Njemački raketni stručnjak upozorava: Iran ima tri tipa raketa dometa preko 2.000 kilometara, jedna može i do 5.000
Viši istraživač za raketno naoružanje i bespilotne letilice na Međunarodnom institutu za strateške studije Fabijan Hinc komentarisao na svom Iks (X) nalogu napad koji su izvele iranske raketne snage na ostrvo Dijego Garsiia u Indijskom okeanu.
U napadu je Iran prema iranskim izvorima lansirao dvije balističke rakete srednjeg dometa gađajući veliku američko - britansku vazdušnu bazu na ostrvu koji je udaljen 3.800 kilometara od Irana. Ovaj napad, iako osujećen jer su obje rakete presretnute sa američkih brodova, prikazuje sposobnost da iranske snage napadnu ciljeve daleko izvan 2.000 kilometara.
Hinc ističe da napad na Dijego Garsiju demonstrira da su iranski raketni stručnjaci odlučili ukinuti ograničenje gađanja balističkim raketama preko 2.000 kilometara, a koje je postavio bivši vrhovni vođa Ali Hamnei.
- Jedan od kandidata je raketa "Khorramshahr". Ova raketa je izvedena iz sjevernokorejske rakete Musudan, koja potiče od sovjetske rakete R-27. Iran tvrdi da sistem ima maksimalni domet od 2.000 km, što dijeli i procjena američkih obavještajnih službi. Međutim, smatra se da Musudan ima domet veći od 3.000 km. Ova razlika se lako objašnjava. "Khorramshahr" koristi izuzetno tešku bojevu glavu mase između 1.500 i 2.000 kg, bilo jedinstvenu ili kasetnu. Sa standardnom, lakšom bojevom glavom, domet bi bio znatno veći. Na taj način Iran je razvio potrebnu tehnologiju za rakete većeg dometa, uz zadržavanje određene doze poricanja. Moguće je da postoji i verzija s lakšom bojevom glavom koja ima znatno veći domet - napisao je Hinc.
Međutim, Hinc ističe da "Khorramshahr" nije jedina opcija jer Iranska revolucionarna garda razvijala tehnologiju dugog dometa i kroz kompaktne mobilne svemirske rakete.
- Iako Iran nije dostigao konačni cilj razvoja teške lansirne rakete koja bi mogla poslužiti kao osnova za interkontinentalnu balističku raketu sposobnu dosegnuti kontinentalni SAD, uspješno je testirao manje lansirne sisteme koji se mogu pretvoriti u rakete dometa znatno većeg od 2.000 km. Prva raketa je bila "Qased" koja je uspješno izvela tri lansiranja satelita. Zatim dolazi "Ghaem-100", koji zadržava gornji stepen "Qased"-a, ali uvodi novi modul sa čvrstim gorivom. Program je napredovao uspješno, sa dva uspješna lansiranja satelita. Iranski civilni svemirski program razvio je i raketu "Zoljanah". Prema izraelskim procjenama, ako bi se pretvorio u balističku raketu, "Zoljanah" bi mogao imati domet oko 5.000 km, iako testiranja nisu bila uspješna kao kod sistema Revolucionarne garde - dodao je Hinc.
S druge strane, dodaje da uprkos razvijenoj tehnologiji ipak postoji jedan tehnološki izazov, a to je toplotna izolacija zbog velikih temperatura koje se razvijaju pri letu na dometima preko 2.000 kilometara.
- Iran je razvio termalnu zaštitu za rakete dometa 2.000 km, ali opterećenja i temperature pri dometu od oko 4.000 km bile bi znatno veće. Postoji nekoliko mogućnosti. Iran je mogao tajno razviti takav sistem bez potpunog testiranja, iako to nije idealno, ali države poput Irana ponekad prihvataju takav rizik. Druga opcija je da je Iran dobio pomoć iz inostranstva, posebno od Sjeverne Koreje, koja ima iskustva s raketama većeg dometa. Na kraju, moguće je i da je Iran testirao naprednije tehnologije za povratak u atmosferu tokom nekih suborbitalnih letova, poput testova gdje je spominjan "suborbitalni teret" kod sistema "Qased" - zaključio je Hinc.