Menstruacija kao tortura u bjeloruskim pritvorima: „Sve uloške koje sam imala iskoristile smo da pokrijemo bubrege“

Zatvorenice u Bjelorusiji ne samo što su lišene medicinske njege iza rešetaka - nego su uskraćene i za osnovne menstrualne proizvode. Situacija u tom pogledu je postala još gora prošlog ljeta - kad su na snagu stupila nova pravila koja isporuku tampona i uložaka ograničavaju na samo dva puta godišnje.

Prodemokratski protesti koji su potresli Bjelorusiju 2020. godine eskalirali su hapšenjima, a u istražnim pritvorskim centrima poput „Valadarke“ i „Okrestine“, pojedinci koji su uhapšeni zbog protivljenja izbornoj prevari i protesta protiv režima Aleksandra Lukašenka mlaćeni su i mučeni. Bjeloruske vlasti do danas nastavljaju da progone neistomišljenike, a zatvorenici suđenje čekaju u ćelijama bez dušeka i ćebadi, tuševa i bilo kakve mogućnosti da im se dostave paketi sa potrepštinama.

Ovi neuslovi naročito teško padaju ženama koje su pritvorene, a bjeloruska novinarka Jevgenija Dolgaja prikupila je, na zahtjev nezavisnog medija „Meduza“, svjedočenja iz prve ruke od onih koje su preživjele ovu brutalnost. 

JEDAN ULOŽAK DNEVNO

Alena (promijenjeno ime) pritvorena je nakon protesta 2022, a puštena na slobudu iduće godine. Bila je u „Valadarki“ i „Okrestinu“, kao i Ženskoj kaznenoj koloniji br. 4 u gradu Gomelju.

- Kada su me zatvorili, imala sam menstruaciju. Prvo su me doveli do kuće i pretresli, pa su me odveli u kancelariju GUBOPiK-a. Kod kuće sam uspjela da se presvučem i uzmem nekoliko stvari: tri para donjeg veša, pet pari čarapa i pakovanje uložaka. Uzela sam neke četkice za zube, ali su ih, naravno, odmah zaplijenili. Čvrsto sam stezala taj paket uložaka, držeći ga zajedno sa pasošem. Držala sam ga svuda sa sobom: prvo na ispitivanju u GUBOPiK-u, zatim u okružnom odeljenju policije - ispričala je Alena.

Nakon toga su je, kaže, odveli u „Okrestinu“.

- Sve su zaplijenili. Ali privila sam te uloške na grudi i rekla im: „Ne mogu - krvariću po vašoj ćeliji. Vratite ih“. Vratili su mi uloške, ali mi ništa drugo nijesu dali - dodala je ona.

Poslije suđenja odvedna je na izdržavanje administrativne kazne. 

- Doveli su nas u pritvorski centar i strpali u ćeliju. Naravno, u ćeliji nije bilo ničega - čak ni toalet papira. Unutra je bilo osam devojaka. Jedna od njih je imala plastičnu flašu vode od litar i po, i to nas je spasilo. Prvo smo pili iz nje, a onda smo je koristili za sve druge potrebe - nas osam. U ćeliji je bilo vode, ali to je bila samo slavina koja je virila iz zida - bez lavaboa. Da bismo ga uopšte koristili, kantu za smeće smo stavljale ispod slavine. Pokušale bismo da koristimo tu hladnu vodu da operemo tijela; nije nas bilo briga u tom trenutku - ispričala je Alena Jevgeniji Dolgaja.

U jednom trenutku je shvatila da joj je preostalo samo pet uložaka.

- Znala sam da moram da nađem način da ih učinim potrajnim. Bio je februar, a mi smo spavale na podu ćelije, zbijene. Pod je bio betonski. Počele smo da shvatamo da nam se bubrezi smrzavaju. Dakle, uzele smo mojih posljednjih pet uložaka i zalijepile ih na donji dio leđa da bismo imali bar malo zaštite za naše bubrege - jer nijesmo imale viška odjeće: već smo nosile sve što smo imale jer je bilo tako hladno. Tako su potrošeni moji posljednji ulošci - povjerila se jedna od zatvorenica.

