali da postoji "safari" na ljude, odnosno da su ti ljudi plaćali tu uslugu da pucaju, za razliku od ostalih plaćenika. Upoznali smo obavještajne službe Italije, koje su tada bile u sastavu UNPROFOR-a u Sarajevu. Dali smo im podatke i tražili da se taj slučaj istraži i vrlo brzo, otprilike početkom 1994. godine, dobili smo odgovor da je pronađeno mjesto u Italiji odakle je sve kretalo i da je intervencijom italijanskih vlasti to prekinuto - ponavljao je Subašić više puta medijima u novembru i decembru, nakon informacija da je istraga pokrenuta.
Ono što niko ne nudi i o čemu se ne govori jeste odgovor na pitanje zašto Italija već tada, nakon jezivih saznanja o tim odlascima, nije pokrenula istragu i procesuirala organizatore i one koji su odlazili.
Radio Slobodna Evropa odgovore je tražio od obavještajnih agencija Italije, tužilaštva u Milanu, kao i preko Ambasade Italije u Sarajevu i generalnog konzula BiH u Milanu, ali niko od navedenih nije ponudio nikakav komentar.
Gavazeni sada iznosi podatke da su se učesnici sastajali u Trstu prije nego što bi putovali u Beograd, a potom u Sarajevo, do snajperskih položaja, odakle su, prema prijavi, mogli pucati na Sarajlije.
Sa Aerodroma u Trstu za RSE kažu da nemaju podatke o letovima tokom devedesetih godina. Ako su i postojali, čuvani su svega dvije godine.
- Shvatićete, stoga, da baš sve, ali baš sve što se odnosi na letove od prije više od trideset godina više ne postoji, čak ni u sjećanju. Čak su i statistike saobraćaja iz tih godina koje su danas dostupne i sačuvane u našim sistemima ograničene na opšte podatke, podijeljene na domaće i međunarodne, kao i na redovne i čarter letove, bez navođenja porijekla i destinacija, prevoznika i slično - odgovorili su sa Aerodroma na pitanje RSE o bilo kakvim podacima ili svjedočenjima o zlokobnim odlascima „snajper turista“.
Ono što Gavazeni ne govori jeste da li je poznat identitet bilo koje od osoba koje tužilaštvo istražuje zbog sumnje na „ubistvo s predumišljajem, otežano okrutnošću i niskim pobudama“.
<h2>O „safariju“ pred Sudom u Hagu</h2>
Riječ „safari“, kao opis dolazaka onih koji su iz zabave pucali na opkoljeni grad, pomenuta je 2003. godine pred Haškim tribunalom, tokom svjedočenja zaštićenog svjedoka C-017 na suđenju Slobodanu Miloševiću, tadašnjem predsjedniku Srbije, optuženom za ratne zločine.
Svjedok je imenovao Nikolasa Ribića, zvanog Kanada, jer je došao iz Kanade, navodeći da je došao na „safari, da lovi ljude“.
Kako i kada je Ribić došao nije moguće sa sigurnošću utvrditi, ali je poznato da je riječ o čovjeku porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Ribić se kasnije pridružio Specijalnoj jedinici Vojske Republike Srpske – Beli vukovi, koja je formirana 1993. godine i u čijem je sastavu proveo rat. Ova jedinica bila je dio Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a i djelovala je sa srpskih položaja na Trebeviću, Moševačkom brdu, kao i na Jevrejskom groblju, poznatom snajperskom uporištu.
„Vjerovatno ga je nešto povuklo korijenima i zato je i pristupio srpskoj vojsci da dođe iz daleke Kanade; roditelji su mu bili iz Kanade, a porijeklom je bio iz BiH“, kaže Janko Šešlija, nekadašnji pripadnik Belih vukova, koji negira da je bilo turista koji su za novac pucali na stanovnike Sarajeva.
Međutim, stranih dobrovoljaca jeste bilo. Prema Šešliji, oni su dolazili iz ideoloških razloga da ratuju.
„Bilo je dobrovoljaca iz Rusije, iz Ukrajine, iz istočnih zemalja. Čak je bio i jedan Francuz – ako hoćete konkretno, bio je i Francuz. Pravi Francuz, nije bio srpskog porijekla.“
Da je Ribić ostao duže od jednog vikenda potvrđuju i snimci uzimanja pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce na Palama, kao i kasniji sudski proces u Kanadi. Zbog vezivanja pripadnika mirovnih snaga za bandere, s ciljem da spriječi tada planirane NATO udare na srpske položaje, Ribić je u Kanadi osuđen na tri godine zatvora.
Međutim, nije samo Ribić s kanadskim pasošem bio na srpskim položajima iznad Sarajeva.
Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada, kaže za Radio Slobodna Evropa da imaju saznanja da je riječ o više osoba.
„Imamo informacije da se radilo o vikendima, znači petak, subota i nedjelja. Koliko je to tačno i kada se tačno dešavalo, nemamo pouzdane podatke. Takođe imamo informaciju da su u tome učestvovali kanadski državljani koji danas ne žive u Kanadi, već se nalaze na drugim mjestima“, kaže Ramić i dodaje da ima saznanja da će kanadsko pravosuđe započeti pripremne istražne radnje u vezi s ovim odlascima.
<h2>Domaći i strani „četnici“ na Grbavici</h2>
Jedinog čovjeka koji se imenom pominje u kontekstu „safarija“, Nikolu Ribića, poznavao je i pamti ga Slavko Aleksić, četnički vojvoda i jedan od ključnih ljudi tokom rata u okupiranom sarajevskom naselju Grbavica, iznad kojeg se nalazilo jedno od snajperskih uporišta na Jevrejskom groblju.
Aleksić je početkom rata predvodio paravojnu jedinicu pod nazivom Četnički odred Novog Sarajeva, koja je kasnije stavljena pod okrilje Vojske Republike Srpske.
Kontroverzan i nakon rata, Aleksić je osuđivan zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.
Radio Slobodna Evropa stupio je s njim u kontakt telefonom dok se nalazio u bolnici u Beogradu. U njegovoj jedinici, kako kaže za RSE, bilo je stranaca, ali ne onih o kojima se danas govori.
- Kod mene je bilo Rusa, prošlo ih je pedesetak, ali ih je u svakom trenutku bilo oko dvadeset na terenu. To su bili dobrovoljci, a ne ubice. Što se tiče ovih bogatih koji su navodno dolazili, nikada nikoga nijesmo vidjeli, niti se iko ikada javio ni meni lično, ni komandi sektora - rekao je Aleksić.
