Između boja, kistova i priča koje su oblikovale dušu umjetnika, postoji naslijeđe koje ne nestaje. Serenella Poček, unuka jednog od najpoznatijih crnogorskih slikara, Pera Počeka, donosi u svjetlost sjećanja na život i rad svog đeda, čije slike i dalje pričaju priče o crnogorskim pejzažima, prijateljstvima i ljubavi prema domovini. Njena emotivna veza s prošlim vremenima i umjetničkim naslijeđem otkriva ne samo umjetnika, već i čovjeka koji je živio s dubokom vjerom u vrijednost kulture, tradicije i prirode. Ova dama sa bogatim životnim iskustvom koja je čuvar sjećanja na fascinantnu porodičnu prošlost, svjedoči o tome koliko su duboke i neizbrisive veze između njenih korijena i svijeta u kojem je odrasla. Njena priča nas uvodi u dublji uvid u život jednog od najvećih crnogorskih slikara, ali i otkriva nepoznate detalje o vremenu u kojem su Počekovi živjeli.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051809050_dc3c09867d07de6966a65b16be95537b012b4e3c07dff09d785bbac1603f3b8f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051809050_dc3c09867d07de6966a65b16be95537b012b4e3c07dff09d785bbac1603f3b8f" data-rendition-name="original" width="800" height="600" loading="lazy" alt="Pero Poček (1878 - 1963) autoportret"><figcaption>Pero Poček (1878 - 1963) autoportretArt Montenegro</figcaption></figure>  U ovom ekskluzivnom intervjuu imamo priliku da konačno saznamo istinu o umjetniku čije djelo i danas čeka da zauzme mjesto koje mu pripada u Crnoj Gori. Serenella, Vi ste odrasli u Italiji, ali vaša veza sa Crnom Gorom je duboka i trajna. Kako biste opisali svoje djetinjstvo i odrastanje u porodici sa tako značajnim kulturnim nasljeđem? Poček: Bilo je to čudno djetinjstvo. Bile su to godine nakon rata, otprilike od 1948. do 1958. Živjela sam u Torinu, u siromaštvu. Moj otac u tom periodu više nije bio u avijaciji. Bio je veoma ponosan, nije htio da se vrati pod okrilje svojih roditelja, koji su bili prilično imućni. Radio je kao vozač kamiona da bi izdržavao porodicu, nas četvoro u tom trenutku, a najmlađa sestra Paola se rodila nekoliko godina kasnije. Naše sobe su bile nekadašnji kancelarijski prostori. Ali ljeti smo se vraćali kod babe i đeda u Roka di Papa, i tamo bih opet postajala “la castellana”,kako me zvao đed Pero. Upravo zahvaljujući njemu, porasla je moja povezanost sa Crnom Gorom. Pričao mi je sve priče o Crnoj Gori, ilustrujući ep “Gorski vijenac”. Mnogo mi je pričao, volio je da priča o svemu i o danima na umjetničkoj akademiji, ali i o događajima iz rata na Balkanu, kada je s babom išao da liječi ranjenike na bojnim poljima. Čuvao je mnoge crnogorske običaje. Na primjer, Badnje veče 6. januara uvijek je slavio napolju, pjevajući pjesme oko vatre, bacajući pirinač u plamen, dok smo mi u rukama držali pomorandže. Jednom sam tada dobila svoju prvu upalu pluća, imala sam samo četiri godine. Nije dopuštao da naš dom blagosiljaju katolički svještenici, on bi ga uvijek sam blagosiljao, za Božić i za Uskrs. Sjećam se da sam za đeda svirala klavir i pjevala pjesmu “Oči čarne” – bila sam jedina koja ju je znala, i jednom sam mu priredila iznenađenje. Bio je veoma dirnut. U sobi u kojoj je primao goste i pokazivao svoje slike mnogim prijateljima iz cijelog svijeta koji su dolazili da ga posjete, nalazila su se dva tepiha od krzna i glave: jednog lava i jednog bijelog medvjeda... ja sam uvijek sjedala na lavlju glavu i slušala đeda koji je volio da priča, govorio je glasno jer je bio pomalo nagluv. Njegova fotelja u kojoj je uvijek sjedio, još je imam. To je komad namještaja do kojeg mi je mnogo stalo. Sačuvala sam i ostale, iz 18. i 19. vijeka. Djedova braća iz Crne Gore često su mu slala hranu iz zavičaja: kajmak u drvenim kutijama nalik na burad (kace), rakiju i butargu (sušenu slanu ribu). Meni se najviše dopadao kajmak, toga se sjećam. Pero Poček je imao privilegiju da se školuje u Napulju. Koliko je taj period bio važan za njegov razvoj kao umjetnika? Poček: Studije u Napulju bile su izuzetno važne za mog đeda. Tamo je stigao zahvaljujući kraljici Jeleni i crnogorskoj kraljevskoj porodici. Ponuđeno mu je da bira između Pariza i Napulja. Izabrao je Napulj zbog klime i mora. Toliko je volio more da je često plivao rutu Napulj - Kapri. Boje Napulja za njega su bile kao slika. Za slikanje na otvorenom, morao je da osjeća sve na svojoj koži , i oluju i sunce, morao je da proživi emociju kako bi ih prenio na platno. To je tipično za one koji ne čuju dobro. Ali da bi naslikao ljude, oni su morali da izraze ličnost i misao onoga koga predstavljaju. Na primjer, na slici “gusle”, junak je bio barjaktar, onaj koji ide prvi u bitku i koji mora da pogine kao heroj, ne kao običan čovjek. Autoritet je bio prikazan kao čovjek sa dugom lulom na slici. Po mišljenju mog đeda, brkovi su bili vrlo važni, dok brada nije smjela da bude preduga – nije smjela da prelazi ispod