Poruke koje su se čule ispod mosta Blaža Jovanovića su zastrašujuće. Ali upravo ime mosta govori da Podgorica nije grad četničkih koljača, već grad antifašističkog otpora, grad različitosti i grad u kojem su ljudi različitih vjera i identiteta decenijama živjeli zajedno - poručili su u NVO Antifašisti Cetinja.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.5217%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fplivali-za-casni-krst-uz-pjesme-o-durisicu-i-kalabicu&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Oni su konstatovali da su, dva mjeseca nakon što su hrvatski navijači na stadionu Pod Goricom skandirali „ustaški se barjak vije“, njihovi ideološki prijatelji iskoristili veliki hrišćanski praznik Bogojavljenje da bi veličali ratne zločince Dragoljuba Dražu Mihailovića, Pavla Đurišića, Nikolu Kalabića i Momčila Đujića.&nbsp;
- Sve ovo se događa u Podgorici nedaleko od crkve Svetog Đorđa, čiji paroh Gojko Perović često pominje da „ni jednog zločinca ne bi rehabilitovao niti kanonizovao“. Ali sudeći po snimcima sa ušča Ribnice u Moraču njegova pastva ne dijeli mišljenje sa njim - naveli su u NVO Antifašisti Cetinja.
To su, kažu, uvidjeli i u gradskom parlamentu, kada je odlučeno da se podigne spomen-ploča posvećene “bratskoj slozi, suživotu i međuvjerskom skladu pravoslavne i islamske zajednice”.
- Međutim, ako gradska vlast ne osudi veličanje četničkih zločinaca, onda se stiče utisak da je ta ploča samo još jedan izliv „lažnog multikulturalizma.“ Nažalost, dugo će vremena proteći, pa da se na ovim događajima umjesto veličanja ratnih zločina, veličaju sveštenici koji su se stvarno borili protiv fašizma. Samo da pomenemo neke od njih: Vlado Zečević, Jeremija Isaković, Blažo Marković, Marko Borozan, Marinko Vujinović, Savo Đukanovič, Jovan Zec, Bogić Jovićević... - naveli su oni.
Ne mogu, podvlače, zaboraviti da ukažemo i na jedan paradoks.&nbsp;
- Učesnici današnjeg skupa pjevali su o Draži i Kalabiću, iako je Kalabić izdao svog nadređenog. Srećom se nije pjevalo kralju Petru II Karađorđeviću, koji je „prodao“ svu četvoricu koji su veličani danas. Na kraju postavlja se pitanje: Zašto bi iko trebao da se veliča na Bogojavljenje osim Isusa Hrista? - zaključili su u NVO Antifašisti Cetinja.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Antifašisti Cetinja: Zastrašujuće današnje poruke ispod Blažovog mosta, ali njegovo ime govori da Podgorica nije grad četničkih koljača

Beogradski službenici u Crnoj Gori, i oni u mantijama i oni u civilu, mora da su procijenili da više nema potrebe da se doma ukrivaju da im je cilj revitalizacija fašističkih i kvislinških pokreta iz sredine XX vijeka.
Dok Andrija Mandić na inostranim susretima još uvijek divani o evropskome putu Crne Gore, uz domaći aneks "ali dostojanstveno" i "uspravne kičme", očita je procjena da je biračko tijelo toliko sluđeno i neznaveno da ne samo da neće reagovati na ponižavanje antifašističkih tekovina no ni na ponižavanje slobodarske tradicije a i slobode uopšte.
Kako drugačije shvatiti procesuiranje ljudi s mirnih građanskih protesta te kriminalizaciju slobode javno izgovorene riječi i šikaniranje urednika nezavisnih medija, poput jučerašnjega saslušavanja Tinke Đuranović i telefonskoga poziva na tužilačko saslušanje Draška Đuranovića.
Dok je slučaj Milivoja Katnića još poodavno razotkrio da je crnogorsko tužilaštvo postalo servis vlasti koja se sadistički sveti čovjeku koji je prije nekoliko godina razotkrio zavjereničku i veleizdajničku ulogu onoga u čijim je rukama cjelokupna državna vlast, jučerašnji poziv Policije, po nalogu Tužilaštva, Predragu Boljeviću i Veselinu Raduloviću na saslušanje povodom govora mržnje iskazanoga kroz transparent "Ustaše i četnici, zajedno ste bježali" potvrda je metastaze velikosrpstva i fašizma u Crnoj Gori.
Ko išta zna nije mu nepoznato da su ta dva zločinačka kvislinška pokreta, iza kojih stoje klanja, masovna ubijanja, etnička čišćenja i zvjerski ratni zločini, djelovala kao nacističko-fašistička posluga na teritoriji bivše Jugoslavije ubijajući ne samo oslobodilačku partizansku vojsku no i nejač i civile.
Ko išta zna o Drugome svjetskome ratu nije mu nepoznato da se ta zločinačka banda kukavički povukla krajem rata tražeći spas kod "saveznika", a zapravo povlačeći se kao prirepak nacističke vojske, te da je u toj bježaniji bilo i paktiranja i saradnje. (Na stranu to što je u njihovim kolonama bilo i onih koji nijesu krvavili ruke i koji su bježali zbog lokalnih neprilika, a kroz čije primjere relativizatori istorije žele prikazati četnike kao nevine žrtve partizana i komunista. Ovđe je riječ o četničkome i o ustaškome pokretu.)
Dakle, u transparentu koji su gospoda Boljević i Radulović okačili povodom jučerašnjega protesta na Gorici nema ništa sporno. U njemu je lapidarno iskazana konačna istina o okupatorskim slugama iz Drugoga svjetskoga rata.
Umjesto da se Tužilaštvo i Policija bave porukama mržnje koje svakodnevno serviraju beogradski službenici u civilu i u mantijama, umjesto da se bavi povampirenjem četništva koje je sinonim za zločin na crnogorskome prostoru, umjesto da potraži kip Pavla Đurišića i prizove pravdi sve one koji ga promovišu kao heroja, oni slijede agendu Srpske crkve u Crnoj Gori, čiju je predvodnik u toku Drugoga svjetskoga rata klicao dučeu i fireru, a čiji je aktuelni predvodnik po ugledu na njega takvoga odabrao svoje duhovno ime, oni siju strah saslušanjima, privođenjima, biber sprejom i dimnim bombama onima koji Crnu Gore žele viđeti kao slobodno, prosperitetno, antifašističko, evropsko, građansko i pluralno društvo.
Da, ustaše i četnici, zajedno ste bježali. Da, sudeći po kipu Pavla Đurišića koji i danas bježi, bježanija je imanentna četnicima kad im se pokažu zubi.
Pozivamo stoga crnogorske građane da preplave društvene mreže porukom naših navijača: "Ustaše i četnici, zajedno ste bježali". A onda neka nas pozovu na saslušanja i neka se uvjere da imamo što da im kažemo.

