„Veličanstveni“ litijaši

Napuštio sam društvenu mrežu X nakon pobjede Trampa na američkim izborima i zloupotrebe te društvene mreže od strane vlasnika, Ilona Maska, iz principijelnih razloga, jer kao nepopravljivi demokrata nijesam u stanju da svarim taj komplot primitivizma, skorojevštine, populističkog patosa, jednako kao što mi je nesvarljivo srozavanje Crne Gore po drugi put na nešto još gore u nešto više od tri desetljeća. 

Nekako je do mene stigao komentar moje dugogodišnje „prijateljice“ sa X mreže, koji zavrijeđuje da se prenese čitateljstvu: „Opozicijo Srbije, stidiš li se bar malo zbog bezdušne podrške 'veličanstvenim' litijama u Crnoj Gori koje su urnisale susede, povampirile četrničku ološ i narušile međunacionalne odnose? Dok sada tvoji favoriti drže stranu onih koji ti piju krv 12 godina, tzv 'milogorci' te ljudski podržavaju“.

Naravno, gospođa je onaj dio Srbije koji je jednako dobronamjeran prema Crnoj Gori, kao i prema svojoj rodnoj Srbiji. Istina, ta Srbije je više nego malobrojna, no njene riječi govore više nego hiljadu riječi o suštini odnosa Srbije prema Crnoj Gori i obratno.

Kuhinja Vijesti 

Nedavno je potpredśednik najveće opozicione partije, Stranke slobode i pravde, Borko Stefanović, izjavio da Aleksandar Vučić preko Mila Đukanovića destabilizuje Crnu Goru i onemugućava je u nastojanju da pristupi Evropskoj uniji, što, takođe, govori u kojoj mjeri opozicija u Srbiji naglavačke posmatra situaciju u Crnoj Gori. Takvu glupost je prestao da rabi i Željko Ivanović, suosnivač Vijesti, koji je dugo vremena uobrazio da je sve moguće u Crnoj Gori objasniti njegovim otvorenim neprijateljstvom prema Milu Đukanoviću. 

Sumnjam da bar građanski opredjeljeni opozicionari u Srbiji ne znaju ko je istinska proevropska, građanska, demokratska opcija u Crnoj Gori. Ono što njima smeta u svemu tome je što je to i procrnogorska opcija. Ali srpstvo je iznad svega. I kad śutra dođu na vlast, ako dođu, ista će se pjesma pjevati sa Miloradom Dodikom i o Kosovu. I to je taj glib u koji su odavno zapali točkovi Srbije i oni tako šlajfuju desetinama godina, sa vjerovatnoćom da će šlajfovati još najmanje toliko. Jednako kao što su svi Srbi, koji žive mnogo bolje i u mnogo demokratskijim uslovima u drugim zemljama (izuzev BiH) nego u Srbiji, naučili da jadikuju o ugroženosti i obespravljenosti, ne želeći da prihvate zemlje u kojima žive kao svoje i ne želeći da budu ravnopravni sa ostalim narodima u tim zemljama. 

Iz već pomenute kuhinje Vijesti, ovaj put televizijske, iz nekih čudnih razloga, pojedine emisije su dobile kultni status. Među prvima politički talk show „Načisto“, kojem više priliči ime nečisto, koju vodi Petar Komnenić. U principu, područje Balkana je daleko od informacionih društava i njihovi glavni izvori nijesu internet i raznorazni izvori informacija, posebno oni koje imaju edukativni karakter, koji objašnjavaju razlike između normalnosti i devijacija, već i dalje bulje u tv ekrane sa kojih im ispiraju mozak i gebelsovskim ponavljanjem ispravljaju moždane vijuge. Naročito onima koji imaju koju vijugu više od kokošaka. 

Kažu da je aktuelni predśednih Srbije u mladosti pomno proučavao djelo Jozefa Gebelsa, što liči na tačan podatak obzirom na njegov način vladavine i svakodnevne medijske nastupe, praćene crnokapuljašima, nasiljem i zastrašivanjem neposlušnih građana. Ako uzmemo kao glavnu Gebelsovu maksimu „Ako izgovorite dovoljno veliku laž i nastavite da je ponavljate ljudi će na kraju u nju povjerovati“, na neki način bi mogli ustanoviti i djelimičnu vezu voditelja emisije „Načisto“ sa gebelsovštinom, s tim što, ruku na srce, postoje i njegova non-stop ponavljanja koja nijesu uvijek laž i u kojima ima i istine. Ali činjenica da svaki gledalac te emisije bolje upozna stavove samog Petra Komnenića nego njegovih gostiju, govori da cilj emisije nije da rasvijetli aktuelne društvene teme, već obična propagandna lakrdija koja treba da usmjeri gledaoca kako treba da misli i razmišlja. Jer, zaboga, Petar će vas usmjeriti na pravi put.

Ono što radi Petar Komnenić u svojim emisijama to rade apologete Aleksandra Vučića u Srbiji. Za sve što je loše u Crnoj Gori, a mnogo toga je lošeg, kriva je vlast koja je smijenjena 2020. godine, jednako kao što su glavni krivci u Srbiji „žuti lopovi“. Istina je da su vlast u Crnoj Gori prije 2020. godine i „žuti lopovi“ mnogo toga propustili da učine, posebno u jačanju institucija, ali je svako poređenje sadašnje vlasti u Crnoj Gori i u Srbiji sa vlašću čija je okosnica bio DPS i „žuti lopovi“ više nego neumjesna, u bilo kojem pogledu. Posebno je degutantno kad se pominju devedesete godine prošlog stoljeća, kojih su se odrekle bivše vlasti i pokajale, dok trenutno vladaju oni koji nemaju ośećaj stida, iako su mnogi bili predvodnici tadašnjih ratnih pokliča. Kao neko ko je bio veeeeliki protivnik velikosrpske politke Beograda i Podgorice vrlo sam sposoban da razlikujem ko je sebe reformisao, a ko je ostao na pozicijama devedesetih i ondašnjih „vrijednosti“. 