Za razliku od Aleksića, u Hagu je 2007. godine svjedočio Džon Džordan, američki vatrogasac, koji je tokom ratnih godina obilazio položaje srpskih snaga iznad Sarajeva.
Kaže da je tamo vidio strane „safari ubice“ i čuo da su im djeca i lijepe žene bili najtraženiji trofeji.
Iako nikada nije vidio da neko od njih puca, svjedočio je načinu na koji su s njima postupali i kako su ih premještali između poznatih snajperskih položaja.
- Bilo je sasvim očigledno da je osoba koju su vodili ljudi koji su poznavali teren bila potpuno neupoznata s okruženjem, a način oblačenja i oružje koje su nosili naveli su me da povjerujem da se radi o turistima-strijelcima. Taj izraz sam prvi put čuo u Bejrutu, gdje smo vidjeli da se ista stvar dešava oko zelene linije - rekao je tada Džordan.
Florens Hartman, bivša portparolka Haškog tribunala, rekla je za RSE da su i oni imali saznanja o tome, ali ne i o načinu organizacije.
- Izuzetno je važno što je pokrenuta pravosudna istraga i što se mora utvrditi ko su bili organizatori - kazala je ona.
<h2>Snajperista pitao stranog reportera da li želi da neko bude ubijen i snimljen</h2>
Strani novinari i fotoreporteri su gotovo tokom cijelog rata, od 1992. do kraja 1995. godine, povremeno boravili na položajima srpskih snaga oko Sarajeva.
Radio Slobodna Evropa stupio je u kontakt s nekima od njih, ali niko nije mogao potvrditi da je ikada vidio stranca koji je platio da dođe i puca.
Peter Kulman prvi put je došao 1992. godine kao fotograf agencije Rojters. Tokom zime te godine, negdje oko Božića, kaže da je i sam bio meta snajpera dok je s novinarom Rojtersa Kurtom Šorkom pokušavao da napusti tadašnju bazu UN-a u Sarajevu.
- Hodali smo preko jednog parkinga i snajperski metak je prošao između mene i Kurta, između naših glava. Bio je namijenjen jednom od nas dvojice, ali smo imali sreće - prisjetio se za RSE.
U narednim mjesecima Kulman je s novinarom Njujork Tajmsa Džonom Burnsom prvi put otišao na jedno od snajperskih uporišta srpskih snaga na Jevrejskom groblju.
Tamo ga je, neočekivano, dočekao maternji njemački jezik. Radilo se o ljudima porijeklom s Balkana koji su živjeli i radili u njemačkim gradovima. Pamti one koji su dolazili iz Štutgarta, gdje je on odrastao, nakon završetka posla petkom, na obruče opkoljenog grada.
- Dolazili su u grupama. Odmah poslije posla, u petak naveče, autobus bi ih preko noći dovezao do Sarajeva. Proveli bi dva dana na liniji, a onda bi se noću vraćali nazad i u ponedjeljak na vrijeme bili na svojim radnim mjestima. Bili su poznati kao vikend-četnici - ispričao je za RSE.
Prisjeća se da su nosili oružje i da su bili spremni da pucaju.
- Dešavalo se da me neko od njih pita da li želim da pucaju i da li mogu to da snimim svojom opremom. Naravno, rekao sam da ne rade to. Postajete veoma napeti i blizu panike, jer bi bila prava noćna mora da neko bude pogođen dok novinar ili fotograf sjedi pored snajperiste koji želi da se pohvali koliko je dobar. Problem je što ne smijete da naljutite te ljude, ali istovremeno morate smisliti razlog zbog kojeg to ne bi trebalo da urade - prisjetio se Kulman.
Ispričao je RSE-u da su na njega i Burnsa pucali kada su, nakon silaska s Jevrejskog groblja, ušli u Sarajevo. Kada su se sljedeći put vratili, pitali su zašto je otvorena vatra na njihovo vozilo, jasno označeno natpisom Njujork Tajms, odmah nakon što su napustili njihove položaje.
- Rekli su da jesu pucali jer im je to bilo zabavno. Mislili su da je smiješno, da ih to zabavlja - kazao je on.
<h2>Italijanski fotograf upoznao Grka koji se borio protiv „muslimana i Jevreja“</h2>
Mario Boća kaže da je obišao gotovo sva ratišta u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.
Na ratne turiste iz Italije, tvrdi, nije nailazio, jer bi o tome odmah izvještavao. Međutim, susretao je strane borce u BiH.
- Na Grbavici sam upoznao i fotografisao Grka i čovjeka koji je tvrdio da je iz Sjedinjenih Američkih Država. Obojica su bili izrazito ideološki motivisani i nijesu imali problem da se predstave kao strani borci. Amerikanac je rekao da je unuk četnika koji su pobjegli iz Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Grk se nazivao "nacistom" koji se borio protiv "muslimana i Jevreja" - ispričao je on.
<h2>„Kakvi su to ljudi?“</h2>
„Kakav je to čovjek koji je pogodio nju od tri godine?“, pitao se na snimku od 7. maja 1992. godine Rifat Bajrović, otac djevojčice Senide, ranjene snajperskim hicem u sarajevskom naselju Hrasno Brdo. Na tom je mjestu godinu dana kasnije uhapšen srpski dobrovoljac iz Paraćina, prema čijoj su izjavi u Sarajevo dolazili stranci kako bi ubijali ljude.
Slično kao i Rifat tada, s pitanjima i posljedicama tog monstruoznog čina i danas živi Elvedin.
- Dođem jednostavno da to vidim, da doživim njegov osjećaj kakav je imao u tom trenutku. Najviše bih volio da mogu da ga vidim ovdje. Pitao bih ga o čemu je razmišljao u tom trenutku dok je pucao na mene. I ne znam – da li mu je žao ili mu je drago što sam ostao živ, što sam preživio - priča Rifat.
Tužilaštvo u Milanu trebalo bi da o rezultatima istrage obavijesti javnost u martu 2026. godine. Ukoliko podigne optužnicu i dokaže krivicu, biće to prvi slučaj u Evropi u kojem se pred sudom odgovara za snajperska ubistva civila u Sarajevu.
U međuvremenu, pravosuđe Bosne i Hercegovine provjerava navode, ali do sada nijedan snajperista nije procesuiran zbog ubistava civila, naročito djece, u Sarajevu.

