Novi nacionalizam: Šta Francuskoj obećava vjerovatna buduća predsjednica Marin le Pen?

Predizborna kampanja za predsjedničke izbore u Francuskoj dobija na zamahu. Istraživanja javnog mnjenja dosljedno predviđaju da će Marin le Pen biti u vođstvu u prvom krugu izbora, zakazanom za 18. april 2027.
Njen rejting dostigao je gotovo nedostižne visine i kreće se oko 35 odsto, dok nijedan od njenih potencijalnih protivkandidata ne uspijeva da dostigne 20 odsto.
Naravno, mnogo toga može se promijeniti tokom preostalih pet mjeseci i pobjeda Marin le Pen nikako nije zagarantovana.
Ipak, njeni izgledi da se useli u Jelisejsku palatu prilično su veliki, pa bi bilo opravdano pažljivije razmotriti njene političke i ideološke stavove kako bi se razumjeli razlozi tako značajne podrške u društvu, piše Sergej Mihajlov, politički komentator, u analizi za Moskovski tajms.
Riječ je o složenom zadatku, jer uspjeh Marin le Pen počiva na nekoliko različitih izvora.
Prije svega, na činjenici da će glavnu ulogu na predstojećim izborima imati nezadovoljni birači, kojima gotovo ništa ne odgovara: ni ekonomska situacija u Francuskoj i njihov lični materijalni položaj, ni propadanje socijalnih službi i institucija, ni polarizacija društva, ni gubitak osjećaja sigurnosti, kao ni mnoge druge stvari.
Nesumnjivo je da dio Francuza nagomilavanje ovih problema povezuje sa nedovoljno kontrolisanom migracijom, čija je kritika oduvijek bila važna tema u nastupima Marin le Pen. Međutim, bilo bi pogrešno isključivo na tome insistirati. Postoji i opšti zamor od političkih elita, koje kao da ne razumiju život običnih građana, kao i snažna želja za promjenama na čelu države.
Tako višestruka kriza u Francuskoj objektivno ide naruku Marin le Pen, a rast njene popularnosti u velikoj mjeri objašnjava se neuspjesima tradicionalnih stranaka koje su tokom posljednjih decenija bile na vlasti.
Tome se može dodati i činjenica da populizam ne pridaje naročitu pažnju dosljednosti i jasnoći svojih programskih načela.
Tako Marin le Pen bez ikakvih teškoća u svojim nastupima kombinuje desničarski pristup migracionim pitanjima sa ljevičarskim ekonomskim stavovima, piše Mihajlov. Ona, dodaje, bez ustručavanja dijeli predizborna obećanja pomenutim nezadovoljnim biračima, nastojeći da ugodi svima. U tim metodama nema ničeg novog i teško da je potrebno detaljnije se na njima zadržavati.
Istovremeno, Marin le Pen ne može sebi da dozvoli da ne iznosi značajne ideje na osnovu kojih bi, prema sopstvenim riječima, mogla da povede Francusku ka prosperitetu. Neke od njih predstavila je tokom velikog govora na partijskom kongresu u Orleanu 26. oktobra.
Izbor mjesta održavanja, naravno, bio je motivisan manje očiglednim paralelama sa Jovankom Orleankom, čiji status heroine francuskog nacionalnog mita u toj zemlji nije doveden u pitanje.
Ukidanje opsade Orleana od strane engleskih trupa 1429. godine, u čemu je Djevica Orleanska neposredno učestvovala, može se smatrati prekretnicom u Stogodišnjem ratu.
Marin le Pen teško da makar i podsjeća na Jovanku Orleanku. Ipak, ništa je ne sprečava da koristi poznatu istorijsku ličnost kao simbol za opravdavanje sopstvenih nacionalističkih ideja, iako one nemaju nikakve veze sa mitom o nacionalnom oslobođenju ili preporodu koji potiče iz 15. vijeka.
Nacionalni prioritet
Marin le Pen na paradoksalan način pokušava da ostvari uspjeh u trenutku kada se čini da talas nacionalizma u zapadnom svijetu počinje da jenjava.
U Velikoj Britaniji niko nije zadovoljan posljedicama Bregzita. Viktor Orban doživio je ubjedljiv poraz u Mađarskoj. U SAD su demokrate osvojile većinu u oba doma Kongresa, dok unutar pokreta MAGA nema jedinstva.
Međutim, ako se ostavimo po strani ekstremnih oblika nacionalizma, koji ponekad poprimaju i skandalozne razmjere, mirna rasprava o državi i njenim građanima i dalje nailazi na značajno interesovanje.
U Italiji i Poljskoj, na primjer, takve umjereno nacionalističke političke snage pobjeđuju na izborima i uživaju podršku javnosti. Može se pretpostaviti da upravo one predstavljaju važan orijentir Marin le Pen prilikom oblikovanja sopstvene političke retorike.
Kao jedan od glavnih stubova svoje predizborne kampanje Marin le Pen istakla je koncept “nacionalnog prioriteta”.
