Gudžević: Božo je bio jedinstvena petlja od čovjeka; Radojičić: Crnu Goru nikad nije obrukao, nosio je kao prokletstvo i dar

Komemoracija povodom smrti crnogorskog pisca, dramaturga, esejiste i počasnog člana Crnogorskog narodnog pozorišta Boža Koprivice održana je danas u CNP-u.

Sinan Gudžević: Božo hipotetički i irealno driblao

Pisac i prevodilac Sinan Gudžević evocirao je uspomene iz gotovo pola vijeka dugog prijateljstva i zajedničkih trenutaka koje su doživjeli.

– Božo je svuda pisao kako je rođen 20. decembra 1950. u Nikšiću. Ovo je tačno samo kad se radi o mjestu i datumu, a godina nije tačna. On je rođen 20. decembra 1949. u Nikšiću. Kad sam to saznao, pitao sam ga što piše da si godinu dana mlađi. Rekao mi je – zato što driblam gdje god mogu – ispričao je Gudžević.

On je pojasnio kako mu je Božo rekao da nije htio da se zna da je ikako bio rođen, a kamoli da je već uveliko puzao kad je Urugvaj postao prvak pobijedivši Brazil na tek napravljenom stadionu Mrakana.

– Želio je biti rođen poslije toga poraza, koji je za Brazil i tad i danas bolan – naveo je on.

Na taj način je, kaže, Božo hipotetički i irealno driblao.

Gudžević je podsjetio i da niko nije Kišove knjige više čitao i dublje poznavao od Boža.

– Bio je jedinstvena petlja od čovjeka. Do zadnjega izdisaja branio je svoga druga Danila Kiša od napada. Bio je neustrašiv do ludila – kazao je Gudžević.

Ognjen Spahić: Dopuštao je da se uz njega osjećam važnijim

Crnogorski pisac Ognjen Spahić rekao je da je veoma mlad ušao u regionalne književne vode i da je trebalo iskustva i vještine da probere s kim piti, koga čitati i od koga učiti jezik.

– Božo je bio most između dva svijeta. Na festivalskim feštama, uvijek je sjedio sa nama, upola mlađom i zbunjenom bratijom, koja je svaku njegovu riječ upijala sa posebnom pažnjom. Uživao je govoreći o prijateljima, posebno o Kovaču i Kišu, gospodski udaljen od anegdotskog žara – ispričao je Spahić.

Kako je dodao, baš nikada nije govorio o sebi, što, kaže, smatra iznimno rijetkom karakternom crtom u Crnogoraca.

– Od tada su naši susreti postajali manje formalni. Rjeđe smo razgovarali, a sve češće provodili vrijeme u bliskoj ćutnji i žamoru kafane. Njegovih zemaljskih godina postao sam svjestan tek kad sam pročitao osmrtnicu. Smatrao sam da smo vršnjaci. Ne zato što sam vjerovao da mi to intelektom pripada, već zbog toga što mi je Bota dopuštao da se uz njega osjećam važnijim – kazao je Spahić.

On je dodao i kako, zahvaljujući njegovim esejima, Nikšić danas posmatra kao muzej Boža Koprivice.

– U decembru smo se sreli posljednji put. Drago mi je što ću ga pamtiti dok nasmijan, sporo korača Njegoševom, uz rame Ljubu Čupiću preko Trga slobode do slobode. Hvala, Božo – rekao je Spahić.

Ivan Radojičić: Crna Gora se obrukala, vjerujem da će jednog dana Trg u Nikšiću nositi Božovo ime

Dugogodišnji kulturni radnik i građanski aktivista Ivan Radojičić biranim riječima se oprostio od Koprivice, rekavši da to ovog puta mora biti dupli pas, bez povratne.

– Više bih volio, a domaćin mi neće zamjeriti, da smo danas u Nikšićkom pozorištu. Znam da bi to i Bota volio. No, okolnosti su drugačije – poručio je.

Ovo je, kako je kazao, ionako oproštaj u ime Nikšića, grada N, Nikšićana i Nikšićanki i čitave Crne Gore iz Božove literature, a do tamo danas se teško dolazi.

Radojičić je istakao da se Crna Gora prema Božu obrukala dva puta i nije mu dodijelila Trinaestojulsku nagradu, koja je, kako je rekao – njegov prirodni nastavak.

– Bota se nije naljutio i nije nikada izdao. On se prema Crnoj Gori nije obrukao nikad. Nosio je kao prokletstvo i dar na svakom koraku i u svakom trenutku – rekao je.

On je podsjetio i da je Koprivica govorio da je život velika pozornica, a ritam njena fusnota i suština.

– Najveličanstvenija je bila pozornica na Trgu slobode. Ona do koje vode i Ljubljanska, i Hrvatska, i Vardarska i Karađorđeva. Vjerujem da će jednog dana taj Trg nositi Božovo ime – poručio je Radojičić.

Varja Đukić: Ova scena je sazvježđe Boža Koprivice

Doajenka Crnogorskog narodnog pozorišta, glumica Varja Đukić od Koprivice se oprostila dramskim nastupom, izvodeći na sceni poemu „Novogodišnje“ Marine Cvetajeve.

– Ova naša scena, ovaj parter i galerija je sazvježđe Boža Koprivice. Život i smrt izgovaram sa fusnotom. Ništa bez fusnote – poručila je Đukić.

Odlomke iz knjiga Boža Koprivice govorili su Ana Vučković, Zoran Vujović i Julija Milačić-Petrović Njegoš.