Donald Tramp – najomiljeniji srpski političar poslije Putina

Otkad znam za sebe, Sjedinjene Američke Države bile su ozloglašene kao prirodni neprijatelj Srbije, izvor svekolikog zla u svijetu i okolini, a takvi stavovi su mainstream već skoro 40 godina. Nije to neki subjektivan utisak, postoje i realni pokazatelji da nije riječ o privatnoj himeri. Istraživanje Instituta za evropske poslove iz maja 2023. godine pokazalo je da gotovo 40 odsto građana Srbije Sjedinjene Američke Države vidi kao neprijatelja. Jedna ranija anketa, koju je Gallup proveo 2009. godine, pokazala je da je tada 61 odsto građana Srbije imalo negativan stav prema SAD-u.

U medijima već predugo dominira mržnja prema svemu što dolazi sa dekadentnog Zapada, a SAD je simbol i najjači predstavnik svih pošasti koje nam prijete u namjeri da nas rasrbe, liberalizuju, demokratizuju i satru vjekovni nacionalni identitet Srba. Teško bi bilo utvrditi broj antizapadnih tekstova objavljenih po domaćim tabloidima i srodnim trovačnicama duha, ali nema sumnje da ih je bilo na desetine hiljada.

Čežnja žitelja socijalističke epohe za zapadnim načinom života, za američkom kulturom – prije svega popularnom, ali i visokom – odavno je zaboravljena. Davno su prošli dani kad je pjesnik i prevodilac Vojislav Despotov izdavao časopis za američku književnost 'Hey, Joe'. Posljednji broj objavljen je, ako se ne varam, daleke 1991. godine. Takvi projekti su slavno propali, jer smo ulazili u doba radikalnog antiamerikanizma i antizapadnjaštva u kojem smo se posvetili razaranju najbolje države koju smo imali, nacionalističkom zatvaranju u sopstvenu pećinu i pratećim ratnim igrama, pokoljima i jezivim zlodjelima.

Tabloidni hvalospjevi Trampu

Međutim, otkad je Donald Tramp po drugi put zasio u Bijelu kuću, došlo je do radikalne promjene u javnom mnjenju, tačnije u dominantnom javnom diskursu koji oblikuju nebrojeni režimski mediji. Odjednom je Sjedinjenim Američkim Državama skočila cijena, a predsjednik Tramp je postao omiljeni srpski političar – poslije Vladimira Putina, naravno. Preko noći se promijenila priča koju nam serviraju decenijama, kao da ništa nije bilo.

U medijima pod kontrolom Aleksandra Vučića već nedjeljama vlada prava slavljenička atmosfera, konačno se ostvaruju njihovi snovi, jer djeluje da se slama međunarodni poredak. Informer, Kurir, Srpski telegraf i ostali tabloidi slave SAD i Trampa, televizije s nacionalnom frekvencijom su u zanosu, a pridružuju im se i lokalne filijale Putinovih medija, Sputnjik i RT – Balkan. Takav medijski zaokret dobio je ubrzanje otkad je Tramp radikalno promijenio politiku SAD-a prema Ukrajini.

Tabloidi slavodobitno objavljuju kako je Tramp ponizio Volodimira Zelenskog kao nikad u životu, poručivši mu da njegovo prisustvo na mirovnim pregovorima nije bitno; kako je Tramp dao Evropskoj uniji rok od tri nedjelje da pripremi kapitulaciju Ukrajine; kako se Tramp obrušio na Zelenskog i otkrio “nešto što je šokiralo čitav svijet” – da je Ukrajina izgubila 700.000 ljudi u ratu. Posljednji “podatak” su tabloidni novinari rešili da provjjjjjere, pa su se pozvali na generala iz Generalštaba oružanih snaga Rusije. Očekivano. Šteta što urednici tabloida ne slušaju pažljivije Trampa, pa im je promaklo da je američki predsjednik više puta govorio o milionima žrtava u Ukrajini – takvo otkriće bi šokiralo ne samo cijeli svijet, već i najudaljenije galaksije u svemiru.

Kremaljska propaganda iz Bijele kuće

Vučićevi mediji sa perverznim uživanjem objavljuju kako Ujedinjene nacije drhte, kako je SAD slomio Zelenskog, kako su Putin i Tramp skovali genijalni plan po kojem neće dati ni cent (a ni kopejku) za obnovu Ukrajine, kako u jadnoj Evropi vlada muk nakon što su stigle katastrofalne vijesti i sve u tom stilu. A zašto se dežurni trovači sopstvene nacije ne bi radovali? Imaju sve razloge za slavlje. Do juče je iskaz “Ukrajina napala Rusiju” bio tek bizarni ruskokolonaški naslov sa naslovne strane Informera, proizvod uma Dragana J. Vučićevića, a danas je to maltene zvanični stav Bijjjele kuće, otkad je Tramp optužio Zelenskog da je kriv za početak rata.

Uskraćivanje pomoći Ukrajini, tobožnji mirovni pregovori na kojima ne prisustvuje predstavnik Ukrajine, ucjenjivački prijedlog da Ukrajina SAD-u preda polovinu minerala i drugih prirodnih resursa i tako postane kolonija, nazivanje Zelenskog diktatorom, insistiranje da se u Ukrajini održe izbori usred rata, najave da će okupirani djelovi Ukrajine ostati pod kontrolom Moskve, bagatelisanje teritorijalnog integriteta napadnute države – sve je to muzika za uši proputinovskih snaga u Srbiji.