Pod tim se podrazumijeva da se socijalni stanovi i socijalna davanja prvenstveno obezbjeđuju građanima Francuske, a ne pod jednakim uslovima i strancima, čak ni onima koji imaju legalan boravišni status. O ilegalnim migrantima ovdje se uopšte ne govori, jer se predviđa njihovo masovno protjerivanje iz zemlje.
Danas, na primjer, status izbjeglice omogućava ostvarivanje prava na socijalnu pomoć, što je u skladu i sa francuskim i sa evropskim zakonodavstvom.
Pružanje azila osobama kojima u njihovoj zemlji prijeti progon iz političkih, vjerskih ili sličnih razloga u skladu je sa evropskim humanističkim načelima. Bez državne podrške, makar tokom početnog perioda, status izbjeglice ne bi imao smisla.
Postoje i stranci koji rade u Francuskoj, plaćaju visoke poreze i doprinose za socijalno osiguranje i koji bi, čini se, takođe mogli da očekuju nešto zauzvrat.
Međutim, za Marin le Pen Francuzi su na prvom mjestu, a ona se nada da će upravo na račun stranaca ostvariti preko potrebne uštede u državnom budžetu.
Malo je vjerovatno da će ove inicijative naići na razumijevanje pravosudnih institucija, kako u Francuskoj tako i u Evropskoj uniji. Zbog toga Marin le Pen govori o održavanju ustavnog referenduma kojim bi se koncept “nacionalnog prioriteta” potvrdio narodnim izjašnjavanjem.
Ona računa na to da će se ove ideje dopasti građanima, koji bi trebalo da osjete međusobno jedinstvo zasnovano na posjedovanju francuskog pasoša, ne obraćajući previše pažnje na međunarodne obaveze Francuske.
Zanimljivo je pratiti ideološku evoluciju dvije generacije porodice Le Pen: jasno se uočava granica između „starog“ i „novog“ nacionalizma.
Za Žan-Mari le Pena, otvorenog rasistu i ksenofoba, postojali su „starosjedioci“, odnosno Francuzi po porijeklu, i svi ostali – stranci, doseljenici iz bivših kolonija, prema kojima nije imao nimalo simpatija i kojih je želio da se oslobodi.
Žan-Mari le Pen nikada nije skrivao svoja uvjerenja. Više puta je sudski kažnjavan zbog nedopustivih javnih izjava i postupaka, ali nijednom nije izrazio ni najmanje kajanje.
Njegova ćerka Marin nikada sebi nije dozvoljavala ksenofobne izjave, ali stalno kritikuje migracionu politiku francuskih predsjednika i vlada, kako za vrijeme Emanuela Makrona, tako i njegovih prethodnika.
Za nju postoji jedan jasan kriterijum – pasoš.
Francuski državljanin, bez obzira na svoje porijeklo, vjeru, lična opredjeljenja i slično, ima pravo na „nacionalni prioritet“, dok se prema strancima treba odnositi sa podozrenjem i podvrgavati ih kontroli.
Za razliku od svog oca, ona se besprekorno pridržava pravila političke korektnosti. Ipak, migracija je, kao i prije mnogo godina, i dalje u središtu pažnje porodice Le Pen. Mijenja se jedino položaj granice koja određuje razliku između „svojih“ i „tuđih“.
Retorika Marin le Pen u velikoj mjeri zasniva se na demonstrativnoj ljubavi prema Francuskoj, ponavljanju nacionalne mitologije, oduševljenju francuskom kulturom, istorijom i gastronomijom, kao i političkom obožavanju generala Šarla de Gola.
Naravno, moguće joj je ukazati na brojne protivrječnosti, ali ako pokušamo da iz njenih izjava izdvojimo jedinstvenu ideju, ona bi se mogla svesti na tvrdnju da Francuska posjeduje dragocjenu i jedinstvenu osobenost koju je neophodno sačuvati.
Marin le Pen očigledno ulazi u sukob sa univerzalizmom francuske političke misli, koja je još od 18. vijeka prepoznatljivo obilježje Francuske, podjednako karakteristično za tu zemlju kao i guščija pašteta (foie gras).
Strah od gubitka identiteta, naravno, povezan je sa napadima na migrante, koji, prema mišljenju Marin le Pen, dolaze sa sopstvenim običajima i pravilima, ne žele da se integrišu i ne pokazuju interesovanje za bogatstvo galskog duha.
Međutim, sa političkog stanovišta, takav stav vodi je mnogo dalje, u pravcu zalaganja za suverenitet, pa čak i nejasno definisanog izolacionizma.
Uvjerenja Žan-Mari le Pena mogu se okarakterisati kao desničarsko-konzervativna. Ona predstavljaju neobičnu kombinaciju antikomunizma i antiamerikanizma, neprijateljskog odnosa prema projektima evropskih integracija, kao i već pomenute otvorene ksenofobije.
Kada je riječ o Marin le Pen, koja se odrekla najproblematičnijeg dijela ideološkog nasljeđa svog oca, u ovom skupu stavova i dalje su aktuelni kako zaoštravanje migracione politike tako i duboko nepovjerenje prema Evropskoj uniji i NATO-u, briselskoj birokratiji i međunarodnim savezima u cjelini, jer se smatra da oni ugrožavaju puninu državnog suvereniteta.
