Srpska pravoslavna crkva (SPC) pokušava da svaku istorijsku priču preoblikuje u skladu sa svetosavskom vizijom pravoslavlja, uključujući i one u Crnoj Gori, ocjenjuje analitičar Marko Savić, komentarišući sabor SPC na Duklji.
Na prostoru arheološkog lokaliteta Duklja u 9. vijeku, bila je država, kao dio Istočnog Rimskog carstva, kojom su vladali Vojislavljevići, prva crnogorska dinastija. Duklja se nalazi na desetak kilometara od Podgorice.
SPC je na tom prostoru 27. aprila organizovala sabor sa kojeg je episkop Pajsije Đerković poručio da liturgiju služe "na temeljima prve srpske države i mjestu gdje su bili episkopi dioklijski", prenijela je Mitropolija SPC u Crnoj Gori.
To je bio povod za tužbu nevladine organizacije Centar za građanska prava koja je ocijenila da su "tvrdnje o Duklji kao prvoj srpskoj državi pokušaj prisvajanja kulturnog nasljeđa Crne Gore i politički falsifikat istorijskih činjenica".
Prijave protiv SPC, sveštenika Đerkovića ali i ambasadora Srbije u Podgorici Nebojše Rodića, koji je prisustvovao događaju, su podnijeli Osnovnom i Vrhovnom tužilaštvu.
U programu su učestvovali Kulturno umjetničko društvo iz Kragujevca, glumci, etno grupa, narodni guslari i djeca iz podgoričkih škola vjeronauke.
<h2>Reakcije države</h2>
Od državnih institucija oglasilo se samo Ministarstvo kulture koje se u saopštenju bavilo vlasništvom parcele na kojoj je održan Sabor. Kako su saopštili, prema njihovim informacijama događaj je održan na privatnom prostoru.
Podsjećaju da je Duklja, bez obzira na vlasničke odnose, zaštićena zakonom kao nacionalno dobro i da zahtijeva poseban režim korišćenja.
- Naša kulturna baština ne smije biti predmet političkih instrumentalizacija ili interpretacija koje mogu izazvati podjele - poručuju iz Ministarstva.
Kako RSE saznaje Sabor je održan na obodu zaštićenog lokaliteta, na imanju koje je SPC kupila od mještana.
Ali da su važnije poruke sa sabora, od toga da li je održan na zaštićenom lokalitetu ili pored njega, smatra analitičar Marko Savić.
Trebalo je, kako kaže, da anliziraju vrijednosti koje su odatle plasirane.
- Da analiziraju revizionizam koji je poguban imajući u vidu kako to utiče na građane u smislu kako razumiju svoju istoriju. Ali jasno je, oni su pribjegli ovom objašnjenju zato što ne smiju reći ništa drugačije - rekao je Savić.
Osim toga, kaže, oni su saglasni s onim što je rečeno.
- Oni to zapravo misle, ali su našli izlaz da kroz jedno nemušto saopštenje "odbrane" kulturno nasleđe i fakte utemeljeni u nauci, koji su dio nacionalnog identiteta - dodao je Savić.
Vlast u Crnoj Gori dominantno čine Pokret Evropa sad, proruske stranke nekadašnjeg Demokratskog fronta i Demokrate, koje su bliske SPC.
U vladi su i predstavnici partija Bošnjaka i Albanaca.
<h2>Na šta se odnosi tužba?</h2>
U Centru za građanska prava ukazuju da je događaj održan bez odobrenja nadležnih, čim je prekršen niz zakona.
- Događaj je ugrozio kulturnu baštinu Crne Gore, zloupotrijebivši zaštićeni lokalitet u političke i ideološke svrhe. Prekršen je Zakon o zaštiti kulturnih dobara i Zakon o diplomatskim odnosima - naveli su.
Oni su uputili zahtjev za ispitivanje uloge ambasadora Srbije u Crnoj Gori Nebojše Rodića crnogorskom Ministarstvu vanjskih poslova.
- Njegovim prisustvom je, ne samo narušen zakon, već je njegova uloga postavila pitanje nepoštovanja suvereniteta Crne Gore i diplomatskih normi &nbsp;- kazali su u Centru.
Oni su zatražili da tužilaštvo hitno pokrene istragu.
Do objave teksta nije odgovoreno ni iz tužilaštva a ni iz Ministarstva vanjskih poslova.
Savić pozdravlja krivične prijave, bez obzira, kako kaže, na krajnji ishod, s obzirom na to da je tužilaštvo u sličnim slučajevima najčešće odbacivalo prijave.
Ipak, ova reakcija je, smatra, važna.
- Konačno pored saopštenja, analiza i izjava, vidimo i konkretan pravni korak. Naše sakralno i kulturno nasljeđe je često na udaru, i Srpska pravoslavna crkva je u velikom broju slučajeva direktni akter u tom procesu - kazao je Savić.
Bitno je, kaže, što postoji svijest da ovakvo postupanje prema kulturnom nasljeđu može biti i krivično djelo, "pogotovo kada ugrožava nacionalni identitet".
<h2>Šta kaže istorija?</h2>
Prije države Vojislavljevića, na tom lokalitetu bio je rimski grad Duklja, osnovan u I vijeku.
Prvi put se pominje pod imenom Doclea u djelima Ptolomeja u II vijeku. Rimski pisac Plinije iz I vijeka ne pominje Docleu kao naselje, ali govori o ilirskom plemenu Docleati, po kojem je dobila ime.
Grad je imao vodovod i kanalizaciju, a ostaci ovih objekata su sačuvani na više mjesta arheološkog lokaliteta Duklja, koji su pod zaštitom države.
Kao posebna istorijska kategorija područje Duklje se pominje kao naseobina Slovena u 7. i 8. vijeku.
U početku je obuhvatala djelove današnje južne i centralne Crne Gore i bila dio Istočnog Rimskog carstva - Vizantije.
Njome su vladali Vojislavljevići, koji su se izborili za nezavisnost kneževine, a potom kraljevine.
Prvi dukljanski kralj Mihailo dobio je krunu od pape Grgura VII, koji mu se obraćao kao "kralju Slovena".
To Dukljansko kraljevstvo je vremenom slabilo zbog unutrašnjih borbi za vlast, da bi krajem 12. vijeka palo pod vlast raškog župana Nemanje, osnivača srpske dinastije Nemanjića.
Nakon toga je pravoslavlje postalo dominantna vjera.
Crnogorski istoričari naglašavaju i da Duklja nije imala veze sa SPC jer je postojala prije njenog osnivanja.
Pristalice nezavisnosti Crne Gore ističu da je ona bila preteča crnogorske države, dok srpski istoričari, Duklju a potom i Zetu smatraju srpskim državama.
<h2>Amfilohijeva retorika o Duklji i "Dukljanima"</h2>
Osim što je Duklja godinama bila predmet polemika između crnogorskih i srpskih istoričara, kao i političara, njome se bavila i crkva.
Prosrpski političari u Crnoj Gori su pežorativno "Dukljanima" nazivali građane koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci.
To je bilo naročito izraženo u godinama uoči referenduma o nezavisnosti 2006. godine.
Pokojni mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije, koji je u javnim nastupima negirao crnogorsku naciju na proslavi Pravoslavne Nove godine u Podgorici 2002. u tom kontekstu je pomenuo Dukljane.
Tada je uputio poruku koja je u dijelu crnogorskog nacionalnog korpusa doživljena kao prijetnja onima koji su bili za samostalnost države i crkve:
"Neka bi Bog podario da bude što manje onih koji se klanjaju paganskom caru prokletom Dukljaninu i neka paganskog cara Dukljanina svaki Crnogorac prikuje čekićem za Vezirov most." Vezirov most jedan je od najstarijih u Podgorici.
Savić ukazuje da je došlo do zaokreta od vremena kada je mitropolit Amfilohije Duklju percipirao kao negativan istorijski fenomen.
- I sad imamo situaciju, da se ta ista Duklja uklapa u jednu novu, prije svega političku i ideološku viziju, kao sastavni dio svetosavske interpretacije pravoslavlja i srpskog identiteta Crne Gore - istakao je on.
Da se radi o "prostačkom otimanju duhovnosti i tradicije koje zaslužuje ne samo prezir nego i kaznu", smatra pisac i novinar, urednik portala Normalizuj.me, Brano Mandić.
- Srpski narod je osuđen na propast, dok god njegova zvanična politika i kultura budu počivale na otimanju. Srpski narod tek će da pati sa ovakvom crkvom, koja je toliko smjela da na Duklji organizuje 'tradicionalni crkveno-narodni sabor'. Naravno, u prisustvu ambasadora Srbije - naveo je Mandić.
<h2>Planovi za "revitalizaciju" Duklje</h2>
A da aktuelne gradske vlasti planiraju da revitalizuju arheološki lokalitet Duklje, najavila je predsjednica podgoričkog parlamenta Jelena Borovinić Bojović, inače bliska SPC.
Sastanak na tu temu organizovan je krajem marta ove godine.
Na sajtu Glavnog grada je objavljeno da revitalizacija uključuje izgradnju Centra za posjetioce sa bioskopom na otvorenom, konferencijskih sala, biblioteke...
Projekat bi trebalo da bude realizovan do 2028. godine.
RSE je nakon promocije projekta od Skupštine Podgorice tražila dokumentaciju o projektu, koristeći servis MANS-a za slobodan pritup informacijama.
Međutim, iz službe Skupštine su odgovorili da ne posjeduju informacije o projektu.
RSE je tražio ista dokumenta od gradske uprave, ali odgovor na upit za slobodan pristup informacijama nije stigao do objavljivanja teksta.
Na idejnim rješenjima, objavljenim na sajtu, se vide moderne građevine, koje će se naći na ovom arheološkom lokalitetu.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Savić: SPC pokušava da svaku istorijsku priču preoblikuje u skladu sa svetosavskom vizijom pravoslavlja

Usvajanjem Sporazuma sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), kontra stava EU, vlast i formalno postaje antievropska - poručio je predsjednik Socijaldemokratske partije (SDP) i jedan od lidera Evropskog saveza Ivan Vujović. &nbsp;
Vlast je, kako je ukazao, pod Mandićevim vođstvom, a Joanikijevim ideološkom palicom.
- Suštinski ne samo antievropska već i anticilizacijska - istakao je Vujović.&nbsp;
Prema njegovim riječima, raskubanje Velike plaže treba samo da olakša i otimanje istorije i kulturnih dobara Crne Gore.&nbsp;
- Duklja i Velika plaža su dva prostora na kojima se najbolje ogledaju devastatorske namjere izdajničke vlasti prema Crnoj Gori. Jedna treba da bude simbol političke, a druga ekonomske okupacije Crne Gore - zaključio je Vujović.&nbsp;

Vujović: Usvajanjem Sporazuma sa UAE, kontra stava EU, vlast i formalno postaje antievropska

Politički analitičar Ranko Đonović ocijenio je da Crna Gora trpi posljedice prepuštanja sopstvene sudbine drugima, navodeći da je upravo to razlog zašto zemlja, kako kaže, „dobija Abazovića, Spajića, Milatovića i Krivokapića“.
Gostujući u emisiji "Na kraju dana" na Televiziji E, Đonović je upozorio da je krivotvorenje i krađa crnogorske istorije opasno za crnogorsko društvo, komentarišući nedavnu liturgiju Crkve Srbije na lokalitetu stare crnogorske države Duklje.
– Ovako je bilo i prije 35 godina i to traje. Ovo što se desilo na području Duklje je sramota i za vlast i za Crnu Goru. Ovo dobro neka čuju građani, ako ko hoće da čuje, jer tu vlast su doveli oni. E sad je samo pitanje dokle će Crna Gora da tone. Ako biste mene pitali, ja sam mislio da će još prije deset godina da se stvari mijenjaju, da će Crna Gora uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, ni Crkva Srbije, ni Beograd, niti bilo ko drugi. Jer Crna Gora je znala da se brani i da se odbrani. Crna Gora je svoju slobodu plaćala krvavo i mi smo bili primjer čitavom svijetu. Međutim, mi kad tu slobodu osvojimo, lako je predajemo, pa se opet za nju borimo. Nadam se da će ovo biti posljednji put i onda neka traje. Dako Crnogorci više shvate da je ovo sramota koju će naša generacija, malo prije i malo poslije mene, pamtiti naredne generacije dovijeka – poručio je Đonović.
Nigdje popovi nijesu bili tako nedobrodošli kao u Crnoj Gori, podsjeća Đonović i dodaje da nije poznavao nikoga ko je &nbsp;uvažavao popove u komunističkom vremenu. Ne zato što je naređeno, nego, kako je rekao, zato što Crnogorci nikad nijesu bili veliki vjernici.
On podsjeća da su crnogorske vladike bile ratnici, što smatra nespojivim sa duhom hrišćanstva, ali ističe da su tada postojali viši ciljevi.
– Nama je vladika išao u boj sa sabljom, što je nespojivo sa vjerom, sa hrišćanstvom, ali se branila sloboda i živa glava. Tako da je za to bilo razumijevanje, i pohvale smo za to dobijali i od Rusije i od čitave Evrope. Međutim, došlo je neko drugo vrijeme – kazao je on.
Đonović pita koliko je potrebno Crnogorcima da shvati da svoju sudbinu moraju da drže u svojim rukama.
– Nedavno sam u jednoj izjavi rekao: "Opet smo živi, opet preživljavamo". Vidite šta nam se sve dešava! Sada je samo pitanje, pošto smo davno, po mom mišljenju, pali na dno i tu poskakujemo i pomalo tonemo, koliko još treba Crnogorcima i građanima Crne Gore – ovdje ne mislim samo na Crnogorce – da shvate i da se opamete, da svoju sudbinu moraju da drže u svojim rukama. Moraju da upravljaju sami sobom, ne mogu da vjeruju drugima više nego svojim očima. Ko god prepusti svoju sudbinu drugome, u bilo kojim relacijama, taj neće proći dobro. Zato Crna Gora ne prolazi dobro, zato dobija Abazovića, Spajića, Milatovića, Krivokapića - zaključio je Đonović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DTkqfwlLVzsk&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Đonović: Krivotvorenje i krađa istorije opasni za naše društvo, Crnogorci sudbinu moraju držati u svojim rukama

Odnos prema Duklji najprije proističe iz neznanja. Radi se o značajnoj civilizacijskoj tekovini, koja se ne može pripojiti Srbiji, zbog čega su najprije počeli da je negiraju, a kada ni to nije bilo moguće, onda su pribjegli prisvajanju - poručio je istoričar Dragutin Papović.
On je, gostujući na Drugačijoj radio vezi na Anteni M, podvukao da je jasno da srpska propaganda ima plan da nakon posrbljavanja Petrovića, pređe i na posrbljavanje Vojislavljevića.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 66.6369%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fprijava-odt-u-i-vdt-u-protiv-spc-svestenika-derkovica-i-srpskog-ambasadora-zbog-neovlascenog-skupa-na-duklji&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
- Ovakve akcije otkrivaju da je to meta djelovanja, međutim u istoriografiji postoji dovoljno dokaza, činjenica za svakoga ko želi da o tome objektivno i nepristrasno promišlja, i ko želi da zna više o istoriji Duklje, vidjeće da to ne može da se održi. Bez obzira na količinu propagande, sve je uzalud kada se jasno saopšte istorijske činjenice - rekao je Papović.
Komentarišući prisustvo ambasadora Srbije u Crnoj Gori Nebojše Rodića na tzv. „tradicionalnom saboru“ na Duklji, Papović je rekao da je to dokaz potpune usklađenosti političkog djelovanja države Srbije i njene crkve.
- I to ne čudi, makar ne posljednjih četiri, pet godina, ali ono što čudi je, ili što ostavlja gorak utisak, što crnogorske institucije nijesu reagovale na to. Kada se ambasador jedne države, bez obzira na to koje, pojavi na manifestaciji koja prisvaja crnogorsko kulturno nasljeđe i niko ne reaguje, to je dokaz da oni koji rade u institucijama ne rade svoj posao - rekao je Papović. &nbsp;
Papović dalje navodi da je reakcija Ministarstva kulture na tzv. tradicionalni sabor - gora od ćutanja.
- Nedopustivo je da Ministarstvo kulture ne reaguje na način da jasno kažu da je to prvorazredno kulturno dobro Crne Gore, da je to arheološki lokalitet koji još nije dobro proučen, prije neki dan su otkriveni predmeti koji pripadaju antičkoj Duklji. Reagovati na onaj način je skandalozno i izgleda kao da se Ministarstvo kulture odriče kulturnog dobra - kazao je Papović.
Na pitanje kako objasniti novi talas revizionizma i prema periodima bliske prošlosti, Papović je istakao da je to nešto što smo gledali i u Srbiji, nakon što je tamo i zvanično izvršena revizija ili rehabilitacija četničkog pokreta.
- Da je to stvarno tako, a što se malo pominje u medijima, pokazuje i to što je potpredsjednik Vlade Budimir Aleksić prisustvovao ovom događaju, čiji je resor upravo obrazovanje i odnos sa vjerskim zajednicama - smatra Papović.&nbsp;
Papović dalje dodaje da se radi o pripremi terena kako bi se promijenili istorijski udžbenici, naglašavajući da "tamo đe je četnička ideologija na vlasti neminovno je etničko čišćenje".&nbsp;
- Ovo što je izjavio Joanikije slušamo godinama. Vjerujem da je to priprema terena kako bi se u udžbenicima našlo upravo ovo što priča Joanikije, onda bi to dovodilo do drugačijeg odnosa u društvu. Tamo gdje se promoviše četnička ideologija, neminovno je etničko čišćenje, a ako to postane zvanična politika Vlade onda je to priprema katastrofe Crnoj Gori - zaključio je Papović.