brade, jer to nije bilo ukusno. Estetika je za njega bila izuzetno značajna, u umjetnosti, prirodnom ambijentu i kod ljudi. Nosio je somotsko odijelo na pruge, sako, prsluk i pantalone, uz džepni sat na lančić, bio je to švajcarski sat marke Vacheron &amp; Constantin iz 1906. godine. Taj sat još uvijek čuvam. Osim njegove tržišne vrijednosti, za mene ima veliku emotivnu vrijednost, kao i sve stvari koje me podsjećaju na njega. Interesantno da moj đed nikada nije skinuo vunene čarape od grube kozje vune, svoj tabarro (plašt), crni filcani šešir i štap od čvornate žbunaste korijenske drvenarije. Volio je prirodu i mnogo je šetao. Kada je prestao da slika, napravio je vrt od osam hektara kao sliku, kombinujući boje biljaka i drveća tako da predstavljaju smisleni pokret boja kroz godišnja doba. Da smo tada imali dron, sigurno bismo vidjeli jedno iznenađujuće umjetničko djelo od osam hektara. Najviše je volio masline i kestene. Kada je đed umro, jedan od njegovih profesora sa akademije, Filippo Palizzi, je organizovao njegovu sahranu, s konjima, s narikačama obučenim u crno... Jednog dana mi je rekao da mu je upravo ta sahrana bila jedno od njegovih remek-djela, kao prelijepa slika, sa kontrastima sunčanog dana i sahrane, snažna, veoma emotivna i puna značenja, s pažnjom prema svakom detalju. Vaša baba Umbertina Griffini potiče iz izuzetno ugledne familije. Što nam možete reći o njoj i kako su se upoznali Vaš đed Pero i baba Umberta? Poček: Baba i đed su se upoznali na dvoru Savoja, đe je baba Tina (Umbertina Griffini) bila kao kod svoje kuće. Baba je bila kumče kralja Umberta I, dok je njen otac bio državni glavni računovođa, Akile Grifini. Baba je govorila sedam jezika. Sa đedom je govorila crnogorski. Sjećam se da joj je znao reći: „Ajde ženo, sveži taj jezik.“ Baba Tina je organizovala književne i naučne salone iz oblasti medicine, sa uglednim ličnostima tog vremena. Bila je veoma obrazovana i angažovana žena. Zajedno s kraljicom Jelenom, odlazila je da spašava ljude ispod ruševina nakon čuvenog zemljotresa u Mesini. Pero i Umberta su imali troje đece. Vašeg strica Aleksandra (Alessandro) koji je bio najstariji, tetku Jelenu (Elena) i vašeg oca Đorđa (Giorgio). Kakav je bio odnos između Vašeg đeda i njegove djece - Aleksandra, Jelene i Đorđa? Odnosi između đeda i njegove djece bili su posebni. Najstariji sin, Alessandro, bio je pustolov, prava kopija princa Danila, zanimao se isključivo za žene i kocku. Jelena je bila drugo dijete, veoma posvijećena učenju i izuzetno organizovana. Završila je prava i bila je jedina koja je sa ocem govorila crnogorski. Pored toga tetka Jela je bila i rukovodilac GUF-a (Univerzitetske fašističke grupe). Giorgio je bio treće dijete, moj otac, s kojim sam imala veoma snažnu vezu. Bio je pilot vojne avijacije, ratni heroj i ujedno đedov najdraži sin. Dobio je mnogo ratnih medalja. Međutim, neobično je bilo to što je đed odbio da mu naslika portret, iako je baba Tina to predložila kad je tata imao svega nekoliko mjeseci. Htjela je da ga naslika u korpi s trešnjama, ali đed je to odbio. Nije bilo u njegovom duhu da pravi takav portret. Ipak, tokom života pisao je ocu mnogo pisama, i dan-danas ih čuvam. Tokom Drugog svjetskog rata, tata je bio ranjen i smješten u bolnici u Palermu. Moja tetka Jela je tada otišla tamo i preuzela kontrolu nad čitavom bolnicom, uspjevši da ga prebaci u vojnu bolnicu u Rimu. Vaši otac i majka su takođe bile značajne ličnosti!?Što nam možete reći o njima? Poček: Moj otac je osjećaj za čast, žrtvu i uvjerenje da ako neko može, mora pomoći drugima, a ponekad i kada ne može. To je naslijedio od oba roditelja. Zaista, tokom rata, moj otac je spasio mnoge mladiće od 16 i 17 godina koji bi inače bili odvedeni od strane Njemaca u koncentracione logore, rizikujući sopstveni život. Trojicu braće Casali iz Emilije Romanje spasio je upravo on, svu trojicu. Moja majka je bila kćerka novinara koji je radio za list Avanti sa Musolinijem, u vrijeme Prvog svjetskog rata, u kojem je učestvovao kao oficir bersaljer. Moj đed po majčinoj liniji zvao se Pietro Gorgolini. Majka je imala još pet sestara. Trebalo je da studira književnost, jer je izvanredno pisala, ali je njen otac za nju odlučio da upiše prirodne nauke. Postoji jedna anegdota, priča koju priča jedna vaza, o tome kako su se upoznali moj otac i majka: sreli su se na plaži u Ostiji, gdje su otišli na jedno prijateljsko okupljanje. U to vrijeme djevojke nisu smjele da izlaze same sa momcima. Nakon tog susreta, moj otac joj je poslao vazu od venecijanskog murana punu čokoladica. Majka je htjela da mu je vrati, jer joj je, poslije samo jednog izlaska, to djelovalo kao prevelika obaveza. Ali njena sestra je pojela sve čokoladice, pa su morali da se vide opet. Taj susret im je odredio cijeli život. Tu vazu i danas čuvam. Od koga ste najviše učili o crnogorskoj kulturi i