„Tanka mjesta“ Keri Ni Doerti: Kako to odakle smo i kroz što je zemlja prošla utiče na mapu našeg sopstvenog bića

Keri Ni Doerti krajolik svoje mladosti, grad Deri, prikazuje kao neodvojiv od traume i opisuje ga kao čvrstu, ledenu, vodenu masu koja može da udavi sve oko sebe koji nose duboke rane. To je mjesto u kojem se od 16. godine borila sa suicidnim mislima i počela da vjeruje da njen opstanak zavisi od samoizgnanstva. Tako se u njenu naraciju upliću razmišljanja o vremenu, traumi, depresiji, pripadanju, te priznaje svoju borbu sa mislima o samoubistvu dok insistira na tome da se takav očaj često podnosi u najdubljoj tišini. Time grad njenog djetinjstva, koji je obilježen neprerađenim bolom i u kojem su se dešavali najžešći sukobi između protestanata i katolika, postaje sinonim za smrt.

To je sinoć u cetinjskoj Narodnoj biblioteci i čitaonici „Njegoš“ naglasila profesorica američke književnosti i britanske civilizacije Aleksandra Nikčević-Batrićević koja je održala predavanje posvećeno knjizi „Tanka mjesta“ irske spisateljice Keri Ni Doerti.

Ovo predavanje simbolično je upriličeno na Dan svetog Patrika i bilo je prilika da se publici približi nova generacija irskih autorki, uglavnom rođenih osamdesetih godina, a koje kroz svoja djela istražuju složene odnose između identiteta, prostora i sjećanja - sa fokusom na lično iskustvo, traumu i duboku povezanost sa mjestom iz kojeg potiču.

- Nova generacija irskih spisateljica donosi svježe perspektive oblikovane savremenim društvenim, ekološkim i političkim okolnostima. Njihova književnost često istražuje krajolik kao prostor identiteta, sjećanja i samorefleksije - kazala je profesorica.

Nikčević-Batrićević je tako „Tanka mjesta“ opisala kao svojevrsno hibridno djelo - između romana, memoara, i eseja u kojem spisateljica preispituje ličnu i kolektivnu istoriju Irske.

Ona je, u širem kontekstu, podsjetila na značaj istorijskih trauma u oblikovanju irskog identiteta - poput „Velike irske gladi“, čije posljedice i danas odjekuju kroz kolektivno pamćenje, ali i na rad autorki poput Ivan Boland koje istražuju odnos ličnog iskustva i nacionalne istorije. Time je, kako je naglasila Nikčević-Batrićević, „ženska subjektivnost i uvedena u prostore u kojima je, istorijski gledano, vladala muška perspektiva“.

GUBLJENJE JEZIKA - VIŠE OD POLITIČKE NESTABILNOSTI

Keri Ni Doerti u „Tankim mjestima“ piše o odrastanju u Sjevernoj Irskoj u vrijeme unutrašnjih političkih sukoba, poznatih kao „Nevolje“ - gdje su tenzije između katolika i protestanata ostavile duboke traume na društvo. Njeni roditelji inače su, kako je naglasila Nikčević-Batrićević, bili protestant i katolkinja.

- Ona prepliće sjećanja na odrastanje u Sjevernoj Irskoj i lirske refleksije o prirodi - gdje se koncept „tankog mjesta“ koristi za artikulisanje prostora koji su duhovno i emocionalno rezonantni. U gradu u kojem je živjela su se, u periodu njenog odrastanja, dešavala politička previranja koja su bila vrlo traumatična... Lijek za sve što joj se dešava nalazi u predstavljanju prirode - koja za nju nije statična, već s njom kroz cijelu knjigu razgovara - istakla je Nikčević-Batrićević dodajući da se koncept „tankih mjesta“ koristi za opis prostora koji su duhovno i emocionalno snažno nabijeni - odnosno mjesta gdje se brišu granice između unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta.

Svi, kako je podvukla, znamo da je irska istorija bila strašno teška.

- Kada sam razgovarala sa jednom od irskih spisateljica Silijom de Frejn govorila je o tome da je „Velika irska glad“ toliko traumatična da dan danas postoje ljudi koji ne mogu ni da izgovore tu sintagmu jer je, pored ostalog, značila gubitak i irskog jezika... - rekla je Nikčević-Batrićević.

Tako i Ni Doerti vrlo intenzivno razmišlja da brisanje irskog jezika označava više od političke nestabilnosti.

- Ona razotrkiva jedan dublji raskol između ljudi i svijeta prirode, pripitomljavanje koje označava snažan kulturni gubitak... Jezik i krajolik se prepliću, a čak jednostavne radnje i djela - kao što je učenje irskog jezika i bavljenje istorijama koje prevazilaze naslijeđenu pripadnost - imaju simboličku težinu u podijeljenom društvu. Tada prelazi na ono što naziva „ekološkim jadom“... Pominje bombe, siromaštvo i nasilje koji su ostavili ožiljke na gradovima, a koji su prikazani uništenjem ekosistema koje je dovelo do saznanja da smo „izgubili toliko toga što uglavnom nemamo nikakve šanse da vratimo“ - kazala je Nikčević-Batrićević.