Ponekad bi, kaže, kad bi svratila medicinska sestra, one uglas kazale da sve imaju menstruciju.

- Dala bi nam, mislim, po jedan uložak dnevno. Sakupile bismo ih i dale onoj ili onima kojima su najpotrebniji. Dijeleći tako, nekako smo se snašle - zaključila je Alena.

KUPOVINA - ALI JEDNOM U DVIJE SEDMICE

Volha Loika (promijenjeno ime) uhapšena je u maju 2021. U „Valadarki“ je bila do marta 2022. Ona je ispričala da su se ulošci u zatvoru prodavali - ali da nijesu smjele prečesto da ih kupuju.

- Samo otprilike jednom u dvije sedmice, a ponekad i manje. Izbor je bio veoma ograničen: bilo je nekoliko puta kada su noćni ulošci bili dostupni. Ostatak vremena, jedine druge opcije bili su oni tanki - označeni sa dvije kapi. Jedini način da nabavite uloške za noć ili tampone bio je preko paketa spolja. Za one koji nijesu dobili pakete ili su ih dobijali samo rijetko, to je bio pravi problem - navela je ona.

MAJICA KAO IMPROVIZACIJA

Tatsiana (promijenjeno ime) uhapšena je u zimu 2023. zbog pretplate na „ekstremistički“ Instagram nalog. Ona je bila u „Okrestinu“.

- Nakon hapšenja, odveli su me pravo u policiju da popunim zapisnik o hapšenju. Nagovorila sam jednu službenicu da me odvede u toalet i zamolila je da uzme uložak iz mojih ličnih stvari. Znala sam da me čeka, u najboljem slučaju, dan zatvora, a u najgorem krivična prijava. Tražila sam od oficira da mi daju još jedan blok da ponesem sa sobom (prije prebacivanjana Okrestinu), ali su oni odbili. Počela sam da paničim: znala sam da će mi menstruacija početi u narednih nekoliko dana - ispričala je ona.

Osuđena je, kaže, na 10 dana zatvora.

- U ćeliji je bilo osam žena. Jedna od njih je bila beskućnica; po njoj su gmizale vaške. Nijesmo imale ćebad ni dušeke. Naši rođaci nijesu mogli da isporuče ništa što nam je bilo potrebno, tako da smo ostale u odjeći u kojoj i zatvorene. Imala sam crnu duksericu, farmerke i bijelu majicu - navela je Tatsiana.

Nosila je, kaže, uložak - koji je eventualno postao beskoristan.

- Morala sam da biram: ili da se smrznem u ćeliji ili da pocijepam svoju majicu i iskoristim je kao improvizovanu podlogu da mi ne bi procurilo. Odlučila sam da pocijepam majicu. Sjećam se koliko sam se bespomoćno osjećala kada sam cijepala majicu, a odškrinuo se otvor za hranu. Policajac me pogledao, nasmijao se i rekao: „Šta radiš, a?“ - istakla je Tatsiana.

Majica joj, kaže, nije mnogo pomogla - svakako je procurilo.

- Pokušala sam da tražim uloške, ali čuvari su rekli da ih zatvor nije dao. Pitala sam i zatvorsku ljekarku. Ta starija žena, kovrdžave kose, je došla i pitala u čemu je problem. Zamolila sam je da mi donese bar malo pamuka, ali nije ni slušala - dodala je Tatsiana.

Nije bilo, prisjeća se ona, ni načina da se pravilno okupa u ćeliji: bilo je samo hladne voda.

- Mala krpa koja mi je ostala od majice poslužila mi je kao tuš: namočila bih je vodom i pokušala da se tako očistim. Kada sam izašla, zadnji dio mojih farmerki bio je u krvi. Izašla sam plačući i postiđena. Činilo se kao da svo osoblje pokazuje na mene i smije mi se - zaključila je Tatsiana.

NEKI KRADU, DRUGI DIGNU RUKE

Alena je osuđena zbog protesta u jesen 2022. godine. Provela je dvije godine u „kazneno-popravnom domu za žene“ u Gomelju.