tradiciji? Poček: Crnogorsku tradiciju i kulturu sam najbolje upoznala zahvaljujući đedu Peru, više nego od bilo koga drugog. Boravila sam u njegovom ateljeu gdje je slikao, i tamo mi je pričao istoriju Crne Gore i „Gorski vijenac“, borbu dugu sedam vjekova. Ono što mi je ostalo najdublje urezano u sjećanju jeste njegov prikaz Njegoševe kapele, slika sa svijetlom munja u noći i nevremenom. To je jedno od mojih omiljenih djela. Na toj slici prikazana je kiša svjetlosti koja pada kao dragulji u vodi, kobaltno plava, turmalin ljubičasta i ametistno lila boja. Kako je vaša baba Umberta uspjela da balansira između svoje porodice i podrške Perovom umjetničkom stvaralaštvu? Poček: Baba Tina je mnogo voljela đeda i uvijek ga je podržavala u njegovom pozivu. Jednom mu je čak iznajmila atelje u ulici Marguta, danas najpoznatijoj ulici umjetnika iz cijelog svijeta, u samom centru Rima. Ali on nije mogao da se natjera da tamo radi kao profesionalni umjetnik. Đed Pero nikada nije prodao nijednu svoju sliku, nije mu bilo potrebno da prodaje kako bi živio. Slikao je isključivo iz ličnog zadovoljstva. Đed je želio da slika samo ono što mu je izazivalo emocije. Veza koju je imao sa prirodom bila je toliko snažna da je češće slikao prirodu nego ljude. Napravio je, recimo, portret Maksima Gorkog , vjerovatno zato što je taj čovjek u njemu izazivao divljenje i osjećaj bliskosti. Pitala sam se zašto nikada nije naslikao kraljicu Jelenu ili nekog iz kuće Petrović Njegoš, iako je bio veoma blizak sa princezom Jelenom, kao i moja baba. Ali znam da je to za njega bila stvar dubokog poštovanja. Takav je bio, i mi smo ga takvog poznavali. Naslikao je, međutim, svoje roditelje. Portret moje čukunbabe, po kojoj nosim jedno od svojih devet imena, Gorde Martinović, nije prikazivao fizičku ljepotu, već njenu snagu. Bila je to matrijarškinja, stub porodice. Koliko su Pero i Umberta voljeli Crnu Goru i pomno pratili političku situciju u njoj, govori činjenica da je Pero kao dobrovoljac, učestvovao u borbama oko Skadra 1912. godine, a njegova supruga dala nemjerljiv doprinos brinući o ranjenima zbog čega je odlikovana medaljom Crnogorskog Crvenog krsta. Da li su Vam pričali o toj zaista hrabroj i patriotskoj odluci kojom iz sigurnog doma odlaze u rat iz kojeg se možda neće vratiti? Poček: Bio je to davno prošao, ali veoma važan događaj za njih, o kojem ipak nisu željeli mnogo da dijele. Razgovarali su o tome međusobno, ali ne i sa nama. Ne znam kako je ta priča završila. Ne znam da li su Crnogorci tada uspjeli da riješe stvari, invazija Srba je bila ozbiljna. Znam da je na Cetinju, ako su i imali nešto, bilo skoro nemoguće da idu naprijed, sve im je bilo onemogućeno. Znaš, ne možeš da presiječeš korijenje jednog naroda. Barem ne bi trebalo. Đed je sa mnom više volio da razgovara o Gorskom vijencu, a ne o politici. Po mom mišljenju, možda mu je to bilo i zabranjeno. Njegovi unuci (djeca njegove braće) išli su da studiraju u Beograd, a neki su ostali u Ulcinju. Đed bi se ljutio kad bi neko spomenuo „Veselu udovicu“, i nije se smjelo pričati o princu Danilu, to mu je bila slaba tačka. Pero i Umberta su bili česti gosti italijanskog dvora. O tome govore brojne pozivnice i pisma koja Vi čuvate. Kakvi su bili njihovi odnosi a naročito odnos đeda Pera i kraljice Jelene? Poček: Nemam lična sjećanja na kralja i kraljicu Jelenu, bila sam previše mala. Ali koliko god su bili bliski, i prijateljski i porodično povezani, nikad nisam čula da su ni đed ni baba izrekli ikakvu kritiku na njen račun. Đed nije dobro podnio kraj rata, referendum je bio namješten, listići su izbacivani kroz prozore vozova. Kralj nije ni pozdravio svoje borce. Od tada, iz bola, đed je prestao da priča o dinastiji Savoja. Kad se udala unuka kraljice Jelene, Marija Pija, za Aleksandra Karađorđevića, đed joj je kao svadbeni poklon poslao jednu svoju sliku, pejzaž Crne Gore, ne Italije. Bila je to slika na drvenoj tabli, mala i nepretenciozna. Kako biste opisali svog đeda Pera, njegov karakter i životnu misiju? Kako je kao Crnogorac u Italiji, uspijevao da očuva vezu sa svojim crnogorskim korijenima? Da li se sjećate nekih običaja i navika koje nisu bile uobičajene u Italiji? Poček: Đed Pero je bio vezan za svoje principe, prilagodio se životu u svijetu koji nije bio njegov, ali to za njega nije bilo lako. Što se tiče Italije, centra i juga, cijenio je sve: boje, mirise, more, šume. Poštovao je ljude koji su imali pozitivno mišljenje o njemu, i želio je da bude isto tako poštovan. Bio je religiozan, često je odlazio u crkvu manastira San Nilo, grčko-ortodoksnu crkvu u Grottaferrati. Tamo su obavljeni i pogrebi moje babe i mog đeda. Bio je to plemićki sprovod sa kovčegom direktno na podu, na tepihu. Đed je bio privilegovan, poštovali su ga zbog njegovog položaja i impozantnog izgleda. Đed Pero... on je bio jako lijep čovjek... (Nastaviće se...)