1250x600

1084x550

Papović o saboru na Duklji: Priprema se teren za promjenu istorijskih udžbenika, reakcija MKM gora od ćutanja

Nevladina organizacija Centar za građanska prava (CGP) podnijela je krivičnu prijavu Osnovnom i Višem državnom tužilaštvu u Podgorici protiv Srpske pravoslavne crkve – Crkve Srbije, sveštenika Pajsija Đerkovića i ambasadora Republike Srbije u Crnoj Gori, Nebojše Rodića, zbog, kako navode, neovlašćenog organizovanja političko-vjerskog događaja na arheološkom lokalitetu Duklja.
U prijavi, CGP navodi da je 27. aprila na lokalitetu Duklja održan skup u organizaciji SPC, bez odobrenja nadležnih institucija, tokom kojeg su iznešene tvrdnje o Duklji kao „prvoj srpskoj državi“, što Centar vidi kao pokušaj falsifikovanja istorijskih činjenica i političku zloupotrebu crnogorskog kulturnog nasljeđa.
Prema prijavi, događaj je organizovan suprotno Zakonu o zaštiti kulturnih dobara, a sam lokalitet se nalazi pod zaštitom države Crne Gore kao kulturno dobro od izuzetnog značaja.&nbsp;
U prijavi se navodi i da prisustvo ambasadora Srbije predstavlja narušavanje diplomatskih normi i miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore.
- Dodatno, na događaju je prisustvovao ambasador Republike Srbije, gosp.Nebojša Rodić, čime je ne samo narušen zakon, već je njegova uloga postavila pitanje nepoštovanja suvereniteta Crne Gore i diplomatskih normi – navodi se u prijavi.
Centar zahtijeva da tužilaštvo hitno pokrene istragu protiv navedenih lica zbog mogućeg kršenja više zakonskih akata, uključujući Krivični zakonik Crne Gore i međunarodne diplomatske konvencije.
Pored krivične prijave, CGP je uputio i zvanični dopis Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore, u kojem od ministra Ervina Ibrahimovića traže da se ispita uloga ambasadora Rodića, te preduzmu odgovarajuće diplomatske mjere.
U obraćanju ministru Ibrahimoviću, CGP upozorava da je prisustvo ambasadora Srbije događaju koji je organizovan mimo zakona ozbiljan diplomatski presedan.
- S obzirom na ozbiljnost situacije i na međunarodne norme diplomatskog ponašanja, molimo vas da izvršite ispitivanje uloge ambasadora Nebojše Rodića u ovom događaju i preduzmete odgovarajuće korake u skladu sa zakonom, kako bi se obezbijedilo poštovanje&nbsp;
suvereniteta Crne Gore i zaštita njene kulturne baštine, i da shodno svojim nadležnostima zaštitite integritet i suverenitet države čiji ste ministar i institucija – navodi se u pismu Ibrahimoviću.&nbsp;
Takođe traže da Ministarstvo informiše javnost o daljim koracima koje planira da preduzme povodom ovog slučaja, ističući da je riječ o krajnje nedopustivom ponašanju ambasadora Rodića i njegovom upornom nepoštovanju crnogorskih zakona, istorije i kulture.

Prijava ODT-u i VDT-u protiv SPC, sveštenika Đerkovića i srpskog ambasadora zbog neovlašćenog skupa na Duklji

Iz ovdašnjega ogranka Crkve Srbije (SPC - eparhije crnogorsko-primorske koju je 1931. osnovao Karađorđević) —— saopštili: 27. aprila na ostacima drevne Dokleje (Duklje) kod Podgorice „održan tradicionalni crkveno-narodni sabor”! Svetosavskim ritualom načalstvovao Pajsije aka Darko Đerković, rodom iz Pljevalja - koga proljetos iz Beograda postaviše za vikarnoga episkopa Joanikiju aka Jovanu Mićoviću. Akter skupa i - Vučićev ambasador Rodić! Kolo pod šajkačama (izvorno kapa stražarâ Austrijske carevine na Dunavu i Savi iz 18. vijeka, naziv po mađarskom: sajka) cupkali građani Republike Srbije - KUD „Abrašević” iz Kragujevca; a nakon igranke se gostili ispod šatri - poperili ih među ostacima drevnih grobova i građevina, ostataka crkava, etc. Ova sprdnja, međutim, i ogledni je primjer okupatorskih namjera Republike Srbije: da sa svojom ekspoziturom, osobama koje se tokom scenskih nastupa ukrivaju u odejanija, ukrade i ono nacionalno, kulturno i crkveno naslijeđe Crne Gore koje možda nije obuhvaćeno pljačkaškim brešama tzv. temeljnoga ugovora.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250502180548_740076df9e3391e0509a9de99eccf452311b0839411a1c6ce0e7f080e1514072.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250502180548_740076df9e3391e0509a9de99eccf452311b0839411a1c6ce0e7f080e1514072" data-rendition-name="original" width="1087" height="779" loading="lazy" alt="Duklja SPC"> <figcaption>Akter skupa i - Vučićev ambasador Rodić. Kolo pod šajkačama cupkali građani Republike Srbije - KUD „Abrašević” iz Kragujevca. A nakon igranke se gostili ispod šatri: poperili ih među ostacima drevnih grobova i građevina, ostataka crkava. Ova sprdnja, međutim, i ogledni je primjer okupatorskih namjera Republike Srbije(Photo: Antena M)</figcaption> </figure>  Śetićemo se višedecenijskih svetosavskih propagandnih detonacija, kojima su nastojali da se stigmatiziju Duklja i Dukljani, ili proglase izmišljotinama. Zaludno! Ali posljednjih godina, obrnuli lažipriču, pa se sada svetosavski kunu da je Duklja „prva srpska država”, analogno – i Dukljani prvi Srbi! Misija je nemoguće u savremenom svetosavlju (alijas prezentnoj Vučićevoj propaganda) potražiti zeru, ma i imitaciju hrišćanskoga pokajanja; nema tu ni stida ni srama poradi sagrješenija njihovih pred Bogom i ljudima… Istorija je, dakle, neumoljiva: niđe veze Srba, Srbije sa Dukljanima, Dukljom. Sklavinija DUKLJA iz 9. vijeka, dio komovelta Vizantijske carevine – Istočnoga Rimskoga Carstva, čije je śedište administrativno bila grad DOKLEJA - prva je crnogorska država; naseljavali je DUKLJANI - slovenski i slovenizirani preci savremenih Crnogoraca. Slavni i u svjetskoj naučnoj zajednici i za temu hristijanizacije starocrnogorskih Dukljana jedini dosad poznati izvori, i „De Administrando Imperio” vizantijskoga cara Konstantina VII Porfirogenita i „Ljetopis popa Dukljanina” - upućuju da se pokrštavanje predaka savremenih Crnogoraca u načelu odigralo tokom 9. vijeka — tj. oko pet vijekova prije Rastka Nemanjića alijas Svetoga Save Srpskoga, čiji je otac Nemanja krajem 12. vijeka predvodio Srbe u divljačkom razoranju i okupaciji Dukljanske kraljevine Vojislavljevića! Porfirogenit iz 10. vijeka u „De Administrando Imperio” ubilježiće naše pretke slovenske Dukljane u mapu samobitnih naroda, a Duklju kao posebnu zemlju, potpuno odvojeno od Srba ili Hrvata, Srbije ili Hrvatske, ili drugih naroda i zemlaja. Vrijedi ovaj neporecivi izveštaj Porfirogenita o tom davnom segmentu nacionalne istorije Crnogoraca i Crne Gore, uključujući i grad Dokleju, opet citirati, i na grčkome jeziku i u prijevodu na crnogorski: „Κ ε φ ά λ α ι ο ν λέ. — περὶ τῶν ΔΙΟΚΛΗΤΙΑΝῶΝ, καὶ ἧς νῦν οἰκοῦσι χώρας. Ὅτι ἡ Διοκλήας χώρα καὶ αὐτὴ πρότερον παρὰ τῶν ̔Ρωμαίων ἐκρατεῖτο, οὓς ἀπὸ ̔Ρώμης μετώκισεν ὁ βασιλεὺς Διοκλητιανός, καθὼς καὶ εἰς τὴν περὶ τῶν Χρωβάτων ἱστορίαν εἴρηται ὑπὸ δὲ τὸν βασιλέα ̔Ρωμαίων ὑπῆρχε. - παρὰ τῶν ᾿Αβάρων καὶ αὕτη ἡ χώρα αἰχμαλωτισϑεῖσα ἠρήμωται, καὶ πάλιν ἐπὶ Ἡρακλείου τοῦ βασιλέως ἐνῳχίσϑη, καϑὼς καὲ ἢ Χρωβατία καὶ ἡ Σερβλία καὶ ἡ τῶν Ζαχλοίμων καὶ ἡ Τερβουνία καὶ τοῦ Καναλή. - Διόκληα δὲ ὀνομάζεται ἀπὸ τοῦ ἐν τῇ τοιαύτῃ χώρᾳ κάστρου, ὕπερ ἔκτισεν ὃ βασιλεὺς Διόκλητιανός νυνὶ δέ ἐστιν ἐρημύκαστρον, μέχρι τοῦ νῦν ὀνομαζόμενον Διόκληα. - Ὅτε ἐν τῇ χώρα Διοχκλείας εἰσὲ μεγάλα κάστρα οἰκούμενα, τὸ Γράδεται, τὸ Νουγράδε, τὸ Λοντοδύκλα”. „G l a v a 35. — o DUKLJANIMA, i zemlji koju sada nastanjuju. Zemlju Duklju ranije su pośedovali Rimljani koje car Dioklecijan preseli iz Rima, kao što je rečeno u priči o Hrvatima, i bila je pod upravom cara Romeja. - Ali i ovu zemlju su Avari podjarmili i opustošili pa je ponovno naseljena u vrijeme cara Iraklija, baš kao što su bile i Hrvatska i Srbija i zemlja Zahumlje i Travunija i zemlja Konavlje. - Duklja je dobila svoje ime od grada u toj zemlji koji je osnovao car Dioklecijan, ali je sada to opušćeli grad, premda se i sada naziva Dokleja. - U zemlji Duklji nalaze se veliki naseljeni gradovi i to Gradac, Novigrad, Lontodokla”. „Ljetopis popa Dukljanina”, najstarija crnogorska nacionalna istorija, kontekstom sugeriše da su Dukljani napokon hristijanizovani u vezi djelatnih misionarska nastojanja i SVETOGA KONSTANTINA ĆIRILA (†869) - Grka (Κύριλλος) iz Soluna. „Načinjeno je veliko veselje” — opisuje dovršetak pokrštavanja „Ljetopis popa Dukljanina” — „i hrišćani, spuštivši se sa planina i skrivenih mjesta, đe su bili rasuti, počeše da hvale i blagosiljaju ime Gospoda, koji spašava one koji se u Njega uzdaju”. Starocrnogorski grad Dokleja, najkasnije u 887. godine, takođe je i arhiepiskopsko-mitropolitska katedra DUKLJANSKE CRKVE (Ecclesia Diocletana) sa sabornim hramom Svete Marije. &nbsp;U „Ljetopisu popa Dukljanina” — čitamo da je jedan od kraljeva, Svetopelek, „sahranjen u crkvi Svete Marije u gradu Dioklijskom (in ecclesia sanctae Mariae in civitate Dioclitana) sa počastima i sa velikim ispraćajem; tada ga je sakupljeni narod plačući ožalio. A u istoj crkvi, u kojoj je sahranjen, izabrali su njegova sina Svetolika, tu su ga arhiepiskop i episkop posvetili i krunisali. Od toga dana, najzad nastade običaj da se u istoj crkvi biraju i zaređuju svi kraljevi te zemlje”. &nbsp;Znamenita hrestomatija dokumenata „Illiryci sacri”, od Arhiepiskopa Dokleje (ARCHIEPISCOPI DIOCLEA) odnosno Mitropolije Dukljanske (METROPOLIS DIOCLETANA) tj. Dukljanske Mitropolite (DIOCLETANO METROPOLITÆ) ili Arhiepiskopa Mitropolije Dukljanske (ARCHIEPISCOPI METROPOLIS DIOCLETANÆ) — poimenično navodi: - Jovana (Joannes), oko 950. godine, sa titulama Arhiepiskop Dukljanski (ARCHIEPISCOPUS DIOCLETANUS) i Mitropolit Dukljanski (METROPOLITA DIOCLETANUS). Docnije, od oko sredine 11. vijeka, sa uzdignućem Dukljanske države Vojislavljevića (Sclavorum Regnum), iz Dokleje, grada poharanog ratovima i možda katastrofom zemljotresa - katedra i naslov su prenijeti u „slavni grad Bar” i tamo je: - „Dukljanska crkva (ECCLESSIAM DIOCLEA), koja je prije bila Episkopa, kasnije dobila pravo i naslov Arhiepiskopa” —— navodi „Illiryci sacri” u tomu iz 1817.