"Snajper turisti' i "vikend četnici": Ko su bili stranci na srpskim položajima oko Sarajeva?

Rusija je danas osudila ključne sudije Međunarodnog krivičnog suda (ICC) i glavnog tužioca na zatvorske kazne, kao odgovor na nalog za hapšenje predsjednika Vladimira Putina zbog rata u Ukrajini.
Godine 2023. tužilac Karim Kan optužio je Putina za nezakonito deportovanje djece s teritorija Ukrajine pod ruskom okupacijom. Moskva je potom otvorila predmet protiv njega.
Moskovski gradski sud saopštio je da je "tužilac ICC-a Karim Kan nezakonito gonio ruske građane u Hagu" i da je ICC "naložio sudijama u vijeću da izdaju očigledno nezakonite naloge za hapšenje."
Rusija nije članica ICC-a, a niko od optuženih nije bio prisutan u sudnici.
Kan, 55-godišnjak, osuđen je u odsustvu na 15 godina zatvora, dok je osam službenika ICC-a, uključujući bivšeg predsjednika suda Pjotra Hofmanskog, dobilo kazne od 3,5 do 15 godina.
Kan je trenutno suspendovan s dužnosti zbog unutrašnje istrage u vezi s optužbama za seksualno uznemiravanje, koje on negira.
Od početka vojne intervencije u Ukrajini, Rusija je više puta izricala kazne u odsustvu disidentima, novinarima, opozicionim ličnostima i stranim političarima izvan njenog domašaja.
Kan je takođe pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država zbog istraga ICC-a o američkim i izraelskim zvaničnicima. Ni SAD ni Izrael nisu članice ICC-a, koji danas ima 125 država članica.