Ona je pojasnila da politički zatvorenik može iznenada da izgubi pravo na prijem paketa u bilo kojem trenutku - zbog izmišljene prijave prekršaja.

- Zatvor dozvoljava zatvorenicima da jednom mjesečno podnesu zahtjev za higijenskim potrepštinama: komadić sapuna za veš, mali komad običnog sapuna, jednu rolnu najjeftinijeg toalet papira i jedno pakovanje uložaka - kazala je Alena. 

Toalet papir je, dodaje, tako lošeg kvaliteta.

- Da se bukvalno raspada u vašim rukama. Kada ove zalihe ponestanu, svako mora da se snađe najbolje što može. Neki kradu od drugih, a neki ljudi se jednostavno osjećaju na mokraću – kazala je ona.

BESKRAJNO PONIŽENJE

Hana (promenjeno ime) je pritvorena u jesen 2022. godine i osuđena zbog učešće u protestima. Na slobodu je puštena ovog proljeća.

 I ona je ustvrdila da mjesečna dodjela higijenskih potrepština za žene u bjeloruskim zatvorima nije dovoljna.

- U mojoj jedinici, čarape su stalno nestajale sa stalka za sušenje. U početku nijesam razumjela zašto - ali onda sam shvatila. Žene ih bukvalno korise kao improvizacija za uloške – rekla je ona.

Higijenska situacija je, podvlači ona, užasna. 

- To je jedno beskrajno poniženje. U zatvoru se smijete kupati samo jednom sedmično i nemoguće je da se pravilno operete. Imaš sreće ako uspiješ da se opereš preko toaleta u ćeliji pomoću flaše. Zamislite samo da se perete preko toaleta, dok gomile ljudi prolaze pored vas. To je jedna od mnogih stvari na koje morate da se naviknete u zatvoru – kazala je ona.

LJEKOVI ZA BOLOVE SAMO NA RECEPT

Darja Afanasjeva je bjeloruska feministkinja i aktivistkinja za LGBT prava. Privedena je nakon protesta 2021, a puštena na slobodu ove godine. Kaznu je služila u „kazneno-popravnom domu za žene“ u Gomelju.

- Nijesam imala bolne menstruacije sve dok nijesam bila u zatvoru. Prije toga, moj ciklus je uvijek bio redovan, menstruacije su mi trajale samo tri dana i nikada nijesam osećala nelagodu - ali kada sam počela da živim iza rešetaka, moji ciklusi su postali nepredvidivi: mogli su da nestanu na nekoliko meseci, a zatim da se vrate, bez prestanka, po dvije sedmice. Prvi i posljednji dan postali su nevjerovatno bolni. Sjećam se da sam jedva uspjela da se ispravim tokom prozivke jer me je stomak toliko bolio - istakla je Darja Afanasjeva u svjedočenju.

Kada bi se to dogodilo - išla bi do dijela gdje dijele tablete - ali bezuspješno.

- Tražite ublažavanje bolova i objašnjavate da je to za vašu menstruaciju - ali oni odbijaju jer vam je potreban recept, a potrebno je nedelju dana da dobijete pregled kod ljekara. Doktor će vas uputiti kod ginekologa, što znači još nedjelju dana čekanja. I oni (zatvorsko osoblje) znaju sve ovo. Dakle, tu ste, raspadate se od bolova, buljite u ljekove protiv bolova, ali ih ne možete uzeti, a bol vas ne oslobađa dužnosti kao što su čišćenje prostorija, istovar kamiona punog džakova krompira ili čišćenje terena - ispričala je ona.

Jednom je, kaže, prvi dan ciklusa imala kad je počeo da pada snijeg.

- U zatvoru je zabranjen snijeg: sve mora da se očisti, do asfalta. Dakle, počevši odmah poslije doručka, provela sam sate lopatajući snijeg. Satima sam nosila snijeg u vrećama, osjećajući se kao da umirem od bola, i shvatajući da sam iskrvarila kroz odjeću. Imala sam samo jednu suknju, i ako je krv dospjela na nju, morala bih nekako da nađem vremena da je operem prije posla - da ne bih upala u nevolje - povjerila se Afanasjeva.

