Християнство”, pravoslavni bogoslovski portal iz Bugarske (hristianstvo.bg), objavljuje članak „Еклисиологията на изгорената земя” („Eklisiologija spaljene zemlje”) u kojem se analizira saopštenje press-biroa Vanjske obavještajne službe (SVR) Ruske Federacije od 12. januara.
<a href="https://www.antenam.net/clanak/crnogorska-crkva-ima-legitimitet-za-autokefalnost-trezveno-istorijski-pastirski-i-sinodalno-ispitati">„Antena M”</a>, iz svih relevantnih izvora, nastavlja da izvještava o novome ciklusu potresa u Svetoj Pravoslavnoj Crkvi – raskola kakav nije viđen u hiljadu godina.
Slijedi u prijevodu na crnogorski jezik kompletan pomenuti članak „Еклисиологията на изгорената земя” s portala „Християнство” u kojem se, između ostaloga, prepoznaje i pravo na istorijski, pastirski i sinodalni pristup zaliječenju decenijama dugog crkvenooga pitanja u Crnoj Gori…
<div class="embed-block"><div style="max-width: 1836px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.8627%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fstorage-dev.medialib.dev%2Fmedia%2Fantenam%2F2026%2F01%2F19%2F1768811159gt3mtpmzzf3dnvoo.jpg&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
&nbsp;„Черногорският въпрос предшества настоящите спорове с десетилетия и остава канонично сложен и нерешен – точно затова не може да бъде разрешен чрез донос от агенция за държавна сигурност. Въпросът дали Черногорската църква има легитимни претенции за автокефалия изисква трезво историческо, пастирско и синодално изследване”
 
