Eskapizam ili ambivalencija

Završetak svake godine je vrijeme za sumiranje i analizu u dometima unutrašnje i vanjske politike i njenih rezultata u praktičnom smislu. Iako je nezahvalno u situaciji kada rijetko što funkcioniše u državi Crnoj Gori baviti se onima koji su na političkoj trpezi najmanje krivi za takvu situaciju, okolnosti nameću da nije moguće izbjeći širu sliku, uključujući i razmjere učinkovitosti suverenističkog političkog bloka i političkih partija koje se deklarišu kao dio tog korpusa. Očito je problem jasne diferencijacije od zla očigledna naklonost EU da Crnu Goru iskoristi kao primjer svoje otvorenosti za proširenje, kao motiv drugim zemaljama Zapadnog Balkana da pojačaju reforme i brže ispune kriterijume za članstvo. Dijelom zbog agresije Rusije na Ukrajinu, a dijelom zbog očitog mekog uticaja Ruske Federacije i Kine na prostorima Zapadnog Balkana, koji se širi i na neke bivše socijalističke zemlje, današnje članice EU.

BURIDANOV MAGARAC

Naklonost EU za prijem Crne Gore i očigledno formalizovanje uslova, bez ulaženja u samu suštinu da li se crnogorsko društvo istinski reformiše ili se radi o providnom simulakrumu, kao da je suverenistički blok stavila u poziciju Buridanovog magarca. Da li je prihvatljiva cijena urušavanja svega u državi zbog otvorene mogućnosti za relativno brzi ulazak Crne Gore u EU, izbjegavajući bilo kakav ozbiljniji otpor otvorenom urušavanju svih demokratskih principa, spajanju sve tri grane vlasti pod kontrolom vladajuće većine i otvorenoj diskriminaciji najbrojnije etničke grupe u Crnoj Gori, sa tendencijom promjene etničke strukture u cilju ostvarenja ideje „srpskog sveta“, kao parafraze Putinove politike o vraćanju istorijske imperijalne politike na prostore bivšeg SSSR-a.

Dok, čini se, suverenistički blok mrtvijem snom spava, svodeći svoje aktivnosti samo na nesporno argumentovane govore u Skupštini, vladajuća većina je faktički osvojila svojim uglavnom poluobrazovanim, nesposobnim i autoritativnim kadrovima sve sfere društva: od pravosuđa, kulturnih i obrazovnih institucija, do bezbjednosnog sektora i institucija sile: vojske i policije. Kao da gaje iluzije u opoziciji da će se ulaskom u EU ti problemi vratiti na svoje mjesto, iako nikada nijesu ni bili na svom mjestu, kao što su se gajile iluzije da će pristupom članstvu u NATO Crna Gora riješiti problem svoje suverenosti i odbraniti se od otvorenih nasrtaja spolja. Bojim se da će ta zabluda skupo koštati Crnu Goru i da je sve očiglednije da većinska vlast koristi priliku da otvori sve više pitanja koja zadiru u sami habitus crnogorskog društva i njegov konstitutivni karakter, dok se maše crvenom maramom članstva u EU.

Nekako se i može shvatiti strah građanskih političkih elita od konformizma koji odavno krasi pristalice crnogorskog suverenizma, samim tim i od fijaska javnih manifestacija nezadovoljstva, ali je teško razumjeti parlamentarno saučestvovanje u razgradnji ono malo institucionalnog suverenizma što je postignuto za vrijeme predavgustovske vlasti, kao i inertnost u korišćenju međunarodnih sudskih i političkih institucija u procesuiranju očiglednog kršenja osnovnih ljudskih prava i otvorenu diskriminaciju etničkih Crnogoraca i procrnogorskih institucija. Eskapizam ili ambivalencija?!

Na najvažnije državne funkcije postavljaju se ljudi bez ikakvih profesionalnih perfomansi i značaja, čak i osobe koje više priliče higijenskim radnicima u osnovnoj školi u nekoj crnogorskoj zabiti, nego direktorkama kulturnih ustanova, dok se smjenjuju svi koji ne pripadaju političko–religioznom komplotu koji drži na okupu rogove u vreći od većinske vlasti. Dok vreću drži vojvoda od Krnje Jele, Andrija Mandić.

ZAŠTO ĆUTI OPOZICIJA

Ako se Ustavni sud oglasio kao nenadležan za odlučivanje o tzv. Temeljnom ugovoru države Crne Gore sa Crkvom Srbije, zašto opozicija nije podnijela zahtjev sudu u Strazburu sa osnovnim zahtjevom da se definiše status tog Ugovora, jer on nije međunarodni zato što se međudržavni ugovori sklapaju sa državama, a ne pojedinačnim pravnim subjektima iz drugih država. Zato taj Ugovor nije ni ratifikovan u Skupštini, što bi moralo biti da je međudržavni ugovor. Drugo, kako je moguće ugovorom sa pravnim subjektom iz druge države uređivati unutrašnje pravo u Crnoj Gori, koja ima već donešen Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji moraju poštovati svi ugovori sa bilo kojom vjerskom zajednicom u Crnoj Gori.

