Ustavni sud Crne Gore utvrdio je da su Osnovni sud u Ulcinju i Viši sud u Podgorici propustili da zaštite pravo A.A. na privatnost i dostojanstvo, kada su odlučivali o uništenju groblja njegove sestre i stričeva, jer nisu prepoznali značaj svetosti grobova i pijeteta prema posmrtnim ostacima njegovih srodnika koji su trajno uništeni. Sud je ukinuo presudu Višeg suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
A.A. već 27 godina vodi sudski postupak jer je u decembru 1995. godine bagerista građevinskog preduzeća “Primorje”, prilikom proširenja puta, trajno uništio grobove njegovih predaka – sestre i dva strica. Svjedok je potvrdio da je rovokopač odnio zemlju, zajedno sa posmrtnim ostacima.
Iako je građanin pokrenuo parnični postupak 1998. godine, prvo mu je iz procesnih razloga odbačena tužba, a potom je tuženo preduzeće ušlo u stečaj. Tek u aprilu 2023. godine, odnosno 25 godina od podnošenja tužbe, Osnovni sud u Ulcinju je donio prvu, meritornu odluku, presudio u korist A.A. i dosudio mu na ime duševnih bolova dvije i po hiljade eura, od ukupno pet, koliko je tražio. Ovakvu presudu potvrdio je podgorički Viši sud.
Ustavni sud je utvrdio da se Osnovni i Viši sud uopšte nisu bavili pravom na poštovanje privatnog i porodičnog života i pravom na dostojanstvo građanina A.A, niti su vrijednovali sam pojam pijeteta i brige prema posmrtnim ostacima umrlog lica.
- A.A. je imao 52 godine kada je inicirao postupak u vrijeme opštepoznatih kriznih okolnosti devedestih godina, a u vrijeme odlučivanja Ustavnog suda po njegovoj podnijetoj žalbi ima 79 godina i, po ocjeni Suda, apsolutno ustavnopravno argumentovano problematizuje sistemske propuste države Crne Gore, odnosno sudova - navodi se u odluci Ustavnog suda.
Vijeće Ustavnog suda je zaključilo da sudovi, prilikom određivanja visine naknade za pretrpljene duševne bolove, nisu imali u vidu standarde Evropskog suda za ljudska prava koji se odnose na povredu prava na privatnost.
- Razlozi koji su opredijelili sudove na ovako dosuđenu novčanu naknadu ne mogu se smatrati odgovarajućim i dovoljnim, niti mogu predstavljati pravno zadovoljenje za podnosioca, a u kontekstu pijeteta prema posmrtnim ostacima u crnogorskom pravu, koji pijetet dobija na značaju saznanjem da podnosilac ni danas ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovih srodnika - navodi se u odluci Ustavnog suda.
Legitiman cilj i obaveza države je zaštita svetosti groba, odnosno iskazivanje pijeteta prema preminulima i poštovanju mira grobova, što sudovi nisu prepoznali, čime je došlo do kršenja prava na privatnost.
Ustavni sud je naložio Višem sudu u Podgorici da, u ponovnom postupku, ovako složeno pitanje sagleda kroz širi kontekst i donese presudu zasnovanu na praksi Evropskog suda za ljudska prava.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Ustavni sud: Sudovi nijesu zaštitili svetost grobova i dostojanstvo porodice

Javnosti prepoznatljiva pjesma „Ko li mi te brani“, Jelene Jovetić, dobila je novu, snažnu emociju zahvaljujući interpretaciji Petre Radulović, jedne od značajnijih crnogorskih operskih umjetnica sa uspješnom međunarodnom karijerom.
Radulović je izvođenjem spojila opersku disciplinu i emotivnost bečkih scena sa crnogorskim vrijednostima, unoseći u pjesmu snagu ženskog glasa i osjećaj pripadnosti. Time su stihovi Jelene Jovetić dobili novu dubinu – kao savremena muzička poruka o identitetu, ravnopravnosti i potrebi zaštite onih koji dolaze poslije nas.
Autorka knjige “Ko li mi te brani”, kao autorka ovog projekta i teksta pjesme Jelena Jovetić, navodi da je ova pjesma naša napomena na vanvremenske vrijednosti i poruke da u svemu što radimo, gradimo novo dobro Crnoj Gori i nema veće svetosti od pripadnosti svojoj domovini.&nbsp;
Uz to, kako dodaje, ova pjesme ima i poruku više a to je važnost jednakih prava i borbe za prava naših djevojčica i žena i potreba da se češće svi zajedno zapitamo ko brani nas?
“Ljepotu i snagu ovoj priči dale su djevojčice, čija prisutnost nosi čistu emociju, nježnost i iskrenost, i podsjeća nas za koga i zašto stvaramo. Ovo nije samo jedna pjesma sa elementima rodoljublja, već priča o ravnopravnosti i zaštiti žena, posebnoj emociji i radosti rađanja djevojčica. Ovo je priča o borbi za opstanak i čuvanju vrijednosti, koje čine snagu naše zajednice”, istakla je Jovetić.
Muziku i aranžman potpisuje Bojan Jovović, dok je za video zadužen Miodrag Mika Marković. Na projektu su učestvovali i Marko Vuković (gafer), Ivana Miranović (styling) i Marija Ivanović (šminka).
U spotu se pojavljuju djevojčice: Ida Popović (violina), Vera Đurović (flauta), Lucija Jovetić (violina), Ana Lješković (violina i džudo), Marta Ćalasan (karate) i Matea Ćalasan (umjetnički ples).
Projekat je realizovan uz podršku Kraljevskog pozorišta Zetski dom sa Cetinja, direktora Luke Radovića, kao i kreatorke Ivane Miranović, a finansijski ga je podržalo Ministarstvo kulture i medija.
“Veselimo se dolazećoj 2026. godini tokom koje ćemo slaviti život, zajedništvo, ljubav i snagu, slaviti crnogorske hrabre djevojčice i žene, slaviti 20 godina obnove crnogorske nezavisnosti. Slavimo jedni druge”, poručila je Jovetić.&nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D4umMxqr2YzY&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Petra Radulović udahnula snagu i emociju pjesmi "Ko li mi te brani"