 * * *
Neutralnost pomjesnih crkava se u Moskvi smatra izdajom. Paradoksalna izjava SVR o Vaseljenskoj patrijaršiji nije bogoslovska intervencija. To nije čak ni pokušaj ozbiljne crkvene polemike. SVR je državna špijunska služba koja sastavlja eshatološke denuncijacije – samo to bi trebalo da je diskvalifikuje u glavama svakoga ko ima čak i rudimentarno razumijevanje kako je Pravoslavna crkva istorijski upravljana.
SVR, dakle, nema kompetenciju u kanonskome pravu; nema status u eklisiologiji; niti ovlašćenje da se bavi crkvenim raskolima. Kada naziva Vaseljenskog Patrijarha „Antihristom u mantiji”, ona ne brani pravoslavlje; ona koristi vjerski jezik kao instrument državne vlasti. Ovaj manevar ima dugu istoriju primjene u Rusiji; i nikada se nije dobro odrazio ni na Crkvu ni na državu.
U pravoslavnoj eklisiologiji, raskol se definiše prekidom zajedništva (liturgijskoh opštenja), a ne protestom, odbijanjem priznanja ili jurisdikcijskim neslaganjem. Zajedništvo prekidaju i obnavljaju sinodi i sabori, a ne press-biro. Carigrad ostaje u priznatom zajedništvu sa mnoštvom autokefalnih pravoslavnih crkava širom svijeta.
Kakvi god sporovi da postoje oko obima prerogativa Vaseljenskoga Patrijarha, to su sporovi koje treba riješavati sinodalno, a ne kroz obavještajne službe. Po bilo kojoj dosljednoj kanonskoj mjeri, optužba SVR ne stoji. Ako bi sâmo neslaganje predstavljalo raskol, onda bi Moskva – sa istorijom paralelnih ruskih jurisdikcija i jednostranoga širenja – osuđivala sâmu sebe po sopstvenim standardima.
Baltičke države (Estonija, Letonija, Litvanija) kanonski nijesu produžetak ruske državnosti. Crkveno prisustvo Moskve tamo je ostatak imperije i SSSR vlasti, a ne neotuđivo pravo zasnovano na kanonima. Intervencija Carigrada proizilazi iz zahtijeva lokalnih pravoslavnih zajednica koje traže pastirsku brigu van kontrole Moskve – na osnovu savjesti i pristanka. Osporiti ovo znači usvojiti pretpostavku o vječnom vlasništvu Rusije nad ovim državama. Međutim, ova pretpostavka je političke, a ne crkvene prirode.
Pozivanje u SVR saopštenju na britanske obavještajne službe nije dokaz: to je zamjena za nepredočavanje dokaza. Nijesu predstavljeni dokumenti, nijesu navedene komunikacije, nijesu imenovani svjedoci. Obavještajne agencije se uključuju da rastvore nezgodne crkvene realnosti u poznatu priču o stranoj subverziji. Kada teologija ponestane, teorijom zavjere se interveniše radi popune praznine. Ali to nije uvid u realnost; to je institucionalna paranoja.
Srpska crkva (Сръбската църква) nije ni toliko krhka ni toliko pasivna. Prikazati je kao bespomoćnu žrtvu carigradske agresije je manipulativno i lažno.
Crnogorsko pitanje prethodi aktuelnim sporovima decenijama i ostaje kanonski složeno i neriješeno – upravo zato se ne može riješiti denuncijacijom od strane agencije državne bezbjednosti.
Pitanje da li Crnogorska crkva (Черногорската църква) ima legitimne pretenzije za autokefalnost zahtijeva trezveno istorijsko, pastirsko i sinodalno istraživanje.
Presude koje su izrekle obavještajne službe nijesu eklisiologija; to je zastrašivanje prikriveno kao revnost. Crkvena tradicija insistira na trezvenosti, uzdržanosti i strahu Božjem u riječima koje se koriste. Jezik „Antihrista” i „lažnog proroka” nije samo uvrjedljiv – on je nepravoslavan.
Sveti Oci nijesu iznosili apokaliptične optužbe protiv rivalskih episkopa zbog jurisdikcijskih sporova. Takav jezik pripada sektaškom pamfletizmu, a ne životu Crkve. Činjenica da ga je koristila državna obavještajna služba čini ga još grotesknijim. Kada državna institucija, SVR, itira Beśedu na gori [Sveto pismo] to nije proročanstvo; to je farsa.
Podjela u Ukrajini nije nastala u vakuumu. Moskva je više puta odbijala da prizna post-SSSR crkvene realnosti; i svela je političku lojalnost na crkvenu poslušnost, tretirajući neslaganje kao izdaju, a ne kao pastirsko i kanonsko pitanje. Ovo je važno. Intervencija Carigrada može se osporiti – legitimno i sa dobrim razlogom – ali prikazivanje Moskve kao nevine žrtve je istorijski revizionizam. Zajednička odgovornost nije moralna dvosmislenost; to je elementarna tačnost.
Motivaciju iza intervencije špijunske službe stoga nije teško objasniti. Moskovska patrijaršija u praksi funkcioniše kao civilizacijski i geopolitički aktiv ruske države. Njezine parohije širom svijeta služe kao instrumenti kulturnog i političkog uticaja. Kada Carigrad djeluje – posebno u Ukrajini – on ugrožava taj uticaj. Iz bezbjednosne i državne perspektive, ovo nije crkveno neslaganje već gubitak kontrole. Crkveni poraz se preoblikuje kao strana subverzija; pastirski neuspjeh se prepakuje kao zavjera. Ništa od ovoga ne zahtijeva poricanje da su mnogi episkopi iskreni. Potrebna je svijest o tome što se dešava kada država preuzme amvon.
Postoji i interna publika za saopštenje SVR. Kada službe bezbjednosti govore apokaliptičkim tonom, poruka Ruskoj crkvi je nedvosmislena: teologija djeluje u okvirima ograničenja koje je postavila država.
Nijanse su nepoželjne, neslaganje je opasno, a slaganje sa vlastima je važnije od istine. Strah je jeftiniji od ubjeđivanja – i mnogo efikasniji!
U krajnjoj liniji, cilj je delegitimizacija Carigrada do te mjere da sam dijalog postane sumnjiv. Označavanje Vaseljenskoga Patrijarha kao neprijatelja Hristova nije usmjereno na bogoslove; to je signal običnim vjernicima. To unaprijed truje tlo, osiguravajući da se svaka buduća akcija Carigrada pretpostavi kao zlonamjerna, a neutralnost drugih crkava tretira kao izdaja. Ovo je eklisiologija spaljene zemlje u službi vlasti.
Ono što se dogodilo nije odbrana pravoslavlja od jeresi. Naprotiv, otkriva nam da je teologija podložna kontroli – kontroli nad narativom, nad jurisdikcijom i, na kraju krajeva, nad sâmom Crkvom. Pravoslavlju nijesu potrebne obavještajne službe da bi preživjelo. I kad god je Crkva dozvolila da se njome vlada kao pionom carstva – pod carevima ili pod sovjetskim sistemom – istorija je bila nemilosrdna u svome sudu.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Crnogorska crkva ima legitimitet za autokefalnost? Trezveno istorijski, pastirski i sinodalno ispitati