Republika Srbija bi da okupira i drevnu Dokleju

Nije tačno da je Duklja bila prva srpska država u srednjem vijeku - jasan je istoričar Dragutin Papović u odgovoru na pitanje Portala Analitika da prokomentariše izjavu episkopa crkve Srbije Pajsija Đerkovića koji je, na saboru na ostacima Duklje kazao da služe „na temeljima prve srpske države i mjestu gdje su bili episkopi dioklijski“.
<h2>Prva sprska država zvala se - Srbija</h2>
Papović objašnjava da se, prema zapisu vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita u njegovom djelu „De administrando imperio“, prva srpska država, logično, zvala Srbija.
- I nastala je sredinom IX vijeka, a prvi poznati srpski vladar zvao se Vlastimir - dodao je on.
Dodaje i da se od kraja X do kraja XII vijeka za Srbiju koristio i naziv Raška, po gradu Rasu đe je bilo sjedište episkopije.&nbsp;
- Zbog toga je u istoriografiji, uključujući i srpsku, nedvosmislen stav da je prva srpska država bila Srbija odnosno Raška - istakao je Papović.
Podsjeća i da je, prema zapisu cara Konstantina Porfirogenita, istovremeno kada i Srbija nastala država Duklja.&nbsp;
- S obzirom na to da su korijeni crnogorske državnosti i nacionalnosti u državi Duklji i njenim stanovnicima Dukljanima, onda je jedini ispravan zaključak da je Duklja prva crnogorska država - podvukao je Papović.
Ističe i da do kraja XII vijeka, odnosno do osvajanja Stefana Nemanje, u Duklji nema ni pomena o srpstvu.
- Sporno je na osnovu kog prava sveštenici Srpske pravoslavne crkve (SPC), odnosno Crkve Srbije, obavljaju obrede u gradu Duklji. Ostaci ovoga grada su arheološko nalazište i prvorazredno kulturno dobro pod zaštitom države - napominje Papović.&nbsp;
SPC, kaže, nema ni istorijsku vezu s Dukljom.&nbsp;
- Sve što je sagrađeno u Duklji nastalo je mnogo prije nego što se Crkva Srbije pojavila u Crnoj Gori - izričitit je sagovornik Analitike.&nbsp;
<h2>Nije jasno na osnovu čega SPC prisvaja hramove u Duklji</h2>
Podsjeća i da su u gradu Duklji otkrivena tri hrišćanska hrama.&nbsp;
- Najprije su nastale dvije trobrodne bazilike čiji patroni nijesu poznati, pa su ih istraživači neutralno nazvali bazilika A i bazilika B. One potiču iz V i VI vijeka. Vjerovatno su činile episkopski kompleks, odnosno bile su središte Dukljanske episkopije, a u nauci postoji mišljenje da je tu bilo sjedište i arhiepiskopa za rimsku provinciju Prevalis jer je Duklja u jednom periodu, uz Skadar, vjerovatno bila administrativni i crkveni centar ove provincije. Ovi hramovi potiču iz predslovenskog perioda i nastali su znatno prije katoličko-pravoslavnog raskola tako da nije jasno na osnovu čega ih danas prisvaja SPC - kazao je Papović.
Napominje da je Duklja bila crkveni (episkopski) centar i u ranovizantijskom periodu.&nbsp;
- Tada je grad počeo da slabi. Prema starijoj teoriji razrušili su ga Avari i Sloveni, ali novija istraživanja ukazuju na to da je on napušten u dužem vremenskom periodu. Sloveni koji su se doselili na prostor nekadašnje provincije Prevalis, odnosno vizantijske arhontije Duklje, preuzeli su upravu i stvorili su samostalnu arhontiju (državu) kojoj su zadržali prethodni naziv Duklja - objašnjava Papović.
Ti Sloveni su se, kaže on, prilagodili lokalnom identitetu.&nbsp;
- Značajno je da te malobrojne Slovene car Porfirogenit, ali ni drugi izvori, ne svrstavaju ni među Srbe ni među Hrvate. Najvjerovatnije je u ranoslovenskom periodu, odnosno između VII i IX vijeka unutar srušene bazilike B sagrađena manja krstoobrazna crkva čiji patron takođe nije poznat, pa su je istraživači neutralno označili slovom C - navodi Papović.
U njoj je, dodaje on, pronađena kamena greda sa natpisom đakonise Ausonije „Ausonia diaconissa“.&nbsp;
- Nekoliko istoričara, arheologa i istoričara umjetnosti smatra da je krostoobrazna crkva C zapravo Crkva Sv. Marije koju pominje pop Dukljanin u svome Ljetopisu kao krunidbenu i memorijalnu crkvu dukljanskih kraljeva, dok je prema drugom mišljenju to bila bazilika koja je otkrivena na Martinićkoj gradini - kaže Papović.&nbsp;
<h2>Dukljanska episkopija bila pod jurisdikcijom Rima</h2>
Napominje i da je u Duklji ili u susjednim Doljanima đe su otkriveni trobrodna bazilika sagrađena krajem V i početkom VI vijeka i trikonhos iz VI vijeka koji je, najvjerovatnije, služio kao memorijalna crkva dukljanskih episkopa, bilo sjedište Dukljanske episkopije.&nbsp;
- Od kraja IV vijeka Dukljanska episkopija je uglavnom bila pod jurisdikcijom Rima, odnosno pape. Cijela državna i crkvena oblast je bila u okviru zapadne kulture o čemu svjedoči činjenica da su gotovo svi zapisi pronađeni u Duklji i uopšte u Crnoj Gori iz ovoga perioda na latinskom jeziku - navodi Papović.&nbsp;
Ukazuje i da je prema jednom mišljenju, upravo u sklopu nastojanja papa da svoju jurisdikciju prošire na cijeli Balkan tokom 880-ih Dukljanska episkopija uzdignuta u rang arhiepiskopije.&nbsp;
- Tada je, ona, zapravo, postala crkva dukljanske države - objašnjava Papović.
Dodaje i da kada je oko 997. godine makedonski car Samuilo napao Duklju i zarobio njenog vladara Vladimira, dukljanski arhiepiskop (nadbiskup) Ivan (Jovan) morao da napusti svoju katedru i da se skloni u Dubrovnik a u dubrovačkoj tradiciji se, podsjeća naš sagovornik, navodi da je on osnovao Dubrovačku arhiepiskopiju oko 999. godine.&nbsp;
- Dukljanska arhiepiskopija je obnovljena najvjerovatnije u periodu vladavine Stefana Vojislava u prvoj polovini XI vijeka, o čemu svjedoči splitski hroničar Toma Arhiđakon u djelu „Historia Slonitana“ iz sredine XIII vijeka. Tada je sjedište (arhi)episkopije iz Duklje ili Doljana prenešeno u Bar. Zalaganjem tadašnjeg episkopa Đorđa obnovljena je katedrala Sv. Teodora na Londži (južni plato Starog Bara) koja je vjerovatno stradala tokom Samuilovog napada na Duklju. Obnovljenoj katedrali je dato ime Sv. Đorđe i u njoj je smješteno sjedište (arhi)episkopije. Zahvaljujući tome u Duklji su se, a naročito među njenim vladarima, razvili kultovi svetitelja Teodora i Đorđa - rekao je Papović.&nbsp;
<h2>Država da propiše šta i ko smije da radi na zaštićenom prostoru Duklje</h2>
Arhiepiskopija se, kako ističe, od tada zvala Dukljansko-barska crkva te dodaje da je naziv dukljanska dobila po državi, a barska po sjedištu.&nbsp;
- U povelji (buli, ispravi) pape Aleksandra II iz 1067. ona se naziva Diocliensis et Antibarensis Ecclesiae (Dukljansko-barska crkva). U buli, odnosno svečanoj privilegiji koju je (anti)papa Kliment III Vitbert 1089. izdao dukljanskom arhiepiskopu Petru (Petro Dioclensis sedis archiepiscopo) Dukljansku crkvu je nazvao „Dioclensis prounciae“ i „Dioclensem ecclesiam“, dok je dukljanskog vladara Bodina oslovio kao preslavnog (najslavnijeg) kralja Slovena (Bodini regis Sclauorum gloriosissimi), a njegovu državu je nazvao kraljevina Duklja, odnosno Dukljansko kraljevstvo (regnum Diocliae) - podsjeća Papović.
Sagovornik Analitike ističe da je Dukljanska crkva ovaj naziv zadržala i u okviru države Nemanjića.&nbsp;
- Papa Inoćentije III je 1199. godine dukljansko-barskog poglavara Jovana nazvao Diocliensis et Antibarensis archiepiscopus (Dukljansko-barski arhiepiskop). Iz drevne Dukljanske crkve, koja je bila pod jurisdikcijom Svete Stolice, razvila se današnja Barska nadbiskupija - kaže Papović.&nbsp;
On napominje da bi, s obzirom na to da su ostaci hramova u Duklji drevno hrišćansko nasljeđe, država Crna Gora i nadležni organi, prije svih, imali pravo i obavezu da propišu šta i ko smije da radi na zaštićenom prostoru Duklje.
- No, s obzirom na to da Vladom Crne Gore, a posebno Ministarstvom kulture upravljaju kmetovi Crkve Srbije, to je danas iluzija - ocijenio je Papović.
<h2>Dukljansko nasljeđe potvrda da korijeni Crne Gore nijesu srpski</h2>
Napominje da je odnos SPC i njenih arhijereja prema dukljanskom nasljeđu bio protivrječan.&nbsp;
- Najprije su mislili da to nasljeđe ne pripada njima, pa su pokušali da ga negiraju i ozloglase. Onda su shvatili da to nasljeđe potiče od Rimskog carstva, uključujući i njegov istočni dio Vizantiju, i od drevne hrišćanske crkve. Na rimskoj državnoj i crkvenoj organizaciji, uz kasniji doprinos slovenske dinastije Vojislavljevića, nastali su dukljanska država, crkva i narod i to je ogromno civilizacijsko nasljeđe Crne Gore - kazao je Papović.
Kada se, podsjeća on, uz to pojavila opravdana težnja da se to nasljeđe tretira kao izvorište savremenog crnogorskog identiteta, u Crkvi Srbije su to shvatili kao opasnost za njihov velikosrpski projekat u Crnoj Gori.&nbsp;
- Dukljansko nasljeđe je starije od epohe dinastije Nemanjića, koja je u Duklju došla kao osvajač. S obzirom na to da Crna Gora ima dugu, bogatu i autentičnu istoriju, ne samo prije Nemanjića, nego i prije pojave srpstva, onda to znači, kao što sve istorijske činjenice potvrđuju, da korijeni Crne Gore nijesu srpski i da porijeklo Crnogoraca nije srpsko. Zbog tog saznanja se promijenila i politika SPC prema dukljanskom nasljeđu i umjesto odbacivanja ona pokušava da prisvoji i preoblikuje ovo nasljeđe, odnosno da ideološko-nacionalno srpstvo protegne na dukljanski period što je grubo prekrajanje istorije - objašnjava Papović.&nbsp;
Tako je, podsjeća, 2004. godine uvela počasno zvanje vikarnog episkopa dioklijskog.
- U stvari, to je pomoćni episkop mitropolitu crnogorsko-primorskom. Tu počasnu funkciju od 2024. godine obavlja Pajsije. On je episkop bez svoje eparhije - ukazuje Papović.&nbsp;
No, kako dodaje, u nazivu ove počasne titule i dalje se uočava sukobljavanje Crkve Srbije sa dukljanskim nasljeđem.
- U tituli se koristi naziv dioklijski, nastao od termina Dioklija i Dioklitija, koje su kancelarije srpskih srednjovjekovnih vladara preuzele iz vizantijskih isprava. Tako se negira domaći (narodni) termin - dukljanski. To bi bilo isto kao kada bi se danas umjesto naziva Srbija koristio vizantijski naziv Serbias, a umjesto današnjeg naziva Srbi da se koristi vizantijski naziv Serboi. Taj anahronizam ukazuje na potrebu SPC da negira domaći i autentični termin - dukljanski, kako bi potisnula živu crnogorsku riječ i nametnula arhaičnu vizantijsko-srpsku - ističe Papović.
<h2>SPC nema pravo da se ljuti što je nazivaju Crkvom Srbije&nbsp;</h2>
Sagovornik Analitike osvrnuo se i na prisustvo ambasadora Srbije Nebojše Rodića saboru na ostacima Duklji.
- Očigledno je da takvo ponašanje nije u okviru dobre diplomatske prakse, ali je očekivano jer je SPC najefikasniji instrument politike Republike Srbije prema Crnoj Gori. Između politike SPC i Vlade Srbije gotovo da nema razlike, tako da ni SPC nema pravo da se ljuti što je nazivaju Crkvom Srbije. To su sinonimi. Ona zaista djeluje kao državna crkva Srbije i njen primarni cilj je da se bori za srpske nacionalne i državne interese. Zato je na ovom skupu u antičkoj Duklji izvedeno šumadijsko kolo - kazao je Papović.
Uz to je, dodaje on, jedan profesor filozofije u govoru naveo da je Duklja bila „klasični grčki polis“.
- Odavno se nije čulo takvo neznanje i besmislica. Čak i učenici osnovnih škola znaju da su grad Duklju formirali Rimljani krajem I vijeka nove ere i da su joj dali latinski naziv Doclea, tako da Duklja nema ništa zajedničko sa klasičnom Grčkom. Rimska i starohrišćanska Duklja koja je dala naziv državi i crkvi u kraljevini Vojislavljevića sada služi kao podijum za šumadijski folklor, neznanje i otuđenje. Ta slika najbolje potvrđuje politiku Srbije i njene crkve prema Crnoj Gori ali i sluganski i antidržavni odnos sadašnje Vlade Crne Gore prema svojoj kulturi i civilizacijskom nasljeđu - zaključio je Papović.

Papović: Sve na Duklji nastalo mnogo prije nego što se Crkva Srbije pojavila u Crnoj Gori, između njihove politike i Vlade Srbije nema razlike

Duklja nije bila srpska država. Bila je nezavisna crnogorska kraljevina, predvođena Vojislavljevićima, sa međunarodnim priznanjem i sopstvenim identitetom. Predstavljanje Duklje kao srpske nije greška – to je svjesna, agresivna laž, kazao je Miloš Bukilić, aktivista crnogorske dijaspore u SR Njemačkoj.
Bukilić podvlači da je brutalno skrnavljenje kulturno-istorijske baštine Crne Gore kulminiralo nedavnim održavanjem Sabora Srpske pravoslavne crkve na ostacima Duklje – mjesta koje simbolizuje prvu crnogorsku državu i izvor našeg identiteta.&nbsp;
- Predstavljanje crnogorske države kao srpske je presedan neviđen u istoriji – otvoreni napad na istinu i identitet Crne Gore, režiran od strane SPC - ističe Bukilić.&nbsp;
Bukilić navodi da je to čin koji se u savremenom društvu može posmatrati samo kao napad na suverenitet, te dodaje da se asimilacija Crnogoraca sprovodi brutalno i agresivno, sa ciljem njihovog konačnog poništenja.
- Srpska pravoslavna crkva ne vodi vjersku misiju – ona vodi političko-identitetski rat protiv Crne Gore. I to čini sistematski, uz logistiku države Srbije i, očigledno, prećutni blagoslov crnogorskih institucija. 
Posebno je skandalozno i nedopustivo što Ministarstvo kulture i medija ćuti pred ovakvom agresijom, praktično odobravajući otimanje crnogorskog kulturnog nasljeđa - kazao je Bukilić.&nbsp;
On je pozvao da se ministarka kulture mora hitno oglasiti, jasno i glasno zaštititi crnogorski identitet, istoriju, jezik i državnost.
- Ćutanje nije opcija – ono znači saučesništvo u asimilaciji i izdaju crnogorske baštine. &nbsp;Crna Gora i njeno dostojanstvo nijesu i neće biti predmet bilo čije trgovine. Pozivam stručnu i naučnu javnost da dignu glas i suprotstave se očiglednom gašenju crnogorske države - poručio je Bukilić.&nbsp;
On je dodao i da vjeruje da Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i Univerzitet Crne Gore, Istorijski institut treba da budu predvodnici borbe za očuvanje nacionalnog identiteta.