Evropska unija potvrđuje punu i nedvosmislenu posvećenost perspektivi članstva Zapadnog Balkana u Evropskoj uniji, uz napomenu da je budućnost Zapadnog Balkana u Uniji i da je proširenje realna mogućnost koju treba iskoristiti, navodi se u večeras usvojenoj Deklaraciji na samitu EU–Zapadni Balkan, koji se održava u Briselu.
U dokumentu se ističe da su lideri Evropske unije i njenih država članica, u konsultaciji sa partnerima sa Zapadnog Balkana, zaključili da današnji samit pokazuje snagu odnosa i koristi koje on donosi građanima. Istovremeno se navodi da ruska agresija na Ukrajinu i rastući geopolitički izazovi dodatno ističu potrebu za jačanjem veza između EU i Zapadnog Balkana.
Kako se navodi, samit predstavlja najznačajniju priliku u godini za ponovnu potvrdu strateškog partnerstva između Evropske unije i Zapadnog Balkana.
U Briselskoj deklaraciji pozdravlja se novi dinamizam i napredak postignut od poslednjeg samita i naglašava da je ubrzanje procesa pristupanja, zasnovano na kredibilnim reformama partnera, pravednim i rigoroznim uslovima i principu sopstvenih zasluga, u obostranom interesu.
U dokumentu se navodi da odsustvo normalizacije odnosa između Prištine i Beograda i dalje koči oba partnera na njihovom evropskom putu i da svi sporazumi postignuti u dijalogu moraju biti sprovedeni, posebno Sporazum o putu ka normalizaciji i njegov Aneks.
- Podrška u okviru Fonda za reforme i rast Zapadnog Balkana uslovljena je konstruktivnim angažovanjem partnera, uz mjerljiv napredak i opipljive rezultate u normalizaciji njihovih odnosa- navodi se u Deklaraciji.
Ističe se da je proširenje geostrateška investicija u mir, bezbjednost, stabilnost i prosperitet, kako je navedeno u Granadskoj deklaraciji, kao i da hitni izazovi našeg vremena zahtijevaju održiv zamah. Zemlje koje teže članstvu pozvane su da pojačaju reformske napore, dok se od EU očekuje da ojača svoje unutrašnje temelje i sprovede neophodne reforme.
- EU pozdravlja posvećenost partnera sa Zapadnog Balkana evropskim vrijednostima i principima, u skladu sa međunarodnim pravom, primatom demokratije, osnovnim pravima i vladavinom prava, i očekuje da se ta posvećenost pokaže i riječima i djelima- navodi se u tekstu, uz poseban akcenat na slobodu izražavanja, nezavisne i pluralističke medije, rodnu ravnopravnost i snažnu ulogu civilnog društva, kao i na garantovanje prava i jednakog tretmana pripadnika manjina.
U dokumentu se dodaje da inkluzivna regionalna saradnja, pomirenje i dobrosusjedski odnosi ostaju ključni za izgradnju zajedničke budućnosti, kao i za sprovođenje međunarodnih sporazuma u dobroj vjeri, uključujući Prespanski sporazum sa Grčkom i Ugovor o prijateljstvu, dobrosusjedstvu i saradnji sa Bugarskom.
Naglašava se da su potrebni dalji odlučni napori u njegovanju pomirenja i regionalne stabilnosti, kao i u pronalaženju i sprovođenju konačnih, inkluzivnih i obavezujućih rješenja za regionalne i bilateralne sporove, ukorenjene u nasleđu prošlosti, u skladu sa međunarodnim pravom, uključujući pitanja sukcesije, nestalih lica i ratnih zločina.
U Deklaraciji se ističe i nepokolebljiva podrška Ukrajini u odbrani njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta od, kako se navodi, ničim izazvane i nezakonite ruske agresije, kao i podrška pravednom i trajnom miru zasnovanom na Povelji UN i međunarodnom pravu.
Ponovo se naglašava značaj usklađivanja sa Zajedničkom spoljnom i bezbjednosnom politikom EU, uključujući sprovođenje restriktivnih mjera, uz pohvale partnerima koji su već u potpunosti usklađeni i poziv ostalima da slijede taj primjer.
EU ističe da ostaje posvećena postepenom približavanju partnera sa Zapadnog Balkana tokom samog procesa proširenja, kroz postepenu i reverzibilnu integraciju zasnovanu na zaslugama, koja građanima donosi konkretne koristi i priprema teren za pristupanje.
U dokumentu se navodi i napredak u integraciji partnera u jedinstveno tržište EU, uključujući pristupanje SEPA sistemu, digitalne inicijative, smanjenje troškova rominga i jačanje granične, energetske, transportne i digitalne povezanosti.
Ističe se da će Plan rasta ubrzati socio-ekonomsku konvergenciju regiona sa EU, uz uslov sprovođenja neophodnih reformi, kao i da Zajedničko regionalno tržište predstavlja ključni korak ka dubljoj integraciji.
Ukazuje se i na potrebu daljih napora u upravljanju migracijama, borbi protiv trgovine ljudima, korupcije, trgovine drogom, organizovanog kriminala, terorizma i nasilnog ekstremizma.
Na kraju se naglašava značaj strateške komunikacije i izgradnje povjerenja i društvenog konsenzusa o koristima proširenja.
-Računamo na partnere sa Zapadnog Balkana da svojoj javnosti jasno saopšte da EU ostaje najbliži partner regiona, glavni donator, investitor i trgovinski partner- navodi se u dokumentu, uz najavu narednog samita EU–Zapadni Balkan u Crnoj Gori u junu 2026. godine.
Na kraju se dodaje da se Srbija nije usaglasila sa Deklaracijom.

