Ekonomija nezavisnosti: Dvije decenije izgovora i improvizacije

Ekonomska istorija Crne Gore od povratka nezavisnosti do danas može se opisati kao dvije decenije sistematskog kupovanja vremena pomoću sve novijih izgovora - ocijenjeno je u analizi koju je za CDT uradio ekonomski analitičar i direktor Fidelity Consultinga Miloš Vuković. 

Analiza je pripremljena u okviru dijaloga koji CDT sa Insitutuom Damar pokreće povodom obilježavanja 20 godina nezavisnosti.

U njoj se navodi da je za dvije decenije improvizacija postala dominantan metod ekonomskog upravljanja.

Analiza ukazuje da je Crna Gora od obnove nezavisnosti promijenila više vlada i fiskalnih paradigmi nego suštinskih elemenata svog razvojnog modela i da je umjesto dosljedne razvojne strategije vođena politika kratkoročnih prilagođavanja.

Dodaje se da je svaka generacija nosilaca ekonomske politike imala spreman izgovor zašto ozbiljne strukturne reforme moraju da sačekaju - nekada zbog povoljne ekonomske konjunkture koju ne treba kvariti, pa onda zbog krize koju treba prebroditi, te zbog izbornog ciklusa koji ne trpi nepopularne mjere.

U analizi se ocjenjuje da je umjesto definisanog koncepta o tome šta privreda proizvodi, izvozi i kako jača svoju otpornost, dominantno izgrađena ekonomija oslonjena na ličnu potrošnju, uvoz, tržište nekretnina, sezonski turizam i kontinuirano zaduživanje.

Drugim riječima, dodaje se, rast je dominantno bio funkcija priliva novca, a ne vještine povećanja produktivnosti.

Kako se navodi u Vukovićevoj analizi, u prvim godinama nakon obnove nezavisnosti, agregatni pokazatelji djelovali su solidno a snažan priliv stranih direktnih investicija, otvaranje države i rast cijena nekretnina kreirali su privid ubrzane konvergencije ka razvijenim ekonomijama, a taj privid je, navodi kreirao i prvi veliki izgovor - ako brojevi rastu, čemu onda strukturne reforme?

- Pokazalo se da rast nije počivao na proširenju proizvodne baze niti na rastu ukupne produktivnosti, već na eksternim prilivima i kreditnoj ekspanziji - navodi se u analizi.

Sljedeći izgovor, kako se navodi u dokumentu, nastao je nakon globalne finansijske krize 2008. i 2009. godine koja je potvrdila dijagnozu.

- Umjesto da posluži kao okidač za strukturno repozicioniranje privrede u pravcu jačanja produktivnih sektora, izvozne diversifikacije i osnaživanja ljudskog kapitala, kriza je tretirana kao ciklični poremećaj, a zatim i kao još jedan izgovor - u uslovima krize, naime, nije trenutak za bolne reforme - dodaje se u dokumentu.

Uslijedila je, podsjećaju, pandemija COVID19 i novi izgovori – da je riječ o vanrednoj okolnosti koja zahtijeva vanredne mjere, pa su redovne strukturne reforme ponovo odložene.

- Onda je došao i program Evropa sad koji je paket sa značajnim implikacijama na strukturu javnih prihoda i dugoročnu fiskalnu održivost, uz novi izgovor - argument da će rast nominalnih primanja sam po sebi pokrenuti privredu zamijenio je ozbiljnu analizu efekata na produktivnost, inflaciju i tekući račun - navodi se u analizi. 

Cjelokupnu analizu pogledajte OVDJE.