Ima nešto bizarno u priči o rehabilitaciji četnika, podizanju spomenika Pavlu Đurišiću koji se šetka po bogomoljama, u celoj toj ujdurmi koja traje već decenijama. Većini ljudi u Srbiji i diljem Srpskog sveta danas je nemoguće dokazati da su četnici Draže Mihailovića bili saradnici okupatora, kolaboranti, kvislinzi i zločinci. Uprkos tome što se radi o elementarnim činjenicama koje se mogu lako utvrditi prostim uvidom u četnička dokumenta iz Drugog svetskog rata. Ili uvidom u nemačka dokumenta u kojima na primer, ubrajaju četnike u svoje regularne snage.
Ili jednostavnim iščitavanjem jezivog spiska žrtava četničkog pokolja iz februara 1943. godine u opštini Pljevlja, gde se ređaju imena 1.370 žrtava, od kojih su prvih 13-oro bebe rođene iste, 1943. godine, pa zatim narednih 16 beba rođenih prethodne 1942. godine, pa onda 39-oro dečice rođene 1941. godine i tako redom, do kraja jezivog spiska od kog se muti pred očima, zastaje dah a utroba se podiže. Neshvatljivo i monstruozno.
<h2>Masovna podrška masovnim zločinima</h2>
Svakome ko je iole dobronameran dovoljno je da ovlaš zaviri u par istorijskih dokumenata i da mu jednom zasvagda bude jasno ko su četnici. I da je smešno i sramno čak i pomišljati na nekakvu rehabilitaciju, a nekmoli sprovoditi je u delo. Pa u čemu je onda problem? Zašto je tako teško objasniti elementarne činjenice? Zato što je objašnjavati da su četnici zločinci isto što i objašnjavati da je trava zelena, a nebo plavo. Naizgled ništa lakše od toga. Problem je u tome što to treba objasniti daltonistima.
Publika kojoj se obraćamo nije sačinjena od ljudi koji imaju nekakvu humanističku lestvicu etičkih vrednosti koje se drže. Naprotiv. Mi se obraćamo saučesnicima u zločinu. U zločinu koji je po mnogo čemu nalik upravo na zločin Draže Mihailovića. Građani Srbije su krajem osamdesetih i početkom devedesetih zdušno stali na stranu ideologije krvi i tla čiji je zagovornik bio Slobodan Milošević, uz veliku pomoć dobrog dela tzv. opozicije. Mržnja prema drugim narodima postala je sastavni deo pogleda na svet, opšteprihvaćena činjenica u koju se ne sumnja, osim ako niste izdajnik ili strani plaćenik, autošovinista, slučajni Srbin, dakle - neprijatelj srpstva.
Masovni zločini koji su usledili, uključujući otvaranje stotina logora po Bosni, uništavanje Vukovara, četvorogodišnje granatiranje i snajperisanje Sarajeva, masovna silovanja, genocid u Srebrenici... imali su podršku građana Srbije. Većina je podržavala zločine u skladu sa svojim mogućnostima, neko ličnim učešćem, neko otvorenom podrškom, glasanjem za Miloševića ili Šešelja, ili u najgorem slučaju ćutanjem. Ali bez masovne podrške masovni zločini nikada ne bi bili izvršeni. Sećate li se kako su se obični, fini, pristojni ljudi odjednom pretvorili u ljudoždere žedne muslimanske, hrvatske, albanske krvi? Ili ste i vi bili jedan od njih? Ako ste rođeni kasnije, pitajte roditelje. Nije to bilo tako davno, setiće se. Ili sebe ili svojih prijatelja, komšija, rođaka, kolega sa posla.
<h2>Isto klanje, drugo pakovanje</h2>
Kada se artistička ratna akcija završila, kada su mrtvi strpani u hladnjače i masovne grobnice, nastupila je grobna tišina. Ćutanje se nastavlja, samo drugim sredstvima. Ćutanje kao saučesništvo u zločinu i u njegovom prikrivanju, poricanju i zaboravu. Hiljade činjenica koje su izašle na videlo nisu skoro ništa promenile u svesti srpskog naroda. Čak ni snimak iz Srebrenice na kome se jasno vide Škorpioni kako ubijaju golobrade dečake nije pomogao. Posle kratkotrajnog šoka sve se vratilo u morbidnu normalu. U tavorenje i ništavilo malograđanina običnog.
Ispostavilo se da su činjenice jedino što građani Srbije ne žele da znaju. Činjenice su opscene, skaredne, subverzivne; činjenice podrivaju našu borbenu gotovost; činjenice ugrožavaju naš društveni poredak; činjenice nam rade o glavi; činjenice su vekovni neprijatelji srpskog naroda. I to činjenice koje se odnose na neposrednu prošlost, koje se svi sećamo. Kako onda utvrditi činjenice o istorijskim događajima koji su se odvijali pre osamdeset i kusur godina? Pogotovo što su činjenice iz oba perioda naše neslavne i sramne istorije istog krvavog sastava. I što ih svi zapravo znaju, samo se ne usuđuju da to priznaju, čak ni samima sebi. Jer nije lako pogledati u ogledalo i ugledati zver.
Niko neće biti iznenađen kad sazna da su sva imena sa pomenutog spiska žrtava u opštini Pljevlja – bošnjačka. I da taj spisak podseća na jedan drugi spisak, nastao pola veka kasnije, u Srebrenici. Kao što veli instrukcija Draže Mihailovića, Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću 20. decembra 1941. godine u kojoj se navode ciljevi četničkog pokreta: "Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije - Crne Gore - Bosne i Hercegovine - Srema - Banata i Bačke." Ili "Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata." Ili: "Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa."
Ili: "U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalne ispravne i poštene porodice)" – neobično podseća na popularnu teoriju humanog preseljenja Dobrice Ćosića i na ubilačku praksu etničkog čišćenja koju su sprovodili JNA, paravojne formacije, Vojske Republike Srpske i Republike Srpske Krajine tokom ratova devedesetih. Isto klanje, drugo pakovanje.
<h2>Pripadnici istog pogleda na svet</h2>
Nije moguće dokazati da su četnici zločinci upravo zato što svi znaju da su zločinci. Ili u najgorem slučaju to slute i doživljavaju četnike kao svoje. Kao pripadnike istog pogleda na svet. Koji su bili dovoljno hrabri da okrvave ruke, a ne da samo navijaju iz prikrajka. Ili bar istovremeno i znaju i ne znaju, kao što kaže profesor Stenli Koen za stanje poricanja. Da nisu činili zločine, četnike niko ne bi rehabilitovao niti bi ih smatrao bliskim. Upravo su klanje i saradnja sa nacistima ono što četnike kvalifikuje za miljenike srpske javnosti. Jer srpsku javnost čine ljudi koji su saučesnici u zločinima devedesetih. I njihovi dobrovoljni naslednici, oni koji se ponose svojim precima i njihovim nedelima.
Jedini problem je što to ne može otvoreno da se kaže. Nije više 1991. godina kad se pevalo u horu "Ko je drugi, ja sam prvi, da pijemo turske krvi". A retki su oni koji su osvestili svoje potajne žudnje, pa priznali sebi i celom svetu "Žudnja za zločinom u mojoj duši, nepojamna za mene, navukla je masku patriotizma", kao što je to učinio dr Miloš Perović na samrtničkoj postelji, sagledavši jasno i surovo realno svoju prošlost u trenucima lucidnosti, dok mu se smrt približavala.
Zato danas priča o mogućoj povezanosti Aleksandra Vučića sa Sarajevo safarijem nije tema. Nikom ne pada na pamet da ga ruši na tome, čak se takozvana opoziciona javnost pomalo i ljuti što neki zlobnici željni senzacija navode vodu na tu krvavu vodenicu. A u toj priči uopšte nije važno da li je Vučić u ruci držao pušku ili kišobran ili stativ kamere. Zapravo, njegov posao nije ni bio da nosi pušku.
<h2>Nepodobne činjenice</h2>
Udruženi zločinački poduhvat je ozbiljna stvar, tu postoji jasna podela posla. Ne mogu svi da budu izvođači zločinačkih radova, neko mora da se bavi i drugim segmentima projekta kao što su: ideološka priprema za zločin, medijsko pravdanje ubica, politička podrška snajperistima koji ubijaju decu, ratno huškanje, bodrenje div-junaka da istraju u pravednoj borbi protiv žena, dece i staraca. Činjenica je da je Vučić bio deo tog zločinačkog poduhvata od početka, i pre nego što je ušao u Srpsku radikalnu stranku, nebitno je koja su mu konkretno bila zaduženja u okviru tog projekta.
Međutim, ta činjenica slabo koga interesuje u Srbiji. Učešće u zločinačkom poduhvatu koji je pobio preko 130 hiljada ljudi, raselio milione, uništio nebrojene živote i razorio celu jednu zemlju – nije razlog za obaranje sa vlasti. Ta činjenica gotovo nikog ne interesuje, upravo zato što većina ima razumevanja za Memorandum-dum politiku koja je devedesetih sprovođena ognjem i mačem, tenkom i haubicom. Kao što ni činjenice o četničkim zločinima i kvislinškim aktivnostima malo koga zanimaju, jer su i one deo istog projekta, samo u njegovoj prethodnoj fazi, koja je nastavljena devedesetih godina, čim su se za to stvorili uslovi.
Svo to zlo koje je naša politička i nacionalna zajednica počinila – naprosto nije predmet interesovanja iste te zajednice. Kao da se ništa naročito nije dogodilo, ni četrdesetih, ni devedesetih godina prošlog stoleća. I ta ravnodušnost govori sve o suštini našeg društva, o onome što ga utemeljuje i određuje, o našem kolektivnom preobražaju u naciju saučesnika.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Nacija saučesnika