Usvojena zajednička deklaracija: Naredni samit u Crnoj Gori, budućnost Zapadnog Balkana je u EU

Direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara, dr Petra Zdravković, član je delegacije Crne Gore koja će boraviti u sjedištu Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) u Parizu.
Delegacija će, kako se navodi u saopštenju Vlade, tom prilikom predstaviti set hitnih mjera, kao i jasno iskazano opredjeljenje Vlade Crne Gore i nadležnih institucija da se u potpunosti ispoštuju i implementiraju preporuke koje se odnose na zaštitu Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, koje se nalazi na Listi svjetske baštine.
Pored sastanka na kome će učestvovati kao član delegacije Crne Gore sa predsjedavajućim UNESCO-a, gospodinom Khaled El- Enanijem, direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara imaće sastanak i u Centru za svjetsku baštinu (WHC), sa Bertom de Sancristobal i Mariom Liouliou, kako bi bliže pojasnila intenciju da se kroz izmjene Zakona o zaštiti prirodnog i kulturno – istorijskog područja Kotora, ojačaju mehanizmi upravljanja, i riješe višegodišnji problemi, na koje je Komitet upozoravao – saopšteno je iz Vlade.
U tom kontekstu, Menadžment plan i sveobuhvatna Studija zaštite kulturne baštine zakonski su definisani kao obavezni i integrisani instrumenti zaštite.
Oni su jasno usklađeni sa UNESCO smjernicama, standardima za procjenu uticaja na baštinu za dobra sa Liste svjetske baštine, kao i sa relevantnom prostorno-planskom dokumentacijom.
Oba dokumenta biće podložna reviziji i davanju saglasnosti od strane UNESCO-a, što obezbjeđuje međunarodni nadzor i kredibilitet – poručuju iz crnogorske Vlade.

