Vrijeme je da Rusija zaustavi svoj rat

Piše: Oleh Herasimenko, ambasador Ukrajine u Crnoj Gori

Samit G7 u Francuskoj održan je u trenutku kada se pred međunarodnom zajednicom sve jasnije postavlja jedno ključno pitanje: kako zaustaviti rusku oružanu agresiju na Ukrajinu, koja traje već više od četiri godine, i natjerati Moskvu da konačno prihvati mir? Ne privremeno primirje koje bi Rusiji poslužilo da se pripremi za novi napad, već pravedan, sveobuhvatan i trajan mir.

Ukrajina nikada nije bila prepreka miru. Naprotiv - Ukrajina bolje od bilo koga zna cijenu rata. Svaki dan ruske agresije znači nove izgubljene živote, razorene porodice, uništene domove, škole, bolnice, crkve, elektrane i gradove. Zato Ukrajina kao i svaki Ukrajinac sasvim iskreno žele mir.

Predsjednik Volodimir Zelenski je nedavno u otvorenom pismu ruskom lideru Vladimiru Putinu rekao ono što je: ovaj rat je svjestan i štetan izbor Rusije i njenog političkog rukovodstva. Nije ga izazvao NATO, nije ga izazvao ukrajinski jezik, nije ga izazvala Evropa. Izazvala ga je imperijalna opsesija Kremlja — uvjerenje da Ukrajina nema pravo da postoji kao slobodna, evropska i nezavisna država i da Ukrajinci kao nacija ne smiju da postoje.

Ta pretpostavka se pokazala kao ogromna istorijska greška. Ruski napad na Ukrajinu pokazao se kao katastrofalan geopolitički potez. Rusija je 2022. vjerovala da će Ukrajina pasti za nekoliko dana. Danas smo u petoj godini sveobuhvatne ruske invazije. Ukrajina nije pala. Odbranila je svoju državnost, sačuvala institucije, održala ekonomiju, izgradila jednu od najinovativnijih vojski savremenog svijeta i oko sebe okupila demokratske partnere. Ukrajinski narod pokazao je da se neće slomiti pod ruskim oružanim pritiskom i vazdušnim terorom — ma koliko snažan bio. Sada je došlo vrijeme da se u Kremlju vrate zdravom razumu i prihvate realnost.

Prošla zima bila je jedna od najtežih u istoriji nezavisne Ukrajine. Rusija je sistematski i nemilosrdno gađala ukrajinsku energetsku infrastrukturu, pokušavajući da milione ljudi ostavi bez svjetla, grijanja i vode. To je u stvari bio pokušaj slamanja društva terorom. Ali Ukrajine je stoički preživjela ovu ljutu zimu — čak i u mraku, naša otpornost ostala je jača od ruskih raketa.

Danas je jasno da se dinamika mijenja. Rusija nije uspjela da ostvari nijedan od svojih strateških ciljeva. Pa nije ni podijelila Evropu i nije uništila međunarodnu podršku Ukrajini. Naprotiv — ruska agresija je ojačala evropsku svijest o bezbjednosti, ubrzala razvoj ukrajinske odbrambene industrije i pokazala da se imperijalna sila može zaustaviti kada postoji odlučnost.

Ukrajina je, istovremeno, značajno razvila sopstvene odbrambene sposobnosti. Danas može da pogađa one kapacitete na teritoriji Rusije koji direktno služe vođenju agresije — vojne objekte, logistiku i energetsku infrastrukturu koja finansira i hrani rusku ratnu mašinu. Nedavni požari na rafinerijama kod Moskve su najjača ilustracija toga. To je legitimna odbrana. Kada Rusija napada ukrajinske elektrane, luke, željeznice i stambene zgrade, ona mora znati da rat više nije jednosmjeran proces. Cijena agresije mora se vratiti onome ko ju je pokrenuo. Kao što je poručio predsjednik Ukrajine, „rat se vraća kući”.

Upravo zato je poruka G7 važna. Lideri najrazvijenijih demokratija jasno su potvrdili podršku slobodi, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine. Dogovoreni su novi koraci za jačanje ukrajinske protivvazdušne odbrane, dodatni sistemi i presretači, dalekometne sposobnosti, podrška energetskoj otpornosti i novi pritisak na rusku ratnu ekonomiju. To je pravi odgovor na rusku strategiju iscrpljivanja: više zaštite za Ukrajinu, snažnije sankcije za agresora i više odgovornosti za sve koji hrane ratnu mašinu Kremlja.