Nevladine organizacije i građanske aktivistkinje i aktivisti upozoravaju javnost na opasnost od istorijskog revizionizma kroz emocionalnu i simboličku manipulaciju, čiji je najnoviji primjer parastos borcima četničkog pokreta na Krnovu. 
Građani se, kako kažu u saopštenju za javnost, navode na zabludu manipulativnim tehnikama iskrivljavanja činjenica, prećutkivanja istorijskog konteksta i zloupotrebom vjerskih i nacionalnih simbola. 
- Cilj je mitologizacija četničkih snaga kao “nevinih žrtava zločina”, suprotno istorijskim činjenicama da se radilo o oružanoj bici i borcima koji su u njoj stradali ratujući na strani fašističkog i nacističkog okupatora. Posebno osuđujemo institucionalnu podršku ovom procesu poricanja istorije kroz prisustvo državnih funkcionera - poručeno je u saopštenju za javnost.
Saopštenje prenosimo integralno:
Na Krnovu je u nedjelju, 12. oktobra, na lokalitetu Lobanje glave, u organizaciji udruženja “Kosovski božur od Nikšića”, Srpska pravoslavna crkva služila parastos četnicima. Parastosu je prisustvovao i predsjednik Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić, što je za osudu s obzirom na to da on predstavlja državu Crnu Goru i da svojim učešćem podržava skupove na kojima se iskrivljeno predstavlja državna istorija i vrijeđaju žrtve fašističkog terora. Na osnovu govora izlagača moglo se zaključiti da su na tom lokalitetu strijeljani nenaoružani mladići, dok je sasvim izostavljeno da se na Krnovu zapravo radilo o oružanoj borbi između partizana (boraca Narodnooslobodilačkog pokreta) i naoružanih četnika Pavla Đurišića, koji su bili u sastavu okupatorskih snaga pod njemačkom komandom.
Služenjem parastosa, prisustvom i obraćanjem visokog državnog funkcionera, nastavljeni su bezočni pokušaji da se manipulacijama javno mnjenje privoli da prihvati rehabilitaciju četničkog pokreta, koji je odgovoran za najsurovije zločine nad civilima i kolaboraciju sa stranim fašističkim i nacističkim okupatorom.
Prilikom služenja parastosa, ciljano su korištene manipulativne retoričke tehnike, prije svega upotreba naglašeno emotivno obojenog jezika. Izrazima kao što su “golobradi mladići, “nevine žrtve”, “ubijeni mladići”, “bez suda i presude”, “pasja groblja”, “grob se ne zna” pokušavao se proizvesti utisak da se radilo o nevinim žrtvama. Emocionalna instrumentalizacija služi da se premosti složenost istorijskih činjenica i da se na građane utiče kroz osjećanja, a ne kroz analitičko sagledavanje činjenica.
Izostavljanje objašnjenja vremena i konteksta relativizuje istorijsku ulogu i odgovornost četnika koji su počinili masovne zločine. Nažalost, i pored podrobno istoriografski dokumentovanih zločina, pobornici ove pogubne ideologije iz vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC) i danas nastavljaju da podržavaju poraženi četnički projekat i da poriču činjenice. Četnici su vršili zločine i nad Srbima koji su se priključili partizanima ili odbili saradnju sa četnicima – što osporava tvrdnju da su “branili srpski narod”. Ova dimenzija unutaretničkog nasilja je važan dokaz političke, a ne nacionalne motivacije četničkog pokreta. Međutim, fabrikovanjem sentimentalnih mitova negiraju se dobro poznate činjenice.
Scenografija se takođe koristi u manipulativne svrhe. Upotrebom srpskih zastava i vjerskih obilježja (kao što je krst) želi se izjednačiti srpski narod sa četnicima, što je neprihvatljivo i na štetu srpskog naroda, koji je neopravdano identifikovati sa ratnim zločinima koje su počinili četnici.
Prisustvom visokog državnog funkcionera Crne Gore revizionističkom skupu pokušava se u javnosti opravdati neprihvatljivo – prekrajanje sramotne istorije četničkog pokreta. Istovremeno, crkva i religija se zloupotrebljavaju kao moralni autoriteti za pridobijanje stanovništva za ovaj projekat.
Dakle, kao što u<a href="https://etv.me/drustvo/antifasisti-cetinja-o-metodijevim-i-mandicevim-izjavama-na-krnovu-svjesno-prekrajaju-istoriju-za-cetnike-bila-cast-ratovati-uz-njemce-i-italijane"> saopštenju navode Antifašisti Cetinja</a>: četnici Pavla Đurišića i Osmi „gvozdeni puk”, borili su se rame uz rame sa zloglasnom SS divizijom „Princ Eugen“, istom onom koja je samo desetak dana ranije počinila masakr u Velici, a godinu prije toga opustošila Pivu. Na Krnovu su ti isti četnici pomagali nacistima da ponovo prodru u Pivu. Navedene činjenice dokumentovane su kako u partizanskim, tako i u četničkim i njemačkim dokumentima i izvorima i dostupni su u arhivima i zbornicima dokumenata.
Iako je Skupština Crne Gore prije tri godine usvojila Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici, kojom je taj zločin osudila, danas predsjednik Skupštine traži da se za neke od njegovih počinilaca podigne spomen-obilježje, “hram”. Napori da se javno pamćenje na ovaj način nasilno preoblikuje mogući su samo zahvaljujući tome što svi koalicioni partneri koji konstituišu Vladu (uključujući PES, Demokrate, Bošnjačku stranku i albanske partije) ostaju nijemi na već podignuta revizionistička spomen-obilježja, kao i na zahtjeve da se podignu nova.
Ponavljamo najoštrije protivljenje nastojanjima da se 80 godina nakon Drugog svjetskog rata podižu spomenici za izgubljene četničke bitke i poražene ideje o etnički čistim teritorijama. Četnički pokret nikada, pa čak ni prema pristrasnim interpretacijama njegovih pobornika, nije imao za cilj slobodu i ravnopravnost svih građana i građanki Jugoslavije već dominaciju jedne etničke grupe nad svima ostalima. Zbog toga je javno veličanje njihovih vođa apsolutno neprihvatljivo. Antifašizam je univerzalistički koncept, oslobođen etničke isključivosti, dok je četnička ideologija promovisala notorno etničko čišćenje, što je zabilježeno i u zvaničnim programskim dokumentima četnika (npr. “Homogena Srbija” Stevana Moljevića).
Četnički zločini nisu bili incidenti, već dio planirane politike, dokumentovane u četničkim direktivama koje pozivaju na istrebljenje “nepravoslavnog” stanovništva. Uz to, četnici su u više navrata sarađivali s okupatorima – nacistima i fašistima – protiv partizanskih snaga, čime su izdali ideju otpora i slobode i zbog čega je neophodno jasno i odlučno odbiti sve pokušaje njihovog javnog glorifikovanja.
Dina Bajramspahić, građanska aktivistkinja
Paula Petričević, građanska aktivistkinja
Filip Kuzman, Antifašisti Cetinja
Miloš Vukanović, Udruženje profesora istorije Crne Gore – HIPMONT
Tea Gorjanc Prelević, Akcija za ljudska prava (HRA)
Daliborka Uljarević, Centar za građansko obrazovanje (CGO)
Ervina Dabižinović, Centar za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA
Milena Popović Samardžić, NVO Ipso Facto
Maja Raičević, Centar za ženska prava (CŽP)
Velija Murić, Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava
Jovana Marović, građanska aktivistkinja
Demir Ličina, Udruženje “Štrpci – Protiv zaborava”
Milica Kovačević, Centar za demokratsku tranziciju (CDT)
Nevenka Vuksanović, Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM)
Milka Tadić Mijović, Centar za istraživačko novinarstvo (CIN CG)
Zlatko Vujović, Centar za monitoring i istraživanje (CEMI)
Olivera Nikolić, Institut za medije
Zorana Marković, Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO)
Ivana Vojvodić, Juventas
Aida Perović, PRIMA
Jovan Ulićević, Asocijacija Spektra
Staša Baštrica, KVIR Montenegro
Ana Dedivanović, Stana
Slavica Striković, Ženska Akcija
Almedina Dodić, Eduko Plus
Milica Kankaraš Berber, umjetnica i aktivistkinja
Dušan Pajović, građanski aktivista
Nikoleta Đukanović, građanska aktivistkinja
Milena Bešić, građanska aktiviskinja
Aleksandar Saša Zeković, građanski aktivista
Sabina Talović, građanska aktivistkinja

