Ratni zločinac Goran Jelisić, koji je sebe nazivao „srpskim Adolfom“ tokom ratova devesetih na teritoriji Bosne i Hercegovine, uputio je ponovo Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove molbu za prijevremeni otpust iz zatvora na koji je osuđen u trajanju od 40 godina, a za krivična djela ubistvo, okrutno ponašanje, pljačka i nehumana djela, navodeći da se kaje za svoja djela i da se u zatvorima resocijalizovao.
Jelisić, koji je osuđen za kršenje zakona i običaja ratova, te zločina protiv čovječnosti, i 2017. i 2021. tražio je prijevremeno puštanje na slobodu.
Predsjednik tadašnjeg Haškog tribula Teodor Meron je 2017. njegovu molbu odbio zato što nije bio odslužio dvije trećine zatvorske kazne, a istovjetnu odluku je 2021. donio i predsjednik ovog suda Ujedinjenih nacija Karmel Agius.
<h2>Ubijanje, pljačka, nehumana djela..</h2>
Jelisić, koji u molbi ističe da je odslužio dvije trećine kazne zatvora, kako se navodi na sajtu Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, tokom maja i juna 1992. djelovao je po ovlašćenju policije u Brčkom, koja je u to vrijeme bila pod kontrolom srpskih snaga. Nalazio se na položaju vlasti u logoru Luka, improvizovanom zatočeničkom objektu u Brčkom, gradu i opštini na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine.
Jelisić je, kako je utvrđeno u sudskom postupku, ubio pet osoba u policijskoj stanici u Brčkom i osam osoba u logoru Luka. Sud je ustanovio i da je 6. ili 7. maja sproveo nepoznatog zatočenika niz ulicu u blizini policijske stanice u Brčkom i pucao mu u potiljak iz automatskog pištolja marke „škorpion“.
- Sistematski je ubijao muslimanske zatočenike u autobuskom preduzeću „Laser“, policijskoj stanici u Brčkom i u logoru Luka. U blizini glavnog hangara u logoru Luka, bivšem lučkom objektu, 9. maja 1992. godine ili približno tog datuma pretukao je jednu zatočenicu policijskom palicom, a zatim je ubio iz vatrenog oružja. Jelisić je krao novac, ručne satove, nakit i druge dragocenosti zatočenika po njihovom dolasku u logor Luka, prijeteći smrću onima koji ne predaju sve što imaju – navode iz Međunarodnog rezidualnog mehanizama za krivične sudove krivičnog suda.
<h2>Priznao sve, osim genocid</h2>
Jelisić, u molbi upućenoj predsjednici Mehanizmi Grasijeli Gati Santani, navodi da je po optužnici optužen za 15 tačaka za zločine protiv čovječnosti, u 16 tačaka za kršenje zakona ili običaja ratovanja i u jednoj za genocid, sve u vezi sa zločinima počinjenim u maju 1992. u Brčkom, gradu u Bosni i Hercegovini.
- Uhapšen sam 22. januara 1998. i odmah sam prebačen u Pritvorsku jedinicu Ujedinjenih nacija u Hagu. Izjasnio sam se krivim 29. oktobra iste godine po trideset i jednoj tački optužnice za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja, a za genocid sam se izjasnio da nisam kriv – navodi Jelisić.
Pretresno vijeće Međunarodnog suda je, dodaje, privatilo njegovo potvrdno izjašnjavanje o krivici, te se sudski postupak vodio o samo jednoj tački optužnice - za genocid - 19. oktobra 1999.
- Pretresno vijeće donijelo je usmenu presudu na osnovu pravila iz Pravilnika o postupku i dokazima i proglasilo me krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja, a oslobodilo me za genocid. Pretresno vijeće je 14. decembra 1999. donijelo presudu i izreklo mi kaznu zatvora od 40 godina. Žalbeno je vijeće je u julu 2001. potvrdilo presudu i kaznu Pretresnog vijeća – navodi Jelisić.
On je 29. maja 2003. iz Pritvorske jedinice prebačen na izdržavanje kazne zatvora u Republiku Italiju, od 18. aprila 2023. kaznu zatvora izdržava u Kraljevini Belgiji.
<h2>Kazna „adekvatna“</h2>
Jelisić u molbi navodi da je duboko svjestan da je osuđen za vrlo teška krivična djela za koja se izjasnio krivim.&nbsp;
- Kaznu zatvora u trajanju od 40 godina koja mi je izrečena smatram adekvatnom težini učinjenih krivičnih djela i privatio sam je kao realno odmjerenu kaznu iako sam u maju 1992. u hijerarhijskoj strukturi bio običan „pion“. Kajem se za učinjena krivična djela, svaki dan osjećam grižu savjesti prema žrtvama i njihovim porodicama i svaki dan se u sebi molim da mi oproste za bolove i patnje koje sam im nanio. Zato sam se, prilikom izdržavanja kazne zatvora, trudio i trudim da se dobro vladam i ponašam, ne samo prema osoblju zatvora, nego i prema svim zatvorenicima bez obzira na pol, vjeru ili rasu. Trudim se da budem što bolji u procesu rehabilitacije i resocijalizacije, da što više napredujem i smatram da sam u tome i uspio jer su mi italijanske vlasti skratile kaznu u iznosu od 1.845 dana, a to skraćenje mi je i uslovno prizato kako od Međunarodnog suda i Mehanizma svojim odlukama, bez prejudiciranja diskrecionog ovlašćenja predsjednika da skraćenja ne uzme u obzir pri izračunavanju ukupnog izdržanog vremena u neke druge svrhe – naveo je Jelisić.
O svojoj prošlosti, kako dodaje, ne priča baš opširno i ne poriče događaje koji su doveli do njegovog osuđivanja.&nbsp;
- Žao mi je zbog svega što se desilo u ratu i svakodnevno mislim na žrtve i njihove familije – rekao je Jelisić dodajući da ga mnogo muče noćne more i proživljavanja.
Ne zna kako je nešto mogao drugačije da uradi u ratu, ali veoma često misli na to.&nbsp;
- Kaže da je bio veoma mlad, imao je 26 godina. Zaključuje da bi, da je tada drugačije reagovao, možda i sam umro. On to naziva tragedijom. Razara ga osjećanje krivice. Rat u Ukrajini ga podsjeća na to. Ratove naziva besmislenim – navodi se u prilogu od 15. februara 2024.
Jelisić dodaje da će u vrijeme odlučivanja o njegovoj molbi za prijevremeno puštanje na slobodu biti jedan od zatvorenika koji je proveo najduži vremenski period u zatvoru, ali da je i pored toga svjestan da mu težina učinjenih krivičnih djela u nekoj mjeri ne ide u prilog.
- Svjestan sam i da sam se u potpunosti rehabilitovao i resocijalizovao, tako da sam spreman da se uključim u socijalne i društvene tokove i da postanem koristan i odgovoran član društvene zajednice koji će uvijek raditi na širenju tolerancije, razumijevanja, ljubavi, međusobnog mira i nenasilnog rješavanja bilo kakvih konflikata – poručio je Jelisić.
<h2>Rehabilitacija</h2>
Govoreći o svojoj rehabilitaciji, navodi da je 29. maja 2003. prebačen u Italiju radi izdržavanja ostatka kazne zatvora, a da je od 18. aprila u Beligiji.
- Dok sam bio na izdržavanju kazne zatvora u Italiji u raznim zatvorima odmah sam prihvatio da se što prije uključim u proces rehabilitacije i resocijalizacije, pa sam vrlo brzo prihvatio da budem radno angažovan i obavljao sam razne poslove. Radio sam u zatvorskim kuhinjama, kao krojač, popravljao espreso aparate, a na kraju boravka u Italiji u zatvoru „Massa“ radio sam u kol centru Ministarstva zdravlja Republike Italije zakazujući strankama termine kod specijalista, doktora iz raznih medicinskih oblasti i zakazivao sam operacije pacijentima. Smatram da sam na taj način obavljajući odgovorno svoj posao spasao mnoge živote, na šta sam posebno ponosan – kazao je Jelisić.&nbsp;
U tu prostoriju, kako ističe, ovlašćenje za ulazak jedino je imao on.
- To ovlašćenje nije imao ni upravnik zatvora u „Massi“. Po dolasku na izdržavanje kazne zatvora trudio sam se da budem radno angažovan, zavisno od mogućnosti zatvora, pa sam čistio krug zatvora, dijelio obroke zatvorenicima, kuvao popodnevnu kafu i drugo – dodaje Jelisić.
<h2>Obrazovanje i obuke..</h2>
Dok je izdržavao kaznu u Italiji, kako navodi, vrlo brzo je shvatio i prihvatio da je u toku rata na području bivše Jugoslavije učinio vrlo teške zločine i za njih se iskreno pokajao i dan danas se kaje.
- Da bih sve to prevazišao, ako je to uopšte i moguće, uključio sam se u proces svog obrazovanja, stručnog usavršavanja i napredovanja. Tako sam stekao diplomu Fakulteta političkih nauka, završio elektrotehničku školu, srednju školu za električara, školu italijanskog jezika pri Univerzitetu u Sijeni, završio opštu školu obrazovanja, završio profesionalni kurs za kuvara, profesionalni kurs za šnajdera, profesionalni kurs za stolara, završio kurs i obuku za specijalnog tehničara za popravak i održavanje svih vrsta aparata za espreso kafu, završio specijalni kurs za rad u svim kuhinjama ugostiteljskih objekata i dobio sertifikat HACCP koji važi za sve države članice EU, završio više informativnih kurseva o lijepom ponašanju koje je organizovao zatvor „Massa“ – precizirao je Jelisić.&nbsp;
O svemu je, kako je kazao, dostavio dokaze sudu ranije. O njegovom radnom angažovanju u Italiji i njegovoj resocijalizaciji, kako ističe, najbolje govori pismo preporuke od 31. maja u kom se navodi „... Stoga bi nam bila namjera da zaposlimo Jelisića, nakon isteka zatvorskog perioda...“.
- Po dolasku na izdržavanje kazne zatvora u (redigovano) nastavio sam da se obrazujem i usavršavam, te sam počeo pohađati nastavu holandskog jezika za strance u školskoj 23/24 godini. Moj nastavnik u potvrdi ističe: „Goran želi vrlo rado učiti holandski jezik i pored toga što je metoda učenja vrlo komplikovana. ... Mnogo vremena koje Goran ima u zatvoru dobro je iskorišteno za dnevno slušanje audio snimaka. Na času je on često koristio nove izraze koje je čuo i naučio preko audio snimaka. Zbog toga je nastavniku zadovoljstvo Goranu držati čas. Uz šolju kafe i mnogo strpljenja ide polako, ali sigurno naprijed“ – rekao je Jelisić.
Na izdržavanju kazne zatvora prema zatvorskom osoblju i drugim zatvorenicima uvijek je, kako navodi, bio korektan i njegovo vladanje je bilo primjereno, tako da nikad nije bio disciplinski kažnjavan.&nbsp;
- Koliko sam se rehabilitovao i resocijalizovao najbolje pokazuje sljedeći događaj. Dok sam još kaznu izdržavao u Italiji, 1. aprila 2022. u krugu zatvora došlo je do verbalnog koflikta, te je jedan zatvorenik fizički krenuo da napadne na (redigovano), koju sam ja uhvatio za ruku i stavio je iza mojih leđa tako da je mene zatvorenik pesnicama udario u predjelu ramenog pojasa, ali bez obzira na te udarce ja sam zaštitio smatrajući to mojom moralnom obavezom – kazao je Jelisić.
<h2>Pravilnik</h2>
Podsjeća da je predviđeno da osuđena osoba može predsjedniku Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove direktno uputiti molbu za pomilovanje, ublažavanje kazne ili prijevremeno puštanje na slobodu ako smatra da ispunjava uslove.
- Pravilnik o postupku i dokazima propisuje da prilikom utvrđivanja da li je primjereno osuđenog pomilovati, ublažiti mu kaznu ili ga prijevremeno pustiti na slobodu, predsjednik, između ostalog, uzima u obzir težinu krivičnog djela ili krivičnih djela za koje je zatvorenik osuđen, postupak prema zatvorenicima u sličnoj situaciji, u kolikoj mjeri je zatvorenik pokazao da se rehabilitovao, kao i eventualnu značajnu saradnju zatvorenika s tužiocem – naveo je Jelisić.
Molbu za prijevremeno puštanje na slobodu podnosi, kako dodaje, u vrijeme kada je izdržao dvije trećine izrečene kazne zatvora.
<h2>Vratio bi se u Srbiju</h2>
Ukoliko bude pušten na prijevremenu slobodu namjera mu je da živi u Srbiji.
- Trudim se da budem što bolji u procesu rehabilitacije i resocijalizacije, da što više napredujem i smatram da sam u tome i uspio, jer su mi italijanske viasti skratile kaznu od 1.845 dana – rekao je Jelisić.
Napominje i da je predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma 11. marta 2021. naveo da „se odluke o skraćenju kazne koje donosi država izvršenja kazne mogu pred sudom koristiti kao dokaz dobrog vladanja i napredovanja u procesu rehabilitacije u svrhu podnošenja molbe za pomilovanje, ublažavanja kazne ili prijevremenog puštanja na slobodu“.
On moli predsjednicu Međunarodnog rezidualnog mehamizma da, nakon prikupljenih i svih drugih potrebnih podataka za odlučivanje, usvoji njegovu molbu za prijevremeno puštanje na slobodu.
- Prihvatam sva ograničenja koja mi predsjednik izrekne za vrijeme trajanja mog prijevremenog puštanja na slobodu – dodao je Jelisić.

