„Tako traži Evropa“: Evropska pravila za domaće izgovore i neistine

Kao da je juče bilo kada su srna i lane, ni krivi ni dužni, postali pitanje evropskih integracija. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede donijelo je sporni Pravilnik o lovnim sezonama na divljač, uz saglasnost resora ekologije Damjana Ćulafića. Kada su uslijedile kritike, u obrazloženjima se pojavio Brisel. Ćulafić je tvrdio da je njegovo ministarstvo bilo „prinuđeno da postupa shodno instrukcijama Evropske komisije“, dok je resor poljoprivrede pravilnik branio evropskom praksom i planskim upravljanjem divljači.

Građanima je tako ponuđeno objašnjenje iz kojeg se moglo zaključiti da put u Evropsku uniju, iz nekog razloga, vodi i preko otvaranja lovne sezone na srne i lanad. Kako je Raskrinkavanje već pokazalo u analizi tog slučaja, evropski propisi takvu obavezu ne nameću. Ono što je negdje dopušteno nije samim tim obavezno, a domaća odluka ne postaje evropski zahtjev zato što se tako predstavi.

Prilično zgodno obrazloženje. Odluka je naša, ali je odgovornost, izgleda, otputovala u Belgiju.

Ovaj slučaj otvara šire pitanje: kakvu sliku o EU dobija građanin kada mu se nepopularne odluke predstavljaju kao nešto što Brisel traži, a on mora da prihvati? Slična slika nastaje i kada se stvarnim evropskim pravilima pripišu zabrane koje ne sadrže. Jednom se EU koristi kao opravdanje, drugi put kao prijetnja. Građanin u oba slučaja ostaje bez jasnog odgovora šta se od njega zaista očekuje.

Kratak je put od evropske mjere do lične prijetnje

Upravo odnos između konkretnih politika, obmanjujućih poruka i povjerenja građana razmatra studija „Dezinformacije i učešće javnosti u zelenoj tranziciji“, koju je konsultantska kuća Milieu Consulting pripremila za Evropski komitet regiona, savjetodavno tijelo EU koje predstavlja lokalne i regionalne vlasti. Njen drugi dio posvećen je Evropskom zelenom dogovoru: širokom okviru politika koje obuhvataju energetiku, saobraćaj, poljoprivredu i zaštitu prirode.

Obrazac koji opisuje prilično je prepoznatljiv. Složena mjera najprije se svede na nekoliko uznemirujućih riječi: skuplji život, gubitak posla, zabrana automobila, nestašica hrane. Zatim se poveže sa porukom da o svemu odlučuje udaljena politička elita koja ne razumije kako obični ljudi žive.

Tako rasprava o tome kako smanjiti zagađenje prerasta u priču o tome ko građanima oduzima slobodu. Za taj preokret nije uvijek potrebno izmisliti čitavu vijest. Nekad je dovoljno izostaviti jednu važnu riječ.

Automobil koji preko noći postaje problem

U raspravi o automobilima ta riječ je: „novi“.

Studija opisuje tvrdnje prema kojima će EU zabraniti benzince i dizelaše uopšte, pa čak i zahtijevati da se vlasnici riješe postojećih vozila. Sličnim strahovima već smo se bavili u tekstu „Mogu li stari ‘golfovi’ i ‘pasati’ u EU?“, jer su, sudeći po tim porukama, i naši automobili dobili posebne uslove za evropske integracije. Objasnili smo da članstvo samo po sebi ne znači obaveznu zamjenu starijih vozila. U slučaju koji studija razmatra, pravila su se odnosila na emisije novih automobila i kombija, odnosno na obaveze proizvođača. Od toga do priče da se morate oprostiti od automobila ispred zgrade ipak ima podosta kilometara.

Izmjenama usvojenim 2023. postavljen je cilj smanjenja emisija novih vozila za 100 odsto od 2035. godine. Komisija je u decembru 2025. predložila njegovo ublažavanje, uz dodatne mehanizme nadoknađivanja preostalih emisija. Zato je i u ovoj raspravi neophodno razlikovati usvojena pravila od predloga njihovih izmjena. Ali nijedno od tih objašnjenja ne pretvara standard za nova vozila u nalog građaninu da preda automobil koji već vozi.

