Njemačka preispituje radno vrijeme od osam sati nakon 108 godina; Merc: To ne predstavlja eksploataciju

Osmosatno radno vrijeme, koje je Njemačka uvela u novembru 1918. godine, našlo se pod znakom pitanja nakon 108 godina.

Međutim, tri sedmice nakon što je njemački kancelar Fridrih Merc reformu Zakona o radnom vremenu proglasio „odavno potrebnom“, uz obrazloženje da je već trebalo da bude usvojena, nacrt i dalje nije stigao do Vlade. Koalicija demohrišćana i socijaldemokrata još ne može da se dogovori o tome kako bi trebalo da izgleda radni dan duži od osam sati.

Merc je dao ton raspravi 13. oktobra, na Danu poslodavaca u Berlinu, navodeći primjer kompanija u kojima zaposleni rade po 12 sati, „tri puta nedjeljno, i gotovo“. Dodao je da radni dan duži od osam sati „ne predstavlja eksploataciju“. Prema njegovim riječima, to može biti dobra prilika i za kompanije i za zaposlene da fleksibilnije rasporede radno vrijeme.

Na tom skupu trebalo je da govori i ministarka rada Berbel Bas, ali je dan ranije podnijela ostavku na funkciju ministarke i kopredsjednice Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD). Kao razlog navela je smrt pastorke, ali i javne napade, između ostalog i iz redova koalicionog partnera. Upravo je njeno ministarstvo zaustavilo reformu na pola puta.

Kontroverzan prijedlog

Ključ spora je jedna rečenica iz koalicionog sporazuma – stranke su se obavezale da uvedu mogućnost nedjeljnog umjesto dnevnog ograničenja radnog vremena. Prema važećem zakonu, dozvoljeno je osam sati rada dnevno, odnosno najviše deset sati ukoliko se u periodu od šest mjeseci, odnosno 24 nedjelje, u prosjeku zadrži osmosatno radno vrijeme.

Zakon predviđa šest radnih dana, od ponedjeljka do subote, iz čega proizlazi gornja granica od 48 sati nedjeljno. Između dva radna dana obavezan je odmor od 11 sati.

Nacrt koji je ministarstvo predstavilo u junu zadržao je osmosatno radno vrijeme kao pravilo. Nedjeljni maksimum bio bi dozvoljen samo ukoliko se o tome dogovore socijalni partneri kroz kolektivni ugovor i ako se posebnim pravilima obezbijedi da zdravlje zaposlenih ne bude ugroženo. Pritom bi prosjek od 48 radnih sati nedjeljno morao da bude poštovan u periodu od 12 mjeseci.

Poslodavci ogorčeni

Nacrtom se uvodi i obavezna elektronska evidencija radnog vremena. Kompanije sa manje od 250 zaposlenih imale bi dvije godine za prilagođavanje, one sa manje od 50 zaposlenih pet godina, dok bi poslodavci sa najviše deset radnika bili trajno izuzeti od obaveze elektronske evidencije.

Koliko bi najviše sati bilo dozvoljeno raditi tokom jednog radnog dana? Brojka od 13 sati, koja se često pominje, zapravo je ono što preostaje kada se od 24 sata oduzme obavezni odmor od 11 sati. Od toga treba oduzeti i zakonom propisane pauze – 45 minuta za rad duži od devet sati.

Poslodavci su nacrt dočekali oštrim kritikama. Predsjednik Saveza njemačkih poslodavaca (BDA) Rajner Dulger izjavio je da je „nacrt prepun nepovjerenja prema poslodavcima i njihovim zaposlenima“.

Oliver Zander, direktor Udruženja metaloprerađivačke industrije Gesammtmetal, ocijenio je da to nije reforma, već „skup maksimalističkih zahtjeva“.

Glavna primjedba poslodavaca jeste da je u Njemačkoj kolektivnim ugovorima obuhvaćeno tek oko polovine zaposlenih, što znači da druga polovina od reforme ne bi imala nikakve koristi.

Protive se i sindikati

S druge strane, sindikati odbacuju bilo kakve promjene.

Predsjednica Saveza njemačkih sindikata (DGB) Jazmin Fahimi tvrdi da poslodavcima nije stalo do usklađivanja porodičnog i poslovnog života, već do veće kontrole nad radnim vremenom zaposlenih.

Prema anketi DGB-a, 98 odsto zaposlenih prihvata ovakve izmjene, ali ne želi da radi nakon 19 sati.

Zilke Cimer, članica uprave sindikata Verdi, smatra da je postojeći zakon jedan od najvažnijih propisa o zaštiti zaposlenih, koji ne bi trebalo mijenjati. Odbacuje čak i ograničenje koje bi se odnosilo na kolektivne ugovore, iako bi takvo rješenje moglo da poveća broj zaposlenih obuhvaćenih tim ugovorima.

Argumenti protiv produženja radnog dana ne dolaze samo iz sindikata. Prema istraživanjima, rizik od nesreće na poslu ili na putu kući nakon 12 sati rada dvostruko je veći nego nakon osam sati.

U anketi Instituta WSI gotovo tri četvrtine ispitanika strahuje od negativnih posljedica rada dužeg od deset sati. Udruženje ljekara Marburger Bund upozorava na rizike po bezbjednost pacijenata.

Fondacija Hans Bekler otišla je i korak dalje, upozoravajući na prijetnju demokratiji – osobe koje rade duže od osam i po sati dnevno znatno rjeđe učestvuju u političkom, volonterskom i društvenom životu.

Sve u rukama novog ministra

Sada je sve u rukama Aleksandera Švajcera, novog ministra rada. O ključnom pitanju – da li će zadržati ograničenje koje se odnosi na kolektivne ugovore – još se nije izjasnio.

Ranije je, međutim, istakao da je Njemačka samo tokom 2023. godine imala 1,3 milijarde prekovremenih radnih sati, poručivši da su „potrebni fleksibilni modeli koji moraju odgovarati životu ljudi“. Problem, dakle, ne vidi u nedovoljnom obimu rada, već u njegovoj neadekvatnoj organizaciji.

Potpredsjednik Ljevice Luiđi Pantisano već ga je pozvao da odbrani dnevno ograničenje radnog vremena. Švajcerov stranački kolega Dirk Vize, parlamentarni sekretar SPD-a, pokušava da smiri tenzije. Prema njegovim riječima, koalicioni sporazum ne predviđa ukidanje zakona, već uvođenje nedjeljnog maksimuma uz obaveznu digitalnu evidenciju radnog vremena, kako bi se spriječilo neplaćanje prekovremenih sati.

Dogovor se, za sada, ne nazire. Koalicioni odbor je početkom jula usvojio paket od 34 mjere, ali se u njemu nije našlo pitanje radnog vremena. Demohrišćani i socijaldemokrate i dalje imaju različite stavove i o nedjeljnom maksimumu i o obaveznoj evidenciji radnog vremena.

Prioritet novog ministra je reforma penzionog sistema, pa analitičari ne očekuju da će, uz to pitanje, pokrenuti i raspravu o radnom vremenu. Do tada ostaje na snazi stari zakon. Poslodavci se ne mogu pozivati na koalicioni sporazum niti na nacrt ministarstva kako bi prekoračili postojeća zakonska ograničenja.

Osmosatno radno vrijeme, staro 108 godina, za sada ostaje na snazi – ne zato što ga neko brani, već zato što koalicija ne može da se dogovori o tome kako da ga ukine.