Milion eura za odgovor koji država već ima

Ako bismo stanje u bezbjednosnom sektoru ocjenjivali isključivo na osnovu javnih nastupa njegovih najviših predstavnika i političara koji ga kontrolišu, teško bismo mogli zaključiti da se radi o sistemu koji uliva povjerenje građanima. Naprotiv, svakim novim javnim nastupom ostaje utisak da se umjesto činjenica nude političke poruke, umjesto odgovora optužbe, a umjesto rezultata propagandni nastupi.

Posljednjih sedmica javnost sluša gotovo svakodnevne tvrdnje da organizovane kriminalne grupe ugrožavaju direktora Uprave policije. Ministar odbrane je te navode koristio kao argument u političkim obračunima, umjesto odgovora na sumnje u zakonitost ugovora vrijednog više od 120 mililona eura. Za to vrijeme nameće se jedno jednostavno pitanje – ako su te prijetnje direktoru policije stvarne, gdje su krivični postupci protiv njihovih izvršilaca?

Istovremeno, direktor Uprave policije u televizijskom gostovanju sinoć je poručio da ga nijesu zastrašili oni koji ga navodno prate dronovima i dodao „idemo dalje“. Ova izjava otvara pitanje zašto tužilaštvo nije saslušalo dirktora policije u svojstvu oštećenog jer ako prijetnje nijesu izazvale osjećaj ugroženosti, onda ne postoji krivično djelo ugrožavanje sigurnosti koje je osnov za postupanje policije.

Još veći paradoks predstavlja činjenica da je direktor policije juče najavio i raspisivanje nagrade od čak milion eura za informacije o organizovanim kriminalnim grupama. Na trenutak da zanemarimo to što direktor Uprave policije nema zakonsku nadležnost da obećava ili raspisuje takve nagrade jer o tome odlučuju drugi državni organi i za takve mjere moraju postojati jasni pravni osnovi i obezbijeđena budžetska sredstva. Ono što je važnije jeste pitanje kako ozbiljno shvatiti ovakvu najavu u državi koja godinama nije uspjela da velikom broju policijskih službenika obezbijedi ni osnovne uslove za rad, uključujući adekvatne uniforme?

Dok javnost sluša o navodnim prijetnjama vrhu bezbjednosnog sektora, prema građanima se preduzimaju izuzetno ozbiljne mjere na osnovu neprovjerenih operativnih informacija. Pretresaju im se porodične kuće, izuzimaju mobilni telefoni sa kompletnim privatnim sadržajem, zadire se u porodični i profesionalni život ljudi koji ni nakon više od dva mjeseca ne znaju da li su osumnjičeni i šta im se stavlja na teret.

Istovremeno, ozbiljne optužbe o navodnom djelovanju organizovanih kriminalnih grupa često se koriste u javnim polemikama, ali izostaju informacije o konkretnim rezultatima krivičnih postupaka. Bezbjednosni sektor svoju snagu ne treba pokazuje na konferencijama i medijskim nastupima sa političkim kvalifikacijama i spektakularnim najavama. Snaga se pokazuje zakonitim postupanjem, profesionalizmom i rezultatima koji se mogu provjeriti pred nezavisnim institucijama.

Građani su sigurno siti političkih predstava. Oni očekuju da država jednako štiti i njihova ljudska prava i njihovu bezbjednost. Kada se te dvije vrijednosti počnu posmatrati kao suprotnosti, umjesto kao obaveze koje moraju postojati zajedno, tada problem nije samo organizovani kriminal. Problem postaje i način na koji funkcionišu institucije koje bi trebalo da ga suzbijaju.

Na kraju, za očekivati je da se i ovaj tekst od strane političara i menadžmenta Uprave policije kvalifikuje kao “hibridno djelovanje” i diskreditacija bezbjednosnog sektora. Međutim, ako je danas „hibridni napad“ ukazati da se građanima pretresaju kuće i telefoni bez jasnog objašnjenja zbog čega, da se ljudi javno označavaju kao saradnici kriminalnih klanova bez dokaza i bez podignute optužnice, da se ograničavaju ljudska prava mimo zakona i da se javnost obmanjuje političkim narativima umjesto činjenicama, onda je jasno u čemu je ključni problem. Ključni problem je što su pojedini nosioci vlasti počeli da svaku kontrolu zakonitosti doživljavaju kao napad na sebe. A u državi zasnovanoj na vladavini prava najviši oblik zaštite bezbjednosnog sektora jeste upravo insistiranje da on radi zakonito, profesionalno i uz puno poštovanje ljudskih prava.

A kada institucije budu radile svoj posao u skladu sa zakonom, neće im biti potrebne javne nagrade od milion eura da bi došle do informacija o organizovanom kriminalu. Dokazi se ne traže konferencijama za medije, već u službenim evidencijama, finansijskoj dokumentaciji i postupcima javnih nabavki. Možda bi upravo tamo trebalo početi potragu, naročito kada je riječ o poslovima vrijednim preko 120 miliona eura koje su realizovali oni koji danas pokušavaju da svaku raspravu o zakonitosti zamijene pričama o navodnoj ugroženosti bezbjednosnog sektora.