Kukavice su zaboravile da ,,ođe ima jedan nedoder“
Zamislite jednog „muškarca“ koji jednu ženu drži za kosu i udara joj glavu o vrata automobila. Zamislite drugog „muškarca“ koji je za to vrijeme davi u pokušaju da iznude informaciju od nje. Zamislite četvoricu „muškaraca“ koji pokušavaju da savladaju sina žene koju su napali, a koji joj je došao u pomoć. Udaraju je dok ona tijelom pokušava da ga zaštiti. Zamislite četvoricu koji nasrću na njenog vjerenika koji je dojurio da spasi nju i njenog sina. Zamislite desetine osoba koje to nijemo posmatraju. To se dogodilo 10. novembra uveče, u jednom od najprometnijih podgoričkih kvartova. U Dalmatinskoj ulici
Od nekada čojske, sojske i herojske Crne Gore danas su ostala samo sjećanja. Primjeri čojstva i junaštva iz vremena Marka Miljanova djeluju kao mitovi i legende. Jer, u toj negdašnjoj Crnoj Gori bilo bi nepojmljivo da trojica muškaraca verbalno, sa najprimitivijim, brutalnim i mizoginim uvredama nasrnu na jednu ženu, a onda je i fizički napadnu.
To, u moralnom kodu crnogorskog društva nije postojalo ni kao mogućnost.
U današnjoj Crnoj Gori to je mučna svakodnevica. I ne samo to. Realnost je da je jedna žena, u podgoričkom kvartu koji vrvi od gužve, bukvalno linčovana verbalno i fizički brutalno napadnuta naočigled desetina svjedoka – nijemih posmatrača?!
Dotle smo stigli kao društvo. Postali smo zajednica „oslobođena“ etičkih vrijednosti, moralnih principa, lične hrabrosti. Zarobljenici rovova u koje smo se ukopali, pa - ravnodušno ili preplašeno, u zavisnosti od situacije - virimo i čekamo epilog. Bezlični i bezobličeni.
Zoran Ćoćo Bećirović, biznismen, slika je te bahate i osione Crne Gore u kojoj su pojedinci uspjeli da se „preko noći“ obogate, a veliki novac im je donio i osjećaj velike moći. Nadmoći. Ti ljudi žive u uvjerenju da sve i svakoga mogu kupiti i potčiniti. A ako ne pomažu pare, onda je tu sila.
Kupio je Bećirović brojne nekretnine u Crnoj Gori, uticaj, prijateljstva, institucije preko pojedinaca zapošljenih u njima... Vlasnik je i jednog ogavnog portala koji mu godinama služi za obračun sa onima koji mu se zamjere.
Ana Raičković, novinarka, urednica u Pobjedi, najstarijim dnevnim novinama u Crnoj Gori, prije skoro deset godina odbila je da izvještava po Bećirovićevom diktatu. Za to je dobila podršku tadašnjeg glavnog i odgovornog urednika Pobjede Draška Đuranovića.
Bećirovićeva osveta bili su brutalni i odvratni napadi njegovog portala na Pobjedu i Đuranovića lično, dok on nije uklonjen iz ovog medija, 4. jula ove godine.
Onda su Bećirovićevi kerberi prestali sa bljuvotinama na račun Pobjede, ali su nastavili da linčuju Đuranovića.
A Bećirović, osokoljen „obezglavljivanjem“ Pobjede, valjda je povjerovao da je stiglo vrijeme da se obračuna i sa novinarkom Anom Raičković. Da je potčini i ponizi.
Onako kako kukavice jedino i umiju. Prvo kao ženu, salvom najodvratnijih mizoginih uvreda. No, kada se ponovo suočio sa njenom hrabrošću i odlučnošću da mu se suprotstavi naložio je svojim pratiocima, među kojima je bio i njegov sin, divljački napad na nju, a onda se i sam pridružio.
Zamislite jednog „muškarca“ koji jednu ženu drži za kosu i udara joj glavu o vrata automobila. Zamislite drugog „muškarca“ koji je za to vrijeme davi u pokušaju da iznude informaciju od nje. Zamislite četvoricu „muškaraca“ koji pokušavaju da savladaju sina žene koju su napali, a koji joj je došao u pomoć. Udaraju je dok ona tijelom pokušava da ga zaštiti. Zamislite četvoricu koji nasrću na njenog vjerenika koji je dojurio da spasi nju i njenog sina. Zamislite desetine osoba koje to nijemo posmatraju.
To se dogodilo 10. novembra uveče, u jednom od najprometnijih podgoričkih kvartova. U Dalmatinskoj ulici.
Jedan samozvani silnik i njegovi posilni i njegov sin krenuli su u obračun sa ženom koja nije oćutala salvu mizoginih uvreda koje su sručili na njen račun, koja nije u strahu spuštila pogled ili pobjegla, već je odgovorila. Hrabro stala u odbranu ličnog integriteta, ali i profesije kojom se bavi.
Isto kao što je to hrabro i slobodno srce novinarku Anu Raičković prije nekoliko godina dovelo ispred čovjeka koji je nožem jurio muškarca. Terase desetak kafana
u Stadionu pod Goricom bile su toga dana pune, a na jednoj je sjedjela i Ana. Pojavila su se dvojica muškaraca, u trku. Jedan je bježao, dok ga je drugi jurio naoružan nožem. Svi su poskakali da vide epilog. Mnogi uzeli i mobilne telefone da snimaju.
Ana Raičković je istrčala i stala pred naoružanog muškarca. I bez straha ga zaustavila. Možda i spasila život bjeguncu.
Za to vrijeme ostalih više desetina svjedoka i svjedokinja skandirali su iz kafana, sa sigurne udaljenosti, i davali joj podršku ili snimali mobilnim telefonom.
To je Ana Raičković. Hrabra novinarka, hrabra žena, hrabri čovjek.
A Zoran Ćoćo Bećirović je daleko na drugom polu. Oličenje antivrijednosti. Kukavica koja nasrće na ženu, bijednik koji demonstrira silu kada je u čoporu ili kada je na pozicijama moći, nasilnik za čiji račun njegovi plaćenici vode prljave ratove sa onima koji nijesu po njegovoj mjeri...
Ana Raičković je nada čojske i sojske Crne Gore, a Zoran Ćoćo Bećirović izdanak Crne Gore koja se guši u blatu antivrijednosti i koja će izgubiti bitku.
Jer, kako reče veliki crnogorski glumac Veljko Mandić u filmu „13. jul“, o velikom danu antifašističke Crne Gore: „Ima ođe jedan nedoder, Stevane. Na kraju svaki tuđin izgori u vatri koju je sam upalio“...