Standardi za emisije novih vozila nisu nalog vlasnicima da se odreknu automobila koje već voze (Foto: Pexels)

Razlika je velika. Posebno za nekoga kome automobil nije statusni simbol nego način da stigne na posao, odvede dijete u školu ili obiđe roditelje.

Takav čovjek ima sasvim opravdana pitanja. Koliko košta električni automobil? Gdje bi ga punio? Šta ako živi u zgradi bez parkinga ili u mjestu sa slabim javnim prevozom? Studija prepoznaje pristupačnost vozila, infrastrukturu i potrebe ruralnih zajednica kao legitimne teme rasprave.

Pitanje „kako ću to platiti“ nije dezinformacija. Tvrdnja da određeni propis nalaže oduzimanje ili rashodovanje postojećeg automobila može biti.

Kada se ta razlika izbriše, stvarna finansijska nesigurnost postaje osnova za mnogo širu poruku: EU vam uređuje život, a vaše mogućnosti je ne zanimaju. U takvoj priči nestaju i precizno pravilo i mogućnost da se ono ozbiljno kritikuje. Ostaje ljutnja.

Zaštita prirode protiv punog tanjira

Sličan obrazac studija prepoznaje u raspravi o evropskom propisu o obnovi prirode. Njegovi protivnici koristili su poruke o nestašicama hrane, gubitku poljoprivrednog zemljišta i ugrožavanju prihoda farmera. Autori posebno izdvajaju obmanjujuće tvrdnje da bi obnova prirode nužno dovela do propadanja poljoprivrede.

Takva poruka ima jednostavnu, ali pogrešno postavljenu logiku: možemo imati zaštićenu prirodu ili dovoljno hrane. Oboje, navodno, ne može.

U stvarnosti, poljoprivredna proizvodnja zavisi i od stanja zemljišta, vode i oprašivača. Evropski okvir obnove prirode obuhvata, između ostalog, poboljšanje stanja poljoprivrednih ekosistema i očuvanje elemenata predjela poput živica i cvjetnih pojaseva. Njegovo obrazloženje uključuje upravo dugoročnu sigurnost proizvodnje hrane.

Troškovi i mogućnosti prilagođavanja evropskim pravilima stvarna su pitanja poljoprivrednika, koja zahtijevaju konkretne odgovore (Foto: Pexels)

To ne znači da svaka mjera svakom poljoprivredniku donosi neposrednu korist ili da promjene nemaju troškove. Ko će ih snositi, kako će se zemljište koristiti i koliko će administracije biti potrebno jesu pitanja na koja institucije duguju odgovore.

O tome kako ove brige izgledaju u Crnoj Gori već smo pisali u tekstu „Ograničenja ili šansa: Šta članstvo u EU znači za male crnogorske proizvođače?“. Iako je riječ o širim uslovima poslovanja i bezbjednosti hrane, dilema je slična: hoće li mali proizvođač moći da se prilagodi ili mu se, zajedno sa evropskim pravilima, najavljuje i zatvaranje gazdinstva? Objasnili smo da evropski okvir prepoznaje određene fleksibilnosti za male proizvođače, ali da ulaganja, dokumentacija i pristup podršci ostaju stvarni izazovi. Između obećanja da će sve procvjetati i upozorenja da će sve propasti nalazi se svakodnevica ljudi koji od proizvodnje žive. Njima bi, uz velike poruke o Evropi, dobro došlo i poneko upotrebljivo uputstvo.

Studija ukazuje i na osjećaj dijela poljoprivrednika da se njihov postojeći doprinos zaštiti prirode nedovoljno priznaje. Ako se čovjeku koji živi od zemlje obraćate kao da je upravo on glavni neprijatelj prirode, teško je očekivati naročito strpljiv razgovor.

Brisel smanjuje pesticide, neko već najavljuje glad

Rasprava o pesticidima dodatno pokazuje zašto nije dovoljno podijeliti učesnike na one koji razumiju nauku i one koji joj smetaju.

Predlog Evropske komisije iz 2022. predviđao je smanjenje upotrebe i rizika od hemijskih pesticida za 50 odsto do 2030. na nivou EU, uz druge mjere, uključujući posebna ograničenja u osjetljivim područjima. U javnoj raspravi, opisuje studija, taj predlog predstavljan je i kao opšta zabrana pesticida koja će izazvati veliki pad proizvodnje hrane.