Rusija osudila glavnog tužioca Međunarodnog krivičnog suda

Verzija mirovnog prijedloga, koji su ukrajinski i evropski zvaničnici podnijeli Vašingtonu, sadrži klauzulu u kojoj se navodi da Ukrajina mora postati članica Evropske unije do 1. januara 2027. godine, objavio je Fajnenšel tajms.
Plan je revidirana verzija prijedloga Donalda Trampa o okončanju rata, a novi nacrt se pojavio u trenutku kada američki predsjednik pojačava pritisak na predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog da pristane na mirovni sporazum, prenosi Ukrajinska pravda.
- Pristupanje Ukrajine Evropskoj uniji do 1. januara 2027. godine je navedeno u najnovijem nacrtu mirovnog prijedloga, koji su ukrajinski i evropski zvaničnici predstavili Vašingtonu - piše Fajnenšel tajms, pozivajući se na diplomate upoznate sa dokumentom, bez preciziranja koji evropski akteri podržavaju tako radikalno ubrzano pristupanje.
Zvaničnici koji podržavaju ambicije Ukrajine da što pre uđe u EU rekli su da Evropska komisija sada razumije da ne bi trebalo da ometa mirovni proces zalaganjem protiv brzog članstva Kijeva. Ukrajina, međutim, nije završila nijedno od 36 poglavlja u pregovorima o pristupanju EU, pa bi takav raspored narušio princip prijema novih članica koji se zasniva "na zaslugama“.
Upoznati sa mirovnim planom rekli su da bi to primoralo Brisel da preispita cio proces proširenja, uključujući i donošenje odluke kada bi nove članice dobile pristup fondovima EU i pravo glasa.

Klauzula verzije mirovnog prijedloga: Ukrajina mora postati članica EU do 1. januara 2027.

Poslednjih godina – konkretno, od početka ruske genocidne agresije na Ukrajinu - Srbija ne samo da stagnira u eurointegracijama, Srbija se brzinom svetlosti udaljava od Evrope i od civilizacije. Stiče se utisak da je rapidan pad dostignutih standarda u svim oblastima ključnim za pridruživanje, a da u nekim oblastima još nije ni maklo sa početnih, iovako niskih, pozicija.
Neki analitičari to objašnjavaju jednostavnom činjenicom: evropski standardi su dijametralno suprotni od trenutno važećih srbijanskih standarda vladanja i “privređivanja”, u kojima dominiraju nasilje, arbitrarnost, netransparentnost i korupcija. Zvanična Srbija, pride, inadžijski uporno odbija da se usaglasi sa spoljnom politikom zajednice čiji član – bar zvanično – želi da postane, posebno kada je odnos prema agresorskoj Rusiji u pitanju.&nbsp;
Štaviše, odnos prema Moskvi je ponizan, snishodljiv, u nekim segmentima – poput ovog sa aktuelnom krizom oko sankcija NIS-u – i robovski. Dok se političari lukavo, ali ni za kog ubedljivo, zaklanjaju iza “bratstva” ili “principijelnosti”, Crkva Srbije se javno i otvoreno ponaša kao da nije autokefalna, već tek podružnica “majke crkve” u Rusiji. A to, s obzirom na uticaj koji Crkva ima na politički i opštedruštveni segment u Srbiji, nije nimalo bezazleno.
Iako nikad zvanično nije osporena proklamovana politika eurointegracija, javna je tajna da su neki istaknuti članovi srbijanskog režima ako ne na platnom, ono bar na “ljubavnom” spisku Kremlja. Formalno radi balansa sa proevropskim snagama, zbog čuvena “četiri stuba spoljne politike”, u svakoj srbijanskoj vladi nalazi se bar po nekoliko ortodoksnih rusofila, koji se otvoreno i bez stida prikazuju lojalnijim Moskvi nego svojoj državi.&nbsp;