Jasmina Beharovic

original

viewImage

baseImage

400x240

400x203

thumbnail

"Srpski Adolf“ ponovo traži prijevremeni otpust iz zatvora: Žao mu zbog svega što se desilo u ratu, svakodnevno misli na žrtve i njihove familije

Sud u Hagu odbio je zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Dragomira Miloševića, bivšeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, osuđenog na 29 godina zatvora zbog terorizovanja civila u Sarajevu.
- Nisam uvjerena da je Milošević istinski prihvatio odgovornost za svoje zločine ili pokazao dovoljno znakova kritičkog promišljanja, istinskog žaljenja ili saosjećanja za žrtve - navela je u presudi predsjednica Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) Grasijela Gati Santana.
Ovaj mehanizam nasljednik je i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Dragomir Milošević pravosnažno je kao komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske osuđen 12. novembra 2009. godine pred Haškim tribunalom za zločine počinjene nad građanima Sarajeva 1994. i 1995. godine.
Osuđen je za terorizovanje stanovništva Sarajeva, ubistva civila i druga nehumana djela tokom kampanje artiljerijskih i snajperskih napada na civile u Sarajevu sa položaja korpusa pod njegovom komandom u periodu od 1994. do 1995. godine.
- Sudsko vijeće je uzelo u obzir neselektivnu prirodu snajperskog djelovanja i granatiranje koje je karakteriziralo ponašanje snaga Sarajevsko-romanijskog korpusa, što je rezultiralo da su mnogi civili ubijeni ili teško ranjeni - navodi se, pored ostalog, u presudi.
Dragomir Milošević je do marta 2024. godine odslužio dvije trećine kazne, te je uputio zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu.
U molbi je, pored ostalog, naveo da je "potpuno svjestan prirode zločina za koje je osuđen", te je priznao da su "zločini počinjeni nad civilnim stanovništvom Sarajeva" i da "prihvata svoju odgovornost za zločine" te je "izrazio žaljenje".
Sutkinja Grasijela Gati Santana navela je da je Milošević "selektivno tumačio svoju ulogu", te da "površne refleksije i izraz kajanja potkopavaju njegov kredibilitet u procesu rehabilitacije" i odbila molbu za prijevremeno puštanje na slobodu iz zatvora u Estoniji, gdje služi zatvorsku kaznu. 
 
Milošević je 2013. godine bio svjedok obrane bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, tvrdeći da je osuđen na temelju krivog vođenja njegove obrane.
Karadžić je, kao i bivši glavni komandant Vojske RS Ratko Mladić, osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu, pored ostalog, i za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, te granatiranje Sarajeva.