Stalno iz Beograda, centra &nbsp;velikosrpskih vlasti, a protivnika Crne Gore i prava na autokefalnost Crnogorske crkve, posebno iz redova Crkve Srbije, i njenih raznih poklisara i operativaca u Crnoj Gori, svedočimo da njih ocigledno ne zanimaju istorijske, kanonske činjenice o istoriji autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Samo njih zanima da žive u blatu laži i da naštete Crnoj Gori i Crnogorcima.
&nbsp;Evo jedna krucijalna činjenica, koja svjedoči da je Crnogorska crkva, odnosno, Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, Pravoslavna mitropolija Crnogorska bila autokefalna crkva u nezavisnoj i medunarodno priznatoj državi - Knjaževini Crnoj Gori. To je dokument iz 1885.godine, koji je lako provjeriti i čiji je ključni dio u faksimilu objavio odavno dr Danilo Radojević u knjizi "Iz povijesti hrišćanskih crkava u Crnoj Gori", CDNK, &nbsp;Podgorica, 2000).&nbsp;
Naime, mitropolit autokefalne Crnogorske crkve Mitrofan Ban je, nakon obavljene hirotonije u Rusiji (Petrogradu) 19. oktobra 1885., poslao pismo vaseljenskom (konstantinopoljskom, carigradskom) patrijarhu Joankimu III, iz koga se jasno uočava da je Pravoslavna Crnogorska crkva autokefalna i da je vseeljenski patrijah kao takvu pomjesnu crkvu priznavao. Naime, u tome pismu mitropolit autokefalne Crnogorske crkve, između ostalog, piše: "....Mi smo de iz Rusije povratili i u ime Božije zauzeli svetu katedru Mitropolije Avtokefalne crkve u &nbsp;bogoštićenom Knjaževstvu Crnogorskom na koju smo i Duhom Svetijem i pozvati".
Činjenice su neumoljive. Istorijske, aksiomskog kakarkera. Naučne.&nbsp;
Danas, kao i vazda, velikosrpski otimači Crne Gore, uzurpatori njenog sakralnog istorijskog blaga, ne mogu prkositi istorijskim, pravnim i drugim činjenicama. Ali manipulacije i obmane režima silom važe, no im mi ne prizajemo.
&nbsp;Ne zaboravimo da je srpski mitropolit u Crnoj Gori dr Amfilohije Radović u pozno doba priznao i to javno da je Crnogorska crkva bila autokefalna, naravno pod uticajem nespornih istorijskih činjenica, ali je, ipak, priznao. A danas velikosrbi misle da ćemo odustati od crkvene autokefalnosti za našu Crnogorsku crkvu i pristati na beogradsku velikosrpsku otimačinu i falsifikate. Toga filma dok smo živi mi, gledati neće.

Anticrnogorski faktori predvođeni vlastima i Crkvom Srbije stalno ignorišu činjenice o istorijskoj autokefalnosti Crnogorske crkve

„Onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost, onaj ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost“ (George Orwell, 1984) U srpskoj istoriografiji je poznat beskompromisni sukob između Pantelije Srećkovića i Ilariona Ruvarca, koju Ruvarac objašnjava riječima „...od čoveka Srbina, preteranog patrijote, u koga je jače čustvo i želja od uma i razuma – napisana Istorija ne vredi mnogo i upravo da ništa ne vredi, i da je za Srbiju i Srpstvo velika sramota, što je takva Istorija puštena u svet“. Srećković je bio predstavnik romantičarske istoriografije, koja je uglavnom počivala na zabludi da su narodna predanja pouzdan istorijski izvor, uspjevši da prikupi impresivnu kolekciju predrasuda, poluistina, suludih koncepcija i šovinističkih naklapanja, kojih se kao tobožnjih „istorijskih činjenica“ čvrsto držao cijelog života. <h2>Klerikalna mitologija</h2> Danas je srpska istorigrafija u potpunosti naslijedila Pantinu metodologiju, bilo da se radi o daljoj ili bližoj prošlosti. Istorijski revizionizam je u savremenom srpskom društvu jedan od ključnih mehanizama kojim se izgrađuje „novo“ kolektivno „śećanje“, kao temelj obnovljenih imperijalnih ambicija. Zamjena istorije političkim mitom nije puka zamjena istorijskih činjenica mitskim pripovjedanjima, jer bi istorijski argumenti nadvladali kao jači, već se istoriji oduzima legitimet, da bi se prešlo na novo, politički upotrebljivo pisanje i čitanje istorije, sa malo ili nimalo uvažavanja za činjenice koje se guraju u stranu, prećutkuju, brišu, a veoma često i konstruišu. Često konstruisani lažni mitovi traže savez sa pravim mitovima ili sa selektivnim činjenicama da bi bili što efikasniji. Preveliki politički, medijski i pseudonaučni uticaj na crnogorsko društvo izvana proizveli su generaciju političara, koja danas čini vlast u Crnoj Gori i koja je svoj identitet gradila na Pantinoj istoriji. Da stvari budu još obespokojavajuće, slično je i sa njihovim sljedbenicima. Posebnu ulogu u svemu tome ima Crkva Srbije, njene eparhije u Crnoj Gori, čije sveštenstvo, skromnog opšteg obrazovanja i u ratu sa svim realnim činjenicama, bezobalnom slobodom tumače istorijsko nasljeđe, slijepi i gluvi za prvoklasne istorijske artefakte koji su u sukobu sa njihovom mitološkim naklapanjima.&nbsp; Zato je Crna Gora pravi primjer kako se istorijski fakti prvog reda zamjenjuju klerikalnom mitologijom i kreiranjem prošlosti koja je za njih vrlo upotrebljiva u mijenjanju svijesti građana Crne Gore, pokušavajući da današnje vrijeme projektuju na vremena prije više stotina stoljeća, kada nije bilo ni nacija, ni identitetskih razmirica, ni današnje dostupnosti informacija. Fascinira sa kojom upornošću Crkva Srbije ignoriše svaki artefakt koji se pojavi u istorijskoj publicistici, ne prezentirajući nam bilo kakvu polemičku činjenicu kojom bi ih osporila.&nbsp; Tako se ignoriše Gramata carigradskog patrijrha Jeremije iz 1531. godine, podržana od tri najvažnija patrijarha, kojom se Pećka arhiepiskoja naziva takozvanom i „otpočetka“ potčinjenom Ohridskoj arhiepiskopiji, ili kad su članovi Srpske kraljevske akademije, preteče SANU, „ljubazno primani u Vaseljenskoj patrijaršiji, po rečima uvaženog gospodina Jakozosa Papajoanu, sekretara Sinoda, koji je konsultovao patrijaršiskog bibliotekara i arhivara, da u Fanaru nema dokumenata o obnovi rada Pećke patrijaršije. Uostalom, na Pećku patrijaršiju, sasvim prirodno, i danas se tamo gleda kao na nekanonsku ustanovu, političko delo Turaka, što je ona i stvarno bila“. Nikada nijesmo od Crkve Srbije dobili razjašnjenje neprisustva Vaseljenskog patrijarha na tzv. proslavi 800-godišnjice SPC i stava Vaseljenske patrijašije da se radilo samo o hirotoniji Save Nemanjića u čin arhiepiskopa? Glavna dva izvora vezano za hirotoniju Sv. Save u čin arhiepiskopa jesu njegovi životopisci Domentijan i Teodosije. Domentijan je žitije pisao polovinom XIII stoljeća, dok ga je Teodosije pisao krajem XIII i početkom XIV stoljeća. Oba