Mir se danas ne približava praznim pozivima na “kompromis” sa agresorom. Približava se onda kada Moskva shvati da nastavak rata vodi samo u veće gubitke, veću izolaciju i dublju unutrašnju krizu. I da ratni put vodi samo u ćorsokak. Sankcije, ograničenje ruskih energetskih prihoda, pritisak na bankarski sektor, zaustavljanje “flote iz sjenke”, blokiranje pristupa kritičnim tehnologijama i jačanje ukrajinske odbrane djelotvorni su instrumenti koji diplomatiji daju stvarnu šansu.

Ali ima i nova – u značajnoj mjeri neočekivana ranije – realnost. U samoj Rusiji raste umor od rata. Čak i u zatvorenom društvu, pod propagandom i represijom, sve je teže sakriti činjenicu da ljudi osjećaju posljedice Putinovog izbora: gubitke na frontu, rast cijena, nestašice goriva, ograničenja, strah od nove mobilizacije i sve dublju međunarodnu izolaciju. Najnovija istraživanja i analize pokazuju da podrška pregovorima raste, dok su i pojedini zvanični pokazatelji povjerenja u rusko rukovodstvo pokazivali pad prije nego što su ruski anketari počeli mijenjati metodologiju. To ne znači da je rusko društvo odjednom postalo slobodno. Rusi i dalje uglavnom podržavaju temeljan cilj Putina oko uništenja ukrajinske državnosti. Ali ovo ipak znači da rat sve više ulazi u svakodnevni život Rusije — i da se cijena agresije više ne može sakriti.

Predsjednik Zelenski je u svom otvorenom pismu ponudio Putinu direktan susret na bilo kojem neutralnom terenu. Ukrajina je spremna za potpuni prekid vatre tokom pregovora i za razmjenu ratnih zarobljenika po principu “svi za sve”. Spremna je da razgovara o povratku civila i djece koje je Rusija deportovala ili prisilno premjestila. I spremni smo za diplomatski proces u kojem bi Evropa i Sjedinjene Američke Države imale stvarnu ulogu garanata.

Ali Ukrajina nije spremna da prihvati ultimatume. Povlačenje ukrajinskih snaga sa sopstvene teritorije ne bi bilo kompromis, već poziv Rusiji da nastavi napredovanje. Ukrajina je, međutim, spremna za trenutni prekid neprijateljstava duž sadašnje linije fronta i za otvaranje vrata diplomatiji. Bez daljih žrtava i razaranja.

Zato su crvene linije Ukrajine jasne: suverenitet i pravo na sopstveni spoljnopolitički i bezbjednosni izbor, snažna odbrambena sposobnost i kredibilne garancije da se agresija neće ponoviti. To su zdravi principi međunarodnog poretka. Ako se oni danas sruše u Ukrajini, sjutra neće biti sigurna nijedna evropska država.

Crna Gora dobro zna koliko je važno pravo svake države da sama odlučuje o svojoj budućnosti. Upravo zato je podrška odbrani Ukrajine od ruskog agresora pitanje principa na kojima počiva i evropski put Crne Gore. Ako se jednom prihvati da veća sila ima pravo da ucjenjuje manju, da joj određuje saveze, granice i identitet, onda se ne ruši samo bezbjednost Ukrajine, nego i cijela logika evropskog poretka u kojem i Crna Gora gradi svoju budućnost.

Rusija danas ima izbor. Može da nastavi rat koji ne može dobiti, da troši stotine hiljada života, da uništava sopstvenu budućnost i da produbljuje zavisnost od režima poput Sjeverne Koreje i Irana. Ili može da zaustavi agresiju, prihvati realnost i sjedne za sto za kojim se razgovara o realnom i trajnom miru za sve buduće generacije.

Ukrajina bira mir koji ima dostojanstvo, pravdu i garancije da se zlo neće ponoviti. To je i ukrajinski, i evropski interes.

Zato je poruka sa Samita G7 važna za cijelu Evropu, uključujući i Crnu Goru, zemlju koja je najbliža narednom članstvu u EU. Jer se danas u Ukrajini brani pravo svake zemlje da sama odlučuje o svojoj budućnosti. Brani se princip da granice ne mijenjaju tenkovi. Brani se uvjerenje da sila ne smije biti iznad prava.

Rusija može odmah zaustaviti svoj rat. To je najjednostavnija istina ove tragedije.

A dok to ne učini, Ukrajina će se braniti. I svijet mora nastaviti da joj pomaže — ne zato da bi rat trajao duže, već zato da bi mir konačno postao moguć.