Bukilić: Predstavljanje Duklje kao srpske nije greška – to je svjesna, agresivna laž

U knjizi o kojoj je večeras riječ demistifikuje se romantičarska koncepcija o karakteru Duklje i Dukljana i autor je ovom knjigom delegitimisao pseudoistorijske priče o Duklji – rekao je profesor Radovan Damjanović na sinoć održanoj promociji knjige „Rasprave o istoriji Duklje i Dukljana“ Dragutina Papovića u Nikšiću koju su organizovali Matica crnogorska Ogranak Nikšić i nikšićki UBNOR.
On je dodao i da Papović ukazuje i na njenu „autentičnost koja je nastala iz bića posebnog naroda koji je stvarao i državu i duhovnu tradiciju.“
– Pojedini istoričari i ideologizirani agitatori falsifikuju određene iskaze i napadaju svaki pokušaj iznošenja pravih i istinitih činjenica. Druženje sa ovom knjigom je moćno sredstvo otpora protiv svih koji nastoje da negiraju, ospore, ponize crnogorski integritet i identitet – rekao je Damjanović.
Predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i urednik ovog izdanja je između ostalog istakao da knjiga Dragutina Papovića „dokumentarno i multidisciplinarno prikazuje tragove materijalne i duhovne kulture nastale na tlu Duklje u dugom vremenskom periodu, koji imaju svoj kontinuitet uprkos burnim istorijskim događajima i dešavanjima, kao što su propast Rimskog carstva, dolazak Slovena na Jadran, uz prateće prirodne destrukcije poput zemljotresa 518. godine, koji je gotovo uništio grad Duklju.“&nbsp;
Posebno se osvrnuo na činjenicu da Papović u cijeloj svojoj studiji „sa izraženom naučnom intuicijom, bez plasiranja konačnih sudova, o složenoj tematici koja je uslovljena malim brojem sačuvanih pisanih izvora, oprezno pristupa pojmu intitulacije dukljanskog vladara, kneza odnosno kralja Vladimira, za koga ne postoje relevantni istorijski izvori o njegovom krunisanju.“
– Autor se u interpretaciji dosljedno držao naučnog pozitivizma, demistifikujući istoriografske srpsko – hrvatske pogodbe i dogovore o Duklji, poput onih da je Vladimir prvi srpski vladar i svetac ili obilježavanja 1100 godina Hrvatskog kraljevstva na teritoriji Crne Gore, što je iz percepcije savremene nauke zaista upitno, s obzirom na to da se
Tomislavova država nikada nije prostirala na ovaj prostor, kao što je i u savremenoj hrvatskoj istoriografiji titula hrvatskog kralja Tomislava predmet ozbiljnih rasprava. Dakle, radnja Dragutina Papovića je lišena nacionalne patetike, s obzirom da je autor na brojnim mjestima ukazao na postojeće dubioze u medijavelistici južnoslovenskih naroda, otkrivajući i prezentujući političko – ideološke konstrukcije jednog vremena, koje su zadugo oblikovale našu istorijsku svijest – rekao je Jovović i dodao da na takve recidive, nažalost, nailazimo na brojnim primjerima širom Crne Gore.
– A jedna u nizu takvih pogrešnih intepretacija prošlosti odigrala se za vrijeme Kraljevine SHS, kada su 1925. godine povodom jubileja 1000 godina Hrvatskog kraljevstva na katoličkim crkvama od Trebinja, Boke, Budve do Sutomora postavljene spomen-table u čast kralja Tomislava, iako on nikada nije vladao Dukljanskom državom. Analogno tome, može se postaviti pitanje, zašto nikada takva počast nije odata katoličkim kraljevima iz dinastije Vojislavljevića, Mihailu i Bodinu ili nekom drugom pripadniku ove kraljevske loze, u Kotoru, Trebinju ili Dubrovniku, iako za takvu memoraliju postoje adekvatni istorijski razlozi – rekao je Jovović.
U vremenu kada se prošlost često zloupotrebljava da bi se potkrijepile savremene političke agende, kada mit postaje sredstvo manipulacije a ideologija se prerušava u nauku, posebno je važno govoriti o knjigama koje pružaju otpor toj tendenciji, knjigama koje ne teže da udovolje trenutnim nacionalnim narativima, već da ih kritički i hrabro preispitaju, istakao je istoričar Ivan Tepavčević.
– Poznata je činjenica da crnogorska medijavelistika pati od hroničnog deficita naučnih radnika u oblastima čiji je predmet interesovanja rani srednji vijek. Papović u ovom djelu pokušava da razgradi određene mitove koji pripadaju srpskoj, hrvatskoj i albanskoj tradiciji. Ne postoji nijedan relevantan rad koji se bavi istorijom Duklje a da nije bio predmet potpune analize, komparacije s nekim drugim izvorima, potvrđivanja s onim što se može potvrditi i ukazivanja na one stvari koje su nelogične i koje su neprihvatljive za neku savremenu istoriografiju i nijesu u skladu s onim što su savremena i arheološka istraživanja – rekao je Tepavčević i dodao da je Papović po prvi put u nekom novijem periodu autor koji je iskoristio sve dostupne izvore na engleskom jeziku u kojima se pominje Duklja.
Autor je istakao da istorija Duklje počinje u 1. vijeku naše ere i traje do 12. vijeka.
- Da li slučajno što je toliki vremenski period, tolika istorija, tako sažeto prikazivana, prećutkivana, prisvajana? Mislim da nije. Mislim da se još u 19. vijeku prepoznala njena posebnost, ali se ta posebnost nije uklapala u tadašnje teorije prikazivanja prošlosti ovoga prostora, pa i Crne Gore – rekao je Dragutin Papović.
On smatra da su svi narodi na ovim prostorima izgradili identitete na razvalinama Rimskog carstva.
– Duklja, odnosno Dokleja je rimski grad. Rimljani su ga formirali. I ne samo taj grad, nego su izgradili i prve saobraćajnice, oni su donijeli religiju koja je formirala civilizaciju. Kasnije je Vizantija to preuzela, ali treba da znamo da Vizantija sebe nije nikada tako nazivala. Termin Vizantija je tek iz 18. vijeka. Vizantinci su sebe nazivali Romejima, odnosno Rimljanima. Svi vizantijski carevi su sebe nazivali rimskim carevima. To je, prije svega, temelj Duklje, civilizacija koja je stvorena, i ta civilizacija nikad nije bila etnički jednoznačna, odnosno homogena, ona je uvijek bila šarenolika i kasnije s dolaskom Slovena ona samo dobija jedan dodatni etnički momenat, a ne nikako da Sloveni koji dođu zbrišu prethodno stanovništvo i od tada počinje potpuno i isključivo slovenska istorija. To je zabluda 19. vijeka. Takvih etničkih promjena nije bilo, ovdje je bilo etničko nadograđivanje. A ta nadograđivanja su vremenom dobijala politički okvir – objasnio je Papović.
Promociju knjige Dragutina Papovića moderirala je predsjednica nikšićkog Ogranka Matice crnogorske Jasmina Nikčević.

U Nikšiću promovisana knjiga „Rasprave o istoriji Duklje i Dukljana“ Dragutina Papovića

Srpski (raški) veliki župan Stefan Nemanja zaratio je protiv Duklje krajem 1180. i početkom 1181. Tada je uspio da osvoji Zahumlje (Hum) koje je bilo udiona oblast u Duklji. Nemanja je nastavio napad na Duklju između 1183. i 1186. godine. Najduže su se odupirali utvrđeni primorski gradovi. Zbog toga su surovo kažnjeni. Raška vojska je razorila: Danj, Sard, Skadar, Svač, Ulcinj i Bar. Iz ovih gradova je pobio i protjerao sve Grke (Vizantince), jer je Vizantija bila pokrovitelj Duklje, a Nemanja je tada bio protivnik Vizantije. Samo je Kotor pošteđen da bi Nemanja u njemu sagradio dvor. Posljednji dukljanski vladar veliki knez Mihailo napustio je zemlju i otišao je u Dubrovnik. Nemanjinim napadima najduže se odupirao Bar, koji je i nakon osvajanja sačuvao autonomiju, a u njemu se nalazila žena velikog kneza Mihaila, kneginja Desislava. Ona je najkasnije sredinom 1189. godine napustila Bar i otišla je u Dubrovnik. To je bio kraj dinastije Vojislavljevića.
Stefan Nemanja je dukljansku teritoriju podijelio članovima porodice. Najstarijem sinu Vukanu dao je Duklju i Dalmaciju. Pod Dalmacijom se podrazumijeva vizantijska provincija Gornja Dalmacija, koja je obuhvatala teritoriju između Stona i Kotora. Dubrovnik je uspio da odbije napad Nemanjića. Hum je pripao Nemanjinom bratu knezu Miroslavu, a potom ga je Nemanja dodijelio najmlađem sinu Rastku oko 1190. godine. Rastko je 1192. otišao na Svetu Goru đe se zamonašio i dobio ime Sava, a Hum su naslijedili Miroslavovi sinovi. Dok je Nemanja Duklju pokorio ratom i razaranjem gradova, Vukan je vodio drugačiju politiku. Osvojenu Duklju je prihvatio kao novu otadžbinu. Nije je prilagodio svom porijeklu, već se on prilagodio dukljanskim državnim, etničkim i crkvenim okolnostima. Još dok je Nemanja bio vrhovni vladar, Vukan se titulisao kao „kralj Dioklije, Dalmacije, Trebinja, Hvosna i Toplice“. Na crkvi Sv. Luke u Kotoru koju je sagradio građanin Mavro Kazafranka 1195. isklesan je ktitorski zapis da je crkva podignuta u vrijeme velikog župana Nemanje i njegovog sina Vukana, kralja Duklje (sub tempore domine Nemane magni iupani et filii sui Velcanni regi Dioclie). Istoričar i akademik SANU Sima Ćirković navodi da se Vukanova kraljevska titula „nastavljala na titulu njegovih dukljanskih prethodnika i doprinosila je očuvanju tradicija ranije samostalnog dukljanskog kraljevstva.“
Nemanja je abdicirao 1196. godine i na poziv najmlađeg sina Save otišao je na Svetu Goru, đe se zamonašio i uzeo ime Simeon. Nemanja je za vrhovnog vladara imenovao srednjeg sina Stefana, dok je Vukanu dao titulu velikog kneza (knez velija), potvrdio mu vlast u Duklji i Dalmaciji i obavezao ga da bude pokoran novom vladaru. Vukan nije pristao. Po odlasku Nemanje na Svetu Goru, Vukan je osamostalio Duklju i za to je dobio podršku većine dukljanskog plemstva. Za priznanje krune i državne samostalnosti obratio se papi Inoćetniju III. Vukan mu je 1198. godine poslao pismo u kome je tražio da mu uputi izaslanike koji će, između ostalog, „utvrditi narod u katoličkoj vjeri“ a i sam Vukan je izjavio da želi „ljubiti i poštovati Rimsku stolicu kao svoju majku i svim njenim naredbama biti pokoran“. Papa je prihvatio Vukanov zahtjev i u odgovoru je Vukana titlusao kao „svijetlog kralja Duklje i Dalmacije“ (Vulcani illustris regis Diocliae et Dalmatiae). Papino pismo u Duklju su donijeli papski legati kapelan Ivan i podđakon Simon. S Vukanom su u ljeto 1199. organizovali sabor u Baru na kome su dukljansko-barskom nadbiskupu Jovanu uručili plašt (palium), a zatim su usvojene brojne uredbe o organizaciji crkve i životu sveštenstva i vjernika u kraljevstvu Duklje i Dalmacije.
Nakon sabora u Baru nadbiskup Jovan je poslao pismo papi u kome je naveo da su „gospodin kralj [Vukan] i sav narod...postali [su] na svaki način veoma odani tvojoj Svetosti“. Potom se i Vukan papi obratio pismom u kome se titulisao kao „kralj Duklje i Dalmacije“ (Diocliae atque Dalmatiae Rex). Vukan je istakao da je uvjeren kako će „sveti i spasonosni nauk“ papinih izaslanika koji su rukovodili saborom u Baru „prosvijetliti sve moje kraljevstvo“. Vukan ističe da je sabor u Baru održan tamo „đe su se odvajkada držali sabori“. Potom je izrazio odanost papi, odnosno kako Vukan lično kaže „tvome apostolstvu“. S druge strane, Vukan je naglasio da mu je „priznata kraljevska čast“. Tako je Vukan ostvario cilj. U skladu sa vjerskim prilikama u Duklji prešao je u katoličanstvo i prihvatio je vrhovnu vlast pape, a Rim je priznao Vukanovu kraljevsku titulu, državnu i crkvenu nezavisnost kraljevstva Duklje i Dalmacije. Vukan je sklopio savez sa ugarskim kraljem Emerikom protiv Stefana s ciljem da preuzme srpski prijesto a da ugarski kralj prostane vrhovni vladar u Srbiji. Vukan je napao Srbiju 1202. godine i zbacio je Stefana koji je napustio zemlju. Vukan je preuzeo titulu velikog župana i priznao je ugarsku vrhovnu vlast u Srbiji. Od tada do 1918. godine ugarski kralj je u svojoj tituli navodio Srbiju.
Pretpostavlja se da je Stefan uz pomoć bugarskog cara Kalojana uspio da povrati vlast u Srbiji oko 1204. Mir je vjerovatno sklopljen 1205., kada je Stefan ponovo postao veliki župan, a Vukan veliki knez sa udionom oblašću. Izvjesno je da se tada u Srbiju sa Svete Gore vratio Vukanov i Stefanov brat Sava. On je prenio Nemanju (Simeona) u Srbiju i zatim ga je kanonizovao između 1204. i 1207. Sava je postao iguman manastira Studenica. Vukan se posljednji put pominje oko 1209. godine. Iako se pokorio Stefanu, zadržao je kraljevsku titulu. Abdicirao je u korist svog sina Đorđa. Sima Ćirković ističe da su „prenošenjem uprave nad Zetom i dukljanske kraljevske titule na Vukanovog sina tradicije samostalnog razvitka Duklje [su] produžene još za jednu generaciju“. Đorđe je preuzeo kraljevsku titulu i ubrzo je otkazao poslušnost velikom županu Stefanu. Uz Đorđa, vlast u Duklji su imala njegova braća: Vladin, Stefan i Dimitrije. Veliki župan Stefan Nemanjić je potčinio Đorđa oko 1216. i upostavio je vrhovnu vlast u Duklji, ali su Vukanovi sinovi zadržali dio vlasti i posjede.
Stefan je uspostavio savezništvo s Venencijom. Vjenčao se sa Anom, unukom mletačkog dužda Henrija Dandola. Istoričar i akademik SANU Božidar Ferjančić navodi da se Stefan Nemanjić na nagovor nove supruge odrekao pravoslavlja i da je prešao u katoličanstvo. Stefan je u Rim posalo episkopa Metodija da od pape Honorija III traži kraljevske insignije, a pri tome se pozvao i na činjenicu da je njegova porodica vladala nekadašnjim kraljevstvom Duklje. U ovom pismu Stefan je izjavio da želi biti vjerni sin svete Rimske crkve i da od pape traži blagoslov za krunu i državu. Legati koje je poslao papa krunisali su Stefana 1217. i on je postao prvi srpski krunisani kralj (Prvovjenčani).
Prvovjenčani se nakon krunisanja titulisao „po milosti Božijoj kralj cijele Srbije, Duklje, Travunije, Dalmacije i Zahumlja“ (Stephanus Dei gratia totius Serviae, Diocliae, Tribuniae, Dalmatiae, atque Ochumliae Rex). U jednom natpisu na zidu svoje zadužbinske crkve u manastiru Žiča, Stefan Prvovjenčani se titulisao „po Božijoj milosti venčani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklitije i Travunije i Dalmacije i Zahumlja“. U povelji manastiru Sv. Bogorodice na ostrvu Mljet titulisao se: „veliki kralj, namjesni gospodin sve srpske zemlje i Dioklitije i Dalmacije i Travunije i Humske zemlje“. Time su jasno razdvojene srpske zemlje od: Duklje, Dalmacije, Travunije i Zahumlja. U manastiru Mileševa kod Prijepolja koji je podigao Stefanov sin Vladislav, iznad freske Stefana Prvovjenčanog koja je urađena između 1222. i 1228., prema čitanju istoričara Božidara Ferjančića, zapisano je da je Prvovjenčani bio kralj i sevast(okrator) svih raških i dioklijskih zemalja. Istoričar umjetnosti i akademik SANU Vojislav J. Đurić sačuvani dio natpisa iz Mileševe tumači tako da je Stefan Prvovjenčani vladao „kraljevstvom zemalja dioklitskih“. Razliku između srpskih i dukljanskih zemalja istakao je i ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan. On u jednom pismu (vjerovatno iz 1217.) Stefana Nemanjića oslovljava kao „velikog župana sve Srbije i Duklje“ (μεγάλᾠ ζουπάνᾠ Σερβίας καί Διοκλείας). Državna posebost Duklje je istaknuta i u kasnijim srpskim hronikama. Biograf Domentijan je sredinom XIII vijeka u „Životu Svetog Save i Životu Svetog Simeona“ za Dioklitiju naveo da se ona „zove veliko kraljevstvo od početka“. Biograf Teodosije u „Žitiju Svetog Save“ koje je napisano krajem XIII vijeka navodi da je Nemanja vladao zemljom koja se zove Dioklitija. Teodosije ističe da je Dioklitija izlazila na „zapadno more“.
Jedan od najznačajnijih događaja iz ovoga perioda je uspostavljanje autokefalne srpske pravoslavne arhiepiskopije. Sava Nemanjić je 1219. godine od carigradskog patrijarha Manojla Sarantena Haritopula i nikejskog cara Teodora I Laskarisa dobio dozvolu da formira srpsku arhiepiskopiju, a on je imenovan za prvog srpskog arhiepiskopa. Nikejski car i patrijarh su ovo uradili kako bi spriječili Srbiju da nakon primanja krune iz Rima uđe u sferu uticaja Rimske crkve. To je izvedeno protiv crkvenih pravila, jer je time narušeno kanonsko ustrojstvo Ohridske arhiepiskopije koja je bila nadležna za crkvu u Srbiji. Istoričar i akademik SANU Dimitrije Bogdanović o tome kaže: „To nije kanonsko, već prvenstveno političko pitanje: kanoni se interpretiraju u skladu sa ciljem koji se želi postići ili koji je već postignut“. Sava je za sjedište arhiepiskopije izabrao manastir Žiču, a 1220. formirao je podređene episkopije. Na teritoriji nekadašnje dukljanske države uspostavljene su tri episkopije: zetska sa sjedištem na Prevlaci kod Tivta (mada postoje i druge pretpostavke), humska sa sjedištem u Stonu (od sredine 1250-ih u crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju) i budimljanska sa sjedištem u Đurđevim stupovima kod Berana. Srpska arhiepiskopija i njene episkopije tada nijesu imale većeg uticaja na teritoriji prethodne dukljanske države. U periodu dok je bio arhiepiskop nije zabilježeno da je Sava Nemanjić sagradio ijedan pravoslavni hram u Duklji. S obzirom na to da je Duklja bila isključivo katolička, pravoslavne episkopije su zapravo fomirane kao misionarske ispostave koje su tek trebale da dobiju vjernike. Srpska arhiepiskopija je, takođe, uvažila državnost i osobenost Duklje. Iznad freske Sv. Save u Mileševi postoji natpis koji je istoričar umjetnosti Vojislav J. Đurić pročitao kao „Sava, prvi arhiepiskop svih raških i dioklitskih zemalja“. Prema srpskim hroničarima Sava je samo jednom boravio u Duklji. Kada je krenuo na posljednje putovanje u Svetu Zemlju 1234. on je to, kako navodi njegov biograf Domentijan, uradio sa obale Dioklitijskog mora. Srpski arhiepiskop Danilo II je početkom XIII vijeka zapisao da je Sava otplovio iz Starog Grada. Stari Grad je bio drugi naziv Budve, pa većina istoričara smatra da je Budva bila grad na dukljanskom primorju iz kojeg je Sava otplovio. To je bilo njegovo posljednje putovanje, jer se na povratku zadržao u Bugarskoj i preminuo je na dvoru bugarskog cara Jovana II Asena u Trnovu 1236. S obzirom na činjenicu da je Sava samo jednom boravio u Duklji, jasno je da su priče o čestim Savinim boravcima na prostoru današnje Crne Gore, imenovanja brojnih toponima njegovim imenom i priče o njegovom kultu proizvod znatno kasnijih legendi, predanja i izmišljotina. Kult Svetog Save se proširio tek u XIX vijeku, dok je svetosavlje klerikalno-nacionalistička ideologija iz prve polovine XX vijeka.
U Duklji su do druge polovine XIII vijeka neposredno vladali Vukanovi sinovi. Đorđe je nakon 1217. godine imao titulu kneza, ali je koristio dukljansku kraljevsku titulu. Oko 1242. godine još jednom je pokušao da se osamostali, ali bezuspješno. Rezidencija mu je bila u Ulcinju. Njegov brat knez Stefan je ostao upamćen po tome što je 1251-2. sagradio manastir Moraču. Na jednoj fresci iz XVII vijeka tituliše se kao kralj. Treći brat, župan Dimitrije, imao je posjede u Polimlju. Sagradio je crkvu u Brodarevu, a zatim se zamonašio i uzeo ime David. Na osnovu ovih pokazatelja, može se zaključiti da su Vukanovi sinovi bili regionalni upravnici u Duklji. Đorđe je vladao primorskim dijelom sa centrom u Ulcinju, Stefan u središnjem dijelu sa centrom u Morači, a Dimitrije u Polimlju. Đorđe i Stefan su u lokalnoj tradiciji zabilježeni kao kraljevi, a s njihovom smrću prekinuta je tradicija kraljevstva Duklje. Iako su bili srpskog porijekla, Vukan i njegova loza su Duklju prihvatili kao domovinu i pokušali su da obnove njenu nezavisnost. To je spriječio srpski kralj Uroš I. Ukinio je udione kneževine u Duklji i Zahumlju. U Humu je potisnuo Miroslavove, a u Duklji Vukanove nasljednike. Dok su njegovi prethodnici u vladarskoj tituli navodili Duklju, Zahumlje i Travuniju, Uroš I se titulisao kao „kralj svih srpskih zemalja i primorja“. Od tada se u tituli srpskih vladara ističu „srpske (raške) zemlje“ i „pomorske zemlje“. Naziv Duklja je postepeno potiskivan, a za njenu teritoriju se sve više koristio regionalni naziv Zeta.