1084x550

Imaju li Tužilaštvo i Policija dokaz da kvislinzi nijesu bježali nakon '44?

Ima nešto bizarno u priči o rehabilitaciji četnika, podizanju spomenika Pavlu Đurišiću koji se šetka po bogomoljama, u celoj toj ujdurmi koja traje već decenijama. Većini ljudi u Srbiji i diljem Srpskog sveta danas je nemoguće dokazati da su četnici Draže Mihailovića bili saradnici okupatora, kolaboranti, kvislinzi i zločinci. Uprkos tome što se radi o elementarnim činjenicama koje se mogu lako utvrditi prostim uvidom u četnička dokumenta iz Drugog svetskog rata. Ili uvidom u nemačka dokumenta u kojima na primer, ubrajaju četnike u svoje regularne snage.
Ili jednostavnim iščitavanjem jezivog spiska žrtava četničkog pokolja iz februara 1943. godine u opštini Pljevlja, gde se ređaju imena 1.370 žrtava, od kojih su prvih 13-oro bebe rođene iste, 1943. godine, pa zatim narednih 16 beba rođenih prethodne 1942. godine, pa onda 39-oro dečice rođene 1941. godine i tako redom, do kraja jezivog spiska od kog se muti pred očima, zastaje dah a utroba se podiže. Neshvatljivo i monstruozno.
<h2>Masovna podrška masovnim zločinima</h2>
Svakome ko je iole dobronameran dovoljno je da ovlaš zaviri u par istorijskih dokumenata i da mu jednom zasvagda bude jasno ko su četnici. I da je smešno i sramno čak i pomišljati na nekakvu rehabilitaciju, a nekmoli sprovoditi je u delo. Pa u čemu je onda problem? Zašto je tako teško objasniti elementarne činjenice? Zato što je objašnjavati da su četnici zločinci isto što i objašnjavati da je trava zelena, a nebo plavo. Naizgled ništa lakše od toga. Problem je u tome što to treba objasniti daltonistima.
Publika kojoj se obraćamo nije sačinjena od ljudi koji imaju nekakvu humanističku lestvicu etičkih vrednosti koje se drže. Naprotiv. Mi se obraćamo saučesnicima u zločinu. U zločinu koji je po mnogo čemu nalik upravo na zločin Draže Mihailovića. Građani Srbije su krajem osamdesetih i početkom devedesetih zdušno stali na stranu ideologije krvi i tla čiji je zagovornik bio Slobodan Milošević, uz veliku pomoć dobrog dela tzv. opozicije. Mržnja prema drugim narodima postala je sastavni deo pogleda na svet, opšteprihvaćena činjenica u koju se ne sumnja, osim ako niste izdajnik ili strani plaćenik, autošovinista, slučajni Srbin, dakle - neprijatelj srpstva.
Masovni zločini koji su usledili, uključujući otvaranje stotina logora po Bosni, uništavanje Vukovara, četvorogodišnje granatiranje i snajperisanje Sarajeva, masovna silovanja, genocid u Srebrenici... imali su podršku građana Srbije. Većina je podržavala zločine u skladu sa svojim mogućnostima, neko ličnim učešćem, neko otvorenom podrškom, glasanjem za Miloševića ili Šešelja, ili u najgorem slučaju ćutanjem. Ali bez masovne podrške masovni zločini nikada ne bi bili izvršeni. Sećate li se kako su se obični, fini, pristojni ljudi odjednom pretvorili u ljudoždere žedne muslimanske, hrvatske, albanske krvi? Ili ste i vi bili jedan od njih? Ako ste rođeni kasnije, pitajte roditelje. Nije to bilo tako davno, setiće se. Ili sebe ili svojih prijatelja, komšija, rođaka, kolega sa posla.
<h2>Isto klanje, drugo pakovanje</h2>
Kada se artistička ratna akcija završila, kada su mrtvi strpani u hladnjače i masovne grobnice, nastupila je grobna tišina. Ćutanje se nastavlja, samo drugim sredstvima. Ćutanje kao saučesništvo u zločinu i u njegovom prikrivanju, poricanju i zaboravu. Hiljade činjenica koje su izašle na videlo nisu skoro ništa promenile u svesti srpskog naroda. Čak ni snimak iz Srebrenice na kome se jasno vide Škorpioni kako ubijaju golobrade dečake nije pomogao. Posle kratkotrajnog šoka sve se vratilo u morbidnu normalu. U tavorenje i ništavilo malograđanina običnog.
Ispostavilo se da su činjenice jedino što građani Srbije ne žele da znaju. Činjenice su opscene, skaredne, subverzivne; činjenice podrivaju našu borbenu gotovost; činjenice ugrožavaju naš društveni poredak; činjenice nam rade o glavi; činjenice su vekovni neprijatelji srpskog naroda. I to činjenice koje se odnose na neposrednu prošlost, koje se svi sećamo. Kako onda utvrditi činjenice o istorijskim događajima koji su se odvijali pre osamdeset i kusur godina? Pogotovo što su činjenice iz oba perioda naše neslavne i sramne istorije istog krvavog sastava. I što ih svi zapravo znaju, samo se ne usuđuju da to priznaju, čak ni samima sebi. Jer nije lako pogledati u ogledalo i ugledati zver.
Niko neće biti iznenađen kad sazna da su sva imena sa pomenutog spiska žrtava u opštini Pljevlja – bošnjačka. I da taj spisak podseća na jedan drugi spisak, nastao pola veka kasnije, u Srebrenici. Kao što veli instrukcija Draže Mihailovića, Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću 20. decembra 1941. godine u kojoj se navode ciljevi četničkog pokreta: "Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije - Crne Gore - Bosne i Hercegovine - Srema - Banata i Bačke." Ili "Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata." Ili: "Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa."
Ili: "U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalne ispravne i poštene porodice)" – neobično podseća na popularnu teoriju humanog preseljenja Dobrice Ćosića i na ubilačku praksu etničkog čišćenja koju su sprovodili JNA, paravojne formacije, Vojske Republike Srpske i Republike Srpske Krajine tokom ratova devedesetih. Isto klanje, drugo pakovanje.
<h2>Pripadnici istog pogleda na svet</h2>
Nije moguće dokazati da su četnici zločinci upravo zato što svi znaju da su zločinci. Ili u najgorem slučaju to slute i doživljavaju četnike kao svoje. Kao pripadnike istog pogleda na svet. Koji su bili dovoljno hrabri da okrvave ruke, a ne da samo navijaju iz prikrajka. Ili bar istovremeno i znaju i ne znaju, kao što kaže profesor Stenli Koen za stanje poricanja. Da nisu činili zločine, četnike niko ne bi rehabilitovao niti bi ih smatrao bliskim. Upravo su klanje i saradnja sa nacistima ono što četnike kvalifikuje za miljenike srpske javnosti. Jer srpsku javnost čine ljudi koji su saučesnici u zločinima devedesetih. I njihovi dobrovoljni naslednici, oni koji se ponose svojim precima i njihovim nedelima.
Jedini problem je što to ne može otvoreno da se kaže. Nije više 1991. godina kad se pevalo u horu "Ko je drugi, ja sam prvi, da pijemo turske krvi". A retki su oni koji su osvestili svoje potajne žudnje, pa priznali sebi i celom svetu "Žudnja za zločinom u mojoj duši, nepojamna za mene, navukla je masku patriotizma", kao što je to učinio dr Miloš Perović na samrtničkoj postelji, sagledavši jasno i surovo realno svoju prošlost u trenucima lucidnosti, dok mu se smrt približavala.
Zato danas priča o mogućoj povezanosti Aleksandra Vučića sa Sarajevo safarijem nije tema. Nikom ne pada na pamet da ga ruši na tome, čak se takozvana opoziciona javnost pomalo i ljuti što neki zlobnici željni senzacija navode vodu na tu krvavu vodenicu. A u toj priči uopšte nije važno da li je Vučić u ruci držao pušku ili kišobran ili stativ kamere. Zapravo, njegov posao nije ni bio da nosi pušku.
<h2>Nepodobne činjenice</h2>
Udruženi zločinački poduhvat je ozbiljna stvar, tu postoji jasna podela posla. Ne mogu svi da budu izvođači zločinačkih radova, neko mora da se bavi i drugim segmentima projekta kao što su: ideološka priprema za zločin, medijsko pravdanje ubica, politička podrška snajperistima koji ubijaju decu, ratno huškanje, bodrenje div-junaka da istraju u pravednoj borbi protiv žena, dece i staraca. Činjenica je da je Vučić bio deo tog zločinačkog poduhvata od početka, i pre nego što je ušao u Srpsku radikalnu stranku, nebitno je koja su mu konkretno bila zaduženja u okviru tog projekta.
Međutim, ta činjenica slabo koga interesuje u Srbiji. Učešće u zločinačkom poduhvatu koji je pobio preko 130 hiljada ljudi, raselio milione, uništio nebrojene živote i razorio celu jednu zemlju – nije razlog za obaranje sa vlasti. Ta činjenica gotovo nikog ne interesuje, upravo zato što većina ima razumevanja za Memorandum-dum politiku koja je devedesetih sprovođena ognjem i mačem, tenkom i haubicom. Kao što ni činjenice o četničkim zločinima i kvislinškim aktivnostima malo koga zanimaju, jer su i one deo istog projekta, samo u njegovoj prethodnoj fazi, koja je nastavljena devedesetih godina, čim su se za to stvorili uslovi.
Svo to zlo koje je naša politička i nacionalna zajednica počinila – naprosto nije predmet interesovanja iste te zajednice. Kao da se ništa naročito nije dogodilo, ni četrdesetih, ni devedesetih godina prošlog stoleća. I ta ravnodušnost govori sve o suštini našeg društva, o onome što ga utemeljuje i određuje, o našem kolektivnom preobražaju u naciju saučesnika.

1250x600

Nacija saučesnika

Nevladine organizacije i građanske aktivistkinje i aktivisti upozoravaju javnost na opasnost od istorijskog revizionizma kroz emocionalnu i simboličku manipulaciju, čiji je najnoviji primjer parastos borcima četničkog pokreta na Krnovu. 
Građani se, kako kažu u saopštenju za javnost, navode na zabludu manipulativnim tehnikama iskrivljavanja činjenica, prećutkivanja istorijskog konteksta i zloupotrebom vjerskih i nacionalnih simbola. 
- Cilj je mitologizacija četničkih snaga kao “nevinih žrtava zločina”, suprotno istorijskim činjenicama da se radilo o oružanoj bici i borcima koji su u njoj stradali ratujući na strani fašističkog i nacističkog okupatora. Posebno osuđujemo institucionalnu podršku ovom procesu poricanja istorije kroz prisustvo državnih funkcionera - poručeno je u saopštenju za javnost.
Saopštenje prenosimo integralno:
Na Krnovu je u nedjelju, 12. oktobra, na lokalitetu Lobanje glave, u organizaciji udruženja “Kosovski božur od Nikšića”, Srpska pravoslavna crkva služila parastos četnicima. Parastosu je prisustvovao i predsjednik Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić, što je za osudu s obzirom na to da on predstavlja državu Crnu Goru i da svojim učešćem podržava skupove na kojima se iskrivljeno predstavlja državna istorija i vrijeđaju žrtve fašističkog terora. Na osnovu govora izlagača moglo se zaključiti da su na tom lokalitetu strijeljani nenaoružani mladići, dok je sasvim izostavljeno da se na Krnovu zapravo radilo o oružanoj borbi između partizana (boraca Narodnooslobodilačkog pokreta) i naoružanih četnika Pavla Đurišića, koji su bili u sastavu okupatorskih snaga pod njemačkom komandom.
Služenjem parastosa, prisustvom i obraćanjem visokog državnog funkcionera, nastavljeni su bezočni pokušaji da se manipulacijama javno mnjenje privoli da prihvati rehabilitaciju četničkog pokreta, koji je odgovoran za najsurovije zločine nad civilima i kolaboraciju sa stranim fašističkim i nacističkim okupatorom.
Prilikom služenja parastosa, ciljano su korištene manipulativne retoričke tehnike, prije svega upotreba naglašeno emotivno obojenog jezika. Izrazima kao što su “golobradi mladići, “nevine žrtve”, “ubijeni mladići”, “bez suda i presude”, “pasja groblja”, “grob se ne zna” pokušavao se proizvesti utisak da se radilo o nevinim žrtvama. Emocionalna instrumentalizacija služi da se premosti složenost istorijskih činjenica i da se na građane utiče kroz osjećanja, a ne kroz analitičko sagledavanje činjenica.
Izostavljanje objašnjenja vremena i konteksta relativizuje istorijsku ulogu i odgovornost četnika koji su počinili masovne zločine. Nažalost, i pored podrobno istoriografski dokumentovanih zločina, pobornici ove pogubne ideologije iz vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC) i danas nastavljaju da podržavaju poraženi četnički projekat i da poriču činjenice. Četnici su vršili zločine i nad Srbima koji su se priključili partizanima ili odbili saradnju sa četnicima – što osporava tvrdnju da su “branili srpski narod”. Ova dimenzija unutaretničkog nasilja je važan dokaz političke, a ne nacionalne motivacije četničkog pokreta. Međutim, fabrikovanjem sentimentalnih mitova negiraju se dobro poznate činjenice.
Scenografija se takođe koristi u manipulativne svrhe. Upotrebom srpskih zastava i vjerskih obilježja (kao što je krst) želi se izjednačiti srpski narod sa četnicima, što je neprihvatljivo i na štetu srpskog naroda, koji je neopravdano identifikovati sa ratnim zločinima koje su počinili četnici.
Prisustvom visokog državnog funkcionera Crne Gore revizionističkom skupu pokušava se u javnosti opravdati neprihvatljivo – prekrajanje sramotne istorije četničkog pokreta. Istovremeno, crkva i religija se zloupotrebljavaju kao moralni autoriteti za pridobijanje stanovništva za ovaj projekat.
Dakle, kao što u<a href="https://etv.me/drustvo/antifasisti-cetinja-o-metodijevim-i-mandicevim-izjavama-na-krnovu-svjesno-prekrajaju-istoriju-za-cetnike-bila-cast-ratovati-uz-njemce-i-italijane"> saopštenju navode Antifašisti Cetinja</a>: četnici Pavla Đurišića i Osmi „gvozdeni puk”, borili su se rame uz rame sa zloglasnom SS divizijom „Princ Eugen“, istom onom koja je samo desetak dana ranije počinila masakr u Velici, a godinu prije toga opustošila Pivu. Na Krnovu su ti isti četnici pomagali nacistima da ponovo prodru u Pivu. Navedene činjenice dokumentovane su kako u partizanskim, tako i u četničkim i njemačkim dokumentima i izvorima i dostupni su u arhivima i zbornicima dokumenata.
Iako je Skupština Crne Gore prije tri godine usvojila Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici, kojom je taj zločin osudila, danas predsjednik Skupštine traži da se za neke od njegovih počinilaca podigne spomen-obilježje, “hram”. Napori da se javno pamćenje na ovaj način nasilno preoblikuje mogući su samo zahvaljujući tome što svi koalicioni partneri koji konstituišu Vladu (uključujući PES, Demokrate, Bošnjačku stranku i albanske partije) ostaju nijemi na već podignuta revizionistička spomen-obilježja, kao i na zahtjeve da se podignu nova.
Ponavljamo najoštrije protivljenje nastojanjima da se 80 godina nakon Drugog svjetskog rata podižu spomenici za izgubljene četničke bitke i poražene ideje o etnički čistim teritorijama. Četnički pokret nikada, pa čak ni prema pristrasnim interpretacijama njegovih pobornika, nije imao za cilj slobodu i ravnopravnost svih građana i građanki Jugoslavije već dominaciju jedne etničke grupe nad svima ostalima. Zbog toga je javno veličanje njihovih vođa apsolutno neprihvatljivo. Antifašizam je univerzalistički koncept, oslobođen etničke isključivosti, dok je četnička ideologija promovisala notorno etničko čišćenje, što je zabilježeno i u zvaničnim programskim dokumentima četnika (npr. “Homogena Srbija” Stevana Moljevića).
Četnički zločini nisu bili incidenti, već dio planirane politike, dokumentovane u četničkim direktivama koje pozivaju na istrebljenje “nepravoslavnog” stanovništva. Uz to, četnici su u više navrata sarađivali s okupatorima – nacistima i fašistima – protiv partizanskih snaga, čime su izdali ideju otpora i slobode i zbog čega je neophodno jasno i odlučno odbiti sve pokušaje njihovog javnog glorifikovanja.
Dina Bajramspahić, građanska aktivistkinja
Paula Petričević, građanska aktivistkinja
Filip Kuzman, Antifašisti Cetinja
Miloš Vukanović, Udruženje profesora istorije Crne Gore – HIPMONT
Tea Gorjanc Prelević, Akcija za ljudska prava (HRA)
Daliborka Uljarević, Centar za građansko obrazovanje (CGO)
Ervina Dabižinović, Centar za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA
Milena Popović Samardžić, NVO Ipso Facto
Maja Raičević, Centar za ženska prava (CŽP)
Velija Murić, Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava
Jovana Marović, građanska aktivistkinja
Demir Ličina, Udruženje “Štrpci – Protiv zaborava”
Milica Kovačević, Centar za demokratsku tranziciju (CDT)
Nevenka Vuksanović, Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM)
Milka Tadić Mijović, Centar za istraživačko novinarstvo (CIN CG)
Zlatko Vujović, Centar za monitoring i istraživanje (CEMI)
Olivera Nikolić, Institut za medije
Zorana Marković, Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO)
Ivana Vojvodić, Juventas
Aida Perović, PRIMA
Jovan Ulićević, Asocijacija Spektra
Staša Baštrica, KVIR Montenegro
Ana Dedivanović, Stana
Slavica Striković, Ženska Akcija
Almedina Dodić, Eduko Plus
Milica Kankaraš Berber, umjetnica i aktivistkinja
Dušan Pajović, građanski aktivista
Nikoleta Đukanović, građanska aktivistkinja
Milena Bešić, građanska aktiviskinja
Aleksandar Saša Zeković, građanski aktivista
Sabina Talović, građanska aktivistkinja

Grupa NVO i građanski aktivisti o parastosu borcima četničkog pokreta na Krnovu: Zloupotreba emocija u službi istorijskog revizionizma

Saradnja ustaša i četnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj predstavlja jedan od najčudnijih aspekata Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Uprkos nepomirljivom sukobu između hrvatske i srpske nacionalne koncepcije, pojava zajedničkog neprijatelja u vidu Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) dovela je do njihove zajedničke borbe protiv „komunističke opasnosti“.
Italijanski general Roatta predložio je saradnju u Ljubljani 1942. godine, istaknuvši da četnici nijesu neprijatelji Osovine i da je potrebno da NDH zaboravi na ovog svog neprijatelja, kako bi imali samo jednog neprijatelja, odnosno komuniste.1 (Fikreta Jelić-Butić, „Četnici u Hrvatskoj : 1941-1945.“, Zagreb 1986.)
Dodatni faktor koji je olakšao zbližavanje bilo je postupno povlačenje italijanske vojske s reokupiranog područja NDH sredinom 1942. godine. Četničke grupe koje su se dotad oslanjale na italijansku zaštitu našle su se u neizvjesnosti pa su bile prinuđene tražiti nova savezništva ne bi li opstale.
Prvi formalni sporazum sklopljen je krajem aprila 1942. godine između ustaških predstavnika i zapovjednika četničkih grupa u okolici Mrkonjić-Grada Uroša Drenovića, za koga je sporazum predstavljao izlaz nakon teškog poraza u sukobu s kozaračkim partizanima. Suštinu dokumenta činila je izjava da će se četnici i oružane snage NDH zajednički boriti protiv NOP-a dok su vlasti NDH jamčile zaštitu srpskih sela, materijalnu pomoć i slobodu vjeroispovijesti.
Krajem maja 1942. uslijedili su sporazumi na području sjeveroistočne Bosne, konkretno s ozrenskim, trebavskim i zeničkim četničkim grupama. Prema ovim dogovorima, četničke grupe su priznale vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i obvezale se surađivati na uništavanju partizana.2 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Značajan je podatak da je područje 2. domobranskog zbornog područja u Banja Luci 1943. godine sarađivalo sa četiri četničke grupe (ozrenska, trebavska, sobotička i borjanska), jednim četničkim pukom (Manjača) i jednim četničkim bataljunom (Obilić). Ove su jedinice imale ukupno 13250 boraca, što pokazuje razmjere saradnje.3 (Mihael Sobolevski, „Uloga četnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ Časopis za savremenu povijest, 27(3) 475-487 1995.)
Najbolja saradnja razvila se u sjevernoj Dalmaciji i Lici u organizaciji stožernika Davida Sinčića. Početkom 1942. godine Sinčić je uspostavio kontakte s četničkim vođama poput Mane Rokvića, Branka Bogunovića i Steve Rađenovića. Sinčićevi izvještaji pokazuju da je već u maju 1942. postignuta konkretna saradnja, uključujući zajedničke akcije protiv partizana i uspostavu hrvatskih upravnih organa na područjima pod četničkom kontrolom, uz pomoć četničkih vođa. Posebno je značajan bio dolazak četničkih predstavnika Slavka Bjelajca i Milana Plečaša u Knin u julu 1942. godine, kada su izrazili spremnost za saradnju uz uslov vraćanja oduzete imovine Srbima i puštanja iz koncentracijskih logora onih Srba koje zatraže četnički vođe.4 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Posebno kompleksan slučaj predstavlja Momčilo Đujić, istaknuti četnički vođa u sjevernoj Dalmaciji, koji je, uprkos početnom otporu, s vremenom prihvatio određene oblike saradnje. Najznačajnija promjena u Đujićevu ophođenju prema NDH dogodila se 10. aprila 1943. kada je poslao delegaciju koja je došla čestitati i prisustvovati zboru povodom godišnjice NDH u Kninu, što je predstavljalo jasno priznavanje ustaške države. Nakon kapitulacije Italije u septembru 1943. Đujić je potpuno prešao pod njemačko zapovjedništvo.5 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Uprkos formalnim sporazumima, saradnja je bila opterećena međusobnim nepovjerenjem i sumnjičenjima. Četničke grupe izbjegavale su potpuno priznavanje NDH kao nadležnog faktora i često su preferirale pokroviteljstvo italijanskog okupatora. S druge strane, ustaški faktori nijesu se mirili s autonomnim statusom četnika i insistirali su na potpunoj subordinaciji. Četničke jedinice kontinuirano su kršile dogovorenu saradnju, napadale manje skupine domobrana i ustaša te provodile zločine nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Svoje činjenje negirali su pred vlastima NDH, a svoje zločine pripisivali partizanskom pokretu. Zbog toga su vlasti NDH tokom 1944. i 1945. godine mijenjale svoja gledišta o četničkom pokretu, nastojeći ih razoružati i uništiti.6 (Sobolevski, „Četnici“)
Zanimljiv je i slučaj Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četnika koji se povlačio pred partizanskim snagama, pri čemu je u Zagrebu 16. marta 1945. sklopio sporazum sa Sekulom Drljevićem.&nbsp;
Međutim, ova saradnja završila je tragedijom: ustaške i domobranske jedinice iznenadno su napale Đurišićeve snage na Lijevča polju 4. aprila 1945. te ih u trodnevnim borbama razbile. Nakon što se predao nadajući se milosti, Đurišić se uputio u Staru Gradišku i predao. Tu su ga ustaše razoružali, a Đurišić i njegova grupa odvedeni su u Jasenovac gdje su pogubljeni. Ovaj slučaj ilustruje krajnje granice četničko-ustaškog nepovjerenja čak i u trenucima saradnje.7 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Važnu ulogu u omogućavanju saradnje igrali su njemački i italijanski okupatori. Inicijativa za saradnju četnika i ustaša potekla je od Njemaca i Italijana, koji su već do početka 1942. godine uspostavili niz saradničkih odnosa sa četničkim pokretom.
Posljedice zaustavljanja njemačkih ispostava pred Moskvom zimi 1941. na 1942. godinu bile su potreba izvlačenja njemačkih snaga s Balkana i njihovo upućivanje na istočno bojište.
Stoga su Njemci nastojali spriječiti otvorene sukobe između četnika i oružanih snaga NDH, te ih privoljeti na saradnju protiv partizanskog pokreta.
Vlasti NDH uočile su da su postignuti sporazumi o saradnji između četnika, Italijana i Njemaca uglavnom na štetu njihovih interesa, pa su zahtijevale da prigodom pregovora bude prisutan i njihov neslužbeni promatrač. Upute poglavnika Pavelića od 26. juna 1942. godine o postupku sa četnicima razotkrivaju pragmatičnost ove saradnje. Zaključeno je da su se četnici opredijelili za saradnju jer su partizani ugrožavali njihov opstanak i da će saradnja postojati samo dok postoji opasnost od partizana, a kada ona prestane, tada četnike treba razoružati.8 (Sobolevski, „Četnici“)
Obje strane nastojale su opravdati svoju saradnju. Četničke vođe objašnjavale su saradnju kao taktičku nužnost za očuvanje srpskog stanovništva od „fizičkog istrebljenja“. U elaboratu „Četnički pokret u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji“ iz oktobra 1942. godine naglašava se da četnici moraju smanjiti broj svojih neprijatelja i da su njihovi interesi u ovom momentu identični sa interesima okupatorskih vlasti – borba protiv ustaša i komunista.9 (Jelić-Butić, „Četnici“=
Ustaše su ipak saradnju sa četnicima smatrale „državnom nuždom“ i taktičkim potezom usmjerenim protiv glavnog neprijatelja – NOP-a. Pavelić je ovu politiku odobrio okružnicom od 26. juna 1942. godine, u kojoj je naglasio četničke ponude za predaju valja prihvatiti.10 (Jelić-Butić, „Četnici“)

Saradnja ustaša i četnika u NDH

Današnji rehabilitatori ratnih zločinaca, kvislinga i kolaboracionista Draže Mihailovića, Pavla Đurišića i ostalih zločinaca trebalo bi makar pročitaci izvještaje Bila Hadsona i ostalih britanskih oficira koji su izvještavali o kolaboraciji četničkog pokreta tokom rata sa naci-fašističkim okupatorima, a ne da neznaveno i obmanama, na javnoj sceni pričaju neodržive i manipulativne političko propagandne priče koje veze nemaju sa objektivnim, očiglednim, odlučnim istorijskim činjenicama, kazao je predsjednik Crnogorske evropske partije (CEP) i akademik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU) Novak Adžić.
Adžić je podsjetio da je Bil Hadson bio britanski obavještajac, kapetan, potom major britanske vojske, šef savezničke misije u Jugoslavije od septembra 1941. do kraja decembra 1942. 
Istakao je da je on realno prikazao, odnosno, razobličio je u izvještajima britanskoj vladi kolaboraciju četnika s okupatorima - italijanskim fašistima i njemačkim nacistima i za Dražu Mihailovića rekao je polovinom 1942. godine da je "u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga".
Takođe, Adžić je podsjetio da je Bil Hadson, nešto ranije, početkom maja 1942. godine, u izvještaju britanskoj vladi o četnicima u Srbiji i Crnoj Gori jasno rekao da su četnici saradnicima okupatora i da se jedino bore protiv partizana. 
- O tome on kaže: "Da ja znam da stvarno i partizani jedino vode borbu sa Nemcima i Italijanima, dok četnici sarađuju sa okupatorima a da se jedino bore protiv partizana" - citirao je Adžić.

Adžić: Rehabilitatori kvislinga i kolaboracionista Draže Mihailovića, Pavla Đurišića i ostalih zločinaca trebalo bi da pročitaju izvještaje Bila Hadsona

Ako Vlada Crne Gore ne ukloni spomenik Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru znači da je pristala da uđe u četničko kolo, ocjenjuje za Antenu M Ferhat Dinoša, jedan od lidera Pokreta za nezavisnost Crne Gore, nekadašnji ministar ljudskih i manjinskih prava, prvi crnogorski ambasador na Kosovu, danas predsjednik Nacionalne albanske unije.&nbsp;
Maske su pale i car je go - kaže Dinoša, komentarišući današnja dešavanja u beranskom Gornjem Zaostru.&nbsp;
- Danas je blizu Berana otkriven spomenik ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću. Otkrio ga je mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije. Nakon toga intonirana je himna države Srbije, ojačana pjesmom okupljenih Đurišiću. Ako Vlada Crne Gore ne ukloni ovaj spomenik, znači da je pristala da uđe u četničko kolo. da je, u stvari, vodi predsjednik SNS-a i predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, kojemu je davno dodijeljena titula četničkog vojvode i čija je stranka juče rekla da je spomenik na privatnom posjedu, sto znači da država ne treba da ga dira. Za vjerovati je da Vlada neće u ovom slučaju podbaciti - ističe Dinoša.&nbsp;
No, kako kaže, ako ona to i učini, antifašistička Crna Gora neće.
- Crna Gora neće pristati da je vode pristalice saradnika fašizma, nego potomci onih koji su je od fašizma oslobodili - uvjeren je Dinoša.

Dinoša: Maske su pale i car je go! Ako Vlada ne ukloni spomenik Đurišiću - znači da je u četničkom kolu

Spomenik četničkom komandantu Pavlu Đurišiću koji je otkriven danas u beranskom selu Gornje Zaostro, mještani su uklonili oko 14 sati.&nbsp;
On je sada izmješten u obližnju crkvu.
Podsjećamo, Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije poručio je danas sa liturgije kod hrama Svete mati Paraskeve u selu Gornje Zaostro u Beranama u čijoj je blizini juče osvanuo spomenik u čast četničkom komandantu i zločincu iz Drugog svjetskog rata Pavlu Đurišiću, da će ga staviti u crkvu, da ga tu neće smjeti rušiti, te da očekuje da spomenik bude podignut i u centru Berana.
Metodije je otkrio spomenik Đurišiću, nakon čega je intonirana himna države Srbije.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fmetodije-spomenik-pavlu-durisicu-cemo-staviti-u-crkvu-pa-neka-dodu-da-je-ruse&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Spomenik Pavlu Đurišiću prenijet u obližnju crkvu

Poslanica Demokratske partije socijalista (DPS) Aleksandra Vuković-Kuč oglasila se povodom jutrošnje liturgije mitropolita budimljansko-nikšićkog Metodija u selu Gornje Zaostro u Beranama u čijoj je blizini juče podignut spomenik u čast ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću.
- Predśednik, premijer, ministri, vlast i opozicija osudiše spomenik fašizmu. Samo rektorov IN4S, prvaci SPC i Mandićeva NSD istrajavaju u glorifikaciji ratnoga zločinca Pavla Đurišića čijeg se nedjela gnuša Crna Gora - napisla je Vuković-Kuč na Iks mreži.
Neka, kaže, ostane zapisano "ovo nas definiše“.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2FAVposlanica%2Fstatus%2F1953726213848965189&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Vuković-Kuč: Rektorov IN4S, prvaci SPC i Mandićeva NSD istrajavaju u glorifikaciji Đurišića

Radikalizacija politike koji vrši predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić i skupina oko njega, dovešće do toga da sve veći broj ljudi otkaže poslušnost tim idejama, ocijenio je predsjednik SO Budva i funkcioner Evropskog saveza Petar Odžić.
- Mandić i klika oko njega žele da od Crne Gore naprave ono što je Federacija Bosne i Hercegovine - rekao je Odžić u emisiji “Klub Aplus”.
Na pitanje voditeljke ove emisije da li misli da je Mandić jedini u vladajućoj većini koji ima takve ideje, Odžić se osvrnuo na funkcionera Nove srpske demokratije (NSD) Jovana Vučurovića.
- Vučurović je Mandićev čovjek. Vučurović je iz partizanske kuće. Da li on podržava četništvo Andrije Mandića? Ovome se mora stati na kraj. Nikad narod Crne Gore neće dozvoliti da se petokraka i kokarda izjednače. Nikada nijesu bile isto i nikada neće biti isto - kategorično je odgovorio Odžić.
Prema njegovim riječima, veći broj ljudi u Crnoj Gori će prelaziti u građanske varijante.
- Crna Gora je mala da bi se dijelila na nacionalnoj osnovi. Ovdje ima 600.000 stanovnika. Ako svako krene da uzima svoje, od Crne Gore ne ostade ništa - smatra Odžić.
Tvrdi i da oko 80 odsto ljudi u Crnoj Gori razmišlja antifašistički.
- To što se sada kroz spinove, medijske hajke i politička djelovanja bivšeg Demokratskog fronta napraviti revizija istorije, nemoguća je misija - zaključio je Odžić.

Odžić: Vučurović je iz partizanske kuće, neka se oglasi da li podržava Mandićevo četništvo

Doček hrvatske rukometne reprezentacije u Zagrebu, najavljen za sjutra u 15 sati na Trgu bana Josipa Jelačića, otkazan je, objavio je Hrvatski rukometni savez.
Rukometaši traže nastup Marka Perkovića Tompsona, na što Grad Zagreb nije pristao.
- Želja svih igrača hrvatske rukometne reprezentacije, stručnog štaba i Hrvatskog rukometnog saveza bila je da na dočeku pjeva Marko Perković Tompson. Budući da nije postignut dogovor s Gradom Zagrebom i nije prihvaćena želja igrača, štaba i HRS-a, obavještavamo hrvatsku javnost da svečanog dočeka neće biti. Ujedno zahvaljujemo svim gradovima u Hrvatskoj koji su ponudili organizaciju dočeka našim reprezentativcima, ali budući da je riječ o hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, smatramo da bi doček trebao biti u glavnom gradu svih Hrvata i na centralnom trgu kao što je to uvijek do sada bio slučaj. Svim gradovima koji su ponudili organizaciju dočeka, uz zahvalnost, organizovaćemo i utakmice kako bismo mogli zajedno proslaviti ovaj veliki uspjeh naše reprezentacije - piše u saopštenju.

Otkazan doček rukometaša u Zagrebu

Komercijalni putnički avion sletio je danas u glavni grada Sudana, Kartum, što je tek drugi put otkako je prije skoro tri godine izbio razorni rat u toj sjeveroistočnoj afričkoj zemlji izazivajući najveću humanitarnu katastrofu u svijjetu.
Avion na domaćoj liniji avio-prevoznika SUDANAIR, dočekan izlivima oduševljenja, sletio je na Međunarodni aerodrom u Kartumu, objavila je državna novinska agencija SUNA.
Avion je poletio iz grada Port Sudana, na istoku Crvenog mora, koji je bio privremeno sjedište Vlade dok se početkom ove godine nije vratila u Kartum.
Ponovno otvaranje Međunarodnog aerodroma u Kartumu je ključni korak u naporima Vlade da normalizuje život u Kartumu, uništenom tokom rata vojske i odmetnutih vojnih Snaga za brzu podršku (RSF).
Prvi je u Kartum u oktobru prošle godine sletio avion privatne kompanije Badr Airlines. U to vrijeme RSF su gađale aerodrom da ga Vlada ne bi otvorila, ali je Vojska potom preotela grad od RSF-a.
Rat u Sudanu je počeo u aprilu 2023. godine kada je borba za vlast Vojske i RSF-a prerasla u otvorene borbe u Kartumu i drugim djelovima zemlje. Aerodrom je teško oštećen već u prvim nedjeljama rata.
U razornom ratu je poginulo više od 40.000 ljudi, po podacima UN-a, ali humanitarne grupe kažu da je to potcijenjen broj i da bi pravi broj mogao biti mnogo veći.
To je stvorilo najveću humanitarnu krizu u svijetu, sa više od 14 miliona ljudi u izbjeglištvu, podstaklo epidemije i masovnu glad u Sudanu.