Rezultat svega toga je da je Srbija, koja je po evropskim agendama trebalo da bude motor ukupnog pridruživanja Zapadnog Balkana, sada na začelju “liste čekanja” koja podrazumeva i još nekoliko istočnoevropskih država. Da ostavimo po strani razmatranje da li je iz evropske vizure uopšte bilo realno očekivanje da Srbija bude “lokomotiva” – sada je ta zabluda u Briselu shvaćena, prihvaćena i agenda izmenjena.&nbsp;
Srbija se danas u Briselu dominantno vidi kao slepi poslušnik Moskve, a srpske evropske ambicije tek kao ambicije prema evropskim pretpristupnim fondovima. Izlišno je i pomenuti da je to dobro za druge aspirante – posebno za Crnu Goru i Albaniju, čiji se proevropski trud najzad prihvata, a još više se prihvata njihov geopolitički položaj i značaj za sprečavanje širenja ruskog uticaja. Izlišno je reći i koliko je to loše za samu Srbiju, koju sada Zapad percepira ne samo kao ključnu figuru raspada jugoslovenske federacije, već i kao slepog izvršioca patoloških potreba i osvajačkih ambicija Kremlja, za izazivanje nestabilnosti u Evropi.
U takvom odnosu snaga, predsednik Srbije lansirao je ideju o “grupnom” ulasku svih zemalja Zapadnog Balkana u EU.
Već neko vreme, Srbija prema Briselu vodi kampanju udvaranja i ubeđivanja. Udvaranje je nedavno “ispalo” iz igre zbog nekontrolisanih otrovnih izjava Aleksandra Vučića o evropskim predstavnicima, dok ubeđivanje traje po istom sistemu po kome se ubeđuje narod u Srbiji: nije istina ono šta vi vidite, već ono šta mi kažemo.
A uprkos izostanku usklađivanja sa spoljnom politikom Unije – pre svega, u domenu sankcija Rusiji – i davanju srpskih ”papira” građanima RF koji drugačije ne bi mogli da uđu u zemlje Unije, srpski predstavnici danonoćno ponavljaju da je Srbija uradila sve, da želi u EU, da nije fer što Evropa ne želi Srbiju ili je stavlja pred svršen čin… Nasuprot tome su još neke činjenice: REM, ideja o gašenju Tužilaštva za organizovani criminal, lokalni izbori – a to su stvari preko kojih Evropa više ne prelazi, ma kakvi da su bili razlozi zbog kojih je to činila ranije.&nbsp;
Teško je i zamisliti da bi bilo ko u Uniji, makar i pod utiskom skromne nadoknade koja bi mu iz Beograda legla na račun, mogao sada da se “upeca” na takav predlog. Jer, to bi ispravnu ideju Evrope – da one po kriterijumima najbliže članstvu “isforsira”, kako bi “povukli” ostale kandidate, a Rusiju izbacili iz igre – svelo na nagrađivanje najgorih i zastoj u eurointegracijama za sve, dok oni s najmanje pomaka ne ispune uslove.&nbsp;
S obzirom da kod nekih i ne postoji posebna želja da ispune uslove, a kod drugih je mnogo otvorenih pitanja same državne organizacije odnosno nerešenih odnosa sa susedima koji su u EU – jasno je da bi teorijsko usvajanje Vučićeve ideje zakovalo celi Zapadni Balkan kao sivu zonu van EU i dalo dodatni motiv i energiju Rusiji da tu učvršćuje svoje pozicije. A to je direktno suprotno interesima EU.
Očigledno je i najnaivnijima, stoga, da ovaj Vučićev “kremljo mortale” nije plod istinske želje da ceo ovaj prostor uđe u organizaciju kojoj geografski svakako pripada, a morao bi da pripada i vrednosno i civilizacijski. Ne. "Predlog" je u stvari namera da se i oni koji su uprkos velikom trudu današnje Rusije i svim velikosrpskim podmetanjima blizu EU - ukoče. Jer, hegemonija "Srpskog sveta" je bolest identična hegemoniji "Ruskog mira": ne donosi nikome ništa dobro, napredno i kvalitetno, samo zarazi i uništi i one koji požele ili pokušaju da se izvuku.