Nemanjići i Duklja

Nakon šest i po godina, od vremena DPS Vlade Duška Markovića, postavgustovske tri Vlade - Zdravka Krivokapića, Dritana Abazovića i Milojka Spajića – Crna Gora je konačno dočekala dvije ponude za davanje pod koncesiju nad Aerodromima Crne Gore. RENOMIRANI PONUĐAČI To, međutim, ne znači da je došlo vrijeme odluke, iako su dva potencijalna koncesionara renOmirane međunarodne kompanije.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250513000536_131018a720e6047b8ab5a518df96313a126bc2ff6dae956ec16f4abd17b63b01.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250513000536_131018a720e6047b8ab5a518df96313a126bc2ff6dae956ec16f4abd17b63b01" data-rendition-name="original" width="697" height="388" loading="lazy" alt="HOĆE ULAZAK U EVROPU: Južnokorejska državna komanija"> <figcaption>HOĆE ULAZAK U EVROPU: Južnokorejska državna komanija(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Južnokorejska Incheon International Airport Corporation (IIAC) je državna kompanija osnovana 1999. godine i odgovorna je za upravljanje Inčeon međunarodnim aerodromom glavnim vazdušnim čvorištem Južne Koreje. Kompanija je u potpunom vlasništvu južnokorejske vlade, što joj omogućava stabilno finansiranje i strateško planiranje u skladu sa nacionalnim interesima.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250513000536_c918e4c1d7b18f0364754912781166823adfc85d955e27ae9e51c3e6cdf7b06c.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250513000536_c918e4c1d7b18f0364754912781166823adfc85d955e27ae9e51c3e6cdf7b06c" data-rendition-name="original" width="686" height="386" loading="lazy" alt="JUŽNOAMERIČKA PONUDA: America Airports"> <figcaption>JUŽNOAMERIČKA PONUDA: America Airports(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Corporación América Airports S.A. (CAAP) sa sjedištem u Luksemburgu najveći je privatni operater aerodroma na svijetu po broju upravljanih aerodroma, sa portfoliom od 53 aerodroma u Latinskoj Americi i Evropi, uključujući ključne aerodrome u Argentini, Brazilu, Italiji i Armeniji.&nbsp; NAREDBA ZA TAV-AdP IZ PARIZA &nbsp; U sedmicama koje slijede ipak će biti najviše priče oko kompanija koje - nijesu predali ponude. Prvenstveno o tursko-francusko-konzorcijumu TAV-AdP koji su svojevremeno, još 2019. godine ispunili pretkvalifikacione kriterijume za dodjelu koncesija.&nbsp; Za razliku od indijske kompanije GMR Aairports, koja je vrlo brzo odustala od učestvovanja jer je prodala 49 odsto akcija, tursko-francuski konzorcijum je viđen kao najozbiljniji kandidat.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250513000536_3362dbb978d3347c64f83e60382a5e98b6a585afeeef8d4655477365fe9a79e2.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250513000536_3362dbb978d3347c64f83e60382a5e98b6a585afeeef8d4655477365fe9a79e2" data-rendition-name="original" width="1280" height="720" loading="lazy" alt="ODLUKA U POSLJEDNJI ČAS: Konzorcijum TAV-AdP"> <figcaption>ODLUKA U POSLJEDNJI ČAS: Konzorcijum TAV-AdP(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  I svi koji su, unutar tog konzorcijuma radili na ponudi, vjerovali su da će grupa TAV-AdP dati svoju ponudu. Sve do četvrtka 9. maja uveče, kada je iz Pariza, došla obavijest ekspertima - da se obustavi rad na ponudi. Formalno, konzorcijum je zatražio produženje roka za dostavljanje ponuda za mjesec dana, ali njihov zahtjev nije prihvaćen. To je dovelo do njihovog povlačenja iz procesa. Neformalno, ali stvarno: tursko-francuski konzorcujum je odbio da preda ponudu zbog neodgovornog ponašanja Vlade Crne Gore i, posebno, premijera Milojka Spajića. PROMJENA KONCESIONIH USLOVA Tenderska komisija Vlade Crne Gore retroaktivno je 9. aprila, samo 30 dana prije završnog roka, u tenderske uslove ubacila obavezu ponuđača da obezbijedi bankarsku garanciju za investiciju od 100 miliona eura. To je izazvalo niz reakcija, između ostalog i francuske države koja ima udijela u konzorcijumu.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250513000540_07815ba55e089463cde76e7a4e4253891ec16cf9d3ddb95627588cb77a6a4e49.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250513000540_07815ba55e089463cde76e7a4e4253891ec16cf9d3ddb95627588cb77a6a4e49" data-rendition-name="original" width="275" height="183" loading="lazy" alt="NEPRIJATAN SUSRET: Ambasadorka Maske i premijer Spajić "> <figcaption>NEPRIJATAN SUSRET: Ambasadorka Maske i premijer Spajić(Photo: Arhivski snimak, Vlada Crne Gore )</figcaption> </figure>  Prema informacijama Televizije E, francuska ambasadorka An Mari Maske (Anne Marie Maskay) urgentno razgovarala sa premijerom premijerom Milojkom Spajićem u njegovom kabinetu. (NE)DOVOLJNA SPAJIĆEVA OBJAŠNJENJA Tokom žučnog sastanka premijer Spajić nije mogao da objasni zašto su koncesioni uslovi mijenjani poslije šest godinja i to 30 dana prije roka.&nbsp; Krivicu je prebacio na predsjednika Tenderske komisije Nika Đeljošaja koji, kako je tvrdio Spajić, nije htio uopšte da sasluša premijera, pa je, navodno, obustavljena komunikacija Spajić-Đeljošaj. Izvori iz ministarstva vanjskih poslova kazali su Televiziji E da je sada Spajić u vrlo neprijatnoj situaciji i da se, pred Francuzima pokazao, kao političar koji ne drži riječ. Tim prije što je februara prošle godine, tokom posjete Parizu, Spajić lično predsjedniku Francuske Emanuelu Makronu obećao da će – u cilju jačanja privredne saradnje dvije zemlje-učiniti sve da koncesiju dobije renomirana francuska kompanija koja, između ostalog, uptravlja aerodromima Pariza. Sada se pred Francuskom, jednom od ključnih država za evropski put Crne Gore, premijer Spajić u ime Crne Gore pokazao kao vrlo nepouzdan partner. To je, vrlo direktno, saopštila i francuska ambasadorka tokom sastanka sa Milojkom Spajićem. Sukob sa Parizom svakako nije dobra preporuka za evropski put Crne Gore.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250513000544_a6919bdecec0afc5d036e772290af6fd79c288d846eff1eb7305b5598bde1190.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250513000544_a6919bdecec0afc5d036e772290af6fd79c288d846eff1eb7305b5598bde1190" data-rendition-name="original" width="960" height="600" loading="lazy" alt="PROZREO PONAŠANJE SPAJIĆA: Andrej Milović, bivši ministar pravde "> <figcaption>PROZREO PONAŠANJE SPAJIĆA: Andrej Milović, bivši ministar pravde(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  &nbsp;MILOVIĆEVO ,,PROROČANSTVO“ No, za sada nema reakcija zvanične Podgorice. Kako je saopšteno iz Tenderske komisije, Vlada Crne Gore planira da donese konačnu odluku o koncesiji u prvoj polovini 2025. godine, nakon što se detaljno sagledaju obje pristigle ponude. Pitanje je, međutim da li će biti žalbi na tenderski postupak i izmjenu koncesionih uslova. Činjenica je da se sada ostvaruje predviđanje bivšeg minstra prave Andreja Milovića, da će Spajićeve Vlada prevariti evropske partnere. -Bojim se da Do kvon ne bude predmet trgovine u zamjenu za koncesiju nad Aerodromima Crne Gore. Kada je Apelacioni sud odlučio da Do Kvon bude izručen Južnoj Koreji, Spajiće je bio jako zadovoljan i nije gledao blagonaklono na to što sam insistirao da Vrhovni sud o tome odluči. U tim danima, Spajić po prvi put počinje pozitivno da govori o južnokorejskoj ponudi za Aerodrome i da je njemu ta ponuda prihvatljiva, iako je mjesecima pripremao sve da koncesiju na Aerodromima da Francuzima - upozorio je Andrej Milovič, tadašnji ministar pravde u Vladi Milojka Spajića.&nbsp; Ovu izjavu Milović je izrekao još septembra prošle godine i tada je malo ko obratio pažnju. Nakon dešavanja od protekle sedmice, djeluje da je bivši ministar već tada predosjetio da će Spajić obmanuti Francuze i okrenuti se ka ponudi južnokorejskog državnog konzorcijuma. A put u Evropu? Biće da premijer i lider PES-a smatra da je to već završena stvar i da može das e okrene drugim, unosnijim, poslovima.&nbsp; <h1> </h1> &nbsp;&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Francuzi razočarani, Spajićeva neispunjena obećanja uzrokovala povlačenje konzorcijuma TAV-AdP

Islamistički militanti napali su rano jutros nigerijsku vojnu bazu i zarobili vojnike i municiju tokom racije u sjeveroistočnoj državi Borno, javlja Rojters, pozivajući se na dva bezbjednosna izvora.
Vojnik koji je izbjegao napad rekao je da su militanti stigli na motociklima i kamionima sa topovima i opseli bazu 153. bataljona operativne grupe u okrugu Marte u Bornu oko sata sata ujutro.
Nigerijske trupe su se povukle u veću 24. brigadu operativne grupe u obližnjem okrugu Dikva, gdje su se pregrupisale i pokrenule kontranapad kojim su povratile bazu, rekao je vojnik, koji je želio da ostane anoniman.
Strahuje se da je nekoliko vojnika poginulo, a drugi se vode kao nestali.
Član Civilnih zajedničkih operativnih snaga (CJTF), koje pomažu vojsci u borbi protiv džihadista, rekao je da su militanti ukrali municiju i spalili vozila vojske za razbijanje mina.
On je naveo da vojska još traga za nestalim vojnicima i da još nije utvrdila broj poginulih vojnika.
Porast broja napada ove godine islamističke grupe Boko Haram i njegovog otcijepljenog rivala Islamske države, Zapadnoafričke provincije (ISWAP), koji podržava Islamska država, izazvao je strahove od velikog povratka džihadista, čija taktika uključuje naoružane dronove i eksplozivne naprave postavljene na glavnim putevima, navodi Rojters.

Militanti u Nigeriji napali vojnu bazu i zarobili vojnike i municiju

Vijeće Međunarodne organizacije za civilno vazduhoplovstvo (ICAO) zaključilo je danas da je Rusija odgovorna za rušenje putničkog aviona MH17 u julu 2014. godine.
Let MH17, Boing 777 Malezija erlajnza, poletio je 17. jula 2014. sa amsterdamskog aerodroma Šipol prema Kuala Lumpuru.
Tri sata nakon polijetanja pogođen je iznad ukrajinske Donjecke oblasti projektilom zemlja-vazduh Buk, koji su ispalile proruske separatističke snage.
Svi putnici i članovi posade, ukupno 298 osoba, među njima 196 holandskih državljana, poginuli su.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DqjySlZUHNso&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
 
<h2>Rusija širila teorije zavjere</h2>
Iako Rusija nikada nije preuzela odgovornost za taj napad, sistemski je širila teorije zavjere kako bi odgovornost prebacila na druge.
Prema saopštenju holandskog Ministarstva vanjskih poslova, "velika većina" članica ICAO-a glasala je u korist Holandije i Australije, koje su 2022. godine pokrenule postupak protiv Rusije pred ovom međunarodnom organizacijom.
U presudi se navodi da je Rusija "odgovorna za rušenje leta MH17", te da su njene akcije "prekršile Konvenciju o međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu, poznatu kao Čikaška konvencija".
- U narednim sedmicama ICAO-ovo Vijeće razmotriće koji oblik reparacije je primjeren. U tom kontekstu Holandija i Australija traže da ICAO naloži Rusiji početak pregovora s obje zemlje, te da posreduje u tom procesu - izjavio je holandski ministar vanjskih poslova Kaspar Veldkamp.
<h2>Porodice žrtava i ranije tražile rusko priznanje</h2>
Porodice žrtava MH17 i ranije su tražile da rusko priznanje odgovornosti bude sastavni dio svakog budućeg mirovnog dogovora o okončanju ruske invazije na Ukrajinu, podsjeća Evropska Pravda.
Ambasadorka Ukrajine u Kanadi i predstavnica Kijeva pri ICAO-u, Julija Kovaliv, rekla je za Evropsku Pravdu da ova odluka predstavlja "još jedan važan korak prema pozivanju Rusije na odgovornost".
- Civilno vazduhoplovstvo je bolna tema za Rusiju, i nastavićemo da radimo na tome da se svi koji krše Čikašku konvenciju, uključujući Rusiju i Iran, pozovu na odgovornost - dodala je Kovaliv.
<h2>Dvojica optužena na doživotni zatvor u odsustvu</h2>
U novembru 2022. Okružni sud u Hagu osudio je dvojicu ruskih i jednog ukrajinskog državljanina na doživotni zatvor u odsustvu zbog njihove uloge u rušenju MH17. Četvrti optuženi, takođe ruski državljanin, oslobođen je zbog nedostatka dokaza.
U još jednom incidentu, 25. decembra prošle godine, projektil iz ruskog sistema protivvazdušne odbrane Pantsir vjerovatno je uzrokovao pad aviona Azerbejdžan erlajnza iznad ruskog vazdušnog prostora. U padu je poginulo 38 od 67 ljudi na letu. Baku je optužio Moskvu da je greškom oborila avion i zatražio zvanično priznanje krivice i odštetu.

Rusija proglašena krivom za rušenje putničkog aviona u kojem je poginulo 298 ljudi

Hamas, koji su Sjedinjene Države i Evropska unija označile kao terorističku grupu, je u ponedeljak 12. maja oslobodio izraelsko-američkog vojnika koji je bio talac u Gazi više od 19 mjeseci, kao gest dobre volje prema administraciji Donalda Trampa koji bi mogao da postavi temelje za novi prekid vatre sa Izraelom.
Izraelska vojska je potvrdila da je 21-godišnji Edan Aleksander predat Crvenom krstu, a zatim izraelskim snagama, i da je prešao na izraelsku teritoriju.
Noseći majice sa njegovim imenom, Aleksandrova šira porodica okupila se u Tel Avivu kako bi posmatrala oslobađanje. Uzvikivali su njegovo ime kada je vojska saopštila da je slobodan. Na Trgu talaca u Tel Avivu, stotine ljudi je počelo da klica.
Aleksandrova baka, Varda Ben Baruh, zračila je od radosti. Rekla je da je njen unuk izgledao blijedo, ali uglavnom dobro na prvoj fotografiji nakon skoro 600 dana u zatočeništvu. 
- Djelovao je kao muškarac. Zaista je sazrio - rekla je ona.
Aleksandar je imao 19 godina kada je odveden iz svoje vojne baze na jugu Izraela tokom Hamasovog prekograničnog napada 7. oktobra 2023. godine, koji je pokrenuo rat u Gazi. Njegovo oslobađanje je bilo prvo otkako je Izrael u martu prekršio osmonedjeljni sporazum o prekidu vatre sa Hamasom, započevši žestoke napade na Gazu u kojima su ubijene stotine ljudi.
Izrael je obećao da će intenzivirati ofanzivu, uključujući i zauzimanje teritorije i ponovno raseljavanje velikog dijela njenog stanovništva. Nekoliko dana prije isteka prekida vatre, Izrael je blokirao sav protok pomoći u palestinsku enklavu, produbljujući humanitarnu krizu i izazvajući upozorenja o riziku od gladi ako se blokada ne ukine. Izrael kaže da su koraci namijenjeni vršenju pritiska na Hamas da prihvati sporazum o prekidu vatre pod izraelskim uslovima.
U Aleksandrovom rodnom gradu Tenaflaju, u Nju Džersiju, stotine pristalica ispunile su ulice, držeći transparente sa njegovim likom i slušajući iz zvučnika iz kojih je svirala izraelska muzika. Dok su gledali vijesti o njegovom oslobađanju na velikom ekranu, gomila se grlila i mahala izraelskim zastavama. Od kada je otet, pristalice su se okupljale svakog petka kako bi marširale za oslobađanje talaca.
Izrael tvrdi da je 58 talaca još u zatočeništvu, a za oko 23 se kaže da su živa. Mnogi od 250 talaca koje su oteli militanti predvođeni Hamasom u napadu 2023. godine oslobođeni su u skladu sa sporazumima o prekidu vatre.

Hamas oslobodio izraelsko-američkog taoca u znak dobre volje prema Trampovoj administraciji

Da je zapošljavanje po partijskoj osnovi doprlo do svih dubina i širina crnogorskih institucija nije tajna, ali ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se za visoke funkcije ne biraju samo politički podobni – nerijetko je riječ o ljudima skromnog obrazovanja i iskustva. ĐURAŠKOVIĆEVO VJEČITO DIREKTOROVANJE Aktuelni izvršni direktor Pošte Crne Gore Josip Đurašković ima iskustva u rukovođenju državnim preduzećima – prije direktorske funkcije u Pošti, bio je direktor Regionalnog vodovoda. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804" data-rendition-name="original" width="690" height="462" loading="lazy" alt="IZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković"> <figcaption>ZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  U kratkoj pauzi između direktorskih funkcija, Đurašković je bio koordinator službe bezbjednosti u Regionalnom vodovodu. Da je predodređen za direktorske funkcije, ne može se zaključiti po njegovoj biografiji i obrazovanju, ali može po političkoj pripadnosti – član je Demokrata Alekse Bečića. Pošta Crne Gore, nakon zahtjeva za slobodan pristup informacijama, poslala je kopiju diplome Đuraškovića sa specijalističkih studija – koja pokazuje da je direktor tog preduzeća 2011. godine stekao zvanje diplomiranog ekonomiste na Fakultetu za preduzetnički biznis u Beogradu. Prosječna ocjena mu je 7,56.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8" data-rendition-name="original" width="376" height="617" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurašković je fakultet završio 2011, ali je njegovo studiranje počelo znatno ranije, i to – u prošlom vijeku. Višu poslovnu školu u Beogradu upisao je 1999. godine. Dvogodišnje studije, kako nam je saopšteno iz Beogradske akademije poslovnih i umetničkih strukovnih studija, Đurašković je završio 2007. godine.&nbsp; Treću godinu studija završio je 2009. i stekao naziv strukovni menadžer.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe" data-rendition-name="original" width="1269" height="393" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja "> <figcaption>ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nadamo se da će Pošta biti efikasnija i brža u radu od njenog direktora u studiranju. &nbsp;,,SLUČAJ LEKOVIĆ“ &nbsp;To što je Đurašković tri godine završio za deset, odnosno četiri za 12 – nije dovoljno da zauzme prvo mjesto u kategoriji: vječiti studenti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković"> <figcaption>ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Na osnovu dosad dostupnih podataka – to mjesto pripada poslaniku Demokrata Momčilu Lekovića. On je, kako je saopšteno ETV sa Pravnog fakulteta, osnovne studije na tom fakultetu upisao 2009. godine. Završio ih je 13 godina kasnije, to jest 2022.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e" data-rendition-name="original" width="1264" height="486" loading="lazy" alt="TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV"> <figcaption>TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Specijalističke završava naredne godine – 2023. Četiri godine studija, poslanik Demokrata, koji često drži slovo u Skupštini svima o svemu, završio je za 14 punih godina. BOGDANOVIĆ UPORNO KRIJE FAKULTET Za Lekovićev dugi staž na Pravnom fakultetu vjerovatno se ne bi ni znalo da se i u ovom slučaju, kao i drugim, poslanik Demokrata ugledao na partijskog kolegu i ideologa partije Borisa Bogdanovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455" data-rendition-name="original" width="1068" height="712" loading="lazy" alt="GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG"> <figcaption>GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Očigledno da Bogdanovićeva ideologija podrazumijeva da obrazovanje krije kao zmija noge, pa u biografiji, koju je predao Skupštini, navodi da je diplomirani pravnik, ali ne i na kojem je fakultetu ili makar u kojoj državi je završio fakultet. Sa druge strane, Bogdanović u biografiji opširno opisuje koje je sve slogane za Demokrate osmislio, navodi i da je završio Školu demokratskog rukovođenja...&nbsp; O fakultetu – ni riječi. &nbsp;PRIČA O ,,MEGATRENDU“ O tome su govorili današnji Bogdanovićevi koalicioni partneri iz nekadašnjeg Demokratskog fronta. I to davne 2017. godine, kada je došlo du sukoba unutar tadašnje opozicije i kada je Demokratski front sumnjičio Demokrate za ,,šurovanje sa SDP-om“. Bogdanovića je tada DF optuživao da vodi prljavu kampanju protiv njih i drugih opozicionara, prvenstveno protiv nekadašnjeg lidera SNP-a Predraga Bulatovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5" data-rendition-name="original" width="680" height="549" loading="lazy" alt=',,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend'> <figcaption>,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  -Ovo je samo nastavak prljave kampanje koju je protiv Predraga Bulatovića vodila UDBA, a nastavile junoše iz Demokrata koristeći marketing metode sa Megatrenda kojeg je Bogdanović završio u svojoj 35. godini – kazali su tada iz koalicije Andrije Mandića.&nbsp; ,,MEGATREND“ I DRUGE PRIČE... &nbsp;Osim što nije naveo fakultet koji je završio, Bogdanović je u skupštinskoj biografiji izostavio ia da je bio administrativni radnik u nekada najjačoj opozicionoj stranci, &nbsp;Socijalističkoj narodnoj partiji, iz koje su i nastale Demokrate.&nbsp; I Boris Bogdanović, baš kao i njegov kolega Momčilo Leković, u Skupštini vrlo često drže slovo o pravu, kritikuju pravosuđe, određuju ko ima pravo na pretpostavku nevinosti, a ko ne.&nbsp; Zbog takvog nastupa, javnost bi pomislila da je šef poslaničkog kluba Demokrata pravo završio - makar na Harvardu, a ne na Megtarendu.&nbsp; Za privatni Univerzitet Megatrend, koji je osnovao kontroverzni profesor Mića Jovanović, inače poklonik SNS-a Aleksandra Vučiča, vezane su brojne medijske priče o ,,kupoprodaji“ diploma. Ministarstvo prosvjete Srbije je 26. avgusta 2024. godine oduzelo Univerzitetu Megatrend dozvolu za rad, na osnovu odluke Nacionalnog tela za akreditaciju i obezbeđenje kvaliteta u visokom obrazovanju koje je odbacilo zahtev tog univerziteta za novu akreditaciju. No, nakon hitnih intervencija sa ,,najznačajnijih adresa“, Ministarstvo prosvjete je brzo revidiralo odluku i vratilo akreditaciju Univerzitetu Megatrend. Tako da i Boris Bogdanović može da odahne - ,,ostala mu je na snazi“ diploma pa će moći i dalje ,,da dijeli pravdu“ u ime Demokrata koje kontrolišu bezbjednosni sektor.&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Direktor Pošte Đurašković dvogodišnje studije završio za osam godina, poslanik Leković četvorogodišnje za 14?!