Grupa NVO i građanski aktivisti o parastosu borcima četničkog pokreta na Krnovu: Zloupotreba emocija u službi istorijskog revizionizma

Saradnja ustaša i četnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj predstavlja jedan od najčudnijih aspekata Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Uprkos nepomirljivom sukobu između hrvatske i srpske nacionalne koncepcije, pojava zajedničkog neprijatelja u vidu Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) dovela je do njihove zajedničke borbe protiv „komunističke opasnosti“.
Italijanski general Roatta predložio je saradnju u Ljubljani 1942. godine, istaknuvši da četnici nijesu neprijatelji Osovine i da je potrebno da NDH zaboravi na ovog svog neprijatelja, kako bi imali samo jednog neprijatelja, odnosno komuniste.1 (Fikreta Jelić-Butić, „Četnici u Hrvatskoj : 1941-1945.“, Zagreb 1986.)
Dodatni faktor koji je olakšao zbližavanje bilo je postupno povlačenje italijanske vojske s reokupiranog područja NDH sredinom 1942. godine. Četničke grupe koje su se dotad oslanjale na italijansku zaštitu našle su se u neizvjesnosti pa su bile prinuđene tražiti nova savezništva ne bi li opstale.
Prvi formalni sporazum sklopljen je krajem aprila 1942. godine između ustaških predstavnika i zapovjednika četničkih grupa u okolici Mrkonjić-Grada Uroša Drenovića, za koga je sporazum predstavljao izlaz nakon teškog poraza u sukobu s kozaračkim partizanima. Suštinu dokumenta činila je izjava da će se četnici i oružane snage NDH zajednički boriti protiv NOP-a dok su vlasti NDH jamčile zaštitu srpskih sela, materijalnu pomoć i slobodu vjeroispovijesti.
Krajem maja 1942. uslijedili su sporazumi na području sjeveroistočne Bosne, konkretno s ozrenskim, trebavskim i zeničkim četničkim grupama. Prema ovim dogovorima, četničke grupe su priznale vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i obvezale se surađivati na uništavanju partizana.2 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Značajan je podatak da je područje 2. domobranskog zbornog područja u Banja Luci 1943. godine sarađivalo sa četiri četničke grupe (ozrenska, trebavska, sobotička i borjanska), jednim četničkim pukom (Manjača) i jednim četničkim bataljunom (Obilić). Ove su jedinice imale ukupno 13250 boraca, što pokazuje razmjere saradnje.3 (Mihael Sobolevski, „Uloga četnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ Časopis za savremenu povijest, 27(3) 475-487 1995.)
Najbolja saradnja razvila se u sjevernoj Dalmaciji i Lici u organizaciji stožernika Davida Sinčića. Početkom 1942. godine Sinčić je uspostavio kontakte s četničkim vođama poput Mane Rokvića, Branka Bogunovića i Steve Rađenovića. Sinčićevi izvještaji pokazuju da je već u maju 1942. postignuta konkretna saradnja, uključujući zajedničke akcije protiv partizana i uspostavu hrvatskih upravnih organa na područjima pod četničkom kontrolom, uz pomoć četničkih vođa. Posebno je značajan bio dolazak četničkih predstavnika Slavka Bjelajca i Milana Plečaša u Knin u julu 1942. godine, kada su izrazili spremnost za saradnju uz uslov vraćanja oduzete imovine Srbima i puštanja iz koncentracijskih logora onih Srba koje zatraže četnički vođe.4 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Posebno kompleksan slučaj predstavlja Momčilo Đujić, istaknuti četnički vođa u sjevernoj Dalmaciji, koji je, uprkos početnom otporu, s vremenom prihvatio određene oblike saradnje. Najznačajnija promjena u Đujićevu ophođenju prema NDH dogodila se 10. aprila 1943. kada je poslao delegaciju koja je došla čestitati i prisustvovati zboru povodom godišnjice NDH u Kninu, što je predstavljalo jasno priznavanje ustaške države. Nakon kapitulacije Italije u septembru 1943. Đujić je potpuno prešao pod njemačko zapovjedništvo.5 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Uprkos formalnim sporazumima, saradnja je bila opterećena međusobnim nepovjerenjem i sumnjičenjima. Četničke grupe izbjegavale su potpuno priznavanje NDH kao nadležnog faktora i često su preferirale pokroviteljstvo italijanskog okupatora. S druge strane, ustaški faktori nijesu se mirili s autonomnim statusom četnika i insistirali su na potpunoj subordinaciji. Četničke jedinice kontinuirano su kršile dogovorenu saradnju, napadale manje skupine domobrana i ustaša te provodile zločine nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Svoje činjenje negirali su pred vlastima NDH, a svoje zločine pripisivali partizanskom pokretu. Zbog toga su vlasti NDH tokom 1944. i 1945. godine mijenjale svoja gledišta o četničkom pokretu, nastojeći ih razoružati i uništiti.6 (Sobolevski, „Četnici“)
Zanimljiv je i slučaj Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četnika koji se povlačio pred partizanskim snagama, pri čemu je u Zagrebu 16. marta 1945. sklopio sporazum sa Sekulom Drljevićem.&nbsp;
Međutim, ova saradnja završila je tragedijom: ustaške i domobranske jedinice iznenadno su napale Đurišićeve snage na Lijevča polju 4. aprila 1945. te ih u trodnevnim borbama razbile. Nakon što se predao nadajući se milosti, Đurišić se uputio u Staru Gradišku i predao. Tu su ga ustaše razoružali, a Đurišić i njegova grupa odvedeni su u Jasenovac gdje su pogubljeni. Ovaj slučaj ilustruje krajnje granice četničko-ustaškog nepovjerenja čak i u trenucima saradnje.7 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Važnu ulogu u omogućavanju saradnje igrali su njemački i italijanski okupatori. Inicijativa za saradnju četnika i ustaša potekla je od Njemaca i Italijana, koji su već do početka 1942. godine uspostavili niz saradničkih odnosa sa četničkim pokretom.
Posljedice zaustavljanja njemačkih ispostava pred Moskvom zimi 1941. na 1942. godinu bile su potreba izvlačenja njemačkih snaga s Balkana i njihovo upućivanje na istočno bojište.
Stoga su Njemci nastojali spriječiti otvorene sukobe između četnika i oružanih snaga NDH, te ih privoljeti na saradnju protiv partizanskog pokreta.
Vlasti NDH uočile su da su postignuti sporazumi o saradnji između četnika, Italijana i Njemaca uglavnom na štetu njihovih interesa, pa su zahtijevale da prigodom pregovora bude prisutan i njihov neslužbeni promatrač. Upute poglavnika Pavelića od 26. juna 1942. godine o postupku sa četnicima razotkrivaju pragmatičnost ove saradnje. Zaključeno je da su se četnici opredijelili za saradnju jer su partizani ugrožavali njihov opstanak i da će saradnja postojati samo dok postoji opasnost od partizana, a kada ona prestane, tada četnike treba razoružati.8 (Sobolevski, „Četnici“)
Obje strane nastojale su opravdati svoju saradnju. Četničke vođe objašnjavale su saradnju kao taktičku nužnost za očuvanje srpskog stanovništva od „fizičkog istrebljenja“. U elaboratu „Četnički pokret u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji“ iz oktobra 1942. godine naglašava se da četnici moraju smanjiti broj svojih neprijatelja i da su njihovi interesi u ovom momentu identični sa interesima okupatorskih vlasti – borba protiv ustaša i komunista.9 (Jelić-Butić, „Četnici“=
Ustaše su ipak saradnju sa četnicima smatrale „državnom nuždom“ i taktičkim potezom usmjerenim protiv glavnog neprijatelja – NOP-a. Pavelić je ovu politiku odobrio okružnicom od 26. juna 1942. godine, u kojoj je naglasio četničke ponude za predaju valja prihvatiti.10 (Jelić-Butić, „Četnici“)

Saradnja ustaša i četnika u NDH

Današnji rehabilitatori ratnih zločinaca, kvislinga i kolaboracionista Draže Mihailovića, Pavla Đurišića i ostalih zločinaca trebalo bi makar pročitaci izvještaje Bila Hadsona i ostalih britanskih oficira koji su izvještavali o kolaboraciji četničkog pokreta tokom rata sa naci-fašističkim okupatorima, a ne da neznaveno i obmanama, na javnoj sceni pričaju neodržive i manipulativne političko propagandne priče koje veze nemaju sa objektivnim, očiglednim, odlučnim istorijskim činjenicama, kazao je predsjednik Crnogorske evropske partije (CEP) i akademik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU) Novak Adžić.
Adžić je podsjetio da je Bil Hadson bio britanski obavještajac, kapetan, potom major britanske vojske, šef savezničke misije u Jugoslavije od septembra 1941. do kraja decembra 1942. 
Istakao je da je on realno prikazao, odnosno, razobličio je u izvještajima britanskoj vladi kolaboraciju četnika s okupatorima - italijanskim fašistima i njemačkim nacistima i za Dražu Mihailovića rekao je polovinom 1942. godine da je "u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga".
Takođe, Adžić je podsjetio da je Bil Hadson, nešto ranije, početkom maja 1942. godine, u izvještaju britanskoj vladi o četnicima u Srbiji i Crnoj Gori jasno rekao da su četnici saradnicima okupatora i da se jedino bore protiv partizana. 
- O tome on kaže: "Da ja znam da stvarno i partizani jedino vode borbu sa Nemcima i Italijanima, dok četnici sarađuju sa okupatorima a da se jedino bore protiv partizana" - citirao je Adžić.