Iza pretjeranih poruka, međutim, postojala su stvarna pitanja: jesu li alternative dostupne, koliko koštaju, kako djeluju na različite kulture i šta promjena znači za prihod malog proizvođača. Studija upozorava da bi obmanjujuće bilo i suprotno pojednostavljivanje, tj. uvjeravanje da se pesticidi mogu odmah zamijeniti bez teškoća i rizika.

Evropski parlament odbacio je predlog u novembru 2023, a Komisija ga je formalno povukla u martu 2024, jer dogovor nije bio izgledan. Postojeća direktiva o održivoj upotrebi pesticida ostala je na snazi.

Taj ishod ne može se objasniti samo dezinformacijama. Autori ukazuju i na ozbiljne sporove oko izvodljivosti, načina sprovođenja i političkih prioriteta. E upravo zato ovaj primjer na jedan vrlo pplastičan način pokazuje kako obmanjujuće poruke djeluju unutar već postojeće, stvarne društvene rasprave.

Strah ne mora biti izmišljen da bi bio zloupotrijebljen.

Brisel govori o ciljevima, građanin pita za račun

Evropske institucije u ovoj analizi ne prolaze bez kritike. Studija opisuje komunikaciju koja kasni, jezik koji traži prevodioca i ciljeve čije praktično sprovođenje ostaje nedovoljno objašnjeno.

Građanin čuje da je potrebna velika promjena. Mnogo teže saznaje koliko će ga koštati, kakvu podršku može dobiti i šta se dešava ako nema novca da prati predviđeni tempo.

Tu nastaje praznina.

Nju može popuniti razumljivo objašnjenje, ali i uznemirujuća objava koja obećava da će u dvije rečenice otkriti šta se „zapravo krije“ iza evropske politike. Dok institucije razrade saopštenje, takva priča već može postati dio svakodnevnog razgovora.

Autori upozoravaju i na posljedice promjenljivih poruka. Ako se neka politika najprije predstavi kao čvrst dugoročni plan, a zatim mijenja, ublažava ili povlači bez jasnog obrazloženja, građani mogu zaključiti da ni njeni zagovornici ne znaju šta rade. Političko pregovaranje jeste normalno. Nerazumljivo objašnjenje njegovih rezultata ne mora biti.

Povjerenje se ne gradi samo uvjeravanjem da je cilj dobar. Potrebno je objasniti put do njega, troškove i odgovornost za posljedice.

Stoga se razgovor sa pogođenim grupama, dok se mjere još oblikuju, nameće kao zdravorazumsko i logično rješenje, ili još preciznije – instrument u borbi protiv deinformacija. Naknadno ubjeđivanje ljudi da je odluka donesena za njihovo dobro teško može zamijeniti priliku da su na nju zaista uticali.

Građaninu ne treba još jedan krivac, nego jasno objašnjenje

Za crnogorsku publiku ovo je važno upravo u kontekstu približavanja EU. Studija ne istražuje rasprostranjenost ovih narativa konkretno u Crnoj Gori, ali objašnjava obrasce koje vrijedi prepoznati kada se evropske politike predstavljaju domaćoj javnosti.

Slučaj srne i laneta pritom nije primjer sprovođenja Evropskog zelenog dogovora. Veza je u načinu na koji se građanima predstavlja evropska odgovornost: domaće rješenje dobija oznaku obaveze koju navodno nije moguće izbjeći.

Takvo objašnjenje može podstaći nepovjerenje i kada dolazi od onih koji se predstavljaju kao zagovornici evropskih integracija. Nije potrebno otvoreno govoriti protiv EU da bi se stvorio utisak da ona građanima uglavnom nešto naređuje.

Zato provjera treba da počne od jednostavnih pitanja: šta tačno piše u propisu, na koga se odnosi i ko je izabrao konkretno rješenje? Jednako je važno pitati koliko ono košta i da li je pravedno.

Građanin ima pravo da evropsku mjeru podrži, ospori ili traži njenu izmjenu. Za to mu trebaju činjenice, uključujući i one koje institucijama nisu prijatne. Evropske integracije ne podrazumijevaju odustajanje od pitanja. Naprotiv.

A kada se sljedeći put ispostavi da je za neku neobjašnjenu odluku ponovo zadužen Brisel, bilo bi korisno zatražiti i broj člana. Da makar znamo gdje je tačno propisano ono što nam se predstavlja kao neizbježno.