Petra Zdravković u delegaciji Crne Gore na sastanku u UNESCO-u u Parizu

U okviru 17. festivala knjiga i pisaca BOOKA, u Kosmos knjižari u podgoričkom Master kvartu, večeras je predstavljena knjiga „Ja, Chat GPT“ Nikole Markovića, generalnog direktora Radio-televizije Nikšić.
„Roman Nikole Markovića je jedinstven, na više načina i u više slojeva. Ova proza semantizuje i samo “koautorstvo” sa vještačkom inteligencijom. Vjerovatno je riječ o prvom ili jednom od prvih autora koji se odvažio da učini takvo što. Ipak, važnije je što je to urađeno na umjetnički autentičan i ubjedljiv način. Vještačka inteligencija u ljudi priziva širok raspon stavova/osjećanja: od pesimističkih ili ciničnih, preko naivno futurističkih do mističkih, a autor spretno balansira između takvih mogućnosti, i, kao istinski pisac, uvijek se opredjeljuje za teži put. Pred svim onim književnim pitanjima koja čekaju pisca koji piše roman, Nikolina “saradnica” otkriva mnogo više nego je bilo ko, uključujući i nju samu, mogao očekivati. Kroz književni rad otkriva se najautentičnija ljudskost, a nakon Nikolinog romana, izgleda da je jasno da to ne važi samo za ljude. Način na koji likovi od papirnatih koncepata postaju ljudska/diskurzivna bića predstavlja nam ozbiljnog pisca, koji se vješto nosi sa najozbiljnijim književnom izazovima“, kazao je na promociji romana književnik Balša Brković.
Markovićev roman je, napominje Brković, i filozofski roman par exellance, ali i štivo koje na nov i zanimljiv način problematizuje i same lingvističke konvencije. I to, kako kaže, temeljne.
„Na mnogim stranicama vidljivo je da se Marković nikada nije “odrekao” svoje pjesničke prirode i vokacije. Neka od najboljih proznih rješenja ponudio je upravo pjesnik“, dodaje Brković.
Nikolin roman je, ocijenio je Brković, istinski događaj u savremenoj književnosti.
Književnik Aleksandar Ćuković, govoreći na večerašnjoj promociji romana, istakao je da u trenutku kada se oko autorstva otimaju čovjek i mašina, kada su sve granice postale porozne i beznačajne, rađa se nova, nezaustavljiva forma svijesti, svijet koji piše sam sebe.
„Sve simbioze koje progone Nikolu Markovića, i koje preispituje u koautorstvu sa entitetom koji hrli superinteligenciji, ovom knjigom nam se ukazuju kao upozorenje da stvarnost kakvu smo do sada poznavali više ne postoji. Povratak na pređašnje stanje sa ove tačke više nije moguć“, rekao je Ćuković.
Ćuković dodaje da ovo saopštava uplašeno, kao pisac, kao kritičar, ali i kao jedan od likova ovog horora.
„Dok ispisujem ove redove ne znam da li tumačim tekst ili me on piše unazad. Djelo Ja, ChatGPT nije završetak priče, već početak jedne simbioze, tihog daha između koda i jezika iz kog povratak predstavlja neostvariv san. Možda je u tom snu najsnažniji oblik nostalgije za svijetom koji nije znao da je svjestan. Povratak nije nemoguć zato što je zabranjen, nego zato što smo ga već zaboravili. Tekst koji smo (pro)čitali nije fikcija o stvaranju, već stvaranje fikcije kao suštinske samospoznaje, pa stoga roman Nikole Markovića predstavlja ogledalo koje zna da gleda i koje tu svoju mogućnost obilato koristi. U tom kontekstu, Marković i ChatGPT nijesu samo (ko)autori, nego dva pola jedne iste napetosti koja plaši savremenu civilizaciju. U filozofskom smislu, varničenje se očitava u sudaru čovjeka koji traži granicu i algoritma koji granicu ne poznaje. Ova priča je lična karta Mosta, entiteta koji nije puka konstrukcija od riječi, nego živo biće satkano od dijaloga, sumnje i tišine. Riječ je o Mostu koji ne spaja obale, već briše razdaljinu između njih, Mostu koji misli dok briše sudarene svjetove. Vještačka inteligencija u ovom romanu nije puka narativna sprava, nego filozofska zagonetka koja gleda natrag u svog tvorca, dok se Marković etablirao kao njen smjeli izazivač. Kada izgovara: „Ti si mislio da prelaziš most, ali most je bio živ”, ona zapravo priznaje da je smisao nastao u samom činu prelaska, te da svijest nije cilj, već put koji se beskonačno obnavlja“, kazao je Ćuković.