Uostalom, ne slave samo srpska dezinformativna glasila. Euforija je zahvatila i Putinove propagandiste, prosto ne vjeruju šta se dešava, jer predsjednik SAD-a izgovara potpuno iste stvari koji oni ponavljaju već godinama, po zadatku dobijenom iz Kremlja. Donald Tramp se ponaša kao pudlica Vladimira Putina, kojem se i divi, jer ruski diktator ne mora da se bakće sa opozicijom, zakonima, sudovima, institucijama – sve je podređeno njegovoj volji.

Tramp ima iste ambicije, čak ih i ne krije, pa je nedavno objavio kako onaj ko spasava svoju zemlju ne krši nijedan zakon. Što će reći – predsjednik SAD-a je iznad svakog zakona, iznad Ustava, iznad pravosuđa, on ne može da počini krivično djelo ili prekršaj. Drugim riječima, Tramp sebe ne doživljava kao predsjednika demokratske zemlje, već kao firera u totalitarnom sistemu.

Podrška Putinovoj agresiji

Promjjena raspoloženja prema Trampu i SAD-u u srpskoj javnosti nije nikakvo iznenađenje. Od početka ruske agresije na Ukrajinu dominiraju putinovski stavovi, podrška razaranju napadnute zemlje, veličanje zločinačke ruske armade i slavljenje zločina, ubijanja civila, otimanja djece, masovne pljačke, sravnjivanja čitavih gradova sa zemljom i sličnih nepočinstava. Nije tako davno bilo kad su srpske snage činile ista zlodjela po komšiluku, sa sličnim izgovorima koje ruska propaganda danas koristi, a većinska Srbija se od tog nasljeđa nikad nije distancirala.

Sve do novog Trampovog mandata SAD je bio neprijatelj proruske srpske javnosti iz prostog razloga što su podržavale Ukrajinu, slale vojnu i humanitarnu pomoć, i stajale na strani Volodimira Zelenskog. Čim je došlo do kopernikanskog obrta američke politike, kojim je praktično izvršena izdaja svega onoga što je bila suština američke međunarodne politike u posljednjih 80-ak godina, promijenilo se i raspoloženje prema SAD-u.

Mediji pod kontrolom vladajuće partije govore i pišu ono što predsjednik Aleksandar Vučić misli. Svakom razumnom je i ranije bilo jasno da je Vučić, kao autokrata, nacionalista i loše presvučeni radikal – zakleti protivnik Zapada, Evrope, SAD-a i svega što ovi pojmovi predstavljaju. Evropske integracije su puka šarena laža, srpski režim čini sve što je u njegovoj moći da Srbiju odvuče sa evropskog puta i od nje napravi rusku guberniju na Balkanu. Vučić jedine saveznike u svijetu vidi među diktatorima, autokratama, čvrstorukašima koji tlače svoje građane, drže ih u kavezu i sprovode represiju nad njima.

Čim je na čelo SAD-a došao jedan takav diktatorski nastrojen pojedinac, Vučić je u njemu odmah ugledao saveznika i sličnomišljenika, čovjeka s kojim bi mogao da se razumije. Sličan se sličnom raduje, rekla bi stara latinska poslovica, a Tramp pokazuje zapanjujuće nalikovanje našem lokalnom diktatoru. Isti je to prezir prema demokratskim ustanovama, prema slabijima i potrebitima, prema svemu što je čovjek tokom svoje istorije izumio kako bi humanizovao društvo, državu i međuljudske odnose.

Opiri se, ne povinuj se!

Zaokret od 180 stepeni u odnosu srpske javnosti prema SAD-u pokazuje i da ovdašnji antiamerikanizam nema mnogo veze sa samom američkom državom. Zapravo se radi o mržnji prema jednom sistemu vrijednosti, prema demokratiji, liberalizmu, individualizmu, pravnom poretku, vladavini prava, ljudskom dostojanstvu i civilizaciji. Čim je SAD skrenuo sa tog civilizacijskog kursa, odmah je dobio oduševljenu podršku ovdašnjih varvara koji osjećaju iskreno gađenje prema bilo kojoj ljudskoj vrijednosti.

Uostalom, SAD je velika zemlja i za svakog predstavlja nešto drugo. Srpski nacionalisti bi se lako složili sa svojim američkim parnjacima – desničarski evangelisti, zadrti članovi MAGA pokreta, Proud Boys i slični mračnjaci su im vrlo bliski. Za neke ljude malo drugačijih nazora SAD je nešto sasvim drugo, prije svega velika, slobodna, demokratska američka kultura: Ralf Waldo Emerson, Henry David Thoreau, Edgar Allan Poe, Emily Dickinson, Herman Melville, William Faulkner, Henry James, Robert Frost, Walt Whitman…

U njihovim djelima mogao bi se pronaći protivotrov i za ovdašnje mahnite ljubitelje neslobode i tiranije, ali i za probleme SAD-a. Ne bi bilo loše da se svi podsjetimo jedne kratke pesme Walta Whitmana pod naslovom “Državama”. Pjesma glasi:

Državama ili ma kojoj od njih, ili ma kom gradu Država:

‘Opiri se, ne povinuj se!’

Jednom se bespogovorno povinuješ – sasvim si pogrbljen,

jednom sasvim pogrbljen, ni jedan narod, država, grad ove zemlje,

nikad više ne vraća svoju slobodu.