Možete objaviti na stotine artefakata, faksimila, prvorazrednih dokaza, SPC i njeni sljedbenici potpuno ignorišu sve to i ne pada im na pamet da uđu u polemiku i opovrgnu bilo što od iznesenih činjenica. Oni guraju svoje, imaju svoju „istinu“ i vjerno stado kao publiku koja je svoj mozak predala u njihove ruke. Bilo da je u pitanju kapela na Jezerskom vrhu, nekanonsko i nezakonito gašenje CPC, simonija kod dobijanja tomosa SPC, jeretičko svetosavlje, zločinci u Drugom svjetskom ratu, ... pa smo evo stigli i do Duklje o kojoj Konstantin Porfirogenit, u dijelu „De administrando imperio“, u glavi 34, piše da je naseljavaju Dukljani. Iako se bavi naseljavanjem svih naroda, ne pominje ni Srbe ni Hrvate u Duklji. SPC je izgubila 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv francuskih medija Libération, Le Monde, Le Figaro zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. Zato ne čudi ni što podržava zločince iz Drugog svjetskog rata. No, da se pozabavimo tim fantazijama popa Joanikija Mićovića o Pavlu Đurišiću kao junaku i heroju i načinu na koji je skončao. <h2>Sporazum s okupatorom</h2> Nakon sloma Trinaestojulskog ustanka i dolaska 150.000 italijanskih vojnika u Crnu Goru, postavljen je za guvernera Crne Gore armijski general Alessandro Pirzio Biroli, odlikovan od Vlade Kraljevine Srbije Ordenom bijelog orla s mačevima zbog učešća na Solunskom frontu. Prema četničkim podacima Pavle Đurišić se lično sastao sa predstavnicima Pirzia Birolija, naklonjenog srpskim nacionalistima, dva puta između januara i marta 1942. godine. Đurišiću je nakon toga data potpuna sloboda akcije protiv partizana u operativnoj zoni divizije Venezia.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db" data-rendition-name="original" width="640" height="480" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Pircio Biroli"><figcaption>Pavle Đurišić i Pircio Biroli(Photo: UGC)</figcaption></figure>  Dokument koji je potpisan u martu 1942. godine, prilikom drugog ličnog kontakta Đurišića s okupatorom, nosi naslov „Saglasnosti između Glavne komande italijanskih trupa u Crnoj Gori i kapetana Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četničkih nacionalista koji operišu u zoni dodijeljenoj diviziji Venecija“. Pod tačkom 4. pisalo je: „Da neće nikada okrenuti oružje protiv italijanskih trupa i da ograniče svoju politiku u samoj borbi protiv komunizma“. Sa svoje strane, talijanske se vlasti obavezuju da Đurišićeve odrede opskrbljuju oružjem i da im pruže pomoć u životnim namirnicama i platama, onako kako je sačinjen sporazum s bratom Pavla Đurišića, Vasom. Nakon što su partizanske snage, poslije krvoprolića u Barama Kraljskim i Lubnicama u borbi sa četnicima, morali privremeno napustiti krajem maja 1942. godine Crnu Goru, Alessandro Pirzio Biroli, nakon gotovo dvomjesečnih diskusija, potpisao je sa četnicima sporazum od 12 tačaka 24. jula 1942. godine. Tim sporazumom Đurišić se obavezao da će četnici biti „u potpunoj slozi“ s talijanskim jedinicama i da će spriječiti svaku eventualnu akciju koja bi mogla biti uperena protiv talijanskih vlasti. „Leteći odredi“ imali su tretman legalnih četnika, dok su ostale jedinice imale tretman dobrovoljačke antikomunističke milicije (MVAC — Milizia volontaria anticomunista), odnosno „narodne seljačke milicije“. Đurišić je insistirao za tzv. duhovno odgajanje školske omladine. Školska omladina je obavezna da pohađa crkve „više no što je uobičajeno“ i da obavezno prisustvuje „nacionalnim“ časovima u školi. Na konferenciji četničkih vođa u Šahovićima 30. novembra i 1. i 2. decembra 1942. godine, donešene su odluke koje su vjerovatno dodatno motivišu Joanikija Mićovića za glorifikaciju Đurišića. Među njima se nalaze odluke da će državom vladati dinastije Karađorđevića, da će na teritoriji buduće države živjeti samo Srbi, Hrvati i Slovenci, nacionalnih manjina ne može biti, da se uvodi vjeronauka u škole, da je crkva državna, da je pravoslavna crkva nacionalna i svetosavska, itd. Mnoge odluke liče na današnju Crnu Goru, poput tačke 8. (...) Sudije da budu iz četničke organizacije, kao i svi ostali činovnici, ili tačka 12. Žandarmerija treba da bude formirana iz redova četnika i da stoji pod direktnom kontrolom četničke organizacije. Prilikom ulaska u Kolašin, 23. februara 1942. godine četnički odredi Pavla Đurišića doveli su sa sobom pokretni zatvor. Taj će zatvor postati zloglasno mučilište rodoljuba. Potkraj novembra 1942. Đurišić je naredio: „Svakog uhvaćenog komunistu ubiti na licu mjesta sem vođa, koje vezati i sprovesti ovom štabu“. Prvi veći četnički zločin prema muslimanima, u kojem su sudjelovale Đurišićeve jedinice, zbio se u Foči 19. avgusta 1942. godine, kad je izvršen masakr muslimanskog stanovništva, bez obzira na pol i uzrast. U Šahovićima je na početku januara 1943. godine održana konferencija četničkih komandanata, na kojoj je razrađen plan o uništenju muslimanskih sela u bjelopoljskom kotaru. U ovoj akciji četnici su „tačno prema utvrđenom planu“ uništili 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima. Ovaj čudovišni zločin predstavljao je, u stvari, samo uvod u novi, još strašniji, koji je izvršen mjesec dana kasnije. Plan je bio da se izvrši napad na muslimane na teritoriju ne samo čajničkog, nego i pljevaljskog i fočanskog kotara. Draža Mihailović je odlučio da akcijom rukovodi Pavle Đurišić. Izvještaj koji je nakon osam dana Đurišić podnio Draži Mihailoviću poznat je svakome koga interesuje istina, te ga neću citirati. U ovoj akciji poginulo je oko 200 odraslih muslimana, od kojih je jedan dio bio naoružan, a ubijeno je oko 8.000 žena, đece i staraca. Preko polovine ukupnog broja žrtava (oko 53,5 %) čine đeca ispod 14 godina, mnogi u kolijevkama. Veći dio ubijene đece čine đevojčice. S opljačkanom muslimanskom imovinom četnici su se vratili kućama, zbog čega su četničke jedinice stigle na Neretvu sa zakašnjenjem od nekoliko dana, što neki smatraju uzrokom njihovog teškog poraza u ovoj bici.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f" data-rendition-name="original" width="424" height="335" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Draža Mihailović"><figcaption>Pavle Đurišić i Draža Mihailović(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Saradnja s Njemcima</h2> Pripremajući se za sudjelovanje u operaciji „Schwarz“, Njemci su ušli u talijansku okupacijsku zonu u Crnoj Gori, upali u Kolašin i razoružali četničke, zajedno sa štabom. Italijanski general Erkole Ronkalja je upozorio Njemce da njihova akcija predstavlja povredu „italijanskih suverenih prava“ i da moraju pustiti Đurišića: „Ako se razoružavanje smjesta ne obustavi, znaću da vas silom oružja spriječim. Guverner Crne Gore je naredio da Đurišić, koji je već u nemačkim rukama, smjesta bude oslobođen i četnici opet naoružani. Bude li se njemačka akcija i nadalje izvodila, smatraću to direktnom akcijom protiv Italije“. Svejedno, nakon hapšenja u Kolašinu (14. maja 1943), Pavla Đurišića su Njemci internirali u Poljsku u logor Strij. Nakon tri mjeseca internacije on je s grupom od dvadesetak ljudi navodno uspio pobjeći 27. avgusta 1943. godine, ali ga je prilikom prelaska Dunava nadomak Beograda uhapsila patrola Srpske državne straže i predala ga Njemcima, na njihovo traženje. Njemci su ga zatvorili u Ratničkom domu u Beogradu. Nakon 40 dana provedenih u zatvoru, Đurišića je, na intervenciju Milana Nedića, puštio Hermann Neubacher, ministar Rajha za Jugoistok. Sredinom maja 1944. godine, Đurišić je pośetio Nedića, Neubachera i njemačkog komandanta za Jugoistok von Weichsa, zamolivši ih da ubrzaju slanje oružja i drugog materijala za njegove jedinice, obećavajući Crnogorski dobrovoljački korpus jačine oko 5.000 ljudi. Nedić je Đurišića unaprijedio u čin potpukovnika, iako ga je skoro u isti čin, na prijedlog Draže Mihailovića, unaprijedio i kralj Petar. Na prijedlog njemačke Komande za Jugoistok, Đurišića je Hitler odlikovao Ordenom gvozdenog krsta. Đurišić je tijesno sarađivao s Njemcima i s pojedinim članovima Narodne uprave, u prvom redu s Jovom Đukanovićem, kod koga je ataširao kao oficira za vezu kapetana Vladimira Đurića. Na početku juna 1944. godine četnici Jakova Jovovića otkrili su u Bjelopavlićima skojevsku organizaciju. Tim su povodom proveli raciju i pohapsili veći broj skojevaca, naprednih omladinaca i drugih rodoljuba. Četničko rukovodstvo na čelu s Pavlom Đurišićem iskoristilo je ovu priliku da inscenira sudski proces. Komandant četničkih snaga za Crnu Goru Blažo Gojnić, imenovao je Prijeki vojni sud, koji je po kratkom postupku osudio na smrt 48 rodoljuba, pretežno omladine. Presuda je izvršena istoga dana u Lazinama. Njemačka komanda je reagovala pismom da se prestane sa masovnim ubijanjima. <h2>Dogovor sa Sekulom Drljevićem</h2> Na samom kraju rata, potkraj novembra i na početku decembra 1944, crnogorski su četnici otpočeli hitne pripreme za povlačenje u istočnu Bosnu. Bili su prinuđeni da se povlače zajedno s Njemcima, pa im je dobro došla njemačka odluka da se, umjesto preko Nikšića, povlače preko Kolašina, Mojkovca, Bijelog Polja i Prijepolja, jer je većina Đurišićevih četnika bila s tog područja. Brojčano stanje svih jedinica iznosilo je oko 7.000 ljudi. S četnicima se povlačio i mitropolit Joanikije Lipovac sa 56 sveštenika. Na ovaj put, đe će ih pokositi tifus, glad i oštra zima, pošao je velik broj četničkih familija, oko 3.000 osoba. Na putu do Trebave napadale su ih partizanske snage, tako da je broj ranjenih i oboljelih od tifusa i drugih bolesti dostizao i do 5.000 osoba, od kojih je znatan broj umro na putu. U Trebavi Đurišić se susreo sa Dražom Mihailovićem, koji mu je predlagao povratak u „gerilu“, svakog na svoj teren, „pa kada Rusi napuste našu zemlju, u novi ustanak“. Đurišić je bio protiv, ističući da on ne može u Trebavi ostaviti toliki broj ranjenika, bolesnika i izbjeglica. Umjesto povratka u Srbiju, odnosno u Crnu Goru, on je predložio pokret svih snaga u Sloveniju. Isticalo se da su se crnogorski četnici preko Albanije lako mogli povući u Grčku, ali ih je u tome Mihailović omeo pozivom da dođu u Bosnu. Od dana kada je izbio spor s Mihailovićem, Đurišić je uspostavio kontakt s Nedićem i Ljotićem. Već 21. februara uputio je Nediću depešu u kojoj je izrazio spremnost da sa 15.000 četnika iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine i Srbije i oko 1.500 izbjeglica dođe u Sloveniju i da se stavi pod njegovu komandu. U proljeće 1944. godine, ubrzo nakon savezničkog bombardovanja Beograda i Zemuna, Sekula Drljević se iz Zemuna preselio u Zagreb i uspostavio bliski kontakt s vođstvom NDH. U julu 1944. godine odlučio je sastaviti privremenu vladu pod nazivom Crnogorsko državno vijeće. Budući da je došao u sukob s Mihailovićem, Đurišić je odlučio da se poveže sa predstavnicima Sekule Drljevića i da s njim povedu službene pregovore s ciljem prebacivanja četnika preko teritorija NDH. Do pregovora je došlo u Doboju. Drljevićevi pregovarači su uslovili da Drljevića priznaju kao političkog vođu Crnogoraca, da Đurišićevi četnici službeno priznaju Crnogorsko državno vijeće, da se Đurišićeve snage prebace na lijevu obalu Save (kod Slavonskog Broda) i da kao Crnogorska narodna vojska nastave marš prema Zagrebu. Jedini uslov koji je postavio Đurišić bio je da Drljević odmah primi ranjene i teško oboljele četnike, što je i učinjeno, kad je oko 2.700 ranjenika i tifusara smješteno u kasarni u Staroj Gradiški.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28" data-rendition-name="original" width="823" height="835" loading="lazy" alt="Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945."><figcaption>Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945.(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Dražin nalog</h2> Mihailović je svim komandantima naredio da prekinu svaku vezu s Đurišićem, da će biti sastavljen Ravnogorski sud koji će Đurišića lišiti čina i proglasiti ga izdajnikom. Na kraju, Mihailović je zaprijetio da će obavijestiti sve savezničke komande da je Đurišić sa svojim jedinicama prišao ustašama i crnogorskim „separatistima“. Mihailovićev raspis od 23. marta iznenadio je Đurišića i uplašio od neželjenih posljedica, pa je naredio pokret jedinicama desnom obalom Save, u pravcu Motajice i Lijevča-polja. Time je praktički prekršio sporazum s Drljevićem. Drljević je o tome obavijestio ustaško vođstvo, pa su u zoru 4. aprila ustaše i domobrani napali Đurišićeve snage na Lijevča-polju. Đurišić u toku noći 4/5. aprila svim raspoloživim snagama napada ustaše, kako bi ih iznenadio, ali biva odbijen. U četničkim jedinicama na Lijevča-polju nastupilo je rasulo. Đurišić je, po dogovoru s Dragišom Vasićem, Zaharijem Ostojićem, Petrom Baćovićem, Mirkom Lalatovićem i drugim istaknutim četničkim vođama, odlučio da izabere elitnu četničku jedinicu od nekoliko stotina ljudi i da se pokuša s njom prebaciti nazad preko Vrbasa i preko Grmeča, Bihaća i dalje nastaviti za Sloveniju, ali su ih napale jedinice NOVJ i preśekle im povlačenje prema rijeci Sani. U bezizlaznoj situaciji, Đurišić pokušava da uspostavi opet kontakt sa Drljevićem i odlazi u Staru Gradišku. Sekula Drljević je 10. aprila je pośetio Staru Gradišku, održao govor, formirana je Crnogorska narodna vojska, nakon čega je izvršena provjera Đurišićevih četnika. Oficiri i svi koji su bili eksponirani kao izraziti neprijatelji crnogorskih federalista, predani su ustašama. Ostali su morali prethodno potpisati tekst zakletve Nezavisnoj Crnoj Gori. Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Petar Baćović, Dragiša Vasić, jedan broj članova četničkog Nacionalnog komiteta za Crnu Goru i gotovo svi oficiri koji su se poslije Lijevča-polja nalazili u Đurišićevoj grupi, ukupno oko 150 ljudi, nijesu prošli komisiju i upućeni su u logor u Jasenovcu, đe su ih ustaše pobile. I to su činjenice o tome ko je koga prevario. Sami zaključite. Tačno je da je Draža Mihailović vodio dvostruku politiku, sarađivao sa Njemcima, a istovremeno održavao kontakte sa saveznicima, čak je bio vojni ministar u londonskoj vladi Slobodana Jovanovića. Tačno je i da je Mihailović neko vrijeme u medijima savezničkih država prikazivan kao „gerilski vođa“, dospjevši na naslovnicu časopisa Time, a o njemu je u Holivudu snimljen propagandni film „Četnici: borbena gerila“ (Chetniks! The Fighting Guerillas). U isto vrijeme kad je kapetan Hadson, britanski oficir za vezu, na osnovu stanja na terenu komentarisao: „U trenutku kada je Mihailović u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga bio je nagrađen najjačom britanskom propagandom“. A kakve su se igre igrale govori ono što je u julu 1942. godine, šef balkanske sekcije Uprave za specijalne operacije (SOE), lord Glenkoner, pisao Foreign Office-u: „Kao što znamo, svu aktivnost u Jugoslaviji morali bismo zapravo pripisati partizanima. Međutim, kad je riječ o javnoj upotrebi, ne vidim zašto bi bilo štetno da nešto od toga pripišemo u zaslugu Mihailoviću“. Zato ne čudi da je, u vrijeme pokolja nad muslimanima u Sandžaku i kad major Nil Selbi, britanski komandos, sredinom avgusta izvještava komandu da su Mihailovićeve snage više „profašističke nego prosavezničke“, vođa francuskog otpora general Šarl de Gol odlikovao generala Dragoljuba Mihailovića Ratnim krstom u februaru 1943. Ne čudi kad vidimo koliko je potrebno EU da shvati što se događa u Srbiji danas, kakvi se interesi preklapaju, dok im još uvijek nije jasno ko u Crnoj Gori vrši vlast. Ali, sve to nema nikakve veze sa Pavlom Đurišićem. Jedine saveznike koje je imao Pavle Đurišić bili su Talijani, Njemci, Dimitrije Ljotić, Milan Nedić i Draža Mihailović. Prostor mi ne dozvoljava da navedem sve zločine iza kojih stoji Pavle Đurišić. Ipak, na kraju, volio bih da mi Joanikije Mićović navede što to u biografiji Pavla Đurišića je herojsko i junačko?