Portal ETV

610x380

500x500

Osuđenom za ratno terorizovanje Sarajeva odbijena molba za pomilovanje

Načelnik Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske Radislav Krstić, najbliži saradnik Ratka Mladića i prva osoba koju je Haški tribunal osudio za učešće u genocidu u Srebrenici, obratio se 18. juna ove godine sudu Ujedinjenih nacija s pismom u kojem nakon 26 godina u zatvoru traži puštanje na slobodu navodeći, pored ostalog, da prihvata odgovornost za svoje zločine, da bi sam glasao za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, kao i da bi želio još jednom da se nađe u Potočarima i da se pokloni žrtvama i zamoli za oproštaj. Krstić je 19. januara ove godine, nakon dva odbijena zahtjeva, ponovo tražio od Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove prijevremeno puštanje na slobodu, sa obrazloženjem da je već odslužio više od dvije trećine 35-godišnje kazne zatvora na koju je osuđen 2004. zbog njegove uloge u genocidu u Srebrenici. <h2>Od odbijanja do prihvatanja odgovornosti za genocid</h2> Krstić se, kako navodi N1 Bosna i Hercegovina, prvi put pojavio pred Tribunalom u Hagu 25. novembra 1999. godine i izjasnio da nije kriv. Nije se pokajao, niti izjasnio da je kriv ni u žalbenom postupku. U septembru 2019. tražio je prijevremeno oslobađanje, što je Haški tribunal odbio. Tri godine kasnije, u maju 2022. godine, prihvatio je ličnu odgovornost za ratne zločine u Srebrenici, ali ne i genocid, i na temelju toga tražio skraćivanje zatvorske kazne, ali zahtjev je odbijen. Krstićevi advokati, kako prenosi Danas, su mu 2022. godine savjetovali da uz zahtjev za puštanje uputi i pokajničko pismo, svjesni da sudija sa Malte Karmel Agius, tadašnji predsjednik Rezidualnog mehanizma (nasljednika Haškog tribunala), ne prihvata olako ovakve zahtjeve. No, tada u pismu Krstić nije spomenuo riječ genocid. A i njegovo pokajanje mnogima je bilo upitno, jer od prvog do posljednjeg dana u sudnici nije saosjećao sa žrtvama niti pokazivao kajanje. Kako je Agius bio pri kraju mandata, odluku je prepustio svojoj nasljednici Grasijeli Gati Santani koja je nakon sagledavanja, ali i pisma koje su joj uputila udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa i Udruženja žrtava i svjedoka genocida, odbila Krstićev zahtjev. U pismu, koje je Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove uputio medijima danas, Krstić se u rukom pisanom zahtjevu obraća predsjednici Santani. Njegov advokat Vladimir Petrović, uz pismo, navodi da Krstić "izričito prihvata da je kriv za pomaganje i podržavanje genocida i prihvata odgovornost za druge teške zločine za koje je je osuđen".&nbsp; - Krstićevo prihvatanje je precizno i direktno, uključuje sve ključne elemente presuda protiv njega u činjeničnom i pravnom smislu. Krstić jasno, nedvosmisleno i izričito prihvata da je proglašen krivim za pomaganje i podržavanje genocida u julu 1995. godine - naveo je Petrović. Dodaje, pored ostalog, da bi, ukoliko bi Krstićev zahtjev bio prihvaćen, to "bio gest bez presedana sa snažne reperkusije na proces mira i pomirenja u oblasti bivše Jugoslavije". U vezi sa njegovim posljednjim zahtjevom Sud UN-a se još nije izjasnio. Krstić se nalazi u Pritvorskoj jedinici UN-a u Hagu u Nizozemskoj, nakon što je prebačen iz zatvora u Poljskoj. <h2>Ne traži oproštaj</h2> U pismu od 18. juna predsjednici Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Krstić navodi da je "prije nekoliko dana najviši i najvažniji forum na svijetu, Generalna skupština Ujedinjenih nacija, glasala i usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici".&nbsp; - Ovom rezolucijom određen je 11. jul kao dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, osuđeno svako negiranje genocida i pozvani su svi ljudi da žale i pamte žrtve koje se ne smiju zaboraviti. Za ovu rezoluciju glasala je većina zemalja na svijetu, za ovu rezoluciju glasam i ja iako nemamo pravo glasa. Nemam pravo glasa jer se u ovoj rezoluciji pominje i moje ime. Moje ime se pominje jer sam pomogao i podržao genocid. Moje ime se pominje jer sam počinio krivično djelo nezamislivo i neoprostivo. Ne tražim oproštaj, ne tražim opravdanje, ne tražim razumijevanje jer znam da ne mogu i da ne treba da ih dobijem - naveo je Krstić. Dodaje da "svakog trenutka, svakog dana" misli na žrtve genocida u Srebrenici. <blockquote>Volio bi, kako dodaje, da "svi razumiju da genocid ne može da počini jedan narod, da ne postoje genocidni narodi, već da su genocid u Srebrenici počinili pojedinci, da su jedino oni krivi, da za svoja djela i nedjela treba da odgovaraju", te da je "nažalost" on "jedan od njih"</blockquote> - Žalim ih i molim se za njihove duše. Vjerujem da majka i sestra nevino stradalog neće povjerovati da su ove riječi iskrene, znam da moje riječi ne mogu da ublaže bol, da ne mogu da umanje patnju koja nikada neće nestati. Ja to i ne očekujem, niti imam pravo da to tražim i molim. Volio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila zemlja koja se zvala Jugoslavija. Volio bih ljudi koji će zajedno živjeti na tim prostorima kada mene ne bude, ako do njih nekim čudom dođu ove riječi, da zastanu i pomisle – nikad više. Nikad više rat, nikad više smrt zbog toga što je neko druge vjere, druge nacije ili drugačijeg uvjerenja, nikad više genocid - rekao je Krstić. Volio bi, kako dodaje, da "svi razumiju da genocid ne može da počini jedan narod, da ne postoje genocidni narodi, već da su genocid u Srebrenici počinili pojedinci, da su jedino oni krivi, da za svoja djela i nedjela treba da odgovaraju", te da je "nažalost" on "jedan od njih". - Ovdje ističem da prihvatam presude Tribunala iz 2001. i 2004. godine, gdje se utvrđuje da su snage vojske kojoj sam pripadao počinile genocid protiv Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine, da sam ja pomagao i podržao genocid tako što znam znao da neki članovi Glavnog štaba imaju namjeru da počine genocid, da sam znao da Glavni štab nema dovoljno svojih snaga da izvrši pogubljenja bez upotrebe snaga Drinskog korpusa i da sam znao da će upotreba snaga pod mojom komandom značajno doprinijeti da se izvrši egzekucija bošnjačkih zarobljenika. Pomagao sam i podržao i zločin protiv čovječnosti kroz učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu da se prisilno uklone bošnjački civili iz Potočara između 10. i 13. jula 1995. godine, gdje sam učestvovao u stvaranju humanitarne krize koja je prethodila prisilnom transferu žena i djece i starijih iz Srebrenice, u čemu sam učestvovao znajući da su civili u Potočarima izloženi ubistvima, silovanjima, premlaćivanjima i zlostavljanjima - naveo je Krstić. Ovo pismo, kako je rekao, piše predsjednici Mehanizma u postupku koji se vodi po njegovom zahtjevu da poslije 26 godina, poslije četiri zemlje i sedam zatvora u kojima je izdržavao kaznu, bude pušten na slobodu.&nbsp; - Poštovana predsjednica će donijeti svoju odluku, uvjeren sam na osnovu prava, pravde i zakona. Tu odluku, kakva god bude, kao i uvijek do sada, prihvatiću bespogovorno, kao izraz prava i pravde. Odluka poštovane predsjednice može biti pozitivna zbog mog narušenog zdravlja, zbog mojih godina, zbog nasilja koje sam i ja preživio u jednom od zatvora u kojima sam izdržavao kaznu. Može biti i negativna jer sam kriv za teško krivično djelo koje se ne oprašta, međutim, kakva god da je doluka – molim da se ovo moje pismo javno objavi, da moje riječi čuje što više ljudi iz zemlje iz koje sam, da možda moje riječi bar nekog podstaknu da razmisli o strašnom zločinu u kome sam učestvovao, o kazni koja je uslijedila, o dubokom, bolnom, ali zakašnjelom kajanju sa kojim živim već decenijama - istakao je Krstić. Dodaje da ako doživi jednog dana da bude pušten da bi otišao u Potočare. - Ako se sa tim saglasi predsjednica Mehanizma, ako to dopuste porodice žrtava, želio bih da se još jednom u životu nađem u Potočarima, da se poklonim sjenima žrtava i zamolim za oproštaj - poručio je Krstić.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241113121144_9219ff722ad78248a4fc40a244c0edf009110409ddbdc29dd53b66e77574f7f1.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20241113121144_9219ff722ad78248a4fc40a244c0edf009110409ddbdc29dd53b66e77574f7f1" data-rendition-name="original" width="488" height="695" loading="lazy" alt="Pismo Radislava Krstića"> <figcaption>Pismo Radislava Krstića(Photo: Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove)</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241113121144_89bf3a3a916945a57296131db7e02b6b3fd087bf302d6a225c33d9ece0c07bb8.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20241113121144_89bf3a3a916945a57296131db7e02b6b3fd087bf302d6a225c33d9ece0c07bb8" data-rendition-name="original" width="488" height="693" loading="lazy" alt="Pismo Radislava Krstića"> <figcaption>Pismo Radislava Krstića(Photo: Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove)</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241113121144_6cbbaa5113b0c7efda919fcef04f7afbaabc95a9cd265720aa62aea92f93e75d.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20241113121144_6cbbaa5113b0c7efda919fcef04f7afbaabc95a9cd265720aa62aea92f93e75d" data-rendition-name="original" width="490" height="702" loading="lazy" alt="Pismo Radislava Krstića"> <figcaption>Pismo Radislava Krstića(Photo: Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove)</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241113121144_ee8b8c8d4bea8bebbb100e6aa2ceed1e90fa09223199b3e87cdb86b767685c9c.png" data-media-id="editor_3" data-image-id="20241113121144_ee8b8c8d4bea8bebbb100e6aa2ceed1e90fa09223199b3e87cdb86b767685c9c" data-rendition-name="original" width="486" height="693" loading="lazy" alt="Pismo Radislava Krstića"> <figcaption>Pismo Radislava Krstića(Photo: Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove)</figcaption> </figure>

Haški osuđenik Radislav Krstić: Pomagao sam i podržao genocid u Srebrenici, glasao bih za Rezoluciju

Više od 180 migranata prešlo je u Poljsku kroz tunel skriven u šumi na granici sa Bjelorusijom, saopštila je u petak pogranična straža.
Oko 130 njih je zadržano u Poljskoj nakon što je prolaz otkriven u četvrtak, ali su ostali i dalje u bjekstvu, navela je Pogranična straža Poljske u saopštenju, prenosi Rojters.
Objavili su snimak tunela iskopanog kroz korenje i golu zemlju. Tunel je poduprt drvenim gredama i metalnim šipkama i visok samo 1,5 metara – nedovoljno da većina ljudi prođe bez pognutog držanja.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DqAQ6qm1XJg8&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
 
Poljska, članica Evropske unije, suočava se sa migrantskom krizom na svojoj granici sa Bjelorusijom još od 2021. godine.
Optužila je Bjelorusiju i Moskvu, savezniku Minska, da pokušavaju da destabilizuju Poljsku tako što podstiču ljude, uglavnom sa Bliskog istoka i iz Afrike, da pređu granicu.
Bjelorusija i Rusija više puta su odbacile ove optužbe.
Pogranična straža saopštila je da je ovo četvrti tunel otkriven ove godine u zapadnom regionu Podlaskie.
Stražari su takođe priveli 69-godišnjeg Poljaka i 49-godišnjeg Litvanca koji su došli da pokupe migrante, dodaje se u saopštenju.
- Skriveni ulaz u šumi nalazio se otprilike 50 metara od granične ograde na bjeloruskoj strani granice, dok se izlaz nalazio otprilike 10 metara od barijere na poljskoj strani - navela je Pogranična straža.
Službenici su koristili elektronske sisteme da utvrde koliko je ljudi prošlo kroz tunel, a vojska i policija pridružile su se potrazi za migrantima koji su pobjegli, dodaje se.
Poljska je 2022. započela izgradnju svoje granične ograde duge 180 km.

(VIDEO) U Poljskoj otkriven tunel kojim su migranti dolazili iz Bjelorusije

Sjedinjene Američke Države su tokom administracije predsjednika Džoa Bajdena privremeno obustavile dijeljenje dijela ključnih obavještajnih podataka s Izraelom zbog zabrinutosti u vezi s načinom vođenja rata u Pojasu Gaze, otkrilo je šest izvora upoznatih sa slučajem.
Prema izvorima koji su govorili za Rojters, u drugoj polovini 2024. godine SAD su na nekoliko dana isključile prenos uživo videosnimka s američkog drona koji je nadlijetao Gazu, a koji je izraelska vlada koristila u potrazi za taocima i pripadnicima Hamasa. Istovremeno, Vašington je ograničio i način na koji Izrael može koristiti određene obavještajne podatke prilikom ciljanih operacija protiv visokorangiranih vojnih meta u Gazi.
Svi izvori su govorili pod uslovom anonimnosti, navodeći da su odluke donesene unutar američke obavještajne zajednice zbog rastuće zabrinutosti oko broja poginulih civila u izraelskim vojnim operacijama, ali i zbog sumnji u postupanje izraelske sigurnosne agencije Shin Bet prema palestinskim zatvorenicima.
Američki zvaničnici su, kako navode izvori, smatrali da Izrael nije dao dovoljne garancije da će američke obavještajne podatke koristiti u skladu s pravilima ratnog prava. Prema zakonima SAD-a, takve garancije su obavezne prije dijeljenja osjetljivih informacija s bilo kojom stranom državom.
Iako je Bajdenova administracija javno zadržala politiku kontinuirane podrške Izraelu, uključujući vojnu i obavještajnu saradnju, odluka o privremenom uskraćivanju dijela informacija bila je ograničena i taktičke prirode. Cilj je bio osigurati da se američki obavještajni podaci koriste u skladu s međunarodnim pravom, navode izvori.
Jedan od izvora ističe da obavještajne agencije imaju određeni stepen autonomije da u realnom vremenu donose odluke o dijeljenju informacija, bez direktne naredbe Bijele kuće. Rojters nije mogao utvrditi da li je Bajden bio upoznat s konkretnim odlukama u trenutku njihovog donošenja, a njegov portparol nije odgovorio na upite za komentar.
Dijeljenje obavještajnih podataka obnovljeno je nakon što je Izrael dao dodatna uvjeravanja da će poštovati američka pravila. Izraelska vojska je saopštila da je sigurnosna saradnja sa SAD-om trajala tokom cijelog rata, navodeći da je "strateška obavještajna saradnja nastavljena", ali nije direktno komentarisala slučajeve privremene obustave.
Stručnjaci ističu da je uskraćivanje obavještajnih podataka savezniku tokom aktivnog sukoba neuobičajeno i ukazuje na ozbiljne tenzije.
- Dijeljenje obavještajnih podataka je gotovo sveto, posebno s bliskim saveznikom u nestabilnoj regiji - rekao je Daniel Hofman, bivši visoki operativac CIA-e za Bliski istok.
Nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. godine, Bajden je potpisao memorandum kojim je naložio proširenje obavještajne saradnje s Izraelom. U tom periodu SAD su uspostavile tim analitičara koji su, koristeći dronove MQ-9 Reaper, Izraelu dostavljali prenose uživo kako bi pomogli u lociranju boraca Hamasa i pronalasku talaca.
Međutim, krajem 2024. godine američki obavještajci su dobili informacije koje su otvorile ozbiljna pitanja o tretmanu palestinskih zatvorenika. Prema navodima izvora, Shin Bet nije pružio zadovoljavajuće garancije da ne dolazi do zlostavljanja, što je dovelo do privremenog isključivanja pristupa snimcima s dronova.
Rat u Gazi, prema podacima zdravstvenih vlasti u toj enklavi, odnio je više od 70.000 palestinskih života, većinom civila. Tokom sukoba, američki obavještajni analitičari kontinuirano su procjenjivali da li postupci Izraela i Hamasa ispunjavaju američku definiciju ratnih zločina. Iako su te procjene otvorile ozbiljna pitanja o mogućim kršenjima ratnog prava, pravni timovi administracije su zaključili da Izrael formalno nije prekršio međunarodno pravo.
U završnim sedmicama Bajdenovog mandata, visoki zvaničnici za nacionalnu sigurnost razmatrali su mogućnost formalnijeg ograničavanja obavještajne saradnje s Izraelom. Ipak, Bajden je odlučio da to ne učini, procijenivši da bi eventualna nova administracija tu saradnju obnovila, te da ne postoje pravni osnovi za potpunu obustavu.

Procurili tajni podaci: Bajden tokom svog mandata obustavio dio vojne saradnje s Izraelom zbog Gaze

Na mjestu odakle je kao desetogodišnjak u oktobru 1992. pogođen snajperom, Elvedin Suljić danas stoji mirno, razmišljajući o licu koje nikad nije vidio. Ko je čovjek koji je pucao na njega i još stotine djece tokom opsade Sarajeva?
Špicasta stijena bila je jedno od snajperskih legla tadašnje Vojske Republike Srpske.
S tog mjesta snajperisti su imali pogled na Elvedinovu ulicu u starogradskom naselju Sedrenik. 
 
- Ja sam bio ovako okrenut leđima i tu sam se igrao s djecom. Čuo sam kao neki rafal. Sva djeca su pobjegla, razbježala se, ali ja sam bio pogođen - prisjeća se Elvedin ranjavanja 1992. godine.
Kaže, snajperista nije stao na jednom pogotku.
- Pokušavao je i dalje da me dokrajči, da me ubije ciljano - rekao je on.
Da je snajperista bio uporan u svom naumu da ubije dijete zna i Hasan Jusović, Elvedinov komšija, taksista.
- Samo se čuo jauk. Kažu, ranjeno dijete - priča on.
Hasan je imao auto i odlučio je da Elvedina odvede do bolnice.
- Kreće pucanje ponovo, ja se okrenem, dijete na zadnjem sjedištu, leži, svo je krvavo, da kažem, rasporeno, sve se vidi krv po sjedištu. Ja zaturiram auto i pod punim gasom pođem prema bolnici. Dijete je jaukalo, bilo je pri svijesti. Rasu mi se zadnja šoferšajba, pogodi me. Probušio mi blatobran tad - priča on. 
 
Tokom gotovo četiri godine opsade Sarajeva, u okruženju Vojske Republike Srpske, prema podacima udruženja žrtava i presudama međunarodnih sudova, svako deseto dijete, od njih više od 1.600, ubijeno u gradu pogođeno je snajperskim hicem. Više od 14.000 djece je ranjeno.
Elvedin nikad nije saznao ko je čovjek koji ga je ranio. Nijedan snajperista Vojske RS-a nije procesuiran iako je, prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, snajperska kampanja imala za cilj terorisanje civila u Sarajevu, gdje je ubijeno više 11.000 ljudi.
Više od trideset godina kasnije, mediji u BiH, ali i cijelom svijetu ponovo pišu o ubijanju građana Sarajeva snajperom. Ovaj put, teror, kao da nije sam po sebi bio dovoljan, dobio je i novu dimenziju, i to nakon pokretanja istrage tužilaštva u Milanu o takozvanim snajper turistima i snajper safariju.
<h2>Istraga otvorena pred objavu knjige</h2>
Početkom novembra italijanski mediji objavili su da je milansko tužilaštvo pokrenulo istragu o „vikend snajperistima“ koji su, prema prijavi pisca i novinara Ezija Gavazenija, plaćali velike sume novca kako bi dolazili na položaje Vojske Republike Srpske oko Sarajeva i snajperom, uglavnom „iz zabave“, ubijali građane u opkoljenom Sarajevu.
Gavazeni je, nakon nekoliko pokušaja Radija Slobodna Evropa da ga intervjuiše, posredno poručio da ne želi da govori. U međuvremenu je održao konferenciju za medije u Milanu, gdje je rekao da u februaru objavljuje knjigu o „snajper safariju“.
Gavazeni je prve navode o dolasku stranaca na ratište vidio 1995. godine u tekstu objavljenom u listu Corriere della Sera, nakon čega je počeo da piše triler na tu temu. Kaže da je ubrzo shvatio da zna premalo, pa je odustao – sve do 2022. godine i dokumentarnog filma „Sarajevo safari“ slovenskog reditelja Mirana Županiča.
I u filmu, ali i nakon prijave iz 2025. godine, ključna osoba je Edin Subašić, penzionisani oficir Armije BiH, koji je ispričao da su informacije o dolascima iz Italije obavještajne službe Armije BiH dobile nakon hapšenja srpskog dobrovoljca iz Paraćina 1993. godine u sarajevskom naselju Hrasno Brdo.
- Tada smo saznali da postoji "safari" na ljude, odnosno da su ti ljudi plaćali tu uslugu da pucaju, za razliku od ostalih plaćenika. Upoznali smo obavještajne službe Italije, koje su tada bile u sastavu UNPROFOR-a u Sarajevu. Dali smo im podatke i tražili da se taj slučaj istraži i vrlo brzo, otprilike početkom 1994. godine, dobili smo odgovor da je pronađeno mjesto u Italiji odakle je sve kretalo i da je intervencijom italijanskih vlasti to prekinuto - ponavljao je Subašić više puta medijima u novembru i decembru, nakon informacija da je istraga pokrenuta.
Ono što niko ne nudi i o čemu se ne govori jeste odgovor na pitanje zašto Italija već tada, nakon jezivih saznanja o tim odlascima, nije pokrenula istragu i procesuirala organizatore i one koji su odlazili.
Radio Slobodna Evropa odgovore je tražio od obavještajnih agencija Italije, tužilaštva u Milanu, kao i preko Ambasade Italije u Sarajevu i generalnog konzula BiH u Milanu, ali niko od navedenih nije ponudio nikakav komentar.
Gavazeni sada iznosi podatke da su se učesnici sastajali u Trstu prije nego što bi putovali u Beograd, a potom u Sarajevo, do snajperskih položaja, odakle su, prema prijavi, mogli pucati na Sarajlije.
Sa Aerodroma u Trstu za RSE kažu da nemaju podatke o letovima tokom devedesetih godina. Ako su i postojali, čuvani su svega dvije godine.
- Shvatićete, stoga, da baš sve, ali baš sve što se odnosi na letove od prije više od trideset godina više ne postoji, čak ni u sjećanju. Čak su i statistike saobraćaja iz tih godina koje su danas dostupne i sačuvane u našim sistemima ograničene na opšte podatke, podijeljene na domaće i međunarodne, kao i na redovne i čarter letove, bez navođenja porijekla i destinacija, prevoznika i slično - odgovorili su sa Aerodroma na pitanje RSE o bilo kakvim podacima ili svjedočenjima o zlokobnim odlascima „snajper turista“.
Ono što Gavazeni ne govori jeste da li je poznat identitet bilo koje od osoba koje tužilaštvo istražuje zbog sumnje na „ubistvo s predumišljajem, otežano okrutnošću i niskim pobudama“.
<h2>O „safariju“ pred Sudom u Hagu</h2>
Riječ „safari“, kao opis dolazaka onih koji su iz zabave pucali na opkoljeni grad, pomenuta je 2003. godine pred Haškim tribunalom, tokom svjedočenja zaštićenog svjedoka C-017 na suđenju Slobodanu Miloševiću, tadašnjem predsjedniku Srbije, optuženom za ratne zločine.
Svjedok je imenovao Nikolasa Ribića, zvanog Kanada, jer je došao iz Kanade, navodeći da je došao na „safari, da lovi ljude“.
Kako i kada je Ribić došao nije moguće sa sigurnošću utvrditi, ali je poznato da je riječ o čovjeku porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Ribić se kasnije pridružio Specijalnoj jedinici Vojske Republike Srpske – Beli vukovi, koja je formirana 1993. godine i u čijem je sastavu proveo rat. Ova jedinica bila je dio Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a i djelovala je sa srpskih položaja na Trebeviću, Moševačkom brdu, kao i na Jevrejskom groblju, poznatom snajperskom uporištu.
„Vjerovatno ga je nešto povuklo korijenima i zato je i pristupio srpskoj vojsci da dođe iz daleke Kanade; roditelji su mu bili iz Kanade, a porijeklom je bio iz BiH“, kaže Janko Šešlija, nekadašnji pripadnik Belih vukova, koji negira da je bilo turista koji su za novac pucali na stanovnike Sarajeva.
Međutim, stranih dobrovoljaca jeste bilo. Prema Šešliji, oni su dolazili iz ideoloških razloga da ratuju.
„Bilo je dobrovoljaca iz Rusije, iz Ukrajine, iz istočnih zemalja. Čak je bio i jedan Francuz – ako hoćete konkretno, bio je i Francuz. Pravi Francuz, nije bio srpskog porijekla.“
Da je Ribić ostao duže od jednog vikenda potvrđuju i snimci uzimanja pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce na Palama, kao i kasniji sudski proces u Kanadi. Zbog vezivanja pripadnika mirovnih snaga za bandere, s ciljem da spriječi tada planirane NATO udare na srpske položaje, Ribić je u Kanadi osuđen na tri godine zatvora.
Međutim, nije samo Ribić s kanadskim pasošem bio na srpskim položajima iznad Sarajeva.
Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada, kaže za Radio Slobodna Evropa da imaju saznanja da je riječ o više osoba.
„Imamo informacije da se radilo o vikendima, znači petak, subota i nedjelja. Koliko je to tačno i kada se tačno dešavalo, nemamo pouzdane podatke. Takođe imamo informaciju da su u tome učestvovali kanadski državljani koji danas ne žive u Kanadi, već se nalaze na drugim mjestima“, kaže Ramić i dodaje da ima saznanja da će kanadsko pravosuđe započeti pripremne istražne radnje u vezi s ovim odlascima.
<h2>Domaći i strani „četnici“ na Grbavici</h2>
Jedinog čovjeka koji se imenom pominje u kontekstu „safarija“, Nikolu Ribića, poznavao je i pamti ga Slavko Aleksić, četnički vojvoda i jedan od ključnih ljudi tokom rata u okupiranom sarajevskom naselju Grbavica, iznad kojeg se nalazilo jedno od snajperskih uporišta na Jevrejskom groblju.
Aleksić je početkom rata predvodio paravojnu jedinicu pod nazivom Četnički odred Novog Sarajeva, koja je kasnije stavljena pod okrilje Vojske Republike Srpske.
Kontroverzan i nakon rata, Aleksić je osuđivan zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.
Radio Slobodna Evropa stupio je s njim u kontakt telefonom dok se nalazio u bolnici u Beogradu. U njegovoj jedinici, kako kaže za RSE, bilo je stranaca, ali ne onih o kojima se danas govori.
- Kod mene je bilo Rusa, prošlo ih je pedesetak, ali ih je u svakom trenutku bilo oko dvadeset na terenu. To su bili dobrovoljci, a ne ubice. Što se tiče ovih bogatih koji su navodno dolazili, nikada nikoga nijesmo vidjeli, niti se iko ikada javio ni meni lično, ni komandi sektora - rekao je Aleksić.
Za razliku od Aleksića, u Hagu je 2007. godine svjedočio Džon Džordan, američki vatrogasac, koji je tokom ratnih godina obilazio položaje srpskih snaga iznad Sarajeva.
Kaže da je tamo vidio strane „safari ubice“ i čuo da su im djeca i lijepe žene bili najtraženiji trofeji.
Iako nikada nije vidio da neko od njih puca, svjedočio je načinu na koji su s njima postupali i kako su ih premještali između poznatih snajperskih položaja.
- Bilo je sasvim očigledno da je osoba koju su vodili ljudi koji su poznavali teren bila potpuno neupoznata s okruženjem, a način oblačenja i oružje koje su nosili naveli su me da povjerujem da se radi o turistima-strijelcima. Taj izraz sam prvi put čuo u Bejrutu, gdje smo vidjeli da se ista stvar dešava oko zelene linije - rekao je tada Džordan.
Florens Hartman, bivša portparolka Haškog tribunala, rekla je za RSE da su i oni imali saznanja o tome, ali ne i o načinu organizacije.
- Izuzetno je važno što je pokrenuta pravosudna istraga i što se mora utvrditi ko su bili organizatori - kazala je ona.
<h2>Snajperista pitao stranog reportera da li želi da neko bude ubijen i snimljen</h2>
Strani novinari i fotoreporteri su gotovo tokom cijelog rata, od 1992. do kraja 1995. godine, povremeno boravili na položajima srpskih snaga oko Sarajeva.
Radio Slobodna Evropa stupio je u kontakt s nekima od njih, ali niko nije mogao potvrditi da je ikada vidio stranca koji je platio da dođe i puca.
Peter Kulman prvi put je došao 1992. godine kao fotograf agencije Rojters. Tokom zime te godine, negdje oko Božića, kaže da je i sam bio meta snajpera dok je s novinarom Rojtersa Kurtom Šorkom pokušavao da napusti tadašnju bazu UN-a u Sarajevu.
- Hodali smo preko jednog parkinga i snajperski metak je prošao između mene i Kurta, između naših glava. Bio je namijenjen jednom od nas dvojice, ali smo imali sreće - prisjetio se za RSE.
U narednim mjesecima Kulman je s novinarom Njujork Tajmsa Džonom Burnsom prvi put otišao na jedno od snajperskih uporišta srpskih snaga na Jevrejskom groblju.
Tamo ga je, neočekivano, dočekao maternji njemački jezik. Radilo se o ljudima porijeklom s Balkana koji su živjeli i radili u njemačkim gradovima. Pamti one koji su dolazili iz Štutgarta, gdje je on odrastao, nakon završetka posla petkom, na obruče opkoljenog grada.
- Dolazili su u grupama. Odmah poslije posla, u petak naveče, autobus bi ih preko noći dovezao do Sarajeva. Proveli bi dva dana na liniji, a onda bi se noću vraćali nazad i u ponedjeljak na vrijeme bili na svojim radnim mjestima. Bili su poznati kao vikend-četnici - ispričao je za RSE.
Prisjeća se da su nosili oružje i da su bili spremni da pucaju.
- Dešavalo se da me neko od njih pita da li želim da pucaju i da li mogu to da snimim svojom opremom. Naravno, rekao sam da ne rade to. Postajete veoma napeti i blizu panike, jer bi bila prava noćna mora da neko bude pogođen dok novinar ili fotograf sjedi pored snajperiste koji želi da se pohvali koliko je dobar. Problem je što ne smijete da naljutite te ljude, ali istovremeno morate smisliti razlog zbog kojeg to ne bi trebalo da urade - prisjetio se Kulman.
Ispričao je RSE-u da su na njega i Burnsa pucali kada su, nakon silaska s Jevrejskog groblja, ušli u Sarajevo. Kada su se sljedeći put vratili, pitali su zašto je otvorena vatra na njihovo vozilo, jasno označeno natpisom Njujork Tajms, odmah nakon što su napustili njihove položaje.
- Rekli su da jesu pucali jer im je to bilo zabavno. Mislili su da je smiješno, da ih to zabavlja - kazao je on.
<h2>Italijanski fotograf upoznao Grka koji se borio protiv „muslimana i Jevreja“</h2>
Mario Boća kaže da je obišao gotovo sva ratišta u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.
Na ratne turiste iz Italije, tvrdi, nije nailazio, jer bi o tome odmah izvještavao. Međutim, susretao je strane borce u BiH.
- Na Grbavici sam upoznao i fotografisao Grka i čovjeka koji je tvrdio da je iz Sjedinjenih Američkih Država. Obojica su bili izrazito ideološki motivisani i nijesu imali problem da se predstave kao strani borci. Amerikanac je rekao da je unuk četnika koji su pobjegli iz Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Grk se nazivao "nacistom" koji se borio protiv "muslimana i Jevreja" - ispričao je on.
<h2>„Kakvi su to ljudi?“</h2>
„Kakav je to čovjek koji je pogodio nju od tri godine?“, pitao se na snimku od 7. maja 1992. godine Rifat Bajrović, otac djevojčice Senide, ranjene snajperskim hicem u sarajevskom naselju Hrasno Brdo. Na tom je mjestu godinu dana kasnije uhapšen srpski dobrovoljac iz Paraćina, prema čijoj su izjavi u Sarajevo dolazili stranci kako bi ubijali ljude.
Slično kao i Rifat tada, s pitanjima i posljedicama tog monstruoznog čina i danas živi Elvedin.
- Dođem jednostavno da to vidim, da doživim njegov osjećaj kakav je imao u tom trenutku. Najviše bih volio da mogu da ga vidim ovdje. Pitao bih ga o čemu je razmišljao u tom trenutku dok je pucao na mene. I ne znam – da li mu je žao ili mu je drago što sam ostao živ, što sam preživio - priča Rifat.
Tužilaštvo u Milanu trebalo bi da o rezultatima istrage obavijesti javnost u martu 2026. godine. Ukoliko podigne optužnicu i dokaže krivicu, biće to prvi slučaj u Evropi u kojem se pred sudom odgovara za snajperska ubistva civila u Sarajevu.
U međuvremenu, pravosuđe Bosne i Hercegovine provjerava navode, ali do sada nijedan snajperista nije procesuiran zbog ubistava civila, naročito djece, u Sarajevu.