Vučićev “kremljo mortale”

Poslanik Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević je, tokom današnje skupštinske rasprave o Prijedlogu zakona o saradnji Crne Gore sa dijasporom, otvorio pitanje statusa građana Crne Gore koji žive u Srbiji, navodeći primjer sopstvenog sina.
On je pitao ministra dijaspore Mirsada Azemovića da li je njegov sin dijaspora u Crnoj Gori jer je rođen u Beogradu.
- Moje dijete je rođeno u Beogradu. Oba roditelja su mu crnogorski državljani, ali samo zato što je rođeno u Beogradu, ne može da dobije crnogorsku ličnu kartu i crnogorska dokumenta. I kad pitam za svoga sina, pitam za desetine i desetine hiljada građana Crne Gore, koji trenutno žive u Srbiji i koji imaju isti status kao moj sin. Potrebno mi je da znam je li moj sin dijaspora u Crnoj Gori, iz ugla Ministarstva dijaspore, odnosno iz ugla naših zakona. I jesu li ovi ljudi koji žive u Srbiji dijaspora?Jesu li oni Kurdi, jesu li oni neko pleme koje luta Evropom i Azijom, tražeći mjesto za život, ili su građani Crne Gore kojih se Crna Gora odrekla iz prostog razloga što se dominantno i nacionalno izjašnjavaju kao Srbi - pitao je Knežević.
Ne samo što nemaju pravo glasa, nego, isitče Knežević, nemaju pravo na dvojno državljanstvo, dodajući da nije bilo sluha ni za model plave karte.
- Šta su oni nama u Srbiji? Toliko ih ima da ja mogu iz punih usta da kažem da je Beograd glavni grad Crne Gore. I gledam ovih dana utrkivanje, ko će prije da odgovori ili ko će prije da pljune po Aleksandru Vučiću. Nema potrebe da branim Aleksandra Vučića ovdje, ali bih volio da se tako reagovalo kada je ovdje hrvatski ministar Gordan Grlić Radman tražio brod Jadran, kada je tražio 17 miliona odštete za logor Morinj, gdje niko nije stradao, kada je tražio da priznamo da smo bili agresori u građanskom ratu ili kada su ovdje skandirali "Ubij, zakolji da Srbin ne postoji". Tada je trebalo pokazati petlju i reći Grlić Radmanu ovo što se sada govori Srbiji i što se govori Vučiću - naglasio je Knežević.
Reagovao je poslanik Demokratske partije socijalista (DPS) Oskar Huter koji je podsjetio Kneževića da je Ustavom Crne Gore propisano da je glavni grad Crne Gore Podgorica, a da je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, a ne Aleksandar Vučić.
- A Botun je u Crnoj Gori - poručio je Huter.