Adžić: Rehabilitatori kvislinga i kolaboracionista Draže Mihailovića, Pavla Đurišića i ostalih zločinaca trebalo bi da pročitaju izvještaje Bila Hadsona

Ako Vlada Crne Gore ne ukloni spomenik Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru znači da je pristala da uđe u četničko kolo, ocjenjuje za Antenu M Ferhat Dinoša, jedan od lidera Pokreta za nezavisnost Crne Gore, nekadašnji ministar ljudskih i manjinskih prava, prvi crnogorski ambasador na Kosovu, danas predsjednik Nacionalne albanske unije.&nbsp;
Maske su pale i car je go - kaže Dinoša, komentarišući današnja dešavanja u beranskom Gornjem Zaostru.&nbsp;
- Danas je blizu Berana otkriven spomenik ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću. Otkrio ga je mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije. Nakon toga intonirana je himna države Srbije, ojačana pjesmom okupljenih Đurišiću. Ako Vlada Crne Gore ne ukloni ovaj spomenik, znači da je pristala da uđe u četničko kolo. da je, u stvari, vodi predsjednik SNS-a i predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, kojemu je davno dodijeljena titula četničkog vojvode i čija je stranka juče rekla da je spomenik na privatnom posjedu, sto znači da država ne treba da ga dira. Za vjerovati je da Vlada neće u ovom slučaju podbaciti - ističe Dinoša.&nbsp;
No, kako kaže, ako ona to i učini, antifašistička Crna Gora neće.
- Crna Gora neće pristati da je vode pristalice saradnika fašizma, nego potomci onih koji su je od fašizma oslobodili - uvjeren je Dinoša.

Dinoša: Maske su pale i car je go! Ako Vlada ne ukloni spomenik Đurišiću - znači da je u četničkom kolu

Spomenik četničkom komandantu Pavlu Đurišiću koji je otkriven danas u beranskom selu Gornje Zaostro, mještani su uklonili oko 14 sati.&nbsp;
On je sada izmješten u obližnju crkvu.
Podsjećamo, Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije poručio je danas sa liturgije kod hrama Svete mati Paraskeve u selu Gornje Zaostro u Beranama u čijoj je blizini juče osvanuo spomenik u čast četničkom komandantu i zločincu iz Drugog svjetskog rata Pavlu Đurišiću, da će ga staviti u crkvu, da ga tu neće smjeti rušiti, te da očekuje da spomenik bude podignut i u centru Berana.
Metodije je otkrio spomenik Đurišiću, nakon čega je intonirana himna države Srbije.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fmetodije-spomenik-pavlu-durisicu-cemo-staviti-u-crkvu-pa-neka-dodu-da-je-ruse&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Spomenik Pavlu Đurišiću prenijet u obližnju crkvu

Poslanica Demokratske partije socijalista (DPS) Aleksandra Vuković-Kuč oglasila se povodom jutrošnje liturgije mitropolita budimljansko-nikšićkog Metodija u selu Gornje Zaostro u Beranama u čijoj je blizini juče podignut spomenik u čast ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću.
- Predśednik, premijer, ministri, vlast i opozicija osudiše spomenik fašizmu. Samo rektorov IN4S, prvaci SPC i Mandićeva NSD istrajavaju u glorifikaciji ratnoga zločinca Pavla Đurišića čijeg se nedjela gnuša Crna Gora - napisla je Vuković-Kuč na Iks mreži.
Neka, kaže, ostane zapisano "ovo nas definiše“.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2FAVposlanica%2Fstatus%2F1953726213848965189&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Vuković-Kuč: Rektorov IN4S, prvaci SPC i Mandićeva NSD istrajavaju u glorifikaciji Đurišića

Radikalizacija politike koji vrši predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić i skupina oko njega, dovešće do toga da sve veći broj ljudi otkaže poslušnost tim idejama, ocijenio je predsjednik SO Budva i funkcioner Evropskog saveza Petar Odžić.
- Mandić i klika oko njega žele da od Crne Gore naprave ono što je Federacija Bosne i Hercegovine - rekao je Odžić u emisiji “Klub Aplus”.
Na pitanje voditeljke ove emisije da li misli da je Mandić jedini u vladajućoj većini koji ima takve ideje, Odžić se osvrnuo na funkcionera Nove srpske demokratije (NSD) Jovana Vučurovića.
- Vučurović je Mandićev čovjek. Vučurović je iz partizanske kuće. Da li on podržava četništvo Andrije Mandića? Ovome se mora stati na kraj. Nikad narod Crne Gore neće dozvoliti da se petokraka i kokarda izjednače. Nikada nijesu bile isto i nikada neće biti isto - kategorično je odgovorio Odžić.
Prema njegovim riječima, veći broj ljudi u Crnoj Gori će prelaziti u građanske varijante.
- Crna Gora je mala da bi se dijelila na nacionalnoj osnovi. Ovdje ima 600.000 stanovnika. Ako svako krene da uzima svoje, od Crne Gore ne ostade ništa - smatra Odžić.
Tvrdi i da oko 80 odsto ljudi u Crnoj Gori razmišlja antifašistički.
- To što se sada kroz spinove, medijske hajke i politička djelovanja bivšeg Demokratskog fronta napraviti revizija istorije, nemoguća je misija - zaključio je Odžić.

Odžić: Vučurović je iz partizanske kuće, neka se oglasi da li podržava Mandićevo četništvo

Kako stvari stoje, sa četnicima se ipak ne može u Evropsku uniju, kazao je na Iks mreži Miloš Đuričković, međunarodni sekretar SD-a i predstavnik Evropskog saveza.
- Ne pomaže ni Mandićev rebrending četničkog pokreta u "otadžbinsku vojsku". Ne pomažu ni kandila, ni vapaji oba mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori – Joanikija i Metodija - navodi Đuričković.&nbsp;
Evropska komisija je, dodaje, u izvještaju jasno konstatovala da je neprihvatljiva revizija istorije.&nbsp;
- Da budemo precizni – nedopustivo je prevođenje fašista u antifašiste, tj. četnika u antifašiste. Mandić i kompanija uspjeli su da osamdeset godina kasnije dobiju "friške papire", sa sve pečatom Evropske unije, da je ideologija koju baštine i propagiraju u Crnoj Gori u istoriji upamćena kao fašistička - naveo je on u saopštenju.&nbsp;
Takođe, ističe Đuričković, Mandić i kompanija uspjeli su da trideset godina kasnije dobiju još jedne "friške papire", opet sa pečatom Evropske unije, da nije prihvatljiva glorifikacija ratnih zločinaca, niti široko rasprostranjeno javno poricanje međunarodnih presuda za ratne zločine.
- Time su, kako rekosmo, dobili friški papir da je njihova politika istinski sukcesor zločinačke i genocidne politike devedesetih. U konačnom, kada na ovo dodamo prethodne aktivnosti poput Rezolucije o Jasenovcu, nepoštovanja odluka Ustavnog suda BiH, negiranja genocida u Srebrenici itd., uzimajući u obzir sve navedeno i konstatovano u izvještajima, jasno je da Mandić i kompanija u kontinuitetu sprovode aktivnosti usmjerene na urušavanje puta Crne Gore ka Evropskoj uniji - dodao je Đuričković.&nbsp;
Fakti koji su konstatovani u izvještaju EK, kaže Đuričković, razotkrivaju sve druge konstituente vlasti kao licemjere kad god stave ruku na grudi i kažu da su u ovoj i ovakvoj većini zbog ulaska Crne Gore u Evropsku uniju.