"Snajper turisti' i "vikend četnici": Ko su bili stranci na srpskim položajima oko Sarajeva?

Rusija je danas osudila ključne sudije Međunarodnog krivičnog suda (ICC) i glavnog tužioca na zatvorske kazne, kao odgovor na nalog za hapšenje predsjednika Vladimira Putina zbog rata u Ukrajini.
Godine 2023. tužilac Karim Kan optužio je Putina za nezakonito deportovanje djece s teritorija Ukrajine pod ruskom okupacijom. Moskva je potom otvorila predmet protiv njega.
Moskovski gradski sud saopštio je da je "tužilac ICC-a Karim Kan nezakonito gonio ruske građane u Hagu" i da je ICC "naložio sudijama u vijeću da izdaju očigledno nezakonite naloge za hapšenje."
Rusija nije članica ICC-a, a niko od optuženih nije bio prisutan u sudnici.
Kan, 55-godišnjak, osuđen je u odsustvu na 15 godina zatvora, dok je osam službenika ICC-a, uključujući bivšeg predsjednika suda Pjotra Hofmanskog, dobilo kazne od 3,5 do 15 godina.
Kan je trenutno suspendovan s dužnosti zbog unutrašnje istrage u vezi s optužbama za seksualno uznemiravanje, koje on negira.
Od početka vojne intervencije u Ukrajini, Rusija je više puta izricala kazne u odsustvu disidentima, novinarima, opozicionim ličnostima i stranim političarima izvan njenog domašaja.
Kan je takođe pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država zbog istraga ICC-a o američkim i izraelskim zvaničnicima. Ni SAD ni Izrael nisu članice ICC-a, koji danas ima 125 država članica.

