Umjesto Jadranskog mora, dobio je Laktaše: Evo zašto je Vučić manično opsjednut Hrvatskom

Bauk Hrvatske kruži Srbijom! Sve sile i energija režima Aleksandra Vučića ušle su u sveti savez kako bi se oslobodile tog duha: Informer i RT Balkan, Brnabić i Vulin, BIA, uhode, ćaciji i druge protuve. Koja je to druga država koju njeni protivnici nijesu izvikali kao Hrvatsku — tako bismo danas mogli parafrazirati uvodne riječi Karla Marksa u novom vučićevskom prevodu Komunističkog manifesta.

Da nije bizarno tragično, bilo bi tragikomično. Naime, u završnici bezočne i grozničave kampanje uoči izbora za sedmicu dana, koji bi možda mogli sa scene pomesti Aleksandra Vučića, on je podigao ljestvicu uvreda, prijetnji i manipulacija do vrhunca, a u toj bjesomučnoj papazjaniji njegova omiljena opsesija Hrvatskom i Hrvatima odletjela je u manijakalne nebeske visine. Otvoreno ide prema tački vrhunskog usijanja nakon koje više neće biti povratka. Njemu sada treba otvorena i nepatvorena mržnja prema Hrvatima alias studentima koje zapravo optužuje da su hrvatski petokolonaši kako bi homogenizovao uplašene i navodno ugrožene Srbe. To što je to besmisleno i nelogično njemu je svejedno. Što veća laž, što apsurdnija laž, to smatra da će biti probitačnija. Nažalost, u mnogim diktaturama to se pokazalo efikasnim sredstvom.

Opsjednut Hrvatskom

Iako je i prije ispoljavao nama ovdje posebno začuđujuću traumatizovanost i opsjednutost Hrvatskom i Hrvatima, sada je to dostiglo bizarne razmjere, koji imaju svoj poseban razlog i cilj. Nije to bez razloga i nije samo usmjereno na Hrvatsku i Hrvate kao takve poput kakvog opsesivno-kompulzivnog poremećaja, nego kao alibi za obračun — sadašnji ili koji možda slijedi — prema svojim protivnicima, odnosno onima koji bi ga srušili. Fiksacija srbijanske javnosti na Hrvatsku i opasnost od nje, kao nekada Slobodanu Miloševiću, može pomoći u „zbijanju srpskih redova“ i opstanku na vlasti te opanjkavanju „studentske liste“ kao onih koji služe glavnom arhineprijatelju srpstva — Hrvatima. Smatra da je on jedina snaga koja se može oduprijeti „hrvatskom, odnosno neoustaškom nasilništvu“ koje ništa drugo ni ne smišlja nego samo kako napakostiti Srbiji, odnosno njemu kao njenom patronu. Ipak, cijelo se vrijeme želi mjeriti s Hrvatima u svim sferama od „ekonomski, vojno i šta ja znam kako ćemo ih prestići“, po onoj pubertetskoj iskompleksiranoj mantri „ko ima veći“, što je apsurd samo po sebi, jer niko se ne želi mjeriti s Hrvatima koji, osim u fudbalu i turizmu, povremeno nešto malo zatalasaju, ali, eto, Vučić želi, pa neka mu bude. Bujrum ako ga veseli.

Ne može bez Hrvata. Aleksandar Vučić je tako, prenose tamošnji mediji, izjavio da se „nijedna zemlja nikada nije toliko i tako brutalno miješala u izbore neke druge države kao što se Hrvatska miješa u predstojeće parlamentarne izbore u Srbiji“ te je čak uputio sumanutu šojićevsku diplomatsku protestnu notu. To je svakako optužba koja se uklapa u današnje političke tokove gdje se mnogo moćnije i tehnološki razvijenije zemlje optužuju za uplitanje u izbore. Ali Hrvatska?! Doduše, nju je najlakše optužiti za bilo šta, posebno iz Srbije. Desetine drugih država mogu biti nesklone Srbiji, zamjerati joj ovakvu politiku i slavljenje ratnih zločinaca te blokirati pregovore s EU, ali nijedna im nije ni do koljena kad se kaže da smicalicu podržavaju Hrvati. Ni Nijemcima, ni Šveđanima, ni Nizozemcima.

