Crnogorski Ćacilend: Svi predśednikovi ljudi

Za Portal Analitiku piše: Aleksandar Radoman

Moglo se ovih dana čuti u javnosti poređenje između izbora u Srbiji 25. oktobra s čuvenim crnogorskim 30. avgustom, premda je jedina stvarna kopča između ta dva datuma bivši srpski predśednik. 

Na izborima u Srbiji ovih dana Vučić je poslat u istoriju, iz koje mu je put do Centralnoga zatvora na Voždovcu, bude li nakon njega pravne države, zagarantovan. Na izborima 30. avgusta 2020. godine u Crnoj Gori Vučić je preuzeo vlast. 

Dakle, nijesu se Crnoj Gori desile litije, a Srbiji studenti, no je 2020. godine u Crnoj Gori vlast preuzeo Aleksandar Vučić, a u Srbiji je 2026. godine s vlasti otišao, nadamo se za sva vremena. Danas, na svega nekoliko dana od generacijski važnih izbora u Srbiji s nestrpljenjem iščekujemo demontažu njegova monstruoznog sistema. Njegova infrastruktura, postavljena 2020. godine, u Crnoj Gori, pak, preživjeće njegov pad, makar za bar još jedan izborni ciklus.

Šest godina nakon 30. avgusta danas valjda samo onima koji to neće da vide nije jasno da taj datum u Crnoj Gori nije donio nikakvu demokratsku promjenu, već, naprotiv, trijumf udruženih velikosrpskih koncepcija – one policentrične kakvu je simbolizovao pokojni Amfilohije Radović i one tvrde integralističke koju je reprezentovao Aleksandar Vučić. Naravno, ne bi ta propala, zločinačka ideologija koja je uzrok svim nedaćama u regionu u potonje četiri decenije nikad trijumfovala u Crnoj Gori da nije bilo kupljenih političara i medija što su se zaklanjali iza parole „i s đavolom samo da Milo ode“ te falange korisnih idiota što su ih slijedili.

Elem, Vučić je pao i to je sjajna vijest za Srbiju, ali i region. Srpsko je društvo danas pred 6. oktobrom i stvari mogu krenuti u različitim pravcima. Mi koji smo podršku studentima dali ne 26. oktobra 2026. no mnogo ranije, priželjkujemo najpovoljniji ishod. Onaj u kojem bi Srbija mobilisala sve svoje demokratske potencijale i krenula u proces koji je zaustavljen 1991. godine tenkovima, a 2003. ubistvom premijera.

Bio bi to bolan, ali ljekovit proces razgradnje monstruozne mreže duboke države srasle s organizovanim kriminalom koju kontrolišu mračni centri moći obavještajnih službi, Beogradske patrijaršije i SANU. Bio bi to, jednako tako proces suočavanja s posljedicama politika vođenih od ranih 90-ih, proces okretanja Srbije sebi, proces odricanja od pogubne politike destabilizacije suśeda... O drugačijem mogućem dugoročnom ishodu ovih izbora ne bih dok traje euforija velike pobjede. 

No dok se stvari ne kristališu na srpskoj političkoj sceni i slegne teren nakon velikog potresa, Crna Gora će, vjerujem, makar za neko vrijeme imati prostora da uhvati vazduh i posloži svoje prioritete bez ključnog Vučićevog malignog upliva na fundamentalne društvene i političke procese. 

Problem je, međutim, što je u Crnoj Gori na vlasti Vučićeva ergela, presvučena u evropske frakove i voljna da učestvuje u mimikriji kooperativne proevropske politike samo onoliko koliko joj to garantuje opstanak na vlasti i mogućnost da Crnu Goru mijenja iznutra, onako kako bi je mijenjali i Vučićevi ideolozi. Zato je ovih dana krajnje nepravedno upirati prst u one koji su s meštrom svih hulja ostali do kraja na javnoj pozornici. Jer nije samo žovijalno liderstvo DNP-a dio ćacijevske menažerije.

Krenimo redom. Śećamo li se ozarenog lica četničkog vojvode Andrije Mandića u Vučićevom izbornom štabu decembra 2023. godine? Śećamo li se one đilkoške packe gospodara upućene svom sužnju da smanji zvuk na telefonu? 

Śećamo li se kako je jedan Vučićev javni poziv Spajiću ujesen 2023. godine promijenio dinamiku pregovora oko konstituisanja nove vlade i kako je DF nakon toga postao poželjan partner, a četnički vojvoda predśednik Skupštine? Onaj isti vojvoda što je iz ruku Vučićevog izmećara Vulina primio Vojnu spomen-medalju za „doprinos sistemu odbrane Srbije“, a na Vidovdan 2025. iz Vučićevih ruku i priznanje za „izuzetan doprinos jačanju prijateljskih odnosa Crne Gore i Republike Srbije i posvećenost očuvanju srpskog identiteta, kulture i tradicije u Crnoj Gori“.

Śećamo li se cifri koje su upumpane u DF 2020, a potom i na raznim lokalnim izborima koji su uslijedili po Crnoj Gori, uključujući čuvenu Bitku za Nikšić? Śećamo li se cifri koje je Vučić štedro „poklonio“ Nikšiću, čime se hvalio i predśednik opštine Marko Kovačević? 

Śećamo li se pogašenih kamera na granicama na dan izbora 2023. i Vučićevih batinaša koji su doslovno što mitom što prijetnjama završavali posao Mandiću i ekipi? Ni ovo niskointenzitetsko peckanje koje je proteklih mjeseci preko dijela Vučićevih medija upućivano Mandiću nije moglo zamaštrati njegovu neprikosnovenu poziciju gospodara crnogorskoga Ćacilenda, kraj kojeg su likovi iz DNP-a izgledali samo kao dvorske lude.

A što reći o Milojku Spajiću i njegovu PES-u, trećepozivnoj Vučićevoj ekipi čiji politički uspon kreće upravo 2020. godine, zahvaljujući u prvom redu dugoročnom katastrofalnom ekonomskom programu koji je, kako se moglo čuti u javnosti, zbućkan upravo u retortama Vučićevih „eksperata“! 

Što reći o poniznome odnosu nekadašnjega osnivača PES-a, po nesreći crnogorskoga predśednika Jakova Milatovića, ili zaljubljenim pogledima Milojka Spajića upućenim gospodaru Vučiću! Uostalom, u vrijeme kad je Studentski parlament FCJK podržao studentske proteste u Srbiji novembra 2024. godine, Milatović se, zamuckujući poput uplašenog dječaka, servilno divio Vučićevim enološkim znanjima, a Spajić iz paśega straha pred svemoćnim mentorom proćerivanje poslanika Ivana Vukovića iz Srbije relativizovao optužbama da ovaj ne bi trebao da se miješa u unutrašnja pitanja śevernog suśeda. 

Što reći o okolnostima pod kojima je osnovan PES i, kako se može čuti iz najbližeg Vučićevog okruženja, krupnim finansijama koje su stale iza tog projekta, kad je Vučiću zatrebala gomila anonimusa preko kojih će, da se Vlasi ne dośete, DF dovesti na vlast! Ili kako danas protumačiti rasplet podgoričkih izbora kad se Jakov Milatović nakon jednog poziva iz Beograda popišmanio i odlučio napraviti koaliciju s Vučićevom poslugom!

A što ćemo s Dritanom Abazovićem koji je 2020. godine sagradio čvrsti most preko kojeg će Vučićeve falange umarširati u crnogorske institucije i poput termita krenuti da razgrađuju esenciju države? 

Jeste li nekad tog neobaveznog đilkoša čuli da je rekao i slovo kritike na račun velikog Gospodara, za čiju je ljubav ne samo potpisao tzv. Temeljni ugovor i time ovjerio najveću pljačku u istoriji Crne Gore, no i svesrdno umjesto na EU integracijama radio na pravljenju tzv. Otvorenog Balkana, simboličkog Srpsko-albanskog Mordora?

Kako tretirati Dritanovu „privilegiju i čast da bude glavni predavač“ Vučićevim studentima što žele da uče na Zlatiboru nedugo nakon početka studentskih protesta? Što ćemo s poslovnim aranžmanima njegova brata s ljudima bliskim Vučiću ili s onim tajnim sastancima s čelnim ljudima BIA-e, kad je trebalo primiti instrukcije za dalji rad kako bi se opravdala uloga konfidenta kojeg bi, riječima još jedne hulje iz Vučićeva okruženja, „srpska omladina trebala nositi na rukama“?!

Hoće li čestitke Studentskoj listi koje su požurili uputiti najgori od najgorih, okupljeni oko Alekse Bečića, donijeti amneziju pa da se ne śećamo kako se ta besprizorna bulumenta razračunavala vučićevskim metodama s crnogorskim studentima i intelektualcima, s neposlušnim medijima i nepoćudnim predstavnicima civilnoga društva, služeći, između ostalog, kao ključna Vučićeva poluga za proizvodnju sukoba s Hrvatskom, kao najefikasnije metode sabotiranja EU integracija?

Hoće li Ministarstvo kulture kojim upravlja upravo kadar najgorih od najgorih sad osloboditi govornicu glumcu kojemu je uskratilo mogućnost da uputi kritiku autokrati Vučiću? Hoćemo li zaboraviti kako je Bečićeva policija februara 2025. godine na mig iz Beograda privela i 24 sata u samici držala srpskog studenta Luku Stojakovića zbog „naredbe s vrha“? 

Ili ćemo šutke prijeći preko toga što već duže od dvije i po godine tužilaštvo, produžena ruka režima, bez ikakvih stvarnih dokaza u pritvoru kao političkoga zatvorenika drži bivšeg glavnog specijalnog državnog tužioca Milivoja Katnića jer se 2016. godine usudio da stane na put pokušaju državnoga terorizma čiji su pipci išli do Moskve i Beograda!?

Što tek reći o dva mitropolita i dva episkopa Beogradske patrijaršije koji administriraju rasparčanom Crnom Gorom? Hoćemo li zaboraviti da je Joanikije baš Vučićevom voljom i izabran za mitropolita Eparhije crnogorsko-primorske, da je upravo njegovom direktnom intervencijom nasilno ustoličen na Cetinju, po cijenu pogibije „desetak Crnogoraca“, da se u naumu i ideologiji od Vučićeve kamarile razlikuje ne po ciljevima desubjektivizacije Crne Gore i asimilacije Crnogoraca, negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca, već u detaljima jer nije promoter integralističkoga no policentričnog velikosrpstva, s podjednakim toksičnim, zločinačkim potencijalom?

Crnogorski Ćacilend, izvjesno je to nakon najnovijeg Milojkovog opśenarskog trika s platama, nadživjeće Vučića. No za nas je najvažnije pitanje – hoće li Crna Gora nadživjeti ovu Vučićevu raspojasanu bandu štetočina i ignoranata.