SVE ZAVISI OD RASPOLOŽENJA RADNIKA

Bivša novinarka Volha Klaskovskaia uhapšena je u oktobru 2022. i skoro pet mjeseci je provela u samici i izolaciji u Ženskom popravnom domu u Gomelju. Dok je bila u pritvoru dobila je abnormalno krvarenje iz materice i imala čak dvije operacije.

- Ne možete da unesete pakovanje uložaka u samicu, čak i ako su iz paketa koji vam je poslat. Ulošci se dijele jedan po jedan, a sve zavisi od raspoloženja zatvorskog radnika: ako žele da vam daju, daće, a ako ne, neće. Moliš ih za sapun i uloške- a onda zatvorsko osoblje kontaktira šefa jedinice, i ako imate sreće, načelnik jedinice to odobrava - ispričala je Klaskovskaia.

Za nju je to, kaže, bila noćna mora.

- Morala sam stalno da molim i ponižavam. Što sam drugo mogla? Imala sam jako krvarenje i morala sam da koristim nekoliko uložaka odjednom. Dozvoljen je samo jedan par donjeg veša, ali sa tako teškim krvarenjem jedan par nije dovoljan. Jedan član osoblja se sažalio i dao mi drugi par. Tako da bih oprala jedan par donjeg veša u hladnoj vodi, okačila ga na radijator, pa bi vikao na mene jer veš smije da se samo na dan pranja veša – ispričala je ona, dodajući da je to bio „pakao“.

Kada je iz bolnice prebačena nazad u jedinicu zabranili su joj dostavljanje paketa. 

- Sa samo dvije osnovne jedinice (oko 24 dolara) ne možete sebi priuštiti kupovinu mnogo uložaka. A njihov kvalitet svakako nije sjajan. Tako da sam morala da koristim krpe da olakšam patnju. Vidjela sam i druge zatvorenice kako rade istu stvar jer zaista nema druge opcije – istakla je ona.

Osjećala se, kaže, potpuno poniženo, beznadežno, frustrirano i bezvrijedno. 

- Sjećam se da sam stajala sa krvlju koja mi je tekla niz gole noge i krvlju po podu. A osoblje je stajalo smješkajući se i govoreći: „Pa, nije trebalo da kršiš zakon“ – zaključila je Klaskovskaia.

DIJELJENJE ZABRANJENO

U Gomelju jedanaestogodišnju kaznu služi i Marija Kalesnikava, jedna od lidera bjeloruske opozicije.

Sve do sredine novembra, kad joj je konačno dozvoljeno da se sastane sa ocem, njena porodica nije imala nikakav kontakt sa njom više od godinu i po dana. 

Jedan od najčešćih prekršaja u bjeloruskim kaznenim kolonijama je poznat kao „otuđenje i prisvajanje“. To se odnosi na kršenje zabrane da zatvorenici međusobno dijele bilo kakve predmete, uključujući hranu i sredstva za higijenu. Kršenje pravila može dovesti do kazne, kao što je smještanje u kaznenu ćeliju (ShIZO) ili gubitak prava na primanje paketa, telefoniranje ili primanje posjetilaca.

Skoro svi bjeloruski politički zatvorenici počinju sa ovim već ukinutim privilegijama, pošto su ih bjeloruske vlasti proglasile „ekstremistima“. U ženskim zatvorima, „ekstremisti“ se automatski klasifikuju kao „uporni prekršioci pravila“, što znači da su obavezne da nose uniforme sa žutim trouglovima.

Zatvorski administratori mogu ograničiti telefonske pozive i pakete za „uporne prekršioce pravila“ po sopstvenom nahođenju. Oni takođe mogu nametnuti ograničenje koliko im je dozvoljeno da kupuju. Ograničenje može biti postavljeno na jednu ili dvije „osnovne jedinice“ - koja je otprilike ekvivalentna 40 beloruskih rubalja (oko 12 dolara). 

Politički zatvorenici koji ne dobijaju pakete spolja moraju iskoristiti ovaj iznos za kupovinu svega, od toalet papira do uložaka ili tampona do hrane.