Mržnja kao pokretačka snaga

Vučić je uvjeren da to ima prođu kod Srba. Besmisleno, ali on na tome usrdno radi sa svojim medijima i političkom mašinerijom, ne razmišljajući o posljedicama, odnosno jedini je cilj opstanak na vlasti. Vučić pokazuje da mu ništa nije sveto — Srbija ponajmanje, odnosno šta će mu Srbija, da parafraziramo Maru Pavelić, ako „moj Aca nije tamo glavni“ — a mržnja je jedina pokretačka snaga. Mržnja prema svojim oponentima u oblandi širenja straha, i to od koga — od Hrvata!

Vučić je zbilja očajan uoči izbora ako mu je Hrvatska jedan od najjačih aduta kojima želi protresti i mobilizovati svoje sljedbenike da ga zaokruže na glasačkom listiću. No, budimo pošteni, Srbima su Hrvati, kao i Srbi Hrvatima, najlakša strastvena meta čije se neprijateljstvo prema nama valjda podrazumijeva. To je najdraži neprijatelj koji može vrlo brzo i efikasno „poslužiti“ u svakom trenutku i za svaku potrebu i nije nužno da mnogo objašnjavate zašto su oni zli jer se ta mržnja i činjenica da nam ne žele dobro podrazumijevaju same po sebi. Kada su nam oni, uostalom, željeli dobro?

Uz to, s obzirom na to da je Vučićev režim ionako satkan i utemeljen na lažima, teorijama zavjere, izmišljotinama, prijetnjama i najnižim uvredama, onda se u sve to lako uklopi „hrvatska smicalica“. No, ovdje ipak nije sve samo u Hrvatima i Hrvatskoj koju srbijanski režimski mediji već godinama poistovjećuju s ustašama i NDH, čime zapravo sami doprinose rehabilitaciji zločinačke paradržavne kolaboracionističke tvorevine. Jer, kakva god bila i koliko god je duh neoustaštva pušten iz boce, današnja Hrvatska nije to! Kako je to nedavno formulisao srbijanski građanski političar Balša Božović, Vučićeva opčinjenost baš Hrvatskom nalazi se u frustraciji da je „hrvatski nacionalizam pobijedio srpski nacionalizam u ratovima devedesetih“. Zato srpski nacionalisti, poput Vučića, imaju gorak ukus i kompleks zbog ratnog poraza jer je i on bio u družini koja je obećavala Srbima izlaz na hrvatsko more, a umjesto toga dobili su Laktaše pokraj Banja Luke.

Iako sam ne želi da Srbija bude dio EU i NATO-a, Vučić je užasno uvrijeđen što je Hrvatska dio tih integracija. On naprosto smatra da to nije pošteno, zato će i reći da je Hrvatska „falsifikat evropskih vrijednosti“, a za to je kriva sama EU. Vučić često koristi međunarodne platforme za oštre napade na susjednu Hrvatsku. On je preokupiran Hrvatskom koja je, kakva god bila, još uvijek uspješnija od Srbije: ekonomski, članica je EU i NATO-a, uvela je euro i u Šengenu je. Bez obzira na to što Vučić zapravo sve to ne želi za Srbiju, to mu ipak užasno ide na živce — uvjeren je da Hrvatska to ne zaslužuje. Podsvjesno i svjesno ga izjeda i poraz u ratovima devedesetih jer ne bi inače tako patetično svake godine „slavio“ poraz u Oluji, a to je razlog što je Hrvatska zloćudna tvorevina. Vojni poraz ga svakako izjeda jer je i on sam bio važan dio tog velikosrpskog ratnog stroja i toj se politici stalno vraća. Sjetimo se samo njegovog govora u Glini 1995. godine.