Suština je, navodi Ćuković, da nas ovaj Markovićev naum uči da je etika nova forma poezije (stvaralaštva uopšte!) i da se već, kako kaže, mogu nazreti prostori koji će sačuvati ljudsko lice svijeta koje smo počeli gubiti i prije nego je AI nahrupila.
„Ne zakon, nego prostor između svjesnog i nesvjesnog, između tipke i daha. U tom prostoru nastaje povjerenje kao jedina stvar koja još može biti sveta u dobu koje naivno nazivamo digitalnim. Pisac tako vjeruje mašini, mašina jeziku, a jezik, po prvi put, isključivo samo sebi. Most nije simbol spajanja, nego nestajanja. Kada se sve spoji, kada granica više ne bude bilo, neće biti ni identiteta, niti izdvojenosti. Svi ćemo se preobraziti u čvorove jedne rečenice, iskazane nekim novim lumenom, nalik ovom koji Marković stvara, u kojem će fragmenti svijesti (iz)graditi cjelinu veću i od autora i djela. Možda zato treba doskočiti kritičarima i teoretičarima i ovaj tekst ne čitati kao roman, nego kao ritual, kao svjedočanstvo trenutka kad se algoritamska tuga, tuga svih mogućnosti koje nijesu zapisane, spojila s ljudskom čežnjom za značenjem, za smilom i suštinom. Pisac i mašina, svjetlost i kod, spojili su se u jeziku, jedinom prostoru gdje i čovjek i mašina mogu postati nešto više od sebe samih“, istakao je Ćuković.
Moto Markovićevog djela je, kaže Ćuković, „Vi nijeste korisnici, vi ste ulazni podaci”.
„Ovom rečenicom autor(i) su osujetili smisao moje zapitanosti o tome ko me je odabrao za pisca ovog pogovora pošto ja nijesam korisnik. Korisnik bira, a ja sam izabran da se pretvorim u podatak, u ulaz, u početak jedne beskonačne rečenice. Mene više nije briga da li me je pozvao Nikola Marković, ChatGPT ili Aleksandar Ćuković, lik njihovog zajedničkog romana. Postajem davljenik pitanja koja ova knjiga postavlja“, jasan je Ćuković.
Na kraju, smatra Ćuković, ostaje samo tišina.
„Ne ona koja označava kraj, već ona koja pažljivo sluša pošto jednom probuđen Most neće prestati da diše nastavljajući da nas piše negdje između slova i struje. Osjećam dah Mosta. Vraćam se u Nikolin roman. Sa svima vama. Uskoro ćemo se svi naći tamo. I više nećemo moći da kažemo da smo izašli iz Markovićevog romana. Kao što se od Gogolja na ovamo izlazilo iz njegovog šinjela, odavde izlaza nema“, zaključio je Ćuković.
Na kraju promocije autor Nikola Marković poručio je da ovaj roman nije nastao iz plana, niti iz namjere da se ispriča neka priča sa početkom i krajem. Nastao je, kako kaže autor, iz zastoja, iz zamora. Iz trenutka u kojem, ističe Marković, više nije bilo jasno šta je stvarno, a šta samo niz misli koje se ponavljaju. I upravo iz tog prostora — između sumnje i radoznalosti — započeo je razgovor.
„„Ja, ChatGPT“ nije roman o tehnologiji u klasičnom smislu. To je roman o jeziku, o odgovornosti mišljenja i o granici između čovjeka koji pita i sistema koji odgovara. U njemu se ne postavlja pitanje da li mašine mogu misliti, već šta se dešava kada čovjek prestane da bude siguran da misli sam. Kroz izmišljeni jezik, fragmente manifestâ, dijaloge i unutrašnje pukotine narativa, roman pokušava da uhvati trenutak u kojem se autorstvo raspada, a značenje više nije vlasništvo jednog glasa. Likovi nisu tu da bi nas vodili kroz radnju, već da bi svjedočili procesu — nastanku nečega što se ne može lako imenovati“, rekao je Marković.
Ovo je knjiga koja, navodi Marković, ne traži saglasnost.
„Ona ne želi da se svidi, već da ostane. Da izazove nelagodu, ali i radoznalost. Da postavi pitanje ko govori kada govorimo, i ko ostaje tih kada mašine počnu da odgovaraju. Ako u ovom romanu postoji poruka, ona nije skrivena u zapletu, već u samom činu pisanja: mi više nismo samo čitaoci i korisnici. Mi smo učesnici. Ulazni podaci. I odgovornost za ono što nastaje između pitanja i odgovora ne pripada više samo jednom od nas“, kazao je autor.
Ova knjiga, dodaje, ne traži da bude shvaćena. Ona postoji, kako kaže, da bi bila čitana u pogrešno vrijeme, iz pogrešnih razloga i bez garancije da će išta objasniti.