Knežević: Iz punih usta mogu da kažem da je Beograd glavni grad Crne Gore; Huter: Podgorica je glavni grad, a predsjednik nije Vučić već Milatović

Šta se zapravo krije iza poruka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, u kojima poručuje da bi Zapadni Balkan trebalo zajedno da pristupi Evropskoj uniji? Mnogi u tome vide najavu novog udara režima u Beogradu na Crnu Goru, odnosno poruku da Srbija neće sjedjeti skrštenih ruku dok Crna Gora ubrzano napreduje ka EU.
<h3>BEOGRAD NERVOZAN: CRNA GORA UBRZANO NAPREDUJE, SRBIJA TAPKA U MJESTU</h3>
I ptice na grani znaju da ta poruka nije dobronamjerna prema Crnoj Gori. Srbija ni izbliza nije blizu članstvu i trenutno se suočava sa ozbiljnim političkim, a potencijalno i ekonomskim problemima. Politički, Vučić i dalje pokušava da sjedi na dvije stolice, ali njegov odnos prema Crnoj Gori ostaje isti – želja da se Crna Gora drži pod kontrolom i uspori na putu ka Evropskoj uniji.
<h3>POLEMIKA SPAJIĆ–VUČIĆ RAZOTKRILA ODNOSE SRBIJE PREMA SUSJEDIMA</h3>
To je pokazala i nedavna polemika između Vučića i crnogorskog premijera Milojka Spajića. Nakon što je Spajić poručio da će Crna Gora 2028. postati članica EU i da će tada “čekati Srbiju”, Vučić se naljutio i odgovorio porukom: “Prvo skočite pa recite hop.” Ništa novo na Balkanu, a još manje iz zvaničnog Beograda. Vučić nikada nije prebolio crnogorsku nezavisnost, niti članstvo Crne Gore u NATO-u, a najmanje želi da Crna Gora uđe u EU prije Srbije.
<h3>PODIZANJE TENZIJA KAO METODA POLITIČKOG PREŽIVLJAVANJA</h3>
Sve ovo, čini se, ima vrlo jasnu logiku: podići tenzije unutar Crne Gore u trenutku kada Srbija, pod vođstvom Vučića, prolazi kroz veoma delikatne političke trenutke.
<h3>VUČIĆEV UDAR NA CRNU GORU ZBOG ODNOSA SA PUTINOM</h3>
Da je Vučić udario na Crnu Goru, smatra i politički analitičar iz Hrvatske Davor Đenero.
On za Portal ETV jasno poručuje – trenutno je Crna Gora u fokusu Vučićevog udara, kojim on nastoji popraviti svoju poziciju kod ruskog diktatora Putina.
- Budući da je očito da Srbija ne radi ništa kako bi pristupila Evropskoj uniji, jasno je da je ova inicijativa o ‘konvoju’ lansirana samo zato da bi se zaustavio put Crne Gore, pa onda Albanije, ali i Ukrajine, prema članstvu u EU - kaže on.
<h3>RUSKI INTERES ZA CRNU GORU I SRPSKA NOSTALGIJA ZA ‘IZLAZOM NA MORE’</h3>
Đenero napominje da je Rusiji Crna Gora važna kao izlaz na toplo more, te da se nikad do sada u Beogradu nije tako otvoreno govorilo da je “Srbija zbog 5. oktobra izgubila izlaz na more”.
<h3>ERODIRANJE EVROATLANTSKOG IDENTITETA NAKON 30. AVGUSTA</h3>
- Iako bi članstvo u NATO savezu trebalo biti svojevrsna garancija crnogorske pripadnosti slobodnom svijetu, činjenica je da su nakon 30. augusta najprije Krivokapićeva vlada, a onda nakon smjenjivanja Ranka Krivokapića, Raška Konjevića i prije svega direktora ANB Save Kentere i Abazovićeva vlada, a sada na kraju Bečićeve Demokrate, koje vladaju bezbjednosnim sektorom u Crnoj Gori, devalvirali značenje crnogorskog evroatlantskog bezbjednosnog identiteta - kaže analitičar.
<h3>CRNA GORA U MOMENTU KLJUČNOM KAO 2016. GODINE</h3>
Ocjenjuje da je Crna Gora sada u sličnoj situaciji kao 2016. godine, kada je za opstanak demokratskog poretka i državnog suvereniteta ključno završiti pristupne pregovore.
<h3>VUČIĆEVA ‘MAFIJAŠKA PORUKA’ I AKTIVIRANJE AGENTURE U PODGORICI</h3>
- Vučić je crnogorskom premijeru Spajiću već poslao tipičnu mafijašku poruku – prvo skoči, pa reci hop. Najavio mu je, dakle, da je spreman angažovati svu svoju agenturu u vladajućoj koaliciji u Crnoj Gori, sve Mandiće, Kneževiće i Bečiće, kako bi spriječio završetak pregovora. Jedina odbrana Crne Gore u ovoj situaciji je redefinisanje vladajuće većine, potiskivanje svih ruskih i srpskih aktera iz koalicije i stvaranje čvrste proevropske većine - podvlači Đenero.
<h3>JEDINI ODGOVOR: NOVA, ČVRSTA PROEVROPSKA VEĆINA</h3>
Ta većina, kako dodaje, mora biti definisana i kao predizborna koalicija za iduće parlamentarne izbore, one 2027, jer se osjetljiv posao pristupanja nastavlja i ako na kraju irskog predsjedništva Unijom Crna Gora završi pregovore.
<h3>SLJEDEĆA VELIKA BITKA – RATIFIKACIJA U 27 PARLAMENATA</h3>
- Valja se pripremiti za odlučan posao zagovaranja ratifikacije pristupnog dokumenta u svih 27 evropskih parlamenata, a valja biti svjestan da će i u tom razdoblju, uspije li Crna Gora završiti pregovore, uslijediti snažni udari iz Srbije, kako bi se opstruiralo pristupanje Crne Gore Uniji - jasan je analitičar.
<h3>EU IGNORIŠE KONCEPT ‘KONVOJA’: FOKUS NA CG I ALBANIJU</h3>
Prema njegovim riječima, Crna Gora je ušla u najosjetljivije razdoblje svog pristupnog procesa. Koncept “konvoja” i kolektivnog pristupanja najmanje je opasan za Crnu Goru, jer je taj koncept Srbiji već jednom propao, kada je Hrvatska 2011. završila pristupne pregovore, a 2013. pristupila Uniji.
- Niko se u EU ne osvrće na isprazan Vučićev prijedlog, svi su zainteresovani da se pristupanje Crne Gore i Albanije sprovede što stabilnije i što više ‘by the book’, kao primjer ostalima na Zapadnom Balkanu -navodi.
<h3>SRBIJA BI U EU UŠLA UZ SPECIJALNI NADZOR – ZATO POKUŠAVA DA USPORI CG</h3>
Kako kaže, Vučić jako dobro zna da u današnjim institucionalnim uslovima EU može prihvatiti jednu ili dvije relativno male članice, ali da sigurno ne može integrisati pet ili šest nekonsolidiranih država, kakva je Srbija, za koju bi vjerovatno nakon pristupanja bio potreban nešto poput CVM mehanizma, posebno zbog nefunkcionalnosti državnih institucija i vladavine prava.
<h3>PROEVROPSKA CRNA GORA MORA BITI SPREMNA NA UDARE</h3>
- Dakle, mehanizam kakav je bio primjenjivan za Bugarsku i Rumuniju. Njegove političke besmislice služe samo kao poruka njegovoj agenturi u Crnoj Gori, i na to se proevropska Crna Gora mora pripremiti - zaključio je Đenero u izjavi za Portal ETV.