Ðuričković: Evropska komisija jasno konstatovala da je neprihvatljiva revizija istorije, sa četnicima se ipak ne može u EU

„Bio sam se našao u čudu, jer o njihovoj prisutnosti u Zagrebu i okolici nisam znao ništa. Oni su imali svoj Glavni stan u Hrvatskom seljačkom domu na Zrinnjevcu, a njihove jedinice nalazile su se južno od Zagreba, po selima koje obuhvaćaju Odru i Sv. Klaru. Jedan drugi manji dio nalazio se na Kordunu u području Pisarovine”. Ovako se o Crnogorskoj narodnoj vojsci (CNV) priśećao Branimir Vidmar, doratni bankarski činovnik u Slavonskome Brodu, od 1941. domobranski natporučnik Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Odra i Sveta Klara danas su četvrti u Novome Zagrebu; a Pisarovina je mjesto na Kordunu, oko 25 km od Zagreba - dio je Zagrebačke županije. Nakon što je Titova Jugoslovenska armija uz pomoć sovjetske Crvene armije 13. aprila 1945. probila Sremski front, Vidmarova postrojba se povlačila ka Zagrebu. On je pozvan u Ministarstvo oružanih snaga NDH. Ka prijestonici NDH nastavili da prodiru Titovi ešeloni: 1. armija generala Peka Dapčevića, 2. armija gen. Koče Popovića, 3. armija gen. Koste Nađa.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250517220516_53cc29744b0f562b59768b4e0e84e918129100ce2943d80f1b901843769304a2.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250517220516_53cc29744b0f562b59768b4e0e84e918129100ce2943d80f1b901843769304a2" data-rendition-name="original" width="1209" height="826" loading="lazy" alt="zagreb 1945"> <figcaption>Nakon što su 13. aprila 1945. probili Sremski front, ešaloni 1. armije gen. Peka Dapčevića, 2. armije gen. Koče Popovića, 3. armije gen. Koste Nađa usmjereni ka glavnome gradu NDH. Na slici: Titovi tenkovi u Zagrebu, 8. maj 1945.Antena M</figcaption> </figure>  Vidmar iz emigracije 1974. piše za „Hrvatski glas” („Od Zagreba do Salzburga”,19-38, Vinipeg- Kanada) —— da je „određen za pomoćnog časnika za vezu između Hrvatskih oružanih snaga i Crnogorske narodne vojske, kojom je zapovijedao general Agram [Boško], a politički vođa im je bio dr. Sekula Drljević sa svojim tajnikom Štedimlijom [Savić Marković]”. Oko godinu ranije, dr Drljević se sa suprugom iz Zemuna, u kojem je imao doratnu advokatsku kancelariju, preselio u Zagreb. Sa statusom političkoga emigranta u NDH, on je u Zagrebu okupio grupu tamošnjih viđenijih Crnogoraca. Održali 26. jula 1944. sastanak i - pozivajući se na Crnogorski sabor od 12. jula 1941. i „odluku o objavljivanju uspostave crnogorske države” - stvorili Državno vijeće, koje će, navedeno je, „rukovoditi borbom crnogorskoga naroda za ostvarenje uspostave crnogorske državne nezavisnosti”. Uz dr Drljevića, članovi Državnoga vijeća: - advokat dr Savo Bašović, primarijus dr. Nastadin Zečević, ljekar dr. Filip Šoć, službenik Dušan Stojanović, novinar Krsto Brajović, publicista Savić Marković Štedimlija; sekretar inž. Duka Perović. Državno vijeće je proširivalo svoj sastav. U Zagreb 12. novembra 1944. doputovao iz Berlina Dušan Krivokapić, rodom iz Nikšića, koji je od 1925. živio uglavnom u Belgiji, baveći se trgovinom. Prije emigriranja iz Crne Gore bio komita - borac Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost. Krivokapić je putovao po cijeloj Evropi, zatim boravio u Egiptu, raznim mjestima u Americi. Na zahtjev vlade Kraljevine SHS uhapšen u Beču 1926. i bezuspješno je traženo njegovo izručenje. Po njemačkoj okupaciji Belgije, nastanio se u Berlinu - u kojem je imao poznanike na uticajnim funkcijama u Trećem Rajhu. Dr Drljević 18. novembra 1944. u pismenoj instrukciji Krivokapiću - koji je postao član Državnoga vijeća - piše: - „Molim Vas uložite najveći trud, da ne ostane neprimjećeno od njemačkih političkih ljudi i pored njihovih velikih briga današnjice, da je crnogorska država ne samo zahtjev pravde, nego i preduslov za održanje ravnoteže na Balkanu i slobode na Jadranskom Moru. Nema uglednijega političara u Bugarskoj ni u Hrvatskoj, koji državnu slobodu Crne Gore ne smatra garancijom državne slobode tih zemalja. To važi u jednakoj mjeri i za Albaniju. Ni Grčka ni Rumunija nijesu nikada u istoriji bile hladne prema interesima Crne Gore”. - „Dakle, pitanje crnogorsko nije samo stvar Crne Gore, nego i stvar daleko najvećega dijela balkanskih zemalja. Ne znati to, znači ostati stran interesima i željama Balkana. Uostalom već i samo činjenica, da crnogorska državnost — prvo pod imenom Duklje i Zete a zatim Crne Gore - postoji već 1000 godina dovoljno snažno upozoruje na političku i istorijsku nuždnost postojanja crnogorske države. - Neka Vam je Bog na pomoć!” Liše diplomatskih, uz pomoć svojih njemačkih prijatelja Krivokapić je preduzeo korake i za organizovanje borbenih jedinica Crnogoraca. Ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu izdalo mu pasoš i omogućilo put u Zagreb avionom, a sa hrvatske strane data mu je potrebna viza za dolazak u NDH i povratak.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250517220520_09eb64bac77860dbe3d6d205824c67ad87ac9155f9e5f89f57d8e9823032b2c9.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250517220520_09eb64bac77860dbe3d6d205824c67ad87ac9155f9e5f89f57d8e9823032b2c9" data-rendition-name="original" width="1739" height="920" loading="lazy" alt="Četnici"> <figcaption>Preustrojeni u tri brigade Crnogorske narodne vojske, bivši ĐURIŠIĆEVI četnici, krajem aprila 1945. dobili ulogu u NDH odbrani Zagreba od nastupajućih Titovih armija - južno i istočno od grada na dijelu tzv. Zvonimire linijeAntena M</figcaption> </figure>  Dušan Krivokapić je u Sarajevu, vjerovatno i u Doboju, nastupajući ispred dr Drljevića i Državnoga vijeća, inicijalni pregovarač s Dušanom Arsovićem i drugim oficirima Pavla Đurišića oko izdvajanja jedinicâ Komande Crne Gore, Boke i Staroga Rasa iz četničkih redova Dragoljuba Čiča-Draže Mihailovića - i stvaranja CNV. Komande i jedinice CNV, ustrojene od najvećega broja Đurišićevih četnika u Staroj Gradiški oko 10. aprila 1945, raspoređene su nakon toga u više mjesta i garnizona u Zagrebu i okolini. Evo izvoda iz emigrantskih zapisa natporučnika Branimira Vidmara o njegovim aktivnostima - u svojstvu jednoga od časnika za vezu sa CNV: - „Zapovjednik te hrvatsko-crnogorske misije bio je general Rolf, a ja sam mu bio određen za pomoćnika, dok smo domobranskog natporučnika Brnčića uzeli za pobočnika”. - „General Rolf i ja bili smo se dogovorno sastali sljedećeg dana u 11 sati dopodne pred zgradom Hrvatskog doma, a zatim pošli na dogovore sa crnogorskim zapovjednim generalom Agramom i Sekulom Drljevićem”. - „Ti dogovori odnosili su se isključivo na prehranu i regularno opskrbljivanje Crnogorske narodne vojske po Ministarstvu hrvatskih oružanih snaga u Zagrebu. Njihove potrebe bile su tada spomenute u glavnim crtama, dok je meni stavljeno u dužnost, da sljedećega dana odem u terenski Štab Crnogoraca u Odri i Sv. Klari, gdje ću dobiti brojčana stanja njihovih potreba”. - „Radilo se, uglavnome, o dnevnom snabdijevanju kruhom iz zagrebačkih vojnih pekara, a zatim o cipelama i vojnoj odjeći, što su imali dobiti iz hrvatskih vojnih skladišta. Znam da smo se i smijali kad je došlo pitanje vojničkih kapa, jer mi smo im predložili da bi bilo uputno da oni ne inzistiraju na nošenju ‘šajkače’ iz razumljivih razloga, a, pokraj toga, i zbog možebitnih nesporazuma i zabuna na samome terenu. Sporazumno smo dogovorili, da će se za njih izraditi kape koje neće po obliku povrijediti ni jednu stranu. Odluku za konačni model odložismo za dan-dva”. - „Ja sam imao dužnost da se sljedećega jutra javim u Zapovjedništvo vojnog redarstva, gdje mi je dodijeljen auto i vozač, a također su mi izručena dva sanduka cigareta uz nekoliko boca stare šljivovice, čime sam imao počastiti crnogorski časnički zbor, a ostatak im ostaviti na dar. Otišli smo oko 9 sati ujutro, a vratili se natrag u Zagreb poslije podne”. - „Došavši do prvoga mjesta i primijetivši veće grupe crnogorskih vojnika, usporili smo vožnju u traženju njihova zapovjedništva. Crnogorci, koji su većinom ležali po ledini ispred seljačkih kuća, bili su oštro uprli oči u auto, vjerojatno iz znatiželje, jer je na njemu pisalo ‘Ministarstvo oružanih snaga’. Konačno se zaustavismo kod poveće grupe. Ljudi su izgledali samilosno: izmršavjeli, neošišani, neobrijani, osim toga poderani i zamazani, a od sunca opaljena lica još su pogoršavala njihov izgled”. - „Jednog razgovorljivijeg zatražim da me pobede do njihovog ‘Štaba’, to jest do Zapovjedništva. Nekoliko kuća dalje, uđosmo u dvorište, gdje me on ostavi čekati dok dozove ‘dežurnog oficira’ (službujućeg časnika). Kad se taj pojavio pozdravi me sa ‘spremni’. Začuđeno me pogleda, oči mu se još više otvoriše, te najednom - kao izbezumljen - usklikne: - Ma, bre, ‘Žicare’, jesi li to ti? I ja se istodobno nasmijem i uzvratim: - A jesi li to ti, Risto? Stisnusmo si desnice”…  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250517220520_6d065de1db012d0d59664dee60a411d944f05d06cc611dcf5de5245e65bebbe6.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250517220520_6d065de1db012d0d59664dee60a411d944f05d06cc611dcf5de5245e65bebbe6" data-rendition-name="original" width="713" height="872" loading="lazy" alt="Zrinjevac"> <figcaption>O Crnogorskoj narodnoj vojsci zapisaće natporučnik Branimir Vidmar: „Bio sam se našao u čudu, jer o njihovoj prisutnosti u Zagrebu i okolici nisam znao ništa. Oni su imali svoj Glavni stan u Hrvatskom seljačkom domu na Zrinjevcu”. Na slici: Zrinjevac, uoči sloma NDHAntena M</figcaption> </figure>  Vidmar i „od Kolašina u Crnoj Gori” Risto služili 1936/37. obavezni vojni rok u 24. četi škole rezervnih pješadijskih oficira u Sarajevu, „kasarni ‘Jajce’, iznad rijeke Miljacke”. Objašnjava Vidmar da je svirao za bataljonski orkestar - tamburaš, otuda i nadimak. - „Poručnik Risto (ili natporučnik po hrvatskom) uvede me u kuću i ponudi sjesti dok on u nekoliko minuta prikupi ostale časnike. Svi posjedasmo oko dugačkoga stola u predsoblju seljačke”. - „Dok sam ja predavao pismo njihova ‘štaba’ iz Zagreba, podijelio im darove, dotle se Risto već pobrinuo za rakijske čašice, pa smo vodili razgovor pijuckajući šljivovicu. Za to vrijeme su i njihovi časnici prikupili podatke o brojnom stanju i potrebama, a što sam ja pribilježio u svoju tiskanicu. Po završenoj misiji, vratio sam se popodne natrag u Zagreb generalu Rolfu, a on je po tome dalje postupio”. - „Po povratku u Zagreb, pristupili smo odmah i organiziranju ove ‘nove vojne ustanove’, te dogovorili narudžbu pečata i pisaćeg pribora”... U svojstvu vrhovnoga komandanta, dr Sekula Drljević, između ostaloga, 28. aprila 1945. u Zagrebu pripadnicima CNV na svečanosti uručio novi barjak: trobojnicu crveno-crno-zelenu - o tom i drugim događajima kroz dokumente smo podrobno izvijestili u prethodujućim nastavcima ovoga serijala, dostupni su preko donjega linka.