Ni Doerti irski jezik kao dijete, kaže Nikčević-Batrićević, nije učila. 

- Ali je znala da irski mora naučiti i u kontekstu priče o eko-jadu - da bi zadržala u sjećanju sve ono što možda nestaje - ili ono što nam se tokom klimatskih promjena dešava. Ona ukazuje da možda postoje ta neka sićušna bića: mušice i leptirići koji imaju imena na irskom jeziku i da ih samo tako možemo da sačuvati... Tako kreće na fizičko putovanje, ali i svakako preispitivanje unutrašnje mape: što znači katoličanstvo njene majke, protestantizam oca, a što ta podvojenost koja joj je toliko jada zadala... - rekla je Nikčević-Batrićević.

Nadajući se da će negdje moći da budu sigurni, porodica Ni Doerti se nekoliko puta, kaže ona, selila iz jednog dijela grada u drugi - protestantski ili katolički.

- Ali su stalno bili ugroženi zbog činjenice da su roditelji bili različitih vjera - dodala je ona.

IZLOMLJENA GEOGRAFIJA

Smiještanje kolektivnog i ličnog bola unutar onoga što naziva „izlomljenom geografijom“ evocira, kaže ona, autorkina sjećanja na to da čak ni kao dijete nije vidjela da ikako može ostati u svom rodnom gradu jer su, kako je napisala, „grad i porodični život bili pokvareni i lomili su se“. Sva to je i natjera da napusti Irsku. 

- No, poslije određenog vremena u izgnanstvu piše: „Počela sam da se budim svakog jutra sa osjećajem da me nešto doziva da se vratim. Čula sam moju zemlju, Irsku, kako izgovara moje ime“. Ovo osjećanje je navodi da razmišlja o neiscrpnoj snazi mjesta i stalnoj čežnji - skoro kao fizičkom osjećanju, koje se nastavlja čak i kad se ponovo nastani na tlo Irske - jer i dalje ne zna gdje da ide, mijenja mjesto svog boravka, bježi od Derija, ide ka jugu Irske... - rekla je Nikčević-Batrićević.

Ona takođe ukazuje i na dugogodišnju zloupotrebu alkohola autorke koju sama karakteriše kao vrstu samopovređivanja koja je nastala iz mržnje prema sebi.

- Kaže da se postojanje te tame mora prihvatiti i da je za tu tamu postavljala mjesto za trpezom... Autorka takođe koristi motiv „vrane crne kao ugalj“ kao otjelotvorenje bola i trauma koje su nastalje usljed „Nevolja“ u Irskoj - dodala je Nikčević-Batrićević.

Ta vrana, prema njenim riječima, simbolizuje istrajnost istorijske traume koja se iznova pojavljuje u trenucima kada se gubi granica između stvarnosti i sjećanja.

MOST TUGE

Irska je, kako je kazala, bila zemlja česte emigracije - pa su postojala mjesta do kojih su Irci mogli da isprate svoje voljene koji su odlazili na put. Tako je blizu mjesta u kojem je Ni Doerti živjela postojao „most tuge“. „Most tuge“ u „Tankim mjestima“, kaže Nikčević-Batrićević, postaje simbol višeslojnog tugovanja - ličnog, kolektivnog i istorijskog.

- Autorka zamišlja jadikovke koje je most upio tokom vjekova, te povezuje ekološki, kulturni gubitak kada pita: „kako možemo da se zaštitimo od stvari o kojima ne možemo da govorimo? Kako možemo da zaštitimo stvari koje ne možemo da imenujemo?“. Ona nastavlja da analizira na koji način mjesto, gubitak i mit oblikuju identitet pa postavlja pitanje: „Kako to odakle smo i kroz šta je zemlja prošla utiče na mapu našeg sopstvenog bića? Koliko duboko čovjek u svojim venama čovjek osjeća linije rasijedanja svoga doma? - istakla je Nikčević-Batrićević.

Ni Doerti, prema njenim riječima, ova pitanja kontekstuelizuje u keltskoj mitologiji i tradiciji u kojoj priroda funkcioniše kao mapa koja bilježi sjećanja, kulturu i priču svojim odlikama - odnosno „tankim mjestima“.

-... Gdje se veo koji dijeli dva svijeta podiže i omogućava susrete sa svetim i predačkim, kao i sa samim sobom... Voda postaje središnji motiv - kao granica između svjetova, ali i izvor iscjeljenja - pošto je, preko rijeka koje se povezuju sa pričom o boginji Danu, ukorijenjena u irsku mitologiju - navela je Nikčević-Batrićević.

Ova knjiga za Ni Doerti, kako je kazala Nikčević-Batrićević, nije bila katarza i nije je dovela do potpunog iscjeljenja.

- Ali je, zahvaljujući „tankim mjestima“ i gledajući gore i dolje - prema božanskom i zemaljskom, sjenima svojih predaka, uspjela da sastavi mapu sopstvenog bića i da krene u život koji je bio srećniji od onog koji je ovdje večeras opisan - zaključila je Nikčević-Batrićević.