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

400x240

400x203

thumbnail

U ime đeda: Život Pera Počeka kroz oči njegove unuke

Predsjednica Udruženja Italia – Montenegro Regina Elena, Danijela Đurđević uputila je ministrima vanjskih poslova, dijaspore i kulture Ervinu Ibrahimoviću, Mirsadu Azemoviću i Tamari Vujović javni apel za ubrzanje započete procedure dodjele počasnog državljanstva Sereneli Poček, najstarijoj unuci jednog od najznačajnijih crnogorskih umjetnika 20. vijeka Pera Počeka, kao i ministarki prosvjete, nauke i inovacija Anđeli Jakšić-Stojanović poziv da bez odlaganja, uključe lik i djelo Pera Počeka u sve školske udžbenike istorije umjetnosti. - Umjetnik koji je svoj radni i životni vijek proveo u Italiji, Pero Poček je ostavio neizbrisiv trag u evropskoj i crnogorskoj kulturnoj baštini, posebno kroz svoje veličanstveno likovno djelo inspirisano Njegoševim „Gorskim vijencem“ – navodi Đurđević.&nbsp; Inicijativa je, dodaje, pokrenuta prije više od godinu dana i do danas nijesmo primili konkretan odgovor na ovu molbu. Đurđević kaže da u vremenu kada sve drugo dobija prednost nad kulturom, valja stati, udahnuti duboko i razmisliti.&nbsp; - Zar nije upravo kultura ta tiha snaga koja nas povezuje, što nas uzdiže iznad prolaznosti i oblikuje kao narod, kao dušu jedne nacije? Zar nije ona naše ogledalo u kojem se prepoznajemo među mnogima, ono što nas čini jedinstvenima u mnoštvu svijeta? I dok pojedinci uporno nastoje ukazati na njenu vrijednost, naši politički predstavnici kao da okreću glavu, da li iz nemjara ili s namjerom, ostaje da se pita i pamti. Zar naši politički predstavnici neće osjetiti ni trun srama kad napokon shvate da su, uprkos odgovornosti koju su nosili, zanemarili ono najdragocjenije, samu srž crnogorskog bića, priču što vjekovima govori jezikom identiteta? Hoće li ih savjest dostići kada uvide da je kasno, da su, možda nesvjesno, s vrha svojih položaja potcijenili ono što u sebi nosi dostojanstvo, nasljeđe i neugasivu vatru jednog naroda? – dodaje ona.&nbsp; Ona je ovim javno pozvala Ibrahimovića, Azemovića i Vujović da zajedno isprave ovu nepravdu prema porodici i crnogorskom geniju u ime svih koji vjeruju da kultura nije ukras, već temelj identiteta jedne države.&nbsp; - Ovaj čin bio bi jasan pokazatelj da Crna Gora pravedno postupa prema dijaspori i zaslužnim pojedincima, a ne samo prema interesnim krugovima, te da brine o svojoj kulturnoj baštini i naslijeđu. Time bi se još jednom istakla posvećenost očuvanju nacionalnog identiteta i digniteta na svjetskoj sceni – istakla je Đurđević.&nbsp; Počasno državljanstvo i crnogorski pasoš, kaže Đurđević, neće promijeniti život jednoj 83-godišnjakinji, ali za Crnogorce to je čin moralne obaveze, da se spriječi da još jedan crnogorski genije padne u zaborav.&nbsp; - To je simbolična titula kojom gradimo mostove s prošlošću i ostavljamo trag u istoriji – svjedočanstvo da postojimo kao nacija kroz Počekova djela – navodi Đurđević.&nbsp; Nažalost, kako kaže, crnogorske institucije, organizacije, pa ni pojedinci, često nijesu znali da odaju počast onima koji su Crnu Goru proslavili dostojanstveno, na način na koji to čine ozbiljne države.&nbsp; - Ova inicijativa nije politička ni lična – ona je izraz poštovanja prema umjetniku koji je duh Crne Gore pretočio u umjetnost vrhunske vrijednosti – navodi Đurđević.&nbsp; <h2>“Naša je zajednička odgovornost da ne dozvolimo da crnogorski velikani pođu u zaborav"</h2> - Podršku inicijativi Udruženja Italia-Montenegro "Regina Elena" već su dali brojni ugledni crnogorski intelektualci i kulturni radnici kojima se javno zahvaljujemo : predsjedniku Matice Crnogorske Ivanu Jovoviću, te generalnom sekretaru Ivanu Ivanoviću, gradonačelniku Opštine Cetinje, Nikoli Đuraškoviću, ambasadorki Crne Gore u Rimu, Mileni Sofranac Ljubojevic, , kao i mnogim pojedincima iz Crne Gore i dijaspore koji su iskreno podržali ovu inicijativu. Zahvaljujemo Art Montenegru, Vom-u “Voice of Montenegro”, novinaru i režiseru dokumentarnog filma “Zaboravljeni genije Pero Poček” Siniši Adamoviću, akademskom profesoru i istoričaru umjetnosti Aleksandru Čilikovu, kao i mnogim drugim Crnogorcima koji su profesionalno doprinijeli i javno učestvovali u tome da ova inicijativa pokaže svoj pravi smisao – navodi Đurđević.&nbsp; Posebnu i iskrenu zahvalnost, dodaje, upućuju gospođi Sereneli Poček, koja s velikom emocijom priča o đedu ali i Crnoj Gori, đedovoj, svojoj… svojih roditelja, braće i sestara, svoje đece.&nbsp; - O Crnoj Gori đedovoj vječitoj muzi i koja nam je s velikom toplinom i nesebičnošću otvorila vrata svog doma, omogućivši nam da snimimo dokumentarni film posvećen njenom djedu, velikom crnogorskom umjetniku. S nama je podijelila dragocjene informacije i lična sjećanja koja bi, bez njene spremnosti i povjerenja, zauvijek ostala nepoznata. Takođe, duboko smo zahvalni svim unucima i praunucima Pera Počeka u Italiji, koji su nam ustupili vrijednu porodičnu arhivu, istinsko kulturno blago koje svjedoči o bogatoj prošlosti Crne Gore. Iz tog nasljeđa mogla bi se stvoriti ne samo muzejska postavka od izuzetnog značaja, već i još dva emotivna i istorijski značajna dokumentarna filma – dodala je Đurđević u apelu ministrima.&nbsp; Počekova djela su nedovoljno prisutna, kako u stručnoj, tako i u široj javnosti, a njegovo ime ne nalazi mjesto ni u školskim udžbenicima – što je još jedna tiha nepravda koju je vrijeme da ispravimo. Nije Crna Gora, ističe Đurđević, poznata dalekim nacijama po njenom doprinosu svjetskoj ekonomiji, energetici, politici, globalnim trendovima u bilo kojem sektoru, već po njenim pojedincima i njihovim brilijantnim umovima i vještinama. - Pero Poček zauzima počasno mjesto u okviru moderne italijanske umjetnosti, rame uz rame s velikim imenima koja su široko prepoznata, ali, nažalost, u Crnoj Gori to nije tako. Prečesto zanemarivan, on ostaje neprepoznat, što nȃs, ljubitelje umjetnosti, duboko zabrinjava. Identitet jedne zemlje se čuva i slavi kroz umjetnost na sofisticiran i duboko emotivan način, to pojedincima izgleda jos uvijek nije jasno – navela je ona.&nbsp; Đurđević je pozvala ministra Azemovića da bi bilo lijepo da dodjela počasnog državljanstva Sereneli Poček pokrene širu svijest o značaju priznavanja zasluga naših sunarodnika u dijaspori.&nbsp; - Na taj način, upravo uz podršku Ministarstva dijaspore, mogli bismo pružiti priznanje i drugim Crnogorcima koji su svojim radom doprinijeli širenju crnogorske kulture i identiteta širom svijeta, baš kao što to čine sve velike nacije. Ovaj čin bio bi takođe poklon našoj djeci i unucima, budućim generacijama, jer, iako smo mala nacija, naša prisutnost na svjetskoj sceni ima veliki značaj – zaključuje Đurđević.&nbsp; Tri Počekove slike: “Odlazak kralja Nikole”, “Čitanje vezirovog pisma” i “Oro” možete pogledati u nastavku:&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514180524_e94be4851efff42347d7822cf1538ac8029fe506a5cc8cbb5372afeaf1c12d03.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250514180524_e94be4851efff42347d7822cf1538ac8029fe506a5cc8cbb5372afeaf1c12d03" data-rendition-name="original" width="372" height="260" loading="lazy" alt="Pero Poček "> <figcaption>"Odlazak kralja Nikole"</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514180528_f494d13d75508389d621c1bb6dec3ae9ae9fd19f48257118a9c9f383ed2ec3bc.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250514180528_f494d13d75508389d621c1bb6dec3ae9ae9fd19f48257118a9c9f383ed2ec3bc" data-rendition-name="original" width="426" height="276" loading="lazy" alt="Pero Poček "> <figcaption>"Čitanje vezirovog pisma"</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514180528_ce9db99a03b8fbbcbde1b6887743d3bbb301ab1cc6e46ef4ddebcc376050618d.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250514180528_ce9db99a03b8fbbcbde1b6887743d3bbb301ab1cc6e46ef4ddebcc376050618d" data-rendition-name="original" width="371" height="270" loading="lazy" alt="Pero Poček"> <figcaption>"Oro"</figcaption> </figure>

