Crna Gora mora odlučiti: hoćemo li proizvoditi hranu ili zavisiti od uvoza?

Za ''Dan'' piše: Željko Vidaković

Posljednjih dana javnost s pravom komentariše podatke Monstata koji pokazuju da Crna Gora nikada nije više uvozila, a manje proizvodila i izvozila.

Te brojke zabrinjavaju. Ali nijesu najveći problem.

Mnogo više zabrinjava ono što se iza njih krije – činjenica da iz godine u godinu sve manje proizvodimo ono bez čega nijedna ozbiljna država ne može biti sigurna: hranu.

Ovo zato nije priča samo o mlijeku, mesu, voću ili povrću. Ovo je priča o tome kakvu Crnu Goru želimo ostaviti svojoj đeci.

Kao neko ko se skoro pola vijeka bavi primarnom poljoprivrednom proizvodnjom, osjećam profesionalnu i ljudsku obavezu da o tome pišem i govorim.

Ne da bih kritikovao ovu ili bilo koju prethodnu vlast, niti bilo koju političku partiju. Vlasti se mijenjaju, ali zemlja ostaje. Zato je krajnje vrijeme da poljoprivredu prestanemo posmatrati kroz trajanje mandata jednog ministra ili jedne Vlade i počnemo je graditi kao dugoročan nacionalni projekat.

Vjerujem da je odavno svima jasno da problemi nijesu nastali juče. Isto tako je jasno da ih nijedna vlada neće riješiti za godinu ili dvije. Zato je krajnje vrijeme da, umjesto stalnog traženja krivaca, počnemo graditi rješenja.

Prije nego što ih predložimo, moramo sebi priznati nekoliko neprijatnih činjenica.

Crna Gora danas nema robne rezerve hrane. A robne rezerve nijesu samo skladišta. One su garancija prehrambene sigurnosti stanovništva i jedan od osnovnih instrumenata kojima država u kriznim situacijama štiti građane, proizvođače i tržište.

Naša poljoprivreda nema dovoljno razvijene kapacitete za preradu i dugoročno skladištenje osnovnih prehrambenih proizvoda kada dođe do tržišnih poremećaja ili viškova proizvodnje. Upravo je to nedavno pokazao problem sa otkupom mlijeka.

Agrobudžet je i dalje znatno ispod razvojnih potreba i potencijala koje Crna Gora ima. Međutim, nije problem samo njegova visina. Jednako je važno pitanje koliko sredstava zaista dolazi do proizvođača i koliko podstiče novu proizvodnju, a koliko samo ublažava posljedice postojećih problema.

Veliki dio najkvalitetnijeg poljoprivrednog zemljišta ostaje neobrađen, zapušten ili se trajno gubi prenamjenom. Zato je Crnoj Gori hitno potreban savremen zakon o poljoprivrednom zemljištu koji će taj najvredniji resurs zaštititi i vratiti u funkciju razvoja.

Istovremeno, naši farmeri proizvode u sve težim uslovima neregulisanog tržišta prodaje plodova voća i povrća naročito. (kvantaške pijace –Turkish pu) Troškovi proizvodnje rastu mnogo brže od cijena proizvoda.

Ako se ovakav trend nastavi, nećemo izgubiti samo farmere i proizvodnju hrane.

Izgubićemo čitava sela.

A mnoga naša sela, naročito na sjeveru su već danas na ivici opstanka i egzistiraju od staračkih nadoknada!? Kada selo jednom ostane bez ljudi, mnogo ih je teže vratiti i oživjeti selo, nego im pomoći u izgradnji novih farmi, hladnjača, sirara ili sušara.

Zato je krajnje vrijeme da Crna Gora dobije savremenu agrarnu politiku zasnovanu na nekoliko provjerenih – evropskih principa.

Proizvodnja hrane mora postati pitanje nacionalne sigurnosti. Potrebno je ponovo uspostaviti robne rezerve hrane kao instrument prehrambene sigurnosti i stabilizacije tržišta. Država zajedno sa privatnim sektorom mora razvijati preradne kapacitete i skladištenje kako bi domaća proizvodnja dobijala veću vrijednost i sigurniji plasman.

Domaćem proizvođaču treba obezbijediti evropski model ekonomske sigurnosti – kroz direktnu podršku proizvodnji, tržišne mjere, razvoj prerade i dugoročne ugovore po fer i predvidivim uslovima. Evropska unija ne prepušta svog farmera otvorenom tržištu, već ga štiti kroz sistem. Zato ni Crna Gora ne smije ostaviti svog proizvođača samog pred tržišnim poremećajima.

Turizam mora postati najveći kupac domaće hrane, a ne najveći pokretač njenog uvoza. Svaki kilogram hrane koji možemo proizvesti u Crnoj Gori, a danas ga uvozimo, predstavlja izgubljenu priliku za naše selo, naše proizvođače i našu ekonomiju.

Posljednjih mjeseci mnogo slušamo o potrebi jačanja sistema odbrane i povećanja izdvajanja za bezbjednost države. To jeste važno. Ali jednako je važno i što će jesti građani i što će jesti vojska ako jednog dana dođe do ozbiljne međunarodne krize, prekida lanaca snabdijevanja ili ratnih okolnosti?

Bez prehrambene sigurnosti nema ni nacionalne sigurnosti.

Na kraju želim uputiti poruku svojim kolegama agronomima, profesorima, istraživačima, farmerima, prerađivačima i svima koji žive od poljoprivrede.

Možda je došlo vrijeme da manje govorimo pojedinačno, a više zajedno.

Vjerujem da je krajnje vrijeme da konačno formiramo snažnu krovnu organizaciju crnogorskih poljoprivrednih proizvođača i prerađivača hrane – organizaciju koja će biti partner državi, ali i snažan i odgovoran glas ljudi koji proizvode hranu.

Vrijeme je da manje čekamo da neko drugi riješi naše probleme, a više nudimo ozbiljna, stručna i odgovorna rješenja.

Ne zbog ove ili bilo koje buduće Vlade.

Ne zbog bilo koje politike.

Nego zbog naše đece, naših sela i Crne Gore.

Jer država koja ne vodi računa o proizvodnji svoje hrane, prije ili kasnije može izgubiti i svoju slobodu i nezavisnost.

Ovaj tekst nije napisan da bi nekoga optužio. Napisan je sa željom da podstakne ozbiljan stručni i društveni razgovor o tome kako da Crna Gora postane zemlja koja proizvodi dovoljno hrane za svoje građane. Jer bez domaće proizvodnje hrane nema sigurne i održive Crne Gore.

 

(Autor je dipl. inž. agronomije, poljoprivredni proizvođač i preduzetnik sa skoro 50 godina iskustva u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji)