Đukanović: Crnu Goru čeka još iskušenja, referendumsko iskustvo nauk budućnoj državnoj politici

Crna Gora i danas prolazi određena iskušenja, prolaziće ih i u budućnosti. Smatram da u referendumskom iskustvu ima puno toga što može poslužiti za nauk u vođenju buduće državne politike, poručio je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, dugogodišnji premijer i lider Demokratske partije socijalista, počasni predsjednik DPS-a, u drugom dijelu intervjua Televiziji E povodom 20. godišnjice obnove nezavisnosti Crne Gore.

Đukanović se, u emisiji “Trag u vremenu”, prisjetio značaja strpljive i mudre politike u odnosu sa međunarodnom zajednicom koja je rezultirala međunarodnim priznanjem Crne Gore.

“Beogradski sporazum i kritike independističke javnosti. Odgovor na novinarsko pitanje u Vili Gorica Šta čekamo? Čekamo sebe!”

Đukanović ističe da je bio veoma svjestan nestrpljenja crnogorske, posebno suverenističke javnosti da se organizuje referendum o nezavisnosti, uz ubjeđenje da će svako odlaganje produbljivati sumnju onih koji sebe smatraju jedinim pravovjernim Crnogorcima, i koji su ga svako malo optuživali za izdaju ideje obnove crnogorske nezavisnosti.

Jednako tako, kako kaže, bio je svjestan da postoji apsolutno protivljenje kompletne međunarodne zajednice ideji crnogorske nezavisnosti. I ključno, na trećoj strani, bio je svjestan da je svijest građana Crne Gore o neophodnosti obnove nezavisnosti na uzlaznoj putanji, ali da nijesmo dostigli nivo podrške koji garantuje da će crnogorski referendum proteći bez nepotrebnog rizika.

Prisjetio se press konferencije u Vili Gorica, neposredno nakon završetka NATO bombardovanja.

- Novinar me pitao: “Pa, evo prošli smo i rat sa NATO savezom, šta još čekate? Moj odgovor je bio: “Čekamo sebe”- navodi Đukanović.

Podsjeća i da su neki politički lideri tada govorili da im je samo važno da se referendum organizuje.

- E, meni nije bilo važno samo da ogranizujemo referendum. Jedino mi je bilo važno da obnovimo nezavisnost Crne Gore – jasan je Đukanović

“Morate da imate dovoljno pameti da znate koji je put koji vodi do tog uspjeha. Razloge međunarodne zajednice za odbijanje referenduma sam razumio u ljudskoj ravni, ali nijesam razumio da neko od mene kao predsjednika Crne Gore može očekivati da zbog toga žrtvujem nacionalne interese Crne Gore.”

Koliko je put do organizovanja referenduma o nezavisnosti bio pažljivo kreiran s ciljem njegovog uspjeha, Đukanović svjedoči kroz priču o diplomatskoj akciji koja je prethodila konačnoj odluci.

- Nakon što je završeno NATO bombardovanje, zamolio sam dvojicu svojih bliskih saradnika da obave potrebne komunikacije sa ključnim centrima međunarodne zajednice. Jedan je bio Milan Roćen, drugi Vukašin Maraš. Roćen je obavio kontakte u Berlinu, Parizu, Londonu i u Moskvi.. Vukašin Maraš je bio u Vašingtonu, Parizu i Rimu. Cilj je bio da se ključnim partnerima predstavi nova Platforma za uređenje odnosa između Crne Gore i Srbije. Jednoglasna poruka sa svih tih mjesta je bila da nipošto ne podržavaju crnogorsku nezavisnost. Uz obrazloženje: “Pa, evo, sada smo dobili demokratsku vlast u Srbiji, imamo demokratskog predsjednika i zbog čega bi sada Crna Gora išla putem nezavisnosti?” – podsjeća Đukanović.

Napominje da su uzaludni bili naši argumenti da su stvari otišle predaleko i da je kod crnogorskih građana stvoreno nepovjerenje prema mogućnosti dostojanstvenog života u zajednici sa Srbijom i ostvarivanja crnogorske državne ravnopravnosti u dvočlanoj federaciji.

- U takvom stavu međunarodne zajednice prepoznao sam potencijalno ponavljanje scenarija iz 1918. godine kada je od tadašnjeg državnog rukovodstva takođe tražena žrtva zarad viših ciljeva. Crna Gora je tada izgubila svoju državnost, svoje ime, svoj identitet, utapanjem u Srbiju da bi se formirala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. I u novom vremenu se od malene Crne Gore tražilo da žrtvuje svoje nacionalne interese. Zašto? Pa zato što je EU bila zabrinuta da li bi operacija obnove crnogorske nezavisnosti mogla da izazove nestabilnost. To je, na neki način, otkrivalo njihov kontradiktoran stav jer su prethodno tvrdili da smo dobili demokratsku vlast u Srbiji i demokratskog predsjednika. Pa, ko će to onda izazvati nestabilnost? Neko iz Bosne? Ne. Dakle, nije to bio stvarni razlog. Izgledalo mi je da ne žele nikakav eksperiment nakon dugog bavljenja Jugoslavijom i prepoznavao sam kod njih neku vrstu griže savjesti zbog bombardovanja Jugoslavije 1999, pretežno bombardovanja Srbije – rekao je Đukanović.

“Griža savjesti” međunarodne zajednice

Podsjetio je da je i lično, dok je trajala NATO intervencija, uporno svim sagovornicima u Evropi ponavljao da bombardovanje na kraju 20. vijeka u srcu Evrope ne služi na čast nikome i da ga treba zaustaviti.

