KOMENTAR

Crna Gora stalna Vučićeva meta

Piše: Nenad Kulačin

Aleksandar Vučić (Foto: Shutterstock)
Aleksandar Vučić (Foto: Shutterstock)

Crna Gora je i dalje pod “rafaljnom paljbom” iz Beograda. Nije dovoljno to što se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić onako primitivno i prostački ponašao prema crnogorskim novinarima, nego se u direktno omalovažavanje Crne Gore uključio i Ivica Dačić, aktuelni ministar unutrašnjih poslova Srbije.

Svojevrsna hajka na Crnu Goru se polako pretvara u opštu histeriju. Na svu sreću, ponovo se tu našla Hrvatska, pa su “rafali” sa juga prebačeni malo zapadnije. Apdejtovana verzija srpskih radikala koji su već 13. godinu na vlasti i dalje doživljava Crnu Goru kao svoju prćiju. Ni po jada da je barem osjećaju kao ravnopravnu, nego baš suprotno tome. U “srpskom svetu” nema ravnopravnosti. Zna se ko je gazda tog svijeta i ko se ima slušati. Ko neće, dobiće izliv besmislenih napada i omalovažavanja koji će samo dodatno da udalje dva, nekada, bratska naroda.

Vučiću i njegovoj svesrpskoj bratiji ostaje samo da vrijeđa i da troši teške riječi koje neće donijeti ništa dobro. Na sreću, pa je tako. U neka druga vremena bi, vjerovatno, i Crna Gora nadrljala i to od istih onih koji su nekada bili na vlasti, a i sada su. Dobro je da se sada sve završava na omalovažavanju.

Vučićev „performans“ u Tivtu

Kada smo već kod omalovažavanja, prvi je to uradio predsjednik Srbije na konferenciji za štampu u Tivtu. Na stranu što je i ovom prilikom nipodaštavao novinare koji su mu s pravom postavljali pitanja koja njemu ne prijaju. Prema njima je primijenio istu taktiku kao i prema onima u Srbiji koji se drznu da ga pitaju nešto što njegova press služba nije aminovala. Na pitanje o izručenju Svetozara Marovića, odgovorio je direktno novinaru, ne institucijama Crne Gore – Da nam manje šaljete kavčana i škaljara, imali bismo 120 mrtvih manje, bilo bi manje tog narko biznisa, neka rade lijepo ovdje dok im dozvolite, a siguran sam da možete da se izborite sa njima, i da nećete da im dozvolite. Ne samo da pomenuo nije Marovića, već je Crnu Goru optužio da šalje kriminalce koji ubijaju po Srbiji.

– Jel srpska mafija ubija u Crnoj Gori ili je to obrnuto? Ili to niko ne smije da vam kaže u lice. Kavači i Škaljari su mjesta odavde, nisu Beogradske mjesne zajednice. Možete da vodite hajku protiv mene koliko hoćete, istinu da zaustavite ne možete – dodao je Vučić.

Ono što predsjednik Srbije nije rekao, pored toga zašto Crnoj Gori i dalje nije izručen Marović, jeste da je najmanje jedan od ta dva mafijaška klana direktno u vezi sa njegovom vlašću bio godinama. Vlast ga je aktivno osnaživala i popularisala. U Srbiji, a ne u Kolumbiji, sin predsjednika države se druži sa članovima jedno od ta dva klana, a za očeve potrebe su disciplinovali demonstrante, novinare i studente kada je to trebalo.

I tu se nije zadržala priča. Večiti političar na vlasti, pomenuti Dačić, odmah je tercirao u ovoj Vučićevoj opereti tako što je Crnu Goru etiketirao kao državu koja u svakom selu ima po jedan kriminalni klan. Ako je već takva situacija, kakvom je predstavljaju Vučić i Dačić, logično je postaviti pitanje zašto onda Srbija ima “pik” na Crnu Goru? Šta će joj takva kakva jeste u tom njenom savršenom “srpskom svetu”?

Vlast zasnovana na konfliktu

Jednostavno, aktuelna vlast u Srbiji je zasnovana na konfliktu i ako njega nema na svakodnevnom nivou, ona je bezidejna i bez razloga za postojanje. Jedino u čemu se razlikuje od one Slobodana Miloševića je u tome što Vučić, na kraju svakog obraćanja prepunog uvreda i poniženja, kaže da poštuje, u ovom konkretnom slučaju Crnu Goru i njen narod.

Vučić, porijeklom Srbin iz Bosne, koji je kao adolescent sanjao “Veliku Srbiju” i dalje je u tom snu, ali sa otvorenim očima. Svjestan je realnosti, za razliku od Miloševića i zna da može samo da vrijeđa i ništa drugo. I nije isto kada predsjednik Hrvatske posjeti svoje sunarodnike u Crnoj Gori i kada on to namjerava da čini. On to radi da bi širio svoj uticaj, jer za razliku od Zorana Milanovića on u crnogorskoj vlasti ima prijatelje, a ta vlast ne može da opstane bez njih. Svaka odluka koja se nađe pred poslanicima Skupštine Crne Gore mora da dobije amin od Vučićevih prijatelja.

Isto kao što je Crna Gora morala da prizna nezavisnost Kosova, tako je njena Skupština morala da usvoji Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, Dahau i Mathauzenu, jer je Vučić tako htio. Nema veze što takva odluka možda nije bila u interesu građana Crne Gore.

Građani Crne Gore treba da ostanu mirni i da se ne pecaju na Vučićeve proste riječi. Takav je kakav je. Svi znamo da pas koji laje ne ujeda, a to je najvažnije. Crna Gora će morati da istrpi te njegove drugare do neke sljedeće prilike. Uostalom, malo toga zavisi od Vučića, jer su karte podijeljene na stolu takve da dozvoljavaju samo verbalne neprilike.