Civilno društvo

Crna Gora je od 2000. godine imala različite faze. Ako ste zlonamjerni odabraćete faze koje su bolovale od svih bolesti tranzicionih društava. A ako hoćete da budete dobronamjerni viđećete da je Crna Gora vremenom uspješno usklađivala svoje zakonodavstvo sa evropskim, da se mijenjala u poštovanju ljudskih prava, prava manjinskih grupa, te da je sve procese vodila u saradnji sa Venecijanskom komisijom i nevladinim sektorom, otvarajući javne rasprave i konsultujući kvalifikovane pojedince i organizacije. U pravosuđu je uveden princip izbora dvotrećinskom većinom, što je sada ukinuto kad je u pitanju tužiulaštvo. Sa većim pritiskom EU i civilnog društva Crna Gora se mogla urediti, uz sve mane, u pristojno, demokratsko društvo, sposobno da bude dio EU.

Međutim, što je uradilo tzv. civilno društvo? Iskoristilo violentan velikosrpski nacionalizam beogradskih proksija, njihovo ogoljeno nasilje i uticaj SPC u rušenju bivše vlasti? Da stvari budu još gore, postali su većinom dio te vlasti sa svim nedemokratskim odlikama koje je imala ta vlast. Nije im smetao ni politički karakter velikosrpskih nacionalista, niti direktno miješanje SPC u politiku Crne Gore, izbor vlade i sl. Toliko o demokratskom i evropskom karakteru nevladinih organizacija, koje su imale ogroman uticaj u crnogorskom društvu i u međunarodnoj zajednici u vrijeme „bivše“ vlast. 

Ne smeta im ni danas da ćute dok se krše osnovna ljudska prava, dok se ljudi pritvaraju bez ikakvog razloga na višemjesečne i višegodišnje pritvore, suprotno međunarodnim poveljama da se osobe pritvaraju samo ako ne postoji drugi način dostupnosti vlastima, da pritvor mora biti što kraći i imati prioritet u brzini sudskog epiloga, itd. Petru Komneniću je to odbrana optuženih, a ne odbrana ljudskih prava. Komnenić valjda misli da je normalno ljude u ozbiljnim godinama hapsiti kao da su čelnici kolumbijskih narkokartela? Tolika je njegova mržnja da je nesposoban da vidi kako se radi o svjesnoj namjeri da se određeni ljudi što više ponize. Čak i žena čiji je stravičan zločin što je podijalila varijabile za prekovremeni rad hapšena je dugim cijevima, maskiranim policajcima pod punom ratnom spremom? Ali, očito, za Komnenića su svi koji su bili bilo što u „bivšoj“ vlasti zaslužili tretman zatvorenika u Putinovim sibirskim kazamatima.

Nejaki Jakov

Izgleda da nikome ne smeta ni užasan i neljudski pritisak na predśednika Crne Gore Jakova Milatovića, poruke mržnje, prijetnje litijama, prijetnje eskomuniciranjem iz crkve, prijetnje smjenom (iako za to ne postoji nijedan osnov, ali većina je više puta pokazala da mogu izglasati da je zemlja ravna), zbog formiranja vlasti u Podgorici. Ne znam da li je Milatović prihvatio da pojede sve ono što su on i njegove pristalice izgovarale o vlastima u Podgorici iz straha za sebe i porodicu, ili je to uradio, što sumnjam, što je grešan bio prema Milojku i Andriji i njihovim kadrovima u Podgorici, ali građani Podgorice su dali svoj ne mali novac za izbore koji nijesu promjenili ništa. Nemam saośećanja prema Jakovu Milatoviću. Ako je vjerovao u mnogo toga što je rekao u potonje vrijeme, posljednji sa kojima bi trebalo da bude su oni koji su bili predmet njegovih kritika. Biti predśednik zemlje obavezuje svakoga da reprezentuje svoju zemlju na pravi način. Uspravno! Ovo savijanje kičme, bez obzira na neprimjerene pritiske, svojstvene tom političkom soju, koji i po Beogradu prebija pod kapuljačama mirne građane i gazi ih kolima, govori da Jakov Milatović nije dostojan da bude predśednik Crne Gore. Čojske Crne Gore.

P. S. Komnenića, da je novinar i da ga je zanimalo mogao je dobiti informacije o pokušaju terorizma 2016. godine, postoje i u BIA profesionalci koji su mu mogli reći koji su sve podaci prikupljeni na terenu. Uključujući i prisluškivane razgovore u kojima se pominje satelitsko praćenje i ubistvo bivšeg predśednika vlade. Čuo bi i da je jedan od kodiranih telefona, koji je komunicirao sa grupom Rusa na Zlatiboru uvijek bio u blizini telefona jednog od poslanika, osuđenog u prvostepenom postupku. No, njega to nije zanimalo, nije ga pokolebao ni iznenadni dolazak Patruševa u Beograd, iako i oni sa brojem vijuga već pomenute kokoške mogu zaključiti v čem delo. Kao što mu ni danas nije jasno zašto su Milivoje Katnić i Saša Čađenović politički zatvorenici.