Rusija osudila glavnog tužioca Međunarodnog krivičnog suda

Šta se zapravo krije iza poruka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, u kojima poručuje da bi Zapadni Balkan trebalo zajedno da pristupi Evropskoj uniji? Mnogi u tome vide najavu novog udara režima u Beogradu na Crnu Goru, odnosno poruku da Srbija neće sjedjeti skrštenih ruku dok Crna Gora ubrzano napreduje ka EU.
<h3>BEOGRAD NERVOZAN: CRNA GORA UBRZANO NAPREDUJE, SRBIJA TAPKA U MJESTU</h3>
I ptice na grani znaju da ta poruka nije dobronamjerna prema Crnoj Gori. Srbija ni izbliza nije blizu članstvu i trenutno se suočava sa ozbiljnim političkim, a potencijalno i ekonomskim problemima. Politički, Vučić i dalje pokušava da sjedi na dvije stolice, ali njegov odnos prema Crnoj Gori ostaje isti – želja da se Crna Gora drži pod kontrolom i uspori na putu ka Evropskoj uniji.
<h3>POLEMIKA SPAJIĆ–VUČIĆ RAZOTKRILA ODNOSE SRBIJE PREMA SUSJEDIMA</h3>
To je pokazala i nedavna polemika između Vučića i crnogorskog premijera Milojka Spajića. Nakon što je Spajić poručio da će Crna Gora 2028. postati članica EU i da će tada “čekati Srbiju”, Vučić se naljutio i odgovorio porukom: “Prvo skočite pa recite hop.” Ništa novo na Balkanu, a još manje iz zvaničnog Beograda. Vučić nikada nije prebolio crnogorsku nezavisnost, niti članstvo Crne Gore u NATO-u, a najmanje želi da Crna Gora uđe u EU prije Srbije.
<h3>PODIZANJE TENZIJA KAO METODA POLITIČKOG PREŽIVLJAVANJA</h3>
Sve ovo, čini se, ima vrlo jasnu logiku: podići tenzije unutar Crne Gore u trenutku kada Srbija, pod vođstvom Vučića, prolazi kroz veoma delikatne političke trenutke.
<h3>VUČIĆEV UDAR NA CRNU GORU ZBOG ODNOSA SA PUTINOM</h3>
Da je Vučić udario na Crnu Goru, smatra i politički analitičar iz Hrvatske Davor Đenero.
On za Portal ETV jasno poručuje – trenutno je Crna Gora u fokusu Vučićevog udara, kojim on nastoji popraviti svoju poziciju kod ruskog diktatora Putina.
- Budući da je očito da Srbija ne radi ništa kako bi pristupila Evropskoj uniji, jasno je da je ova inicijativa o ‘konvoju’ lansirana samo zato da bi se zaustavio put Crne Gore, pa onda Albanije, ali i Ukrajine, prema članstvu u EU - kaže on.
<h3>RUSKI INTERES ZA CRNU GORU I SRPSKA NOSTALGIJA ZA ‘IZLAZOM NA MORE’</h3>
Đenero napominje da je Rusiji Crna Gora važna kao izlaz na toplo more, te da se nikad do sada u Beogradu nije tako otvoreno govorilo da je “Srbija zbog 5. oktobra izgubila izlaz na more”.
<h3>ERODIRANJE EVROATLANTSKOG IDENTITETA NAKON 30. AVGUSTA</h3>
- Iako bi članstvo u NATO savezu trebalo biti svojevrsna garancija crnogorske pripadnosti slobodnom svijetu, činjenica je da su nakon 30. augusta najprije Krivokapićeva vlada, a onda nakon smjenjivanja Ranka Krivokapića, Raška Konjevića i prije svega direktora ANB Save Kentere i Abazovićeva vlada, a sada na kraju Bečićeve Demokrate, koje vladaju bezbjednosnim sektorom u Crnoj Gori, devalvirali značenje crnogorskog evroatlantskog bezbjednosnog identiteta - kaže analitičar.
<h3>CRNA GORA U MOMENTU KLJUČNOM KAO 2016. GODINE</h3>
Ocjenjuje da je Crna Gora sada u sličnoj situaciji kao 2016. godine, kada je za opstanak demokratskog poretka i državnog suvereniteta ključno završiti pristupne pregovore.
<h3>VUČIĆEVA ‘MAFIJAŠKA PORUKA’ I AKTIVIRANJE AGENTURE U PODGORICI</h3>
- Vučić je crnogorskom premijeru Spajiću već poslao tipičnu mafijašku poruku – prvo skoči, pa reci hop. Najavio mu je, dakle, da je spreman angažovati svu svoju agenturu u vladajućoj koaliciji u Crnoj Gori, sve Mandiće, Kneževiće i Bečiće, kako bi spriječio završetak pregovora. Jedina odbrana Crne Gore u ovoj situaciji je redefinisanje vladajuće većine, potiskivanje svih ruskih i srpskih aktera iz koalicije i stvaranje čvrste proevropske većine - podvlači Đenero.
<h3>JEDINI ODGOVOR: NOVA, ČVRSTA PROEVROPSKA VEĆINA</h3>
Ta većina, kako dodaje, mora biti definisana i kao predizborna koalicija za iduće parlamentarne izbore, one 2027, jer se osjetljiv posao pristupanja nastavlja i ako na kraju irskog predsjedništva Unijom Crna Gora završi pregovore.
<h3>SLJEDEĆA VELIKA BITKA – RATIFIKACIJA U 27 PARLAMENATA</h3>
- Valja se pripremiti za odlučan posao zagovaranja ratifikacije pristupnog dokumenta u svih 27 evropskih parlamenata, a valja biti svjestan da će i u tom razdoblju, uspije li Crna Gora završiti pregovore, uslijediti snažni udari iz Srbije, kako bi se opstruiralo pristupanje Crne Gore Uniji - jasan je analitičar.
<h3>EU IGNORIŠE KONCEPT ‘KONVOJA’: FOKUS NA CG I ALBANIJU</h3>
Prema njegovim riječima, Crna Gora je ušla u najosjetljivije razdoblje svog pristupnog procesa. Koncept “konvoja” i kolektivnog pristupanja najmanje je opasan za Crnu Goru, jer je taj koncept Srbiji već jednom propao, kada je Hrvatska 2011. završila pristupne pregovore, a 2013. pristupila Uniji.
- Niko se u EU ne osvrće na isprazan Vučićev prijedlog, svi su zainteresovani da se pristupanje Crne Gore i Albanije sprovede što stabilnije i što više ‘by the book’, kao primjer ostalima na Zapadnom Balkanu -navodi.
<h3>SRBIJA BI U EU UŠLA UZ SPECIJALNI NADZOR – ZATO POKUŠAVA DA USPORI CG</h3>
Kako kaže, Vučić jako dobro zna da u današnjim institucionalnim uslovima EU može prihvatiti jednu ili dvije relativno male članice, ali da sigurno ne može integrisati pet ili šest nekonsolidiranih država, kakva je Srbija, za koju bi vjerovatno nakon pristupanja bio potreban nešto poput CVM mehanizma, posebno zbog nefunkcionalnosti državnih institucija i vladavine prava.
<h3>PROEVROPSKA CRNA GORA MORA BITI SPREMNA NA UDARE</h3>
- Dakle, mehanizam kakav je bio primjenjivan za Bugarsku i Rumuniju. Njegove političke besmislice služe samo kao poruka njegovoj agenturi u Crnoj Gori, i na to se proevropska Crna Gora mora pripremiti - zaključio je Đenero u izjavi za Portal ETV.