Đurđević: Ibrahimović, Azemović i Vujović da ubrzaju proces počasnog državljanstva Sereneli Poček; MPNI i MKM da uključe lik i djelo Pera Počeka u sve školske udžbenike istorije umjetnosti

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović upriličio je sinoć na Cetinju, u Vladinom domu, treći svečani prijem za diplomatski kor u Crnoj Gori, koji je okupio preko 100 ambasadora i diplomatskih predstavnika, saopšteno je iz kabineta Milatovića.
&nbsp;- Okupljanjem na ovom mjestu odajemo poštovanje korijenima naše diplomatije, ali i trajnim vrijednostima dijaloga, uvažavanja i partnerstva koje povezuju naše države- kazao je predsjednik, podsjetivši da su prve ambasade u Crnoj Gori otvorene upravo na Cetinju.
Predsjednik je kazao da je strateški cilj Crne Gore članstvo u Evropskoj uniji i jačanje saradnje u okviru na NATO-a.
&nbsp;- Iako je podrška partnera od neprocjenjive vrijednosti, najveća odgovornost je na nama, našim institucijama, političkim predstavnicima i društvu u cjelini- kazao je Milatović, dodajući da je Crna Gora „u potpunosti posvećena ispunjavanju obaveza Alijanse i jačanju bezbjednosti evroatlantskog prostora“.
Govoreći o globalnim izazovima, predsjednik je istakao opredijeljenost Crne Gore međunarodnoj saradnji.
- Posvećenost Crne Gore multilateralizmu ostaje neupitna. Naš glas je možda skroman, ali nepokolebljiv u principima- kazao je, u kontekstu 80 godina Ujedinjenih nacija i podrške poretku zasnovanom na pravilima, ljudskim pravima i mirnom rješavanju sporova.
Milatović je podsjetio na intenzivnu diplomatsku godinu: susrete sa šefovima država i najvišim evropskim zvaničnicima, jačanje veza sa saveznicima i prisustvo Crne Gore na ključnim međunarodnim forumima.
Najavio je da će 2026. biti „test zrelosti“: domaćinstvo Samita EU – Zapadni Balkan u Crnoj Gori, Samita Berlinskog procesa, kao i predsjedavanje Komitetom ministara Savjeta Evrope i Fondom za Zapadni Balkan.
- Kašnjenje, podjele ili pasivnost su luksuz koji ne možemo priuštiti- kazao je predsjednik, pozvavši na odgovornu saradnju institucija i političkih aktera radi jačanja vladavine prava, stabilnosti i ekonomskog napretka „u interesu naših građana i zajedničke evropske budućnostii''.

Milatović okupio diplomatski kor: Sljedeća godina biće „test zrelosti'' za Crnu Goru

U Crnoj Gori u posljednja 24 sata evidentirano je 18 saobraćajnih &nbsp;nezgoda, u kojima je jedna osoba povrijedjena teže, a četiri lakše.
Iz Operativno-komunikacionog centra Uprave policije saopšteno je da se da je u Podgorici evidentirano sedam nezgoda, Baru četiri, Budvi i Nikšiću po tri i u Herceg Novom jedna.
&nbsp;Izdato je 359 naloga za uplatu novčanih kazni i podnijete 32 prekršajne prijave.
&nbsp;&nbsp;Policija je oduzela šest pari registarskih tablica.