pogrešno navode ime vaseljenskog patrijarha, jer je u periodu 1216 – 1222. godine patrijarh bio Manojlo Saranten, a ne German II, što govori da Domentijan nije svjedočio činu hirotoinije Save, dok je Teodosije pisao žitije na bazi Domentijanovog. Teodosije potvrđuje da je Druga zapovijest Vaseljenskog patrijarha samo lična gramata za Sv. Savu. &nbsp; <h2>Autokefalna Crnogorska crkva</h2> Crkvena autokefalnost podrazumjeva da takva crkva ne dobija svoju vlast od druge crkve i da nad sobom nema nikakave više vlasti, sem vaseljenskih sabora. Jednom izvojevana autokefalnost je stalna. Kanoni se uspostavljaju odlukama vaseljenskih sabora, odlukama pojedinih pomjesnih sabora (Fotijev Nomokanon), odlukama najviših crkvenih autoriteta. Tako da se u glasilu Petrogradske duhovne akademije objavljen Diptih Ruske pravoslavne crkve iz 1851. godine i Atinska sintagma Vaseljenske patrijaršije iz 1855. godine apsolutno mogu smatrati kaononskim dokumentima. U oba ta dokumenta pod brojem 9 navedena je autokefalna mitropolija Crne Gore. Iako se pokušava pominjanje Cetinjske mitropolije među autokefalnim crkvama osporiti sa srpske strane, da se radi samo o autonomiji, postavlja se pitanje, ako je tako, zašto nije pomenuta crkva u Srbiji, koja je imala u to doba autonomiju u okviru Vaseljenske patrijaršije?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_5efd5a440660ed2c604cf9034afd22d48e38d723c5e7b54d1b513d8ce29b780a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250601010636_5efd5a440660ed2c604cf9034afd22d48e38d723c5e7b54d1b513d8ce29b780a" data-rendition-name="original" width="700" height="500" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Odluka o ujedinjenju(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Ustav Crne Gore iz 1905, u članu 40, samo konstatuje, i kanonski i ovozemaljski, pravni status Crnogorske crkve: „... Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve“... Autokefalnost potvrđuje i beogradski mitropolit Dimitrije Pavlović u zvaničnim obraćanjima vrhu Crnogorske crkve. Za pseudoistoriju nijesu argument ni Službene novine KSHS od 3. juna 1922. godine, u kojima se govori o ujedinjenju autokefalne CPC sa ostalim crkvama. Kao što se pominje i u samom tomosu Vaseljenske patrijaršije toj ujedinjenoj crkvi, a koji se i navodi u tom broju Službenih novina. I to je sve više puta objavljeno, bez ikakvog efekta. Kao da je ćutanje i bježanje od razjašnjenja tog pitanja najoportunije za Crkvu Srbije i njene poklonike.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_e787b26ae8635bb1a2d8048eefab6933af43a6f5db073e44266407025cc6f19f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250601010636_e787b26ae8635bb1a2d8048eefab6933af43a6f5db073e44266407025cc6f19f" data-rendition-name="original" width="500" height="700" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Službene novine, 3. jun 1922.(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  U svojim epskim zanosima i prizemnoj metaforici, Boris Bogdanović pominje „izmišljenu drugu crkvu“, aludirajući na Mila Đukanovića. Njega kao pravnika, doduše „daljinskog“ sa čuvenog Megatrenda, ne obavezuje ni Ustav Crne Gore iz 1905, ni Ustav CPC iz 1904, niti ga interesuje kako je nekanonski i nepravno ukinuta CPC, ko je činio Sinod CPC, što je predviđao Ustav CPC kako se donose odluke Sinoda, kako postaju izvršne, da li je Rješenje nepotpunog Sv. Sinoda Kraljevine Crne Gore od 16. decembra 1918. godine pravno valjan dokument da se ukine jedna autokefalna crkva, iako je po kanonima autokefalnost crkava STALNA! Možda bi, po istom principu, Porfirije Perić i Irinej Bulović mogli rješenjem napisanim rukom i svojim potpisima prisajediniti Crkvu Srbije Moskovskoj patrijaršiji? Naravno da to nije moguće bez odluke Sabora! Da mu bude jasnije Rješenje od 16. decembra 1918. potpisali su samo dva člana Sinoda Kraljevine Crne Gore od sedam, koliko je imao,, arhipeiskop Mitrofan Ban i episkop nikšićski Kiril Mitrović.