U odbrani NDH – ginu bivši Đurišićevi četnici

Cijene proizvoda i usluga lične potrošnje, mjerene indeksom potrošačkih cijena, u novembru su, u odnosu na isti mjesec prošle godine, u prosjeku bile više 4,2 odsto, pokazuju podaci Monstata.
Potrošačke cijene u novembru su u odnosu na oktobar u prosjeku bile niže 0,4 odsto.
- Najveći uticaj na negativnu mjesečnu stopu inflacije imali su pad cijena u grupama povrće, voće, usluge smještaja, hljeb i žitarice- navodi se u saopštenju.&nbsp;
&nbsp;Potrošačke cijene su u periodu od januara do novembra, u poređenju sa istim periodom prošle godine, u prosjeku bile više 3,9 odsto.
Posmatrano po glavnim grupama proizvoda i usluga prema namjeni potrošnje, u novembru je, u odnosu na prethodni mjesec, zabilježen rast u grupama odjeća i obuća 2,5 odsto, prevoz 0,9 odsto, stanovanje, voda, struja, gas i druga goriva, zdravlje i rekreacija i kultura po 0,1 odsto.&nbsp;
Pad cijena zabilježen je u grupama hrana i bezalkoholna pića 1,8 odsto, restorani i hoteli 1,3 odsto, alkoholna pića i duvan, ostala dobra i usluge, namještaj, oprema za domaćinstvo i rutinsko održavanje stana po 0,1 odsto.&nbsp;
Cijene ostalih proizvoda i usluga nijesu se bitnije mijenjale.

Monstat: Inflacija u novembru 4,2 odsto

„Autobiografija“ Ranka Radovića je pripovijest o porodici i martinićkom siromaštvu, neizmjernoj ljubavi i oslanjanju na najbliže, o ponosu, o školovanju i uspjehu, ali i o dilemama i odlukama koje nije bilo lako donositi, a na kraju i o talentu i profesionalizmu u oblasti koja je u isto vrijeme i umjetnost i vještina, rečeno je sinoć u Danilovgradu na promociji intimnih zapisa istaknutog arhitekte.&nbsp;
O ovoj knjizi koju je nedavno Matica crnogorska objavila govorila je struka, prijatelji zajedno sa izdavačem i porodicom.&nbsp;
Arhitektica Slavica Stamatović-Vučković osvrnula se na Radovićevu emancipatorsku ulogu i njegova brojna predavanja koja je održao diljem Jugoslavije.
– Većina tih predavanja nijesu bila uopšte plaćena, možda bi ga neko pozvao ili eventualno platio smještaj, neki dio troškova, ali on je sve to radio tako srdačno, tako srčano, strastveno i s ogromnom ljubavlju za arhitekturu, za profesiju, prije svega sa željom da prenese svoje znanje na mlađe ljude i da učini da arhitektura bude vidljiva, prisutna u jugoslovenskom kontekstu – rekla je Stamatović-Vučković.
Arhiteksta iz Zagreba Krešimir Rogina istakao je da je arhitektura elitna djelatnost, ma koliko siromašna bila i o Radoviću, svom mentoru s magistarskih studija, govorio je prije svega kao o umjetniku.&nbsp;
– Da bismo sačuvali njegov duh trebamo emanirati Ranka Radovića kroz sebe, kroz ono što nam poručuje ovom knjigom: da trebaš biti ne bolji čovjek, nego samo čovjek – rekao je Rogina i uporedio Radovića s velikanima umjetničke scene i pop-kulture, Belmondom, Pikasom i Dejvidom Bouvijem.&nbsp;
Rankove misli nijesu bile sterilne, ograđene, frazerske, nepotrebne, misli radi misli, rekao je politikolog Čedomir Čupić i dodao da je Radović bio „sastavljen od darova kao što je kuća sastavljena od cigala“.&nbsp;
– Priroda i bog s njim su ljude darivali, a on je taj svoj dar dijelio s drugima. Njegova nesebičnost u darivanju strasno se i voljno umnožavala u drugima – rekao je Čupić.&nbsp;
Urednik izdanja Marko Špadijer istakao je da se Radović u svojoj „Autobiografiji“ predstavio kao pisac izvanredne memorije i slikovitih opisa situacija.&nbsp;
– Ova autobiografska kazivanja se završavaju 1991. godine, kada je Ranko imao 56 godina, a on je živio još 14. To je bio najdramatičniji period raspada Jugoslavije, osjećao se strancem u domovini i šteta što o tom periodu nemamo neke njegove zapise – rekao je Špadijer.&nbsp;
Publicista Rajko Radović, sin istaknutog arhitekte, podvukao je da je vrlo bitno da tu knjigu ne vidite samo kao autobiografiju, već kao neki trag u vremenu.&nbsp;
– Mislim da Ranko nikada Martiniće nije doživljavao kao selo, on je doživljavao crnogorska brda kao neku vrstu prirodne arhitekture, doživljavao je ta brda kao građevine. Mislim da je njegov stav bio borben, da je bio ratnik. Mislim da je za Martiniće bitna bila bitka na Martinićima gdje su se Crnogorci odbranili od otomanskog nadiranja i da je ratnički duh i stav ključ za shvatanje Ranka – rekao je Radović.&nbsp;
Promociju je pratila izložba odabranih radova studenata III godine Arhitektonskog fakulteta (2024/25) izrađenih u okviru predmeta Teorija arhitekture 3, koji je vodila učesnica promocije prof. dr Slavica Stamatović-Vučković, pod nazivom „Živi prostor – omaž prof. Ranku Radoviću“.
Kompletan snimak promocije Radovićeve „Autobiografije“ dostupan je na zvaničnom Jutjub kanalu Matice crnogorske.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3Dd9JF48XiciE&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Crnogorska brda doživljavao kao vrstu prirodne arhitekture