Što je to u biografiji Pavla Đurišića herojsko i junačko?

Crnogorska javnost, ali ni mještani mojkovačkog sela Štitarica ni pola godine od kada su vandali ošegali i ukrali jarbol sa crnogorskom zastavom ispred crkve na mjesnom groblju do danas nemaju odgovor ko je to i zašto učinio, kao ni ko je i zašto ponovo pokušao da uradi isto nedjelo kada su Štitaričani sjutradan, 3. novembra, postavili novi jarbol sa državnom zastavom Crne Gore, iako su tada osumnjičeni izgrednici privođeni.&nbsp; Skoro tri mjeseca policija je svake noći čuvala jarbol od huligana, a neko vrijeme su im pomagali i mještani.&nbsp; Jarbol sa crnogorskom zastavom grupa Štitaričana postavila je kao odgovor na postupak Crkve Srbije čije svještenstvo i vjernici su početkom oktobra prošle godine na grobljanskoj crkvi postavili jarbol sa srpskom trobojkom, sa četiri S. Na molbu dijela mještana da uklone zastavu, ova vjerska zajednica je ostala gluva, pa su se oni organizovali, skupili novac i kupili metalni jarbol, dugačak 10 metara, koji su 2. novembra postavili u dvorištu crkve i na njemu je zaviorila crnogorska državna zastava. Iste noći do danas neidentifikovani vandali posjekli su i odnijeli jarbol. Već sjutradan postavljen je novi i organizovane su straže da čuvaju zastavu. Samo dvije noći kasnije, između 5. i 6. novembra, jarbol sa crnogorskom zastavom opet se našao na meti huligana, ali je odbranjen, a dvojica od četvorice izgrednika su uhvaćena, dok su dvojica uspjela da umaknu.&nbsp; Crnogorske vlasti i policija od tada ćute o dešavanjima u Štitarici. Portalu ETV nijesu odgovorili iz Uprave policije da li su privedeni i procesuirani vandali i u kojoj je fazi istraga u slučaju posječenog i ukradenog jarbola sa crnogorskom državnom zastavom. Pitali smo ih i kakva je procjena bezbjednosne situacije u ovom selu. Policiji su se obratili i mještani koji su delegirali Dušana Bakovića da od institucija zatraži odgovore o toku istrage, ali su i oni ostali bez odgovora.&nbsp; U dopisu dostavljenom institucijama Baković je tada ukazao na činjenicu da je u grupi koja je pokušala da ošega i ukrade drugi jarbol sa crnogorskom zastavom bio i pripadnik Vojske Crne Gore.&nbsp; Portalu ETV mještani Štitarice kažu da svi u selu znaju ko su četvorica muškaraca koji su pokušali da posijeku drugi jarbol i ističu da je samo jedan iz Štitarice, dok su trojica iz Mojkovca. Mještani su Crkvi Srbije ponudili da, „radi mira u selu“, uklone obije zastave, ali uzalud. U ovoj vjerskoj zajednici tvrde da je trobojka postavljena u skladu sa takozvanim temeljnim ugovorom i da je to crkvena zastava. Crkva u Štitarici sagrađena je 1896. godine, kao zadužbina kralja Nikole. Da je nekada složno selo danas opasno podijeljeno upozoreno je i sa Prvomajskog uranka koji je dio mještana organizovao u Štitarici, na kojem se okupilo blizu 300 ljudi, Štitaričana i njihovih gostiju.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512060520_36d61c71c9e07a8f7fb1d8296023e4581137294a3201a9c0a2197e8acd5c5b39.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250512060520_36d61c71c9e07a8f7fb1d8296023e4581137294a3201a9c0a2197e8acd5c5b39" data-rendition-name="original" width="1600" height="1064" loading="lazy" alt="Prvomajski uranak u Štitarici"> <figcaption>Prvomajski uranak u Štitarici</figcaption> </figure>  - Praznik rada je u ovim krajevima uvijek imao poseban značaj, bijaše to vrijeme kada se svom zavičaju vraćahu radnici i školarci koji su veći dio godine provodili van rodnog mjesta. Zadnjeg aprilskog dana bi pošli na obližnje brdo iznad sela i zapalili vatru čiji bi odsjaj najavio prvomajske praznike, dane za druženje, obilaske i za pomalo rada na imanju. Ovo mjesto nazivamo „zborno mjesto“, tu se godinama u predvečerje igrao lijep fudbal, a u ovom Mjesnom domu se organizovale najbolje igranke. Bijaše to vrijeme bez podjela, bez vjera i bez nacija, ni prezimena jedni drugima skoro da ne spominjasmo, bijasmo samo Dragan Lekov, Raka Bajov, Rajko Tofilov, Brano Gilev. Bijaše to vrijeme kada više vjerovasmo Darvinu nego sijačima mržnje i falsifikatorima istorije. Bijaše vrijeme kada se prezirahu srebrnjaci. Bijaše vrijeme sloge, druženja i akcija. Možda bi se ponekad i posvađali, ali sama pomisao na svog, i oca onog drugog, bi svaku svađu prekidala – podsjetio je na neka druga vremena Svetozar Baković, u pozdravnom govoru 1. maja. Štitarica, kako je kazao, poslije oslobođenja od Turaka ubrzano se naseljavala iz Čeva, Morače, Uskoka, Kuča, kolašinskog kraja i drugih mjesta. - Pošto je svo stanovništvo bilo pravoslavno pojavila se želja za izgradnjom pravoslavne bogomolje, a tadašnji crnogorski knjaz Nikola Petrović im to i odobri uz obezbjeđenje novčanih sredstava i zidara Vasa Porobića iz Herceg Novog, a narod je donosio kamen i šegrtovao. Po starom crnogorskom običaju u donošenju kamena iz par kilometara udaljenog Brežđa učestvovalo je svo selo i staro i mlado i muško i žensko, kako bi crkva bila zajednička, crkva narodna. Sve to je u kamen uklesano iznad vrata kao istorijski podsjetnik za sva vremena. Crkva je sagrađena 1896. godine, a osvještana tri godine kasnije od strane mitropolita autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve Mitrofana Bana. Sve do 2015. godine se štitarička crkva svetog Arhangela Mihaila, koju je knjaz posvetio krsnom imenu najbrojnijeg bratstva Rakočević, doseljenog iz Morače, vodila na državu Crnu Goru i opštinu Mojkovac, a poslije, gle čuda, na osnovu aero foto snimka crkvu prepisaše nekom drugom u vlasništvo, a od prošle godine i neku tuđu zastavu staviše ispred nje – podsjetio je Baković na dešavanja u Štitarici nekada i danas. Poručio je negatorima crnogorske države i nacije „da njihov srednjevjekovni mrak nikada neće biti dovoljno jak da zacrni nam Goru Crnu“. - ...sve dok nam preci služe za uzora, a potomci za zora vjekovaće i Crna Gora – poručio je on.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512060524_cd77d758501f4448fd90eee05c5b5f844cbfe1a977c4c67f1fe3a79fe2a0828f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250512060524_cd77d758501f4448fd90eee05c5b5f844cbfe1a977c4c67f1fe3a79fe2a0828f" data-rendition-name="original" width="1080" height="1440" loading="lazy" alt="Štitarica 1. maja"> <figcaption>Štitarica 1. maja</figcaption> </figure>

Baković: Dok nam preci služe za uzora, a potomci za zora vjekovaće i Crna Gora

Glad, ne fizička, nego duhovna; nesigurnost, labavo osjećanje samovažnosti i patološko potiskivanje prethodnog života ili detalja iz njega. A sve radi lakšeg otklona od manje upotrebljive prošlosti - laganje o njoj se ponavlja toliko dok u sopstvenoj glavi ne postane istina. Ne znam kako se u psihologiji definiše opisani profil, ali postao je zajednički imenitelj najglasnijih propagatora tekovina tridesetoavgustovskog osvježenja Crne Gore. &nbsp; Tako poslanica Jelena Nedović, dok postoji, nosiće u sebi priču o patikama koje je izdirala od djetiljstva do kraja studentskih dana. Borisa Bogdanovića progoniće ruka sa tanjirom supe i kada bude pisao memoare sa podnaslovom “kako smo sredili jednu zemlju”… A poslanika u crnogorskom parlamentu &nbsp;Vladimira Dobričanina progoni - lično Josip Broz. To smo nedavno saznali,a dr Dobričanin tvrdi da je sve davno počelo... UDBA, KUME, UDBA... Upravo tako: oglasio se Dobričanin na društvenim mrežama nakon posljednje emisije ,,Načisto” i veli da Crna Gora ni malo nije odmakla od komunističko reakcionističke mahale kakva je bila od 1945. do 1990.. Pa je onda eksluzivno obznanio su Ozna o Udba pravile falsifikate, poput onog izvještaja Pavla Đurišića u kojem obavještava Čiču Dražu Mihailovića da je etnički čistio Pljevlja.&nbsp; E, veli, Dobričanin, to koriste ,,kvazi istoričari bez stida i srama”. I dodade da je najveći ubica Srba na Balkanu Josip Broz, te da je najveći zločin nad Crnogorcima izvršen na Zidanom mostu i Kovačkom rogu! &nbsp; Da je ovu ,,istoriju” deklamovao neki četnički potomak u dalekom Čikagu, možda bi se i moglo razumjeti. Ali, iza ovoga stoji dr Vladimir Dobričanin, ljekar i humanista (valjda to ljekar mora biti), direktor Urgentnog centra KCCG od 2008. do 2015, pa naredne dvije godine medicinski direktor Kliničkog centra Crne Gore. Danas profesor na Medicinskom fakultetu. &nbsp; Koji se sada, iako ljekar, usudio da beskrupulozno reviduje istoriju?! &nbsp; KAD SI PROGANJAN, A DOBIJAŠ FUNKCIJE Pri tom, vratimo li se samo malo unazad, vidjećemo da je uvaženi doktor prije dolaska u Crnu Goru, gotovo sve što je vezano karijeru, završio i odradio u Prištini. Dakle – osnovna, srednja, fakultet – Priština. Prvo zaposlenje Hirurška klinika KBC Priština, postdiplomske, magistratura - Priština. Od 1999. do 2006. godine - asistent pripravnik na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u - Prištini. Od 2006. do 2007. godine asistent na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u, pogodite - Prištini.&nbsp; Opet čitam objavljeni post i tek sad mi baš ništa nije jasno. &nbsp; Čini se da nešto nedostaje autoru takvog uratka. A što je to što mu fali? &nbsp; Prije svega, pedigre mučenika. Dobričanin je karijeru, kao Srbin gradio posred Kosova, a kasnije takođe je karijeru, kao Srbin, gradio posred Crne Gore. Mislim, normalno bi bilo da je nebitno koje je nacije, ako je čovjek uspješan i dobro radi svoj posao. &nbsp; Ali nije normalno ako taj isti Dobričanin, za sebe, nakon avgusta 2020. godine tvrdi da je sve vrijeme bio ugnjeteni, omalovaženi, obespravljeni Srbin! &nbsp; Ne bih komentarisao kosovski dio života i karijere doktora Dobričanina. Takođe, ostavljam i mogućnost da je neka od navedenih institucija bila privremeno (hm, privremeno) preseljena na teritoriju Srbije pa bi moglo doći do nejasnoća koje ne želim. &nbsp; Nemam informaciju da je dr Dobričanin bio član Saveza komunista u svojoj mladosti, mada za to postoji mnogo veća vjerovatnoća nego što je bila za Gorana Danilovića koji nas je onomad javno počastio tom pikanterijom iz svoje biografije. &nbsp; Kako god, crnogorski dio biografije Vladimira Dobričanina je kristalno jasan. IDEOLOŠKI PROBLEM Da li je ili nije bio član DPS-a, takođe nije bitno. Ali je, po narativu svih obespravljenih i omalovaženih Srba u Crnoj Gori DPS-u morao biti veoma, veoma (i treći put veoma) blizak da bi dobio mjesta koja je obnašao. Ne kažem ja, tako kažu, obespravljeni Srbi u Crnoj Gori. &nbsp; Problem je, izgleda, što DPS baštini ideologiju antifašizma, partizansko nasljeđe, poštovanje lika i djela Josipa Broza Tita i plejade narodnih heroja i poratnih socijalističkih rukovodilaca, otklon od 1918, nezavisnost Crne Gore... Sve ono protiv čega se danas bori ljekar i političar Dobričanin. &nbsp; Ali, cvrc… Otkud onda Vladimir Dobričanin u vrhu crnogorskog zdravstva punih devet godina? Tako bi se mogao zapitati svaki obespravljeni Srbin u Crnoj Gori. Jer, sve ono što nema prefiks „srpski“ po Dobričaninu je neofašističko. Pa su ljudi koji gaje iste nazore kao i DPS neofašisti a Pavle Đurišić je jedan fini, dobri antifašista, koji je, eto, oklevetan od zle Ozne i još gore Udbe. A Tito je, mora se ponoviti - ubio najviše Srba, 300.000, u prošlom vijeku i Crnogoraca, ko zna koliko i po Crnoj Gori i na Zidanom mostu. Čuš mene - četnika. KAD SE POBRKAJU PODACI Na kraju, dođosmo li, dedukcijom, opet do dokaza da, u postavgustovskoj Crnoj Gori neko mnogo zobilazi istinu kada poje sistematskom predavgustovskom progonu Srba. Da Dobričanin nije izuzetak koji potvrđuje pravilo, svjedoče imena mnogih drugih junaka današnje političke scene. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246" data-rendition-name="original" width="275" height="183" loading="lazy" alt="POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole"> <figcaption>POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Strašno se nešto pobrkalo u glavi doktora Dobričanina. Nenadani izliv nove vlasti u zdrav razum čine da ni sam, kako kaže, ne zna zašto mu stižu nekakve prijave za nelegalnu gradnju u Tološima. Pitam se, da li bi mu se to desilo za vrijeme DPS-a. Mada, tada nije bilo potrebe da gradi – dobio je stan. Iskreno se nadam, vjerujem, da doktor Dobričanin, dok drži skalpel u ruci ne razmišlja o Titu. Prosto, da mu ne zadrhti ruka kad čuej ono - ,,Smrt fašizmu! &nbsp;

Tag: duklja