Đenero upozorava: Vučić aktivira Bečića, Mandića i Kneževića da zaustave crnogorski put ka EU, mafijašku poruku uputio Spajiću

Nakon što je Portal ETV 8. decembra objavio informaciju da je predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš na poziv Udruženja Pljevljaka u Sarajevu bio gost na svečanoj večeri ove organizacije, a što je odbio da komentariše predsjednik te asocijacije Alen Sulejmanović, odnosno nije odgovorio na naše pitanje koji je bio motiv da uputi poziv Vranešu, juče se oglasio na društvenoj mreži Fejsbuk, s objašnjenjem da je poziv upućen Opštini „kao instituciji“, a ne lično Vranešu. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 67.5144%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fvideo-dario-u-sarajevu&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> Portal ETV objavio je informaciju nakon što nam se obratilo više Pljevljaka, ogorčeni Vranešovim prisustvom na svečanoj večeri, zbog njegove nacionalističke, šovinističke politike koju propagira, a dostavljen nam je i snimak sa tog druženja. - Udruženje Pljevljaka u Sarajevu postoji više od trideset godina i okuplja ljude rođene u Pljevljima koji danas žive u Sarajevu, kao i naše sugrađane koji su porijeklom iz Pljevalja. Naš cilj je isključivo njegovanje tradicije i međusobnih veza. Kao i svih ovih godina, Udruženje je uputilo službeni, protokolarni poziv Opštini Pljevlja kao instituciji, iz čijeg se budžeta rad Udruženja djelimično finansira, a što je ustaljena praksa duga tri decenije. Taj poziv nije ličan i ne zavisi od toga ko obavlja funkciju predsjednika opštine niti predsjednika Udruženja. Predsjednik Opštine Pljevlja je prisustvovao isključivo na osnovu institucionalnog poziva, a ne mog ličnog – objasnio je Sulejmanović na stranici Udruženja na društvenoj mreži Fejsbuk.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025121113120_1029f1ea80d1190e731bfbd3bc03aba5bd8e9cf84d8c5507c4afb4a777a07db9.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025121113120_1029f1ea80d1190e731bfbd3bc03aba5bd8e9cf84d8c5507c4afb4a777a07db9" data-rendition-name="original" width="728" height="1599" loading="lazy" alt="Objava Alena Sulejmanovića"> <figcaption>Objava Alena Sulejmanovića(Photo: Fejsbuk - stop kadar)</figcaption> </figure>  Poručio je da Udruženje i on lično ne podržavaju „bilo čije uvrijedljive izjave ili postupke“.&nbsp; - U potpunosti se ograđujem od svih ranijih izjava i stavova predsjednika Opštine Pljevlja, posebno onih koji vrijeđaju bilo koju zajednicu, narod kojem pripadam i koji su u suprotnosti sa svim mojim ubjeđenjima. Takvi stavovi nikada nisu predstavljali mene, Udruženje niti vrijednosti koje njegujemo – saopštio je Sulejmanović. Dolazak predsjednika Opštine Pljevlja u Sarajevo i njegovo prisustvo na „Večeri Pljevljaka“, kako je napisao, smatra „mogućom najavom promjene njegovih političkih stavova i željom da konačno bude predsjednik i predstavnik svih građana Pljevalja, bez obzira na naciju i vjeru“. Da je prisusutvovao svečanoj večeri u Sarajevu na društvenoj mređi Instagram pohvalio se sam Vraneš objavom 6. decembra. Objavio je fotografiju i napisao da je u Sarajevu na poziv Sulejmanovića. A na snimku sa svečane večere, koji je Portalu ETV dostavio čitalac, vidi se Vraneš kako uživa u stihovima pjesme „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“. <div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fshorts%2Fi0FdfoDF7eM&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Da je zvanicama bilo neobično prisustvo Vraneša, kako smo objavili, potvrđuje i komentar koji se čuje na snimku: „Dario u Sarajevu“. Vraneš je, podsjetili smo u tekstu 8. decembra, prije nešto duže od pet godina, preciznije 30. avgusta 2020. kada je bio zapošljen kao ljekar u Službi hitne pomoći u Pljevljima, automobilom sa prijateljima kroz Pljevlja pratio autobus koji je stigao iz Bosne i Hercegovine, koji su snimali mobilnim telefonom, a na snimku se čuje uzrujani glas: „Dolaze Turci“. - Evo me ispred autobusa sam, autobus iz Sarajeva pun Turaka doš'o, evo ga snimamo – čuje se, pored ostalog, na snimku, nakon odvratnih psovki, kao i komentar: „Svi su plaćeni, Muslimani“... Aktuelni predsjednik Opštine Pljevlja nikada nije negirao da je tog izbornog dana „lovio glasače“ po Pljevljima, odnosno kao aktivista koalicije „Za budućnost Crne Gore“, zastrašivao Pljevljake koji žive i rade u Bosni i Hercegovini, a imaju ovđe pravo glasa. Podsjetili smo da Vraneš predano radi na urušavanju multietničkog, multikulturnog, multinacionalnog karaktera ovoga grada. Promoviše zločinački četnički pokret koji je 1943. godine počinio jeziv masakr u Pljevljima, kada su klali i muslimanske bebe u kolijevkama.&nbsp; Opštinskim novcem, novcem građanki i građana Pljevalja nedavno je finansirao knjigu koja veliča četnički fašistički pokret „Vitezovi Karađorđeve zvijezde JVUO 1941 – 1945“...&nbsp; Od nedavno u kabinetu ima i minijaturu biste četničkog vođe, zločinca Draže Mihailovića. Na Instagramu je imao i objave praćene pjesmom „Sprem'te se, sprem'te četnici“, a u jednom televizijskom gostovanju kazao je da su Pljevlja grad „Srba pravoslavaca, Srba katolika i Srba muslimana“...

Tag: pojas-gaze

Procurili tajni podaci: Bajden tokom svog mandata obustavio dio vojne saradnje s Izraelom zbog Gaze

Tramp ubrzava drugu fazu plana za Gazu

Izrael dobio saglasnost da gađa Hamasove mete na svojoj strani "žute linije"

Novi izraelski napadi u Gazi, ubijeno preko 100 ljudi, među njima 35 djece

U Gazi se ponovo puca, Tramp ne vidi opasnost za primirje

Stotine hiljada Palestinaca vratilo se u apokalipsu: Gaza je pretvorena u prah i pepeo

Kritike Lule zbog situacije u Gazi: UN su prestale da funkcionišu

Uprkos presudi suda u Hagu: Izrael poručio da UNRWA neće kročiti u Gazu

Velika analiza Rojtersa: Kako je Erdogan Trampov plan za Gazu pretvorio u igru moći za Tursku

Za obnovu razorene Gaze trebaće 70 milijardi dolara, a možda i 80 godina

Procurili tajni podaci: Bajden tokom svog mandata obustavio dio vojne saradnje s Izraelom zbog Gaze

"Snajper turisti' i "vikend četnici": Ko su bili stranci na srpskim položajima oko Sarajeva?

Rusija osudila glavnog tužioca Međunarodnog krivičnog suda

Klauzula verzije mirovnog prijedloga: Ukrajina mora postati članica EU do 1. januara 2027.

PRATITE TVe UŽIVO