Prezentacija kolekcije „MCRNS – proljeće–ljeto 2026” biće održana večeras u predsjedničkom apartmanu Crowne Plaza u Podgorici, a to je prilika da se vidi nešto novo i uživa u tome – rekao je gostujući u emisiji Srećan dan, na Televiziji E, dizajner Igor Todorović.
Crowne Plaza Podgorica ugostiće večeras ekskluzivnu prezentaciju kolekcije „MCRNS – proljeće–ljeto 2026” dizajnera Igora Todorovića. Kolekcija inspirisana ukusima i kolorima macaronsa imala je svoju premijeru u Italiji.
Nakon Milana, kaže Todorović, premijerna prezentacija kolekcije je u Podgorici, na jedan sasvim novi način, a dizajner vjeruje da će cijeli događaj biti uspješno izveden.
- Mi smo dosta uigrana ekipa i dosta sposobna da riješimo stvari kako treba i vjerujem da ćemo večeras vidjeti nešto novo i uživati u tome - rekao je Todorović.
Dodaje da je ideja bila uraditi slojevitu kolekciju, a pošto svaku kolekciju karakteriše dublja inspiracija, ovoga puta se odlučio za macarons u metafori – kako kaže – da su haljine jestive.
- Haljine su jestive u kontekstu kolorita, jer su koloriti posvećeni tome što je tradicija macaronsa koje Francuzi vrlo drže kao svoj slatkiš, a Katarina Mediči je bila i francuska kraljica koja je dala tri francuska kralja, pa onda možemo reći da je ona donijela slatkiš. Francuzi su to preuzeli, i to je spoj onoga što moda jeste za mene. Ja sam sklon da kažem da je starozavjetna moda francuska, da je novozavjetna italijanska i da u tome pravimo jednu priču koja u stvari govori o tome kako neko treba da vidi sezonu koja dolazi pred nama - istakao je Todorović.
Sve što se danas radi u modi, smatra Todorović, ima veću odgovornost od činjenice da to bude samo odjevni predmet, ukoliko se dizajner bavi etičnom modom.
- To je neka nova priča, otuda macarons. Ne želim da pretendujem da sam na tragu Marije Antoanete – ako nema narod hljeba, dajte mu kolača – ali u tom smislu mogu da kažem da je ideja da haljine metaforično budu jestive- zaključio je Todorović.

Todorović: Ideja da haljine metaforično budu jestive

'Snajper turisti' i 'vikend četnici': Ko su bili stranci na srpskim položajima oko Sarajeva?

Poslednjih godina – konkretno, od početka ruske genocidne agresije na Ukrajinu - Srbija ne samo da stagnira u eurointegracijama, Srbija se brzinom svetlosti udaljava od Evrope i od civilizacije. Stiče se utisak da je rapidan pad dostignutih standarda u svim oblastima ključnim za pridruživanje, a da u nekim oblastima još nije ni maklo sa početnih, iovako niskih, pozicija.
Neki analitičari to objašnjavaju jednostavnom činjenicom: evropski standardi su dijametralno suprotni od trenutno važećih srbijanskih standarda vladanja i “privređivanja”, u kojima dominiraju nasilje, arbitrarnost, netransparentnost i korupcija. Zvanična Srbija, pride, inadžijski uporno odbija da se usaglasi sa spoljnom politikom zajednice čiji član – bar zvanično – želi da postane, posebno kada je odnos prema agresorskoj Rusiji u pitanju.&nbsp;
Štaviše, odnos prema Moskvi je ponizan, snishodljiv, u nekim segmentima – poput ovog sa aktuelnom krizom oko sankcija NIS-u – i robovski. Dok se političari lukavo, ali ni za kog ubedljivo, zaklanjaju iza “bratstva” ili “principijelnosti”, Crkva Srbije se javno i otvoreno ponaša kao da nije autokefalna, već tek podružnica “majke crkve” u Rusiji. A to, s obzirom na uticaj koji Crkva ima na politički i opštedruštveni segment u Srbiji, nije nimalo bezazleno.
Iako nikad zvanično nije osporena proklamovana politika eurointegracija, javna je tajna da su neki istaknuti članovi srbijanskog režima ako ne na platnom, ono bar na “ljubavnom” spisku Kremlja. Formalno radi balansa sa proevropskim snagama, zbog čuvena “četiri stuba spoljne politike”, u svakoj srbijanskoj vladi nalazi se bar po nekoliko ortodoksnih rusofila, koji se otvoreno i bez stida prikazuju lojalnijim Moskvi nego svojoj državi.&nbsp;
Rezultat svega toga je da je Srbija, koja je po evropskim agendama trebalo da bude motor ukupnog pridruživanja Zapadnog Balkana, sada na začelju “liste čekanja” koja podrazumeva i još nekoliko istočnoevropskih država. Da ostavimo po strani razmatranje da li je iz evropske vizure uopšte bilo realno očekivanje da Srbija bude “lokomotiva” – sada je ta zabluda u Briselu shvaćena, prihvaćena i agenda izmenjena.&nbsp;
Srbija se danas u Briselu dominantno vidi kao slepi poslušnik Moskve, a srpske evropske ambicije tek kao ambicije prema evropskim pretpristupnim fondovima. Izlišno je i pomenuti da je to dobro za druge aspirante – posebno za Crnu Goru i Albaniju, čiji se proevropski trud najzad prihvata, a još više se prihvata njihov geopolitički položaj i značaj za sprečavanje širenja ruskog uticaja. Izlišno je reći i koliko je to loše za samu Srbiju, koju sada Zapad percepira ne samo kao ključnu figuru raspada jugoslovenske federacije, već i kao slepog izvršioca patoloških potreba i osvajačkih ambicija Kremlja, za izazivanje nestabilnosti u Evropi.
U takvom odnosu snaga, predsednik Srbije lansirao je ideju o “grupnom” ulasku svih zemalja Zapadnog Balkana u EU.
Već neko vreme, Srbija prema Briselu vodi kampanju udvaranja i ubeđivanja. Udvaranje je nedavno “ispalo” iz igre zbog nekontrolisanih otrovnih izjava Aleksandra Vučića o evropskim predstavnicima, dok ubeđivanje traje po istom sistemu po kome se ubeđuje narod u Srbiji: nije istina ono šta vi vidite, već ono šta mi kažemo.
A uprkos izostanku usklađivanja sa spoljnom politikom Unije – pre svega, u domenu sankcija Rusiji – i davanju srpskih ”papira” građanima RF koji drugačije ne bi mogli da uđu u zemlje Unije, srpski predstavnici danonoćno ponavljaju da je Srbija uradila sve, da želi u EU, da nije fer što Evropa ne želi Srbiju ili je stavlja pred svršen čin… Nasuprot tome su još neke činjenice: REM, ideja o gašenju Tužilaštva za organizovani criminal, lokalni izbori – a to su stvari preko kojih Evropa više ne prelazi, ma kakvi da su bili razlozi zbog kojih je to činila ranije.&nbsp;
Teško je i zamisliti da bi bilo ko u Uniji, makar i pod utiskom skromne nadoknade koja bi mu iz Beograda legla na račun, mogao sada da se “upeca” na takav predlog. Jer, to bi ispravnu ideju Evrope – da one po kriterijumima najbliže članstvu “isforsira”, kako bi “povukli” ostale kandidate, a Rusiju izbacili iz igre – svelo na nagrađivanje najgorih i zastoj u eurointegracijama za sve, dok oni s najmanje pomaka ne ispune uslove.&nbsp;
S obzirom da kod nekih i ne postoji posebna želja da ispune uslove, a kod drugih je mnogo otvorenih pitanja same državne organizacije odnosno nerešenih odnosa sa susedima koji su u EU – jasno je da bi teorijsko usvajanje Vučićeve ideje zakovalo celi Zapadni Balkan kao sivu zonu van EU i dalo dodatni motiv i energiju Rusiji da tu učvršćuje svoje pozicije. A to je direktno suprotno interesima EU.
Očigledno je i najnaivnijima, stoga, da ovaj Vučićev “kremljo mortale” nije plod istinske želje da ceo ovaj prostor uđe u organizaciju kojoj geografski svakako pripada, a morao bi da pripada i vrednosno i civilizacijski. Ne. "Predlog" je u stvari namera da se i oni koji su uprkos velikom trudu današnje Rusije i svim velikosrpskim podmetanjima blizu EU - ukoče. Jer, hegemonija "Srpskog sveta" je bolest identična hegemoniji "Ruskog mira": ne donosi nikome ništa dobro, napredno i kvalitetno, samo zarazi i uništi i one koji požele ili pokušaju da se izvuku.