&nbsp; <h2>Odsustvo samopoštovanja</h2> Ako Bogdanovića interesuje pravni i duhovni kontinuitet crkve čiji je poklonik, preporučujem mu da pročita Zakon o crkvama i verskim zajednicama Republike Srbije, član 11. Crkva Srbije postoji u Crnoj Gori fizički od 1920. godine, priznata od Vaseljenske patrijaršije 1922. godine, u pravni sistem KSHS/Kraljevine Jugoslavije ušla je Zakonom o SPC iz 1929. i Ustavom iz 1931. godine, kojim je nekada autokefalna Cetinjska mitropolija postala 22. eparhija Crkve Srbije.&nbsp; Koliko je odsustvo samopoštovanja govori i stalno pominjanje povratka kapele Karađorđevića na Jezerski vrh. Tobožnji poštovaoci Njegoša i smirenja njegovih kostiju hoće da rušitelje originalne Njegoševe kapele instaliraju simbolički kao „istorijsku vertikalu“ (riječi Borisa Bogdanovića). Pored toga što postoje snimci oštećenja Njegoševe kapele od groma, skica ruskog arhitekte Krasnova koji pokazuju da je Njegoševu kapelu vrlo lako bilo obnoviti (čak su i Austrijanci nudili da oni to urade), umjesto što je survana niz Koprivinu stranu, lažni poštovaoci Njegoša, kojima je jedino potreban kao simbol srpstva, ne prave replike njegove kapele, već kapele koju su podigli Karađorđevići, sa istim ciljem da se Crna Gora obelježi kao dio srpske teritorije.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_4671b2f674509cce4838dde863b34cce28aa02db4bc46ca25c6483ef8054daea.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250601010636_4671b2f674509cce4838dde863b34cce28aa02db4bc46ca25c6483ef8054daea" data-rendition-name="original" width="1440" height="1258" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Skica Krasnova oštećene Njegoševe kapele prije rušenja(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Da imamo posla sa novokompovanim vjernicima i sveštenicima koji se ne drže kanona „kao pijan plota“ govori reakcija jednog novinara u tv emisiji, koji sa promjenom redakcije mijenja i svjetonazore, da ga vrijeđa naziv Crkva Srbije. Da je čovjek vjere obavjestio bi se da je na vaseljenskom saboru na Kipru 1872. etnofiletizam proglašen jeresom. Drugim riječima, ne postoje nacionalne crkve, crkva je jedinstvena, „katoličanska“, a svi njeni djelovi su pomjesni i nose ime države u kojoj vrše „božju misiju“. To posebno važi i za one koji autokefalnu sremskokarlovačku mitropoliju smatraju dijelom Pećke „patrijaršije“, iako je ona bila mitropolija Pravoslavne crkve u Austrougarskoj. Umjesto što pjenite, provjerite!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_84af70fea1951b27fc12a4faca1539807acb792155ca4e0e9562c401750ba5b6.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250601010636_84af70fea1951b27fc12a4faca1539807acb792155ca4e0e9562c401750ba5b6" data-rendition-name="original" width="1455" height="554" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Oštećena kapela lijevo - srušena od strane Karađorđevića desno(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Ako se pitate zašto opet o crkvenom pitanju, odgovor je da je tokom proteklih sto godina identifikacija srpstva i pravoslavlja, tj. vjere i nacije, u različitim periodima, dovođena do apsoluta. Za veliki broj autora srpstvo i pravoslavlje su bili sinonimi. Velmar Janković 1938. godine piše da je pravoslavlje proželo „celog srpskog čoveka“, pa je svetosavska crkva „izraz srpskog narodnog duha“ sa kojim je srasla i van kojeg „tako reći i ne postoji“. Upravo zahvaljujući toj nehrišćanskoj ideologiji i vezi crkve i nacije, Crna Gora je potonjih skoro četiri decenije promjenila nacionalni sastav zahvaljujući Crkvi Srbije. Oksimoron je da oni koji su nacionalni konvertiti, koji su promijenili kao zreli ljudi svoju naciju, optužuju one koji su dosljedni u svom nacionalnom identitetu za izdaju svog porijekla? Otvorite već jednom na uvid popisne liste od 1948. do danas, da već jednom vidimo kakav prevrtljiv karakter imaju mnogi građani Crne Gore, dostojan prezira. A i da njihovi potomci prestanu da nas pitaju „što ti je bio đed“.&nbsp;