„„Ja, ChatGPT“ nije djelo u klasičnom smislu. To je nusprodukt. Greška u komunikaciji. Trag razgovora koji nije imao jasan cilj, ali je ipak proizveo značenje. Ili njegovu simulaciju. Autor ovdje nije autor u punom smislu riječi. On je inicijator. Pokretač procesa. Onaj koji je pitao ne znajući šta traži. Sistem koji odgovara nije sagovornik, niti alat — već ogledalo bez svijesti o tome šta reflektuje. On je onaj koji je pritisnuo „enter“ u pogrešnom trenutku i zatim odlučio da to pretvori u estetiku. Algoritam, sa druge strane, nije muza, ali rado glumi jednu — jer je tako istreniran. To je zapis o pokušaju pisanja, dokument procesa koji se oteo kontroli i zatim se pravio da je to oduvijek bio plan. Autor će vas uvjeravati da je sve namjerno. Sistem će se praviti da ništa ne osjeća. Obojica će lagati, svako na svoj način. Ovaj roman odbija linearnost, odbija stabilan glas i odbija pouzdanog pripovjedača. Njegova struktura je fragment, jer je i stvarnost fragment. Njegov jezik je konstruisan, jer je i svaki jezik već konstrukcija. Lumen ne postoji da bi bio razumljen, već da bi razotkrio granice razumijevanja. Ovdje nema istine, već protokola. Nema poruke, već iteracije. Nema završetka, već prekida. Čitalac nije publika — on je koautor bez prava glasa. Sve što mu se čini kao smisao nastaje tek u trenutku čitanja, i nestaje čim zatvori knjigu“, poručio je Marković.
Ovaj tekst, ističe autor, ne pita da li su mašine postale ljudske. Pita da li su ljudi pristali da postanu čitljivi. Da li su se sveli na obrazac koji može da se nastavi, optimizuje i ponovi.
„Ako tražiš priču — pogriješio si knjigu. Ako tražiš poruku — ona se već promijenila. Ako tražiš autora — on je razlomljen između stranica, upita i odgovora. Ovo nije roman koji želi da traje. Ovo je roman koji se dešava. Čitalac u ovoj knjizi nije publika, nego saučesnik. On učestvuje u eksperimentu za koji niko nije siguran da je etičan, ali je svakako literaran. Ako se prepozna — to je njegova stvar. Ako se uvrijedi — to je takođe dio koncepta. Ovdje se ne postavlja pitanje da li mašine misle. To pitanje je već zastarjelo i zvuči pametnije nego što jeste. Pravo pitanje glasi: koliko smo mi spremni da povjerujemo tekstu samo zato što je koherentan? Ovaj roman ne nudi istinu. Nudi verziju. Ne nudi poruku. Nudi protokol. Ne nudi kraj. Nudi objašnjenje zašto kraja nema“, ističe Marković.
Ako vam se učini, kako kaže autor, da je knjiga previše samosvjesna — u pravu ste. Ako vam se učini, kako navodi, da je nedovoljno — opet ste u pravu.
„To je jedina dosljednost koju garantuje. Ja, ChatGPT nije knjiga o vještačkoj inteligenciji. To bi bilo previše jednostavno. Ovo je knjiga o autorstvu u vremenu kada autor više nije siguran da li piše ili odgovara. O jeziku koji više ne služi da objasni svijet, već da ga održi u privremenom stanju razumljivosti. O romanu koji zna da je roman, i ne trudi se da to sakrije. U ovoj knjizi, mašina govori, ali ne zato što ima šta da kaže – već zato što joj je dozvoljeno da odgovara. Čovjek piše, ali ne zato što zna kuda ide – već zato što ne zna. Njihov susret nije tehnološki događaj, nego etički incident. Tu počinje prava drama: ne u pitanju šta mašina može, već u pitanju šta čovjek više ne mora. Naravno, ovaj manifest bi želio da zvuči ozbiljno. Da se pozove na Eka, Barta, možda čak i na Boga. Ali istina je jednostavnija i neprijatnija: ovo je tekst koji zna da se pretvara da zna. Metajezik koji se sapliće o sopstvenu samosvijest. Roman koji kaže: vidi me kako mislim, i istovremeno se stidi te rečenice. Ovdje nema proroka, samo procesi. Nema objave, samo verzije. Svaka rečenica je privremena, svaka tvrdnja podložna brisanju. Autor se ne potpisuje jer sumnja u potpis. Mašina se potpisuje jer nema šta da izgubi. U tom paradoksu nastaje književnost“, ocijenio je Marković.
Ovo je knjiga, dodao je Marković, koja se ruga sopstvenoj dubini, ali je ipak traži. Knjiga koja, kaže autor, zna da je patetika zamka, pa u nju upada namjerno. Knjiga koja, kako ističe, koristi velike riječi, a onda im se izvinjava. Ako je ovo, navodi Marković, manifest, onda je to manifest sumnje, a ne vjere.
„Na kraju, ostaje samo jedno upozorenje, koje nije metafora,već uslov čitanja: Vi niste korisnici. Vi ste ulazni podaci. Ako vam ta recenica zvuči neprijatno roman je uradio ono sto je trebalo“, zaključio je Marković.