Đenero upozorava: Vučić aktivira Bečića, Mandića i Kneževića da zaustave crnogorski put ka EU, mafijašku poruku uputio Spajiću

Završeno je suđenje po privatnoj tužbi bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića protiv Agencije za sprečavanje korupcije (ASK), kojom je osporio odluku te institucije da je prekršio zakon u vezi sa revolving karticom Atlas banke.
Presuda će biti donijeta 12. januara naredne godine u 12,30 sati.
Podsjećamo, Đukanović je ASK tužio u martu ove godine.
- Bivši predsjednik i premijer Crne Gore Milo Đukanović, tokom dvije i po decenije, svoje dužnosti je obavljao časno, savjesno i s najvišim stepenom odgovornosti prema obavezama. Agencija za sprečavanje korupcije je odluku, kojom je utvrdila da je prekršio Zakon o sprečavanju korupcije jer nije prijavio uvećanje imovine od 16.741 euro, donijela je s nedvosmislenom namjerom da se njegova ličnost prikaže kao kriminalna, bahata i nedostojna funkcije i ugleda koji uživa u društvu i državi - navedeno je u tužbi koju je Đukanović podnio protiv ASK.&nbsp;
Đukanović traži 5.000 eura za naknadu štete zbog povrede prava ličnosti. U tužbi se ističe i da je ASK u više navrata nezakonito postupala prema tužiocu.
- Zbog takvih postupanja vodi se više upravnih postupaka, kao i upravni spor, koji nijesu, ne mogu i neće biti predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari. Predmet raspravljanja biće nezakonito ponašanje tužene, koje je učinjeno sa jasnom namjerom da se tužiocu nanese šteta u vidu povrede prava ličnosti - piše u tužbi.

Okončano suđenje u predmetu Đukanović protiv ASK-a, presuda početkom januara

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić stigao je na suđenje brataniću Danilu Mandiću.&nbsp;
Andrija Mandić trebalo je da bude saslušan kao svjedok u ovom postupku, međutim odlučio je da iskoristi zakonsko pravo da ne svjedoči.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2FjYG3vPsOPjc&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
 
Prilikom susreta, Mandič je poručio sinovcu: ''Drži se''.
Na ročiste je pristupio i Mihailo Čađenović.
Podsjećamo, Mandić se tereti za teško djelo protiv opšte sigurnosti, laka tjelesna povreda, nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija.
On se tereti da je 19. aprila oko 3 sata i 40 minuta izjutra, vozeći skupštinski džip, „range rover“ u blizini raskrsnice ulice Marka Miljanova i Bulevara Ivana Crnojevića prepriječio put Podgoričanima Darku Peroviću i Arisu Turkoviću. Nakon toga je Mandić, kako se sumnja, ispalio više hitaca prema njima i u pucnjavi je ranjen Perović.
Protiv Mandića istragu je vodilo Više državno tužilaštvo ali je nakon ocjene dokaza utvrdilo da je taj slučaj za Osnovno državno tužilaštvo.
U međuvremenu Osnovno državno tužilaštvo je formiralo predmet zboog zloupotrebe automobila najvišeg zakonodavnog doma. Nakon okončane istrage optužni prijedlog je podnijet protiv Danila Mandića zbog sumnje da je ukrao službeno vozilo parlamenta.

(VIDEO) Andrija Mandić poručio brataniću Danilu "drži se", odbio da svjedoči

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić iskoristio je danas svoje zakonsko pravo i odbio da svjedoči u postupku koji se vodi protiv njegovog bratanića Danila Mandića, optuženog za teško djelo protiv opšte opasnosti, laku tjelesnu povredu i nedozvoljeno držanje oružja.
– Pošto sam dugo bio na optuženičkoj klupi, znam kako ta svjedočenja mogu da se tumače i kako suđenja mogu da izgledaju, i ne želim da se moje riječi interpretiraju na drugačiji način - rekao je Mandić pred sudom.
Dodao je i da se pred ODT-om vodi veliki broj predmeta protiv njega koji su pred zastarom, te da o njima nema nikakvih informacija.
Majka okrivljenog, Ljiljana Mandić, takođe je odbila da svjedoči, koristeći isto zakonsko pravo.
Oštećeni Aris Turković naveo je da ostaje pri iskazu datom tužiocu, ali da se „ne sjeća ničega“, pa ni samog ranjavanja.
– Bio sam toliko pjan da sam se sjutradan probudio u bolovima. Sjedjeli smo u ‘697’, sa Perovićem sam drug od djetinjstva, i sa Mandom sam drug - rekao je Turković.
Ispričao je da je te noći sve djelovalo normalno:
– Došao sam trijezan, svojim autom. Mislim da sam pio 10–15 piva. Toliko sam popio da nijesam obraćao pažnju ko sjedi đe.
Kazao je i da mu je pozlilo u lokalu te je krenuo kući, nakon čega se ne sjeća ničega.
– Pokušao sam da saznam što mi je bilo kad sam vidio da sam ranjen, ali niko ništa nije znao - naveo je Turković, ističući da se sa Perovićem nije čuo jer je „bio samo na previjanju“.
Naveo je da je konobarica te večeri bila Mina Vujković.
Tužilac Ivan Bojanić prigovorio je iskazu, navodeći da je „očigledno sračunat da pomogne okrivljenom“.
Turkovićev advokat, Damir Lekić, uzvratio je da bi svjedok, da zna ko ga je upucao, „to i rekao“.
<h2>Perović odbio da svjedoči, kažnjen novčano</h2>
Oštećeni Darko Perović zatražio je od suda da ga upozna sa predmetom, tvrdeći da prethodni poziv nije dobio.
– Nijesam namjerno odložio suđenje. Neću platiti kaznu od 800 eura jer nemam uslova - rekao je Perović.
I pored upozorenja sutkinje Ivane Becić da je dužan da govori istinu, Perović je kategorično odbio da svjedoči.
– Sudu neću davati izjavu, samo ću ćutati.
Zbog toga mu je izrečena kazna od 900 eura, a sutkinja je naložila njegovo udaljavanje iz sudnice.
Tužilac je ponovo zatražio da se Perović sasluša kao oštećeni svjedok, dok je njegov advokat saopštio da „nemaju namjeru da odugovlače postupak“.
<h2>Svjedokinja Gajević: Došao je potpuno pripit, ništa nisam primijetila</h2>
Jelena Gajević, vanbračna supruga Arisa Turkovića, ispričala je da je njenog partnera oko jedan sat izjutra kući dovela kuma Mina Vujković.
– Bio je pripit, rekla sam da ga legne u prvu sobu. On rijetko pije, teško podnosi alkohol - navela je Gajević.
Kazala je da nije primijetila nikakvu povredu i da je mislila da se radi o običnom padu.
– Farmerice sam bacila jer su bile krvave, ali sam mislila da je nešto prosuo dok je lijepio.&nbsp;
<h2>Svjedokinja Vujković: „Sve je bilo uobičajeno, vozila sam ga kući“</h2>
Konobarica Mina Vujković potvrdila je da je te noći radila u lokalu „697“.
– Lokal je bio pun, sve je djelovalo normalno. Aris je bio moj najpoznatiji gost.
Potvrdila je da ga je te noći vozila kući njegovim automobilom, pošto nije mogao da govori koliko je bio pripit.
Navela je i detaljan put kretanja do njegove kuće, te dodala da „nije primijetila ništa neobično“.
<h2>Saslušan i vozač predsjednika Skupštine</h2>
Svjedočio je i Mihailo Čađenović, vozač predsjednika Skupštine, odgovarajući na pitanja o službenom vozilu, no nastavak njegove izjave slijedi u daljem toku suđenja.
<h2>Advokat Lekić: Sud sumnja u fingiranu amneziju&nbsp;</h2>
Advokat oštećenih Damir Lekić kazao je da je vidio da Sud, vjerovatno, sumnja da je amnezija u stvari fingirana.&nbsp;
- Aris Turković je danas ponovio iskaz i bio je dosljedan. Taj dio nije sporan. Sporno je to što se on ni tada ni sada nije mogao sjetiti određenih detalja koji su bitni za optužni sud - istakao je Lekić.&nbsp;
Kako je naveo Lekić, Perović je revoltiran jer na prethodnom ročištu nije imao uvid u optužnicu ni poziv.
- Izrevoltiran je postupanjem od strane Suda koje se desilo prošli put kada je doveden - on je smatrao da je nespreman, te da mu treba određeno vrijeme da se pripremi za iskaz i jednostavno je prigovorio tome što mu Sud nije dostavio optužnicu a ni poziv, već su ga sproveli na suđenje. A on je mislio da se radi o nekom suđenju gdje je on okrivljeni, koji smo ja i on imali prije neki dan. I zbog toga je protestovao i tada i sada - naveo je Lekić.&nbsp;

Tag: medunarodni-rezidualni-mehanizam-za-krivicne-sudove