UP: Za 24 sata 18 saobraćajnih nezgoda

Pas Sparta je bila ključna za pronalazak osumnjičenog za dvostruko ubistvo u Nikšiću. Takođe je učestvovala u mnogim uspješnim policijskim akcijama. U Centru za obuku službenih pasa u Zagoriču nalaze se oni koji, rame uz rame, sa policajcima svakodnevno učestvuju u najzahtjevnijim akcijama – među njima i petogodišnja Sparta, koja je pratila trag osumnjičenog dva kilometra kroz gustu šumu i rastinje. - Sparta je locirala jednan objekat, jednu kuću gdje je ona nama dala signal da se pronalazi to pomenuto lice. Mi smo odmah obavjestili načelnika OB Bar i posebne jedinice policije koji su bili za nama da nas prate i čuvaju naše živote. Ušli su u objekat i lice su stavili pod kontrolu- kazao je Zoran Prelević iz sektora granične policije. Tokom Godina, Sparta je učestvovala u brojnim rizičnim akcijama, kao što je bila i višesatna potraga za masovnim ubicom Aleksandrom Martinovićem, 1. januara ove godine u Prijestonici. - Izdvojila bih svakako situaciju na Cetinju koja se dogodila to je bilo najopasnije. Najneprijatnija situacija koja je mogla da nas zadesi- navodi Jovana Dačević. Osim potrage za osumnjičenima, Sparta je više puta bila ključna i u pronalasku nestalih lica. - 2023. godine kada smo pronašli senilno lice iznemoglo lutalo je šumom i pronašli smo je nadomak Cetinja, Proganovići selo, među brda Releze i Komana, uspješno je akcija urađena što se tiče Sparte. Imali smo jednu vježbu zajedno sa kolegama, nedavno na policijskoj akademiji, gdje je pas za nepuno 30 sekundi pronašao narkotik koji su ljudi tražili 20 minuta- zaključuje Dačević. U centru koji skoro sedam decenija ima tradiciju najpouzdanijih partnera crnogorske policije — Sparta nastavlja misiju zaštite i bezbjednosti građana.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251212081236_a3d5150efa93d2b0065e35a20772ca1dbc5dbe6ac794c2b27ca85ee131e79a17.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251212081236_a3d5150efa93d2b0065e35a20772ca1dbc5dbe6ac794c2b27ca85ee131e79a17" data-rendition-name="original" width="1536" height="727" loading="lazy" alt="Policijski službenici sa Spartom"></figure>

Ovo je Sparta: Pas koji je je pomogao u hvatanju osumnjičenog za dvostruko ubistvo

Državljanin Srbije D.K (62) poginuo je jutros u saobraćajnoj nesreći na putu Podgorica - Bar.
Iz Operativno-komunikacionog centra Uprave policije saopšteno je da se nesreća dogodila kada je vozilo stetjelo sa puta. &nbsp; 

Nesreća se dogodila jutros u sedam sati i 40 minuta u mjestu Bistrice.
Uvidjaj &nbsp;je u toku.

Nesreća na putu Podgorica- Bar: Poginuo državljanin Srbije

Poslednjih godina – konkretno, od početka ruske genocidne agresije na Ukrajinu - Srbija ne samo da stagnira u eurointegracijama, Srbija se brzinom svetlosti udaljava od Evrope i od civilizacije. Stiče se utisak da je rapidan pad dostignutih standarda u svim oblastima ključnim za pridruživanje, a da u nekim oblastima još nije ni maklo sa početnih, iovako niskih, pozicija.
Neki analitičari to objašnjavaju jednostavnom činjenicom: evropski standardi su dijametralno suprotni od trenutno važećih srbijanskih standarda vladanja i “privređivanja”, u kojima dominiraju nasilje, arbitrarnost, netransparentnost i korupcija. Zvanična Srbija, pride, inadžijski uporno odbija da se usaglasi sa spoljnom politikom zajednice čiji član – bar zvanično – želi da postane, posebno kada je odnos prema agresorskoj Rusiji u pitanju.&nbsp;
Štaviše, odnos prema Moskvi je ponizan, snishodljiv, u nekim segmentima – poput ovog sa aktuelnom krizom oko sankcija NIS-u – i robovski. Dok se političari lukavo, ali ni za kog ubedljivo, zaklanjaju iza “bratstva” ili “principijelnosti”, Crkva Srbije se javno i otvoreno ponaša kao da nije autokefalna, već tek podružnica “majke crkve” u Rusiji. A to, s obzirom na uticaj koji Crkva ima na politički i opštedruštveni segment u Srbiji, nije nimalo bezazleno.
Iako nikad zvanično nije osporena proklamovana politika eurointegracija, javna je tajna da su neki istaknuti članovi srbijanskog režima ako ne na platnom, ono bar na “ljubavnom” spisku Kremlja. Formalno radi balansa sa proevropskim snagama, zbog čuvena “četiri stuba spoljne politike”, u svakoj srbijanskoj vladi nalazi se bar po nekoliko ortodoksnih rusofila, koji se otvoreno i bez stida prikazuju lojalnijim Moskvi nego svojoj državi.&nbsp;
Rezultat svega toga je da je Srbija, koja je po evropskim agendama trebalo da bude motor ukupnog pridruživanja Zapadnog Balkana, sada na začelju “liste čekanja” koja podrazumeva i još nekoliko istočnoevropskih država. Da ostavimo po strani razmatranje da li je iz evropske vizure uopšte bilo realno očekivanje da Srbija bude “lokomotiva” – sada je ta zabluda u Briselu shvaćena, prihvaćena i agenda izmenjena.&nbsp;
Srbija se danas u Briselu dominantno vidi kao slepi poslušnik Moskve, a srpske evropske ambicije tek kao ambicije prema evropskim pretpristupnim fondovima. Izlišno je i pomenuti da je to dobro za druge aspirante – posebno za Crnu Goru i Albaniju, čiji se proevropski trud najzad prihvata, a još više se prihvata njihov geopolitički položaj i značaj za sprečavanje širenja ruskog uticaja. Izlišno je reći i koliko je to loše za samu Srbiju, koju sada Zapad percepira ne samo kao ključnu figuru raspada jugoslovenske federacije, već i kao slepog izvršioca patoloških potreba i osvajačkih ambicija Kremlja, za izazivanje nestabilnosti u Evropi.
U takvom odnosu snaga, predsednik Srbije lansirao je ideju o “grupnom” ulasku svih zemalja Zapadnog Balkana u EU.
Već neko vreme, Srbija prema Briselu vodi kampanju udvaranja i ubeđivanja. Udvaranje je nedavno “ispalo” iz igre zbog nekontrolisanih otrovnih izjava Aleksandra Vučića o evropskim predstavnicima, dok ubeđivanje traje po istom sistemu po kome se ubeđuje narod u Srbiji: nije istina ono šta vi vidite, već ono šta mi kažemo.
A uprkos izostanku usklađivanja sa spoljnom politikom Unije – pre svega, u domenu sankcija Rusiji – i davanju srpskih ”papira” građanima RF koji drugačije ne bi mogli da uđu u zemlje Unije, srpski predstavnici danonoćno ponavljaju da je Srbija uradila sve, da želi u EU, da nije fer što Evropa ne želi Srbiju ili je stavlja pred svršen čin… Nasuprot tome su još neke činjenice: REM, ideja o gašenju Tužilaštva za organizovani criminal, lokalni izbori – a to su stvari preko kojih Evropa više ne prelazi, ma kakvi da su bili razlozi zbog kojih je to činila ranije.&nbsp;
Teško je i zamisliti da bi bilo ko u Uniji, makar i pod utiskom skromne nadoknade koja bi mu iz Beograda legla na račun, mogao sada da se “upeca” na takav predlog. Jer, to bi ispravnu ideju Evrope – da one po kriterijumima najbliže članstvu “isforsira”, kako bi “povukli” ostale kandidate, a Rusiju izbacili iz igre – svelo na nagrađivanje najgorih i zastoj u eurointegracijama za sve, dok oni s najmanje pomaka ne ispune uslove.&nbsp;
S obzirom da kod nekih i ne postoji posebna želja da ispune uslove, a kod drugih je mnogo otvorenih pitanja same državne organizacije odnosno nerešenih odnosa sa susedima koji su u EU – jasno je da bi teorijsko usvajanje Vučićeve ideje zakovalo celi Zapadni Balkan kao sivu zonu van EU i dalo dodatni motiv i energiju Rusiji da tu učvršćuje svoje pozicije. A to je direktno suprotno interesima EU.
Očigledno je i najnaivnijima, stoga, da ovaj Vučićev “kremljo mortale” nije plod istinske želje da ceo ovaj prostor uđe u organizaciju kojoj geografski svakako pripada, a morao bi da pripada i vrednosno i civilizacijski. Ne. "Predlog" je u stvari namera da se i oni koji su uprkos velikom trudu današnje Rusije i svim velikosrpskim podmetanjima blizu EU - ukoče. Jer, hegemonija "Srpskog sveta" je bolest identična hegemoniji "Ruskog mira": ne donosi nikome ništa dobro, napredno i kvalitetno, samo zarazi i uništi i one koji požele ili pokušaju da se izvuku.