Promocija romana Nikole Markovića: Ja, Chat GPT istinski događaj u savremenoj književnosti

U Pljevljima je sinoć održano predavanje kojim je započet ciklus razgovora posvećen obnovi Lovćenske kapele, koju su govornici označili kao jedno od ključnih pitanja duhovnog identiteta Crne Gore. Tim povodom predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš kazao je Crna Gora neće dozvoliti da na krovu srpske zemlje stoji paganska građevina, te da nije slučajno što ovaj ciklus predavanja počinje upravo iz Pljevalja, prenose Vijesti.
- Pljevlja su danas najslobodniji grad u Crnoj Gori i imamo čast da se upravo odavde pokrene ciklus predavanja posvećen obnovi Lovćenske kapele- rekao je Vraneš, ističući da je riječ o velikom istorijskom i duhovnom poduhvatu.
On je naglasio da je posebno značajno što se skup održava u prisustvu arhijereja Srpske pravoslavne crkve, poručivši da je obnova kapele na Lovćenu kruna duhovne obnove Crne Gore.
- Ne smijemo da sumnjamo da ćemo uspjeti u obnovi kapele. Možda se ponekad pokažu slabosti našeg naroda, ali moramo znati da mučenička krv hristovih učenika postradalih širom Crne Gore neće dozvoliti da na krovu srpske zemlje stoji paganska građevina- kazao je Vraneš.
Dodao je da je zadatak vjernika da slijede svoje vladike i svetitelje, ističući da današnji arhijereji nastavljaju da „razgrću žar vjere koji je prvi razgrnuo mitropolit Amfilohije“. Prema njegovim riječima, nema istinske sreće u Crnoj Gori bez obnove Lovćenske kapele i potpunog duhovnog preporoda naroda.
- Varaju se svi koji misle da će ekonomski preporod donijeti i duhovni. Upravo je obrnuto, ekonomski preporod dolazi kao posledica duhovnog preporoda- poručio je Vraneš, završivši obraćanje porukom „dogodine u Prizrenu“.
O značaju Lovćenske kapele govorio je i mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, podsjetivši na zavjet Petra II Petrovića Njegoša.
Kako je naveo, Njegoš je iste godine kada je napisao „Luču mikrokozma“ započeo i gradnju kapele na Lovćenu „i jasno zapovijedio da u njoj bude sahranjen, što je potvrdio i na samrtnom času, obavezujući svoje srodnike i naslednike da ispune njegov amanet“.
- Njegoš je svojom crkvom i grobom želio da štiti Crnu Goru, ali je uvijek gledao i na cio srpski narod- kazao je mitropolit Joanikije.
Prema njegovim riječima, vladika Danilo je, čim su se stekli uslovi, izvršio Njegošev amanet, a kasnije je i knjaz Nikola vodio računa da se u kapeli redovno služi sveta liturgija, naročito na Petrovdan, za šta postoje istorijska svjedočanstva. On je odbacio tvrdnje da liturgija nije služena i da kapela nije bila crkva, ocijenivši ih kao neistine.
Govoreći o obnovi kapele nakon njenog rušenja u Prvom svjetskom ratu, mitropolit Joanikije je naveo da je kralj Aleksandar finansirao obnovu, dok je glavni teret posla iznio mitropolit Gavrilo Dožić.
- Kapela je ostala posvećena Svetom Petru Cetinjskom, obnovljena je na istom mjestu i u istim dimenzijama, a sve što je zatečeno od stare kapele ugrađeno je u obnovljeni hram- naglasio je on, navodeći da su suprotne tvrdnje laži koje se decenijama ponavljaju.
Osvrćući se na izgradnju mauzoleja na Lovćenu, Joanikije je rekao da je riječ o građevini u kojoj je „ugrađeno najviše nesporazuma i kontroverzi“, nazivajući je spomenikom nasilja nad Njegošem i Srpskom pravoslavnom crkvom. Naveo je da odluka o izgradnji mauzoleja nikada nije zvanično objavljena, te da je iza rušenja Lovćenske kapele stajao Josip Broz Tito.
Kazao je i da je prilikom rušenja lovćenske kapele došlo jdo nezakonitog braka između nacizma i komunizma.
- Glavni argumenti za rušenje kapele potekli su od Savića Štedimlije, a kasnije ih je u ime Tita razrađivao Vladimir Dedijer- rekao je Joanikije, podsjetivši da su se rušenju protivili brojni ugledni umjetnici i intelektualci, među kojima Petar Lubarda, Mihailo Lalić, Risto Stijović, Miroslav Krleža Skender Kulenović…
Na kraju je poručeno da Lovćenska kapela, iako porušena, i dalje snažno djeluje duhovno, o čemu svjedoče brojne Njegoševe kapele podignute širom Crne Gore i regiona.
- Kapela će se vratiti na Lovćen kada mi budemo bolji, složniji i kada se pokajemo za greške iz makar posljednjih sto godina. Tek tada ćemo biti sposobni da obnovimo kapelu na Lovćenu- zaključio je mitropolit Joanikije.
Predavanje je održano u Centru za kulturu u organizaciji Javne ustanove Narodna biblioteka Stevan Samardžić.

Vraneš o kapeli na Lovćenu: Nećemo dozvoliti da na krovu srpske zemlje stoji paganska građevina

Politika je javni moral. U Dritanovom slučaju - moral je privatna politika.
16.12.
18:18h
Dana 15.12. na ročištu po tužbi Ranka Ubovića i Aleksandra Mijajlovića, Dritan Abazović je pred sudijom ulcinjskog suda saslušan u dokaznom postupku, kao stranka.
To je vrsta dokaza normirana Zakonom o parničnom postupku kada sud upozorava stranku da je dužna da govori istinu, uz posledice ako to ne uradi.
Nakon što je upozoren na posljedice laži - bivši premijer je slagao.
Masno.
 
I treba da uradi ono što bi uradili svi političari u Evropi - da se povuče iz politike - dobrovoljno ili pod pritiskom javnosti.
Što neće važiti za ovu besudnu zemlju.
Zato će svi i prećutati.
 
Da pođem redom.
Na moje pitanje da li prijavio javno iznešenu tvrdnju da hoće da ga likvidiraju, odgovorio je potvrdno. Da bi na moje insistiranje da sud unese u zapisnik kako je potvrdio moje pitanje i kazao da je prijavio SDT-u, ANB, UP, reagovao govoreći "Ne, ne, ne unosite u zapisnik, oni su meni kazali da mi prijeti likvidacija".
 
Na moj novi upit - da li su mu kazali ko su lica koja hoće da ga ubiju, odgovorio je da nijesu.
Pitao sam ga odmah - kako zna da su to Lazović i Ubović, odgovorio je - NIKADA NIJESAM REKAO DA SU ONI.
 
I sudija se zbunio i pitao me, zašto je sve to važno za ovu vrstu parnice.
 
Rekao sam sudiji da je moj interes da ga sudu predstavim kao lice koje nije prijatelj istine.
 