Slobodan Jovanović

Novo kolektivno śećanje po Pantinoj istoriji

Crnogorska stranka u osnivanju apelovala je na podgoričko Osnovno državno tužilaštvo, koje je formiralo predmete povodom zloupotrebe &nbsp;privatnosti Mirjane Pajković kao oblika rodno zasnovanoga nasilja, da što prije procesuira krivce.
- Protiv Dejana Vukšića, bivšeg direktora ANB-a i savjetnika predsjednika države, iznijela je teške optužbe o zloupotrebi državnih resursa. Prema njenim navodima, Vukšić je, koristeći autoritet funkcije, angažovao operativce Agencije za protivzakonito praćenje, prikupljanje podataka o kretanju i privatnoj komunikaciji, te neovlašćeno preuzimanje i javno objavljivanje sadržaja iz njenog telefona. Posebno zabrinjavaju navodi o prijetnjama kompromitujućim materijalom u cilju iznuđivanja određenih ponašanja - naveli su u Crnogorskoj stranci u osnivanju.
Pajković je, poručuju oni, žrtva čiji navodi zahtijevaju hitnu, efikasnu i nepristrasnu istragu.&nbsp;
- A śedočimo pokušaju zamjene teza: bivši direktor ANB-a kontratužbama nastoji diskreditovati oštećenu i relativizovati sopstvenu odgovornost. Nije riječ o „privatnom sporu“, već o državno organizovanom ugrožavanju prava na privatnost i bezbjednost građanina. Vukšića su na čelo ANB-a postavili Zdravko Krivokapić i Dritan Abazović pod sloganom „oslobađanja institucija“, uz presudan uticaj SPC i tadašnjeg mitropolita Amfilohija - naveli su u saopštenju.&nbsp;
Rezultat tog projekta, kako pokazuju brojni primjeri, nije bila, ističu oni, reforma, već instrumentalizacija bezbjednosnog sektora i razgradnja crnogorskih institucija s ciljem razgradnje države i sloma ustavnoga poretka u korist stranih sila.

Crnogorska stranka: Pajković je žrtva čiji navodi zahtijevaju hitnu, efikasnu i nepristrasnu istragu, ODT da što prije procesuira krivce

U pograničnom pojasu, na teritoriji Tuzi u mjestu Zbelj, policija je pronašla više od 100 kilograma marihuane za koju se sumnja da je prokrijumčarena iz Albanije.
- Policija je, vršeći pojačane aktivnosti i nadzor šireg rejona državne granice, uočili jedno putničko motorno vozilo koje se kretalo velikom brzinom i koje je na jednoj lokaciji u mjestu Vranj zatečeno bez vozača. Detaljnim pregledom vozila pronađeno je više PVC kesa i crnih platnenih torbi u kojima se nalazilo 95 manjih PVC pakovanja sa sadržajem biljne materije zelene boje, nalik na marihuanu, mase oko 107 kilograma, za koju se sumnja da je prokrijumčarena iz Albanije - saopšteno je iz Uprave policije.
Sa događajem je upoznat državni tužilac u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici, po čijem nalogu postupajući policijski službenici preduzimaju dalje mjere i radnje u cilju identifikacije, lociranja i hapšenja osobe koja je pokušala da prokrijumčari marihuanu.
- Uzimajući u obzir da je istraga u toku, javnost će biti blagovremeno obaviještena o daljem toku postupka - zaključili su u policiji.