Vučićev “kremljo mortale”

Poslanik Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević je, tokom današnje skupštinske rasprave o Prijedlogu zakona o saradnji Crne Gore sa dijasporom, otvorio pitanje statusa građana Crne Gore koji žive u Srbiji, navodeći primjer sopstvenog sina.
On je pitao ministra dijaspore Mirsada Azemovića da li je njegov sin dijaspora u Crnoj Gori jer je rođen u Beogradu.
- Moje dijete je rođeno u Beogradu. Oba roditelja su mu crnogorski državljani, ali samo zato što je rođeno u Beogradu, ne može da dobije crnogorsku ličnu kartu i crnogorska dokumenta. I kad pitam za svoga sina, pitam za desetine i desetine hiljada građana Crne Gore, koji trenutno žive u Srbiji i koji imaju isti status kao moj sin. Potrebno mi je da znam je li moj sin dijaspora u Crnoj Gori, iz ugla Ministarstva dijaspore, odnosno iz ugla naših zakona. I jesu li ovi ljudi koji žive u Srbiji dijaspora?Jesu li oni Kurdi, jesu li oni neko pleme koje luta Evropom i Azijom, tražeći mjesto za život, ili su građani Crne Gore kojih se Crna Gora odrekla iz prostog razloga što se dominantno i nacionalno izjašnjavaju kao Srbi - pitao je Knežević.
Ne samo što nemaju pravo glasa, nego, isitče Knežević, nemaju pravo na dvojno državljanstvo, dodajući da nije bilo sluha ni za model plave karte.
- Šta su oni nama u Srbiji? Toliko ih ima da ja mogu iz punih usta da kažem da je Beograd glavni grad Crne Gore. I gledam ovih dana utrkivanje, ko će prije da odgovori ili ko će prije da pljune po Aleksandru Vučiću. Nema potrebe da branim Aleksandra Vučića ovdje, ali bih volio da se tako reagovalo kada je ovdje hrvatski ministar Gordan Grlić Radman tražio brod Jadran, kada je tražio 17 miliona odštete za logor Morinj, gdje niko nije stradao, kada je tražio da priznamo da smo bili agresori u građanskom ratu ili kada su ovdje skandirali "Ubij, zakolji da Srbin ne postoji". Tada je trebalo pokazati petlju i reći Grlić Radmanu ovo što se sada govori Srbiji i što se govori Vučiću - naglasio je Knežević.
Reagovao je poslanik Demokratske partije socijalista (DPS) Oskar Huter koji je podsjetio Kneževića da je Ustavom Crne Gore propisano da je glavni grad Crne Gore Podgorica, a da je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, a ne Aleksandar Vučić.
- A Botun je u Crnoj Gori - poručio je Huter.