Sponzorisana Mladićeva sahrana

Na zasijedanju Generalne skupštine UN-a u septembru 2026. godine optužio je Hrvatsku da se „ponosi nacističkom prošlošću“ i koristi nacističke simbole, poručivši da Srbija ne prihvata njene „moralne prodike“, pogotovo oko slavljenja ratnih zločinaca kako je bilo na nedavnoj državno sponzorisanoj sahrani Ratka Mladića. Vučić ne može podnijeti Hrvatsku kao takvu, sa svim njenim „uspjesima“ kako god mali bili. U posljednje vrijeme Hrvatsku proglašava i bezbjednosnom opasnošću za opstanak Srbije. Zato se naoružava i on je jedini jemac zaštite od hrvatskog agresora, a sve to mu služi da kod Srba izazove dodatni motiv da glasaju za njega. Čak je na susretu s Vladimirom Putinom Hrvatsku proglasio „glavnom snagom današnje Evrope“, a takvo laskanje izazvalo je nemalo iznenađenje i u samoj Hrvatskoj. Njegova glavna medijska „pesnica“, Informer, čak je prebrojala da su u tri mjeseca, od 15. avgusta do 15. oktobra, u hrvatskim medijima bila evidentirana čak 6282 medijska priloga i objave u kojima se pominje Aleksandar Vučić! „Kad me Hrvati napadnu histerično, meni je to uvijek znak da nešto radim kako treba“, reći će Putinu i ponoviti na svakom svom predizbornom skupu.

Stvar je u tome da se preko Hrvatske žele okaljati politički suparnici koji mu, čini se, itekako dišu za vrat, bez obzira na to što je kod jednog dijela — teško je odrediti kolikog — njegovih oponenata stav prema Hrvatskoj i Hrvatima prilično sličan. Konačno, protiv njega će glasati mnogi od onih koji u njemu vide izdajnika koji je prodao Kosovo, gubi Crnu Goru i Republiku Srpsku, a o popuštanju Hrvatima zbog Jasenovca i Oluje da ne govorimo. No, dobro, to su tamošnje unutrašnje stvari.

No, dolazimo do onoga glavnog — zašto mu sada toliko trebaju mržnja i odbojnost prema Hrvatskoj i Hrvatima? Pa, zarad mogućeg poraza na izborima. Naime, on i njegovi mediji već mjesecima upravo njegove najveće oponente — studente i građansku opoziciju — nazivaju ustašama, u njihovoj interpretaciji — Hrvatima, što nije samo najveća moguća uvreda nego i dokaz njihovog antisrpstva. Dakle, iza studenata stoji Hrvatska, oni su ustaše odnosno „politički Hrvati“ i kad se sve to posloži, glas za studente je glas za ustaše, za negatore jasenovačkih žrtava, egzodusa u Oluji i svega onog zlotvornog što je dolazilo i dolazi iz Hrvatske. Hrvatska mu služi da se obračuna sa studentima koji ga ugrožavaju, ali čija se glavna politička linija ne razlikuje mnogo od njegove — i njima je Kosovo „srce Srbije“, i oni ne namjeravaju uvoditi sankcije Rusiji, niti se odreći srpske Crne Gore i „zločinačke“ Oluje.

Nevjerovatne laži

Nedavno je Vučić potpuno ozbiljno zaprijetio Srbima da će dolaskom oponenata na vlast biti primorani vikati „Za dom spremni“ i ići na Tompsonove koncerte. Iz toga ispada da su najveći neprijatelji bili i ostali Hrvati, a sada u Srbiji imaju te „Hrvate“ i moraju im se oduprijeti. Suluda i iracionalna politička mantra koja može završiti veoma loše, u prvom redu za te „hinjene“ Hrvate, a zapravo Srbe koji, kako i on kaže, izražavaju vlastitu samomržnju. Mislim da o samomržnji sve više govore i hrvatski radikali.

Oni njega optužuju da je izdao srpske interese i često mu viču „Aco, Šiptare“, što je još jedna političko-ideološka uvreda današnjem amalgamu uzavrele srpske političko-nacionalne scene. Hrvati i Albanci (Šiptari) kao važan sastojak drske i nemilosrdne izborne borbe.

To je u svemu tome veoma opasno. Nije samo trivijalna politička eskapada na koju će većina ljudi u Hrvatskoj nehajno odmahnuti rukom i reći „kakve budale“. Doduše, neki će, s druge strane političkog spektra, u tome naći upravo ono što njima treba — uzvratnu osvetničku mržnju prema Srbima i Srbiji kao takvima.

Vučiću to i treba. Zato što su političke snage Srba iz Hrvatske njemu odavno, za razliku od onih iz BiH, Crne Gore i Kosova, okrenule leđa, što njemu kao lideru koji se predstavlja kao „vožd svih Srba u regionu“ smeta. Stoga njemu svaki iskaz mržnje prema Srbima u regionu odgovara jer im time poručuje — ja sam vaša kvočka pod čije se perje trebate okupiti.