- Razumijem da je Milošević isprovocirao NATO intervenciju, ali ne razumijem da su u moćnim političkim centrima na zapadu dozvolili da ih Milošević dovede u poziciju svršenog čina, da nemaju druga sredstva da se suprotstave njegovoj autokratskoj politici, nego da bombarduju jednu zemlju – kazao je on.

Drugi razlog “griže savjesti” međunarodne zajednice bila je, kaže Đukanovič, svijest da je na kraju tog rata sa NATO Srbija izgubila Kosovo i da je samo pitanje vremena formalizacije tog gubitka. Zbog toga su, ističe, kalkulisali da će nezavisnost Crne Gore biti teško svarljiva za Srbiju, da će to biti kap koja će opet preliti čašu.

- Sve sam to razumio u ljudskoj ravni, ali nijesam razumio da neko od mene kao predsjednika Crne Gore može očekivati da zbog toga žrtvujem nacionalne interese Crne Gore. Bio sam vrlo istrajan u suprotstavljanju tome. Naravno, bila je istrajna i EU – prisjeća se on.

Đukanović kaže da je to momenat kada se u razgovore uključuje Havijer Solana.

On se, kako kaže, uključio i zbog toga što opozicija u Crnoj Gori nije željela dijalog sa vlašću, već da bojkotom tog dijaloga onemogući referendum.

Đukanović se prisjeća mučnih razgovora u Beogradu koje su vodili predstavnici savezne države, Srbije, Crne Gore i Havijer Solana. Niko iz Beograda, izuzev Zorana Đinđić nije bio tolerantan prema ideji crnogorske nezavisnosti, iako je nije podržavao iz pragmatičnih razloga, po njegovom mišljenju, vjerujući u mogućnost bržeg zajedničkog ulaska u EU.

- I Vuka Draškovića, koji je uvijek svoje govore, iskreno i rječito kako to on zna, počinjao sa tim da mu njegovo srce govori da Srbija i Crna Gora treba da ostanu zajedno, a njegov razum mu kaže da treba da poštuje ono što je volja Crne Gore – podsjeća Đukanović.

Ponuda Solane

Na kraju je kroz bilateralne dijaloge sa Havijerom Solanom, stigla ponuda da se referendum o nezavisnosti odloži na tri, pet, sedam, devet godina, a zauzvrat je ponudio da će EU priznati rezultate referenduma.

- Nama je to izgledalo prihvatljivo. I naravno, Filip Vujanović i ja smo prihvatili najkraći period odlaganja od tri godine. Smatrali smo da je to jedini put da legitimišemo referendum, da obezbijedimo brzo priznanje njegovih rezultata. To je bila prilika da još jednom pružimo ruku Srbiji, a da međunarodnoj zajednici pošaljemo poruku da nijesmo isključivi, da imamo diplomatske svijesti i umijeća da neke komplikovane sporove rješavamo ne ratom, nego na miran način – naglašava Đukanović.

Vjeruje da je zbog takvog postupanja Crna Gora dobila dodatni međunarodni rejting. To partnerstvo sa EU je, smatra, kasnije bilo od neprocjenjive koristi Crnoj Gori i u brzom međunarodnom priznanju, a onda i u brzoj integraciji u međunarodne organizacije i otvaranju puta ka EU i NATO-u.

U DPS-u nije bilo kolebanja

Đukanović je u finalu komentarisao i kako se u njegovoj partiji učvršćivala podrška ideji obnove nezavisnosti, ističući da je DPS, bio samo dio crnogorske političke javnosti koja se vremenom prilagođavala novoj realnosti. Na Kongresu DPS-a, 2001. godine, predložio je promjenu Programa, koja je podrazumijevala odustajanje od ideje besperspektivne zajednice.

Najvažnije je bilo, kaže, objasniti crnogorskoj javnosti zašto misle da je jedina dobra opcija nezavisna Crna Gora i preuzimanja pune odgovornosti za našu evropsku i euroatlantsku budućnost.

- Bilo je ljudi koji su ostali nepokolebljivi Jugosloveni i nijesu razumjeli objektivne, nepremostive probleme koji su doveli do promjene Programskog opredjeljenja. U rukovodstvu DPS-a nije bilo nikakvog kolebanja. U početku je bilo različitih razmišljanja, tolerantno smo o tome razgovarali i prevazilazili razlike, i u finalu se učvrstili da je to apsolutno neophodno uraditi. U dijalogu sa međunarodnom zajednicom, naravno, bilo je i špekulacija. Neki od sagovornika su mi govorili: ”Pa, znate, postoje i neki ljudi među vama koji ne misle kao Vi.” Uvijek sam to doživljavao onako kako bi u crnogorskom žargonu rekli, “ubacivanje špice” – dodaje on.

Đukanović zaključuje da vjeruje da od 1996. do 2006. godine nije napravljena niti jedna greška. Da bi svaki previd bio koban i da u tom slučaju ne bi došli do cilja-nezavisnosti i međunarodnog priznanja Crne Gore.

- To iskustvo je zasluživalo ovo podsjećanje, ne da bismo veličali bilo čije zasluge, nego da bismo ostavili vrijedno iskustvo onima koji će ubuduće brinuti o nacionalnim interesima Crne Gore. Siguran sam da iskušenja nijesu završena. Crna Gora i danas prolazi određena iskušenja. Prolaziće ih i u budućnosti i smatram da u ovom iskustvu ima puno toga što može poslužiti za nauk u vođenju buduće državne politike – zaključio je Đukanović.

Bivši predsjednik Milo Đukanović u posljednjem dijelu emisije “Trag u vremenu”, govoriće o ispunjenim ili neispunjenim očekivanjima od nezavisne države, napadima na njega i njegovu porodicu i kontoverzama koje su pratile njegovu političku karijeru.