Vučićev “kremljo mortale”

Poslanik Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević je, tokom današnje skupštinske rasprave o Prijedlogu zakona o saradnji Crne Gore sa dijasporom, otvorio pitanje statusa građana Crne Gore koji žive u Srbiji, navodeći primjer sopstvenog sina.
On je pitao ministra dijaspore Mirsada Azemovića da li je njegov sin dijaspora u Crnoj Gori jer je rođen u Beogradu.
- Moje dijete je rođeno u Beogradu. Oba roditelja su mu crnogorski državljani, ali samo zato što je rođeno u Beogradu, ne može da dobije crnogorsku ličnu kartu i crnogorska dokumenta. I kad pitam za svoga sina, pitam za desetine i desetine hiljada građana Crne Gore, koji trenutno žive u Srbiji i koji imaju isti status kao moj sin. Potrebno mi je da znam je li moj sin dijaspora u Crnoj Gori, iz ugla Ministarstva dijaspore, odnosno iz ugla naših zakona. I jesu li ovi ljudi koji žive u Srbiji dijaspora?Jesu li oni Kurdi, jesu li oni neko pleme koje luta Evropom i Azijom, tražeći mjesto za život, ili su građani Crne Gore kojih se Crna Gora odrekla iz prostog razloga što se dominantno i nacionalno izjašnjavaju kao Srbi - pitao je Knežević.
Ne samo što nemaju pravo glasa, nego, isitče Knežević, nemaju pravo na dvojno državljanstvo, dodajući da nije bilo sluha ni za model plave karte.
- Šta su oni nama u Srbiji? Toliko ih ima da ja mogu iz punih usta da kažem da je Beograd glavni grad Crne Gore. I gledam ovih dana utrkivanje, ko će prije da odgovori ili ko će prije da pljune po Aleksandru Vučiću. Nema potrebe da branim Aleksandra Vučića ovdje, ali bih volio da se tako reagovalo kada je ovdje hrvatski ministar Gordan Grlić Radman tražio brod Jadran, kada je tražio 17 miliona odštete za logor Morinj, gdje niko nije stradao, kada je tražio da priznamo da smo bili agresori u građanskom ratu ili kada su ovdje skandirali "Ubij, zakolji da Srbin ne postoji". Tada je trebalo pokazati petlju i reći Grlić Radmanu ovo što se sada govori Srbiji i što se govori Vučiću - naglasio je Knežević.
Reagovao je poslanik Demokratske partije socijalista (DPS) Oskar Huter koji je podsjetio Kneževića da je Ustavom Crne Gore propisano da je glavni grad Crne Gore Podgorica, a da je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, a ne Aleksandar Vučić.
- A Botun je u Crnoj Gori - poručio je Huter.

Knežević: Iz punih usta mogu da kažem da je Beograd glavni grad Crne Gore; Huter: Podgorica je glavni grad, a predsjednik nije Vučić već Milatović

Nakon što je Portal ETV 8. decembra objavio informaciju da je predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš na poziv Udruženja Pljevljaka u Sarajevu bio gost na svečanoj večeri ove organizacije, a što je odbio da komentariše predsjednik te asocijacije Alen Sulejmanović, odnosno nije odgovorio na naše pitanje koji je bio motiv da uputi poziv Vranešu, juče se oglasio na društvenoj mreži Fejsbuk, s objašnjenjem da je poziv upućen Opštini „kao instituciji“, a ne lično Vranešu. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 67.5144%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fvideo-dario-u-sarajevu&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> Portal ETV objavio je informaciju nakon što nam se obratilo više Pljevljaka, ogorčeni Vranešovim prisustvom na svečanoj večeri, zbog njegove nacionalističke, šovinističke politike koju propagira, a dostavljen nam je i snimak sa tog druženja. - Udruženje Pljevljaka u Sarajevu postoji više od trideset godina i okuplja ljude rođene u Pljevljima koji danas žive u Sarajevu, kao i naše sugrađane koji su porijeklom iz Pljevalja. Naš cilj je isključivo njegovanje tradicije i međusobnih veza. Kao i svih ovih godina, Udruženje je uputilo službeni, protokolarni poziv Opštini Pljevlja kao instituciji, iz čijeg se budžeta rad Udruženja djelimično finansira, a što je ustaljena praksa duga tri decenije. Taj poziv nije ličan i ne zavisi od toga ko obavlja funkciju predsjednika opštine niti predsjednika Udruženja. Predsjednik Opštine Pljevlja je prisustvovao isključivo na osnovu institucionalnog poziva, a ne mog ličnog – objasnio je Sulejmanović na stranici Udruženja na društvenoj mreži Fejsbuk.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025121113120_1029f1ea80d1190e731bfbd3bc03aba5bd8e9cf84d8c5507c4afb4a777a07db9.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025121113120_1029f1ea80d1190e731bfbd3bc03aba5bd8e9cf84d8c5507c4afb4a777a07db9" data-rendition-name="original" width="728" height="1599" loading="lazy" alt="Objava Alena Sulejmanovića"> <figcaption>Objava Alena Sulejmanovića(Photo: Fejsbuk - stop kadar)</figcaption> </figure>  Poručio je da Udruženje i on lično ne podržavaju „bilo čije uvrijedljive izjave ili postupke“.&nbsp; - U potpunosti se ograđujem od svih ranijih izjava i stavova predsjednika Opštine Pljevlja, posebno onih koji vrijeđaju bilo koju zajednicu, narod kojem pripadam i koji su u suprotnosti sa svim mojim ubjeđenjima. Takvi stavovi nikada nisu predstavljali mene, Udruženje niti vrijednosti koje njegujemo – saopštio je Sulejmanović. Dolazak predsjednika Opštine Pljevlja u Sarajevo i njegovo prisustvo na „Večeri Pljevljaka“, kako je napisao, smatra „mogućom najavom promjene njegovih političkih stavova i željom da konačno bude predsjednik i predstavnik svih građana Pljevalja, bez obzira na naciju i vjeru“. Da je prisusutvovao svečanoj večeri u Sarajevu na društvenoj mređi Instagram pohvalio se sam Vraneš objavom 6. decembra. Objavio je fotografiju i napisao da je u Sarajevu na poziv Sulejmanovića. A na snimku sa svečane večere, koji je Portalu ETV dostavio čitalac, vidi se Vraneš kako uživa u stihovima pjesme „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“. <div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fshorts%2Fi0FdfoDF7eM&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Da je zvanicama bilo neobično prisustvo Vraneša, kako smo objavili, potvrđuje i komentar koji se čuje na snimku: „Dario u Sarajevu“. Vraneš je, podsjetili smo u tekstu 8. decembra, prije nešto duže od pet godina, preciznije 30. avgusta 2020. kada je bio zapošljen kao ljekar u Službi hitne pomoći u Pljevljima, automobilom sa prijateljima kroz Pljevlja pratio autobus koji je stigao iz Bosne i Hercegovine, koji su snimali mobilnim telefonom, a na snimku se čuje uzrujani glas: „Dolaze Turci“. - Evo me ispred autobusa sam, autobus iz Sarajeva pun Turaka doš'o, evo ga snimamo – čuje se, pored ostalog, na snimku, nakon odvratnih psovki, kao i komentar: „Svi su plaćeni, Muslimani“... Aktuelni predsjednik Opštine Pljevlja nikada nije negirao da je tog izbornog dana „lovio glasače“ po Pljevljima, odnosno kao aktivista koalicije „Za budućnost Crne Gore“, zastrašivao Pljevljake koji žive i rade u Bosni i Hercegovini, a imaju ovđe pravo glasa. Podsjetili smo da Vraneš predano radi na urušavanju multietničkog, multikulturnog, multinacionalnog karaktera ovoga grada. Promoviše zločinački četnički pokret koji je 1943. godine počinio jeziv masakr u Pljevljima, kada su klali i muslimanske bebe u kolijevkama.&nbsp; Opštinskim novcem, novcem građanki i građana Pljevalja nedavno je finansirao knjigu koja veliča četnički fašistički pokret „Vitezovi Karađorđeve zvijezde JVUO 1941 – 1945“...&nbsp; Od nedavno u kabinetu ima i minijaturu biste četničkog vođe, zločinca Draže Mihailovića. Na Instagramu je imao i objave praćene pjesmom „Sprem'te se, sprem'te četnici“, a u jednom televizijskom gostovanju kazao je da su Pljevlja grad „Srba pravoslavaca, Srba katolika i Srba muslimana“...

Sulejmanović: Vraneš nije pozvan lično, njegov dolazak moguća najava promjene političkih stavova

Demokratska partija socijalista (DPS) organizovala je u Herceg Novom skup za, kako su saopštili, slobodarsku, antifašističku, građansku, evropsku i modernu Crnu Goru.
Riječ je o trećem od četiri stranačka okupljanja koje je predsjednik najjače opozicione stranke Danijel Živković najavio sredinom septembra u državnom parlamentu, navodeći kako se „za građansku Crnu Goru neće boriti samo na institucionalan način“.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutube.com%2Fshorts%2Fe-2HTB0TNCM%3Ffeature%3Dshare&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Tag: cetnici