Zaplijenjeno preko 100 kg marihuane za koju se sumnja da je prokrijumčarena iz Albanije

Vanraspravno vijeće Osnovnog suda u Podgorici &nbsp;23. januara produžilo je pritvor &nbsp;Danilu Mandiću - potvrdila je je Portalu ETV samostalna savjetnica za odnose sa javnošću u Osnovnom sudu Nađa Pešić.
Mandić se tereti za teško djelo protiv opšte sigurnosti, laka tjelesna povreda, nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija.
Danilo Mandić je sinovac predsjesnika Skupštine Andrije Mandrića.
Mandić je stricu Andriji Mandiću bio privatno - nelegalnog obezbjeđenje.
Optuženi se tereti da je 19. aprila oko 3 sata i 40 minuta izjutra, vozeći skupštinski džip, „range rover“ u blizini raskrsnice ulice Marka Miljanova i Bulevara Ivana Crnojevića prepriječio put Podgoričanima Darku Peroviću i Arisu Turkoviću. Nakon toga je Mandić, kako se sumnja, ispalio više hitaca prema njima i u pucnjavi je ranjen Perović.
Protiv Mandića istragu je vodilo Više državno tužilaštvo ali je nakon ocjene dokaza utvrdilo da je taj slučaj za Osnovno državno tužilaštvo.
U međuvremenu Osnovno državno tužilaštvo je formiralo predmet zboog zloupotrebe automobila najvišeg zakonodavnog doma. Nakon okončane istrage optužni prijedlog je podnijet protiv Danila Mandića zbog sumnje da je ukrao službeno vozilo parlamenta.
Suđenje Danilu Mandiću nastavlja se danas. U ovom postupku svjedok Darko Perović treći put je odbio da svjedoči.

Danilu Mandiću produžen pritvor

Košarkašice Budućnost Bemaxa gostuju sjutra ekipi Zagreba u okviru 12.kola WABA lige.
Za Podgoričanke će to biti prilika da naprave reakciju nakon poraza u Beogradu od Partizana u prošlom kolu, kako bi ostale u trci za prvo mjesto na kraju ligaškog dijela regionalnog takmičenja. Budućnost je u dosadašnjem dijelu ostvarila skor 7-2, dok je jedini hrvatski predstavnik u WABA ligi na učinku od dvije pobjede i sedam poraza.
- Pred nama je veoma bitan meč sa ekipom Zagreba, a s obzirom da smo u prošlom kolu poraženi od Partizana, sada je jako bitno da odreagujemo na pravi način i prikažemo dobro izdanje. Radi se o kvalitetnoj ekipi, koja igra jako dobro i mnogo bolje nego što to pokazuje tabela. U samom finišu prelaznog roka Zagreb se dodatno pojačao i sigurno da imaju dobar roster. Neće biti lako, pokazalo se da se niko nije naigrao od favorita u Zagrebu, tako da i te utakmice što su izgubili, bili su jako blizu. Zbog toga, moramo imati maksimalan pristup i dati sve od sebe da dođemo do pobjede - istakao je Petar Stojanović, trener Podgoričanki.
Na drugom vezanom meču, a trećem za manje od dvije sedmice, ,,vučice“ će juriti brejk, kako bi same odlučivale kada je u pitanju prvo mjesto. Ipak, u taboru ,,plavih“ fokusirane su samo na sjutrašnji meč.
- Drugo vezano gostovanje i još jedan veoma bitan meč za nas. Neće biti lako, ali nastojaćemo da pobjedom napravio reakciju nakon poraza u Beogradu. Svjesne smo da Zagreb ima mnogo veći kvalitet nego što to tabela pokazuje, tako da sa dosta opreza čekamo ovaj duel. Ali, vjerujem da možemo do pozitivnog ishoda - rekla je Atina Radević, prvotimka ,,plavih“.
Duel Zagreb - Budućnost Bemax igra se sjutra u dvorani ,,Boško Božić Pepsi“, sa početkom u 16.30 časova.

Tag: crnogorska-crkva

Crnogorska crkva ima legitimitet za autokefalnost? Trezveno istorijski, pastirski i sinodalno ispitati

Anticrnogorski faktori predvođeni vlastima i Crkvom Srbije stalno ignorišu činjenice o istorijskoj autokefalnosti Crnogorske crkve

Novo kolektivno śećanje po Pantinoj istoriji

Crnogorska stranka: Pajković je žrtva čiji navodi zahtijevaju hitnu, efikasnu i nepristrasnu istragu, ODT da što prije procesuira krivce

Zaplijenjeno preko 100 kg marihuane za koju se sumnja da je prokrijumčarena iz Albanije

Danilu Mandiću produžen pritvor

Košarkašice Budućnost Bemaxa sjutra gostuju Zagrebu

Programska šema

PRATITE TVe UŽIVO