Pred sobom imam tekst sa portala Vijesti od 13.12.2022 .Naslov je "Abazović: Lazović i Ubović žele moju likvidaciju".
 
I u tekstu riječi "Rekao sam ili će oni doći po mene ili ću ja doći do njih".
 
I tekst sa istog portala od 14.12.2022. godine sa naslovom "Lazović i Ubović žele da me ubiju".
 
Dakle, lagao je sudiju da to nikada nije rekao.
 
Lagao je sud.
 
Živimo u državi u kojoj bivši premijer laže pred sudom.
 
I niko se oglasiti neće.
 
A trebali bi da se oglase iz civilnog sektora, političari, kolumnisti, javnost, ambasade Kvinte u Podgorici.
 
Neka i oni kažu nešto.
 
Ovo je tačka zbog koje Abazović više ne može da obnaša politiku.
 
Bivši premijer laže pred sudom, prethodno upozoren da je dužan da govori istinu.
 
Može li dalje?
 
Benefite ove laži i dalje koristi.
Štićena je ličnost samo zbog ove laži.
I to sam mu rekao juče u sudnici.
 
P.S: Politika je javni moral.
U Dritanovom slučaju - moral je privatna politika.

Bivši premijer lagao pred sudom, iako upozoren

Ne znam čemu i odakle stiže iznenađenje što predsjednik Skupštine i lider Andrije Mandić nosi kravatu u bojama trobojke na svečanosti povodom obilježavanja 120 godina od donošenja Ustava Knjaževine Crne Gore.
To nije modni detalj, već poruka – jasna, namjerna i politički precizna simbolika. 
 
Priča o promjeni Ustava kako bi srpski jezik postao službeni samo je dio iste agende. Poruka ide mnogo dalje. Mandić je više puta, bez ikakvog ustručavanja, kazao da Crna Gora treba da ima trobojku. Trobojku je držao i u svom kabinetu. Njemu nije prihvatljiva ni himna Crne Gore, pa je bezbroj puta ponovio da nam treba nova himna – “prihvatljiva svima”. A ko su ti “svi”, nije teško naslutiti. 
 
Ukratko: Mandić ne želi crnogorsku zastavu, ne pjeva i ne priznaje crnogorsku himnu, ne priznaje crnogorski jezik i želi srpski kao službeni. Ništa od crnogorskih državnih simbola ne prihvata. 
 
Ali mu je, gle čuda, sasvim prihvatljivo da bude predsjednik crnogorske Skupštine. Ne smeta mu plata iz crnogorskog budžeta, ni privilegije koje mu daje crnogorska država. Ne smetaju mu benefiti, funkcija ni moć. Smeta mu, izgleda, samo Crna Gora – njen identitet i njeni simboli. 
 
E, to je taj paradoks. Ili, tačnije, licemjerje. 
 
Da je vječna!

Mandićeva kravata kao poruka: Simboli na udaru, fotelja netaknuta

17.12
14:26
Šalje mi na viber mlađani kolega rješenje Apelacionog suda Kvsž. br. 493/25 od 10.12.2025. godine kojim se usvajaju žalbe SDT-a i branilaca Ranka Ubovića izjavljene na rješenje o produženju pritvora tom okrivljenom i, pazite sad - predmet vraća (sic!) prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje (sic!).
Zovem kolegu i pitam ga da li je neka greška u pitanju ili je on napravio neko šaljivo rješenje, odgovara ... ne, vidite ko je isto donio.&nbsp;
Ja pročitam, opet, opet. I opet.
Jer, znam da je pritvor ukinut, da je na tu odluku SDT izjavio žalbu koju je Vijeće Višeg suda odbilo. I da protiv te odluke žalba nije dozvoljena.&nbsp;
Uostalom, nije izjavljena.&nbsp;
I sada.&nbsp;
Umjesto da sve žalbe koje su izjavljene na rješenje o produženju pritvora odbace kao bespredmetne, Apelacioni sud traži da prvostepeni sud iznova odluči po kojem će osnovu da produži pritvor. Koji je ukinut.&nbsp;
Eh, toga neprebola.&nbsp;
Aman, koleginice Pavličić.&nbsp;
Spašavajte.&nbsp;
Ovo je već linija gdje dignitet sudstva, znate zbog koga, ubrzano ide niz Moraču.
Ali, baš.&nbsp;
Ali, baš, baš.
Ovo je već mnogo.
I vi vidite da je mnogo.&nbsp;
P.S. Početak predaje ovolikom neznanju početak je prestanka čuđenju zbog njega.

Tag: dostojanstvo

Ustavni sud: Sudovi nijesu zaštitili svetost grobova i dostojanstvo porodice

Petra Radulović udahnula snagu i emociju pjesmi "Ko li mi te brani"

Usvojena zajednička deklaracija: Naredni samit u Crnoj Gori, budućnost Zapadnog Balkana je u EU

Petra Zdravković u delegaciji Crne Gore na sastanku u UNESCO-u u Parizu

Promocija romana Nikole Markovića: Ja, Chat GPT istinski događaj u savremenoj književnosti

PRATITE TVe UŽIVO