Putnički avion sletio u Sudan posle tri godine, dočekan s oduševljenjem

Saobraćajna nezgoda dogodila se večeras oko 21 čas na putu Grahovo – Risan, u mjestu Dragalj.
- U udesu su učestvovala dva putnička vozila, dvije osobe su lakše povrijeđene - saopštili su iz Operativno komunikacionog centra policije (OKC) za Portal <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/udes-u-dragalju-dvije-osobe-povrijedene">Analitika.</a>
Iz OKC su dodali da saobraćaj na toj dionici nije u prekidu.
Uviđaj je u toku.

Udes u Dragalju: Dvije osobe povrijeđene

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp kazao je da ga više od <a href="https://www.justice.gov/epstein">tri miliona stranica dokumenata</a> povezanih sa osuđenim seksualnim prestupnikom Džefrijem Epstinom, koje je Ministarstvo pravde ove zemlje objavilo nedavno, „oslobađaju optužbi“.
U izjavi za medije naveo je da ih do sada još nije pogledao. 
- Nisam vidio dokumente lično, ali su mi rekli neki veoma važni ljudi da me oni ne samo oslobađaju, već da pokazuju suprotno od onoga što su radikalna ljevica i drugi očekivali - rekao je Tramp novinarima u predsjedničkom avionu „Air Force One“, prenosi „Tajms“.
Tramp, koji je inače priznao da je bio prijatelj sa Epstinom, više puta je negirao bilo kakvu umiješanost ili saznanja o njegovim seksualnim zlodjelima, pravdajući se time da se njihovo prijateljstvo završilo prije mnogo godina.
<h3>Među materijalima dvije hiljade video snimaka i 180 hiljada fotografija</h3>
Podsjetimo, Ministarstvo pravde SAD objavilo je više od tri miliona stranica dokumenata iz svojih dosijea o Džefriju Epstinu, prema zakonu koji treba da otkrije šta je vlada znala o njegovom seksualnom zlostavljanju maloljetnih djevojaka i vezama sa moćnim osobama, prenose agencije.
Zamjenik državnog tužioca Tod Blanš saopštio je da je među sadržajem i preko dvije hiljade video snimaka i 180 hiljada fotografija.
Materijali su postavljeni na veb-sajtu ministarstva i obuhvataju dio zapisa koji su bili zadržani u decembarskom izdanju, prenosi Fonet.
Objavljivanje se vrši prema Zakonu o transparentnosti Epstinovih dosijea, usvojenom nakon višemjesečnog javnog i političkog pritiska, koji obavezuje vladu da otvori dosijee o preminulom finansijeru i njegovoj dugogodišnjoj saradnici i nekadašnjoj djevojci Gislejn Maksvel.
- Današnje objavljivanje predstavlja završetak veoma obimnog procesa identifikacije i pregleda dokumenata kako bi se obezbijedila transparentnost prema američkom narodu i poštovanje zakona - izjavio je Blanš na konferenciji za novinare.
<h3>Nije sve objavljeno</h3>
Nakon što je Kongres propustio rok za potpuno objavljivanje dosijea, koji je istekao 19. decembra, Ministarstvo pravde angažovalo je stotine advokata za pregled zapisa i utvrđivanje šta treba zatamniti radi zaštite identiteta žrtava seksualnog zlostavljanja. Zadržani su podaci koji bi mogli ugroziti eventualne tekuće istrage ili otkriti lične podatke potencijalnih žrtava.
- Sve žene, osim Maksvelove, zatamnjene su na danas objavljenim video snimcima i fotografijama - precizirao je Blanš.
Ukupan broj dokumenata za pregled popeo se na oko šest miliona, uključujući duplikate, navelo je Ministarstvo.
U decembru su objavljene desetine hiljada stranica, uključujući fotografije, transkripte razgovora, evidencije poziva i sudske zapise – većinom ranije javno dostupne ili u velikoj mjeri zatamnjene.
Među njima su bili logovi letova koji pokazuju da je Donald Tramp letio Epstinovim privatnim avionom 90-tih godina, prije nego što su se posvađali, kao i nekoliko fotografija bivšeg predsjednika Bila Klintona.
Ni Tramp ni Klinton nijesu javno optuženi za bilo koje krivično djelo u vezi sa Epstinom, a obojica su negirali da su znali za njegovo zlostavljanje maloljetnica.
Epstin je izvršio samoubistvo u njujorškom zatvoru avgusta 2019, mjesec nakon federalne optužnice za trgovinu ljudima u seksualne svrhe.
Maksvelova je 2021. osuđena u Njujorku za trgovinu ljudima na 20 godina zatvora, koje služi u Teksasu.
Ona takođe negira bilo kakvu krivicu.
Američki tužioci nikada nijesu optužili nikog drugog u vezi sa Epstinovim zlostavljanjem, iako je jedna od žrtava, Virdžinija Roberts Gifri, u tužbama optuživala da je on organizovao njene seksualne susrete sa brojnim političarima, biznismenima i drugim uglednicima – što su svi negirali.
Među optuženima je bio i britanski princ Endrju, rođeni brat kralja Čarlsa, koji se vansudski nagodio za neotkrivenu sumu, poslije čega je lišen kraljevskih titula.

Tag: cetnici