Zašto opozicija izlaskom iz parlamenta ne problematizuje snižavanje kriterijuma za rukovodeća mjesta u svim javnim oblastima, nepoštovanje konkursa i kriterijuma kvaliteta prilikom izbora kadrova i, konačno, zašto se dikriminušu kadrovi crnogorske nacionalnosti, iako očigledno ispunjavaju profesionalne i druge standarde, višestruko više od onih koji se biraju? Zašto država Crna Gora izdvaja ogroman novac za Crkvu Srbije i srpske manifestacije i institucije, dok procrnogorske institucije su na rubu opstanka, a mnoge se i gase? U kojoj je to zemlji moguće na čelo kulturnih i prosvjetnih ustanova postavljati osobe koje su otvoreni neprijatelji nezavisnosti Crne Gore i otvorene pristalice druge države? Kako je moguće da se u vojsci i policiji Crne Gore sprovodi partijski veting, u kojem nema kriterijuma koji je primaran u svim zemljama svijeta: bezrezervna odanost svojoj zemlji? Kad bi se primjenjivao taj kriterijum bojim se da bi, od ministra pa nadolje, otpala većina zapošljenih.

POLITIČKI ZATVORENICI

Zašto se politički ne problematizuje postojanje političkih zatvorenika u Crnoj Gori i postojanja osoba iz vlasti koje su eskulpirane od svake odgovornosti, zahvaljujući tužiocima i sudijama koji su iz redova njihovih pristalica? Svako sa zrnom mozga vidi da su optužbe protiv bivšeg SDT Milivoja Katnića, njegovog bivšeg zamjenika Saše Čađenovića i bivšeg policijskog funkcionera Zorana Lazovića najobičnije amaterske konstrukcije, nedostojne bilo kojeg brucoša pravnog fakulteta. Kako je moguće da Odbor za pravosuđe u izboru sudija Ustavnog suda postavlja pitanja o nacionalnoj pripadnosti i o tome kako bi presudili u slučaju kolokvijalno nazvanom „državni udar“? Kako je moguće prenebregnuti da je u navedenom slučaju „državni udar“ dokazima potkrijepljen svaki iskaz svjedoka saradnika, počev od materijalnih dokaza, do šifrovanih komunikacija, susreta sa optuženima, novca koji im je predavao, itd?

Zašto je jedina odbrana optuženih u predmetu „državni udar“ kredibilitet svjedoka saradnika, kada se proces vodi upravo kako bi se u postupku potvrdilo da li su njegovi iskazi istiniti, što je izvođenjem dokaza nedvosmisleno utvrđeno? Institut svjedok saradnik je i zamišljen tako da osobe iz kriminalnog miljea otkriju tužilaštvu detalje na osnovu kojih oni mogu prikupiti dokaze i formirati optužnicu. Ne samo na osnovu svjedočenja svjedoka saradnika, što očigledni krivci i njihova politička sabraća pokušavaju da podvale.

ISTORIJSKI REVIZIONIZAM

Izostanak institucionalnih promjena sa ciljem sistemske podrške razvoju konsensualne političke kulture i konsekventne konstitucionalizacije i utemeljenja Crne Gore kao građanske, pravno uređene države, pokazuju se kao veoma bitan faktor i indikator nepostojanja stvarne evropeizacije Crne Gore. Sve što podśeća na otvorenost, građanstvo, pluralizam, univerzalizam i multikulturalizam pretrpjeli su krah i vraćaju nas aspektima kobnih posrtanja i sunovrata mračnih devedesetih. Demokratizacija sistema, ispostavilo se, nema neophodni građanski (očigledno daleko precjenjeni) potencijal, a snaga konzervativnih obrazaca je toliko jaka (često potcjenjivana) da je čak prevladala i među partijama vlasti koje se deklarišu kao prozapadne i građanske. Zahvaljujući tim konzervativnim obrascima Crna Gora se sve više odriče svoje antifašističke prošlosti i tradicije i potpada pod uticaj Crkve Srbije i njihovog ničim utemeljenog, zasnovanog samo na bajanju, bez ikakvih argumenata, istorijskom revizionizmu.

Istorijski revizionizam – kako ga definiše Todor Kuljić – predstavlja „preradu prošlosti nošenu jasnim ili prikrivenim namjerama pravdanja užih nacionalnih ili političkih ciljeva“. Drugim riječima, u slučaju istorijskog revizionizma na djelu je ne samo prevrijednovanje tj. novo ili modifkovano tumačenje prošlosti, već neposredna prerada (falsifkovanje, izostavljanje, izvrtanje, itd.) istorijskih činjenica i izvođenje odgovarajućih objašnjenja, koja imaju krajnje utilitarnu vrijednost u određenom kontekstu. Čini se kao da ne postoji svijest da iza istorijskog revizioionizma Crkve Srbije ne stoji samo formalna zamjena teza, već duboko ukorijenjena namjera da se promijeni i etnička i istorijska lična karta Crne Gore. U zabludi su suverenističke partije da se istorijski revizionizam Crkve Srbije i velikosrpskih partija može retorički vratiti na deponiju sa koje su ih konzumenti uzeli, jer iza njihovog konzumiranja ne stoji želja za istinom, već upravo suprotno. Neka vas zato ne čude štazijevci i sekuritateavci iz Demokrata, što reče jedna moja prijateljica, što postavljaju popove, vazda lakome na pare, da naprasno volontiraju i trkeljišu po arhivima. Ko zna, možda se jednog dana policija i vojska pojave sa kokardama na kapama. Čudo su volonteri!