Knežević: Iz punih usta mogu da kažem da je Beograd glavni grad Crne Gore; Huter: Podgorica je glavni grad, a predsjednik nije Vučić već Milatović

Nakon što je Portal ETV 8. decembra objavio informaciju da je predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš na poziv Udruženja Pljevljaka u Sarajevu bio gost na svečanoj večeri ove organizacije, a što je odbio da komentariše predsjednik te asocijacije Alen Sulejmanović, odnosno nije odgovorio na naše pitanje koji je bio motiv da uputi poziv Vranešu, juče se oglasio na društvenoj mreži Fejsbuk, s objašnjenjem da je poziv upućen Opštini „kao instituciji“, a ne lično Vranešu. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 67.5144%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fvideo-dario-u-sarajevu&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> Portal ETV objavio je informaciju nakon što nam se obratilo više Pljevljaka, ogorčeni Vranešovim prisustvom na svečanoj večeri, zbog njegove nacionalističke, šovinističke politike koju propagira, a dostavljen nam je i snimak sa tog druženja. - Udruženje Pljevljaka u Sarajevu postoji više od trideset godina i okuplja ljude rođene u Pljevljima koji danas žive u Sarajevu, kao i naše sugrađane koji su porijeklom iz Pljevalja. Naš cilj je isključivo njegovanje tradicije i međusobnih veza. Kao i svih ovih godina, Udruženje je uputilo službeni, protokolarni poziv Opštini Pljevlja kao instituciji, iz čijeg se budžeta rad Udruženja djelimično finansira, a što je ustaljena praksa duga tri decenije. Taj poziv nije ličan i ne zavisi od toga ko obavlja funkciju predsjednika opštine niti predsjednika Udruženja. Predsjednik Opštine Pljevlja je prisustvovao isključivo na osnovu institucionalnog poziva, a ne mog ličnog – objasnio je Sulejmanović na stranici Udruženja na društvenoj mreži Fejsbuk.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025121113120_1029f1ea80d1190e731bfbd3bc03aba5bd8e9cf84d8c5507c4afb4a777a07db9.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025121113120_1029f1ea80d1190e731bfbd3bc03aba5bd8e9cf84d8c5507c4afb4a777a07db9" data-rendition-name="original" width="728" height="1599" loading="lazy" alt="Objava Alena Sulejmanovića"> <figcaption>Objava Alena Sulejmanovića(Photo: Fejsbuk - stop kadar)</figcaption> </figure>  Poručio je da Udruženje i on lično ne podržavaju „bilo čije uvrijedljive izjave ili postupke“.&nbsp; - U potpunosti se ograđujem od svih ranijih izjava i stavova predsjednika Opštine Pljevlja, posebno onih koji vrijeđaju bilo koju zajednicu, narod kojem pripadam i koji su u suprotnosti sa svim mojim ubjeđenjima. Takvi stavovi nikada nisu predstavljali mene, Udruženje niti vrijednosti koje njegujemo – saopštio je Sulejmanović. Dolazak predsjednika Opštine Pljevlja u Sarajevo i njegovo prisustvo na „Večeri Pljevljaka“, kako je napisao, smatra „mogućom najavom promjene njegovih političkih stavova i željom da konačno bude predsjednik i predstavnik svih građana Pljevalja, bez obzira na naciju i vjeru“. Da je prisusutvovao svečanoj večeri u Sarajevu na društvenoj mređi Instagram pohvalio se sam Vraneš objavom 6. decembra. Objavio je fotografiju i napisao da je u Sarajevu na poziv Sulejmanovića. A na snimku sa svečane večere, koji je Portalu ETV dostavio čitalac, vidi se Vraneš kako uživa u stihovima pjesme „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“. <div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fshorts%2Fi0FdfoDF7eM&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Da je zvanicama bilo neobično prisustvo Vraneša, kako smo objavili, potvrđuje i komentar koji se čuje na snimku: „Dario u Sarajevu“. Vraneš je, podsjetili smo u tekstu 8. decembra, prije nešto duže od pet godina, preciznije 30. avgusta 2020. kada je bio zapošljen kao ljekar u Službi hitne pomoći u Pljevljima, automobilom sa prijateljima kroz Pljevlja pratio autobus koji je stigao iz Bosne i Hercegovine, koji su snimali mobilnim telefonom, a na snimku se čuje uzrujani glas: „Dolaze Turci“. - Evo me ispred autobusa sam, autobus iz Sarajeva pun Turaka doš'o, evo ga snimamo – čuje se, pored ostalog, na snimku, nakon odvratnih psovki, kao i komentar: „Svi su plaćeni, Muslimani“... Aktuelni predsjednik Opštine Pljevlja nikada nije negirao da je tog izbornog dana „lovio glasače“ po Pljevljima, odnosno kao aktivista koalicije „Za budućnost Crne Gore“, zastrašivao Pljevljake koji žive i rade u Bosni i Hercegovini, a imaju ovđe pravo glasa. Podsjetili smo da Vraneš predano radi na urušavanju multietničkog, multikulturnog, multinacionalnog karaktera ovoga grada. Promoviše zločinački četnički pokret koji je 1943. godine počinio jeziv masakr u Pljevljima, kada su klali i muslimanske bebe u kolijevkama.&nbsp; Opštinskim novcem, novcem građanki i građana Pljevalja nedavno je finansirao knjigu koja veliča četnički fašistički pokret „Vitezovi Karađorđeve zvijezde JVUO 1941 – 1945“...&nbsp; Od nedavno u kabinetu ima i minijaturu biste četničkog vođe, zločinca Draže Mihailovića. Na Instagramu je imao i objave praćene pjesmom „Sprem'te se, sprem'te četnici“, a u jednom televizijskom gostovanju kazao je da su Pljevlja grad „Srba pravoslavaca, Srba katolika i Srba muslimana“...

Sulejmanović: Vraneš nije pozvan lično, njegov dolazak moguća najava promjene političkih stavova

Demokratska partija socijalista (DPS) organizovala je u Herceg Novom skup za, kako su saopštili, slobodarsku, antifašističku, građansku, evropsku i modernu Crnu Goru.
Riječ je o trećem od četiri stranačka okupljanja koje je predsjednik najjače opozicione stranke Danijel Živković najavio sredinom septembra u državnom parlamentu, navodeći kako se „za građansku Crnu Goru neće boriti samo na institucionalan način“.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutube.com%2Fshorts%2Fe-2HTB0TNCM%3Ffeature%3Dshare&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>