Prema njenom shvatanju, jedino suverenitet predstavlja garanciju očuvanja nacionalnog identiteta, što je zapravo nasljeđe ideja Žan-Mari le Pena.
Nesumnjivo je da je Marin opreznija od svog oca, da izbjegava nepotrebno zaoštravanje i dosljedno slijedi pravac modernizovanog nacionalizma. Ipak, ideološki kontinuitet je očigledan.
U slučaju pobjede Marin le Pen, Francusku očekuju teški razgovori u Briselu.
Može se pretpostaviti da će ona prijetiti raspisivanjem pomenutog ustavnog referenduma kako bi izdejstvovala posebne uslove za Francusku, prije svega ukidanje prvenstva prava Evropske unije nad nacionalnim zakonodavstvom.
Međutim, Francuska ima ogroman budžetski deficit i rastući javni dug, čije servisiranje već košta više od pet odsto, tako da joj ekonomski položaj ne omogućava da pregovara sa pozicije snage.
U Evropskoj uniji mnogo više brinu o stanju finansijske discipline u Parizu nego o očuvanju francuskog nacionalnog identiteta, a Brisel za svoje stavove ima i uvjerljive argumente.
Stilske karakteristike
Marin le Pen uložila je ogromne napore u „normalizaciju“ svoje stranke, uključujući promjenu njenog naziva, dosljedno politički korektnu retoriku i pažljivo oponašanje načina na koji se predstavljaju „stare“ političke stranke, koje inače očajnički kritikuje.
Organizovanje partijskog kongresa u Orleanu i pretvaranje govora Marin le Pen u pravi politički spektakl u potpunosti odgovaraju stilu mitinga Emanuela Makrona od prije desetak godina.
Međutim, modernizacija nacionalizma na neobičan način kombinuje se sa pojedinim metodama i postupcima njenog oca.
Na primjer, Žan-Mari le Pen pokušavao je da osnuje nešto nalik političkoj dinastiji i veoma je žalio što nema sina kojem bi, u skladu sa patrijarhalnom tradicijom, mogao da prepusti političke poslove.
Ipak, stigao je da blagoslovi i ćerku i unuku za političku karijeru u svojoj stranci, iako se ona nije razvijala onako kako je bilo predviđeno.
Činilo bi se da su takve predstave o nasljeđivanju političkog vođstva odavno prevaziđene. Međutim, kako pokazuju istraživanja u vezi sa Žordanom Bardelom, drugim čovjekom stranke, on se opredijelio za izgradnju ličnih veza unutar uskog kruga ljudi oko Marin le Pen.
Njena bratanica Marion Marešal, koja se usudila da započne samostalnu političku karijeru, brzo se predomislila, vratila korijenima i odmah ponovo dobila jedno od vodećih mjesta u stranci.
Svima u porodici Le Pen očigledno je da su za sve što u Francuskoj ne funkcioniše krivi stranci: došli su bez poziva, urušili sve socijalne sisteme i organizovali kriminal.
I otac i ćerka Le Pen rješenje vide, odnosno vidjeli su, u tome da se na sve moguće načine ograniče kako dolazak stranaca tako i njihova prava ukoliko su se već našli u zemlji.
Nekada se smatralo da porodični skandali i sumnjivi finansijski poslovi predstavljaju prepreku za bavljenje politikom.
U životu porodice Le Pen nije nedostajalo takvih priča. Dovoljno je podsjetiti se burnog razvoda Žan-Mari le Pena ili sudskog postupka protiv Marin zbog nenamjenskog trošenja sredstava Evropskog parlamenta, koji je zamalo okončao njenu političku karijeru.
Ispostavilo se da je i ona revnosno primjenjivala iste takve prakse, a osuđujuća presuda potvrđena je i u žalbenom postupku. Ipak, kao ni njenog oca, ni nju to nimalo ne zabrinjava.
Ranije se polazilo od pretpostavke da su demokratski izbori nadmetanje političkih programa i da podjela na ljevicu i desnicu predstavlja važan orijentir za birače.
Žan-Mari le Pen smatrao je da politička strategija mora da se zasniva na nacionalizmu, koji je shvatao prilično grubo, u skladu sa vremenom u kojem je djelovao.
Danas je Marin le Pen donekle modernizovala stari nacionalizam, prihvatajući norme političke pristojnosti i dopunjujući ga nizom teško ostvarivih obećanja, prilagođenih ukusu svakog birača, ali je pritom sačuvala njegove osnovne ideje.
Nespojivost ideoloških stavova svih političkih stranaka porodice Le Pen sa univerzalnim republikanskim vrijednostima zaslužuje posebnu raspravu.
Francuska je tokom svoje istorije imala pet republika, ali i druge političke režime, čije sjećanje i dalje živi u kolektivnoj svijesti naroda.
Izbor Marin le Pen 2027., uprkos njenom umjerenom nacionalizmu u poređenju sa ranijim oblicima, značio bi raskid, vjerovatno privremen, upravo sa republikanskom tradicijom.
Ma koliko se ona zaklinjala u vjernost Šarlu de Golu.